SKEPTICI

Piron – pironizam

Piron iz Elide (oko 365. - 270. pr. Kr.), je osnivač skepticizma (helenističko-rimskog razdoblje).
Pokrenuo je čitavu školu filozofa koji su postali poznati kao skeptici, a njihova vrsta sistematičnog,
sveobuhvatnog skepticizma danas se ponekad naziva pironizam. Nema pisanih djela a o njegovom
učenju znamo iz djela njegovog sljedbenika rimljanina Seksta Empirika (oko 200. posl. Kr.), liječnika
iz Aleksandrije ("Obrisi pironizma").

Piron je bio vojnik Aleksandra Velikoga i bio je s njime u mnogim pohodima, sve do Indije. Na tim
putovanjima vidio je velike raznolikosti među zemljama i velike raznolikosti u razmišljanjima ljudi.
Za gotovo sve u što vjeruju ljudi koji žive na jednom mjestu - mogu se naći ljudi koji vjeruju u nešto
sasvim suprotno, koji žive na nekom drugom mjestu. I jedni i drugi imaju jednako dobre argumente -
ili se bar tako činilo Pironu.

Zaključuje da nikad ne smijemo pretpostaviti da je jedno objašnjenje istinitije od drugoga. Zato je

najbolje prestati brinuti o tome tko je u pravu i prepustiti se događajima, prilagoditi se bilo kojem
običaju ili praksi koja prevladava ondje gdje smo se zatekli.

Učenje skeptika

Osnovni stav skeptika jest: ne donositi sudove ni o čemu jedini je uvjet mira. Piron smatra da u sve
treba sumnjati. Nema suda za koji bismo mogli biti potpuno uvjereni da je istinit:
 Sudovi koje donosimo na temelju osjetila – varljivi su jer su osjetila nepouzdana.
 Sudovi razuma utemeljeni su na principima i aksiomima koji se ne mogu dokazati, (kažemo da
je princip je ono što je očigledno pa se ne treba dokazivati).

Piron ide tako daleko da i na poznatu Sokratovu uzrečicu –znam da ništa ne znam – primjećuje: a
kako on može znati da ništa ne zna?

Nešto je blaži u svom skepticizmu Karnead (oko 214. pr. Kr. – oko 129. pr. Kr.) iz Cirene, koji je
studirao u Platonovoj Akademiji. On smatra da se sudovi mogu uzimati samo kao vjerojatni, ali ne i
kao istiniti. Ali razliku u stupnju vjerojatnosti ne možemo utvrditi. Takav stav prema sudovima dovodi
do osjećaja indiferentnosti, a to je dovoljan razlog da se ne uzbuđujemo i remetimo vlastiti mir.

Zaključak

Po skepticima jednostavno je nemoguće je biti siguran. Tako je npr. spomenuti Karnead (214. - 129. pr.
Kr.) koji je preuzeo vodstvo Platonove Akademije a koja je ostala u rukama skeptika sljedećih dvjesto
godina, izazvao tijekom svog posjeta Rimu veliku pometnju održavanjem niza javnih predavanja u
kojima bi prvo snažno odbacio Platonove i Aristotelove stavove o pravednosti, a zatim bi u sljedećem
predavanju pobio sve što je sam rekao.

Donekle pozitivan doprinos filozofiji skepicizmu se može ubrojiti rušenje dogmatizma tj. apsolutnog
važenje pojedinih istina a što u konačnici sputava razvoj misli. No njihov motiv nedonošenja sudova je
pomalo sebičan: neuznemiranje, zadržati vlastiti mir.
Akademska skepsa: Platonova Akademija postala je nakon Platonove smrti izvor stanovitog skeptičkog smjera (tzv.
akademska skepsa), jer su društvene okolnosti (miješanje kultura u doba helenizma) pogodovale tim učenjima.