Socijalna patologija – 1. put u naučnoj literaturi 1848.god.

francuski ljekar Žil

Gere.
Pojam socijalna patologija - skup društvenih pojava čije je zajedničko obilježje
odstupanje od opšteprihvaćenih normi i vrijednosti. (npr. Kriminalitet,
maloljetničko prijestupništvo, alkoholizam, narkomanija itd.) soc.patologija
obuhvata sve društveno neprihvatljive, nepoželjne i negativne pojave na ovom
području neke društvene zajedn.
Društvene DEVijacije - specifični tipovi društvenih pojava, posebne vrste
društvenih odnosa koje prate nepovoljne društvene posljedice a njihov sadržaj
čini svjesna i voljna aktivnost nekog pojedinca, grupe, institucija ili zajednice na
jednoj strani i društvena reakcija neodobravanja od strane drugih ljudi, grupa i
zajednica s druge strane.
Opšta karakteristika je njihov historijski karakter što znači da predstavlj.
dinamične druš pojave, promjenjive po svojim sadržajima, načinima
ispoljavanja, uzrocima.
KLASIFikacija društvenih devijacija Branko Milosavljević ( 2000. g.) pravi
sljedeću klasifikaciju društvenih devijacija : 1) prema prirodi manifestacije
društvene devijacije gdje ubraja : a) toksikomanije (alkoholizam i
narkomaniju), b) socijalne izopačenosti (patomanija , prostitucija, kocka,
skitnja,i prosjačenje) , c) agresije (kriminalitet i maloljetnjičku delinkvenciju ,
suicid i pokušaj suicida) .
2) prema procjeni stepena opasnosti po društvo gdje razlikuje : a) veoma
opasne društvene devijacije (kriminalitet), b) manje opasne (kocka, prostitucija ,
prosjačenje) .
KRITERIJI devijacija: društvenih normi, vrijednosni, društvene reakcije i
ljuds potre.
1)) KRITERIJ DRUŠTVENIH NORMI - polazi od društvenih normi pa je po
njemu devijantno svako ono ponašanje koje nije u skladu sa opšteprihvaćenim
normama.
2 opšta tipa društvenih normi: 1) pozitivne, određuju šta je poželjno,
društveno, prihvatljivo i 2) negativne, određuju šta je nepoželjno i zabranjeno u
jednom društvu.
Drugi tipovi dr. Normi: običajne, moralne, religijske i pozitivnopravne.
Običajne norme – nepisane norme koje se uče od starijih i to oponašanjem, vrlo
rijetko su u pisanoj formi. Uređuju sasvim konkretno ponašanje pojedinca.
Moralne norme – opstaju na ideji moralnih vrijednosti i kao takve društvo ih
smatra neophodnim za opstanak i dobrobit. One su po pravilu nepisane norme
ali mogu biti izražene i u vidu kodeksa/////Vrijednosti i potencijalne prednosti
ovog kriterija leže u njegovoj: relativnoj objektivnosti, u jednostavnosti
primjene, u preciznosti društvenih normi i u praktičnoj upotrebljivosti sa aspekta
društvene reakcije.
2)) KRITERIJ DRUŠTVENIH VRIJEDNOSTI - devijantnim se smatra
svako ponaš. ili ljudska aktivnost koja nije u skladu sa nekim sistemom ili
pojedinačnim društvenim vrijednostima. 2 načina primjene ovog kriterija u
definisanju društvenih devijacija:
1) Relativni kriterijum društvenih vrijednosti, polazi od vrijednosti koje su u
datom društvu priznate kao opšteprihvaćene i važeće pa se smatraju devijantnim
sve one pojave koje su u suprotnosti sa tim vrijednostima.
2) Kriterijum univerzalnih vrijednosti – počiva na ideji postojanja nekih
civilizacijskih opšte prihvaćenih vrijednosti koje su prepoznatljive i kojima teži
većina ljudi, društvenih grupa i ljudskih zajednica pa one kao takve mogu biti
univerzalno mjerilo devijantnosti. Ovaj kriterijum polazi od onih vrijednosti za
koje se smara da imaju univerzalnu važnost – ljudski život, sloboda, ljubav,
zdravlje, sigurnost...

3)) KRITERIJ DRUŠTVENE REAKCIJE - Devijantnim se smatraju one

pojave ili ponašanja koja izazivaju reakciju neodobravanja i osude od strane
društva. Polazi od ideje uzajamnog i dinamičkog odnosa devijanata i
nedevijanata u procesu nastajanja devijacije, čiji krajnji rezultat je
etiketiranje nekih pojedinaca kao devijanata. Društvena reakcija odobravanja
ili odbacivanja i osude nekih ponašanja, pojava ima za cilj očuvanje nekog
poretka stvari, sistema vrijednosti, normi i odnosa.
4)) KRITERIJ LJUDSKIH POTREBA - Polazi se od ljudskih potreba koje
proizilaze iz uslova egzistencije, čovjekove prirode. Koristio ga je Erih From
koji smatra da su devijantne sve one situacije u kojima dolazi do izvitoperenja u
karakteru, sadržaju i načinima zadovoljenja univerzalnih ljudskih potreba.
Nedostaci kriterija (Fromov pristup): Metodološki-teorijski pokušaj
povezivanja marksizma i psihoanalize što se vidi po terminologiji Nedostaci
vezani za problem operacionalizacije Klasifikacija univerzalnih ljudskih potreba
i njihovih suprotnosti u vidu izvitoperenja.
Društvene dev. pojave koje dovode do: Ugrožavanja egzistencije čovjeka;
Izvitoperenja u sadržajima, oblicima i načinima ljudskih potreba; Nemogućnosti
iskazivanja čovjeka kao radnog i stvaralačkog bića; Poremećaja ponašanja i
odnosa čovjeka s dr ljudima; Poremećaja u funkcionisanju ljudskih zajednica i
društvenih institucija;Sukoba unutar i između globalnih društava, njihov
raspored i nestajanje.
3 OPŠTA TIPA društvenih devijacija: Sistemske devijacije, adaptivne,
nekonformisti
1) SISTEMSKE devijacije Sastoje se u kršenju normi sa ciljem da održe
postojeći odnos moći (funkcija-održavanje postojećeg poretka) ; Tipičan
primjer– politički kriminal vladajućih struktura, činovnički kriminal – koji
čuvaju postojeće odnose pri čemu koriste svoju poziciju i moć; privredni
kriminal – sofisticirani način imovinskog kriminala uz korištenje dominirajućih
pozicija i uloga u ekonoms i političkim odnosima.
2) ADAPTIVNE devijacije Prisutne među pripadnicima srednjih i nižih
slojeva koji prihvataju postojeće društvene vrijednosti. Po pravilu, što su
vrijednosti značajnije one su dostupne manjem broju ljudi i dijelova društvenih
struktura. primjer adaptivnih devijacija su situacije u kojima se univerzalno
prihvaćene druš vrijednosti posjedovanja imovine ostvaruju putem kriminala ili
dr. vidova društveno nedozvoljenog ponašanja.
3) NEKONFORMISTIČKE devijacije Sastoje se u odbacivanju postojećih
društvenih vrijednosti i sredstava za ostvarivanje ciljeva kao i u kršenju normi s
ciljem da se promjeni postojeći poredak i uspostave društveni odnosi zasnovani
na drugačijim društv.vrijednostima, ciljevima i normama. 2 podtipa
nekonformističkih devijacija: KONZERVATIVNI nekonformizam (zalaganje
za vrijednosti, standarde i praksu ranijeg društvenog stanja); Radikalni
nekonformizam - traganje za novim nepoznatim vrijednostima (zalaganje za
vrijednosti, standarde i praksu nekog budućeg društv stanja.

2 OSNOVNA ELEMENTA MERTONOVE teorije anomije: 1) Prihvatanje

ili odbacivanje kulturnih ciljeva 2) Prihvatanje ili odbacivanje dozvoljenih
sredstava
Merton izveo 5 logičkih mogućih načina adaptacije na anomiju –
konformizam, inovacija, ritualizam, povlačenje i bunt (konformizam poželjan
način adaptacije)
1) Konformizam je najčešći tip adaptacije na anomiju i podrazumijeva
prihvatanje i kulturnih ciljeva i dozvoljenih sredstava za njihovo ostvarivanje.
2) Inovacija – označava prihvatanje društvenih/kulturnih ciljeva uz odbacivanje
dozvoljenih sredstava za njihovo postizanje. 3) Ritualizam – oblik adaptacije
koji podrazumijeva odbacivanje društvenih ciljeva i težnji, napuštanje ambicija
ka napredovanju uz istovremeno postovanje drustvenih normi i zadrzavanje
postojecih pravila igre. 4) Povlačenje – devijantni način adaptacije na anomiju
koji karakteriše istovremeno odbacivanje i kulturnih ciljeva i dozvoljenih
sredstava za ostvarivanje tih ciljeva. Pripadaju mu ponašanja; prosjačenja,
mentalne bolesti, alkoholizam, narkomanija.
5) Bunt ili pobuna – podrazumijeva odbacivanje postojecih ciljeva i legalnih
sredstava ali zahtjeva da se uspostave nove vrijednosti i promjeni društvena
struktura.
AGRESIJE su one društvene pojave u kojima se suprostavljeni interesi,
stavovi, ciljevi ili vrijednosti pojedinaca, društvenih grupa ili globalnih društava
– razriješavaju silom.
TIPOVI AGRESIJE – 1) Kolektivne društvene agresije – javljaju se na nivou
globalnih društava, društvenih klasa ili između velikih društvenih grupa.
Odvijaju se pretežno kao – ratovi, pobune i revolucije, a mogu se izražavati na
mikrosocijalnom planu kao krvne osvete i linčovi. 2) Individualne agresije –
Događaju se na mikrosocijalnom planu a učesnici su pojedinci i manje društvene
grupe. Najčešći uzroci počinju iz suprostavljenih interesa, nespremnosti i
nesposobnosti nekih pojedinaca i društvenih grupa da ih riješavaju mirnim
putem. Primjeri individualnih agresija su – ubistva, tjelesne povrede,
siledžijstvo, silovanja, vandalizam.
Kolektivne i individualne agresije – predstavljaju društvene devijacije koje
izviru iz dezorganizacije globalnih društava i ljudskih zajednica, i imaju
negativne društvene posljedice koje se izražavaju kroz ugrožavanje ili
uništavanje ljudskih života, kršenja ljudskih pravila ili uništavanje materijalnih
dobara.

- 1924. godine na nivou lige naroda donešena prva deklaracija o pravima djeteta
(Ženevska) . To je bio prvi dokument posvećen djeci .
- 1959. godine donešena deklaracija o pravima djeteta na nivou ujedinjenih
nacija.
- 1979. godine na nivou UN-a zaključeno da se proglasi godina djeteta .
- 1989. godine usvojena je Konvencija o pravima djeteta na nivou UN-a,
stupila na snagu 1990. godine i tad je održan veliki svjetski smait za djecu i skup
je usvojio svjetsku deklaraciju o planu razvoja djece .
-4 PRINCIPA : 1. princip nediskriminacije (čl.2 konvencije ) – cilj je zaštiti
dijete od bilo kojeg oblika diskriminacije, 2. princip (čl.3) – najbolji interes
djeteta, 3. princip (čl.6) – princip da svako dijete ima pravo na život ,
preživljavanje i razvoj , 4. princip (čl.12) – pravo djeteta na participaciju tj. na
uvažavanje i poštivanje mišljenja djeteta.

- Prevenire – preteći, spriječiti , izbjegavanje unaprijed neke pojave ili događaja

- Prevencija – napraviti akciju prije nego se ispolji neka pojava kako bi se
isključila mogućnost , odgodilo ili reduciralo njezino pojavljivanje u nekoj
populaciji ili kod osoba u riziku . Preventiva – ukupnost postupaka koji
spriječavaju da se dogodi , pojavi ili zavlada nešto nepoželjno
3 NIVOA PREVENCIJE : 1. primarna – aktivnosti kojima se spriječava ili
smanjuje pojavljivanje novih slučajeva devijantog ponašanja , ulaganjem
posebno u ukupnost kvaliteta života cjelokupne populacije . 2. sekundarna –
intervencije u čijoj su osnovi ulaganja u specifične programe usmjerene na
smanjenje utjecaja rizičnih faktora kod pojedinaca ili grupa sa prvim znakovima
devijantnosti odns. Tzv rizičnih slučajeva ili ukoliko se njihovo ponašanje
očekuje kao vjerovatno, 3. tercijarna – podrazumijeva ulaganje u specifične
programe i intervencije za one članove društva kod kojih je identifikovan neki
oblik devijantnosti i čija složenost i trajanje zahtjeva takav tretman i
rehabilitaciju kojima se prevenira daljni nepovoljan tok .
KRIMINALITET - opšti pojam za razl. oblike devijantnog ponašanja čovjeka
kojima je zajedničko kršenje pozitivno-pravnih normi i ponaša. na koje druš
reaguje sankcijama
Suština kriminaliteta kao društvene devijacije; 2 aspekta :
1) FORMALNI ASPEKT stanovište da je krivično djelo aktivnost čovjeka
(činjenje ili ne) kojom se krše određene zakonom propisane norme. Devijantnim
ponašanjem smatra svaki oblik koji je kao takav određen pozitivnim propisima,
odnosno krivičnim zakonodavstvom. 2) MATERIJALNI ASPEKT čini sam
njegov sadržaj koji se sastoji u ugrožavanju određenih, zakonom zaštićenih,
društvenih vrijednosti.
5 KOMPONENTI KRIVIČNOG DJELA:
1. Činjenjem djela nekome ili nečemu mora biti nanesena šteta,
2. U vrijeme činjenja djelo mora biti zabranjeno,
3. Učinitelj djela mora imati kriminalne namjere,
4. Djelo mora biti u vezi sa nastalom posljedicom,
5. Za činjenje takvog djela mora biti pravno utvrđena kazna.
KLASIFIKACIJA KRIMINALITETA najčešće se vezuje za određene
vrste/vidove krivičnih djela, npr.: imovinski, privredni, i politički kriminalitet.
Podjela kriminaliteta:
1) Primarni kriminalitet ( obuhvata sve pravosnažno osuđene učinitelje
krivičnih djela )
2) Recidivizam ( ponovno vršenje krivičnog djela ), gdje je moguće razlikovati :
a) Opšti recidivizam ( ponovno činjenje krivičnog djela koje je različito od
krivičnog djela za koje je učinitelj predhodno osuđen ) i
b) Specijalni recidivizam ( ponovno činjenje istog ili sličnog krivičnog djela ).

PREMA NAČINU organizovanja su: 1) Neorganizovani kriminalitet (

obuhvata one činioce krivičnog djela koji krivično djelo čine samostalno, bez
udruživanja sa drugim osobama i bez propadnosti kriminalističkim
organizacijama )
2) Poluorganizovani kriminalitet ( činioci krivičnog djela sa većinom manje
grupe ili pojedinci iz grupa koje nemaju stalnu strukturu i koje se formiraju po
potrebi )
3) Organizovani kriminalitet (hijerarhijska struktura sa podjelom „posla“ prema
specijalnosti i sposobnosti, monopolistička kontrola i uticaj, primjena različitih
vidova nasilja, korupcije i mita u cilju izbjegavanja sankcija, veliki ekonomski
interesi i dobit ).
Oblici kriminaliteta PREMA SADRŽINSKIM ASPEKTIMA SU :
1) Imovinski kriminalitet vršenje krivičnih djela u cilju sticanja određenih
materijalnih vrijednosti ( novac, zlato, vrijednosni papiri, svojstven pretežno
nižim društvenim slojevima ); a) Privredni kriminalitet je dio imovinskog
kriminaliteta čine ga zaposleni u privrednim, bankarskim i drugim institucijama.
2) Kriminalitet „bijelog okovratnika“ ili činovnički kriminalitet činjenje
krivičnih djela od strane pojedinaca ili grupa koji uživaju određeni društveni
ugled s ciljem sticanja protupravne imovinske koristi. Singer činovnički
kriminalitet definiše na osnovu 5 elemenata : 1. Radi se o krivičnom djelu, 2.
Učinitelj je osoba stanovitog ugleda, 3. Učinitelj ima viši društveni položaj, 4.
Učinjeni delikt je u neposrednoj vezi sa zanimanjem učinitelja, 5. Najčešće se
radi o zloupotrebi povjerenja.;; Kriminalitet „bijelog okovratnika“ se često
navodi kao dio okupacionog kriminaliteta, koji se određuje kao zakonom
kažnjivo dijelo počinjeno korištenjem mogućnosti koje nudi neko legalno
zaposlenje. Obuhvata korporacijski kriminalitet, profesionalni kriminalitet (
ljekari, profesori ), i individualni okupacioni kriminalitet ( zaposleni u privatnim
i društvenim preduzećima ). 3) Politički kriminalitet svako spoljašnje ili
unutrašnje ugrožavanje stabilnosti nekog pokreta, odnosno funkcionisanja
države.
Ostali oblici kriminaliteta : saobraćajni, ekološki, elektronski, maloljetn.
prestupništvo..

lat. sui = sebe; occidere = ubiti ; sebe ubiti. Br. inform. i saznanja o ovom fatal
činu obrnuto je razmjeran našoj sposobnosti da razumijemo njegovu bit.
Učestalost suicida: povećat će se do 2075 za 75%, a kod mladih će se
udvostručiti, što znači da će 15% stanovnika Europe život završiti samoubist.
Volter: suicid je okončanje vlastite mizerije
Milovanović (1929): suicid je svjesno i namjerno uništenje sopstvenog života,
odnosno autodestruktivno ponašanje sa smrtnim ishodom, koje je povezano sa
idejom o smrti, sa svjesnom namjerom – željom da se umre, sa svješću o
posljedicama čina koje je izvršila sama žrtva.
Svaki drugi autodestruktivni čin gdje nije postojala namjera za samouništenjem,
sopstvenom smrću, nije samoubistvo.
Milčinski (1970): samoubistvo je čin kojim se čovjek usmrtio, a da je pri tom
imao namjeru sebi oduzeti život, pri čemu je ta namjera bila, na osnovu
njegovog ponašanja, vidljiva za njegovu okolinu. Stengel (1964):
samouništavajuće ponašanje koje nije povezano sa idejom o smrti nije suicid.
Suicid je oblik komunikacije u času teške životne krize, odgovor na poremećenu
globalnu komunikaciju, izlaz iz realne egzistencijalne krize, apel upravljen
jednoj signifikantnoj osobi – bližnjem, društvu. To je krik za pomoć koji nastoji
proizvesti popustljivo ponašanje signifikantne osobe.
Dirkem (1997): Samoubistv postoji onda kada žrtva u trenutku izvršenja čina
koji treba da dokrajči njezin ćivot, sasvim sigurno zna šta iz tog čina proističe.
Psihoanalitički stavovi o „hroničnom samoubistvu“ (Meninger, 1938): svako
ponašanje koje ima za posljedicu samopovređivanje, samouništenje; npr.
asketizam, alkoholizam i sl.
4 kriterija, Biro (1982): statistički, biološki, kliničko-patološki, k. humanosti
Suicid kao socijalni problem Svako samoubistvo ljudi koji su bliski onome ko
ga je počinio doživljavaju kao lični gubitak. Zbog velike rasprostranjenosti
suicid se u nekim zemljama može smatrati socijalnim problemom.
Skale visine suicidalne stope Stopa suicida po međunarodnim standardima
predstavlja broj suicida na 100.000 ukupnog stanovništva određenog područja u
određenom vremenskom periodu. do 4,9 vrlo niska, 5-9,9 niska, 10-19,9 srednja,
20-24,9 visoka, više od 25 vrlo visoka
Karakteristike suicidalne populacije, Sa naučnog stanovišta, poznavanje
strukture suicidanata u odnosu na socijalne i dr. karakteristike omogućava
provjeru utjecaja društvenih činioca na suicid. Sa stanovišta prevencije, posebno
na osnovu ispitivanja sociodemografskih karakteristika moguće je utvrditi
faktore suicidalnog rizika, od kojih je najznačajniji pokušaj suicida.
Rasprostranjenost suicida proučava se u odnosu na: spol, dob, bračno stanje,
obrazovni nivo, profesiju, motiv, godišnje doba, način izvršenja suicida
Alkohol: postoji mišljenje da je alkoholizam forma hroničnog suicida.
Istraživanja govore da alkoholičari pripadaju rizičnoj skupini.
Milčinski (1975): 1/3 muškaraca koji su počinili suicid su bili alkoholičari. Više
od pola osoba muškog spola koji su počinili suicid neposredno je konzumiralo
alkohol i oko 27% žena.
Droga: ne postoje jasni i precizni pokazatelji koliko droga utječe na stopu
suicida izuzev u slučajevima kad postoje bilješke, dnevnici i slično.
Sociološko stanovište: suicid je proizvod društva, tj. poremećenih odnosa
između pojedinca i društva.
DIRKEM: suicid se može posmatrati u okviru skupa samoubistava a ne kao
individualni čin i to kroz stopu suicida kojom se mjeri relativna jačina
predispozicije svakog društva „da obezbijedi određeni broj dobrovoljne smrti“.
On je također pokazao da utjecaji vandruštvenih faktora (psihopatska stanja,
rasa, naslijeđe, klima) ili ne postoje ili su vrlo ograničeni.

UZROCI SUICIDA po Dirkemu: mogu biti samo društveni, a samoubistvo

varira obrnuto srazmjerno stepenu integracije društvenih grupa (političkih,
religioznih, porodičnih i slično), pa je na osnovu tih društvenih uzroka i sačinio
4 oblika samoubistva.
4 oblika samoubistva po Dirkemu: 1. Egoistično: Rezultat gubitka socijalnog
interesa i pojačane individualizacije zbog oslabljene društvene integracije.
Pojedinac se skroz izdvaja iz grupe, pa se individualna ličnost sve više oslobađa
kolektivne ličnosti. Na ovaj način Dirkem objašnjava veće stope suicida kod
protestanata nego kod katolika, neoženjenih nego kod oženjenih, oženjenih bez
djece nego onih sa djecom itd. Ovom tipu pripadaju sam. koja počine osobe sa
duševnim smetnjama i osobe koje boluju od neizlječ. bolesti.
2. Altruistično: Gl. uzročni faktor integracija, ali prejaka, gdje je, za razliku od
egoističnog tipa, individualizacija nedovoljna. Društvo, preko sistema vrije i
normi, toliko snažno kontroliše pojedinca, da mu može nametnuti čak i smrt.
3. Anomično: Proizvod poremećaja ili slablojenja regulacione funkcije koje
društvo vrši u odnosu na ponašanje pojedinca. Kako čovjek nije u stanju da sam
ograniči svoju prirodu, to čini društvo kao jedina moralna snaga koja je
superiornija od pojedinca, i tu superiornost prihvata. Kada je društvo
poremećeno, najčešće u uslovima brzih i naglih promjena, ono postaje
nesposobno da vrši regulacionu funkciju. Vrijednosni sistem gubi značaj i dolazi
do lične i društvene dezorg. Anomija se javlja u svakoj kriznoj situaciji bez
obzira da li su to krize prosperiteta ili krize osiromašenja, nazadovanja.
4. Fatalično: Prisutno je u onim zajednicama gdje se pretjerano vlada
pojedincem čije aspiracije guše pretjerano ograničenje i disciplina. Ovaj tip
suicida je ustvari bijeg od fizičkog i moralnog despotizma uzrokovanog
normativnom situacijom kojoj se ne smije protivriječiti. Nije do kraja jasna
granica između ovog i altruističnog suicida.
POKUŠAJ SUICIDA Čin u kome je postojala svjesna namjera za uništenjem
vlastitog života, ali on nije dovršen i u njemu nije nastupila smrt. Pokušani
suicid bez fatalnog ishoda naziva se prasuicid ili tentamen suicid. Ponekad ga je
teško razlikovati od samopovređivanja.
Kriterij ozbiljnosti pokušaja suicida i opasnosti po život neki autori
uzimaju sljedeće elemente: 1) potencijalna ugroženost vlastitih tjelesnih
funkcija, 2) intenzitet suicidalne namjere, 3) nemogućnost intervencije .U većini
fatalnih ishoda prisutna su najmanje 2 od 3 faktora.
Razlika između pokušanih i počinjenih suicida, Stengel (1964) navodi:
1) pokušaj je češći, 2) sastav grupe nejednak u odnosu na spol i dob, 3)
tendencija pripadnika grupe pokušanih suicida prema prelasku u grupu
počinjenih suicida je relativno mala, 4) pokušaj suicida donosi krupne proimjene
u životu osobe, naročito u odnosu sa okolinom
OPŠTE KARAKTERISTIKE pokušanih suicida: 1) učestalost 2) dob 3) spol
4) način 5) motivi 6) uzroci Zaključak: najviše pokušaja suicida počine osobe
ženskog spola mlađe starosne dobi. Samo mali broj pokušaja pređe u suicid ali
je uvijek veći od opšte populacije. Prema nekim istraživanjima, 10%
prasuicidanata izvrši suicid. Prema drugim, 1/3 onih koji su počinili suicid
barem jednom su to ranije pokušali.
Špadijer: kritično razdoblje je do 4 godine nakon pokušaja.
Ringel (1977): razdoblje skraćuje na 2-3 godine, kada se dogodi 10-20
ponovnih pokušaja, od čega 6% fatalnih.
PREVENCIJA SUICIDA: 1) primarna 2) sekundarna 3) tercijarna
Uspješna prevencija pretpostavlja uklanjanje sljedećih pojava:
1) tabuiziranje suicida 2) strah od suicida 3) veličanje suicidalnog čina 4)
moralno osuđivanje suicidalnog čina i sl.
SAVREMENA PREVENCIJA: organizovane službe za prihvat i tretman
suicidalno ugroženih osoba u koje spadaju: 1) centri za prevenciju suicida 2)
krizni centri 3) savjetodavne službe

Prva definicija 1984, LEYMANN (1990): „Mobing ili psihološki teror na

radnom mjestu odnosi se na neprijateljsku i neetičnu komunikaciju koja je
sistemski usmjerena od jednog ili više pojedinaca prema, uglavnom, jednom
pojedincu, koji je zbog mobinga gurnut u poziciju u kojoj je bespomoćan, nez
mogućnosti odbrane i držan u toj poziciji pomoću stalnih mobizirajućih
aktivnosti. Te aktivnosti odvijaju se učestalo (najmanje 1 sedmično i u dužem
periodu, najmanje 6 mjeseci). Zbog visoke učestalosti i dugotrajnog
neprijateljskog ponašanja to maltretiranje dovodi do značajne mentalne,
psihosomatske i socijalne patnje.“
Laymannova def., najvažniji aspekti: Mobing je izrazito neprijateljska i
neetična komunikacija, sistemski usmjerena i planirana. Mobing ima najmanje
sedmičnu učestalost u dužem vremenskom periodu. Postoji jasan cilj: uništiti
žrtvu, tj. uzrokovati mentalne, psihosomatske i socijalne posljedice.
Andrea Adams (1992): „Mobing je ponašanje koje za cilj ima podcjenjivanje i
degradaciju ljudskog bića putem „zlonamjernog jezika“ i putem prikrivenih
okrutnih djela koja postepeno podrivaju samopouzdanje i samopošt. osobe.“
Definicija mobinga u francuskom Zakonu socijalne modernizacije (2002):
„Mobing je psihičko maltretiranje koje se ponavlja putem akcija kojima je cilj ili
posljedica degradacija radnih uslova uposlenik koji mogu uzrokovati napad i
nanijeti štetu ljudskim pravima i ljudskom dostojanstvu, štetiti fizičkom i
mentalnom zdravlju ili kompromitovati žrtvinu profesionalnu budućnost.“
Najčešći MEHANIZAM mobinga počinje promjenama u radnoj klimi (osoba
osjeća sve veću udaljenost nadređenog ili kolega, manja srdačnost i sl.)
Leymann (1996) sve mobizirajuće aktivnosti dijeli u sljedeće kategorije:
1) napadi na mogućnost adekvatnog komuniciranja (žrtva se uvijek prekida kad
govori, odbija se neverbalni kontakt sa žrtvom, izbjegava se pogled, ne vidi
dignuta ruka) 2) napadi na mogućnost održavanja socijalnih odnosa (žrtva je
stalno izolirana, ponašaju se prema njoj kao da ne postoji, ne poziva se na
zajedničke sastanke, kafe, druženja i sl.) 3) napadi na ličnu reputaciju
(izmišljanje priča o žrtvi, njenom privatnom životu, ogovaranje, ismijavanje,
vrijeđanje, ponižavanje, prisiljavanje na obavljanje ponižavajućih poslova itd.)
4) napadi na kvalitet rada (stalne kritike, pretjerana kontrola, „sindrom praznog
stola, >“sindrom punog stola“, itd.) 5) napadi na zdravlje žrtve (prisiljava se na
obavljanje poslova koji narušavaju njeno zdravlje, uskrajuće se pravo na
godišnji odmor i slobodne dane, fizički napadi, seksualno zlost.)
CASSITTO (2001) MOBING DIJELI: 1) strateški i 2) afektivni/emotivni
1) strateški: prisutan je kad postoji želja za uklanjanjem neugodnih osoba ili
osoba koje se smatraju suvišnim u radnoj sredini. Ispoljava se putem:
a) dekvalifikacije (iskustvo „praznog stola“, radniku se oduzimaju radni zadaci i
instrumenti za rad) b) fizičke izolacije radnika (ne poziva se na sastanke) c)
slanjem pisma u kojem se radnik poziva na red, prigovara mu se i kritikuje ga se
d) slanjem kontrole kući dok je na bolovanju e) premještanjem radnika u druga
sjedišta tvrtke koja su daleko od mjesta stanovanja
f) raspoređivanjem na nove poslove bez prethodne obuke ili usavršavanja
g) izloženošću rizicima koje mogu narušiti zdravlje radnika itd.
2) afektivni ili emotivni: zlostavljač maltretira žrtvu zbog osjećaja ljubomore,
zavisti, antipatije, neprijateljstva, želje za vlašću. Ispoljava se putem:
a) kritike, bojkota, različitih podmetanja, ponižavanja, uvreda b) uskraćivanja
dotoka informacija na koje radnik ima pravo, postupna izolacija i sl.

VERTIKALNI MOBING: 1) pretpostavljeni mobizira jednog podređenog

radnika, ili, ukoliko je mobing serijski, mobizira jednog po jednog radnika dok
ne uništi cijelu grupu (strateški mobing, bosing) 2) jedna grupa radnika mobizira
jednog pretpostavljenog 3) strateški mobing je posebna vrsta vertikalnog
mobinga gdje se upravljački vrh dogovori koji su radnici nepoželjni i kako ih što
prije udaljiti s radnog mjesta
4) bosing: kad se pretpostavljeni neprijateljski odnosi prema radniku na nižem
položaju ispoljavanjem agresivnog ponašanja i vrijeđanjem
HORIZONTALNI MOBING: kada se mobizirajuće aktivnosti događaju među
radnicima koji su na jednakom položaju u hijerarhijskog organizaciji
ZLOSTAVLJAČ – Osoba koja psihološki maltretira svoju žrtvu napadima
usmjerenim na ličnost radnika, na njegov rad i sl.
Zlostavljač može biti: 1) pretpostavljeni (koji uz pomoć svojih najbližih
saradnika ili sam mobizira radnika kojeg su šefovi odredili za eliminaciju ili
zbog osjećaja vlastite ugroženosti, zavisti i sl.) 2) grupa radnika (koja zbog
nezadovoljstva maltretira pretpostavljenog ili koja svoje napetosti i frustracije
umsjerava prema jednoj žrtvi, „žrtvenom jarcu“, najčešće zbog njene
različitosti) 3) radnik (koji zbog osjećaja ugroženosti, ljubomore, zavisti i sl.
maltretira svog kolegu na istom položaju)
ŽRTVE MOBINGA najčešće su: 1) poštenjaci (osobe koje su prijavile
nepravilnosti u radu, nepoštivanje zakona i sl.) 2) osobe sa invaliditetom
3) mlade tek zaposlene osobe kao i starije osobe pred penzijom
4) osobe koje traže savremena pomagala za rad, npr. nove kompjutere i više
samostalnosti u radu 5) osobe koje traže priznavanje većeg položaja i povećanje
plate 6) osobe koje pripadaju manjinskim grupama (religija, etničko ili
regionalno porijeklo, spol, različite seksualne orijentacije, vrlo kreativne osobe,
ekscentrični, bolesni, posljednje zaposleni)
1) Zlostavljač – francuska psihoterapeutkinja Marie-France Hirigoyen (1998): -
krvnik, perverzni narciosid, osoba koja doživljava veliko zadovo,jstvo
ozlijeđivanjem ili napadanjem drugih. On je psihopata bez simptoma koji svoj
ekvilibrij pronalazi istresajući se na drugoga, svoju bol koju ne osjeća i prenosi
svoje unutrašnje konflikte koje negira. Taj transfer boli omogućava mu da se
osjeća vrijednim na račun drugoga.“
2) Žrtve mobinga – čini se da su to osobe koje su odgovorne, motivisane za
rad, uredne, savjesne, osjetljive na priznavanje i na kritiku i s visokim osjećajem
za socijalnu pravdu. Njihova reakcija na nepravednu okrivljenost nije napad
nego dvoumljenje da li su dobro uradili posao, što ima za posljedicu ulaganje još
većih napora da zadovolje zlostavljača. Čak i kad su postale žrtve, što je jasno i
njima i drugima, uvjerenje da će pravda prije ili kasnije doći do izražaja čini ih
zakočenim i spriječava da poduzmu akciju.“
3) Karakteristike RADNIH ORGANIZACIJA u kojima se javlja mobing:
1) izuzetno kompetitivna radna sredina s kulturom „karijerizma“ i strogom
hijerarhijom 2) usmjerenost isključivo na povećanje ekonomske dobiti i mala
briga o radnoj klimi i međuljudskim odnosima 3) velika zabrinutost zbog viška
radne snage 4) autoritarni stil u nadgledanju i upravljanju
5) loše planiranje i organizacija, te nedovoljno uključivanje radnika u
odlučivanju 6) slabe mogućnosti za profesionalno osposobljavanje i
usavršavanje 7) nedostatak međusobnog poštovanja, posebno kulturnih razlika
Prvo veliko istraživanje, objavljeno 2000.god., provedeno na 21.500
zaposlenih u zemljama članicama EU: 2% (3 mil.) meta fizičkog nasilja od
osoba na radnom mjestu; 2% (3 mil.) meta seksualnog nasilja; 4% (6 mil.) meta
fizičkog nasilja od osoba izvan radnog mjesta; 9% (13 mil.) meta mobi.
% mobiziranih radnika u EU: Finska 15% V. Britanija, Nizozemska, 14%
Švedska 12 % Belgija 11% Francuska, Irska, 10% Danska 8% Njemačka,
Luksemburg, 7% Austrija 6% Španija, Grčka, 5% Italija,Portugal, 4%