You are on page 1of 329

See discussions, stats, and author profiles for this publication at: https://www.researchgate.

net/publication/271524283

PSIHOLOGIJA LIČNOSTI: Teorija i empirija / PERSONALITY PSYCHOLOGY:


Theory and Research

Book · January 2015


DOI: 10.13140/RG.2.1.2985.4801

CITATIONS READS

3 6,066

1 author:

Selman Repišti
Clinical Centre of Montenegro
63 PUBLICATIONS   35 CITATIONS   

SEE PROFILE

Some of the authors of this publication are also working on these related projects:

The fundamental developmental milestones as a means of stimulating the development of pre-school children View project

IMPULSE study View project

All content following this page was uploaded by Selman Repišti on 30 January 2015.

The user has requested enhancement of the downloaded file.


SELMAN REPIŠTI

PSIHOLOGIJA LIČNOSTI
TEORIJA I EMPIRIJA

Podgorica, 2015
Selman Repišti
Psihologija ličnosti: Teorija i empirija

Izdavač:
Autorsko izdanje
e-mail: selman9r@yahoo.com

Mjesto izdanja:
Podgorica

Lektor i korektor:
Ilda Imamović

Idejno rješenje korice:


Selman Repišti

Prijelom i dizajn knjige:


Selman Repišti

Štampa:
INDEX LINE, Sarajevo

Tiraž:
100

©Selman Repišti, 2015.


Sva prava pridržana.

CIP - Каталогизација у публикацији


Национална библиотека Црне Горе, Цетиње
ISBN 978-9940-9495-3-2

COBISS.CG-ID 26460688
Majka mi je oduvijek govorila da imam dušu kameleona, bez moralnog
kompasa usmjerenog prema sjeveru, bez fiksne ličnosti; samo unutarnju
neodlučnost, široku i valovitu poput okeana.

Lana Del Rey: Ride

Poezija nije ekspresija ličnosti, niti emocija. Ona je bijeg od ličnosti i


emocija. Naravno, samo onaj ko ima oboje, zna šta znači uteći im.

Thomas Stearns Eliot (1888 – 1965)

Pojedinac žali čak i za najgorim navikama koje je izgubio. Možda u ovom


slučaju i najviše žali. Ta, one su tako esencijalan dio ličnosti.

Oscar Wilde: Slika Doriana Graya

Kada se prevaziđe s drugima sličnost,


običnost, istost i tipičnost,
tad se rađa istinska ličnost,
neobičnost, drugost, autentičnost.

Selman Repišti: Atipičnost

Knjigu darujem onima koji su iskreni pred sobom


u nastojanju da postanu ono što već jesu.
Takođe, molim sve ljude-kopije, koji nekritički sudjeluju u socijalnoj
fabrikaciji ličnosti, da odustanu od čitanja ove knjige.

Dužan sam je posvetiti i svima onima koji se nalaze na rubu vlastite


egzistencije, nasuprot samoživim, samoodrživim i samodovoljnim političkim
bosovima. To činim, čestitajući hrabrim, samodosljednim i poštenim ljudima,
koji su oduvijek bili i ostali civilizacijski heroji u mojim očima.
SADRŽAJ

Predgovor 1
Kako koristiti ovu knjigu 2
1. Osnove psihologije ličnosti 3
2. Psihodinamska teorija Sigmunda Freuda 15
3. Analitička psihologija: Teorija ličnosti C. G. Junga 37
4. Lacanov psihoanalitički pristup 53
5. Socio-psihoanalitički pristup Karen Horney 63
6. Sociopsihološki pristup Ericha Fromma 71
7. Još neki značajni neoanalitičari 81
7.1. Anna Freud 81
7.2. Melanie Klein 82
7.3. Donald Winnicott 83
7.4. Harry Sullivan 85
8. Individualna psihologija Alfreda Adlera 89
9. Personologija Henrya Murraya 97
10. Teorija motivacije Abrahama Maslowa 107
11. Još neki humanisti i egzistencijalisti 119
11.1. Carl Rogers 119
11.2. William Glasser 120
11.3. Viktor Frankl 123
12. Teorija ličnih konstrukata Georgea Kellya 128
13. Bihevioralni i sociokognitivni pristupi 139
13.1. Biheviorizam B. F. Skinnera 139
13.2. Sociokognitivni pristup A. Bandure 141
13.3. Teorija vremenskih perspektiva P. Zimbarda 143
14. Teorija ličnosti Gordona Allporta 149
15. Dimenzionalna teorija ličnosti Hansa Eysencka 161
16. Faktorsko-analitička teorija ličnosti Raymonda Cattella 171
17. Ličnost u petodimenzionalnom prostoru 181
17.1. Model velikih pet 181
17.2. Petofaktorski model 183
18. HEXACO i Model velikih sedam 191
18.1. HEXACO model 191
18.2. Model velikih sedam 193
19. Model velikih dva i generalni faktor ličnosti 201
19.1. Model velikih dva 201
19.2. Generalni faktor ličnosti 203
20. Kružni modeli ličnosti 209
20.1. Interpersonalni cirkumpleks 209
20.2. AB5C model 213
21. Psihofiziološki pristupi ličnosti 217
21.1. Teorija osjetljivosti na potkrepljenje 217
21.2. Psihobiološki model temperamenta i karaktera 221
21.3. Momirovićev Kibernetički model 225
21.4. Zuckermanov Alternativni petofaktorski model 228
22. Odbačene i savremene tipologije ličnosti 233
23. Situacijski faktori i implicitne teorije ličnosti 241
23.1. Debata ličnost vs. situacija 241
23.2. Implicitne teorije ličnosti 244
24. Pretpostavke o sklopu ličnosti životinja 247
25. Psihologija ličnosti u kontekstu 253
25.1. Psihologija ličnosti u organizacijskom kontekstu 253
25.2. Psihologija ličnosti u edukacijskom kontekstu 255
25.3. Psihologija ličnosti i sport 256
25.4. Psihologija ličnosti i saobraćaj 257
25.5. Psihologija ličnosti u forenzičkom kontekstu 257
26. Sinteza izloženih teorija i istraživanja 259
Reference 263
Rječnik ključnih termina 295
Bilješka o autoru 319
PREDGOVOR

U današnje vrijeme, kada primat među psihološkim disciplinama


preuzimaju kognitivna psihologija, neuronauke i eksperimentalna socijalna
psihologija, čini se da psihologija ličnosti gubi svoju aktuelnost i počasno
mjesto koje je inače zauzimala. Ova knjiga će pokušati vratiti njego
''dostojanstvo'' i argumentirano je reetablirati kao klasičnu i savremenu
naučnu disciplinu.

Nažalost, psihologija ličnosti kao akademski kolegij, u pravilu se


podučava dva semestra. Međutim, teorijska i empirijska građa koju ona
pokriva izrazito je obimna i trebala bi se izlagati četiri semestra: u prvom
klasične teorije ličnosti psihodinamskog i neoanalitičkog usmjerenja, u
drugom bihevioralni, kognitivni, sociokognitivni, humanistički i egzisten-
cijalistički pristupi, u trećem modeli ličnosti zasnovani na psiholeksičkoj
hipotezi, a u četvrtom primijenjena psihologija ličnosti (odnosno, psihologija
ličnosti u kontekstu npr.: forenzičkih nauka, radnog okruženja, zdravstvene,
edukacijske i kliničke psihologije, psihologije sporta i humora, psihologije
saobraćaja i vojne psihologije).

Pokušaćemo, na jednom mjestu, sažeti klasične i savremene teorijske


postavke, modele i pristupe u okviru psihologije ličnosti. Takođe ćemo
navesti neka istraživanja, kojima su provjeravane opisane teorije, te
konstrukti i psihološki instrumenti proistekli iz njih. Većinom je riječ o
recentnijim empirijskim studijama. U okviru nekih klasičnih teorija ličnosti,
prikazane su i neke zanimljive psihobiografije i studije slučaja.

U ovoj knjizi su opisani i određeni pristupi, koji nisu dio standardnih,


klasičnih udžbenika psihologije ličnosti: psihoanalitičko stajalište Jacquesa
Lacana, Teorija vremenskih perspektiva Philipa Zimbarda, Franklov
egzistencijalizam, Glasserova realitetna terapija i teorija izbora, te teorijski
pristupi psihoanalitičara koji su revidirali Freudovu psihodinamsku teoriju.
Riječ je o relevantnim perspektivama i psihološkim/psihoterapijskim školama
koje će čitaocima/studentima pomoći da još bolje i dublje shvate i
interpretiraju kompleksan fenomen kao što je ličnost.

Autor

1
KAKO KORISTITI OVU KNJIGU

Redoslijed izlaganja materije u većem dijelu ove knjige usaglašen je


sa sljedećom shemom: biografija teoretičara ličnosti, ključni koncepti
njegove teorije, operacionalizacija glavnih konstrukata, studije slučaja i
istraživanja, evaluacija izloženog teorijskog stajališta (tj. kritički osvrt na
teoriju) i rekapitulacija poglavlja. U slučaju prikaza modela strukture ličnosti,
nisu navođene biografije njihovih autora (osim kada je riječ o Modelu
konativnih funkcija, s obzirom da je njegov autor sa naših prostora i imajući
u vidu njegov veliki doprinos savremenoj psihologiji), kao ni studije slučaja.
Savremeni modeli strukture ličnosti (temperamenta, konativnih faktora,
karaktera i slično) propraćeni su velikim brojem istraživanja, a mnogi od njih
su i nastali zahvaljujući empirijskim studijama.

Operacionalizacije glavnih konstrukata teorija i modela ličnosti


izložene su u vidu kratkih opisa relevantnih psiholoških instrumenata. U
odjeljcima o evaluaciji teorija i modela ličnosti, istaknute su njihove
prednosti, kao i nedostaci. U odjeljcima koji nose naziv ''Rekapitulacija
poglavlja'', ponuđena su pitanja za provjeru i utvrđivanje izloženog gradiva.
Riječ je o nekoliko vrsta pitanja: dihotomnim (tačno/netačno), onima u
kojima se traži da čitalac/student dopuni riječ koja nedostaje, pitanjima sa
mogućnošću davanja kraćeg odgovora, pitanja esejskog tipa, kao i pitanja
pomoću kojih čitalac može primijeniti naučeno (npr. analiza sadržaja nekog
filma, knjige ili pjesme, odnosno ličnosti njihovih fiktivnih ili realnih
protagonista).

Na kraju knjige se nalazi kratki rječnik ključnih pojmova, u kojem su


dati glavni koncepti izloženih stajališta, paradigmi, teorija i modela. Ovaj
rječnik sadrži jasne i jezgrovite definicije ključnih termina, uz napomenu iz
kojeg (čijeg) teorijskog stajališta potiče dati termin. Neki koncepti (samo-
poštovanje, identitet, integritet, struktura ličnosti i slično) nisu vezani za neku
konkretnu paradigmu u psihologiji ličnosti, te su ovdje ponuđene njihove
definicije, bez informacije o tome u okviru kojeg stajališta su nastali.

Naravno, od čitalaca/studenata se očekuje da objektivno i kritički


razmotre svaki od modela i teorija ličnosti, kao i da potraže istraživanja u
kojima su izloženi pristupi empirijski validirani.

2
1. OSNOVE PSIHOLOGIJE LIČNOSTI

1.1. Definicije i aspekti ličnosti

Mnogi teoretičari i istraživači pokušali su definirati ličnost. Premda se


ovaj zadatak čini laganim, može se primijetiti da je teško napraviti distinkciju
između osobina ličnosti i nekih drugih psiholoških varijabli, kao što su
intelektualne sposobnosti i ekspresija emocija. Gotovo svi autori, koji su se
prihvatili definiranja ličnosti, razlikuju trajne i relativno stabilne osobine od
psiholoških stanja, koja su privremena. Neki od njih tvrde da je specifičan
složaj osobina ličnosti uzrok ponašanja neke osobe, dok drugi smatraju da je
ličnost povezana sa ponašanjem, odnosno da se na osnovu poznavanja nečije
ličnosti može predvidjeti njeno buduće ponašanje. U nastavku navodimo
nekoliko ilustrativnih teorija, koje su u većoj mjeri uspješno zahvatili
složenost ličnosti, kao širokog psihološkog fenomena.

Susan Cloninger (2009), na osnovu pregleda glavnih teorija ličnosti


(bioloških, psihodinamskih, kognitivnih, humanističkih, teorija učenja i
teorija crta), navodi da ličnost u početku obuhvata biološki determinirane,
odnosno naslijeđene komponente, koje su po svojoj prirodi slične onima kod
drugih osoba, ali su i u određenoj mjeri različite. Ove urođene tendencije,
tokom života individue, moderirane su i usmjeravane iskustvima u porodici i
kulturi kojoj osoba pripada, a posljedično razvijene navike, misaoni procesi i
emocionalni obrasci takođe određuju našu ličnost. Cloningerino određenje
ličnosti sadrži aspekt njene razvojnosti, te uzajamnog djelovanja (interakcije)
naslijeđa, okoline i aktivnosti pojedinca. Nadalje, u ovoj definiciji je
istaknuto da smo u određenoj mjeri slični drugima (univerzalizam), dok smo
takođe donekle jedinstveni (individualizam, osobenost).

Schultz i Schultz (2005) pod ličnošću podrazumijevaju jedinstvene,


relativno trajne vanjske i unutrašnje aspekte (osobine, odlike) karaktera
osobe, koji djeluju na njeno ponašanje u različitim situacijama. Ova definicija
ostavlja prostora za mogućnost djelovanja drugih faktora na ljudsko
ponašanje, koji ne moraju potpadati pod osobine ličnosti. Ipak, ona sadrži
termin ''karakter'', koji se uglavnom odnosi na moralni aspekt ličnosti, što je
uži pojam od pojma ''ličnost''.

3
Za Raymonda B. Cattella (1950), ličnost je ono što omogućava
predviđanje šta će određena osoba uraditi u datoj situaciji. Ovom definicijom
istaknuta je prediktivna moć osobina ličnosti, dok je s druge strane
potcijenjen uticaj okolinskih uslova, odnosno, specifičnost socijalnih situacija
u kojima se može osoba zadesiti. Međutim, jedan od osnovnih ciljeva nauke
(pored deskripcije i eksplanacije) je i predviđanje, a ono u psihologiji ne
podrazumijeva nužno uzročno-posljedičnu vezu između pojava. Dakle, po
Cattellovoj definiciji, za osobine ličnosti se ne tvrdi da uzrokuju nečije
ponašanje, već da na osnovu njihovog poznavanja možemo pretpostaviti
nečije bihevioralne obrasce i načine reagovanja na okolinske uslove.

Za Hansa J. Eysencka (1959), ličnost je suma stvarnih (sadašnjih,


trenutnih) ili mogućih (potencijalnih) obrazaca ponašanja osobe, koji su
determinirani naslijeđem i sredinom (okolinom). Dakle, Eysenck potcrtava
uticaj bioloških (unutrašnjih) i socijalnih (vanjskih) faktora na formiranje
ličnosti. Ovoj definiciji bi se možda moglo prigovoriti da je akcenat ipak
stavljen na manifestni aspekt ličnosti (obrasci ponašanja), te da ličnost ne
mora biti zbir određenih karakteristika, odnosno bihevioralnih obrazaca, već
se može odrediti i kao njihov prosjek (tj. kao prosječno, uobičajeno
ponašanje neke osobe).

Po Gordonu Allportu (1937a), ličnost je dinamička organizacija onih


psihofizičkih sistema unutar osobe, koja određuje za nju karakteristične
obrasce ponašanja, mišljenja i emocionalnog reagovanja, odnosno jedin-
stvenu prilagodbu na okolinu u kojoj se nalazi. Glavna prednost Allportove
definicije je u tome da osobinama ličnosti pridaje kvalitete dinamičnosti i
organizovanosti (strukture). S druge strane, ovdje je problem odrednica
''psihofizički'', koja može imati široke konotacije i uključivati mnogo drugih
procesa i sistema unutar osobe, naprimjer, inteligenciju i emocije.

Larsen i Buss (2008) definiraju ličnost kao skup psihičkih


karakteristika i mehanizama unutar individue koji su relativno trajni i
organizovani, i koje utiču na interakcije i adaptaciju osobe na fizičku,
intrapsihičku i socijalnu okolinu. I ova definicija je previše široka i može
obuhvatati, pored osobina ličnosti, različite oblike inteligencije. Isto tako,
jedan od termina koji upotrebljavaju ovi autori (''utiču'') eksplicitno aludira na
kauzalni odnos osobina ličnosti i okoline, gdje je ličnost uzrok prilagodbe
osobe na unutrašnje i vanjske uslove.

4
McCrae i Costa (1990), dvoje prominentnih istraživača u savremenoj
psihologiji ličnosti, ponudili su defniciju crta ličnosti, kao njenih sastavnica.
Po njima, crte ličnosti su dimenzije individualnih razlika u tendencijama
ispoljavanja konzistentnih obrazaca mišljenja, osjećanja i aktivnosti (McCrae
i Costa, 1990). Ovi autori dodaju da su crte ličnosti stabilne tokom života. Ni
ova definicija ne isključuje druge psihološke varijable, odnosno individualne
razlike koje bi takođe mogle biti relativno trajne. Međutim, njena je prednost
da osobine ličnosti određuje kao tendencije ispoljavanja određenih obrazaca.
Dakle, ona ne implicira strogu uzročnost, niti manifestaciju osobina ličnosti
kao realnih i opipljivih entiteta, što je u skladu sa samom njihovom prirodom
(tj. sa samom činjenicom da su crte ličnosti konstrukti, odnosno latentne
dimenzije).

Po Burrhusu F. Skinneru (1953, 1974), ličnost ili self je u najboljem


slučaju repertoar ponašanja potaknut organiziranim skupom okolnosti u
određenoj situaciji, odnosno skup reakcija na specifične stimuluse. Skinner,
kao zakleti biheviorista, nije se bavio unutrašnjim psihičkim procesima i
stanjima, te ova definicija obuhvata samo ponašajne (manifestne) karakte-
ristike ličnosti. Ovdje se pod bihevioralnim obrascima podrazumijevaju i
emocionalne reakcije ljudi, naravno, one koje su vidljive i koje se mogu
izmjeriti.

Dovoljno obuhvatna teorija ličnosti bi trebalo da bude koncipirana na


način da se uzme u obzir struktura, razvoj i dinamika ličnosti, te dvosmjerni
odnos između osobina ličnosti, aktivnosti pojedinca i okoline. Ovdje ćemo
ponuditi sljedeću definiciju:

Ličnost je organizovana i dinamična cjelina međusobno povezanih


emocionalnih, kognitivnih, socijalnih i bihevioralnih obrazaca pojedinca koje
zajedno i relativno konzistentno djeluju na adaptaciju osobe na unutrašnje
(intrapsihičke) i vanjske (interpersonalne i fizičke) uslove, a ovi uslovi mogu
u određenoj mjeri oblikovati te obrasce (osobine i reakcije) tokom života
jedinke.

5
1.2. Paradigme i pristupi u psihologiji ličnosti

Argumentirani sistem pretpostavki o komponentama ličnosti i nji-


hovoj međusobnoj interakciji i/ili razvoju naziva se teorijom ličnosti. Kao i u
drugim naučnim oblastima, teorija ima snažnije empirijsko uporište od
hipoteze, a slabije od naučnog zakona. U socijalnim naukama, rijetko
nailazimo na zakone, te teorije predstavljaju plauzibilan način organizacije
empirijski fundiranih saznanja i podataka. Klasifikacije teorija ličnosti
većinom su u skladu sa osnovnim paradigmama (perspektivama, odnosno
matricama interpretiranja predmeta analize) u psihologiji. To su:

a) psihoanalitička (psihodinamska) paradigma;


b) bihevioristička paradigma;
c) kognitivistička paradigma;
d) humanističko-egzistencijalistička paradigma;
e) biološka paradigma;
f) patocentrična paradigma;
g) interpersonalna paradigma i
h) leksička paradigma.

U okviru psihodinamske interpretativne matrice, koristimo se


terminima kao što su: id, ego, superego, nagoni, nesvjesno, predsvjesno,
svjesno, Eros, Thanatos, instinkti, konflikti, kompleksi, mehanizmi odbrane,
seksualni i agresivni porivi...

Biheviorističku paradigmu odlikuje sljedeći stručni vokabular:


pozitivno i negativno potkrepljenje, intermitentno (sporadično, povremeno)
potkrepljenje, klasično uslovljavanje, instrumentalno i operantno uslo-
vljavanje, socijalno učenje, bihevioralni obrasci (''bihevioralni potpisi''),
nagrade i kazne; frekvencija (učestalost), intenzitet i trajanje određenog
oblika ponašanja...

Koginitivistička paradigma uključuje termine kao što su: percepcije,


misaone sheme i mape, donošenje odluka, kognitivna disonanca
(inkongruentnost), lični konstrukti, heuristici (mentalne prečice), pristrasnosti
pri zaključivanju i slično.

6
Humanističko-egzistencijalistička paradigma pretpostavlja: čovjekovu
prirodnu težnju za samoostvarenjem, slobodnu volju, odgovornost prema sebi
i drugima, čovjeka kao a priori dobro (''bezgrešno'') biće, smisao života itd.

Biološka paradigma počiva na saznanjima iz anatomije, fiziologije,


teorije evolucije i etoloških istraživanja na životinjama. Karakteristični
pojmovi su: hereditet (proporcija varijance ličnosti i ponašanja koja je
određena nasljednim faktorima, odnosno genotipom), filogenija i ontogenija,
neuroplastičnost, adaptacija, prirodna selekcija, sociobiologija, mutacije,
analogije, homologije, preživljavanje vrste, utiskivanje (eng. imprinting)...

Patocentrična paradigma baštini nasljeđe medicine, gdje se mnoga


ponašanja i načini mišljenja objašnjavaju tjelesnim ili psihičkim pore-
mećajem, odnosno sindromom. Dakle, većina ljudskog djelovanja smatra se
znacima ili simptomima za određeni poremećaj. Interpersonalna paradigma
kao polazište uzima tvrđenje da je čovjek društveno biće, te da ga odnosi
(komunikacija i interakcija) s drugima čine onakvim kakav jeste.

(Psiho)leksička paradigma je specifična za psihologiju ličnosti, a


počiva na pretpostavci da se komponente ličnosti mogu izdvojiti iz jezika
(pridjeva, atributa, odnosno deskriptora ličnosti), pomoću određenih
statističko-psihometrijskih procedura koje će biti opisane kasnije.

Larsen i Buss (2008) razlikuju nekoliko domena znanja, koji se


takođe mogu okarakterizirati kao paradigme u psihologiji. To su:

a) biološki domen;
b) intrapsihički domen;
c) kognitivno-iskustveni domen
(eng. cognitive–experiential domain);
d) socijalni i kulturalni domen;
e) dispozicijski domen i
f) domen prilagođavanja (eng. adjustment domain).

Ovdje ćemo ukratko objasniti sve pobrojane domene (područja)


znanja, osim biološkog, koji je već objašnjen. Intrapsihički domen tiče se
unutrašnjih, nesvjesnih procesa koji određuju našu ličnost i oblikuju
ponašanje. Tipičan predstavnik intrapsihičkog domena je psihodinamska
teorija.

7
S druge strane, kognitivno-iskustveni domen obuhvata svjesne
unutrašnje procese i posljedična lična iskustva ljudi: stavove, vjerovanja,
percepcije, poimanje sebe i interpretaciju vlastitih iskustava. Primjer teorije
koja u pravom smislu te riječi nije teorija ličnosti, je Zimbardova teorija
vremenskih perspektiva. Primjer iz psihologije ličnosti je Kellyjeva teorija
ličnih konstrukata.

Socijalni i kulturalni domen bavi se interindividualnim i intergrupnim


interakcijama. Svaka osoba pripada određenoj grupi ili grupama, a u skladu s
tim određuje svoj kolektivni identitet. Nadalje, svi smo mi dio određenog
kulturalnog miljea, koji takođe oblikuje našu ličnost i usmjerava naše
ponašanje (drugim riječima, postoje norme, vrijednosti i očekivanja koja su
prihvatljiva u našoj kulturi, uz imperativ da ih treba poštovati).

Dispozicijski domen bavi se individualnim razlikama, na način da se


pokušava utvrditi koje su to temeljne crte, odnosno dimenzije ličnosti, koliko
ih ima, kakvi su odnosi između njih i kako se one manifestuju (Larsen i Buss,
2008).

Domen prilagođavanja odnosi se na izučavanje načina na koje se ljudi


nose sa svakodnevnim iskustvima i događajima. Ukoliko su ova iskustva
teška, stresna ili traumatična, osoba može različito reagovati na njih: povući
se u sebe, aktivno se suočiti s njima, ''zalediti se'' ili ih shvatiti kao izazov. U
skladu s tim, možemo govoriti o određenom stepenu (ne)prilagođenosti
osobe.

Ellis, Abrams, Abrams, Nussbaum i Frey (2009) navode sedam


glavnih škola (pristupa) u psihologiji ličnosti, uz reprezentativne autore koji
pripadaju ovim školama:

a) psihoanalitička (Sigmund Freud);


b) neopsihoanalitička (Carl Jung, Karen Horney i Alfred Adler);
c) bihevioralna (Burrhus F. Skinner, John Watson);
d) genetička/biološka (Hans J. Eysenck, Edmund O. Wilson, William
Sheldon);
e) pristup crta ličnosti (Hans J. Eysenck i R. B. Cattell);

8
f) kognitivna/REBT (REBT je akronim za racionalno-emocionalno-
bihevioralnu psihoterapiju; a autori su: Albert Bandura, Albert
Ellis i Ulric Neisser) i
g) humanistička (Abraham Maslow, Albert Ellis, Carl Rogers).

Primjećujemo da se Eysenckova teorija ličnosti svrstava u biološku


grupu pristupa, kao i u pristupe koji se bave crtama ličnosti. Takođe, teorija
Alberta Ellisa, pripada humanističkom i REBT pristupu. Bandurina socijalno-
kognitivna teorija navedena je kao kognitivni/REBT pristup, premda ona
pridaje veliku važnost socijalnim faktorima (npr. učenju po modelu). Ovdje
uočavamo na kakve poteškoće nailazimo, kada pokušavamo klasifikovati
teorije ličnosti po njihovom sadržaju.

1.3. Dimenzije teorija ličnosti

Teorije ličnosti moguće je pozicionirati na nekoliko kontinuuma, koji


sažimaju njihove glavne odlike. To je drugi način identifikacije njihovih
glavnih karakteristika i principa na kojima počivaju. Schultz i Schultz (2005)
navode sljedeće dimenzije:

- priroda (nasljeđe) vs. sredina (odgoj);


- slobodna volja nasuprot determinizmu;
- prošlost vs. sadašnjost;
- optimizam nasuprot pesimizmu;
- ekvilibrijum (ravnoteža) vs. lični rast i
- jedinstvenost (posebnost) vs. univerzalnost.

Starije teorije oslanjale su se na uticaj nasljeđa na formiranje ličnosti


(npr. biološke, a u određenom stepenu i psihoanalitičke), dok su
bihevioristički nastrojeni teoretičari isticali djelovanje sredinskih faktora.
Psihoanalitičke teorije su, pored ostalog, naglašavale uticaj iskustava u ranom
djetinjstvu pojedinca, tako da možemo reći da su i one na određeni način
isticale važnost odgoja. Savremeni pristup razvoju ličnosti uzima u obzir
interakciju između nasljednih i okolinskih faktore, uz isticanje aktivnosti
pojedinca kao važnog faktora u oblikovanju ličnosti i bihevioralnih
tendencija.

Determinizam je gledište prihvaćeno u biološkim i psihoanalitičkim


teorijama, gdje se smatra da su osobine ličnosti rezultat fizioloških, odnosno

9
nesvjesnih procesa, te da nema dovoljno elemenata za pretpostavku o uticaju
slobodne volje pojedinca. S druge strane, humanističko-egzistencijalistički
pristupi u prvi plan stavljaju slobodnu volju osobe, odnosno njenu svijest o
tome da ima izbora u životu, te o odgovornosti koju slobodna volja za sobom
nosi. Slično, kognitivistički usmjereni teoretičari i istraživači su vidjeli
pojedinca kao aktivnog subjekta u vlastitom životu, koji postavlja teorije o
sebi i svijetu, te modifikuje svoje misaone sheme u skladu sa novim
percepcijama i iskustvima. Teorije crta (npr. psiholeksički pristupi koji će biti
obrađeni kasnije) su pozicionirani na sredini ovog kontinuuma.

U okviru teorija starijeg datuma, pretpostavljalo se da se razvoj


ličnosti odvija najkasnije do kraja adolescencije, dok se odraslo i starije doba
smatralo periodom stabilnosti i nepromjenjivosti ličnosti. Dakle, prošla
iskustva pojedinca smatrana su jedinim determinantama ličnosti. U teorijama
koje su uslijedile, počelo se raspravljati o aktuelnim iskustvima pojedinaca,
koja mijenjaju njegov pogled na sebe i okolinu i u određenoj mjeri
usmjeravaju djelovanje osobina ličnosti (biheviorističke i kognitivističke
teorije). Dakle, uticaj procesa učenja je konstantno prisutan i moderira
ekspresiju ličnosti ljudi. Ovdje je zanemareno djelovanje percepcije vlastite
budućnosti, tj. planova, očekivanja, nadanja i ciljeva svakog od nas, što bi
takođe donekle moglo oblikovati nečiju ličnost.

Optimistično stajalište je karakteristično za teorije koje za prvu


premisu imaju poimanje čovjeka kao inherentno dobrog, moralnog i
bezgrešnog bića. Ovaj pristup zagovaraju humanistički orijentisani
teoretičari. Na drugoj strani imamo psihodinamsku grupu teorija u okviru
kojih se tvrdi da je svako od nas bio na neki način traumatiziran, te da ima
osjećaj bazične anksioznosti. Ovdje se individualni postupci, reakcije i
unutrašnja stanja posmatraju kao simptomi dubljeg, najčešće podsvjesnog
konflikta. Čovjek je rob negativnih iskustava koja su ''sigurno'' ostavila traga
na njihovu ličnost, te je budućnost shvaćena kao nužno pesimistična. Ova
dimenzija za evaluaciju teorija ličnosti ne može se primijeniti na većinu njih.
Primjer su biološke teorije, gdje se uopšte ne pretpostavlja čovjekov
inherentni potencijal za lični rast ili zagarantovana psihološka hendi-
kepiranost usljed stresnog i traumatičnog odrastanja.

U skladu sa pozitivističkom paradigmom, koju su neke društvene


nauke preuzele od prirodnih i tehničkih nauka, smatrano je da je dinamika

10
ličnosti usmjerena ka uspostavljanju psihološke i fiziološke ravnoteže
(biološke i psihoanalitičke teorije). Pristupi koji su počivali na temeljima
ovog principa, negirali su postojanje viših psiholoških potreba (samo-
aktualizacije, odnosno ostvarenja svih svojih potencijala). Međutim, huma-
nistički i egzistencijalistički teorijski okviri uključuju čovjekovu prirodnu
potrebu za samoostvarenjem i razvijanjem autentične, harizmatične ličnosti
koja je svjesna smisla svoga života.

Posljednji kontinuum na jednom kraju ima jedinstvenost ličnosti, a na


suprotnom njenu univerzalnost. Jedinstvenost uključuje neponovljivost
konstelacije osobina ličnosti neke osobe. U tom slučaju, jedini valjan pristup
njenom proučavanju je idiografski. S druge strane je univerzalnost osobina
ličnosti, odnosno stav da se ličnost svakog od nas može razložiti na iste
sastavnice (komponente, dimenzije, crte) ličnosti, međutim, i ovdje su
dopuštene individualne razlike, ali u stepenu u kojem se osoba može
okarakterizirati određenom kvalifikacijom. Naprimjer, ekstraverzija je jedna
od dimenzija ličnosti, a osoba X može ovu osobinu posjedovati u velikoj
mjeri, osoba Y može imati prosječan nivo ekstraverzije (nazvali bismo je
ambivertom), dok pojedinac Z može biti jako nisko pozicioniran na ovoj
dimenziji (tj. biti okarakteriziran kao introvert). Teorije crta su primjer u
okviru paradigme psihološkog univerzalizma. Inače, teorije je teško opisati
referirajući se na ovu dimenziju, jer sve pretpostavljaju da u osnovi ličnosti
leže faktori koji su zajednički za sve osobe, uticaji koji su karakteristični za
određene grupe ljudi, kao i idiosinkratični faktori jedinstvenog razvoja
svakog od nas.

Fulgosi (1987) navodi sljedeće kontinuume pomoću kojih se može


pozicionirati određena teorija ličnosti u datom hiperprostoru:

- sloboda nasuprot determinizmu;


- nomotetičnost vs. idiografičnost;
- racionalnost nasuprot iracionalnosti;
- holizam (cjelovitost) vs. elementarizam (partikularnost);
- subjektivnost vs. objektivnost;
- nasljeđe nasuprot okolini;
- homeostaza vs. heterostaza;
- reaktivnost nasuprot proaktivnosti i
- spoznatljivost vs. nespoznatljivost.

11
Primjećujemo da se većina ovih dimenzija poklapa sa kontinuumima
koje su predložili Schultz i Schultz (2005): sloboda vs. determinizam;
nomotetičnost (univerzalnost) vs. idiografičnost (jedinstvenost), homeostaza
(ekvilibrijum) nasuprot heterostazi (lični rast), kao i nasljeđe nasuprot okolini
(odgoju).

Fulgosijev (1987) doprinos ogleda se u dužem popisu dimenzija, koji


obuhvata još neke karakteristike teorija ličnosti, kao što su reaktivnost
(ličnost i ponašanje su determinisani unutrašnjim procesima, stanjima i
podražajima) i proaktivnost (ličnost kontrolišu i usmjeravaju vanjski faktori i
podražaji). Reaktivnost zagovaraju psihodinamske teorije, a proaktivnost
biheviorističke teorije. Sljedeća dimenzija je racionalnost–iracionalnost.
Racionalnost je pol koji se odnosi na teorijske postavke o svjesnom
postupanju pojedinaca (kognitivističke i biheviorističke teorije ličnosti su dva
primjera zagovaranja racionalizma). Iracionalnost je karakteristična za
pristupe koji se temelje na nesvjesnim čovjekovim porivima i automatskim
procesima, koji ne uključuju kognitivnu obradu (primjer su psihoanalitičke
teorije). Kontinuum spoznatljivost–nespoznatljivost odnosi se na stepen u
kojem je moguće naučno proučavati ličnost, odnosno njenu ekspresiju.
Bihevioristički i kognitivistički opredijeljeni teoretičari zagovaraju spo-
znatljivost, dok humanistički usmjereni psiholozi smatraju da se složenost
našeg unutrašnjeg i vanjskog iskustva ne može u potpunosti obuhvatiti
naučnim metodama. U posljednjem pristupu, ličnost se shvata kao nešto što
je neponovljivo, što se stalno razvija (u smjeru samoaktualizacije), te kao
takvo izmiče objektivnoj analizi.

Uočavamo da se određene dimenzije međusobno preklapaju – primjer


su sloboda–determinizam i okolina–nasljeđe. Ako pretpostavimo da je nečije
ponašanje određeno nasljeđem, ovdje već implicitno smatramo da je posrijedi
jedan vid determinizma. Slično, subjektivnost–objektivnost i iracionalnost–
racionalnost takođe obuhvataju određeni broj zajedničkih kriterijuma pri
pozicioniranju ličnosti na svojim kontinuumima.

Ipak, opisane dimenzije su korisne za jedan vid metaklasifikacije


teorija ličnosti, te omogućavaju njihovu međusobnu uporedbu i formiranje
''profila'' teorija ličnosti, kao što određujemo profil ličnosti pojedinaca.

12
1.4. Karakteristike kvalitetnih teorija i modela ličnosti

Najvažnije karakteristike teorija ličnosti odnose se na njihovu naučnu


utemeljenost. U naučnom smislu, kvalitetna teorija je ona koja:

- nije rezultat subjektivnog mišljenja i stava njenog autora;


- je nastala sistematičnim i organizovanim izučavanjem i analizom
određene (usko)stručne oblasti;
- je provjerljiva jer sadrži jasne operacionalizacije konstrukata čije
se postojanje pretpostavlja datom teorijom;
- je opovrgljiva (moguće je u određenoj mjeri ili u potpunosti
odbaciti, na osnovu empirijske provjere);
- je parsimonična (teži što jednostavnije opisati i objasniti ličnost);
- je logički konzistentna (kongruentna).

Primjeri teorija u psihologiji su: psihodinamska teorija Sigmunda


Freuda, analitička teorija ličnosti Carla Gustava Junga i Grayeva Teorija
osjetljivosti na potkrepljenje. U psihologiji ličnosti možemo govoriti i o
modelima ličnosti, koji se većinom odnose na strukturu (sklop) ličnosti, a
kvalitetni modeli moraju ispunjavati uslove koje ispunjavaju kvalitetne
teorije. Primjeri su: Petofaktorski model ličnosti Coste i McCraea, HEXACO
model strukture ličnosti Ashtona i Leeja i Model velikih sedam faktora, čiji
su autori Tellegen i Waller.

Rekapitulacija poglavlja

1. Za nomotetički pristup karakteristično je ispitivanje individualnih


razlika na velikom broju ljudi. T N
2. Freudova teorija ličnosti je deterministička. T N
3. Dobra teorija mora biti opovrgljiva. T N
4. Šta je teorija ličnosti?
5. Kako R. B. Cattell definiše ličnost?
6. Koju definiciju predlažu Larsen i Buss (2008)?
7. Šta je paradigma?
8. U okviru koje paradigme B. F. Skinner raspravlja o ličnosti?
9. Koje su odlike biološke paradigme?
10. Objasniti dimenziju reaktivnost–proaktivnost.

13
11. Šta je domen prilagođavanja?
12. Kako je shvaćena ličnost u okviru humanističko-egzistencijalističke
škole psihološke misli?
13. Navesti naziv suprotnog pola sljedećih dimenzija: nasljeđe –
_______________; homeostaza – _____________ ; elementarizam –
_______________.
14. Šta znači da je kvalitetna teorija parsimonična?
15. Šta je kognitivno-iskustveni domen?

14
2. PSIHODINAMSKA TEORIJA SIGMUNDA FREUDA

2.1. Biografija S. Freuda

Sigmund (Sigismund, jevrejsko ime: Schlomo) Freud rođen je 6. maja


1856. godine u Freibergu, u Moravskoj (tadašnja Austrija, današnja
Republika Češka). Njegov otac, Jakob, imao je dvoje djece iz prethodnog
braka, dok je Sigmund bio prvo dijete svoje majke, Amalie Nathansohn (koja
ga je zvala ''moj zlatni Sigi''). Zbog ekonomske krize, koja se odrazila na
posao njegovog oca, Freudova porodica se seli u Beč. Kada je Sigmund imao
osam godina, dogodilo mu se da urinira u sobi svojih roditelja, za šta je bio
ukoren riječima: ''Od ovog djeteta neće biti (postati) ništa.'' 1872. godine,
završava srednju školu, sa ocjenom magna cum laude, a postoji podatak da je
bio izrazito literarno nadaren, te da je već tada mogao čitati nekoliko
klasičnih i svjetskih jezika.

Narednih godina, pohađa medicinski fakultet, gdje pokazuje interes za


filozofiju, zoologiju i fiziologiju. 1879. počinje pohađati predavanja iz
psihijatrije, a otprilike tih godina upoznaje Josefa Breuera, eminentnog
neuropsihijatra, koji će mu pružiti prijateljsku i profesionalnu potporu u
daljem radu. Jedno vrijeme je radio u Trstu, proučavajući muški
reproduktivni sistem kod jegulja. Medicinu završava 1881. godine, te dobija
posao u Bečkoj općoj bolnici, gdje se u početku više bavio neuropatološkim
istraživanjima, nego samim liječenjem pacijenata. Naredne godine se ženi
Marthom Bernays, kćerkom poznatog rabina. Sa njom dobija šestoro djece, a
posljednje dijete, Anna, ostvariće vlastitu karijeru u dječjoj psihoanalizi.

1885. postaje univerzitetski profesor neuropatologije, a glavni njegov


doprinos bio je izučavanje fenomena afazije. Njegov rad sa Josefom
Breuerom rezultira knjigom ''Studije o histeriji'' (1895), gdje tjelesne,
površinske manifestacije pacijenata objašnjavaju dubljim, intrapsihičkim
konfliktom. Može se reći da je 1895. godine Freud bio na pola puta od
fizioloških do psiholoških objašnjenja: histerije, opsesija, anksioznih
poremećaja i neurastenije (Breuer i Freud, 1957). U ovoj knjizi prikazano je
pet studija slučaja: gospođica Anna O., gospođica Lucy R., gospođa Emmy
von N., Katarina i gospođica Elisabeth von R.

15
Freud se prvi put susreo s Carlom Jungom 3. marta 1907. godine,
kada su vodili gotovo neprekidan razgovor 13 sati. Uzajamno divljenje i
poštovanje je trajalo određeno vrijeme (tokom kojeg je Freud Junga nazivao
svojim ''krunisanim princem'', ''duhom njegovog duha'' i svojim ''briljantnim
nasljednikom''). Međutim, kako se Jung nije slagao sa određenim Freudovim
pretpostavkama, njihov konačni razlaz dogodio se 1913. godine, kada su se i
posljednji put vidjeli. Haule (1993) smatra da je u Jungovim očima otac
psihoanalize postao njegova očinska figura, a razvoj odnosa ova dva
analitičara opisuje kao postupno opadanje erosa između njih.

Ostala eminentna imena psihijatrije i neurologije koja su uticala na


Freuda bila su: J. M. Charcot, Pierre Janet, A. A. Liebault i H. M. Bernheim,
a na osnovu rada s njima, došao je do indicija da hipnotička sugestija otvara
vrata u svijet psihičkih procesa i poriva koji utiču na pojedinca, ali ih on nije
svjestan (Jolibert, 1993). Usljed ratnih dešavanja i progona Jevreja već pred
Drugi svjetski rat, Freud odlazi u London (1938. godine), gdje i umire 22.
septembra 1939.

Njegova kapitalna djela su: ''Tumačenje snova'' (1900), ''Psiho-


patologija svakodnevnog života'' (1901), ''Tri eseja o teoriji seksualnosti''
(1905), ''Totem i tabu'' (1913), ''Uvod u psihoanalizu'' (1916), ''Nelagodnost u
kulturi'' (1930) i ''Mojsije i monoteizam'' (1939). Inače, za svoja djela je
dobio najprestižnije priznanje u Njemačkoj – Goetheovu nagradu (Chiu,
2012). Možemo reći da je Freud bio: psihijatar, neurolog, psiholog,
antropolog, etnolog, sociolog i pisac. Njegov najpoznatiji biograf bio je
Ernest Jones, koji je po Kirsneru (2007) bio glavna figura u širenju
psihoanalize po svijetu (pomažući psihoanalitičarima koji su bili prinuđeni
emigrirati iz ratom zahvaćenih područja).

2.2. Teorija o strukturi ličnosti

Freud (1910) prvo razvija topografski (topički) model ličnosti, u


okviru kojeg ''prostor'' unutrašnjih procesa, sjećanja i iskustava dijeli na
svjesno i nesvjesno (slika 1). Po njemu, između ova dva ''područja''
intrapsihičkog života, nalaze se predsvjesni sadržaji. Najveći dio ljudske
psihe čine nesvjesni sadržaji, a svjesni dio psihe je, metaforički rečeno, vrh
ledenjaka koji izviruje iz vode u kojoj taj ledenjak pluta. Predsvjesno je

16
odmah ''ispod površine'', koje (idući prema ''većoj dubini'') prelazi u
nesvjesno.

Više od decenije kasnije, Freud (1923) predlaže strukturalni model,


koji pretpostavlja ''postojanje'' tri psihička entiteta (strukture): id (njem. das
Es), ego (njem. das Ich) i superego (njem. das Über-Ich).

Slika 1. Zajednički prikaz topičkog i strukturalnog modela ličnosti

Id je izvorište necenzurisanih agresivnih i seksualnih nagona,


instinkata i poriva, a razvija se najranije od ostalih struktura (posjedujemo ga
od rođenja). Vođen je principom zadovoljstva, odnosno neodložene
gratifikacije. Id je u cijelosti pozicioniran u nesvjesnom dijelu ličnosti.

Ego je psihička instanca (nivo) koja ograničava ispoljavanje sadržaja


ida, a rukovodi se principom realiteta. Dakle, ova psihička struktura ima
kontrolnu i intergrativnu funkciju (drži ostale sisteme ličnosti ''na okupu'').
Ego obuhvata egzekutivne funkcije (aktivnosti kao što su: planiranje,
kontrola i nadgledanje vlastitog misaonog toka i ponašanja, jednim imenom
nazvane ''metakognicija''). Ego balansira između poriva koji potiču iz ida i
ograničenja koje postavlja superego. Osim ovih funkcija, ego percipira,
zadužen je za intelektualne, odnosno kognitivne aktivnosti, kao i za
korištenje mehanizama odbrane. On se najvećim dijelom nalazi u

17
nesvjesnom, jednim dijelom u predsvjesnom (Freud, 1955), a samo malim
dijelom pripada svjesnom ''prostoru'' ličnosti.

Superego je najviša instanca ličnosti, koja obuhvata internalizovane


moralne i socijalne norme, te je stoga vođen principom savjesti. Superego
nam omogućava da razlikujemo dobro i zlo, te da formiramo sliku o
idealnom sebi (tzv. idealno ja) kojoj stalno težimo. Razvija se kasnije od ega,
procesom učenja. On takođe većim dijelom pripada nesvjesnom, potom
predsvjesnom ''prostoru'' ličnosti, a najmanje pripada svjesnom dijelu ličnosti.

2.3. Dinamika ličnosti

Po Freudu (1955), naše ponašanje vođeno je instinktom života (Eros)


i instinktom smrti (Thanatos). Oni, u kombinaciji sa nesvjesnim faktorima, te
nadmetanjem između ida, ega i superega, čine dinamiku naše ličnosti. Eros je
povezan sa životnom energijom (libidom), koja je u ranijem Freudovom radu
bila, ustvari, seksualna energija. U suštini, instinkt života je ono što nas
pokreće, a instinkt smrti se potiskuje i transformiše u prihvatljive oblike
djelovanja. Eros je u ranijim Freudovim teorijama smatran seksualnim
nagonom i prvenstveno se odnosio na užitak i zadovoljstvo. Njegovo
određenje je kasnije revidirano, te je eros označavao ljubav, život i rast
(Fromm, 1984).

Freud se instinktom smrti (njem. der Todestrieb) posebno bavio


tokom i nakon Prvog svjetskog rata, kada je postao svestan razmjera
destruktivne moći čovječanstva. Thanatos je čovjekov nagon ka
samodestrukciji, sublimiran u vidu kulturalnih normi i težnje za
civilizacijskim napretkom i razvojem. Inače, uloga instinkta smrti je da
organski život vrati u neorgansko, neživo stanje (Freud, 1955). Za Freuda,
kombinacija instinkta smrti sa erotskim instinktima (tačnije, sa
autoerotizmom) je pogodno tlo za razvoj mazohističkih tendencija, dok
instinkt smrti, kada je usmjeren na vanjski svijet, postaje intencija ka
vladanju, želja za moći, sadizam i agresivnost (Freud, 1953).

Možda je najveći doprinos Freudove teorije ličnosti identifikacija


mehanizama odbrane, kojim se ego štiti od destruktivne prirode nepoželjnih
impulsa, sjećanja, misli i emocionalnih stanja. Naime, katarza, odnosno
abreakcija, kao emocionalno i verbalno ''pražnjenje psihološke energije'',

18
ipak nije bila dovoljna za izlječenje Freudovih klijenata, već je bilo nužno
osvijestiti potisnute sadržaje i nadvladati klijentove otpore. Drugim riječima,
ove sadržaje je trebalo dovesti u svjesni dio ličnosti, te ih procesom
racionalnog rasuđivanja prihvatiti (integrirati u svoju psihu, pamćenje i
iskustvo) ili argumentirano odbaciti (Jolibert, 1993). Dakle, psihoanalitičar
pomaže klijentu da prorijedi ili napusti korištenje nezrelih i neurotičnih
mehanizama odbrane, u cilju poboljšanja mentalnog zdravlja i unapređenja
njegove psihosocijalne prilagodbe. Inače, abreakcija je za Breuera bila
verbalno izražavanje emocija, dok je u kasnijim radovima Freuda i Breuera
ovaj termin revidiran, te je određen kao emocionalno pražnjenje (Hart i
Brown, 1992).

U vezi sa mehanizmima odbrane i dinamikom ličnosti, treba navesti


da je Freud identifikovao tri vrste anksioznosti (Trull i Prinstein, 2013;
Schultz i Schultz, 2005):

A. objektivnu/realnu anksioznost (kao psihofiziološku reakciju na


stvarnu opasnost u vanjskom svijetu);
B. neurotičnu anksioznost (bojazan da će impulsivno biti ispoljeni
nagoni ida, koji će, u susretu sa vanjskom okolinom, dovesti do
određenih problema i neprijatnosti po pojedinca) i
C. moralnu anksioznost (sukob između ida i superega, odnosno
neslaganje seksualnih i agresivnih impulsa sa moralnim
principima osobe, što dovodi do osjećanja krivice, stida i srama).

Ovdje ćemo navesti relativno iscrpnu listu odbrambenih mehanizama,


s napomenom da nisu svi potekli od samog Freuda, već ima i onih koje su
predložili njegovi učenici, neoanalitičari, te drugi autori koji su se bavili
ovom tematikom. Opisaćemo sljedeće mehanizme odbrane:

- represija (potiskivanje);
- racionalizacija (dva tipa – ''slatki limun'' i ''kiselo grožđe'');
- premještanje;
- regresija;
- fiksacija;
- reaktivna formacija (formirana ili pretformirana reakcija);
- negacija (poricanje);
- sublimacija (nadilaženje);

19
- kompenzacija (i natkompenzacija);
- projekcija;
- idealizacija;
- odrađivanje (eng. acting out);
- anticipacija;
- izbjegavanje;
- identifikacija;
- izolacija;
- pasivna agresija;
- supresija;
- simbolizacija;
- otpor;
- humor;
- autistična fantazija;
- konverzija;
- altruizam i
- efekt lažnog konsenzusa.

Represiju koristimo kada potiskujemo sadržaje i iskustva koji su


prijeteći po naš ego, odnosno koji izazivaju nepodnošljivu anksioznost
(neurotičnu i moralnu). Primjer: srednjoškolac kojeg su zlostavljali njegovi
drugovi potisnuo je sjećanje na situaciju u kojoj su mu školske kolege
provalile u ormarić sa stvarima i uzeli ih sebi. Ukoliko se ovaj mehanizam
odbrane koristi često, dešava se da potisnuta sjećanja i doživljaji isplivaju na
površinu u vidu simptoma i problema u ponašanju, kojih osoba gotovo da i
nije svjesna, niti je sposobna sama se boriti protiv njih.

Racionalizacija obuhvata reinterpretaciju iskustava i sjećanja, na


način da ona postaju manje prijeteća po psihu pojedinca. Prvi tip
racionalizacije je označen kao ''slatki limun'', gdje se negativno iskustvo ili
sjećanje argumentuje tako da ono postane prihvatljivo za pojedinca.
Navešćemo sljedeći primjer: ako je neko izgubio posao, to bi mogao smatrati
prilikom da se jedno vrijeme odmori od napornog rada i provede više
trenutaka sa svojom porodicom. Drugi tip racionalizacije je ''kiselo grožđe''.
U ovom slučaju, ukoliko neko ne postigne pozitivni ishod koji je planirao da
će se dogoditi (unapređenje, upis na željeni fakultet, odabir poželjnog
partnera za intimnu vezu i slično), može obezvrijediti ovaj ishod, kako bi sebi

20
olakšao jedan vid psihološkog, socijalnog ili materijalnog gubitka. Primjer je
sljedeći: osoba je izgubila potencijalnog poslovnog partnera (jer se on, npr.,
predomislio zbog njemu znanih razloga), te može utješiti sebe tako da se
pozove na mogući rizik poslovnog projekta koji bi radila sa tim partnerom
(drugim riječima, možda se ulaganja osobe ne bi isplatila onoliko koliko je
željela, ili se partnerstvo ne bi odvijalo u povoljnom smjeru). Ipak, mnoge
racionalizacije ne moraju biti realne, pa mogu osobu ''udaljiti'' od stvarnog
svijeta i ''gurnuti'' je u svijet imaginarnog.

Premještanje se definiše kao pražnjenje instinktivnih poriva (npr.


agresivnosti) na objekte (osobe i predmete) koji nisu primarni, željeni objekti
nečijih nagona i tendencija. Tako dijete kojeg često tuku stariji rijetko može
uzvratiti svojim zlostavljačima. Zato prazni svoju agresiju tako što istuče
nekog slabijeg od sebe.

Regresija je nesvjesno vraćanje na prethodnu fazu razvoja, gdje se


osoba osjećala sigurnom, voljenom i zbrinutom. Često je riječ o ispoljavanju
infantilnih reakcija i ponašanja. Osoba koja je prehlađena očekivaće od
drugih da joj skuhaju čaj, pokriju je ili joj donesu lijek, jer su joj to radili
roditelji, dok je bila dijete.

Fiksacija se odnosi na nečiju ''zarobljenost'' u određenoj fazi


psihoseksualnog razvoja. Primjer je grickanje noktiju i sisanje prsta kod
odraslih, gdje je riječ o fiksaciji na oralnu fazu (ova faza će biti opisana nešto
kasnije).

Reaktivna formacija ili formirana reakcija podrazumijeva ''okretanje''


(pretvaranje) određenog impulsa, reakcije ili tendencije pojedinca u njenu
suprotnost. Ovaj mehanizam odbrane sastoji se od dvije faze. U prvoj
pojedinac ima potrebu da reaguje na destruktivan, odnosno agresivan način
prema određenoj osobi ili grupi ljudi. U drugoj fazi, ova potreba i namjera se
konvertuje (pretvara) u pozitivne impulse, koji se naposlijetku i izražavaju
prema potencijalnom objektu naše agresivnosti, odnosno negativnog
reagovanja. Primjer je: osoba A uvrijedi ili uskrati određeno pravo osobi B;
osoba B osjeća bijes i poriv za osvetom prema osobi A, ali, pošto su ove
intencije socijalno neprihvatljive (ili nisu u skladu sa sistemom vrijednosti
osobe B), osoba B će je, sljedeći put, kada dođe do susreta, učtivo i s
osmijehom pozdraviti.

21
Negaciju koristimo na način da poričemo neprijatne impulse, saznanja
i iskustva, jer bi ona mogla narušiti sliku o nama ili smanjiti naše psihološko
blagostanje. Žena koja se pogleda u ogledalo i primijeti da izgleda starije,
može uvjeravati sebe da joj se to učinilo, u cilju očuvanja stabilnog fizičkog
self-koncepta (tj. pozitivne slike o svom fizičkom izgledu).

Sublimacijom pretvaramo agresivne i seksualne impulse u socijalno


prihvatljive navike, reakcije i aktivnosti. Pojedinac koji je muzički nadaren, a
uz to temperamentan i slabo tolerantan na frustraciju, može svoju
potencijalno destruktivnu psihičku energiju isprazniti tako da odsvira
omiljenu kompoziciju ili otpjeva određenu pjesmu koja ima brži ritam.

Kompenzacija je zamjena određenog nedostatka ili neispunjene


želje/plana nekim drugim, koji u našim očima može, s vremenom, dobijati
sličan značaj kao i primarni plan/cilj. Naprimjer, pojedinac koji nije uspio
postati farmaceut, može se baviti fitoterapijom. Drugi primjer je uspješan
igrač koji je doživio tešku povredu, zbog koje ne može aktivno igrati fudbal.
Ova osoba može postati trener i tako opet, na određeni način, participirati u
fudbalu. Ukoliko neko zamijeni svoj primarni cilj nekim drugim, te u tome
ostvari izvanredne rezultate, čak veće nego u slučaju da je uspio ostvariti svoj
prvobitni plan, govorimo o natkompenzaciji. Bivši igrač iz našeg primjera,
može postati vrhunski, internacionalno poznat trener (dakle, daleko je
nadišao svoj hendikep).

Projekcijom, vlastite nesavršenosti, mane i probleme pripisujemo


drugima. Primjer je osoba koja je neodgovorna na poslu, a koja svojim
radnim kolegama govori da su nesavjesni, aljkavi i da ne mogu završiti
zadatke koji su im dodijeljeni.

Idealizaciju koristimo kada osobi ili objektu za koju/i pokazujemo


interes ili je/ga posjedujemo pripisujemo kvalitete koji su pozitivniji od
njenih/njegovih objektivnih karakteristika i osobina. Navešćemo sljedeći
primjer: neki roditelji prosječne djece govore o svojim sinovima i kćerima u
superlativu, tako da ih smatraju izrazito inteligentnima, natprosječno lijepima
i jako uspješnima. Suprotan mehanizam je devaluacija, gdje drugima ili sebi
pripisujemo izrazito negativne osobine i odlike.

22
Odrađivanje (eng. acting out) je način izlaženja na kraj sa stresorima i
emocionalnim konfliktima, tako da se umjesto suočavanja i promišljanja o
njima, pribjegava specifičnim oblicima ponašanja. Naprimjer, dijete koje je
frustrirano počeće plakati, skakati, vikati ili će nešto slomiti.

Anticipacija je pretpostavljanje i razmatranje budućih problema i


konflikata prije nego što se oni jave. Ako je majka neke osobe jako stara i
uskoro joj predstoji smrt, ova osoba se već može psihički pripremati za
gubitak i (prije samog nemilog događaja) pokušati naći način kako da joj
proces tugovanja bude što lakši.

Izbjegavanje je najčešće u slučaju fobija (neosnovanih, iracionalnih


strahova od određene grupe objekata, životinja ili ljudi). Osoba odbija da se
suoči sa predmetom svoje anksioznosti: agorafobičari izbjegavaju otvorene
prostore, akrofobičari se ne žele popeti na vrh neke planine ili nebodera, a
osobe sa socijalnom fobijom izbjegavaju kontakte sa ljudima koji ne
pripadaju maloj grupi njihovih bliskih prijatelja.

Identifikacija može biti sa idolom (osobom kojoj se divimo), sa


značajnim drugim koga više nema ili nije kraj nas (identifikacija sa umrlom
osobom ili nekim ko se odselio i vjerovatno se neće vratiti), sa agresorom,
roditeljskom figurom ili glavnim likom u nekom djelu, filmu... Dakle, ovim
mehanizmom nesvjesno preuzimamo osobine i navike ljudi koje su nam uzori
ili su nas napustili. Čovjek se može identifikovati i sa neživom stvari ili
životinjom. Primjeri za identifikaciju su: oblačimo se i ponašamo poput
frontmena naše omiljene muzičke grupe; usvajamo odnos prema životu i
vrijednosti koji je imao naš otac; postoje npr. ljudi koji žele izgledati poput
vuka, pa puštaju kosu i bradu, tetoviraju se na određeni način, žele da im se
ugrade kožni umeci, te nadograđuju prednje zube kako bi im što više sličili
vučjima. Freud je smatrao da dramski pisci koncipiraju svoja djela na način
da se mi, kao čitaoci, identifikujemo sa patologijom glavnog lika, a u skladu s
tim, analizirao je sljedeća Šekspirova djela: ''Kralja Lira'', ''Mletačkog
trgovca'', ''Ričarda III'' i ''Hamleta'' (Chiu, 2012).

Izolacija predstavlja nesvjesno odvajanje misaonih procesa od


osjećanja i emocionalnih reakcija. Dakle, osoba razdvaja kognitivni od
emocionalnog aspekta psihičkog života. Primjer je prostitutka koja razmišlja

23
o tome da obavi posao (odnos), bez emocionalnog vezivanja za svog klijenta
i bez osjećaja gađenja, ukoliko joj neki vid aktivnosti nije prijatan.

Pasivna agresija je indirektni oblik agresivnosti. Prema nekome


osjećamo neprijateljstvo, bijes i otpor, te mu se ne svetimo na otvoren i
izravan način, već biramo zaobilazni put da izrazimo svoje nezadovoljstvo.
Primjer je zaposlenik kome je nadređeni, navodno bez razloga, smanjio platu.
Zaposlenik može namjerno smanjiti svoj radni učinak, ili početi uzimati
materijal i alat sa svog radnog mjesta, tako da to poslodavac u početku ne
primijeti.

Supresija je jedan vid potiskivanja, ali koji se koristi svjesno i


namjerno. Dakle, pojedinac pokušava otkloniti neprijatne i nepoželjne
sadržaje iz svoje svijesti. Na primjer, neko može pokušavati smetnuti s uma
neprijatan sastanak kojem toga dana mora prisustvovati, te ga zamijeniti
drugom aktivnošću.

Simbolizacijom se objekat ili aktivnost određuje u imaginarnim,


reprezentativnim terminima, te se tako izbjegava istinski odnos prema tom
objektu ili aktivnosti. Primjer je odgovor nekih ljudi na pitanje: ''Zašto idete
na glasanje?'' Često se može čuti sljedeći odgovor: ''Zato što je to građanska
dužnost.''

Otpor je mehanizam odbrane usko vezan za represiju. Klijenti u


psihoterapiji često imaju otpor da rade na potisnutim sadržajima i sjećanjima,
odnosno na njihovom dovođenju u svjesni dio ličnosti. Psihoanalitičar može
primijetiti da je klijent potisnuo osjećaj privlačnosti koji je imao prema svojoj
sestri tokom djetinjstva. Međutim, klijent se opire da prizna ovakva osjećanja
i porive jer aludiraju na incestuozne namjere, koje socijalna zajednica strogo
zabranjuje i osuđuje.

Humor možemo koristiti kada smo suočeni sa neprijatnim sadržajima


ili negativnim iskustvima, kako bismo umanjili njihov značaj, predstavili ga u
pozitivnom svjetlu ili kako bismo ublažili ozbiljnost nekog problema,
odnosno izvjesnost određene neprikladne situacije. Možemo se šaliti na račun
drugih, u vidu njihovog omalovažavanja (agresivni humor), zbijati šale na
vlastiti račun (karikirajući svoje mane i nesposobnosti), što je
samoporažavajući humor) ili veličajući svoje kvalitete, što je

24
samoveličajući/samouzdižući humor. Četvrtom vrstom (stilom) humora
olakšavamo i podstičemo odnose s drugima (afilijativni humor), pri tome
smanjujući tenzije i anksioznost članova grupe ljudi u kojoj se nalazimo (npr.
Lefcourt, 2001).

Autistična fantazija (maštanje) način je da pobjegnemo od katkada


surove realnosti. Riječ je o dnevnim sanjarenjima, odnosno o bijegu u svijet
mašte. Ukoliko se koristi često, a ova povlačenja u imaginarno traju dugo,
može doći do gubitka kontakta s realnošću i razvoja ozbiljnijih psihičkih
poremećaja. Primjer korištenja autistične fantazije je sljedeći: momak ne
može podnijeti da ga djevojka u koju je zaljubljen ne primjećuje, te počinje
zamišljati kako joj prilazi, a ona mu trči u zagrljaj, te kako izlaze ili žive
zajedno.

Konverzija je karakteristična za poremećaje koji su prije nazivani


histeričnim, a danas konverzivnim. Intrapsihički konflikti i neprijatna
unutrašnja stanja se, usljed nepodnošljivosti, ''premještaju'' na tjelesni nivo, te
doživljavaju kao bol u određenom dijelu tijela. Naravno, javlja se i kod
normalne populacije. Primjer je: student nije zadovoljan što se nije dosjetio
odgovora na pitanja koja su mu bila postavljena tokom usmenog ispita, pa ga
počinje boljeti glava i taj bol traje npr. sedmicu dana.

Altruizam je cijenjena aktivnost pomaganja i pružanja podrške


drugima, bez potrebe i očekivanja da nam oni zahvale ili vrate protuuslugom.
To je socijalno prihvatljivo i poželjno ponašanje, koje ima etički i aksiološki
značaj. Međutim, kod nekih ljudi se iza činova altruizma može kriti
nerazriješen intrapsihički konflikt, odnosno unutrašnja tenzija. Ove osobe
altruističnim ponašanjem nadvladavaju ili poništavaju neprijatna unutrašnja
stanja, u čemu im pomaže svijest o tome da su im osobe kojima pomažu
zahvalne i da ih cijene. Tako, npr., osoba koja želi pomagati starijim ljudima
može nadvladati vlastitu grižu savjesti zbog toga što nije bila uz svoju majku,
kada je ona bila nepokretna i na umoru.

Efekt lažnog konsenzusa (eng. false consensus effect - FCE) prvobitno


se izučavao u okviru istraživanja o socijalnoj percepciji. U ovom području
socijalne psihologije, efekt lažnog konsenzusa se definira kao procjena broja
(ili procenta) ljudi koji imaju isti stav prema nečemu kao mi sami (Fabrigar i
Krosnick, 1995). Ako je osoba naklonjena određenom objektu ili opciji, tj.

25
ako ima pozitivan stav prema tome, smatraće da veći broj drugih ljudi takođe
ima pozitivan stav prema datom objektu. Ukoliko neko ima negativan stav
prema određenom fenomenu ili društvenom pitanju, tvrdiće da veći dio
populacije ima isti ili sličan odnos prema tom pitanju (temi, fenomenu). Ross,
Greene i House (1977), u svjetlu atribucijske teorije, efekat lažnog
konsenzusa određuju kao poimanje vlastitih bihevioralnih izbora i prosudbi
kao relativno uobičajenih i prilagođenih datim okolnostima (''svaka/prosječna
osoba bi uradila ono što sam ja preduzeo u ovakvoj situaciji''), a da se pritom
ostali bihevioralni izrazi i odgovori smatraju rijetkim, neodgovarajućim i
devijantnim.

Gilovich (1990) ističe relativnu prirodu efekta lažnog konsenzusa:


ljudi ne misle da velika većina drugih ima slične stavove kao oni ili se slično
ponaša u određenoj vrsti situacija. Oni prije smatraju da grupe (odnosno
subpopulacija) slične onoj kojima i sami pripadaju, dijele slične stavove,
osobine i obrasce ponašanja. Tako neko neće smatrati da velika većina
svjetske populacije ima negativan stav prema fundamentalizmu, već da takav
stav imaju oni koji zaista ne pripadaju fundamentalističkim pokretima, već
političkim opcijama koje su nespojive sa fundamentalizmom.

U psihologiji ličnosti, mehanizam efekta lažnog konsenzusa shvaćen


je nešto drugačije. Baumeister, Dale i Sommer (1998) navode da je ovaj
odbrambeni mehanizam sličan projekciji, te da služi za očuvanje generalnog
samopoštovanja, a osobe koje ga koriste pokazuju niži nivo depresivnosti.
Takođe, po pomenutim autorima, uloga efekta lažnog konsenzusa (u slučaju
opravdavanja vlastitih osobina ličnosti i ponašanja koja nose negativne
konotacije) je da smanji salijentnost (perceptivnu istaknutost) osobe koja bi
mogla biti označena kao jedinstveno zla, nemoralna ili nepoštena
(Baumeister, Dale i Sommer, 1998). Dakle, ukoliko prepisujemo na nekom
testu, možemo se odbraniti riječima ''svi to rade'' ili ''i drugi iz mog odjeljenja
se tako ponašaju u testnoj situaciji''. Tako smanjujemo bojazan da će nas
drugi odrediti kao jedinstven slučaj nekorektne osobe i varalice.

Jasno je da ne možemo sve mehanizme odbrane smatrati nečim što


narušava naše mentalno zdravlje. Neki od njih su zreli (npr. anticipacija,
humor, altruizam, sublimacija i, eventualno, supresija), dok su drugi manje
korisni kada je u pitanju psihološko dobrostanje (regresija, fiksacija,
represija, autistična fantazija, negacija, projekcija i slično).

26
Postoji nekoliko psiholoških instrumenata kojima se procjenjuju i
mjere mehanizmi odbrane. Jedan od njih je Test odbrambenih mehanizama
(eng. Defense Mechanism Test – DMT). On je sličan projektivnim testovima,
a sadrži slike poput onih iz Testa tematske apercepcije (TAT), koje se
prezentuju sudionicima u trajanju od 5 milisekundi do 2000 milisekundi,
premda način primjene ovog testa varira (Ekehammar, Zuber i Konstenius,
2005). DMT-om se procjenjuje deset mehanizama odbrane (neki od njih su
specifični za ovaj instrument): izolacija, represija, poricanje, reaktivna
formacija, projekcija, regresija, introjekcija suprotnog pola (pogrešno
prepoznavanje pola osobe sa slike), introjekcija drugog objekta (pripisivanje
pogrešne dobi osobi sa slike), unutrašnja agresija (''vraćanje'' agrsije u sebe) i
identifikacija sa agresorom.

Inventar odbrambenih mehanizama (eng. Defense Mechanisms


Inventory – DMI; Gleser i Ihilevich, 1969) mjeri pet grupa mehanizama
odbrane (npr. Zoccali, 2007): okretanje protiv sebe (eng. turning against self
– TAS), okretanje/premještanje (eng. reversal; u ovoj grupi nalaze se:
reaktivna formacija, potiskivanje i poricanje), okretanje protiv objekta (eng.
turning against object – TAO; ovdje su ubrojeni identifikacija s agresorom i
premještanje), projekcija (eng. projection – PRO) i principalizacija (eng.
principalization – PRN; ovdje su mehanizmi u kojima dolazi do spearacije
kognitivnog od emocionalnog: intelektualizacija, izolacija i racionalizacija).

Upitnik odbrambenih stilova (eng. Defense Style Questionnaire –


DSQ; Bond, Gardner, Christian i Sigal, 1983) je još jedan instrument za
procjenu mehanizama odbrane, a njegova originalna verzija sastoji se od 88
tvrdnji (DSQ – 88). Postoje i verzije sa 60 (DSQ – 60), te sa 40 tvrdnji (DSQ
– 40). Trinaest mehanizama odbrane se poklapa u sve tri verzije upitnika:
pseudoaltruizam, acting out, pasivna agresija, humor, povlačenje, supresija,
projekcija, reaktivna formacija, inhibicija, splitting (cijepanje), undoing,
fantazija i anticipacija (Ramkissoon, 2014).

2.4. Teorija psihoseksualnog razvoja

Freud je smatrao da se ličnost formira najkasnije do sedme godine


života. Libido, kao seksualna energija, dovodi do djetetovog interesa za
određene dijelove tijela, te izaziva ugodu prilikom podraživanja tih dijelova.
U skladu s ovim, predložio je sljedeće faze razvoja:

27
- oralna faza (rođenje – 1. godina života);
- analna faza (1/2. – 3. godina života);
- falusna faza (3. – 6/7. godina života);
- faza latencije (6/7. – 11/12. god. života) i
- genitalna faza (od 11/12. godine, pa nadalje).

Ove faze dešavaju se onim redoslijedom kojim su navedene, a ukoliko


je došlo do fiksacije pojedinca u određenoj fazi, onda on razvija specifičan
tip ličnosti (odnosno, ''karaktera'').

U oralnoj fazi psihoseksualnog razvoja, libidinalna energija je


locirana u predjelu usta, odnosno usana i jezika, te se zadovoljstvo doživljava
sisanjem, cuclanjem i hranjenjem. Osobe koje su na neki način doživjele
lišavanje užitka ili pretjerani užitak u ovoj fazi, razvijaju osobine i tendencije
kao što su: tvrdoglavost, agresivnost, optimizam/pesimizam i ovisnost o
drugima. Ovi pojedinci u odrasloj dobi vole piti iz flaše, skloni su
alkoholizmu, narkomaniji, pušenju, te mogu preferirati oralni seks. Ovu fazu
možemo podijeliti na podfaze sisanja i griženja.

U analnoj fazi razvoja, libido je usmjeren na analni otvor i povezan je


sa ''treningom toaleta''. Dijete može doživljavati ugodu prilikom defekacije
(pražnjenja crijeva). Međutim, ova djetetova potreba i ugoda može biti
osujećena preranim navikavanjem na nošu. ''Karakter'' koji se razvija usljed
fiksacije na ovu psihoseksualnu fazu obuhvata karakteristike kao što su:
pedanterija vs. aljkavost, škrtost, urednost, perfekcionizam vs. neorga-
niziranost. Analna struktura ličnosti se odlikuje preferiranjem tzv. ''masnih''
viceva (šale sa seksualnim i agresivnim sadržajima), težnja ka savršenosti,
nepristojnost i neurednost. Kao i u slučaju oralnog ''karaktera'', ovdje imamo
dihotomiju osobina: jedne mogu biti manifestne, a njihove suprotnosti
latentne ili se može desiti da je ovakva osoba u nekim situacijama i
područjima života npr. pedantna, pristojna i odgovorna, a u drugima aljkava,
neotesana i nesavjesna.

Falusna faza predstavlja umjeravanje libida na područje polnih


organa. Djeca stara između tri i šest godina mogu doživljavati ugodu
dodirujući i igrajući se svojim spolnim organima. Krajem ove faze, dolazi do
razrješavanja tzv. Edipovog, odnosno Elektrinog kompleksa. Edipov
kompleks se odnosi na dječakovu preferenciju majke i percipirani rivalitet s

28
ocem. Dječak se, na neki način, nadmeće sa ocem, kako bi ''osvojio'' svoju
majku. Slično, djevojčica se takmiči sa svojom majkom, kako bi ''prodobila''
oca za sebe (Elektrin kompleks). Ovaj period praćen je strahom od kastracije
(kod dječaka) i strahom od separacije (kod djevojčica). Uspješno razrješenje
Edipovog i Elektrinog kompleksa, te blagovremena identifikacija sa
istospolnim roditeljem, vodi zdravom prihvatanju vlastite seksualnosti.
Pojedinci fiksirani na ovu fazu razvoja imaju problema sa usvajanjem vlastite
spolne uloge, odnosno seksualnog identiteta. Posljedice su transseksualnost,
transvestitizam i homoseksualizam.

Faza latencije je, navodno, period mirovanja. Dijete polazi u školu,


širi svoj životni i iskustveni prostor, te se suočava sa realnošću i privikava na
vanporodično okruženje. Ono pokušava uspostaviti socijalne odnose i
posvetiti se procesu učenja. Ukoliko je uspješno, može razviti visoko
samopoštovanje, tj. samopouzdanje. U suprotnom, muči ga osjećaj infe-
riornosti i izolacije.

Posljednja faza psihoseksualnog razvoja je genitalna, koja je


povezana sa razvojem zrele ličnosti i uspješnim ulaskom u svijet odraslih.
Nagoni opet postaju aktivni, dovršava se identifikacija sa spolnom ulogom i
vlastita seksualnost postaje stabilnija i zrelija. Ukoliko je dijete (sada već
adolescent) osujećeno ili deprivirano u ovoj fazi, može razviti probleme kao
što su: antisocijalno ponašanje, ovisnosti različite vrste, osjećaj izolacije i
neadekvatnosti, te razne probleme koji imaju veze sa seksualnošću.

2.5. Psihoanalitičke tehnike i metode

U svrhu rada sa klijentima, te opisivanja i objašnjavanja nesvjesnih


intencija, kompleksa i manifestnih simptoma, u okviru psihodinamske
paradigme su razvijene sljedeće tehnike: tehnika slobodnih asocijacija,
analiza omaški, psihoterapijski rad na otporu klijenta u vidu pomaganja
klijentima da steknu racionalni uvid u vlastito stanje, analiza transfera i
kontratransfera, analiza sadržaja snova, kao i psihobiografske studije.

Tehnika slobodnih asocijacija. Klijent treba govoriti sve ono što mu


pada na pamet, bez svjesnog izostavljanja ili selektivne verbalizacije. Dakle,
klijent bi trebao izvještavati i o mislima koje upućuju na agresivnost,
seksualnost, posrameljenost ili mu djeluju smiješne (npr. Trull i Prinstein,

29
2013). Terapeut (analitičar), koji je pripadnik klasične psihoanalitičke škole,
u pravilu sjedi iza klijenta (analizanda), kako bi mu pomogao da se što više
opusti i što nesmetanije verbalizuje svoje unutrašnje sadržaje. Na početku,
klijentove misli mogu djelovati nepovezano, međutim, kako slobodno
asociranje napreduje, psihoanalitičar polako uočava obrasce koji upućuju na
klijentove nesvjesne sadržaje (komplekse i probleme).

Analiza omaški i pogreški u govoru, pisanju i čitanju. U svojoj knjizi


''Psihopatologija svakodnevnog života'', Freud (1901/1990) navodi mnoštvo
primjera ovakvih omaški. Jedan od njih je vezan za mladića, koji je izvjesnu
gospođicu na ulici oslovio ovim riječima: ''Ako dozvolite, gospođice, ja bih
Vas otprijedio.'' Freud objašnjava da je ova riječ nastala kombinacijom riječi
''otpratio'' i ''uvrijedio'', zato što se mladić plašio da će je ovakvim gestom
uvrijediti (Freud, 1901/1990). Možemo navesti još primjera – riječ je o
iskustvima autora ove knjige. Na pitanje njegove kolegice: ''Ko je ova
osoba?'', desilo se da odgovori: ''To je moj pijatelj.'' Nesvjesno je, umjesto
riječi ''prijatelj'' upotrijebio izvedenicu (ili neologizam), nastalu od glagola
''piti''. Time je, opet nesvjesno, dao sagovornici do znanja da je njegov
prijatelj sklon popiti. U drugoj prilici, uočio je bilbord na kome je, pored
ostalog, pisalo ''posjetiti roditelje''. To je pročitao kao ''promijeniti roditelje'',
vjerovatno usljed tadašnjeg konflikta s njima. Takođe, često mu se dešavalo
da svoju bivšu prijateljicu koja je jako otvorena i zabavna osoba zove
''Manija'' (umjesto Marija).

Sticanje uvida. Uvid u vlastito stanje i psihosocijalno funkcionisanje,


po Freudu je moguće ostvariti uz pomoć druge osobe (po mogućnosti,
psihoanalitičara). Radi se na smanjivanju otpora i represije, korištenju katarze
i objektivnom sagledavanju vlastitih: misli, anksioznosti, nagona, namjera,
navika, tendencija i osobina.

Rad na transferu i kontratransferu. Tokom psihoterapijskog procesa,


često se dogodi da klijent pripisuje terapeutu osobine nekog značajnog
drugog (majke, oca, sestre, brata, bračnog partnera...). Tada govorimo o
transferu. Ovdje je važno pronaći uzroke ovakvih atribucija, te pomoći
klijentu da ih osvijesti. S druge strane, sličan fenomen se može naći kod
psihoanalitičara (kada je riječ o kontratransferu): terapeut u svom klijentu
vidi svog značajnog drugog i nesvjesno se ponaša u skladu s tim. Uspješan
tok psihoterapije (koji čak može pomoći i terapeutu da riješi neke svoje

30
probleme), pored ostalog, zavisi od kvaliteta analize ovih odnosa, te jasnog
definiranja uloga u dijadi psihoanalitičar – klijent (analizand).

Analiza snova. Freud je smatrao da svaki san ima svoj manifestni i


latentni sadržaj. Dakle, sadržaji koji nam se pojavljuju u snovima zapravo su
simboli, koje treba interpretirati kako bismo došli do njihovog pravog
značenja za pojedinca (drugim riječima, do latentnih sadržaja snova). U
snovima, kompleksi, strahovi i problemi nisu očigledni, jer djeluje
mehanizam cenzure. Fromm (1984) to lijepo objašnjava na sljedeći način:
mehanizam cenzure djeluje poput političkog pisca pod diktatorskim
režimom, odnosno sadržaji snova se pojavljuju u obliku neke vrste šifriranog
pisma ili jezika. Dakle, za Freuda su snovi kraljevski put u nesvjesno, te ih
treba odgonetnuti, jer oni prikrivaju prava značenja.

Psihobiografske studije. Freud je, u skladu sa svojom psiho-


analitičkom teorijom i njenim konsekvencama, analizirao poznate ličnosti
svjetske istorije, mitologije, umjetnosti i književnosti, te njihova djela i
književne junake: Leonarda da Vincija, Mojsija, junake Shakespearovih
drama, Goethea itd. Ovu tradiciju su nastavili ostali psihoanalitičari i
neoanalitičari (npr. Erich Fromm). U literaturi se sreću i sintagme kao što su:
patobiografije i psihohistorijske studije, koje se mogu koristiti kao sinonimi.
Istorija slučaja, anamneza ili studija slučaja u kliničkom smislu ima dodirnih
elemenata sa psihobiografskim studijama, međutim, njihova namjena i svrha
je nešto drugačija. Danas se psihobiografske studije ogledaju u primjeni
psiholoških teorija na opisivanje i objašnjavanje života, odnosno razvoja
istaknutih pojedinaca, osoba sa specifičnim mentalnim poremećajima i
izrazito intelektualno nadarenih ljudi, koji su kao takvi prepoznati od strane
širih masa ili stručnjaka u određenoj oblasti (Ponterotto i Reynolds, 2013).

Schultz (2005) predlaže kriterijume po kojima se razlikuju ''dobre'' od


''loših'' psihobiografija. Kvalitetne psihobiografije: imaju strukturu pripo-
vijedanja, odlikuju se konvergencijom podataka (podaci vode do jedinstvenih
zaključaka), zvuče tj. djeluju logično, posjeduju konzistentne podatke i
interpretacije, provjerljive su (izneseni podaci su stvarni i mogu se
verifikovati), imaju kvalitet obuhvatnosti, nisu utemeljene na redukcionizmu,
nisu rezultat lošeg odabira teorije (tj. intepretacije u skladu sa teorijom koja
se ne može adekvatno primijeniti u datom slučaju), te nisu prosto
patobiografije.

31
2.6. Studije slučaja i istraživanja

McKinley Runyan (1981) je ponudio pregled psihobiografija


Vincenta Van Gogha. U svojoj analizi diskutovao je o tome zašto je ovaj
veliki slikar sebi otkinuo donji dio lijevog uha i poklonio ga prostitutki
Rachel, s napomenom da ga pažljivo čuva. U svjetlu psihoanalize, ovaj čin je
interpretiran kao rezultat Van Goghove frustracije odnosom sa bratom
Theom i drugim slikarom, Paulom Gauguinom. Frustracija je dovela do
autoagresivnog čina, odnosno usmjeravanja destruktivnih instinkata prema
sebi. Pomenuti autor navodi još nekoliko tumačenja (McKinley Runyan,
1981): ovaj čin je mogao biti rezultat Van Goghovih nesvjesnih
homoseksualnih tendencija prema Gauguinu (te je uho predstavljalo falusni
simbol koji je trebalo odsjeći, što je akt samokastracije), s druge strane, Van
Gogh je možda u Gauguinu vidio svog oca kome se želi osvetiti te je koristio
mehanizam premještanja agresije, na način da je usmjerio na dio svog tijela.
Poklanjanje dijela uha prostitutki je interpretirano na sljedeći način: Van
Goghova majka mu je često govorila da je loš i ružan dječak, a odsijecanje
uha bi značilo simboličko otklanjanje dijela vlastite ružnoće, te
odobrovoljavanje simboličke majke (u ovom slučaju, prostitutke). Međutim,
McKinley Runyan (1981) navodi jednostavnije objašnjenje: VanGogh je
kasnije napomenuo da je u tom periodu ''čuo glasove'' (tj. imao slušne
halucinacije), te je odsijecanje uha mogao biti čin kojem je pribjegao kako bi
''stišao te glasove''.

Stal (2013) je analizirala Jozefa Visarionoviča Staljina. Njegovu


psihopatologiju označila je kao paranoidni (sumanuti) poremećaj, koji se
manifestovao ljubomorom i nepovjerenjem u svoje saradnike. Ova autorka
pretpostavlja da, ukoliko se prihvati psihoanalitička premisa da djetinjstvo
ima izraziti uticaj na život čovjeka, Staljinova patologija vuče korijene iz
nezdravog odnosa koji je imao sa svojim ocem (tj. sa tiranski nastrojenom
roditeljskom figurom).

U neuropsihologiji, utvrđeno je da se, prilikom razmišljanja u


terminima nagona (principa zadovoljstva), realiteta i moralnosti/pravila/
normi (potaknutih riječima koje su sudionicima prezentovane na ekranu, dok
je u isto vrijeme njihov mozak skeniran funkcionalnom magnetnom
rezonancom – fMRI) aktiviraju različiti dijelovi mozga. Tako je u slučaju
dominacije ida primijećena pojačana aktivnost u oblasti moždanog stabla, u

32
slučaju ego-obojenih misli aktivirao se prednji cingularni korteks, dok su
superegom impregnirane misli bile propraćene pojačanom nervnom
aktivnošću u lateralnom prefrontalnom i parijetalnom korteksu (Fisher i
Student, 2012).

Berlin (2011) daje pregled istraživanja neuralne podloge dinamičkih


nesvjesnih procesa, kognitivne, afektivne i motivacijske prirode. Nesvjesni
procesi odvijaju se putem izolovanih petlji nervnih impulsa, odnosno
aktivacija, koje ne traju dovoljno dugo, niti su sinhronizirani sa ostalim
dijelovima neuralne mreže, da bi postali svjesni. Rezultati prikazanih
istraživanja vezani su i za neurocerebralnu podlogu nekih mehanizama
odbrane (Berlin, 2011):

a. Utvrđeno je da ljudi skloni korištenju represije, na subliminalne


stimuluse reaguju evociranim potencijalima manje amplitude, te
razrješavaju subliminalne konflikte bez aktivacije prednjeg
cingularnog korteksa (koji je, pored prefrontalnog korteksa,
zadužen za svjesnu samoregulaciju).
b. Supresija, kao voljno (svesno) potiskivanje, dešava se uz pojačanu
aktivaciju u dorzolateralnom prefrontalnom korteksu i smanjenu
aktivaciju hipokampusa.
c. Disocijacija (kao mehanizam razdvajanja sljedećih psihičkih
funkcija i aspekata: pamćenja, percepcije, svjesnosti i identiteta)
kao podlogu ima supresiju djelovanja limbičkog sistema (od
strane lijevog prefrontalnog korteksa), dok je prisutna hiper-
aktivacija prefrontalnog korteksa, te smanjeni protok krvi u
orbitofrontalnom korteksu.

Ekehammar, Zuber i Konstenius (2005) su proveli istraživanje sa


studentima, gdje su ispitane neke psihometrijske karakteristike Testa
mehanizama odbrane (DMT-a). Utvrdili su da je slaganje među treniranim
procjenjivačima visoko (što svedoči o dobroj pouzdanosti instrumenta), ali je
s druge strane niska pouzdanost ispitana paralelnim formama ovog testa.
Nadalje, konstruktna valjanost DMT-a je na granici prihvatljivosti, a
najzastupljeniji mehanizmi odbrane karakteristični za njihov uzorak
sudionika bili su: reaktivna formacija, introjekcija suprotnog spola i
introjekcija drugog objekta (Ekehammar, Zuber i Konstenius, 2005).

33
Bushman (2002) je pokušao empirijski ispitati hipotezu katarze, tj.
pretpostavku da aktivnosti kojima se potiče ispoljavanje agresije, na kraju
dovode do smanjenog nivoa agresivnosti ljudi. Rezultati njegovog
istraživanja pokazuju da poticanje ispoljavanja agresije povećava nivo
agresivnosti sudionika, te da je nivo agresivnosti niži kod onih koji ništa ne
rade da je ''izbace'' iz sebe, u odnosu na ljude koji se namjerno bave fizičkom
aktivnošću, koja im služi kao ventil agresivnosti. Dakle, ovo istraživanje
može poslužiti za odbacivanje hipoteze katarze.

Kordić (2004), nakon pregleda većih studija o djelovanju psihoanalize


(do 1991. godine), zaključuje da su veća učestalost seansi i dugotrajniji
tretman djelotvorniji nego kraćih tretmana i rjeđa susretanja klijenta i
analitičara. Dodatno, uspješno vođen proces psihoterapije ovog tipa, rezultira
razvojem samoanalitičkih vještina klijenata (''analiziranih''), te su učinci
psihoanalize vidljivi i nekoliko godina nakon završetka psihoterapijskog
procesa. Problemi sa utvrđivanjem efekata psihoanalize ogledaju se u
jedinstvenosti svakog analizanda (klijenta) i u odabiru istraživačkih metoda i
tehnika, međutim, s vremenom se otklanjaju metodološki nedostaci, a i sami
analitičari postaju zainteresovaniji za participaciju u istraživanju ishoda
psihoanalitičke psihoterapije (Kordić, 2004). Gaskin (2014) je proveo meta-
analizu 26 studija o efikasnosti i efektivnosti psihodinamske psihoterapije, te
došao do zaključka da je ova vrsta psihoterapije uspješna u tretmanu osoba
sa: depresivnim, nekim anksioznim (generalizirani anksiozni poremećaj),
nekim somatoformnim poremećajima (npr. hipohondrijaza) i određenim
poremećajima ličnosti (npr. granični poremećaj ličnosti). Isti autor navodi da
su registrirani dugoročni efekti psihodinamske psihoterapije.

Shedler (2010) je analizirao nekoliko studija u kojima su ispitivani


učinci psihodinamske psihoterapije upoređeni sa učincima drugih vrsta
psihoterapije. Njegovi zaključci idu u prilog tvrđenju da psihoanalitičkog
pristup, odnosno tretman ima podjednake učinke kao drugi psihoterapijski
pristupi. Takođe, Shedler (2010) upozorava da psihoterapeuti ostalih
usmjerenja u svom radu koriste neke tehnike koje su nastale iz
psihoanalitičke tradicije. Huber, Zimmermann, Henrich i Klug (2012) su
upoređivali učinke psihoanalitičkih (psihodinamskih) terapija i kognitivno-
bihevioralne psihoterapije (KBT). Na uzorku od 100 klijenata, utvrdili su da
odmah nakon završetka svih seansi, te tri godine nakon završetka tretmana,

34
psihodinamski pristupi prednjače u odnosu na kognitivno-bihevioralni
psihoterapijski pristup (Huber i sar., 2012). Njihovo istraživanje bilo je
vezano za tretman osoba sa depresivnim poremećajima, te se može zaključiti
kako je psihodinamska psihoterapija uspješnija u tretmanu depresije od KBT
pristupa.

2.7. Evaluacija Freudove psihoanalitičke teorije

Osnovna kritika Freudove teorije psihoseksualnog razvoja (a i cijele


psihodinamske teorije) odnosi se na redukcionizam. Freud je ljudski razvoj
suzio na psihoseksualni razvoj, te je zanemario efekte okoline, odgoja i
samostalne aktivnosti djeteta. Druga kritika je neuzimanje u obzir koncepta
cjeloživotnog razvoja, kroz pretjerano isticanje perioda djetinjstva kao
ključnog u razvoju ličnosti. Treća se odnosi na deterministički pristup, koji se
ogleda u tvrdnji da je čovjekov život određen ranim djetinjstvom i da je svaki
naš postupak rezultat (većinom podsvjesne) namjere, odnosno da je svaka
akcija preduzeta s razlogom, a čiji uzrok leži u nesvjesnom. Ipak, Freudova
psihoanalitička teorija spada u tzv. ''velike teorije'', jer pokriva sklop ličnosti,
njenu dinamiku i razvoj, a uz to je polučila nekoliko psihoterapijskih tehnika,
opisanih u prethodnom tekstu.

Rekapitulacija poglavlja

1. Devaluacija je mehanizam odbrane suprotan idealizaciji. T N


2. Po Freudovom strukturalnom modelu ličnosti, razlikujemo svjesno,
predsvjesno i nesvjesno. T N
3. U analnoj fazi psihoseksualnog razvoja dolazi do formiranja
seksualnog identiteta. T N
4. Zašto Freudovu teoriju ubrajamo u ''velike teorije''?
5. Koje su zamjerke koje je moguće uputiti psihoanalitičkoj paradigmi?
6. Navesti bar tri zrela mehanizma odbrane.
7. Kojim principom je vođen id, a kojim superego?
8. Šta je libido?
9. Šta je kontratransfer?
10. Navesti primjer za simbolizaciju.
11. Dvije vrste racionalizacije su ______________ i _______________.

35
12. Kako se sve može manifestovati instinkt smrti?
13. Šta je Elektrin kompleks i zašto je važno njegovo adekvatno
razrješenje?
14. Kojem mehanizmu odbrane je najsličniji efekt lažnog konsenzusa?
15. Kako psihoanalitičar radi na otporu svojih klijenata?
16. Ako je osoba agresivna, aljkava i nepristojna, kojem tipu ''karaktera''
pripada?
17. Koji je stručni naziv za potiskivanje, a koji za poricanje?
18. Šta je cenzura sna?
19. O kojem mehanizmu odbrane je riječ, ako majka osjeća bol u ruci
dogo vremena nakon što udari svoje dijete, koje inače nije tukla?
20. Navedite primjer omaške u čitanju, iz vlastitog iskustva.
21. Koja je neurološka podloga ida, ega i superega?
22. Koji su rezultati istraživanja o djelotvornosti psihodinamske
psihoterapije?
23. Pronađite nekoliko pjesama Charlesa Bukowskog, te ih analizirajte
rukovodeći se Freudovom teorijom ličnosti.
24. Pogledajte film Fatalna privlačnost (Fatal Attraction, 1987), te
identifikujte ponašanja Danna Gallaghera (Michael Douglas) i Alex
Forrest (Glenn Close), koja su u skladu sa principima po kojima se
vodi id.
25. Pogledajte film Dobri Will Hunting (Good Will Hunting, 1997), te
opišite transfer koji se događa između Willa Huntinga (Matt Damon) i
doktora Seana Maguirea (Robin Williams). Takođe, pobrojite
mehanizme odbrane kojima se služi ego Matta Damona, kako bi
očuvao svoj integritet.

36
3. ANALITIČKA PSIHOLOGIJA: TEORIJA LIČNOSTI C. G.
JUNGA

3.1. Jungova biografija

Carl Gustav Jung rođen je 26. jula 1875. godine u Kesswilu, u


Švicarskoj, kao sin protestantskog svećenika (pastora) i četvrto dijete u
porodici (s tim da je troje djece prije njega umrlo). Kada je imao četiri
godine, njegova porodica se seli u Basel, gdje Carl pohađa seosku školu, te
uči latinski uz pomoć svoga oca. Jungovo djetinjstvo obilježeno je solitarnim
igrama i njegovim širokim interesima za nauku i umjetnost. Mali Carl se
povlačio od svih i volio je tu vrstu samoodabrane, namjerne izolacije. I sâm
kaže da je bio introvertirano dijete, koje je često pribjegavalo svijetu mašte.
Zanimljivo je da je kao mali postavljao sebi pitanja tipa: ''Da li sam ja Carl
koji sjedi na ovom kamenu, ili sam kamen na kojem sjedi Carl?''

Medicinu je studirao na Univerzitetu u Bazelu, od 1895. do 1900.


godine, a titulu doktora medicine dobio na Univerzitetu u Cirihu, 1902.
godine. 1900. godine je postao saradnik poznatom psihijatru Eugenu
Bleuleru, sa kojim je u Cirihu (u poznatoj bolnici Burghölzli) izučavao
asocijativni metod (sličan onom koji je koristio S. Freud). 1903. godine brani
disertaciju pod nazivom: ''O psihologiji i patologiji takozvanih okultnih
fenomena.'' Kasnije je izučavao psihologiju u Parizu.

1903. godine, ženi se bogatašicom Emmom Rauschenbach, sa kojom


dobija petoro djece, a par ostaje zajedno sve do njene smrti, 1955. godine,
živeći na obalama ciriškog jezera. Ipak, poznato je da je imao dvije afere
(prvu sa jednom ruskinjom, a drugu sa svojom studentkinjom).

Kao što je već navedeno, 1907. godine upoznaje Freuda, svog


tadašnjeg idola. Međutim, kako je Jung s vremenom sve više polagao nade u
psihoanalitičko izučavanje: mitova, bajki, okultizma i misticizma (pored
analize snova), Freud mu je direktno rekao da su to nenaučne analize, te je
(pored ostalih razloga) došlo do razlaza između ova dva psihoanalitičara.
Nakon raskidanja profesionalnog odnosa sa Freudom, Jung je počeo
intenzivnije proučavati civilizacijsko nasljeđe u vidu: mitologije, legendi,
historije, religije, arheologije, filozofije, književnosti i slično. Tada njegova
stajališta postaju jasnija i formira vlastiti pogled na psihološke sadržaje i

37
probleme. Boravio je u: Arizoni, Egiptu, Indiji, Kini i Keniji, a jedno vrijeme
je živio sa plemenima nastanjenim na nekim od ovih područja. Izučavao je:
hinduizam, gnosticizam, budizam i konfučijanizam, kao i hrišćanski
misticizam. Inače, bio je prvi predsjednik Internacionalne asocijacije
psihoanalitičara.

Sa navršenih 38 godina, počeo je doživljavati vidne i slušne


halucinacije, koje je smatrao jednim vidom uvida u nesvjesno, te je i sam
izazivao ovakva stanja. Ova ''iskustva'' prikazao je u svojim člancima i
registrovao ih u ''Crvenoj knjizi'', koju je pisao više od decenije. Dvadesetih
godina prošlog vijeka, držao je seminare u Londonu i Sjevernoj Americi. Do
kraja života je vjerovao da njegov život ima spiritualnu svrhu i smisao, što je,
po njemu, važnije od materijalizma. Umire u Küsnachtu (Cirih), 6. juna
1961. godine.

Njegova kapitalna djela bila su: ''Teorija psihoanalize'' (1913. i 1914),


''Psihološki tipovi'' (1921), ''Savremeni čovjek u potrazi za duhom'' (1933),
''Tumačenje snova: bilješke sa seminara održanih 1928-1930. godine'' (1938),
''Integracija ličnosti'' (1939), ''Psihologija i alhemija'' (1944), ''O pojmu
psihičke energije i prirodi snova'' (1948), ''Eseji o nauci mitologije'' (1949, u
koautorstvu sa C. Karenyiem), ''Sinhronicitet: načelo neuzročnog povezi-
vanja'' (1952) i ''Čovjek i njegovi simboli'' (1964).

3.2. Tipologija ličnosti

Jung (1921) je svoju tipologiju ličnosti zasnovao na četiri psihološke


funkcije i dvije vrste glavnih stavova (orijentacija) prema svijetu i sebi. Četiri
psihološke funkcije koje usmjeravaju čovjekovu adaptaciju su (Sharp, 1987):

1) mišljenje (kognitivni procesi u pravom smislu te riječi);


2) osjećanje (to je funkcija subjektivnog prosuđivanja i
procjenjivanja, kojom određujemo koliko je određeni objekat
važan za nas);
3) senzacija (percepcija, djeluje preko fizičkih, tj. osjetilnih organa
kako bi se saznala konkretna realnost) i
4) intuicija (receptivnost/prijemčivost za sadržaje koji potiču iz
nesvjesnog).

38
Prve dvije funkcije spadaju u grupu perceptivnih (ili racionalnih), dok
su druge dvije funkcije prosuđivanja/rasuđivanja (odnosno, iracionalne).
One funkcije koje svjesno koristimo, tj. koje su izdiferencirane i dostupne su
svijesti, nazivaju se primarnim ili superiornim. Druge, nediferencirane i
nedovoljno razvijene, su inferiorne funkcije (koje su, uz to, polusvjesne ili
nesvjesne). Ako je jedna od perceptivnih funkcija dominantna (primarna),
onda je druga inferiorna (pomoćna). Isto vrijedi i za iracionalne funkcije (tj.
funkcije rasuđivanja). Npr. ukoliko neko često i svjesno koristi funkciju
senzacije, njegova inferiorna i nedovoljno svjesna funkcija je intuicija.

Dva stava na kojima se takođe temelji njegova tipologija su (Jung,


1921):

1) ekstraverzija (ekstravertirane osobe imaju pozitivan odnos prema


objektu /u analitičkom smislu te riječi/, a opisane su kao otvorene,
društvene, prijateljski nastrojene i samopouzdane u novim i
nepoznatim situacijama) i
2) introverzija (introvertirani ljudi izražavaju apstraktni stav prema
objektu, te su nastrojeni defanzivno i okrenuti prema unutra/prema
sebi/, povlačeći svoju libidinalnu energiju sa objekta; oni su
samozatajni, stidljivi i teško se dopire do njih i njihovog
unutrašnjeg svijeta).

Dakle, ekstravertni stav, odnosno odnos prema životu i stvarnosti,


okarakterisan je preferencijom vanjskog svijeta: stvari, ljudi, aktivnosti i
događaja, dok se introvertni stav ili orijentacija može opisati kao prevaga
interesa za unutrašnji svijet vlastitih: osjećanja, misli, fantazija i snova
(Bickhard, Blutner i Hochnadel, 2010). Ovo nisu osobine ličnosti, odnosno
crte ličnosti u današnjem smislu te riječi (ekstravert, introvert, ekstraverzija –
introverzija), već odnos pojedinca prema svijetu/objektima. U slučaju
ekstravertnog stava, pažnja je usmjerena na objekt, a kod introvertnog stava
na subjekt (Jung, 1971/1984).

Kada se ukrste glavni tipovi stavova i četiri tipa psihičkih funkcija,


dobijamo osam tipova ličnosti: ekstravertno – misleći, ekstravertno –
osjećajni, ekstravertno – senzitivni (perceptivni), ekstravertno – intuitivni,
introvertno – misleći, interovertno – osjećajni, introvertno – senzitivni
(perceptivni) i introvertno – intuitivni tip.

39
Ekstravertno-misleći tip osobe zasniva svoje prosudbe, planove i
ciljeve na procjeni uslova u vanjskoj sredini, odnosno okolini. Oni se
rukovode svojim pravilima, principima i idealima, te druge i sebe podređuju
vlastitoj ''formuli života'' (Shore, 1987). Ove osobe su dobri: advokati,
preduzetnici, menadžeri, državnici i naučnici koji se bave praktičnim
stvarima.

Ekstravertno-osjećajni tipovi procjenjuju objekte, pojave, stvari i


osobe kao nešto što je vrijedno, dobro i kvalitetno ili bezvredno, loše i
nevažno, u skladu sa podacima koje crpe iz socijalnih situacija, odnosno
svoje okoline. Jung (1921) ističe da ovdje nije riječ o subjektivnim
procjenama, već o vrijednosti objekta ocijenjenoj shodno vanjskim,
općeprihvaćenim faktorima (npr. tradicionalnim i civilizacijskim vri-
jednostima i trendovima). To su pojedinci koji lako sklapaju prijateljstva,
podržavaju druge i lako se snalaze u društvu.

Ekstravertno-perceptivni tip preferira objekte, ljude i situacije koje


uzbuđuju, tj. izazivaju jake čulne (osjetilne) reakcije i utiske. Dakle, oni su
fascinirani određenim objektima, tj. potpuno se posvećuju njima, ukoliko su
im na neki način atraktivni i izazovni. Uspješni inženjeri, atletičari,
biznismeni i izdavači pripadaju ovom tipu ličnosti (Sharp, 1987). Oni su
detaljisti i maksimalno se posvećuju svakom aspektu svoje aktivnosti,
odnosno profesije. To su osobe koje umiju procijeniti kvalitet vina, popularni
muzičari (koji znaju osluškivati publiku, tj. slušaoce i njihove potrebe), kao i
osobe koje se bave zanatima, ali na način da tačno znaju šta treba uraditi,
popraviti i obaviti, kako bi mušterija bila zadovoljna.

Ekstravertno-intuitivni tip prilazi vanjskim objektima tako da u njima


vidi potencijal za postajanje nečim drugim. Drugim riječima, intuicija je za
Junga (1921) kreativan i aktivan proces transformacije objekta, pri kojem
rasuđivanje biva stavljeno u drugi plan. Inovatori, umjetnici, vizionari i
reformisti pripadaju ovom tipu ličnosti.

Introvertno-misleći tip je stvaralac ideja, teorija i koncepata, koji ne


moraju imati mnogo veze sa objektima u okolini. Zapravo, ovaj tip ličnosti je
teoretičar, koji ne mari mnogo za vanjsku potvrdu i odobravanje njegovog
''apstraktnog, unutrašnjeg rada''. Introvertno-misleći tip su teorijski fizičari i
matematičari ili filozofi – racionalni mislioci.

40
Introvertno-osjećajni tip, za razliku od ekstravertno-osjećajnog tipa
ličnosti, procjenjuje stvari na osnovu subjektivnosti (a ne objektivnih
parametara, kriterijuma ili društveno-poželjnih karakteristika). Po Jungu
(1921), oni se ne prilagođavaju objektima, već ih intepretiraju i zauzimaju
stav prema njima, rukovodeći se unutrašnjim i često nesvjesnim
tendencijama. Objekti su im stimulusi, kojima oni pripisuju određene
kvalitete, u skladu sa vlastitim intrapsihičkim iskustvom. Oni nisu nametljivi,
a drugi se spontano prilagođavaju njihovom sistemu vrijednosti (etičkim
principima i slično).

Introvertno-perceptivni tip se od ekstravertno-perceptivnog tipa


ličnosti razlikuje po tome što je vezan za vlastite, subjektivne reakcije na
karakteristike objekta (dok je ekstravertno-perceptivni tip vezan za
stimulativnu prirodu samog objekta, koja je zaista dio njega, a ne za
subjektivni, iracionalni doživljaj objekta). Oni su svjesni svake karakteristike
i detalja objekta ili scene/situacije kojoj prisustvuju, te na osnovu ovih
informacija formiraju lični odnos prema određenom objektu/osobi/događaju
(Shore, 1987). Između introvertnog i ekstravertnog tipa, sa dominacijom
perceptivne funkcije, vrijedi isti odnos kao između procesa impresije i
refleksije. Ovaj tip je zastupljen među muzičarima (kompozitorima) i
umjetnicima.

Introvertno-intuitivni tip je, za razliku od ekstravertno-intuitivnog tipa


ličnosti, usmjeren na dublje i preneseno značenje psihičke realnosti
(ekstravertno-intuitivni tip je usmjeren na fizičku realnost i njene konotacije,
te je svjestan njenih alternativa i konotacija). Jung (1921) smatra da oni imaju
''osjećaj'' za budućnost (navodne ''prekognitivne'' sposobnosti), ali da su više
autistični nego ekstravertno-intuitivni tipovi, te ih možemo naći među:
samodovoljnim umjetnicima, pjesnicima, šamanima i misticima. Oni se ne
brinu o detaljima vezanim za ''vanjski'' svijet - često su neorganizirani,
zaboravni i nemarni po pitanju materijalnih, opipljivih stvari (Shore, 1987).

Operacionalizacija ove tipologije je Myers-Briggsov indikator tipova


(eng. Myers-Briggs Type Indicator – MBTI, Briggs i Myers, 1998). Ovaj
instrument, koji je u posljednje vrijeme pretrpio argumentovane i empirijski
zasnovane negativne kritike (npr. Pittenger, 2005), svrstava sudionike u 16
tipova (kategorija) ličnosti, ukrštanjem sljedećih dihotomija: ekstraverzija –

41
introverzija (EI), mišljenje – osjećanje (TF), senzacija – intuicija (SN) i
prosuđivanje – percepcija (JP).

3.3. Proširenja i modifikacije Freudovog topografskog modela

Freud je, kako je već rečeno, postulirao postojanje svjesnog,


predsvjesnog i nesvjesnog dijela ličnosti. Međutim, Jung je Freudovo
nesvjesno nazvao individualnim nesvjesnim, jer je ono karakteristika svakoga
ponaosob i razlikuje se od osobe do osobe. Jungov doprinos je u tome što je
predložio pojam kolektivnog nesvjesnog, koje se nasljeđuje i čiji sadržaji su
slični kod svih ljudi. Kolektivno nesvjesno nazvano je i transpersonalno,
odnosno impersonalno nesvjesno. Određeno je i kao nelično, tj. nadlično
nesvjesno (Jung, 1971/1984). Pod sadržajima kolektivnog nesvjesnog
podrazumijevamo kalupe karakterističnih iskustava i tendencija naše vrste i
civilizacije, koji, tokom života čovjeka, bivaju ispunjeni njegovim iskustvima
i projekcijama. Ovi elementi (potencije, forme) kolektivnog nesvjesnog se
nazivaju arhetipovi (u književnosti su to arhemotivi). Jung (1971/1984) ih je
nazivao i općeljudskim, iskonskim slikama ili dominantama. Oni su
projektovani u vidu slika, predstava i scena koje se javljaju u mitovima,
legendama, snovima i slično (Jung, 1969).

Arhetipovi su npr.: Bog, Velika majka (ili Majka priroda/Zemlja:


skup opozitnih kvaliteta kao što su: brižnost vs. moć, othranjivanje /odgoj/ i
plodnost vs. destrukcija...), mudri starac (vremešni muškarac koji posjeduje
mnogo znanja i ponaša se kao učitelj mlađim naraštajima), heroj
(personifikacija nečega što se bori protiv zla, otkuda i potiče naša fascinacija
glavnim junacima – pozitivcima filmova, stripova i književnih djela), figura
đavola (''inkarnacija zla'' u liku Lucifera), putovanje (Uliksovo, Odisejevo
putovanje koje je, ustvari, unutrašnji put; životni put Hesseovog Siddharthe
ili zatvoreni krug traganja za samim sobom – Coelhovog Alhemičara),
inicijacija (npr. ulazak u određeno društvo, u svijet odraslih, putem
participacije u tzv. ritualima zrelosti...) i slično. Pet je glavnih arhetipova:
persona, sjenka, animus, anima i jastvo.

Persona je onaj naš dio ličnosti i ponašanja koji prezentujemo


drugima, koji je društveno očekivan i prihvatljiv. Obuhvata i socijalne uloge
koje koristimo da bismo se što adekvatnije prilagodili okolinskim uslovima i

42
ljudima koji nas okružuju. Dakle, ovo nije autentični dio ličnosti, već njena
fasada.

Sjenka je ''tamni'' dio ličnosti, koji ne želimo pokazati svijetu.


Većinom sadrži impulse čiju ekspresiju društvo i kultura u kojoj se nalazimo
osuđuju. To mogu biti agresivni i seksualni nagoni. Kada se desi da ispoljimo
svoju sjenku, to se najčešće ne dešava svjesno.

Anima je skup impulsa i potencijalnih ponašanja koja više odgovaraju


femininoj ličnosti, ali su dio muške podsvijesti. Dakle, muškarci posjeduju
inherentne potrebe za pokazivanjem: nježnosti, ljubavi, brižnosti, ranjivosti i
osjetljivosti, te nesvjesnu potrebu da budu vođeni emocijama.

Animus je konstelacija maskulinih tendencija i osobina, koja leži u


podsvijesti žena. Dakle, po Jungu, žene takođe imaju sljedeće impulse (kojih
većinom nisu svjesne) – da budu: takmičarski nastrojene, agresivne,
dominantne, nametljive, socijalno potentne i vođene logikom razuma.

Jastvo (sopstvo, self) je centralni, suštinski dio ličnosti, odnosno srž


oko kojeg se grupišu ostali arhetipovi. Primjećujemo da su na Jungovo
određenje jastva uticale istočnjačke filozofije i doktrine. Da bi se došlo do
istinskog sebe, potrebno je proći kroz proces koji Jung naziva individuacija, a
odnosi se na postajanje sobom, bez imitacije drugih i oslobađanjem od
arhetipalnih uticaja persone, anime i animusa (Stein, 2005). Riječ je, ustvari,
o samopostajanju, samoispunjenju i samoostvarenju. Po Jungu, ovo je
prirodni proces vođen onim što on naziva principium individuationis. Čovjek
se prilagođava vanjskom svijetu procesom progresije, a prihvata unutrašnji
svijet procesom regresije.

Opisani procesi se odvijaju kroz transformaciju ega, odnosno


postizanje balansa između psihičkih funkcija koje su već opisane, putem tzv.
transcendentne funkcije. Ova funkcija ''pomiruje'' svjesni i nesvjesni dio
ličnosti, nakon što omogući ''uspostavljanje dijaloga'' između njih (Jung,
1916/1957). Na kraju ovog unutrašnjeg puta, osoba postaje slobodna, osjeća
se ispunjeno i svjesna je da je spoznala čistog (istinskog) sebe. Istočnjačka
mandala (simetričan geometrijski oblik koji u svojoj složenosti krije
eleganciju jednostavnosti) je, shodno Jungovim uvjerenjima, slikoviti prikaz
samoafirmirane i samoaktualizirane osobe.

43
Jung je, dakle, pridavao više značaja kolektivnom nesvjesnom, nego
svjesnom i ličnom (individualnom) nesvjesnom. Međutim, revnosno je
izučavao i individualno nesvjesno, čije sadržaje je nazvao kompleksima.
Kompleksi su nakupine povezanih emocionalno nabijenih ideja i unutrašnjih
predstava. Oni mogu dijelom biti osviješteni, dok njihovi korijeni sežu do
kolektivnog nesvjesnog. Dakle, kompleksi su, kako sam Jung kaže, psihički
entiteti koji uvijek sadrže neku vrstu konflikta, na koji se ne želimo osvrtati,
ali smo ipak prinuđeni da mu se povremeno vraćamo. Grafički prikaz
Jungovog poimanja svjesnog, te individualnog i kolektivnog nesvjesnog
nalazi se na slici 2.

Slika 2. Svjesno, nesvjesno, individuacija i transcendentna funkcija

Sassenfeld (2008) navodi da je Jung smatrao kako su za ''kontakt'' sa


kolektivnim nesvjesnim zaduženi neuralni centri koji se nalaze u kičmenoj
moždini, te simpatički nervni sistem. Ovaj autor dodaje da je desna hemisfera
mozga zadužena za ispunjavanje arhetipskih kalupa (primordijalnih datosti)
sadržajima i slikama, koje su odraz našeg iskustva i doživljaja. Naravno, ovo
su spekulativni načini da se apstraktnost jungovski opisane psihe dovede u
vezu sa fizičkim aspektom, odnosno tijelom.

44
3.4. Ravoj ličnosti po Jungu

Prije svega, izložićemo Jungovu koncepciju pojma senzitivnost


(osjetljivost, vulnerabilnost). Tvrdio je da je oko 20% ljudi rođeno sa jednim
vidom predispozicije za psihološku ranjivost. Senzitivnost je shvaćena kao
dijateza u savremenom modelu ''dijateza – stres''. Dakle, okidač iz okoline
kod vulnerabilnih osoba može izazvati pojavu određenih psihosocijalnih
problema i poremećaja, kao što su: depresivnost, anksioznost i stidljivost
(Aron, 2006). Jungova psihoterapijska škola razvila je terapijske pristupe,
koji su uspješni u radu sa osobama za koje se pretpostavlja da posjeduju
senzitivnost kao crtu ličnosti.

Međutim, rasprava o senzitivnosti je jedna od rijetkih pesimističnih


stavki u Jungovom pogledu na ljudski razvoj. Veliki dio njegove teorije koji
se odnosi na razvoj ličnosti koncipiran je u pozitivnom svjetlu, te je čovjeku
ostavljeno mnogo ''prostora'' da unaprijedi svoju ličnost, u smislu unutrašnjeg
rasta i razvoja. Ovakav pristup blizak je humanističkoj školi i njenoj
savremenoj ekstenziji, pozitivnoj psihologiji.

Jung je smatrao da u djetinjstvu dolazi do strukturiranja, odnosno


uobličavanja (oformljavanja) ega. Arhetipska uloga roditelja je da
podučavaju dijete: majka je zadužena za eros (emocionalnu komponentu
adaptacije i privrženost), dok je očeva uloga da pomogne djetetu u
prilagođavanju na vanjski svijet (gdje dominira koncept logosa, odnosno
racionalnost i princip realiteta). Dijete usvaja određene simbole, počinje se
igrati (postaje svjesno pravila igre) i maštati. Ovaj period je najbolje
razumjeti pozivajući se na metaforu izlazećeg, ranojutarnjeg sunca.

U periodu adolescencije i rane odrasle dobi, osoba prolazi određene


vidove inicijacije u svijet zrelih ljudi, te od stanja zavisnosti od svoje
porodice prelazi u stanje nezavisnosti, samostalnog istraživanja (''herojskog
puta'') i iskušavanja života. Pojedinac počinje graditi vlastiti svijet principa,
pravila, odnosno idiosinkratsku mitologiju, praveći pomak od tradicionalnih
vrijednosti i kulturalnog nasljeđa koji su dio njegovog kolektivnog
nesvjesnog. To ne znači da ih napušta, već da se trudi postati svoj,
diferenciran i jedinstven. Ovaj period je poput jutarnjeg, prijepodnevnog
sunca.

45
U razdoblju srednje odrasle dobi (negdje oko 35. ili 40. godine
života), čovjek postaje sklon samorefleksiji, te svjesnom odabiru između
različitih alternativa nastavka života. Ovdje se suočava sa uspjesima,
neuspjesima, raskidanjem starih i započinjanjem novih prijateljskih i
romantičnih veza. Čovjek se suočava sa krizom (u razvojnoj psihologiji
poznatoj kao ''kriza srednjih godina''), iz koje se može izroditi izolacija,
stagnacija i osjećaj besperspektivnosti, ali i uvid u vlastiti ''put'', kojim treba
ići sve do kraja života. Svako od nas ima jedinstvenu životnu trajektoriju
koju treba otkriti, pronaći i uputiti se njome, kako bi se proces individuacije
mogao odvijati nesmetano i autentično. Ovo je prekretnica u razvoju čovjeka,
koju možemo opisati suncem u zenitu, koje polako zalazi.

U periodu zrelog, kasnog odraslog doba, odnosno starosti i sticanja


mudrosti, osoba bi se trebala pripremati za prihvatanje vlastite smrtnosti,
odnosno za svoj posljednji čas. Pozitivno doživljena zadnja faza razvoja
okarakterisana je čovjekovom pomirenošću sa životom. Jasnije, dovoljno
mudra i ''zaokružena'' (integrirana) osoba, neće se žaliti na nepravdu života,
niti na određeni vid zakinutosti koji je prije osjećala. Ona neće dozvoliti da
različite situacije narušavaju njen unutrašnji mir i stabilnost, već će ih
prihvatati kao nešto prolazno, vanjsko i kao takvo per se. Ovo razvojno
razdoblje je, metaforički rečeno, period zalazećeg sunca.

3.5. Jungovi principi vezani za dinamiku psihičke energije

Jung je postulirao tri principa (pretpostavke) kretanja energije psihe:


entropiju, opoziciju i ekvivalenciju. Entropiju i ekvivalenciju je odredio po
principima koji vladaju u fizici (tačnije u termodinamici), dok je princip
opozicije više vezan za filozofiju (tačnije, dijalektiku).

Princip entropije vodi u ravnotežu investiranja psihičke energije,


odnosno u jedan vid homeostaze (Schultz i Schultz, 2005). Ako ova energija
pretjerano impregnira određenu grupu objekata, u isto vrijeme postoji
tendencija da se ona ''pretače'' na druge objekte, kako bi se postigao balans.
Ovaj mehanizam je sličan fizičkom mehanizmu sistema spojenih posuda.

Princip opozicije je u osnovi svake čovjekove motivacije i tendencije.


Postojanje suprotnosti (regresija – progresija, dobro – loše, stvaranje –
uništavanje...) potiče psihičku energiju na djelovanje i ispoljavanje. Svaka

46
želja, osjećanje, stav, odnos, namjera i nagon ima svoju suprotnost. To je
osnovni princip dijalektike koji je nužan za odvijanje dinamike ličnosti.
Susretom dviju suprotnosti nastaje energetski napon, a energija se dalje
održava i preobražava.

Princip ekvivalencije podrazumijeva da se, naizgled izgubljena


psihička energija, ustvari usmjerila prema drugim dijelovima i aspektima
ličnosti. Dakle, psihička se, kao i fizička energija, ne može uništiti niti
nestati, već pretvoriti ili investirati u nešto drugo. To je osnovni princip
konzervacije (očuvanja) energije u svakom smislu.

3.6. Sinhronicitet

Sinhronicitet je smislena koincidencija, odnosno princip nekauzalne


veze određenih događaja i iskustava (Cambray, 2009), kojem se Jung (u
saradnji sa fizičarem W. Paulijem) posebno posvetio u svojoj knjizi
''Tumačenje prirode i psihe''.

Jung (1952/1993) je opisao vlastiti, klinički primjer sinhroniciteta, u


kome je jedna djevojka upravo pričala svoj san o zlatnom skarabeju, kada se
na Jungovom prozoru pojavio insekt sličan skarabeju, čiji je oklop bio
prošaran nijansom zlatne boje. Svi mi se možemo prisjetiti takvih iskustava u
svakodnevnom životu: pozove nas prijatelj na koga smo upravo mislili;
pričamo o nekoj temi o kojoj se počinje raspravljati na TV-u koji smo
uključili u tom trenutku; pomislimo na nešto na šta pomisli i naš sagovornik;
dok smo u gradu sjetimo se da želimo posjetiti neko mjesto, a kada se
okrenemo, vidimo natpis restorana, muzeja, kafića, supermarketa na koji smo
upravo pomislili.

Sinhronicitet je u jungovskoj psihologiji tumačen postojanjem


kolektivnog nesvjesnog, zajedničkog nasljeđa koje nas sve povezuje. Iz tog
ugla, ovaj fenomen je sasvim očekivan, s obzirom da navodno nema granica
između kolektivnog arhetipskog i filogenetskog iskustva nas i drugih ljudi
koji nas okružuju (ili žive daleko od nas). Međutim, ako nešto logično slijedi
iz određene teorije koja nije dovoljno empirijski potkrijepljena, ne znači da je
to što slijedi (u ovom slučaju, sinhronicitet) realno utemeljen fenomen, koji je
tačno interpretiran iz ugla tog teorijskog pristupa.

47
Sinhronicitet je, statistički gledano i uzimajući u obzir teoriju
vjerovatnoće, jako rijedak, ali moguć. Kako nas, po prirodi, privlače
nesvakidašnje i neobične stvari, slučajna preklapanja događaja, odnosno
''neobjašnjive'' koincidencije, skloni smo se više sjećati ovakvih iskustava,
nego uobičajenih, svakodnevnih doživljaja i situacija. Iz ovoga slijedi da nam
se može činiti kako je sinhronicitet tako čest fenomen, da u njegovoj podlozi
stoji nešto nadnaravno i nerealno, tipa energetske povezanosti između
različitih individua. Ovdje moramo zauzeti kritičko stajalište i odmak, te
sinhronicitet prihvatiti kao statistički rijedak događaj (ili doživljaj, odnosno
iskustvo), koje se nekada mora desiti, jer ga kao takvog i pretpostavlja teorija
vjerovatnoće.

3.7. Karakteristične metode i tehnike

Metoda asocijacija (na određene riječi, u ulozi stimulusa) je slična


Freudovoj tehnici slobodnih asocijacija, samo što je ovdje riječ o
klijentovim/sudionikovim asocijacijama na unaprijed pripremljenu listu riječi
(tj. na svaku riječ pojedinačno). Primjeri verbalnih stimulusa su (Jung, 1910):
zeleno, voda, knjiga, drvo, umrijeti, prst, skupo, brinuti se, cvijet, spavati,
mjesec, žena, bojati se, zlostavljati, odabrati, glad, bijelo, čaša, mrkva, velik,
star, putovanje, plesati, prozor... Sudioniku se daje uputa da, čim analitičar
pročita riječ, ovaj čim prije odgovori (odnosno verbalizuje vlastitu asocijaciju
na riječ koju je čuo). Dakle, prije svega, mjeri se vrijeme reakcije sudionika,
te se registruju njihove asocijacije. Neki sudionici/klijenti zanijeme, drugi
ponude više asocijacija na jednu riječ, a treći navode opise onoga na šta ih
stimulus asocira. Kao što vidimo, imamo različite stilove odgovaranja, koji
upućuju na određene simptome i komplekse klijenata (analiziranih). Jungov
test asocijacija (JTA ili JAT) je jedna od najpoznatnijih projektivnih tehnika,
pored Rorschachovog testa mrlja (RORT-a).

Tumačenje snova se, po Jungu, odvija na način da se simboli koji se


javljaju u snovima većinom pripisuju primordijalnim slikama kolektivnog
nesvjesnog. Jung je kao mali sanjao da istražuje pećinu, te da iskopava kosti i
alate, što ga je na neki način predisponiralo za bavljenje ''arheologijom psihe,
odnosno nesvjesnog''. Shodno Jungovom teorijskom pristupu, snovi imaju i
prediktivnu moć, u smislu da ''kazuju'' osobi u kojem smjeru treba osmisliti
vlastiti život, tj. kojim putem treba ići dalje, kako bi spoznala istinski self. U

48
snu, naprimjer, može djelovati inferiorna psihička funkcija, koja tokom dana
nije toliko aktivna.

3.8. Studije slučaja i istraživanja

Rosen, Smith, Huston i Gonzales (1991) su proveli seriju studija o


arhetipovima i razumijevanju simbola. U prvoj su sudionicima prezentovali
40 slika na kojima su se nalazili karakteristični simboli (primjeri su ''jabuka'',
čije je konotativno, apstraktno značenje – znanje i ''drvo'' – porijeklo, rast,
stvaranje). Sudionici su trebali navesti značenje prikazanog simbola, u vidu
jedne riječi. Registrovano je samo 5.17% tačnih ili približno tačnih odgovora.
Autori ove studije zaključuju da, u pravilu, sudionici nemaju svjesnog znanja
o simbolima (koji se odnose na uobičajene arhetipove).

U drugoj studiji (Rosen i sar., 1991), sudionicima je ponuđena lista od


80 riječi, gdje su trebali svaki simbol povezati sa tačnim značenjem (pola se
odnosilo na date simbole, a druga polovina je sadržala pojmove koji su mogli
biti jednako privlačne, ali netačne alternative). Ovdje je takođe bilo malo
tačnih prepoznavanja (samo 6.5% od ukupnog broja odgovora sudionika).

U trećoj studiji (Rosen i sar., 1991), učestvovale su dvije grupe


sudionika, kojima su prezentirani simboli sa tačnim značenjem, a u drugoj
eksperimentalnoj situaciji sa ispremetanim značenjem (npr. pravo značenje
jednog simbola navedeno je kao značenje drugog simbola). Ispitivano je u
kojoj mjeri će sudionici upamtiti prava značenja. U oba eksperimentalna
uslova, dobijeno je oko pola tačnih prepoznavanja. Dakle, i u slučaju
pogrešno uparenih simbola sa značenjima, dobijeni procenat tačnih odgovora
(prisjećanja) bio je iznad 40% (tačno uparena značenja sa simbolima polučila
su preko 50% tačnih odgovora). Autori ove studije zaključili su da značenje
simbola (odnosno generalni, orijentacioni sadržaj arhetipova) biva
prepoznato jedino nesvjesno, dok na svjesnom nivou ostaje skriveno.

Rezultati opisanog istraživanja mogu se interpretirati na sljedeći


način: (ne)prepoznavanje simbola je rezultat nečije opće informisanosti i
obaviještenosti, tj. općeg znanja. Prepoznavanje je lakše od dosjećanja, otuda
veći procenat odgovora kada se od sudionika tražilo da prepoznaju značenje
simbola na osnovu ponuđenih riječi. Nadalje (referirajući se na treću studiju),
sudionici će svakako povezivati logično značenje sa simbolom koji ga ''nosi''

49
i na koji se odnosi. Vjerovatnoća tačnog odgovora je veća u trećoj studiji, s
obzirom da je sudionicima prezentirano 40, a ne 80 riječi, kao što je to bio
slučaj u drugoj studiji. Dodatni oprez u prihvatanju tumačenja koje nude
autori ovog istraživanja proističe iz same činjenice da je njihov članak
objavljen u časopisu koji je isključivo posvećen temama Jungove analitičke
psihologije (Journal of Analytical Psychology).

Roesler (2013) je proveo meta-analizu (većinom njemačkih i


švajcarskih) prospektivnih i retrospektivnih istraživanja vezanih za provjeru
efikasnosti jungovske psihoterapije. Utvrdio je da sve studije ukazuju na
djelotvornost ovog vida psihoterapije, ne samo na ublažavanje simptoma, već
i na svakodnevno funkcionisanje, prilagodbu i korištenje zdravstvene
pomoći. Drugim riječima, klijenti su izvještavali o dubljem i realističnijem
uvidu u vlastito stanje, boljim interpersonalnim odnosima i rjeđem korištenju
medicinske pomoći u odnosu na populacijski prosjek (Roesler, 2013).
Klijentima je, u prosjeku, trebalo 90 seansi da bi postigli psihičko blagostanje
i značajno ublažili svoje probleme. Kako znamo da je ova terapija
dugotrajna, postoji mogućnost da su upravo veliki broj i frekventnost seansi
faktori koji ovu terapiju čini efektivnom.

U okviru Freudove i Jungove psihoanalize, postavlja se pitanje da li bi


ove psihoterapijske škole bile terapijski uspješne, ukoliko bismo ih sveli na
onoliki broj seansi koji je uobičajen za npr. modalitete kognitivno-
bihevioralne psihoterapijske škole.

O'Brien, Bernold i Akroyd (1998) su ispitivali kriterijsku valjanost


Myers-Briggsovog indikatora tipova (MBTI-a), u kontekstu akademskog
uspjeha na studiju mašinstva. Na osnovu istraživanja, koje su proveli sa 83
studenta, zaključili su da studenti koji pripadaju intuitivnom tipu postižu više
ocjene u odnosu na studente koji se mogu okarakterisati kao perceptivni
tipovi. Njihovi rezultati upućuju i na to da je više ekstravertno, nego
introvertno orijentisanih studenata mašinstva, te da je mnogo više
perceptivnih, nego intuitivnih tipova, kao što je mnogo veći broj mislećih,
nego emotivnih tipova.

Gardner i Martinko (1996) su proveli meta-analizu studija u kojima je


primjenjivan MBTI, kako bi stekli bolji uvid u metrijske karakteristike
MBTI-a i njegovu relevatnost za predviđanje osobina i ponašanja menadžera.

50
Ispostavilo se da velika većina ovih studija uopšte ne navodi koeficijente
pouzdanosti, a u onim studijama koje ih navode, utvrđeno je da je pouzdanost
MBTI-a prihvatljiva (tj. odmah iznad donje prihvatljive granice). Autori
navode kako je teško utvrditi valjanost ovakvog instrumenta, s obzirom na
njegovu specifičnu strukturu (Gardner i Martinko, 1996). U uzorcima
menadžera, u istraživanjima obuhvaćenim njihovom meta-analizom,
primjećuje se da su menadžeri skloni više koristiti funkciju mišljenja,
odnosno prosuđivanja, a zanemarivati emocije i percepciju (senzaciju).
Intuicija i senzacija bile su u negativnoj korelaciji sa kritičkim mišljenjem
(oslanjanjem na kvantitativne analize, stvarne podatke i rukovođenje
pravilima donošenja odluka), a u pozitivnoj korelaciji sa pogreškama u
mišljenju. S druge strane, korištenje funkcije intuicije je u pozitivnoj vezi sa
pozicijom menadžera u organizacijskoj hijerarhiji, dok se istovremeno
smanjuje značaj funkcije senzacije (percepcije). Takođe, funkcija intuicije
važna je za strateški menadžment, dok je funkcija senzacije ovdje
kontraindicirana. Menadžeri koji su naklonjeni funkciji mišljenja su
asertivniji prilikom rješavanja konflikata, dok su oni kod kojih je razvijena
funkcija emocija skloniji kooperativnim oblicima ponašanja (Gardner i
Martinko, 1996).

Pittenger (1993) dolazi do rezultata da je test-retest pouzdanost


MBTI-a nezadovoljavajuća, te da sudionici u različitim vremenskim tačkama
postižu rezultate koji ih smještaju u različite tipove ličnosti (u vremenskom
razmaku od pet sedmica, dolazi do drugačijeg klasifikovanja u cca. 50%
slučajeva). Ovaj autor upozorava da valjanost ovog instrumenta dugo
vremena nije provjeravana, te da tek savremene studije počinju ispitivati
njegovu validnost (gdje se ispostavilo da je faktorska struktura MBTI-a
nekonzistentna sa onom koja je pretpostavljena) i upotrebnu vrijednost (koja
je, po ovom autoru, slaba).

3.9. Evaluacija Jungove analitičke psihologije

Jungova teorija ličnosti, odnosno analitička psihologija, teško je


dokaziva, odnosno opovrgljiva, te joj to značajno umanjuje naučni
kredibilitet. Nadalje, Jung se bavio proučavanjem okultnog, a pred kraj života
izučavao neidentifikovane leteće objekte (NLO odnosno UFO), što još više
narušava njegovu reputaciju u psihologiji i psihijatriji kao pozitivističkim
naukama. Ipak, njegov analitički pristup nalazi primjenu u interpretacijama

51
književnih djela, umjetničkih ostvarenja (slika, skulptura i slično) i
folklornog nasljeđa, što Jungovu teoriju može svrstati među najveće
doprinose u humanističkim naukama i tumačenju umjetnosti. Dodatno, Jung
je svakako bio veoma plodan pisac, erudita ravan renesansnim učenjacima i
poznatim enciklopedistima.

Rekapitulacija poglavlja

1. Za ekstravertni stav, karakteristična je orijentacija prema sebi. T N


2. Mišljenje i emocije spadaju u perceptivne funkcije. T N
3. Arhetipovi su ispunjeni identičnim sadržajima. T N
4. Latentne maskuline osobine i tendencije kod žena jednim imenom se
nazivaju ______________.
5. Šta je kolektivno nesvjesno i koje je još nazive Jung koristio za ovaj
dio ličnosti?
6. Koje su odlike introvertno-intuitivnog tipa ličnosti?
7. Po Jungu, dva osnovna stava, tj. tendencije su ________________ i
_____________________.
8. Šta je sinhronicitet? Koje je njegovo statističko objašnjenje?
9. Na šta upućuju rezultati istraživanja o pouzdanosti i valjanosti Myers-
Briggsovog indikatora tipova?
10. Koji je, po Jungu, treći stadijum u razvoju čovjeka i šta ga
karakteriše?
11. Šta je princip entropije, kada je u pitanju dinamika psihičke energije?
12. Koja je uloga transcendentne funkcije?
13. Šta je individuacija?
14. Opisati razliku između persone i sjenke.
15. Šta je, po Jungu, kompleks?
16. Koje su glavne kritike Jungovog pristupa ličnosti?
17. Gdje možemo ''naći'' arhetipske, odnosno primordijalne slike?
18. Koji od tri principa dinamike energije pokriva ono što je u fizici
poznato pod pojmom ''konzervacija energije''?
19. Šta je, po Jungu, senzitivnost?
20. Koji sadržaji se nalaze u individualnom nesvjesnom?
21. Identifikujte arhetipove u pjesmama (po svom izboru) engleskog
pjesnika Williama Blakea.

52
4. LACANOV PSIHOANALITIČKI PRISTUP

4.1. Biografija J. Lacana

Jacques Marie Émile Lacan, francuski filozof i psihoanalitičar, rođen


je 13. aprila 1901. godine u Parizu, u katoličkoj porodici, kao najstarije od
troje djece. Sa svojih 19. godina, upisuje medicinski fakultet, te specijalizira
psihijatriju 1926. godine, a 1932. brani doktorat na temu: ''O paranoidnoj
psihozi u njenom odnosu sa ličnošću.'' 1936. godine predlaže teoriju o
''stadijumu ogledala''. U to vrijeme, biva pristaša nadrealističkog i
dadaističkog pokreta u umjetnosti. Tokom rata, njegov psihoanalitički rad
biva narušen, te se posvećuje vojnoj psihijatriji. Ovo je rani period
Lacanovog stvaralaštva (1930-ih – 1940-ih godina).

1951. godine počinje držati privatne seminare o psihoanalizi, u Parizu,


koji su se gotovo neprekidno odvijali narednih 27 godina. Ovo razdoblje je
na početku obilježeno njegovim insistiranjem na ''povratku Freudu'', odnosno
pristupu i misli oca psihoanalize, te predstavlja srednji period Lacanovog
stvaralaštva (1950-ih godina). Inače, Lacan je smatran za jednog od
najkontroverznijih psihoanalitičara nakon Freuda (neki ga nazivaju i
''francuskim Freudom''). Većina predavanja koje je držao, sabrana je u
''Spisima'' (fr. Écrits). Njegovo teorijsko stajalište predstavljalo je spregu
psihoanalize i strukturalizma, a u skladu s tim, smatrao je da je nesvjesno
strukturirano poput jezika (tačnije, u vidu sintakse). Lacanovi slušaoci bili su
različiti profili ljudi: psihijatri, umjetnici, filozofi, književnici, a među njima
se svakako ističu filozofi M. Foucault i G. Deleuze.

Sredinom 1960-ih godina, u Lacanovom teorijskom pristupu se


primjećuje sve veće udaljavanje od Freuda, te oblikovanje vlastitog (danas
poznatog kao lacanijanskog) pristupa u psihoanalizi, što je označeno kao
''kasni Lacan'' (1960-ih i 1970-ih godina). Jedan od najpoznatijih ciklusa
predavanja, seminar br. 11, održan je 1964. i 1965. godine, a dodijeljen mu je
naziv ''Četiri temeljna pojma psihoanalize''. Nezadovoljan politikom članstva
i postupanja u internacionalnim centrima i udruženjima za psihoanalizu,
istupa iz onih čiji je bio član, te osniva vlastitu freudijansku školu. Lacan je,
pored psihoanalize, izučavao strukturalističku antropologiju, matematičku
logiku i topologiju. Sedamdesetih godina diskutuje o spolnim razlikama, kao
o nečemu što je socijalno atribuirano, a ne inherentno dato. Ovo njegovo

53
stajalište biće pozdravljeno od strane feministkinja toga doba. Umro je 9.
septembra 1981. godine, u Parizu.

4.1. Teorija registara

Po Lacanu, psihička realnost sastoji se od tri sloja, odnosno registra:


Realnog, Simboličkog i Imaginarnog. Na ovoj pretpostavci, temelje se svi
ostali Lacanovi konstrukti.

Imaginarno je područje (registar) koji obuhvata iluzije, fantazije,


halucinacije i fikcije. U njemu dolazi do miješanja Simboličkog i Realnog
(Johnston, 2014). Tako npr. osobe sa dijagnozom sumanutih poremećaja
(paranoje) smatraju da su objektivni događaji (Realno) nekako međusobno
povezani i da kriju dublje značenje (tj. da su dio Simboličkog), relevantno za
ove osobe. S druge strane, osobe sa dijagnozom konverzivnog poremećaja
(''histerija'') poriču nesvjesne konflikte (Simboličko), te ih konvertuju u
somatske probleme (Realno).

Simbolički registar obuhvata: norme, tradiciju, rituale, običaje,


institucionalno propisana ponašanja, odnosno kulturalne i društvene
vrijednosti i principe (Johnston, 2014). Za Lacana, ovi međusobno povezani
entiteti čine tzv. ''simbolički poredak'' – mrežu označivača. Označivač je
nešto što je, po Lacanu i njegovim istomišljenicima, arbitrarno pripisano
označenom (stvari, objektu), a ovaj pojam se može definisati i kao nešto što
stvara značenje u nestrukturiranoj materiji (Kovačević, 2010). Često se
simbolički poredak povezuje sa konceptom Velikog Drugog. Nesvjesni dio
ličnosti spada u simbolički registar, a odlikuje se vlastitom logikom i
pravilima po kojima se povezuju njegovi sadržaji. Kako je osnovni element
Simboličkog jezik, Lacan je smatrao da je govor ustvari uvijek odgovaranje
(na očekivanja i zahtjeve simboličkog poretka, odnosno Velikog Drugog).
Dakle, naši postupci su uvijek uslovljeni zahtjevima i pravilima simboličkog
poretka. Značenje sadržaja komunikacije i interakcije je uvijek potaknuto
kontekstom, odnosno ''igrom označivača''.

Realni registar čini potpuna svjesnost stvari samih po sebi. Dakle,


lišenih pripisanih značenja, projekcija i upliva Simboličkog. Lacan ga pojmi
kao prazninu, jer gotovo sve naše iskustvo i ponašanje determinisano je
označivačima i vezama između njih (tj. dio je simboličkog poretka). Kako

54
smo većinom involvirani u simbolički registar, Realno možemo (koristeći
jezik, koji je opet dio Simboličkog) opisati kao puno nedosljednosti,
antagonizama, ''rupa'', odsutnosti i slično. Za pojam Realnog se može reći da
je najopskurniji koncept Lacanovog teorijskog pristupa. U svojoj suštini,
Realno ne može biti izraženo i kompletno obuhvaćeno jezikom. Realni
poredak je ono što ''dolazi'' prije bilo kakve simbolizacije i imaginacije.
Upravo zato što ne možemo spoznati cjelinu Realnog (jer nam se nameće
Simboličko), dolazimo do saznanja da naše istinske želje prema određenom
objektu ne mogu nikada u potpunosti biti ispunjene. Zapravo, nikada ne
možemo dobiti toliko željeni objekat, koji Lacan naziva ''objektom malo a''
(fr. l'objet petit ''a'').

Preko imaginarnog registra (kroz dnevna sanjarenja, odnosno maštu),


stičemo iluziju da je objekat malo ''a'' unutar našeg dosega, te se lakše
nosimo sa ''činjenicom'' da ne možemo ispuniti vlastite, istinske želje. Po
Žižeku (2007), korist od objekta malo ''a'' je veća ako na neki način
''oblijećemo'' oko njega, ne pokušavajući ga definitivno dostići. Kovačević
(2010) navodi stihove iz jedne od pjesama D. Maksimović, kao dobru
ilustraciju Žižekovog (i Lacanovog) stajališta: ''ne, nemoj mi prići... sve je
mnogo lepše donde dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da...''. S druge
strane, gubitak objekta malo ''a'' je nužna posljedica procesa simbolizacije.
Mi svijetu, sebi, stvarima, pojavama i fenomenima pripisujemo značenje, ali
nikada ne možemo spoznati stvar po sebi, odnosno zahvatiti je
jezikom/govorom. Zato uvijek ostaje određena praznina, diskontinuitet, što
implicira jedan vid gubitka koji je nenadoknadiv. Psihotične osobe, kako je i
prije u određenom smislu napomenuto, smatraju da je simbolički poredak
ono što nije dovoljno zatvorena cjelina (po Lacanu je to, ustvari, sistem pun
praznina i prekida, jer nije autentična preslika Realnog, ali normalni ljudi
simbolički poredak prihvataju kao nešto zaokruženo i takvo po sebi). Stoga,
kada normalna osoba kroz Imaginarno pokušava doprijeti do Realnog, ali
tako da ima uvid da su njene fantazije imaginarne i nerealne, psihotična
osoba smatra da je Imaginarno istinska realnost – otuda njena ubijeđenost i
vjerovanje u realističnost halucinatornih doživljaja.

Drugim riječima, pojedinci sa sumanutim poremećajima smatraju da


iza Velikog Drugog stoji neki Drugi Veliki Drugi, koji upravlja simboličkim
poretkom. Zato npr. patološki kverulanti (osobe koje su sklone paranoji

55
vezanoj za pravni sistem) smatraju da se neko urotio protiv njih (Drugi Veliki
Drugi), koji kontroliše pravosuđe (Veliki Drugi, odnosno Simboličko) i želi
im nauditi tako što će ih osuditi kada zapravo nisu krivi. Kako bi to
prevenirali i preduhitrili ovaj ''proces'', oni se odlučuju optuživati druge
(podnositi tužbe protiv njih), odnosno ponašati u skladu sa realno shvaćenim
Imaginarnim. Drugi primjer je vjerovanje nekih psihotičara, koje je Lacan
tretirao, da neko piše kroz njih (tzv. automatsko pisanje). Pisanje, kao jezičko
izražavanje, proizvod je simboličkog poretka i prihvatamo ga kao način
komunikacije. Međutim, psihotičari smatraju da ''neko'' (Drugi Veliki Drugi)
koristi njihove ruke u svrhu pisanja, te da napisano ne potiče od njih. Lacan
(2006) ovo zove insistiranjem na lancu označitelja.

4.2. Razvoj ličnosti

Po Lacanu, prva faza djetetovog razvoja, odnosno odnosa prema sebi i


okolini, poklapa se sa ''uronjenošću'' u imaginarni registar. Dijete ne razlikuje
sebe od drugih, vanjske od unutrašnjih procesa, te npr. majčinu dojku pojmi
kao nešto što pripada njemu samome (Eagleton, 2011). Dakle, dijete može
doživjeti neki događaj u svojoj okolini kao dio njega ili kao nešto što se
nužno odnosi na njega (u razvojnoj psihologiji, ovo je poznato kao
egocentrizam). Isto tako, negdje do otprilike šestog mjeseca, bebino iskustvo
se može opisati kao haotična igra: percepcija, potreba, osjećanja i pokreta.
Praktično, beba je ovdje ''uronjena'' u Realno svog psihičkog polja.

Najvažniji koncept ovog dijela Lacanovog pristupa je ''stadijum


ogledala'' (fr. le stade du miroir). Ova faza razvoja se odvija između 6 i 18.
mjeseca. Dijete gleda svoju sliku u ogledalu i vjeruje u njenu realnost,
međutim, to je samo refleksija na određenoj ravni (Lacan, 2006). Dakle,
Imaginarno se miješa sa Realnim. Ovdje se, na neki način, pravi zjap između
pravog identiteta i odraženog identiteta, jer se dijete počinje identifikovati sa
svojim odrazom u ogledalu. Ovaj stadijum je, po Lacanu (2006), nužan za
djetetovo uspostavljanje veze sa fizičkom stvarnošću, te za formiranje ega.

U djetetovu vlastitost se ugrađuje drugost, odnosno slika koju drugi


imaju o djetetu se prihvata kao vlastita slika o sebi. To je zato što u ogledalu
(Imaginarnom) dijete percipira svoju cjelovitost, dok u njegovoj ''realnosti''
postoji izvjesna fragmentacija (već je rečeno da u početku dijete ne
primjećuje razliku između sebe i okoline, odnosno mnogi njegovi ''dijelovi''

56
su ''rasuti'' po okolini, a u isto vrijeme se percipiraju kao vlastiti). Kako u
Imaginarnom postoji ''višak'' (jer je u tom području dijete/subjekt cjelovit, što
je suprotno njegovoj ''fragmentiranoj realnosti''), subjekt postaje učinak
označitelja, čime nastupa faza simboličkog (Cepić, 2004). Dakle, Simboličko
nastaje usljed jaza između Imaginarnog i Realnog. Kako je djetetove potrebe
većinom zadovoljavala majka, ona je za dijete bila dio Realnog, a njegove
potrebe su, u nekom smislu, bile dio njega samoga. Međutim, u ovoj fazi,
dijete se suočava sa surovom realnošću (da postoji i nešto drugo osim njega,
koje je drugačije i odvojeno). Kako bi se prevazišla ova diskrepancija, majka
(Realno) uvodi dijete u Simboličko (označiteljski lanac, Zakon), koji je
personificiran u vidu oca (Cepić, 2004). Dijete, stoga, postaje subjekt jezički
i društveno uslovljen obrađenom realnošću. Sada djetetove želje postaju
odraz želja Velikog Drugog, jer je inicirano u simbolički poredak. Dijete se
percipira odvojenim od majke, ali zato nalazi mjesto u lancu označitelja.

Od 18. mjeseca do četvrte godine života, dijete postaje sve vještije u


korištenju jezika, te se priklanja društvenim pravilima i zahtjevima, koji
oblikuju njegove percepcije. Procesom socijalizacije još čvršće biva vezano
za Simboličko. Lacan smatra da je posljedično razrješavanje Edipovog
kompleksa, ustvari, priklanjanje lingvo-socijalnom poretku, tokom kojeg
dijete gubi dio ''cjelovitosti majke'' kao objekta koji želi posjedovati (''ne
smijem je i ne mogu imati cijelu i u potpunosti''). Njegova identifikacija sa
simboličkim registrom, u lacanovskoj interpretaciji, znači identifikacija sa
ocem (zakonima, poretkom, pravilima i normama). Dakle, u Lacanovoj
teoriji psihoseksualnog razvoja, otac i majka nisu shvaćene kao biološke
kategorije, nego kao predstavnici određenog poretka. Ovdje je strah od
kastracije povezan sa poricanjem i napuštanjem seksualnih potreba, kako bi
došlo do prilagođavanja društvenom sistemu i normama.

Lacan pravi distinkciju između idealnog ega i ego-ideala. Idealni ego,


ustvari, prvi put pojmimo u fazi ogledala. U ovoj fazi, dijete suprotstavlja
koherentnu, cjelovitu sliku o svom tijelu u ogledalu (imaginarni registar)
difuznoj, haotičnoj i rasplinutoj slici u realnosti. Ova nepodudarnost nas prati
kroz cijeli život, a pokušavamo je prevazići, težeći ka idealnoj slici o sebi.
Ego-ideal je dio simboličkog poretka, odnosno tačka sa koje subjekat
posmatra sebe, kao nesavršenog i nepotpunog.

57
4.3. Zurenje

Zadovoljenje nečije želje je nemoguće u realnom registru. Zato


pribjegavamo fantazmama, koje su dio Imaginarnog. Dakle, kada zatražimo
da naša istinska želja zaista bude zadovoljena, nailazimo na prazninu. Tako iz
Simboličkog vidimo Realno. Gledanjem u pravcu ispunjenja, uočavamo da
sâm objekat koji želimo zuri u nas. To gledanje nečega što gleda nas same,
izaziva osjećaj neprijatnosti i nelagode, koji vodi u doživljaj neadekvatnosti
postojanja.

Slično, ponašajući se na određeni način, uvijek tražimo potvrdu od


Simboličkog da je to ponašanje ''dovoljno dobro'' za Velikog Drugog.
Odnosno, i kada mislimo da smo autentični i spontani, ustvari smo uslovljeni
simboličkim poretkom, tj. socijalno-poželjnim i zacrtanim pravilima vladanja
i djelovanja. Kako je nemoguće u potpunosti se prilagoditi očekivanjima
Velikog Drugog, te vidjeti idealnu sliku sebe u njegovim očima, uvijek
osjećamo da nismo dovoljno dobri ili da ne vrijedimo koliko bi trebalo da
vrijedimo.

Dakle, sama strukturiranost Simboličkog koje upravlja našim


djelovanjem, uvijek će biti referentna tačka po kojoj ćemo prosuđivati svoje:
ponašanje, izgled, želje, težnje i postignuća. Kako bismo izbjegli zurenje
Realnog, ostaje nam da nastojimo ispunjavati kriterije i norme simboličkog
poretka.

4.4. Strukture subjektivnosti

Lacan razlikuje tri strukture odnosa između subjekta i Velikog


Drugog: neuroze, perverzije i psihoze. Kovačević (2010) nudi objašnjenja
ovih struktura:

A. Neuroze nastaju kroz potpunu utopljenost u Simboličko, što je


manevar koji treba neurotičaru priskrbiti izvjesnost, sigurnost i
određenost. Međutim, Simboličko je puno rupa, ambivalentnosti i
nedorečenosti, tako da neurotičar ostaje nezadovoljan i kolebljiv.
Ako osoba ima dijagnozu opsesivno-kompulzivnog poremećaja
(OKP ili OCD), poznatog i kao opsesivna neuroza, ona ne može
prihvatiti da je zadovoljenje želje praćeno nedostatkom koji je
nemoguće otkloniti. Ona se, na neki način, pokušava zaštititi od

58
nesavršenosti Drugog (vjerujući da je moguće spoznati konačnu
istinu ili ostvariti maksimalnu kontrolu). S druge strane, za
histerika (tj. osobu koja ima konverzivni poremećaj) je
karakteristično da se poima kao neko od koga je zavisan Veliki
Drugi. Osobe sa dijagnozom konverzivnog ili histrionog
poremećaja, imaju probleme, ukoliko se ne nalaze u centru pažnje.
B. Perverzije nastaju kroz odbacivanje očiglednog. Drugim riječima,
perverzni odnos između subjekta i Drugog je formiran na način da
subjekat odbacuje zakon i norme Drugog, ali ga i želi natjerati da
ih uspostavi, kako bi mu se ograničilo uživanje.
C. Psihoze nastaju usljed toga što osoba nije integrirana u konvencije
datog simboličkog poretka, već mora kreirati vlastito Simboličko.
Ovaj proces dovodi do opće deluzije, odnosno ''izmišljenog''
svijeta u kojem psihotičar živi.

4.5. Pojam želje

Lacan (2006) je želju definirao kao razliku između zahtjeva i potrebe.


Zahtjev je verbalno izražena potreba, a potreba je ono što je većinom vezano
za fiziološki sistem jedinke. Iz ovoga slijedi da je nemoguće prihvatiti da je u
potpunosti i na pravi način zadovoljena naša želja. Drugim riječima, na putu
njenog ostvarenja uvijek se nalazi Veliki Drugi, odnosno Simboličko. Objekt,
ali i uzrok želje je, ustvari, ''objekt malo a''. Nemogući užitak, koji bi
proizilazio iz zadovoljenja želje, Lacan (2006) naziva jouissance. Ovaj užitak
je nemoguć, jer je zabranjen od strane Zakona (tj. Velikog Drugog). U isto
vrijeme, navodno naša želja je želja Drugog, tj. mi ne artikuliramo
(izgovaramo svoju želju), već bivamo artikulirani (''izgovoreni'') od strane
Simboličkog (Žižek, 2007).

Žižek (2007) navodi primjer Freudove kćerke koja je fantazirala da


jede tortu od jagoda. Po Lacanu, kćerka ne pribjegava Imaginarnom
(fantazijama), kako bi zadovoljila vlastitu, autentičnu želju i došla do užitka,
već kako bi zadovoljila svoje roditelje koji vole gledati svoju kćerku kako
uživa u torti. Drugi primjer je srednjoškolac koji želi upisati studij medicine.
On ne želi upisati ovaj studij zato što će biti zadovoljan i ispunjen, ukoliko se
njime bude bavio. Lacanijansko objašnjenje bi išlo u sljedećem smjeru:
društvo visoko vrednuje ovu struku, jer postoji velika socijalna osjetljivost u

59
pogledu zdravlja. Dakle, ovaj srednjoškolac ne da želi upisati medicinu, već
prosto želi odgovoriti na želju Velikog Drugog.

4.6. Zavist

Lacan je osjećanje zavisti i ponašanja koja ona izaziva posmatrao u


vidu triangularne veze između: osobe koja je zavidna, osobe na koju je
pomenuti subjekt zavidan i Velikog Drugog, koji posmatra i (ne)odobrava
ovu relaciju. Dakle, po Lacanu, u slučaju da osjećamo zavist prema nekome,
uvijek smo svjesni da smo posmatrani, procjenjivani i vrednovani od strane
''dežurnog policajca'', lociranog u Simboličkom.

Osim toga, odnos osobe koja zavidi i onog na koga se ta zavist odnosi
shvaćen je kao simetričan, a ova druga osoba je kvazi-preslika samog
subjekta (onog ko osjeća zavist). Ovim gledištem, Lacan je povezao
pomenutu emociju sa narcisoidnošću, te je proširio dijadu zavisnosti subjekta
i objekta zavisti koja je npr. prisutna u okviru revidiranog psihoanalitičkog
stajališta Melanie Klein (njen teorijski pristup je opisan u jednom od
narednih poglavlja).

4.7. Kritika Lacanove teorije

Lacanova teorija ne sadrži kvalitet falsifikabilnosti, tj. nije je moguće


adekvatno opovrgnuti, jer je izdanak filozofske psihologije i psihoanalize, te
omogućava hiperinterpretacije. Međutim, njenu punu primjenu možemo naći
u analizi filmske, muzičke i literarne građe, a primjer popularnog
lacanijanskog interpretatora je slovenački filozof i psihoanalitičar Slavoj
Žižek.

Lacanovom pristupu smo posvetili cijelo poglavlje ove knjige, zato


što ovo teorijsko stajalište nije dio standardnih udžbenika psihologije ličnosti.
Ipak, Lacanova teorija se može shvatiti kao revidirana Freudova teorija, te se
svakako odnosi na strukturu, razvoj i dinamiku ličnosti, kojima upravlja
jezičko-socijalni niz označitelja (poredak Velikog Drugog). Dakle, aspekti
ličnosti se, po Lacanu, formiraju u dodiru i pod uticajem društvenih pravila,
normi i očekivanja, za razliku od Freudovog pristupa, gdje dominira
seksualnost kao determinanta i medijator ljudskog razvoja i dinamike
ličnosti. U tabeli 1 je pregled ključnih koncepata Lacanove teorije.

60
Tabela 1
Sažetak Lacanove teorije

iz ugla subjekta, percipirano je kao praznina, a


Realno ovdje leži ispunjenje želje (koje je, po Lacanu,
nemoguće ostvariti)
društveni zakoni, norme, pravila, označiteljski
lanac, Veliki Drugi, ego-ideal; osoba je
Registri Simboličko
subjekat koji je konstituiran simboličkim
poretkom.
snovi, fantazije, mašta, virtuelno, halucinacije,
Imaginarno idealni ego, registar kroz koji pokušavamo
dospjeti do Realnog
pretjerano pridavanje značaja Simboličkom i
neuroze
subjektovom odnosu prema njemu
ambivalentan odnos prema Simboličkom,
Strukture perverzije
odnosno Velikom Drugom
subjektivnosti
ubijeđenost da postoji Drugi Veliki Drugi,
psihoze nalaženje smisla i povezanosti koje proizvodi
taj Drugi Veliki Drugi
Stadijum javlja se između 6. i 18. mjeseca života, a određen je kao
ogledala prekretnica u razvoju (i percepciji), koja nastaje prilikom
uporedbe realne i imaginarne slike djeteta
Objekt malo ono što bi nas trebalo zadovoljiti, tj. što bi omogućilo
''a'' ispunjenje naše želje, združeno sa cenzurom istinskog užitka
od strane Simboličkog

Rekapitulacija poglavlja

1. U Lacanovoj psihoanalizi, Zakon i društvene norme su predstavljene


u vidu koncepta ''oca''. T N
2. Stadijum ogledala odvija se između 6. i 18. mjeseca života. T N
3. Idealni ego je entitet lociran u Imaginarnom. T N
4. Šta sve obuhvata simbolički registar?
5. Koja je glavna uloga Imaginarnog?
6. Po čemu se psihoza, kao struktura subjektivnosti, razlikuje od
neuroze?
7. Kako Lacan definira želju?
8. Kako biste odredili (definirali) objekt malo ''a''?

61
9. U kojem registru se ''nalazi'' Veliki Drugi?
10. Kakve posljedice za sobom nosi ''zurenje''?
11. Kako se, po Lacanu, naziva nemogući užitak i zašto je on nemoguć?
12. Probajte objasniti mazohizam, referirajući se na perverzije, kao jedan
od oblika struktura subjektivnosti.
13. Kakav je odnos osobe sa ''opsesivnom neurozom'' prema simboličkom
poretku?
14. Šta je označivač?
15. U kojem registru je lociran ego ideal?
16. Dijete postaje subjekat kada se odredi s obzirom na simbolički
poredak. Koji aspekt njegovog razvoja je najviše ''zaslužan'' za
postajanje subjektom (kognitivni, emocionalni, jezički ili fizički/
tjelesni razvoj)?
17. Pogledajte dokumentarni film Pervertitov vodič kroz bioskop
(Pervert's Guide to Cinema, 2006), te u Žižekovim hiperinter-
pretacijama filmova pronađite koncepte proistekle iz Lacanovog
pristupa.

62
5. SOCIO-PSIHOANALITIČKI PRISTUP KAREN HORNEY

5.1. Biografija K. Horney

Karen (djevojački: Danielsen) Horney je rođena 16. septembra 1885.


godine u jednom selu blizu Hamburga. Pisala je da je imala autoritarnog oca,
koji je uvijek u prvi plan stavljao njenog starijeg brata. Međutim, on ju je
često vodio na svoja daleka putovanja (bio je kapetan broda) i kupovao joj
različite poklone. Ipak, Karen nije bila zadovoljna, zato što joj otac nije
pružio više ljubavi. S druge strane, navodi da je bila majčino mezimče, te je s
njom ostvarila zdravu emocionalnu privrženost. 1904. godine, roditelji joj se
razvode, a ona i brat ostaju kod oca. Karen se 1909. godine udaje za Oscara
Horneya, sa kojim će dobiti tri kćeri. 1906. godine, upisuje medicinski
fakultet (uprkos protivljenju njenog oca), na kome diplomira 1913. godine.
Karen Horney je 1920-ih predavala na Institutu za psihoanalizu u Berlinu, a
kasnije na Njujorškoj novoj školi (gdje je pohvaljena kao izvrstan
psihoanalitičar i nastavnik).

Majka joj umire 1911. godine, a brat 1923. godine, što ostavlja dubok
trag na Horneyevu, do te mjere da je željela počiniti samoubistvo. Inače,
tragični događaji u njenom životu, usmjerili su je ka izučavanju i
prakticiranju psihoanalize, pogotovo zato što je psihoanalitička edukacija u
početku zahtijevala rad na sebi.

Karen Horney se 1934. godine seli u Njujork. Do 1941. godine,


Horneyeva je bila dekanesa Američkog instituta za psihoanalizu, gdje je
mogla podučavati o vlastitoj verziji psihoanalize (tj. reviziji nekih Freudovih
koncepata). Smatralo se da je imala aferu sa Erichom Frommom (jednim od
Freudovih sljedbenika, koji je izgradio vlastiti teorijski sistem, uvodeći
socijalne faktore u ekspanatornu shemu psihoanalize, čega je i sama
Horneyeva bila pristalica). Intenzivno se družila i sa još jednim teoretičarem
koji se zalagao za socijalnopsihološki pristup, H. S. Sullivanom. Njen
psihoanalitičar bio je Karl Abraham.

K. Horney umire 4. decembra 1952. godine. Ostala je upamćena kao:


uspješan predavač za šire mase, spisateljica, teoretičarka i praktičarka
neopsihoanalitičkog kova. Njena kapitalna djela su: ''Neurotična ličnost našeg
doba'' (1937), ''Samoanaliza'' (1942), ''Naši unutrašnji konflikti'' (1945) i

63
''Neuroza i ljudski rast'' (1950). Pisala je i o feminizmu, te istakla kako je
''ženska neuroza'' plod maskuline kulture i socijalne klime, u kojoj je stvarao
Sigmund Freud (Gilman, 2001). Na ovu tematiku, posthumno je objavljeno
njeno djelo ''Ženska psihologija'' (1967).

5.2. Pojam neuroze

Ključni koncept Horneyine teorije je neuroza, koju ova teoretičarka


shvata kao nešto što prati normalni psihički razvoj, te služi kao sredstvo
prilagođavanja na vanjski svijet i kao način da se dijete/osoba nosi sa
različitim prijetnjama po njegov/njen ego-integritet. Dakle, neuroza ovdje
nije nešto što je a priori negativno, bolesno i nepoželjno, već je shvaćeno kao
jedan vid suočavanja i preživljavanja jedinke, te podnošenja bremena
interpersonalnih relacija. Za Karen Hornay (1937), neuroza je psihička
uznemirenost potekla od strahova, odbrana protiv ovih strahova, a predstavlja
pokušaj traženja kompromisnih rješenja za ove konfliktne tendencije.

Dijete se, po Horneyevoj, suočava sa nedostatkom iskrene i autentične


emocionalne topline, ljubavi, brižnosti i privrženosti, te iznalazi načine da
izađe na kraj sa ovim saznanjem (zakinutošću). Stoga ono percipira bazičnu
hostilnost (neprijateljstvo) od strane roditelja/skrbnika, što je temelj i
polazište za još jedan važan koncept, bazičnu anksioznost. Bazična (temeljna)
anksioznost je podmuklo rastući, sveprožimajući (pervazivni) osjećaj
usamljenosti i bespomoćnosti u vanjskom, hostilno nastrojenom svijetu
(Horney, 1937). Kasnije u životu, suočeni smo i sa osjećajem otuđenosti, koji
je jednostavno nadograđen na bazičnu anksioznost. Horneyeva (1950)
određuje otuđenost (alijenaciju) kao gubitak osjećaja da smo mi ti koji
aktivno određujemo smjer svog života. Dakle, alijenacija se javlja zbog
nedostatka samoregulacije i samoodređenja, a kao proizvod okolinskih
faktora koji preuzimaju ulogu determinirajuće sile u našem životu.

5.3. Stilovi i neurotične potrebe

Kako bismo se nosili i izborili sa pomenutim destruktivnim i


poražavajućim osjećajima, pribjegavamo nekom od tri stila, koji koristimo u
svrhu uspostavljanja socijalnih kontakata. Neurotičari su skloni koristiti jedan
stil, odnosno biti fiksirani na njega, dok prosječni (''normalni'') ljudi
fleksibilnije koriste svaki od navedenih stilova. Horneyeva je takođe smatrala

64
da ovi stilovi (naravno, uz adekvatno korištenje) mogu potaći samorealizaciju
ličnosti (npr. Coolidge, Moor, Yamazaki, Stewart i Segal, 2001):

a. pomjeranje (kretanje) prema ljudima;


b. kretanje (pomjeranje) od ljudi i
c. kretanje (usmjerenost) protiv ljudi.

Cohen (1967) je smatrao da neurotične stilove možemo koristiti za


mjerenje tri tendencije (obrasca ponašanja, odnosa između sebe i drugih):
popustljivost i povinovanje tuđoj volji (eng. compliance), odvajanje/
povlačenje/otuđenost (eng. detachment) i agresivnost (eng. aggression). Ova
ponašanja, po redoslijedu navođenja, odgovaraju gore pobrojanim
neurotičnim stilovima. Njihova operacionalizacija je instrument koji se
sastoji od tri njima korespondirajuće skale (CAD, Cohen, 1967). Coolidge,
Segal, Estey i Neuzil (2011) predlažu i razrađuju dalju podjelu ova tri ''tipa'':
popustljivost/povinovanje se može raščlaniti na altruizam i ljubav;
agresivnost na kontrolu emocija i snagu; a otuđenost na samodovoljnost i
usamljenost. Coolidge i sar. (2011) nude vlastitu operacionalizaciju u formi
Horney-Cooledge trodimenzionalnog inventara (eng. Horney-Coolidge
Tridimensional Inventory – HCTI).

U skladu sa tri neurotična stila, možemo imati i ispoljiti neku ili neke
od sljedećih deset neurotičnih potreba (Horney, 1942):

a. potrebu za moćnim partnerom, kao i potrebu za odobravanjem i


ljubavlju (karakteristične za stil ''kretanje prema ljudima'');
b. potrebu za ambicijom i ličnim postignućem, potrebu za
perfekcijom i nenapadnošću, te potrebu za samodovoljnošću
(vezane za stil ''kretanje od ljudi'') i
c. potrebu za moći, za eksploatacijom ljudi, za sticanjem prestiža i
ostvarivanjem socijalnog priznanja, za ličnim divljenjem, te
potrebu za sužavanjem života ''u uske okvire'' (karakteristične za
stil ''usmjerenosti protiv ljudi'').

Kao što vidimo, teorija Karen Horney zaista je kombinacija


psihoanalitičkog i socijalnopsihološkog pristupa, jer ova teoretičarka so-
cijalne odnose ''ispunjava'' psihoanalitičkim sadržajima. Nadalje, riječ je o
dinamici ličnosti, koja se ostvaruje u kontaktu sa društvenom sredinom. Kako

65
bismo evaluirali ''neurotičnost'' potreba određenog pojedinca, uvijek moramo
uzeti u obzir njegov kulturalni background i socijalne prilike u kojima živi.
''Kostur'' Horneyine teorije je prikazan na slici 3.

Slika 3. Ključni koncepti Horneyine teorije

5.4. Zaštita sebe od osjećaja usamljenosti u hostilnom svijetu

Karen Horney je identifikovala četiri načina (modusa) kojima


možemo sačuvati sebe od neprijateljski nastrojenog svijeta. Ukoliko osoba
često pribjegava nekom od ovih načina, onda ih (kod takvih osoba) nazivamo
kompulzijama (prisilama, prinudama). Ti načini zaštite su:

a) submisivnost (inferiornost);
b) ljubav (afektivnost);
c) moć (posesivnost i prestiž/reputacija) i
d) povlačenje.

Iz ugla psihopatologije, odnosno neurotičnih kompulzija zauzimanja


neadekvatnog stava prema sebi ili drugima, intrapsihički konflikti mogu biti
formirani oko idealizirane slike o sebi ili oko osjećaja samoprezira. U prvom
slučaju, ''neurotičar'' je zahtjevan, ponosan na sebe i u stalnom nastojanju da

66
ostvari vlastitu slavu. Osjećaj samoprezira rađa otuđenost od samog sebe,
frustriranost sobom i samodestruktivnost (mržnju upravljenu prema sebi).

S druge strane, dijete koje odrasta u zdravoj i podržavajućoj okolini,


razviće autentično samopoštovanje i samoefikasnost, te ispunjene i
podržavajuće odnose sa drugima. Neurotične tendencije su ništa drugo do
pokušaj ostvarenja istih pozitivnih razvojnih ishoda, ali u nezdravoj okolini,
čiji se negativni uticaj teži kompenzovati lažnim i neautentičnim
samopouzdanjem, prividnom i usiljenom superiornošću, kao i povlačenjem i
otuđenošću.

5.5. Istraživanja

Coolidge i sar. (2001) su ispitivali postoji li povezanost između tri


Horneyina neurotična stila (operacionalizirana preko Horney-Coolridge
trodimenzionalnog inventara – HCTI-a) i poremećaja ličnosti (procijenjenih
na osnovu kriterija iz DSM-IV). Njihovi rezultati ukazuju na:

a) pozitivne i statistički značajne korelacije između ''kretanja prema


ljudima'' (popustljivosti i povinovanju volji drugih) s jedne strane
i izbjegavajućeg, zavisnog i histrionog poremećaja ličnosti s druge
strane;
b) negativne i statistički značajne korelacije između ''kretanja prema
ljudima'' i antisocijalnog i paranoidnog poremećaja ličnosti;
c) statistički značajne, pozitivne korelacije između ''kretanja protiv
ljudi'' (agresije) i svih poremećaja ličnosti (gdje se po veličini
koeficijenta korelacije ističu antisocijalni, paranoidni i histrioni
poremećaj);
d) pozitivne i statistički značajne povezanosti ''kretanja od ljudi''
(otuđenosti i povlačenja) sa antisocijalnim, izbjegavajućim, gra-
ničnim, narcističkim, opsesivno-kompulzivnim, pasivno-agresiv-
nim, paranoidnim, shizoidnim i shizotipnim poremećajem ličnosti;
te
e) negativna i statistički značajna povezanost između ''kretanja od
ljudi'' i histrionog poremećaja ličnosti.

Munson i Spivey (1982) su ispitivali faktorsku valjanost Cohenove


operacionalizacije Horneyinih neurotičnih stilova (CAD). Utvrdili su da

67
dobijena faktorska solucija ne podržava međusobnu nezavisnost ovih stilova,
odnosno, da kosougla faktorska rješenja bolje odgovaraju latentnoj strukturi
ovog instrumenta. Dakle, da su neurotični stilovi, operacionalizovani na ovaj
način, u uzajamnim korelacijama.

5.6. Evaluacija Horneyine teorije

Socio-psihoanalitička teorija Karen Horney, imajući u vidu njenu


facijalnu valjanost, upućuje na patološku prirodu čovjekovog odnosa prema
vanjskom svijetu (pesimističko stajalište). Osoba teži da umanji bazičnu
anksioznost i na tome se temelji cijelo njeno djelovanje. Međutim, njen
pristup je i optimistički, jer je Horneyeva smatrala da je moguće uspostaviti
zdrave odnose s drugima, uz umjereno korištenje određenih stilova. Ova dva
zaključka djeluju kontradiktorno. Prisjetimo se da jedna od karakteristika
kvalitetne teorije ličnosti jeste njena internalna konzistentnost (dosljednost i
logičnost). Kod ove teorije, pomenuti princip je narušen. Međutim, prednost
Horneyinog pristupa je u tome da težište psihoanalize (sa seksualnih i
agresivnih nagona) pomjera ka interpersonalnim relacijama, tj. odnosima
čovjeka i njegove socijalne okoline.

Rekapitulacija poglavlja

1. Potrebe za prestižom i svođenjem života na ''uske okvire'' su indikator


''kretanja protiv ljudi.'' T N
2. Horneyina teorija potvrđuje Freudovo stajalište o seksualnom nagonu
kao o osnovnom pokretaču ljudske aktivnosti. T N
3. Karen Horney je identificirala 10 normalnih potreba. T N
4. Šta je bazična anksioznost?
5. Na koje načine se manifestuje samoprezir?
6. Koje tendencije su vezane za neurotično postizanje idealne slike o
sebi?
7. Kada načini zaštite sebe od neprijateljski nastrojenog svijeta postaju
kompulzije?
8. Koje potrebe su karakteristične za neurotski stil ''kretanja protiv
ljudi''?
9. Kako K. Horney definira alijenaciju?
10. Šta je bazična hostilnost?

68
11. Kako je Cohen (1967) nazvao svaki od Horneyenih neurotičnih
stilova?
12. Bazičnoj anksioznosti prethodi bazična _________________ .
13. Zašto je potreba za sticanjem vlastite slave neurotska?
14. Da li je, po Vama, Horneyena teorija deterministička ili se zasniva na
pretpostavci o slobodnoj volji?
15. Koja dva instrumenta predstavljaju operacionalizacije Horneyinih
neurotičnih stilova?
16. Koje su kritike socio-psihoanalitičkog pristupa, koji zagovara K.
Horney?
17. Pogledajte prvi i drugi dio filma Sirove strasti (Basic instincts 1 & 2),
te analizirajte ponašanje Catherine Tramell (Sharon Stone) u skladu
sa teorijom K. Horney.

69
70
6. SOCIOPSIHOLOŠKI PRISTUP ERICHA FROMMA

6.1. Bigrafija E. Fromma

Erich Seligmann Fromm je rođen 23. marta 1900. godine u


Frankfurtu, u Njemačkoj. Fromm je bio jedinac, a roditelji su mu bili Jevreji.
S dolaskom Prvog svjetskog rata, počinje se interesovati za djela Karla
Marxa i Sigmunda Freuda, te sebi pokušava pojasniti ratna dešavanja iz ugla
pristupa koje su zagovarali ovi teoretičari. Na Univerzitetu u Heidelbergu
stiče doktorat iz sociologije (1922), 1924. godine upisuje psihoanalizu na
Univerzitetu u Frankfurtu, a kasnije nastavlja studije na Berlinskom institutu
za psihoanalizu. 1926. godine, ženi se Friedom Reichmann, svojom psi-
hoanalitičarkom. Brak traje samo četiri godine. Fromm je učestvovao u
osnivanju Frankfurtskog instituta za psihoanalizu, gdje je držao predavanja
od 1929. do 1932. godine.

Usljed uspona nacističke ideologije (tokom Drugog svjetskog rata),


emigrira prvo u Ženevu, potom u SAD, gdje drži predavanja, pored ostalog,
na univerzitetima Yale i Columbia. Pomogao je pri otvaranju nekoliko
instituta i odsjeka u Sjevernoj Americi, kao što su oni u Njujorku i
Washingtonu. Predavao je i u Meksiku, te na Mičigenskom državnom
univerzitetu.

1944. godine, biva isključen iz psihoanalitičkog društva, jer se svojim


idejama i reformama psihoanalitičke misli i prakse suprotstavio klasičnim
psihoanalitičarima toga doba. Fromm je, uz Horneyevu i Sullivana, pripadao
tzv. neoanalitičarima. Ove godine se i ponovo oženio (sa Henny Gurlandin),
čime je dobio američko državljanstvo. 1950. se seli u Meksiko, usljed bolesti
svoje žene, kojoj je za ozdravljenje navodno trebala povoljnija klima.
Međutim, 1952. godine, Henny umire, a Fromm i dalje ostaje vezan za
Meksiko (ustanovio je Meksički institut za psihoanalizu, čiji je direktor bio
do 1976. godine). Njegov treći brak bio je sa Annis Freeman (1953). Fromm
je bio pacifista i humanista, te je aktivno učestvovao u protestima protiv rata,
istovremeno se zalažući za poštivanje ljudskih prava. Umro je 18. marta
1980. godine u Muraltu (Locarno), u Švicarskoj, od srčanog udara.

Erich Fromm je, kao što se vidi, bio veoma aktivan predavač
psihoanalize i psihologije, ali i plodan pisac, čija su glavna djela: ''Bijeg od

71
slobode'' (1942), ''Psihoanaliza i religija'' (1950), ''Psihologija i kultura''
(1963), ''Anatomija ljudske destruktivnosti'' (1973) i ''Imati ili biti'' (1976).

6.2. Osnove Frommove psihosocijalne teorije

Prije svega, na Frommovo teorijsko stajalište je uticala psihoanaliza.


Osim toga, Fromm je izučavao Marxova djela, odnosno teoriju komunizma,
socijalizma i kritiku materijalizma. Fromm je živio u periodu kada su se
odvijali svjetski ratovi, te je ovo iskustvo uticalo na uključivanje nagona
destrukcije u njegov teorijski opus. Judaizam, te čitanje djela koja su
obrađivala tematiku matrijarhata u nekim društvima, dodatni su faktori koji
su oblikovali Frommovo teorijsko stajalište.

Njegova teorija je, kao što će se moći vidjeti, u isto vrijeme:


psihološka, sociološka, antropološka i filozofska, što joj omogućava široku
primjenu u interpretaciji individualnih i društvenih fenomena. Sâm Fromm
(1976/2008) pisao je da se bavi radikalno-humanističkom psihanalizom.

Po Frommu (1956), ljudski život je određen neizbježnom


dihotomijom između regresije i progresije, te između animalne i ljudske
egzistencije. Nazadovanje (regresija) vodi u patnju i mentalnu bolest, a
napredovanje (progresija) je praćena strahom i bolom.

Osnovne postavke Frommove psihosocijalne teorije/humanističke


psihoanalize su:

1) Čovjek je napustio prahistorijsko jedinstvo sa prirodom.


2) Kako odrastamo i razvijamo se, stičemo slobodu.
3) Sloboda rađa osjećaj usamljenosti i odvojenosti od prirode, kao i
od ljudi.
4) Stvaramo društvo, u pokušaju povezivanja sa onim što zaista
jesmo.
5) Moramo nekome i nečemu pripadati, ali istovremeno težimo
sačuvati identitet, integritet i osobenost.
6) Pošto posjedujemo razum, u mogućnosti smo svjesno stvarati, a
ne biti samo stvor ili reprodukovati ono što su drugi stvorili.
7) Posjedovanje razuma nosi za sobom negativne i pozitivne
konsekvence: negativna posljedica je percepcija odvojenosti i
otuđenosti, a pozitivna svijest o slobodnoj volji i slobodi (koja

72
opet može voditi negativnim konsekvencama, kao što su
konformizam ili alijenacija).

6.3. Ljudske potrebe

Kako bismo se nosili sa egzitencijalnim dilemama, odnosno


dihotomijama, pokušavamo na različite načine zadovoljiti sljedeće
egzistencijalne potrebe (Fromm, 1956):

a. ukorijenjenost (eng. rootedness);


b. povezanost (eng. relatedness);
c. nadilaženje/prevazilaženje (eng. transcendence);
d. osjećaj identiteta (eng. sense of identity) i
e. usvajanje/formiranje orijentacionog okvira
(eng. frame of orientation).

Ukorijenjenost. Dijete je na početku svog života u potpunosti ovisno o


svojoj majci (dok je u uterusu), ali i neko vrijeme nakon rođenja. Kako
rastemo, moramo stati ''na svoje noge'', sazreti, postati odgovorniji i uključiti
se u društvo. Često se desi da budemo uplašeni onoga što nas u životu čeka,
odnosno, onoga što odrastanje nosi sa sobom. Zato je važno da budemo
adekvatno ukorijenjeni, tj. stabilni, ali ne i da ostanemo pretjerano vezani za
sigurnu/zaštićujuću atmosferu svoje porodice. Fromm (1956) navodi da se
nesigurnost u sebe, odnosno strah od ''nadolazećeg'' života može manifestirati
u snovima, u vidu sljedećih sadržaja: osoba se nalazi u mračnoj pećini, sama
upravlja podmornicom, sama roni u velike dubine mora itd. Ovo prati strah
od života i fascinacija smrću (što je simbolički povratak u intrauterino
stanje). Fromm (1956) je poželjno zadovoljenje ove potrebe nazvao –
bratstvo, a nepoželjnu regresiju prema sigurnosti maternice – incest. Ovdje
ćemo se podsjetiti da svaka potreba obuhvata neku dihotomiju (u ovom
slučaju, to je bratstvo vs. incest), a čovjek se najčešće nalazi između dvije
alternative pretpostavljene ovom dijalektikom.

Povezanost je potreba koja se rađa iz svijesti o tome da smo ''otrgnuti''


od prirode, što prati osjećaj usamljenosti (npr. Hall i Lindzey, 1984). Stoga
imamo potrebu da se povežemo s drugima, odnosno uspostavimo jedinstvo
koje nam je ''oteto''. U suprotnom, naše mentalno zdravlje je narušeno, jer ne
uspijevamo uspostaviti zdrav odnos sa živim bićima koja nas okružuju. Jedini

73
produktivni način zadovoljavanja potrebe za povezanošću je ljubav. Po
Frommu (1956), postoji produktivna ljubav (praćena brižnošću, poštovanjem
drugih ljudi, odgovornošću i zainteresovanošću za njihov lični rast i sreću),
bratska ljubav (podrazumijeva jednakost emocionalne razmjene među
osobama), erotska ljubav (usmjerena prema jednoj osobi, a praćena čežnjom
za spajanjem sa ovom osobom) i materinska ljubav (briga o djetetu i svima
onima kojima je potrebna naša pomoć, ova vrsta ljubavi podrazumijeva
odnos nejednakosti, jer uvijek postoji neko ko pruža i neko ko prima pomoć i
dobija podršku).

U vezi sa prethodnim razmatranjem, treba objasniti Frommov pojam


''ljubavi prema sebi'' (eng. self-love). Po njemu, ova vrsta ljubavi
podrazumijeva: afirmaciju vlastitog života, personalni rast, slobodu i sreću,
ukorijenjene u nečiji kapacitet za ljubav (Fromm, 1956/2006). Ukoliko neko
voli samo druge, on uopće ne može produktivno voljeti. Dakle, ljubav prema
sebi, za Fromma, nije odraz sebičnosti ili samodovoljnosti, već dokaz nečije
sposobnosti da adekvatno pruža ljubav.

Postoje i manje zdravi, odnosno neproduktivni načini zadovoljavanja


potrebe za povezivanjem. To su dominacija (moć, sadizam, superiornost) i
potčinjavanje (mazohizam, inferiornost, submisivnost). Ove dvije tendencije
dovode do povezivanja među ljudima, koje je poznato pod nazivom
simbiotska veza (Fromm, 1956). Ukoliko se krećemo od ljudi, odnosno ne
uspostavljamo povezanost s drugima, riječ je o narcisizmu (dakle, ovdje je
posrijedi dihotomija povezanost vs. narcisizam).

Nadilaženje (transcendencija) se odnosi na prevazilaženje sebe kao


''stvorenog'', na način mi sami postanemo ''kreatori''. Patološko
zadovoljavanje ove potrebe je destruktivno djelovanje. Ova potreba vidi se i
kao prevazilaženje naše animalne prirode, te su i ljubav (izražena kroz
kreativnost) i mržnja (ispoljena kroz destruktivnost) načini da transcendiramo
svoju životinjsku prirodu (Hall i Lindzey, 1984). Dihotomija karakteristična
za ovu potrebu je, dakle, kreativnost (produktivnost, konstruktivnost) vs.
destruktivnost.

Potreba za uspostavljanjem osjećaja identiteta (dihotomija


individualnost vs. konformizam). Po Frommu (1956), zapadna kultura je
usmjerena ka razvijanju čovjekove individualnosti (nasuprot tradicionalnoj,

74
istočnoj kulturi), a prelazne odrednice kao što su: nacija, religija, klasa i
zanimanje mu pomažu da dođe do svog istinskog identiteta. Ljudi su u iluziji
kada tvrde da je njihov pravi identitet posljedica pripadnosti određenoj grupi
i konformiranja njenim normama. Međutim, oni tako prevazilaze činjenicu da
nisu stekli adekvatan identitet, koji ih razlikuje od drugih osoba. Pojedinac
može imitirati ljude u svojoj okolini, tj. izgubiti svoju autentičnost, kada
zapada u krajnji konformizam, koji prate robotizam i automatizam: misli,
osjećanja, ponašanja i interakcija.

Orijentacioni okvir (racionalnost vs. iracionalnost). Čovjek ima


potrebu da razvije ili osmisli referentni sistem, pomoću kojeg će percipirati i
tumačiti svijet, kako bi mogao smisleno interpretirati svoja iskustva (Hall i
Lindzey, 1984). Ovaj okvir (ugao posmatranja) može biti zasnovan na
razumu, odnosno objektivnosti, ali i na iracionalnosti (primjeri iracionalnih
sistema su: animizam, totemizam, budizam...). Fromm (1956) pojašnjava da
ne trebamo ove okvire upoređivati po tome je li neki bolji ili lošiji, tačniji ili
pogrešniji, već ih razumjeti kao moduse zadovoljenja potrebe za razvijanjem
vlastitog načina interpretacije svijeta.

6.4. Karakterne orijentacije

Fromm je identificirao pet socijalnih orijentacija (karaktera) u


zapadnoj kulturi:

A. receptivni (primalački);
B. izrabljivački (eksploatatorski);
C. sakupljački;
D. tržišni (trgovački) i
E. produktivni.

Receptivni/primalački karakter tipičan je za osobe koje se ne vode


vlastitim principima, te koje su pasivne i servilne. Njima je teško reći ''ne'' i
lako prihvataju stajališta i stavove drugih osoba. Najčešće su optimisti, a
odgovaraju Freudovom oralnom tipu ličnosti. U kulturi hiperkonzumerizma,
ove osobe se postavljaju kao pasivni konzumenti svega što im se nudi
(reklamira i pruža). Zato se uz receptivni karakter veže kvalifikacija homo
consumens.

75
Eksploatatorski/izrabljivački (iskorištavajući) karakter se odlikuje:
arogancijom, agresivnošću, ciničnošću i samouvjerenošću. On otima sve što
mu treba, ako treba, ''gazeći i preko mrtvih''. Korespondira mu Freudov
analni karakter. Za razliku od receptivne orijentacije, izrabljivačka orijen-
tacija se odnosi ne na primanje (pasivnost), već na uzimanje, grabljenje i
otimanje (aktivnost).

Sakupljački karakter se odnosi na ono što se popularno naziva


''sindromom hrčka'' (pojedinac skuplja sve što može, u velikim količinama i
bez obzira na upotrebnu vrijednost materijalne ili intelektualne građe koja se
nalazi u njenoj kolekciji). Ovakva osoba je: opsesivna, škrta, pretjerano
organizovanja, pedantna, ali i anksiozna i sumnjičava. Sakupljački karakter
prikuplja novac, znanja, te usvaja osjećanja i ponašanja za koja mu se čini da
ih mora posjedovati u svom ekspresivno-bihevioralnom arsenalu.

Tržišni karakter je uvjeren da su njegove vještine, znanja, sposobnosti


i ličnost jedan vid robe, koju treba prodavati i razmjenjivati. On je društven,
konformista i oportunista. Ima razvijen pseudoidentitet, koji bi se mogao
opisati ovako: ''Ja sam onakav kakvog me želite imati/kupiti'' ili ''Znam da
sve ima svoju cijenu. Prodavati znači živjeti''.

Produktivni karakter je onaj koji kao posljedicu ima samoostvarenje


osobe. Ovoj je najpoželjnija i najzdravija socijalna orijentacija. Produktivne
osobe imaju vlastiti identitet, te izgrađen sistem vrijednosti, prinicipa i
stavova kojima se rukovode. Produktivni karakter odgovara Freudovom
genitalnom karakteru, koji je, da se podsjetimo, najzreliji i najprilagođeniji
tip ličnosti.

Razlikujemo još biofilni i nekrofilni karakter. Biofilni karakter


preferira život i vezan je za produktivnu orijentaciju, dok su za nekrofilni
karakter vezane tendencije ka uništenju života, okrutnosti, te ove osobe
generalno privlači propadanje i destrukcija (Engler, 2014). Za prvi karakter je
vezan sindrom rasta, a za drugi sindrom propadanja.

Fromm takođe govori o malignom narcizmu (gdje osoba u prvi i


jedini plan stavlja vlastiti izgled, potrebe i osjećanja), o incestuoznoj simbiozi
(ekstremna ovisnost o majci ili njenom surogatu) i o nekrofiliji (u njegovom
teorijskom pristupu shvaćenoj kao ispoljavanje orijentacije prema smrti i

76
destrukciji). Ova tri oblika patoloških odnosa i doživljaja mogla bi biti
osnova za poremećaje ličnosti.

6.5. Imati ili biti

Fromm (1956/2008, p. 89) postavlja pitanje: ''Ako sam ono što imam i
ako ono što imam izgubim, ko sam onda ja?'' Imati znači posjedovati
(većinom se misli na materijalne stvari i sredstva), što za sobom povlači
strast za moći, koja na kraju dovodi do izolacije i straha (Engler, 2014).
Suprotno, modus bivstvovanja (biti) dovodi do: produktivne aktivnosti,
ljubavi, solidarnosti i sreće (nasuprot prolaznom zadovoljstvu).

Fromm (1956/2008) razmatra ova dva načina (modusa) življenja u


kontekstu: znanja, čitanja, autoriteta, ljubavi i voljenja. Neko ko uči samo da
bi posjedovao znanje, živi po principu ''imati''. Onaj ko uči zbog samog čina
učenja, ima izražen modus ''biti''. Ako osoba teži da što prije sazna kraj
knjige koju čita ili da mehanički usvoji njen sadržaj, u pitanju je modus
''imati''. S druge strane, ako neko čita da bi razumio perspektivu i osjećanja
glavnog lika, gradivo ili samu radnju, te je iskreno zainteresovan za sadržaj
knjige/udžbenika, kod njega je prisutan modus ''biti''. Ukoliko je neko
legitiman, racionalan i kompetentan autoritet, koji želi druge naučiti nečemu
na adekvatan način, njegov modus je ''biti''. Suprotno, ukoliko se neko
postavlja kao autoritet samo zato što mu prija uloga moći i kako bi ga drugi
poštovali kao takvog, njegov modus življenja je ''imati''. Ukoliko neko
prisvaja svoj objekt ljubavi i ograničava mu slobodu i samoizražavanje, te
guši identitet, riječ je o načinu življenja ''imati''. Ako osoba voli, tj. pruža
ljubav na produktivan način, njen modus življenja je ''biti''. Ovakva osoba
svom partneru dopušta određene slobode i ne smatra ga objektom, već
ravnopravnim subjektom.

6.6.Psihobiografije i istraživanja

Hyland, Boduszek i Kielkiewicz (2011) su autori psihobiografske,


odnosno psihohistorijske analize ličnosti Adolfa Hitlera. Ličnosti ovog
vojskovođe pristupljeno je iz tri ugla: psihoanalitičkog, razvojnog i
psihopatološkog. U okviru psihoanalitičkog pristupa, pozivaju se na teorijsko
gledište Ericha Fromma, a Hitleru su pripisani nekrofilni karakter i maligna
agresivnost. Na osnovu njegove knjige ''Mein Kampf'', zaključuju kako se

77
Hitler plašio svog autoritarnog oca, dok je s druge strane, bio izrazito
privržen majci. Kao adolescent, Hitler je zapadao u različite nevolje, te se
često povlačio u svijet mašte. Kasnije, opisivan je kao: egocentričan,
impulzivan, emocionalno hladan, neempatičan, agresivan i tvrdoglav. Hyland
i sar. (2011) ove karakteristike povezuju sa jednom od dimenzija ličnosti koju
je predložio Hans Eysenck – sa psihoticizmom. Psihoticizam i intenzivan
stres (''okidač'') mogu rezultirati nastankom psihotičnih poremećaja, kao što
su shizofrenija i paranoja. U skladu s tim, ovaj državnik je mogao imati
dijagnozu posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), kao i shizofreniju
paranoidnog tipa.

Saunders i Munro (2000) su konstruirali instrument za mjerenje


konzumerističke orijentacije – Saunders Consumer Orientation Instrument
(SCOI). Međutim, ovaj upitnik, ustvari, predstavlja operacionalizaciju
receptivne i tržišne orijentacije, kao dva povezana fenomena potrošačkog
društva. Utvrđeno je da rezultati na SCOI-u pozitivno koreliraju sa:
autoritarnošću, konformizmom, ispoljavanjem agresije, materijalizmom,
nivoom anksioznosti, depresivnošću i učestalošću gledanja komercijalnih TV
kanala, dok je dobijena negativna korelacija između potrošačke orijentacije i
dobrovoljne jednostavnosti (eng. voluntary simplicity) – tj. kupovine stvari
koje su nužne i pridavanja pažnje nematerijalnim potrebama, te socijalnoj i
ekološkoj odgovornosti (Saunders i Munro, 2000).

6.7. Evaluacija Frommove teorije

Frommova teorija, prije svega, obuhvata tipologiju i motivaciju


ličnosti. Oslanja se na antropologiju i sociologiju, a predstavlja ambivalentno
stajalište prema čovjeku, svijetu i ljudskom iskustvu. Riječju, ona je
dijalektička teorija.

Glavni prigovor upućen Frommovom pristupu mogao bi se odnositi


na termine koje koristi za označavanje određenih formi zadovoljavanja
potreba (npr. incest, bratska ljubav i slično). Nadalje, postoji preklapanje
između određenih postavki, npr. postojanje biofilnog karaktera, produktivne
orijentacije, sindroma rasta, produktivne ljubavi i modusa življenja poznatog
pod nazivom ''biti''. Svi ovi termini i sintagme upućuju na isto, te se može
reći da je Frommova mreža konstrukata redundantna. Međutim, Frommov

78
pristup je koristan okvir za psihobiografske studije, kao i za sociološke
analize.

Rekapitulacija poglavlja

1. Potreba za povezanošću sadrži dijalektički par incest vs. bratstvo.


T N
2. Tržišni karakter izrabljuje druge i želi prigrabiti što više resursa za
sebe. T N
3. Erotska ljubav, po Frommu, podrazumijeva odnos nejednakosti.
T N
4. Kojem tipu Freudovog karaktera odgovara Frommova receptivna
orijentacija?
5. Koje su karakteristike nekrofilnog karaktera?
6. Sindrom propadanja je suprotan sindromu __________________.
7. Šta je simbiotska veza, kao način zadovoljavanja potrebe za
povezivanjem?
8. Šta je incestuozna simbioza?
9. Šta je za Fromma ljubav prema sebi?
10. Koje su odlike načina življenja po principu ''imati''?
11. Koja Frommova orijentacija odgovara Freudovom analnom
karakteru?
12. Iz čega proizilaze ljudske (egzistencijalne) potrebe?
13. Po Frommu, kojem karakteru je pripadao Adolf Hitler?
14. Šta je maligni narcizam?
15. Homo consumens, najčešća pojava savremene zapadne (pa i naše)
kulture, odnosno hiperkonzumerizma, pripada _______________
karakteru.
16. Koji su argumenti za tvrđenje da je Fromm jedna od preteča pozitivne
psihologije?
17. Koji su nedostaci Frommove sociopsihološke teorije?
18. Kako Fromm naziva svoje teorijsko stajalište?
19. Odaberite nekoliko tekstova pjesama turbo-folk žanra i identificirajte
elemente eksploatatorskog i tržišnog karaktera.

79
80
7. JOŠ NEKI ZNAČAJNI NEOANALITIČARI

Ovdje ćemo ukratko opisati važne koncepte, koje su predložili i


proučavali sljedeći analitičari: Anna Freud, Melanie Klein, Donald Winnicott
i Harry S. Sullivan. Oni spadaju u grupu neoanalitičara, koji su ponudili
originalne revizije Freudove psihodinamske teorije.

7.1. Anna Freud

Anna Freud je bila šesto i posljednje dijete Sigmunda i Marthe Freud.


Rođena je 1895. godine u Beču, a umrla 1982. godine u Londonu. Veliku
većinu svog profesionalnog rada posvetila je razvijanju ideja svoga oca.
Međutim, ona nije prosto primjenjivala psihoanalitička znanja i vještine, već
ih je unapređivala. Anna Freud se smatra osnivačem dječje psihoanalize.

Njen doprinos u oblasti razvojne psihologije je isticanje važnosti


razmatranja velikog broja podataka iz različitih izvora, prilikom procjene
djece. Insistiranje na ovakvoj, sveobuhvatnoj procjeni, rezultiralo je razvojem
''dijagnostičkog profila djece'' koji je uključivao: opis djeteta, njegovu
porodičnu pozadinu, ličnu anamnezu, okolinske uticaje i procjenu trenutnog
nivoa funkcioniranja u različitim aspektima razvoja (Aldridge, Kilgo i
Jepkemboi, 2014). U svom radu se služila izravnom opservacijom i
analitičkom rekonstrukcijom (Midgley, 2007).

Anna Freud je istraživala i privrženost kod djece tokom Drugog


svjetskog rata. Istakla je razliku između biološke i psihološke privrženosti;
opisala faktore koji utiču na privrženost (maturacija, temperament, okolina);
te objasnila kako napredak u mentalnom razvoju djece utiče na njihovu
percepciju odvajanja i gubitka (Aldridge i sar., 2014). Dakle, ona je
kombinovala teorije istraživača u oblasti bihevioralnog, kognitivnog i
biološkog pristupa, te proširila ''prostor'' tumačenja ličnosti, emocija i
ponašanja.

Važan je i rad Anne Freud na mehanizmima odbrane. Smatrala je da


se ego brani od impulsa ida ''potajno'', te da nikada ne možemo direktno
posmatrati neki ego-mehanizam odbrane u akciji, već ga jedino možemo
naknadno rekonstruirati (Freud, A., 1936/1992). Smatrala je da je represija
najopasniji odbrambeni mehanizam, te je isticala da sublimaciju treba

81
proučavati kod normalnih ljudi, a ne pacijenata. Inače, Anna Freud je
sastavila listu mehanizama odbrane, koje je proučavao Sigmund Freud, te ih
je dodatno proučavala i detaljno opisala. Takođe, tvrdila je da je u mnogim
situacijama superego taj koji izaziva osjećaj anksioznosti, te da što neko više
vrednuje vanjski svijet kao izvor zadovoljstava, to je veća vjerovatnoća da
iskusi neprijatnost, koja potiče iz okoline (Freud, A., 1936/1992).

7.2. Melanie Klein

Melanie Klein je rođena 1882. godine u Beču, a umrla je 1960. godine


u Londonu. Njen analitičar bio je Karl Abraham, a prva djeca koju je tretirala
bila su njena vlastita djeca. Opservirala je i proučavala, prije svega, dječju
igru, te revidirala Freudovu teoriju.

Po Kleinovoj (1946/1986), dijete se na početku svog života nalazi u


paranoidno-shizoidnoj poziciji (fazi), odnosno u jednom vidu dezintegracije
sebe i objekata. Ova podijeljenost, fragmentiranost ili dezintegracija
podrazumijeva rascijepljen self, kao i objekt rascijepljen na ''dobar'' i ''loš''. U
pomenutoj fazi, aktuelni su sljedeći mehanizmi: projekcija, cijepanje,
identifikacija, poricanje, omnipotencija, idealizacija, paranoidna anksioznost
i slično.

Nakon ove faze, dijete se nalazi u depresivnoj poziciji (u drugoj


polovini prve godine života). Ova druga faza uključuje integraciju elemenata
koji su prethodno činili fragmente psihičke stvarnosti. ''Dobri'' i ''loši''
segmenti postaju jedno, a dijete počinje percipirati svoje roditelje kao
cjelovite i odvojene od njega samoga. U ovoj fazi se javljaju depresivna
anksioznost, ambivalencija i introjekcija, a dijete osjeća krivicu što je nekada
''cijepalo'' (eng. splitting) objekte na ljubav i mržnju, dobre i loše, te ima
potrebu da to nekako ''ispravi'' (Klein, 1935/1986).

Melanie Klein je, za razliku od Freuda, smatrala da se superego


razvija već od rođenja djeteta, kada je ova instanca ličnosti jako stroga i
ograničavajuća. Kako dijete sazrijeva, tako njegov superego postaje
realističniji i njegove stege polako popuštaju. Njeno stajalište o Edipovom
kompleksu se takođe razlikuje od Freudovog: Edipov kompleks prate
djetetove fantazije o ''kombinovanoj slici'' roditelja gdje dijete zamišlja majku
tako da ona posjeduje penis i bebe koje su djetetova konkurencija.

82
Kleinova se bavila internalnim (unutrašnjim) objektima, koji su
ustvari mentalne i emocionalne slike vanjskih objekata (osoba i njihovih
dijelova tijela). ''Dobri'' objekti su nastali procesom introjekcije, tj.
pounutravanja sadržaja iz vanjskog svijeta, dok su ''loši'' objekti rezultat
djetetove projekcije mentalnih slika i fantazija (Mitchell, 1981). Dijete
takođe stvara unutrašnje replike (impregnirane emocijama i fantazijama)
odnosa sa značajnim drugima (majkom, ocem i slično), kako bi ih ''na svoj
način'' sačuvalo i zaštitilo. Inače, Klein je smatrala da se dijete rađa sa
urođenim osjećajem da majka postoji, te da je ovo ''instinktivno znanje''
temelj privrženosti između majke i djeteta (Mitchell, 1981).

Melanie Klein je proučavala i zavist, koju je definirala kao osjećanje


koje se javlja kada dijete uvidi da neko posjeduje nešto poželjno, uz impuls
prema otimanju ili uništavanju toga što ono samo nema (Klein, 1957). Ovdje
je zavist shvaćena kao primarna destruktivnost, te stvara poteškoće djetetu
koje je u depresivnoj poziciji. Dijete je opet zbunjeno zato što želi uništiti
''dobar'' objekat (poželjne karakteristike, tj. vlasništvo drugoga), što
nepovoljno djeluje na proces integracije. Klein (1957) je osjećanju zavisti
suprotstavila osjećanje zahvalnosti, koje je odraz ljubavi i instinkta života.

7.3. Donald Winnicott

Donald Winnicott je rođen 1896. godine u Plymouthu (Engleska), a


umro je 1971. godine u Londonu. Tokom svoje karijere, bio je dvaput
predsjednik Britanskog psihoanalitičkog društva, čiji je član, pored ostalih,
bio John Bowlby. Tokom Drugog svjetskog rata, radio je kao psihijatar, koji
je pomagao djeci da se prilagode na novu okolinu, nakon što su evakuirana iz
svojih domova.

Winnicott (1958) je uveo pojmove tranzicioni objekt i tranzicioni


fenomen, koji se odnose na prelazne objekte i radnje, a ''smješteni'' su u
međuprostoru djetetovog iskustva. Prelazni objekti i radnje pomažu djetetu
da napreduje od faze u kojoj je dominirala imaginacija do faze kada dijete
spoznaje objektivnu realnost. Odmah po rođenju, dijete doživljava majčine
grudi kao dio sebe, što Winnicott naziva iluzijom, primarnom kreativnošću ili
subjektivnim ubjeđenjem (slika 4). Tako je npr. sisanje/cuclanje nekog
predmeta tranzicioni fenomen, a npr. medvjedić je objekt koji je, za dijete, u
isto vrijeme imaginaran (izmišljen) i realan (stvaran, objektivan). Prelazni

83
objekt se može shvatiti i kao nešto o čemu dijete počinje promišljati na
sljedeći način: da nije dio njegovog tijela, ali i da nije u potpunosti ni dio
vanjskog svijeta (Winnicott, 1958).

Slika 4. Grafički prikaz objektnih odnosa dijete-majka

Winnicott (1965) je proučavao i stepen zavisnosti djeteta od svoga


odgajatelja (majke ili njenog surogata), te ih je podijelio na ovaj način:

1. potpuna (ekstremna) zavisnost (ako okolina u ovoj fazi razvoja


nije adekvatno odgovorila na djetetove potrebe, ono može razviti
shizofreniju, mentalni deficit neorganskog porijekla ili kasnije u
životu biti sklono nastanku određenog psihičkog poremećaja);
2. zavisnost (ovdje uticaj deprivacije djetetovih potreba nije toliko
izražen, kao u fazi ekstremne zavisnosti, međutim, mogu se razviti
antisocijalne tendencije i sklonost afektivnim poremećajima);
3. zavisnost pomiješana sa nezavisnošću (djetetu je potrebno da
iskusi zavisnost, ali u ovoj fazi počinje eksperimentirati sa
ponašanjima koja upućuju na nezavisnost; ako okolina
neadekvatno odgovori na djetetove potrebe, nastaje patološka
zavisnost);
4. nezavisnost – zavisnost (nezavisnost postaje učestalija i bitnija za
dijete, a okolina tj. značajni drugi ovdje ne moraju nužno izazvati
problem u njegovom razvoju);

84
5. nezavisnost (u ovoj fazi, dijete internalizira okolinu, na način da se
počinje brinuti sâmo o sebi; ni ovdje loš uticaj vanjske okoline ne
mora biti hendikepirajući za dijete) i
6. osjećaj za društvo (u ovoj fazi razvoja, dijete je sposobno
identificirati se sa odraslima, socijalnom grupom i društvom u
kome se nalazi, bez gubitka osobenosti i njemu svojstvene
originalnosti; poteškoće jedino mogu nastati ukoliko postoji neki
problem sa roditeljskom figurom).

Winnicott (1965) je razlikovao pravi/istinski self od lažnog selfa.


Pravi self (eng. true self) se, po njemu, razvija zahvaljujući pozitivnom
odnosu između majke i djeteta, kada dijete percipira da se majka iskreno
brine o njemu. Ljudi koji su razvili pravi self su realni, spontani i autentični,
odnosno imaju dobro mentalno zdravlje. Oni kod kojih dominira lažni self
(eng. false self) funkcioniraju tako da ispunjavaju očekivanja njihove okoline
(značajnih drugih, poznanika, društva...). Winnicottovo poimanje lažnog
selfa slično je Jungovom konceptu persone (maske).

7.4. Harry Sullivan

Harry Stack Sullivan je rođen 1892. godine u Norwichu (Njujork), a


umro je u Parizu, 1949. godine. Bio je jedan od osnivača Washingtonskog
fakulteta za psihijatriju, a tokom svoje profesionalne karijere obnašao je
visoke funkcije vezane za univerzitetsku/akademsku zajednicu.

Sullivan je isticao važnost interpersonalnih odnosa, tj. socijalnih


interakcija, te je u skladu s tim i definirao ličnost. Dakle, ličnost po njemu
nije nešto što je izolovano i fiksno, već ono što svoje određenje dobija kroz
interpersonalne relacije. Smatrao je da se ličnost: prvenstveno razvija kroz
interakcije sa drugim ljudima, jedino može opservirati u vidu njenih
manifestacija u interpersonalnim situacijama i može efektivno razumjeti
isključivo tokom participacije osobe u interakcijama koje se odvijaju u
socijalnoj realnosti (Gold i Bacigalupe, 1998).

Sa pacijentima koji su pokazivali ekstremnu socijalnu izolovanost, a


to su najčešće bile osobe sa dijagnozom shizofrenije, uspijevao je ostvariti
kontakt kakav nisu mogle njegove kolege. Čak se govorilo da, kada Sullivan
uspostavi neki vid relacije s ovim pacijentima, oni prestaju djelovati

85
shizofrenično. Razvio je i liječenje (terapiju) interpersonalnim odnosima
(''milje terapija''), tj. interpersonalnu psihijatriju.

Po Sullivanu, djetetov prvi, temeljni i najbitniji oblik učenja je onaj iz


odnosa sa svojim primarnim odgajateljem (skrbnikom). Ukoliko se u ovim
odnosima ne osjeća sigurno, razvija pojam ''lošeg sebe'', a ako doživljava
sigurnost i brižnost od strane majke (ili njenog surogata), razvija osjećaj
''dobrog sebe'' (Bazerman, 2001). Dijete, putem svojih potreba, stvara
kooperativni odnos sa primarnim skrbnikom koji ga treba zadovoljiti, što
Sullivan (1953) naziva teoremom nježnosti (eng. the theorem of tenderness).

Sullivan (1953) je ponudio model razvoja ličnosti, od djetinjstva do


kasne adolescencije. Navešćemo i ukratko objasniti svaki stadij razvoja (Gold
i Bacigalupe):

1. period djetinjstva (tokom ovog perioda, dijete sve uspješnije koristi


jezik, koji je jedan od osnovnih preduslova za uspostavljanje
interpersonalnih relacija; u ovoj fazi razvoja djeluju tzv. teorema
recipročnih emocija i teorema recipročne motivacije, koje pod-
razumijevaju uzajamnost u socijalnim odnosima);
2. juvenilni (mladalački) period (obilježen je interakcijama sa
vršnjacima, a počinje otprilike polaskom djeteta u školu; djeca šire
svoju socijalnu mrežu i počinju se uzdati u sebe, preispitujući
prethodno stečena znanja i iskustva);
3. predadolescentni period (mladići i djevojke se prvo druže sa
vršnjacima istog spola, te mogu da se postave u položaj drugog,
pružajući emocionalnu podršku, očekujući i da je prime od svojih
prijatelja);
4. period rane adolescencije (do izražaja dolazi genitalna seksualnost,
odnosno potreba za intimnim odnosima) i
5. period kasne adolescencije (adolescent definitivno utvrđuje obrazac
svoje seksualne orijentacije, te stiče zrelost nužnu za prelazak u
''svijet odraslih'').

Sullivan je smatrao da je tek rođeno dijete nešto poput ''humane


životinje'', te da kroz socijalnu integraciju i kulturu postaje ljudsko biće, u
pravom smislu te riječi. Pisao je i o samopoštovanju, koje je opet definisao u
terminima interpersonalnog angažmana osobe.

86
7.5. Evaluacija izloženih pristupa

Anna Freud je isticala značaj okoline u kojoj se razvija djetetova


ličnost, te je u svoj pristup uključila nalaze istraživanja drugih kliničara,
biologa i biheviorista njenog vremena. Međutim, kao i svi teoretičari
predstavljeni u ovom poglavlju, svoj pristup je velikom većinom bazirala na
proučavanju djece. Melanie Klein je značajno preformulirala određenja
Freudovih koncepata, ali je faze u djetetovom razvoju označavala psihi-
jatrijskom terminologijom (shizoidno, paranoidno, depresivno...). Winnicott
je tipičan predstavnik teorije objektnih odnosa, a problem zdravog i
patološkog razvoja opisao je u skladu sa dijalektičkim okvirom (pravi vs.
lažni self, zavisnost vs. nezavisnost, iluzija vs. tranzitorni objekt). Sullivan je,
u svojoj interpersonalnoj teoriji, pridavao veliki značaj socijalnim relacijama,
što predstavlja značajan pozitivan pomak od psihoanalitičkih tumačenja
ličnosti i njene ekspresije.

Rekapitualacija poglavlja

1. Anna Freud je dala doprinos istraživanju privrženosti. T N


2. Po M. Klein, prva faza u djetetovom razvoju je depresivna pozicija.
T N
3. Po Sullivanu, ličnost dostiže svoju zrelost u periodu kasne
adolescencije. T N
4. Koje je tehnike A. Freud kombinovala, kako bi proučavala razvoj
djece?
5. Koji faktori, po A. Freud, utiču na razvoj djece?
6. Mehanizam odbrane, za koji je Anna Freud smatrala da se treba
proučavati na normalnim ljudima, je ___________________ .
7. Šta je, po M. Klein, zavist i kakva je njena uloga u razvoju ličnosti?
8. Šta su unutrašnji objekti?
9. Po M. Klein, koji je sadržaj dječjih fantazija vezanih za Edipov
kompleks?
10. Uporediti Freudovo i Kleinino stajalište o razvoju superega.
11. Šta su, po Donaldu Winnicottu, pravi i lažni self?
12. Kako se, po Winnicottu, odvija djetetov razvoj od faze potpune
zavisnosti do sticanja osjećaja za društvo?
13. Šta je prelazni objekat i koja je njegova uloga?
87
14. Šta je teorema nježnosti?
15. Sullivan određuje ličnost prvenstveno kroz ______________ odnose,
odakle potiče i naziv njegove teorije.
16. U kojem razvojnom periodu su aktuelne teoreme recipročnih emocija
i motivacije?
17. Čime se odlikuje paranoidno-shizoidna pozicija?
18. U kojoj fazi u razvoju nezavisnosti (po Winnicottu) može doći do
nastanka antisocijalnih tendencija?
19. Šta se može prigovoriti neoanalitičkom pristupu Melanie Klein?
20. Kakva su zapažanja Anne Freud o mehanizmima odbrane?

88
8. INDIVIDUALNA PSIHOLOGIJA ALFREDA ADLERA

8.1. Biografija A. Adlera

Alfred Adler je, kao treće dijete od ukupno sedmoro u njegovoj


jevrejskoj porodici, rođen 7. februara 1870. godine u suburbanom dijelu
Beča. Kao mali je patio od rahitisa, te je prohodao tek kad je navršio četiri
godine. U petoj godini, dobio je upalu pluća (koja ga je zamalo usmrtila).
Vidjećemo da su ova negativna rana iskustva, pored ostalog, uticala na
formulaciju njegove teorije ličnosti. Mali Alfred je pokazivao talenat za
muziku, a kako je odrastao, postajao je sve otvorenija i zabavnija osoba,
premda su fizičke bolesti ostavile traga na njemu.

Nakon opšte gimnazije, upisuje Bečki medicinski fakultet koji


završava 1895. godine. U početku, bavi se oftalmologijom, a kasnije se
posvećuje općoj medicini, tretirajući narod koji je pripadao nižoj bečkoj
klasi. 1897. stupa u brak sa Raissom Timofeyewnom Epstein iz Rusije. Nešto
kasnije se počinje interesirati za psihijatriju.

Freudovom psihoterapijskom kružoku se zvanično priključuje 1907.


godine (treba istaći da ga je Freud, već 1902. godine, pozvao da bude dio
njegove psihoanalitičke grupe). Jedno vrijeme je bio predsjednik Bečkog
psihoanalitičkog društva, iz kojeg istupa zbog neslaganja sa postulatima
Freudovog klasičnog psihoanalitičkog pristupa. 1912. godine, Adler osniva
svoje udruženje – Društvo za individualnu psihologiju, gdje konačno može
propagirati vlastita teorijska stajališta i obrazovati mlade psihoterapeute u
okviru svoje psihoanalitičke škole. Takođe se zalagao za adekvatne socijalne
reforme i radio je na promociji mentalne higijene (prvenstveno prevencije) po
bečkim školama. Adler postaje gostujući predavač po Evropi i SAD-u, a
možemo izdvojiti njegov nastavnički angažman na Univerzitetu Columbia
1927. godine.

1930-ih godina, nacisti zatvaraju njegovu školu i zabranjuju mu


kliničku praksu, te emigrira u Sjedinjene Američke Države. Sa svojom
suprugom se smješta u Njujorku, gdje počinje njegova američka predavačka i
klinička karijera. Ondje postaje profesor na medicinskom fakultetu u Long
Islandu. Drži predavanja i propagira svoje ideje, međutim, dok je boravio u
Škotskoj, umire od srčanog udara, 28. maja 1937. godine u Aberdeenu.

89
Zanimljivo je da su njegovi ostaci otkriveni tek 2011. godine, te poslani za
Beč, kako bi konačno bio ''propisno'' sahranjen.

Adler je dao doprinos reviziji Freudove psihoanalize, u vidu


individualne (holističke) psihologije čiji je bio osnovač i promotor. Takođe je
bio jedan od preteča psihologije mentalnog zdravlja (danas poznate i pod
nazivom – komunalna psihologija). Njegov pristup je primijenjen i u
školama, gdje je bio poznat pod nazivom individualna edukacija (Cloninger,
S., 2004). Njegova kapitalna djela su: ''Studija o inferiornosti organa i njena
psihička kompenzacija: Doprinos kliničkoj medicini'' (1907), ''Praksa i teorija
individualne psihologije'' (1920), ''Nauka življenja'' (1927), ''Razumijevanje
ljudske prirode'' (1927) i ''Šta život treba značiti za vas'' (1931).

8.2. Individualna psihologija

Adler je svoju teoriju ličnosti koncipirao kao holističku, odnosno,


potcrtao je totalitet različitih uticaja na pojedinca. Prvo, odnosi unutar
porodice i reduslijed rođenja djece utiču na to u kakvu osobu će neko izrasti.
Isticao je značaj fizičkih anomalija (vidjeti njegovu biografiju), koje
pogoduju nastanku kompleksa inferiornosti, glavnog motiva kojim smo
vođeni u životu. Inferiornost kompenzujemo na razne načine, a sve kako
bismo postali superiorniji u odnosu na druge u određenim vještinama,
znanjima i aspektima života.

Njegova teorija se zasniva i na uticajima društva na razvoj jedinke, te


usljed toga razvijamo različita socijalna interesovanja. Bez zdrave
uključenosti u društvo, nema stabilnog mentalnog zdravlja. Kontakti i
interakcije s drugim ljudima, u vidu zajedničkih ponašanja, emocija i
aktivnosti, bitna su odrednica vlastite sreće i uspjeha. Adler je socijalno
interesovanje (iskreno interesovanje za društvo) opisao kao osjećaj jedinstva
sa društvom, odnosno čovječanstvom, a praćen je sposobnošću za empatiju i
osjećajem pripadnosti (uz istovremenu potrebu da se doprinese društvu). Po
Adleru, tri fundamentalna zadatka u životu, koja su uslov za mentalno
zdravlje su: rad, ljubav i socijalno interesovanje (Cloninger, S., 2004).

Osim toga, sebi postavljamo određene ciljeve, kojima smo vođeni, a


oni su često kombinacija podciljeva koje možemo ostvariti u kraćem
vremenskom roku. Premda, po Adleru, u osnovi našeg djelovanja stoji

90
kompleks inferiornosti, njegova teorija i psihoterapijski pristup imaju
pozitivne konotacije i mogu se razumjeti kao uspješan sistem samopomoći i
samoodređenja. Svako je vođen svojim ciljevima i planovima (''fikcijama''),
te slijedi vlastitu životnu putanju, otuda i naziv individualna psihologija.

8.3.Kompleks inferiornosti

Adler (1917) je na početku svoga rada na ovom kompleksu, govorio o


inferiornosti organa, kao što su: bubrezi, jetra, tiroidna žlijezda, oči...
Razlikovao je morfološku inferiornost (koja se manifestuje u vidu
neadekvatne veličine, položaja i oblika organa) i funkcionalnu inferiornost
(slabost organa u smislu efektivnog obavljanja funkcije za koju je zadužen).
Pisao je da, na nivou organa, postoji kompenzacija sljedećeg tipa: jedan testis
ili ovarijum preuzima funkciju oba testisa/ovarijuma, jedna moždana
hemisfera preuzima funkciju koje su imale obje i slično (Adler, 1917).
Naravno, postoji i parcijalna kompenzacija, gdje oštećeni organ nema punu
funkciju, već je obavlja sa manje efikasnosti.

Kompleks inferiornosti je svojstven svima nama, te se ne treba shvatiti


kao neki vid hendikepa, poremećaja ili zdravstvenog nedostatka, koji vodi u
očajanje, tugu i besperspektivnost. Možemo ga smatrati motivom za njegovo
prevazilaženje. Osoba može imati stvarni nedostatak (npr. tjelesnu anomaliju:
nepokretnost, nerazvijenost nekog od udova, sljepoću i slično), ali i
imaginarni nedostatak (npr. percipira da nije dovoljno dobra u nečemu u
čemu je recimo prosječna ili npr. nije zadovoljna svojim fizičkim izgledom –
dismorfija). Prvenstveno, ovaj kompleks može biti rezultat ''inferiornosti
organa'', te percepcije bolje pozicije koju imaju naša braća i sestre unutar
porodice ili percepcije odbacivanja od strane roditelja.

Kako bismo nadvladali ovaj kompleks, preduzimamo različite


kompenzatorne radnje (npr. osoba kojoj se čini da nije dovoljno inteligentna,
pokušaće kompenzovati ovaj osjećaj, tako što će se sve više i više obrazovati
i sticati nova znanja). Drugim riječima, u prevazilaženju inferiornosti, težimo
superiornosti.

Kompleks superiornosti odnosi se na percepciju vlastite


ekskluzivnosti, važnosti i istaknutosti, dok u isto vrijeme potcjenjujemo
druge ljude i smatramo ih manje vrijednim u odnosu na nas same. Ovaj

91
kompleks je način da prikrijemo vlastite realne ili percipirane slabosti i
nedostatke. Ipak, on upravlja našim životom, determinirajući naša ponašanja i
odnos prema sebi i drugima. Težnja ka superiornosti nije patološki način za
prevazilaženje kompleksa inferiornosti, jer on ne podrazumijeva razvijanje
kompleksa superiornosti. Dakle, težnja ka perfekciji i izvrsnosti može biti
produktivna i, na koncu, doprinijeti razvoju društva (npr. kada ova težnja
rezultira stvaranjem tehnološkog izuma ili nekog umjetničkog djela).

U vezi sa prethodnim kompleksima, Adler je uveo koncept


maskulinog protesta, koji se odnosi na težnju žena ka: nezavisnosti,
kompetenciji, ispoljavaju agresivnosti i snage, odnosno sticanju maskulinih
karakteristika. Ovo je, po Adleru, njihov način kompenzacije kompleksa
inferiornosti koji navodno nosi feminina uloga.

8.4. Redoslijed rođenja

Adler je smatrao da je redoslijed rođenja djeteta dobar prediktor


njegovih kasnijih osobina, tendencija i ponašanja. Tačnije, smatrao je da
redoslijed rođenja determinira djetetovu specifičnu prilagodbu na porodični
kontekst (Adler, 1927). Opisao je karakteristike: jedinaca, prvorođenih,
drugorođene djece, srednjeg djeteta i najmlađeg djeteta.

Jedinci nemaju mogućnost da dijele resurse sa svojom braćom i


sestrama, za razliku od djece koja nisu jedinci. Isto tako, imaju nepodijeljenu
pažnju i brigu svojih roditelja, te kasnije u životu mogu imati problema,
ukoliko im se ljudi ne dive ili ako nisu u centru pažnje. Oni se uče uzdati
sami u sebe, te nemaju problema ako ih neko ne podržava ili ne gura u
životu.

Prvorođena djeca, kao najstarija, su: savjesna, tačna, odgovorna,


kompetitivna, orijentirana prema postavljenim ciljevima, ali i anksiozna,
ljubomorna i agresivna (jer su njihova braća i sestre na neki način zauzeli
mjesto u porodici koje je nekada pripadalo njima samima). Ona su izložena
visokim očekivanjima roditelja, odakle i potiče težnja ka preciznosti,
pedanteriji i organiziranosti.

Drugorođeni imaju osjećaj da se trebaju nadmetati sa prvorođenom


djecom, te se često upoređuju s njima u nastojanju da ih dostignu ili
prevaziđu. Međutim, prvorođena djeca se plaše da će biti detronizirana od

92
strane drugorođene djece (Adler, 1927), tako da ovdje najčešće postoji
obostrani rivalitet.

Ukoliko je drugorođeni, trećerođeni itd. ustvari srednje dijete, ono


može smatrati da nikada nije bilo u centru pažnje, te razvija osjećaj
nesigurnosti. Ova djeca ne misle da su učvrstila svoju poziciju u porodici, te
imaju osjećaj da nikada neće značiti onoliko koliko znače prvorođena ili
najmlađa djeca. Oni su fleksibilni, širokogrudi (nesebični) i socijabilni.

Najmlađe dijete ponekad ima osjećaj da treba puno toga dostići (jer se
najkasnije rodilo). Međutim, ono je ''definiralo'' svoju poziciju u porodici,
koja je nepoljuljana i stabilna. Najmlađe dijete je kreativno, kompetitivno i
otvoreno.

8.5. Životni stilovi

Svako od nas percipira život i svijet na svoj način, te po Adleru,


formira neki od životnih stilova (koji čine naše: percepcije, misli, stavovi,
akcije i reakcije). Životni stilovi se formiraju do pete godine života, a
obuhvataju karakterističan pristup prema životu, koji je jasno vidljiv u
specifičnim situacijama (Ansbacher i Ansbacher, 1964). Stilovi su sljedeći:

1. vladajući stil (za njega je karakteristična dominacija, preferiranje


uloge moći i nedostatak interesovanja za društvo);
2. primalački/dobijajući stil (ovaj stil se odlikuje uzimanjem od
društva i dobijanjem, a ne davanjem i ulaganjem u društvo);
3. izbjegavajući stil (osobe koje su razvile ovaj životni stil
izbjegavaju poteškoće i probleme, odnosno ne žele učestvovati u
konstruktivnim društvenim aktivnostima) i
4. socijalno-korisni stil (jedini produktivni stil, gdje osoba investira
svoje vrijeme, znanja i vještine, kako bi doprinijela stvaranju
boljeg i kvalitetnijeg društva).

Prva tri životna stila ne vode dobrom mentalnom zdravlju i uspješnom


življenju, dok socijalno-korisni stil predstavlja adekvatan način življenja i
zdrav odnos prema društvu, jer pojedinac koristi svoje kapacitete da
unaprijedi socijalnu okolinu.

93
8.6. Fikcionalni finalizam i kreativni self

Adler je pojmom fikcionalni finalizam označio glavni životni cilj date


osobe, čija je svrha transcendiranje kompleksa inferiornosti. Pojedinac
iskrivljuje stvarnost, u skladu sa svojim životnim stilom i individualnim
percepcijama i doživljajima, te njegova životna putanja postaje usmjerena ka
ostvarivanju/postizanju nečega na šta je već dugo vremena fiksiran. Ovaj
pojam je u skladu sa određenjem Adlerove teorije kao teleološkog pristupa.
Teleologija podrazumijeva svrhovitost, tj. usmjerenost određenog procesa i
percepcija njegove smislenosti u skladu sa pretpostavljenim ciljem/svrhom.

Adler je govorio i o kreativnom selfu (stvaralačkom samstvu), koji je


kombinacija karakteristika koje osoba razvija kako bi zauzela jedinstveno
mjesto među ostalim ljudima u svojoj društvenoj okolini (Ansbacher i
Ansbacher, 1964). Pet je komponenti kreativnog selfa: emocije, mišljenje,
kontrola, rad i pozitivni humor (Myers i Sweeney, 2004). Kreativni self se
može razumjeti u kontekstu kognitivnog i socijalnog konstruktivizma, gdje
osoba stvara vlastitu ''psihologiju'', odnosno ličnost i ''koristi'' je ili
primjenjuje u socijalnim interakcijama (Watts, 2003). Dakle, po Adleru,
stvaralačko samstvo je kapacitet za formiranje vlastitog stila u dodiru sa
socijalnim prilikama, a ne nešto što inherentno posjedujemo i zadržavamo za
sebe.

8.7. Studije slučaja i istraživanja

Hodžić (2010) je analizirala ličnost i djela tri poznata pijanista i


kompozitora (Arthura Rubinsteina, Vladimira Horowitza i Sviatoslava
Richtera), referirajući se na teorije Adlera, Freuda, Allporta, Junga i novije
modele crta ličnosti. Rubinstein je imao razvijeno stvaralačko samstvo
(sopstvo), zato što je govorio da je strastveno uključen u život, kroz muziku i
sviranje. Nadalje, po Adlerovoj teoriji, Richterova motivacija bavljenja
muzikom proistekla je iz potrebe za povezivanjem i saradnjom s drugima
(saradnicima, kolegama i profesorima), ali je bila determinirana i težnjom ka
savršenstvu (ovaj pijanista je prigovarao sebi i u slučaju najmanje pogreške,
koju je možda samo on primijetio dok je svirao). I Horowitz je imao
ekstremnu potrebu za savršenstvom, te se jedno vrijeme povlačio iz javnosti,
kako bi još više usavršio svoju tehniku sviranja na klaviru (sve prema
Hodžić, 2010).

94
Adlerove pretpostavke o značaju redoslijeda rođenja u razvoju ličnosti
polučile su veliki broj istraživanja na ovu temu. Ha i Tam (2011) su na
uzorku koji je činilo po 30 prvorođenih, srednjerođenih, najmlađih osoba, te
jedinaca ispitivali postoji li razlika u osobinama ličnosti i akademskom
uspjehu između ove četiri grupe osoba. Njihovo istraživanje ukazalo je na
negativan rezultat u oba slučaja (tj. nisu dobijene statistički značajne razlike,
s obzirom na redoslijed rođenja).

McGuirk i Pettijohn (2008) su na uzorku od 100 studenata istraživali


razlike u stepenu ljubomore, stavovima prema romantičnim vezama i
privrženosti (attachmentu). Njihovi rezultati upućuju na statistički značajne
razlike između srednjerođenih i prvorođenih osoba (srednjerođeni su bili više
ljubomorni od prvorođenih). Takođe, pokazalo se da su se osobe rođene kao
najmlađe u svojoj porodici prikazale kao najromantičnije, a prvorođeni
pojedinci kao najrealističniji. Međutim, rezultati analize varijance nisu bili
statistički značajni, tako da rezultate ovih istraživača trebamo uzeti s
rezervom. Kada je riječ o privrženosti, nesigurna privrženost je bila najčešća
kod srednjerođenih osoba, dok je sigurna privrženost bila najizraženija kod
jedinaca. Ali, ni ovdje razlike nisu bile statistički značajne. Dakle, možemo
reći da ni u ovom istraživanju redoslijed rođenja nije statistički značajan
prediktor važnih psiholoških varijabli, ovdje vezanih za socijalne interakcije.

8.8. Evaluacija Adlerove individualne psihologije

Adlerova teorija ličnosti, zajedno sa Horneyinom i Frommovom


teorijom, ističe značaj odnosa pojedinca prema društvu. Međutim, Adler je
otišao korak dalje, još više se udaljivši od psihoanalitičke misli. Njegov
pristup je i kognitivistički, te pojedinca shvata ne kao kreaciju ili proizvod
nečega, već kao aktivnog stvaraoca svog perceptivnog okvira, čime
naglašava ulogu svjesnog dijela ličnosti.

Adlerovoj teoriji se može prigovoriti sljedeće: životne stilove je


definirao i objasnio tipološki, a ne dimenzionalno, što ne podrazumijeva da
se osoba može ponašati u skladu sa nekoliko stilova, već da pripada jednom
od četiri stila. Takođe, isticao je veliku važnost redoslijeda rođenja, a kako
smo vidjeli, empirijska potpora ovom stajalištu je vrlo oskudna.

95
Rekapitulacija poglavlja

1. Jedini produktivni životni stil, po Adleru, je socijalno-korisni stil.


T N
2. Maskulini protest je razvojni zadatak muškaraca, koji se završava
usvajanjem muške uloge. T N
3. Po Adleru, životni stil se formira do pete godine. T N
4. Šta je fikcionalni finalizam?
5. Koji sinonim koristimo za kreativni self?
6. Po čemu se odlikuje vladalački životni stil?
7. Šta je teleologija?
8. U čemu se ogleda Adlerov doprinos komunalnoj psihologiji?
9. Koji elementi Adlerove biografije su vezani za ''inferiornost organa''?
10. Šta je težnja ka superiornosti?
11. Šta je kompleks superiornosti?
12. Koji su izvori kompleksa inferiornosti?
13. Koje su, po Adleru, karakteristike jedinaca?
14. Da li je pozicija najmlađeg djeteta u porodici određena, ili se ono
mora boriti za nju?
15. Šta je koncept socijalnog interesovanja?
16. Koje su, po Adleru, odrednice dobrog mentalnog zdravlja?
17. Na šta upućuju istraživanja o redoslijedu rođenja djece? Koliko se
njihovi rezultati slažu sa Adlerovim pretpostavkama?
18. Navesti razlike između Adlerove i Frommove teorije ličnosti.
19. Koji su nedostaci Adlerove individualne psihologije?
20. Pronađite knjigu Baraka Obame: ''Snovi moga oca'' (Dreams from my
father), te analizirajte njegovu biografiju, referirajući se na Adlerovu
teoriju ličnosti.

96
9. PERSONOLOGIJA HENRYA MURRAYA

9.1. Biografija H. Murraya

Henry Alexander Murray rođen je 13. maja 1893. u Njujorku, kao


srednje dijete u svojoj imućnoj porodici. Murray se dobro slagao sa svojim
ocem (Henry Alexander stariji), ali nije imao dobar odnos sa majkom (Fannie
Morris, djev. Babcock). Murray je prvo završio historiju na Harvardu, a titulu
doktora medicine stekao je 1919. godine na Univerzitetu Columbia. Pored
toga, magistrirao je biologiju (Univerzitet Columbia), a 1928. godine
doktorirao biohemiju na Cambridgeu. Psihologija ga je počela zanimati
nakon što se zaljubio u Christianu Morgan, koja je bila fascinirana Jungovom
analitičkom psihologijom. Murray se susreo s Jungom (1925. godine, kada je
kod njega boravio tri sedmice), te o njemu često govorio u superlativu.
Moguće je da je Jungovo teorijsko stajalište uticalo na Adlera, u smjeru
spajanja psihoanalitičkog i teleološkog pristupa.

1927. godine, počeo je predavati psihologiju na Harvardu, gdje je


desetak godina bio direktor Harvardske psihološke klinike (ovdje je, sa
Morganom, razvio Test tematske apercepcije – TAT). U početku je radio pod
supervizijom poznatog analitičara Hanssa Sachsa (1881-1947), a kasnije bio
voditelj različitih istraživačkih projekata. Tokom i nakon Drugog svjetskog
rata, učestvovao je u razvoju nekoliko psiholoških testova, te pomogao u
psihološkom profiliranju Adolfa Hitlera. Na Harvardu je, potom, bio
angažovan na projektu koji je finansirala CIA, a koji se sastojao od
eksperimenata na ''ljudskim zamorcima'', zbog čega je kasnije prozivan za
nepoštovanje profesionalne etike. Penzionisan je 1962. godine, pola godine
nakon smrti svoje žene.

Do kraja života izučavao je djela Hermana Melvilla, američkog


pjesnika i noveliste, te je sakupio zavidnu kolekciju njegovih literarnih
ostvarenja. Umro je 23. juna 1988. godine u Cambridgeu (savezna država
Massachusetts), od upale pluća. Njegovo najpoznatije djelo je ''Eksploracija
ličnosti'' (1938).

97
9.2. Murrayevo proučavanje ličnosti

Murray (1938) je sastavio sljedeću listu pretpostavki na kojima su


zasnovane njegove i studije njegovih saradnika (od ukupno 25, navešćemo
njih 15):

1. Sudionici su individualni organizmi, a ne skup organizama.


2. Organizam je na početku cjelovit, te prolazi kroz proces samo-
diferencijacije. Njegovi dijelovi su međusobno povezani. Njihovo
razumijevanje vodi do razumijevanja cjeline, a shvatanje
funkcioniranja cjeline, podrazumijeva razumijevanje njenih dije-
lova.
3. Organizam se odlikuje smjenom aktivnosti i mirovanja, deter-
miniranih unutrašnjim faktorima. Organizam nije inertan, niti
samo odgovara na vanjske stimuluse – on se mijenja.
4. Organizam se sastoji od beskonačno složenih nizova vremenski
povezanih aktivnosti. Nije dovoljno, iako je ekonomično,
proučavati organizam u jednom vremenskom periodu, već je
potrebno izučavati njegovu ''historiju''. Dakle, ovdje se primje-
njuju biografske studije.
5. Važno je definirati fizičku i socijalnu okolinu, te ponašanje
svakog organizma u njima. Sredinski faktori imaju veliki uticaj na
ponašanje. Slični organizmi mogu se različito ponašati u istoj
situaciji, isto kao što se isti organizam može ponašati drugačije u
dvije različite situacije. Velika jedinica (eng. long unit)
proučavanja (čovjekov cijeli život) može se podijeliti na
povezane, kraće jedinice, odnosno epizode.
6. Stimulusna situacija je dio ukupne okoline u kojoj organizam
djeluje i reaguje. Cjelovita okolina nije prosto skup odvojenih i
specifičnih djelovanja i reakcija organizma, već je riječ o geštaltu.
7. Reakcije organizma na okolinu slijede jedinstven trend (smjer), jer
su vođene određenim ciljem, te između njih postoji koordinacija i
međuzavisnost.
8. Uzorak adaptivnog ponašanja može se analizirati na način da se
uzme u obzir akton (eng. actone – obrazac pokreta tijela) i efekat
do kojeg on dovodi.

98
9. Trend (obrazac i smjer) u ponašanju može se pripisati hipotetičkoj
sili unutar organizma. To može biti potreba, nagon ili određena
sklonost (tendencija).
10. Potreba je povezana sa određenom vrstom pritiska, koji u
''susretu'' sa organizmom polučuje nagon (pritisak je okolinska
determinanta ponašanja). Kombinacija potrebe i pritiska naziva se
tema. Tema je dinamička struktura jedne epizode, odnosno
interakcije organizma i okoline.
11. Svaka potreba, koja je nastala reakcijom na pritisak, može se
mjeriti u stepenu u kojem je zadovoljena (gratifikacija =
zadovoljenje potrebe).
12. Za organizam su vezani sljedeći procesi: asimilacija,
diferencijacija i integracija. Dakle, organizam se mijenja, kroz
proces učenja i maturacije (sazrijevanja). Takođe, mijenja se i
okolina u kojoj on djeluje i na koju reaguje.
13. Psiholog ne može naći podudaranje između životnih epizoda
organizma, ali može otkriti sličnosti u reagiranju organizma na
slične situacije (što bi trebalo biti očitije kako čovjek sve više
stari).
14. Ponavljanje i konzistencija u ponašanju se javljaju zato što
doživljaji situacija ostavljaju trajne tragove na organizam.
15. Napredak u diferencijaciji i integraciji organizma, koji prati
starenje i sticanje sve većeg iskustva, dešava se usljed istančanije
osjetljivosti na stimuluse i pritiske, te bolje efektivnosti ponašanja.

Pregledom navedenih pretpostavki, jasno je da je Murray kombinirao


geštaltističke (holističke), biheviorističke, razvojne, situacionističke i deter-
minističke pristupe.

9.3. Psihogene potrebe

Murray je razlikovao primarne i sekundarne potrebe. Primarne su


fiziološke (viscerogene) potrebe, a sekundarne su psihološke (psihogene)
potrebe. Identifikovao je sljedeće psihogene potrebe (nazivao ih je i
stavovima), koje se mogu podijeliti u grupe (Murray, 1938):

99
a. potrebe koje se odnose na nečiju ambiciju (egzibicija – potreba da
druge fasciniramo ili šokiramo; postignuće i priznanje – dobijanje
pozitivnih kritika od drugih, na osnovu naših postignuća);
b. materijalističke potrebe (akvizicija – sticanje stvari; retencija –
potreba da se stečeno zadrži; red – potreba da se stvari održavaju
čistima i urednima i konstrukcija – potreba da se nešto napravi ili
izgradi);
c. potrebe vezane za branjenje vlastitog statusa (branjenje –
skrivanje vlastitih neuspjeha i vođenje računa o tome da se ne
osramotimo; protuakcija – prevazilaženje poraza ponovnim
pokušajima i prevazilaženjem prepreka i izbjegavanje poniženja i
posramljenosti);
d. potrebe afektivne prirode (afilijacija – uspostavljanje lojalnih i
prijateljskih veza sa drugima; briga/skrb – pomagati i štititi
bespomoćne; odbacivanje – napuštanje osobe koja ima negativne i
nepoželjne osobine i navike; igra – uživanje, zabava i smijeh; seks
i sukorancija /eng. succourance/ - potreba da budemo voljeni i da
nam neko pomaže, utješi nas i saosjeća sa nama);
e. potrebe vezane uz moć (poniženje – pokoravanje drugima i
prihvatanje kazni; autonomija – nezavisnost i oslobođenost od
različitih stega; agresija – potreba da kaznimo protivnika i da mu
se osvetimo; izbjegavanje krivice; priklanjanje – diviti se nekoj
superiornoj osobi, te prihvatati njena pravila i principe;
dominacija – kontroliranje i uticaj na druge i okolinu, generalno;
izbjegavanje opasnosti – izbjeći povrede, štetu, bol i smrt;
odupiranje – odolijevanje i suprotstavljanje uticaju drugih; ovdje
može pripadati i potreba za izbjegavanjem poniženja i
posramljenosti) i
f. potrebe za informacijama (kognitivne/spoznajne – skup potreba za
sticanjem znanja i postavljanjem pitanja o raznim stvarima, kako
bismo ih što bolje razumjeli; te izlaganje/ekspozicija –
obrazovanje drugih ljudi, odnosno dijeljenje informacija s njima).

Potrebe, po Murray, mogu biti manifestne i latentne. Manifestne su


one koje su direktno izražene u motornom ponašanju pojedinca. Latentne
(skrivene) potrebe su potisnute ili inhibirane, a izražavaju se u snovima,
sanjarenjima ili tokom naglih i iznenadnih emocionalnih reakcija (Rosenfeld,

100
Culbertson i Magnusson, 1992). Latentne potrebe bivaju represirane, zbog
standarda i normi koje nameće superego, odnosno kultura i društvo u kojima
se nalazimo. Primjeri potisnutih (latentnih) potreba su (Murray, 1938):
pokoravanje (odlikuje se pasivnošću i mazohizmom), saznajne potrebe (u
vidu voajerizma), agresija (u formi mržnje i sadizma), dominacija
(prepotencija i svemoć), egzibicija (u formi ekshibicionizma) i sukorancija (u
vidu bespomoćnosti i anksioznosti).

Za potrebe su, kao što smo već naveli, vezani pritisci, odnosno
okolinske odrednice ponašanja organizma. Murray razlikuje alfa – pritisak
(tj. okolinske faktore onakve kakvi jesu u realnosti) i beta – pritisak
(subjektivne interpretacije i apercepcije okolinskih faktora). Pritisci, odnosno
zahtjevi okoline mogu biti (Fulgosi, 1987): dominacija, agresija, odbacivanje,
ugroženost/nesreća, postignuća/priznanja, autonomija, red, seks, zabava,
inferiornost, neznanje/nerazumijevanje, rođenje druge sestre/brata, udru-
ženost/afilijacija, njegovanje drugih i podrška koju zahtijevamo od njih, kao i
obmanjivanje/varanje drugih.

9.4. Test tematske apercepcije

Test tematske apercepcije (eng. Thematic Apperception Test – TAT,


Morgan i Murray, 1935) nastao je na sljedećoj pretpostavci. Naime, ukoliko
je osoba suočena sa nejasnom (višeznačnom) socijalnom situacijom, a od nje
se zahtijeva da je interpretira, specifično tumačenje situacije otkriće ustvari
njenu ličnost (Tomkins i Tomkins, 1947). Apercepcija je emocionalno,
odnosno subjektivno obojena percepcija realnosti. Drugim riječima, svaki
pojedinac doživljava i interpretira stvarnost s obzirom na svoja: prethodna
iskustva, osjećanja, motive, potrebe, težnje, ciljeve i komplekse. Ka što
vidimo, TAT spada u projektivne testove, jer osoba projektuje vlastite:
težnje, potrebe, želje, emocije i ostale sadržaje koje je potisnula. Test
tematske apercepcije se sastoji od niza slika, na kojima su prikazane
određene situacije, u kojima učestvuje jedna ili više osoba (figura,
protagonista, likova). Prvu verziju TAT-a činilo je 20 kartica (slika), a
postojali su zasebni oblici ovog testa za muškarce i žene, te za dječake i
djevojčice.

U svojim ranijim verzijama, ovaj test je imao dvije forme. Forma ''A''
se zadavala adolescentima i odraslima prosječne inteligencije, dok je forma

101
''B'' sastavljena za egzaminaciju ličnosti djece, nedovoljno edukovanih
odraslih ljudi i psihotičara (Tomkins i Tomkins, 1947). U suštini, TAT je
nastao u okviru Murrayevog teorijskog stajališta koje se odnosilo na potrebe i
pritiske, ali je obuhvatio i još mnogo relevantnih odrednica: mišljenja,
poimanja, tendencija i ponašanja.

Testom tematske apercepcije zahvaćene su sljedeće varijable


(Tomkins i Tomkins, 1947):

a. vektori (to su psihološke tendencije, želje i težnje koje


usmjeravaju ponašanje individue: zavisnost od objekata/drugih
ljudi; dobijanje/primanje nečega od drugih; usmjerenost prema
objektima/drugima; dijeljenje/saradnja s drugima; raditi nešto za
druge/pomagati im; vladati/upravljati drugima; povinovati se volji
drugih; povoditi se za drugima/pristajati uz njihove vrijednosti i
pravila; izbjegavati druge; okrenuti se protiv drugih ili sebe);
b. nivoi (nivo je shvaćen kao ravan psihološkog funkcionisanja, a
može se manifestirati na sljedeće načine: opisom objekata/osoba;
uočavanjem događaja; opisom ponašanja; izvještavanjem o
percepcijama osoba na slikama TAT-a; uočavanjem aktivnosti
koje upućuju na pažnju protagonista na slici; opisom interesovanja
protagonista; opisima: namjera, misli, vrijendosti, očekivanja,
želja, osjećanja/raspoloženja, pamćenja, dnevnih sanjarenja i
snova predstavljenih figura; apercepcijom fizičkih osjećaja
protagonista i slično);
c. uslovi (ovdje ubrajamo sva psihološka, fizička i socijalna stanja
koja sama po sebi nisu težnje, želje ili ponašanja; primjeri su
osjećaj nedostatka ili gubitka i apercepcija opasnosti, sigurnosti i
optimizma; dodatno, ova stanja mogu se podijeliti na pozitivna i
negativna) i
d. kvalifikatori (to su specifični aspekti vektora, nivoa i stanja:
vremeski okvir, kontingencija, intenzitet, poricanje, povezanost
sredstva i cilja, kao i kauzalna povezanost).

Svaki od ovih elemenata može imati svoj objekt na koji se odnosi, što
se takođe bilježi i analizira u okviru Testa tematske apercepcije. Primjeri su:
''Na slici je tužan dječak jer mu otac ne da da se igra sa svojim vršnjacima,
sve dok ne uvježba violinu kako treba'' (objekt tuge je dječakova ograničena

102
sloboda) i ''U krevetu leži nečiji brat, da bi što prije ozdravio'' (ozdravljenje je
posljedica, odnosno ''objekt'' ležanja u krevetu).

Standardna forma Testa tematske apercepcije obuhvata 31 crno-bijelu


sliku. Sudionik (analizirani) treba navesti šta se dešava na slici, šta je dovelo
do prikazane situacije, šta protagonisti osjećaju i misle i koji je kraj (ishod)
prikazane priče/situacije. Ispituju se mehanizmi odbrane kao što su:
projekcija, identifikacija i negacija, te drugi elementi koje su ispitivali
Morgan i Murray. Postoji forma ovog testa prilagođena djeci (eng. Children
Apperception Test – CAT; Bellak i Bellak, 1949), koja ima tri oblika: CAT-A
(sadrži 10 slika životinja kojima su pripisane ljudske karakteristike, na način
da učestvuju u aktivnostima tipičnim za ljude, npr. sjede, spavaju...), CAT-H
(takođe se sastoji od 10 slika, ali ovdje je riječ o prikazu ljudskih bića u istim
aktivnostima kao u testu CAT-A) i CAT-S (prikazane su karakteristične
porodične situacije: rođenje, odvajanje od roditelja, smrt...). CAT-A se koristi
kod djece od tri do deset godina, a CAT-H kod starije djece (Weiner i
Greene, 2008). Takođe, poznat je i Test tematske apercepcije za starije osobe
(eng. Senior Apperception Test/Technique – SAT; Bellak, 1954), ali je malo
dokaza o tome da je ovaj test koristan i da ga je bolje primjenjivati nego TAT
(Weiner i Greene, 2008).

9.5. Tehnike eksploracije ličnosti

Murray je, sa svojim saradnicima (28 psihologa, psihoanalitičara i


ljekara), proučavao ličnost 50 mladih osoba tokom tri godine. Ovdje ćemo
navesti neke važnije tehnike i metode kojima se koristio u svom
sveobuhvatnom pristupu istraživanju ličnosti (Murray, 1938):

A. ''konferencije'' (nekoliko psihologa je uvodilo jednu po jednu osobu u


prostoriju za ispitivanje, te su joj svaki od njih postavljali pitanja i
opservirali ga);
B. autobiografije (analizirane su ''historije'' svakog sudionika od strane
nekoliko eksperata);
C. testovi: spospobnosti, estetskog prosuđivanja, nivoa aspiracija, etičkih
standarda, senzomotornog učenja, emocionalnog uslovljavanja...;
D. mjerenje galvanske reakcije kože, tremora i reakcije na frustraciju;
E. Rorschachov test i Test tematske apercepcije; kao i
F. upitnici ličnosti i ostalih varijabli vezanih za ličnost.

103
9.6.Istraživanja

Tuerlinckx, Boeck i Lens (2002) su, pored ostalog, ponudili pregled


istraživanja o pouzdanosti i valjanosti Testa tematske apercepcije. Ovaj test
je, zbog njegove specifične forme, teško podvrgnuti standardnim psiho-
metrijskim procedurama za utvrđivanje metrijskih karakteristika. Ipak,
postoje određeni podaci o metrijskim svojstvima TAT-a: test-retest
pouzdanost mu je daleko ispod prihvatljivog nivoa za testove ličnosti (rtt je
između .30 i .40); pouzdanost tipa interne konzistentnosti, ukoliko se uzmu u
obzir istraživanja sa visokim slaganjem među procjenjivačima, je viša od
test-retest pouzdanosti, ali opet ispod prihvatljive granice; a konvergentna
valjanost TAT-a je jako niska (Tuerlinckx i sar., 2002).

Lilienfeld, Wood i Garb (2000) su proveli meta-analizu istraživanja u


kojima su ispitivane metrijske karakteristike sljedećih projektivnih testova:
Rorschachovog testa mrlja, TAT-a i testova crtanja ljudske figure. U slučaju
Testa tematske apercepcije, utvrdili su da je slaganje među procjenjivačima
visoko, ali da između skorova na TAT-u i odgovarajućih mjera samoprocjene
postoje niske i statistički neznačajne korelacije (Lilienfeld i sar., 2000). Ovaj
drugi nalaz može se objasniti razlikom između implicitnih (npr. projektivnih
testova) i eksplicitinih mjera (npr. self-report mjera): implicitne mjere
zahvataju potrebe koje bi trebale biti trajnije i dugoročno predviđati
ponašanje, dok eksplicitne mjere često ukazuju na tipična reagovanja
sudionika u datim situacijama (te najčešće ne sadrže skale disimulacije,
odnosno skale laži).

Eurelings-Bontekoe, Zwinkels, Schaap-Jonker i Edrisi (2011) su


proveli eksperimentalno istraživanje, u kome su odrasli sa dijagnozom
autizma upoređivani sa kontrolnom grupom koju su činile osobe sa drugim
psihijatrijskim poremećajima. Analizirali su narative sudionika, dobijenih na
osnovu prezentiranih slika TAT-a. Utvrdili su da je grupa sudionika sa
autizmom pokazala: niži stepen socijalnog uvida, slabiju centralnu
koherenciju (tj. probleme u sintezi različitih dijelova slike, kako bi se pojmila
cjelovitost prikazanog konteksta/situacije) i teškoće sa opisivanjem i
interpretiranjem pokreta na slikama (Eurelings-Bontekoe i sar., 2011). Dakle,
Test tematske apercepcije bi mogao imati aplikativnu vrijednost u kliničkom
kontekstu.

104
9.7. Evaluacija Murrayeve personologije

Murrayev pristup je holistički i idiografski, a istraživačke tehnike


kojima se služio obuhvatile su skoro sve testove, upitnike i procedure, koji su
razvijeni od strane prominentnih stručnjaka njegovog doba. Naravno, ne
smijemo zaboraviti da su na projektima eksploracije ličnosti, osim Murraya,
učestvovali i drugi istraživači, te se rezultati njihovih studija ne mogu
pripisati samo Murrayu. Nadalje, ne može se reći da Murrayeva teorija svodi
ličnost na motivacijske procese, već je riječ o tipičnom primjeru
komprehenzivnog pristupa. Ono što se Murray može prigovoriti je korištenje
specifičnih (često teško prevodivih) termina za imenovanje nekih psihogenih
potreba.

Rekapitulacija poglavlja

1. Beta-pritisak odnosi se na subjektivnu percepciju i interpretaciju


sredinskih faktora (uticaja). T N
2. Murray je izučavanju ličnosti prišao samo iz ugla motivacije. T N
3. Murrayev pristup je idiografski i holistički. T N
4. Šta je akton?
5. Šta je tema, a šta su epizode?
6. Šta je, za Murraya, pritisak?
7. Nabrojati neke psihološke nivoe, koji se procjenjuju TAT-om.
8. Koje potrebe spadaju u materijalne/materijalističke?
9. Šta su viscerogene potrebe i koji je, po Murray, njihov drugi naziv?
10. Murray sekundarne potrebe naziva još ______________ potrebama.
11. Koje tehnike je Murray sa svojim saradnicima koristio u istraživanju
ličnosti/organizma?
12. Šta su latentne potrebe i gdje se one ipak manifestiraju?
13. Ukoliko su potrebe za dominacijom, pokoravanjem i spoznajom
represirane, u kakvom obliku se svaka od njih pojavljuje?
14. Kako biste definirali apercepciju?
15. Nabrojte potrebe koje spadaju u grupu afilijativnih.
16. Šta je sukorancija?
17. Kojem analitičaru se Murray naročito divio?
18. Koji termin je Murray koristio, da bi označio jedinku, osobu, odnosno
individuu u svom istraživanju?
105
19. Objasnite zašto Murrayev pristup ne zovemo elementarističkim, već
holističkim?
20. Kako je Murray opisao uticaj okolinskih (sredinskih) faktora na
organizam?
21. Da li Test tematske apercepcije ima prihvatljive metrijske kara-
kteristike? Odgovor potkrijepiti rezultatima izloženih istraživanja.
22. Koje su prednosti istraživačkog pristupa Murraya i njegovih kolega?
23. Uporedite Murrayeve vektore sa Horneyinim neurotičnim stilovima.
24. Identifikujte potrebe koje je predložio Murray, kod glavnih
protagonista filma Instinct (1999) – dr. Ethana Powella (Anthony
Hopkins) i dr. Thea Cauldera (Cuba Gooding, Jr.).

106
10. TEORIJA MOTIVACIJE ABRAHAMA MASLOWA

10.1. Biografija A. Maslowa

Abraham Harold Maslow je rođen 1. aprila 1908. u Brooklynu, u


Njujorku. Bio je prvo od sedmoro djece u svojoj porodici, koja je iz Rusije
emigrirala u SAD. Maslow je kao dijete bio usamljen, te je svoje ''malo
utočište'' nalazio u knjigama. Usamljenosti je doprinijela činjenica da je
njegova porodica bila needucirana i siromašna, te da su bili jedini Jevreji u
kvartu gdje su stanovali. Imao je puno problema s ocem, koji se odavao
brojnim porocima, te smatrao da je mali Abraham glupo i ružno dijete. Ništa
bolja nije bila ni njegova majka, koju je opisivao kao hladnu i mrzovoljnu
osobu.

Prvo je studirao pravo (jer su roditelji to očekivali od njega) na City


Collegeu u Njujorku, jedno vrijeme i na Univerzitetu Cornell. Fakultet je
upisao u 17. godini, paralelno pohađajući večernju školu prava. 1928. godine
se ženi svojom prvom rodicom, Berthom Goodman. Ovaj mladi bračni par
ostaje zajedno sve do Maslowljeve smrti.

Njegovo interesovanje za psihologiju bilo je rezultat pohađanja


predavanja koje je držao Edward Tichener. Svoju master tezu odbranio je na
Univerzitetu u Wisconsinu (1931), gdje je stekao i zvanje doktora nauka
(1934). Inače, bio je prvi student Harrya Harlowa, a sarađivao je i sa još
jednim prominentnim psihologom – Edwardom Thorndikeom (koji mu je dao
test inteligencije, na kojem se ispostavilo da je Maslowljev IQ iznosio 195).
1937. godine predaje na Brooklinskom fakultetu, gdje ostaje do 1951. godine.
Nakon toga, postaje predsjednik Odsjeka za psihologiju na Univerzitetu
Brandeis u saveznoj državi Masačusets. Maslow je, skupa sa Anthonyem
Sutichem, 1961. godine osnovao Žurnal za humanističku psihologiju
(Journal of Humanistic Psychology). 1966. godine izabran je za predsjednika
Američke psihološke asocijacije, a 1967. biva proglašen humanistom godine.
Zbog slabijeg zdravlja, 1968. godine prestaje podučavati. Umro je u Menlo
Parku, u Kaliforniji, od srčanog udara, dok je džogirao.

Glavna Maslowljeva djela bila su: ''Studije slučaja u psihologiji


ličnosti i abnormalnoj psihologiji'' (1938), ''Principi abnormalne psihologije:
Dinamika psihičkih bolesti'' (1941, u koautorstvu sa B. Mittelmann), ''Teorija

107
ljudske motivacije'' (1943, naučni članak i poglavlje u knjizi),
''Samoaktualizirane osobe: Studija o psihološkom zdravlju'' (1950, izlaganje i
poglavlje u knjizi), ''Motivacija i ličnost'' (1954) i ''Religija, vrijednosti i
vrhunska iskustva'' (1964).

10.2. Ljudska priroda u humanističkoj psihologiji

Humanistička psihologija, u pravom smislu te riječi, doživjela je


afirmaciju kroz Maslowljev stručni rad. Humanističko stajalište
podrazumijeva viđenje čovjeka kao inherentno dobrog i vrijednog, te još
obuhvata: življenje u sadašnjosti (neopterećenost prošlošću i nedostatak
pretjerane zabrinutosti za budućnost), preuzimanje odgovornosti za ishode
svoga ponašanja (bili oni pozitivni ili negativni) i težnju ka razumijevanju
sebe, ličnom rastu i krajnjem cilju – samoaktualizaciji (ostvarenju totaliteta
potencijala vlastite ličnosti).

Zapravo, Maslow je oblast u kojoj je stvarao nazvao pozitivnom


psihologijom. Određuje je kao proučavanje psihološkog zdravlja (i drugih
vrsta zdravlja, kao što su: estetsko, vrednosno, fizičko zdravlje i slično),
tačnije, kao izučavanje ''dobrog'', sigurnog, samopouzdanog čovjeka, koji je
uz to: demokratski orijentiran, miran, iskren, miroljubiv, ljubazan, saosje-
ćajan, darežljiv, snažan i prosvijetljen (Maslow, 1954). Dakle, po Maslowu,
pozitivna psihologija se bavi oblicima i vrstama humanosti.

10.3. Sveobuhvatna teorija motivacije

Maslow (1943) je definirao nekoliko principa i temelja na kojima bi


se trebala izgraditi sveobuhvatna teorija motivacije:

1. Kamen temeljac motivacijske teorije je integrirana cjelovitost


organizma.
2. Nagoni, kao što je glad (i ostali fiziološki procesi), ne bi trebali biti
centralni dio teorije motivacije, jer su vezani za određeni sistem
organa, odnosno lokalizirani su u tijelu.
3. Teorije motivacije bi trebale istaći glavne, tj. ultimativne (krajnje)
ciljeve, prije nego parcijalne (specifične) i površne ciljeve. Takođe,
glavni dio ovakvih teorija ne bi se trebao odnositi na sredstva
postizanja tih ciljeva.

108
4. Svjesne, specifične, ''lokalno-kulturalne'' želje i težnje, te povezani
načini njihovog ispunjenja nisu dovoljno temeljne komponente teorije
motivacije, kao što su bazični, nesvjesni ciljevi.
5. U pozadini jednog čina stoje različite motivacije, te faktori motivacije
trebaju biti shvaćeni kao kanali kroz koje je istovremeno izraženo ili
zadovoljeno više bazičnih potreba.
6. Praktično, sva stanja organizma trebaju biti shvaćena kao motivatori i
kao rezultat motivacije.
7. Ljudske potrebe tvore hijerarhiju, u kojoj neke trebaju biti
zadovoljene prije drugih, a zadovoljenje određenih potreba vezano je
za zadovoljenje drugih potreba.
8. Liste potreba, iz različitih teorijskih i praktičnih razloga, nisu naročito
korisne. Klasifikacije motivatora sadrže probleme kao što je nivo
specifičnosti i generalizacije motiva koji trebaju biti klasificirani.
9. Klasifikacije motiva trebaju biti bazirane na ciljevima, prije nego na
nagonima i instinktima.
10. Teorija motivacije treba biti formulirana s obzirom na čovjeka, a ne
na životinje.
11. Situacija i okolina na koju organizam reaguje treba biti uzeta u obzir,
ali ne može biti shvaćena kao isključivi uzrok i objašnjenje ponašanja.
Teorija polja ne može biti zamjena za teoriju motivacije, te sama
situacija i okolina trebaju biti intepretirane u terminima organizma
koji djeluje u njima.
12. Treba uzeti u obzir ne samo integraciju organizma, već i njegove:
specifične, parcijalne, izolovane i fragmentirane reakcije.
13. Bihevioralna teorija i motivacijska teorija nisu sinonimi. Motivacija je
jedna od determinanti ponašanja. Ostale odrednice ponašanja su
biološke, situacijske i kulturalne.

Sumirajući, komprehenzivna teorija motivacije bi trebala biti bazirana


na holističkom pristupu, te prije na organizmu, nego na situaciji u kojoj se
organizam (osoba) nalazi. Ipak, treba uzeti u obzir i ostale determinante, koje
su relevantne za objašnjenje ljudske motivacije. Motivacija nije shvaćena u
terminima o kojima se o njoj govori u okviru biheviorizma. Takođe, potrebe
su međusobno povezane, a zajedno čine hijerarhiju motivacije.

109
10.4. Podjela potreba na niže i više

Maslow je pokušao povući granicu između potreba nižeg i višeg reda.


Naveo je sljedeće razlike između njih (Maslow, 1956): niže potrebe su
filogenetski i evolucijski starije od viših; više potrebe se u ontogeniji
organizma javljaju kasnije od nižih; više potrebe su manje nužne za
preživljavanje; zadovoljenje viših potreba može biti duže odloženo;
nezadovoljene niže potrebe izazivaju više neprijatnosti i ''pritiska'' na
organizam; deprivacija viših potreba nije toliko jaka kao deprivacija nižih
potreba; gratifikacija viših potreba i uz nju povezana osjećanja i ishodi (sreća,
bogatstvo unutrašnjeg života, personalni rast) traju duže nego u slučaju nižih
potreba; težnja ka zadovoljenju viših potreba nas udaljava od psihopatologije
i predisponira za mentalno zdravlje, takođe, više potrebe podrazumijevaju
veći broj preduslova za njihovo zadovoljenje, nego što je to slučaj sa nižim
potrebama.

Osim toga, gratifikacija u oblasti viših potreba nosi za sobom


pozitivne životne i socijalne posljedice, u smislu da osoba unapređuje svoja
prijateljstva, civilnu svjesnost, te bolje obnaša roditeljsku, profesionalnu i
partnersku ulogu. Više potrebe nas čine bližima samoaktualizaciji, te
izgradnji autentičnog identiteta. Maslow (1956) još dodaje da, ukoliko osoba
funkcionira po principu zadovoljenja viših potreba, kod nje je psihoterapijski
proces uspješniji. Više potrebe (ljubav, poštovanje i slično) nisu ograničene
po pitanju resursa kojima bi bile zadovoljene. Za razliku od njih, potrebe
nižeg ranga mogu biti zadovoljene ograničenom količinom: hrane, vode, sna,
seksa i slično.

10.5. Maslowljeva hijerarhija potreba

Bazične potrebe su prvenstveno ono što je poznato pod nazivom


fiziološke potrebe. Njihovo zadovoljenje se odvija kroz ciklus homeostaze
(ponovnog uspostavljanja ravnoteže koja je bila narušena). Tako u fiziološke
procese spada regulacija: količine šećera i vode u krvi, masti, sadržaja soli,
količine masti, sadržaja proteina, količine kiseonika, acido-bazne ravnoteže,
temperature, količine minerala, vitamina, hormona itd. (Maslow, 1943). U
skladu sa ovim procesima, govorimo o sljedećim bazičnim potrebama:
hranjenju, pijenju, spavanju, odmoru, seksu, čulnoj stimulaciji (npr. ukus,
miris, zvuk, glađenje, golicanje)...

110
Međutim, Maslow (1943) upozorava da ove potrebe mogu biti
međusobno povezane, te da recimo potreba za hranom može biti pokušaj
zadovoljenja drugih potreba (kao što su sigurnost, ljubav i poštovanje). Neko
potrebu za hranom (u nedostatku hrane) može pokušati zadovoljiti pijenjem
ili pušenjem cigara, što opet svjedoči u prilog relacija između različitih
potreba.

Fiziološke potrebe su prva ''stepenica'' na Maslowljevoj ''piramidi''


potreba. Ukoliko one nisu zadovoljene do prihvatljivog nivoa (bar do donjeg
praga percipirane zadovoljenosti), teško je preći na ostvarenje potreba koje su
hijerarhijski više.

Potrebe za sigurnošću obuhvataju: siguran krov nad glavom, siguran


posao, predvidljivu i organiziranu okolinu, mogućnost za određeni stepen
životne rutine, finansijsku/materijalnu obezbijeđenost itd. Maslow (1943)
navodi da je grupu potreba za sigurnošću najlakše opažati kod djece, kojima
je potrebna roditeljska briga i uslovi za neometanu igru, a njihov osjećaj
nesigurnosti nastaje usljed npr. iznenadnog glasnog zvuka ili buke, prejakog
svjetla, pada iz majčinih ruku i slično. Ako ova grupa potreba bude relativno
zadovoljena, osoba se dalje ''penje'' uz Maslowljevu ''piramidu'' potreba.
Opsesivno-kompulzivni poremećaj je primjer pretjerane potrebe za
sigurnošću, okarakterisan različitim kompulzijama, odnosno ritualima
sređivanja, organizovanja, provjeravanja i slično.

Potrebe za ljubavlju (pripadanjem/povezivanjem) obuhvataju: potrebu


za partnerom koji će nas voljeti, potrebu za pripadanjem različitim grupama,
za saradnjom sa drugima, uspostavljanjem prijateljskih veza... Ova potreba,
po Maslowu (1943), uključuje davanje i primanje ljubavi, te se ne treba
pomiješati sa seksom, koji je, po njemu, višestruko determinirana fiziološka
potreba.

Potrebe za poštovanjem odnose se na: stabilno samopoštovanje,


samopouzdanje, sticanje respekta, prestiža i reputacije, te na osjećaj vlastite
vrijednosti na osnovu nekog postignuća ili legitimnog ostvarenja. Ova
potreba je, dakle, viša od potrebe za ljubavlju, ali niža od sljedeće potrebe,
težnje za samoostvarenjem.

111
Potreba za samoaktualizacijom se najbolje može opisati kroz sljedeće
Maslowljevo (1943, p. 10) geslo: ''Ono što čovjek može biti, to treba i biti.''
Neko se može izraziti kroz: muziku, slikarstvo, sport, nauku itd., a ako to
rezultira osjećajem istinske sreće i podrazumijeva kompletnu i sve-
prožimajuću kreativnost, onda kažemo da se data osoba ostvarila.

Maslow (1962) je identificirao sljedeće karakteristike koje bi


određenu osobu okvalifikovale kao samoaktualiziranu:

1. Adekvatna percepcija stvarnosti i tolerancija nepreciznosti i nejasnoće


(lako mogu prepoznati nepoštenje i laž, a stvarnost percipiraju
onakvom kakva jeste).
2. Prihvatanje sebe i drugih onakvima kakvi smo/su (nije im neugodno
prihvatiti prirodu ljudi i stvari onakvom kakva jeste).
3. Spontani su u mišljenju u djelovanju (oni su ono što jesu, ne
''kopiraju'' druge, niti su ono što drugi očekuju i žele da oni budu).
4. Nisu usmjereni na sebe, već na određeni problem/zadatak (osjećaju da
trebaju postići određeni viši cilj ili zadatak).
5. Imaju razvijen zdrav smisao za humor (kada se šale, ne ismijavaju
tuđe nesavršenosti).
6. Imaju objektivan pogled na život.
7. Izrazito su kreativni.
8. Otporni su na uticaje kulture, ali nisu namjerno nekonvencionalni.
9. Iskreno su zainteresirani za blagostanje čovječanstva.
10. Sposobni su za duboko cijenjenje bazičnih životnih iskustava.
11. Uspostavili su duboke i zadovoljavajuće interpersonalne veze sa
nekoliko ljudi (a ne površne veze sa velikim brojem ljudi).
12. Imaju potrebu za privatnošću (biraju samoću, u kojoj im je ugodno).
13. Otvoreni su za vrhunska iskustva i doživljavaju ih.
14. Imaju demokratske stavove.
15. Posjeduju čvrste moralne, odnosno etičke standarde, kojima se
rukovode.

Dakle, samoaktualizirane osobe (kojih je jako malo u općoj


populaciji) su: mentalno zdravi ljudi, nezavisni, realni, saosjećajni, vođeni
višom svrhom života, altruistični, originalni i pošteni.

112
Maslow je još pravio razliku između potreba koje se odnose na
nedostatak nečega (eng. deficiency needs ili D – needs) i potreba ličnog rasta,
odnosno bivstvovanja (eng. being needs ili B – needs). Prvu grupu potreba
čine: fiziološke potrebe, potrebe za sigurnošću, ljubavlju i poštovanjem.
Druga grupa potreba odnosi se na proces samoaktualizacije, te ako ove
potrebe nisu zadovoljene, javlja se tzv. metapatologija.

Hijerarhija potreba je operacionalizirana u vidu Upitnika zadovoljenja


potreba (eng. Need Satisfaction Questionnaire, NSQ, Porter, 1962). Ovaj
instrument ne sadrži čestice vezane za fiziološke potrebe, ali zato mjeri
posebnu potrebu (autonomiju), koja je u originalnoj Maslowljevoj hijerarhiji
oblik potrebe za poštovanjem. Za svaku česticu računaju se četiri skora
(Wahba i Bridwell, 1976): koliko je potreba zadovoljena u sadašnjem
trenutku, koliko bi trebala biti zadovoljena, koliko je važna za sudionika i o
kolikom deficitu potrebe je riječ (posljednji skor se računa kao razlika drugog
i prvog skora). Glavni nedostatak NSQ-a je njegova slabija sadržajna
valjanost (uopće ne uključuje bazične potrebe, niti sve elemente
samoaktualizacije).

Drugu operacionalizaciju ponudili su Strong i Fiebert (1987). Riječ je


o uparenim indikatorima Maslowljevih potreba, gdje sudionici trebaju
odabrati koja opcija u svakom paru je kod njih izraženija (i u kojem stepenu
je više izražena od druge). Svaku potrebu predstavljaju po četiri čestice, a u
zagradi je kratak sadržaj svake od njih (Strong i Fiebert, 1987): fiziološke
potrebe (seksualno zadovoljen/a, dovoljno naspavan/a, u fizičkoj kondiciji i
dobrom zdravlju, jedem i pijem šta/kada želim), potrebe sigurnosti (življenje
u sređenom društvu, sigurnost na radnom mjestu i u području grada gdje
živim, stabilan životni stil, nisam zabrinut), pripadanje i ljubav (dijeljenje
radosti i tuge sa nekim, mojim prijateljima je istinski stalo do mene), dio sam
porodice kojoj je stalo do mene, radim sa drugim ljudima), poštovanje
(prijatelji i kolege me poštuju, pozitivna evaluacija vlastitog rada, osjećaj da
su moji kvaliteti cijenjeni, osjećanje korisnosti i potrebnosti) i potreba za
samoaktualizacijom (spontanost i otvorenost prema novim iskustvima,
personalni rast i promjena, autentično sam svoj, izražavanje sebe kroz
kreativnost). Pouzdanost ovog instrumenta je prihvatljiva, s obzirom na mali
broj čestica po svakoj potrebi.

113
10.6. Vrhunska iskustva

Maslow je pisao i o tzv. mističnim ili vrhunskim iskustvima (eng.


peak experiences), koje je opisao na sljedeći način (Maslow, 1954):
percepcija beskonačnog horizonta, istovremeni osjećaj da smo moćniji i
bespomoćniji nego ikada prije, gubitak osjećaja za prostor i vrijeme,
ekstatički osjećaj zadivljenosti i čuđenja, ubjeđenje da se dešava nešto veoma
vrijedno i važno što ojačava osobu i na neki način je mijenja. Maslow dodaje
da je vrhunska iskustva važno razlikovati od teoloških i nadnaravnih
iskustava, sa kojima su se ona inače povezivala (nadnaravni doživljaji nisu
naučno dokazani, dok vrhunska iskustva, po Maslowu, imaju naučnu
utemeljenost).

Maslow (1964) je identifikovao nekoliko doživljaja (odnosno


''intrinzičnih vrijednosti realnosti''), koji su tipični za vrhunska iskustva: istina
(jednostavnost, punoća, poštenje, suština, čistota, kompletnost i totalitet),
dobrota (pravednost i ispravnost), cjelovitost (jedinstvo, integracija,
međusobna povezanost, sjedinjenje, poredak, struktura i sinergija), ljepota
(forma, živost, perfekcija, jedinstvenost), prevazilaženje dihotomije
(transcendencija suprotnosti, prihvatanje, razrješenje, jednota i spajanje
antagonizama tj. opozita/suprotnih polova), životvorenost (proces, dinamika,
tok, spontanost, puna funkcionalnost, ostati isti i u isto vrijeme se mijenjati,
samoregulacija i samoponavljanje), osobenost (idiosinkrazija, individual-
nost, singularnost i neuporedivost), savršenstvo (ništa ne nedostaje, niti je išta
suvišno; sve je na svom mjestu i sve je takvo kakvo jeste), nužnost
(neizbježnost, sve mora biti onakvo kakvo jeste i kao takvo je dobro),
svršenost (finaliziranost, ništa se više ne treba promijeniti u geštaltu,
ispunjenje, svrha, totalitet, ispunjenost sudbine, nema nepostignutog cilja i ne
ide se naprijed, jer je sve već ostvareno i postignuto), red i pravda
(zakonitost, regularnost, simetrija, stvari su savršeno postavljene, poštenje,
nužnost i prikladnost), punoća (totalitet, kompleksnost, sve je tu i sve je
podjednako važno), lakoća (bez napora, bez poteškoća, sve savršeno i lijepo
funkcionira), razigranost (zabava, humor i uživanje) i samodovoljnost
(autonomija, samoodređenost, nezavisnost, identitet, življenje po vlastitim
pravilima).

Maslow (1964) je predložio još jedan naziv za stanje u kojem čovjek


doživljava vrhunska iskustva – stanje bivstvovanja (eng. being condition ili B

114
– condition). I drugi autori su dali doprinos terminologiji koja bi se mogla
koristiti za ovakve doživljaje, te možemo izdvojiti: freudovsko okeansko
osjećanje, piagetovsko nedjeljivo apsolutno, learyevsko širenje uskih tunela
stvarnosti, allportovsko bezoblično sve i huxleyevska jedinstvena transcen-
dentnost (Repišti, 2013).

10.7. Dopune Maslowljeve hijerarhije potreba

Maslowljeve kolege, učenici i nastavljači njegovog rada dopunili su


''piramidu potreba'', dodajući tri nove potrebe: kognitivne, estetske i potrebu
za samotranscendencijom. Kognitivne potrebe obuhvataju: razumijevanje
svijeta, radoznalost, usvajanje novih znanja i istraživanje objektivne
realnosti. Estetske potrebe su vezane za red, simetriju, ljepotu i harmoniju
stvari (npr. Huitt, 2004). Samotranscendencija je viši oblik samo-
aktualizacije, koji nam omogućava da saznamo i spoznamo smisao i svrhu
svoga života, te da pomognemo drugima da se samoaktualiziraju.
Samotranscendencija je katalizator društvenog napretka, bezinteresnog
altruizma i sticanja mudrosti (Koltko-Rivera, 2006).

Slika 5. Revidirana Maslowljeva hijerarhija potreba

115
Kognitivne i estetske potrebe su pozicionirane između potreba za
poštovanjem i samoaktualizacijom (slika 5), dok je samotranscendencija
smještena iznad samoaktualizacije (Huitt, 2004). Krajem života, Maslow je
nagovijestio potrebu za određenjem samotranscendencije, te je trans-
personalnu psihologiju nazvao ''četvrtom silom'' u psihologiji. Ovdje se
nećemo baviti opisivanjem transcendentalne psihologije, s obzirom da je njen
naziv često zloupotrebljavan od strane nenaučnih i pseudonaučnih krugova.

10.8. Istraživanja

Wahba i Bridwell (1976) su proveli metaanalizu empirijskih studija u


kojima je validirana Maslowljeva teorija motivacije. Njihovi zaključci su
definirani u sljedećem smjeru: mogu se izdvojiti dva klastera potreba (niže i
više), međutim, niže potrebe ne slijede uvijek hijerarhiju koju je
pretpostavljao Maslow. Nadalje, faktorska valjanost dostupnih instrumenata
koji mjere Maslowljeve potrebe je upitna, što s druge strane govori o
psihometrijskim nedostacima samih instrumenata. U skladu s tim, pomenuti
autori ističu da se negativni nalazi validacije Maslowljeve teorije mogu
pripisati problemima konceptualnog i metodološkog tipa, te problemima
mjerenja potreba (Wahba i Bridwell, 1976).

Ifedili i Ifedili (2012) su na uzorku od 900 zaposlenika državnih


univerziteta u Nigeriji ispitivali zapažanja i stavove prema Maslowljevoj
hijerarhiji potreba (njenoj korisnosti i procjeni mjere u kojoj se profesionalna
ponašanja mogu objasniti u skladu s ovom teorijom). Utvrdili su da
zaposlenici univerziteta (na osnovu vlastitog iskustva i uvida u svoje i
ponašanje svojih kolega) ne smatraju da je ova hijerarhija naročito korisna i
primjenjiva u organizacijskom kontekstu ovog tipa.

Strong i Fiebert (1987) su proveli istraživanje primijenivši instrument


koji su sami konstruirali (njegovu sadržajnu valjanost je provjerila grupa
eksperata u ovoj oblasti). Njihovi rezultati sugerišu da se potrebe raspoređuju
skoro onako kao što je pretpostavio Maslow (s izuzetkom poštovanja i
samoaktualizacije, gdje bi poštovanje bilo iznad samoaktualizacije). Dodatno,
razlika između skorova ispitanika po svakog grupi potreba je statistički
značajna, dakle, potrebe se međusobno ne preklapaju (Strong i Fiebert,
1987).

116
10.9. Evaluacija Maslowljeve teorije

Maslow nije smatrao da je njegova teorija motivacije sveobuhvatna


teorija ličnosti, te je naveo da pri objašnjavanju i opisivanju ljudskog
ponašanja treba uzeti u obzir i druge faktore. Dakle, ogradio se od pokušaja
drugih autora da njegovu teoriju shvataju kao kompletnu teoriju ličnosti. On
je takođe dao doprinos u proučavanju animalne psihologije, te je jasno
razgraničio potrebe i obrasce ponašanja ljudi, u odnosu na reakcije i
ponašanja tipična za životinje.

Nedostatak ove teorije ogleda se u nemogućnosti adekvatne


operacionalizacije vrhunskih iskustava, što vodi poteškoćama u njihovom
mjerenju i opisivanju (premda je Maslow ponudio dovoljno informativnu
deskripciju ovih doživljaja). Takođe, sami humanistički pristup kome je ovaj
autor pripadao, stavlja u drugi plan uticaj nasljeđa, odnosno, uopće ne sadrži
elemente determinističkog pristupa. Ovaj pristup se gotovo isključivo temelji
na: slobodnoj volji, aktivnosti pojedinca, optimizmu i teleologiji.

Rekapitulacija poglavlja

1. Ljubav i pripadanje spadaju u D-potrebe. T N


2. Po Maslowu, sveobuhvatna teorija motivacije treba biti zasnovana
isključivo na situacijskim faktorima. T N
3. Maslow smatra da treba praviti razliku između vrhunskih iskustava i
''nadnaravnih doživljaja.'' T N
4. Maslowljevoj originalnoj hijerarhiji kasnije su dodate sljedeće ljudske
potrebe: _________________ , ______________ i ______________.
5. Kako Maslow određuje pozitivnu psihologiju?
6. Navesti bar 10 karakteristika samoaktualiziranih osoba.
7. Nabrojati i objasniti bar pet doživljaja tokom vrhunskih iskustava.
8. Iznad fizioloških potreba, nalaze se potrebe za _______________, a
iznad potreba za ljubavlju, nalaze se potrebe za ________________.
9. Kojoj grupi potreba iz Maslowljeve hijerarhije pripada potreba za
autonomijom?
10. Šta je samotranscendencija?
11. Navesti jednu od operacionalizacija Maslowljeve hijerarhije potreba.

117
12. Na šta upućuju rezultati istraživanja u kojima je validirana
Maslowljeva teorija?
13. Navesti primjer međusobne povezanosti potreba sa različitih nivoa
Maslowljeve hijerarhije.
14. Odaberite dvije ličnosti koje su obilježile historiju (''velikani
historije''), a za koje smatrate da su bile samoaktualizirane osobe.
Obrazložite svoj izbor!
15. Šta su B – potrebe?
16. Šta je, za Maslowa, mentalno zdravlje?
17. Navesti bar dva sinonima za vrhunske doživljaje.
18. Šta sve spada u kategoriju potreba za sigurnošću?

118
11. JOŠ NEKI HUMANISTI I EGZISTENCIJALISTI

U ovom poglavlju će biti predstavljeni pristupi čiji su zagovornici bili


Carl Rogers, William Glasser i Viktor Frankl. Sva tri navedena teoretičara
osnivači su vlastitih psihoterapijskih škola, ali su u okviru svojih teorija
ponudili dovoljno elemenata relevantnih za psihologiju ličnosti.

11.1. Carl Rogers

Carl Ransom Rogers je rođen 1902. godine u predgrađu Chicaga.


Odrastao je na farmi, a opisivan je kao izolirano i samodisciplinirano dijete.
Atmosfera u njegovoj porodici bila je puritanska u pogledu religije i etike, u
vidu striktno propisanog ponašanja koje nije uključivalo nikakve poroke
(Rogers, 1961). Studirao je poljoprivredu i religije, te se kasnije počeo
zanimati za psihologiju, iz koje je stekao doktorat 1931. godine na
Univerzitetu Columbia. Nekoliko puta je mijenjao radno mjesto. Prvo, zato
što je dobijao nove profesorske pozicije, drugo, zato što su se njegove ideje o
obrazovanju, psihologiji i psihoterapiji razilazile sa ubjeđenjima njegovih
kolega i nadređenih. Umro je 1987. godine u San Diegu (California), a iste
godine je bio nominovan za Nobelovu nagradu za mir.

Rogers je osnivač nedirektivne psihoterapije, kasnije nazvane


klijentocentrični pristup. Njegov teorijski i praktični rad je bio izgrađen na
humanističkom pristupu, ali u užem smislu, Rogers pripada fenomenolozima.
Fenomenologija se bavi ličnim doživljajima, a ovdje je čovjek shvaćen kao
neponovljivi subjekt koji na specifičan (jedinstven) način percipira i
interpretira sve ono što mu se dešava. Time stvara vlastito fenomenološko
polje. Fenomenološko polje čini sve ono što osoba doživljava u bilo kojem
trenutku, odnosno tački vremena (Trull i Prinstein, 2013). Dio ovog polja,
koje osoba doživljava kao svoje ''ja'' naziva se fenomenološkim selfom.
Rogersov pristup je, stoga, usmjeren na osobu (klijenta). Tačnije, na njene
interpretacije, percepcije i doživljaje. Rogerianski psihoterapeut, dakle,
nikada ne nameće vlastite interpretacije, već samo odražava riječi i emocije
svog klijenta. Terapeut nije direktivan, već je nenametljiv i empatičan. On
bezuslovno prihvata svog klijenta onakvim kakav jeste, pruža mu podršku i
gradi iskren odnos s njim. Moguće je da ovakav pristup potiče od Rogersovih
životnih iskustava i rada na sebi. Argument nalazimo u njegovoj knjizi O

119
postajanju osobom: Terapeutov pogled na psihoterapiju: ''Otkrio sam da sam
efektivniji kada osluškujem i prihvatam samog sebe, i kada mogu biti ono što
jesam'' (Rogers, 1961, p. 17).

Rogers je smatrao da je sve u životu u stalnoj promjeni, time i


fenomenološko polje ljudi. Isto tako, bez obzira koliko ozbiljnu patologiju
neko imao (visok stepen anksioznosti, depresivnosti ili traumatiziranosti),
kod svakog je prisutna tendencija da mijenja život u pozitivnom smjeru, tj. da
spontano unapređuje vlastitu egzistenciju. Isto tako, svako ima pravo na svoje
stavove, opažanja i ugao posmatranja onoga što mu se dešava, tj. na
subjektivni odnos prema sebi i stvarnosti. Po Rogersu, svako zna ono što je
dobro, pozitivno i ugodno za njega, te tome teži na svoj način, što je nazvao
procesom organizmičkog vrednovanja (eng. organismic valuing process).

Važan dio njegove teorije odnosi se na samoispunjenje i


samoostvarenje, odnosno samoaktualizaciju. Proces samoispunjenja se
odlikuje: otvorenošću za nova iskustva (koji je suprotan defanzivnosti
određenoj kao anticipatorna percepcija potencijalno prijetećih događaja i
iskustava po nečiji self), izraženom tendencijom da se živi ''punim plućima'' u
svakom trenutku i neupitnim vjerovanjem u vlastite organizmičke reakcije na
nove situacije (Rogers, 1961).

Njegov najbitniji doprinos psihologiji ličnosti je koncept


kongruencije, odnosno diskrepancije između realnog i idealnog selfa. Realni
self čini skup percepcija vlastitih: osobina, karakteristika, vještina,
mogućnosti, kvaliteta i nedostataka (tj. aktuelna organizmička iskustva i
doživljaji). Idealni self čini skup svega onoga kakvi bismo željeli biti.
Ukoliko postoji neznatna diskrepanca (razlika, inkongruencija) između
realnog i idealnog selfa, osoba je funkcionalna i adaptirana. Ovdje možemo
govoriti o kongruenciji između ove dvije vrste selfa. Međutim, ukoliko je
prisutna značajna diskrepanca među njima, osoba je psihički vulnerabilna,
što je udaljava od mogućnosti samoaktualizacije (Rogers, 1951).

11.2. William Glasser

William Glasser je rođen 1925. godine u Clevelandu (savezna država


Ohio), a umro je 2013. godine u Los Angelesu (California). 1945. godine
završio je hemijski inženjering, 1949. stekao magisterij iz kliničke

120
psihologije, a 1953. okončao studij psihijatrije. Praksu psihijatra započeo je u
bolnici za pružanje pomoći veteranima, gdje je dobio otkaz jer nije pristajao
uz freudovske terapijske trendove onoga doba. Svoj terapijski pristup izložio
je u knjizi Reality therapy (1965), a 1967. godine osnovao je Institut za
realitetnu terapiju, koji je kasnije postao poznat pod nazivom Institut
Williama Glassera.

Glasser, kao pobornik teorije izbora, pripadao je onim teoretičarima


koji su naglašavali potencijal čovjekove slobodne volje, za razliku od pristaša
determinizma. Kako izvještava Mottern (2008), Glasser je svoj teorijski
sisitem gradio na temeljima teorije perceptivne kontrole (eng. perceptual
control theory), autora Williama Powersa. Powers je, 1973. godine iznio
sljedeću tezu: subjektivna percepcija je jedina realnost svake individue, te je
cijelo naše ponašanje usmjereno na kontroliranje realnosti koju svako opaža
na sebi svojstven način. Prihvatajući ovu postavku, Glasser svoje gledište
naziva teorijom kontrole, a kasnije teorijom izbora (eng. choice theory). Da
bi postigao kontrolu nad vlastitom realnošću, svaki čovjek pravi određene
izbore, koji bi trebalo da budu dobri, u smislu da služe zadovoljenju naših
potreba. Ukoliko su izbori loši, takvo nas ponašanje udaljava od drugih ljudi,
a rezultat su poremećeni odnosi i opće nezadovoljstvo životom i sobom.
Takođe, Glasser vidi ljudsko biće kao odgovorno za svoje postupke, jer ima
slobodnu volju da odluči šta da radi i na koji način da to izvede. Stoga,
Glasserovu teoriju možemo ubrojiti u humanističke pristupe.

Po Glasseru (2000), najslabije možemo kontrolisati svoju fiziologiju,


potom emocije, pa misli. S druge strane, najviše kontrole imamo nad svojim
ponašanjem, gdje imamo dovoljno slobode da biramo u kojem smjeru da
djelujemo. Tako definiran čovjek odgovoran je za posljedice svojih djela.
Nadalje, on ne snosi nikakvu odgovornost za izbore i akcije drugih osoba sa
kojima je u nekoj vrsti odnosa.

U sprezi sa teorijom izbora, nalazi se i njegovo shvatanje o osnovnim


potrebama. U naše je ''genetske upute'' ugrađena grupa temeljnih (bazičnih)
potreba koje moramo neprekidno zadovoljavati (Bašić, 1994). Međutim,
svako ih zadovoljava na svoj način, različitim sredstvima i ponašanjima.

Litwack (2007) daje pregled razvoja ideje bazičnih potreba po


Williamu Glasseru. Glasser je, 1965. godine vjerovao u postojanja samo

121
dvije potrebe – voljeti (i biti voljen) i biti cijenjen od strane drugih (i samoga
sebe). 1981. godine, dolazi do konačne koncepcije, koju čini pet urođenih
potreba: preživljavanje/opstanak (eng. survival), ljubav i pripadanje (eng.
love & belonging), moć/cijenjenje (eng. power & recognition-worth), slo-
boda (eng. freedom) i zabava/uživanje (eng. fun).

Potreba za preživljavanjem postoji u cilju samoodržanja organizma, a


zadovoljavamo je pijenjem, hranjenjem, disanjem... Ona je ''ugrađena'' u naš
stari mozak, tj. niže, filogenetski starije dijelove mozga, koji su razvijeni i
kod životinja (Glasser, 1985).

Naredne četiri potrebe se nazivaju psihičkim (psihološkim) i one su te


koje nas čine ljudima. Preduslov njihovog zadovoljenja je adekvatna
anatomska podloga (kora velikog mozga), bez koje voljno ponašanje i
svjesnost ne bi bili mogući (Bašić, 1994).

Potreba za ljubavlju i pripadanjem je određena kao postizanje i


zadržavanje vjerovanja da ljudi koji nam znače dovoljno brinu o nama. Na
našu ljubav, oni uzvraćaju prijateljstvom i ljubavlju. Po Glasseru (1985), ova
potreba se ne zadovoljava samo sa ljudima, već i s kućnim ljubimcima i
važnim stvarima (npr. automobil, brod, računar). Sâm Glasser (2001, p. 33)
ističe da je ''zadovoljavanje potrebe za ljubavlju i pripadanjem ključ
zadovoljavanja ostale četiri potrebe''.

Potreba za moći (za vladanjem, važenjem, cijenjenjem, samo-


poštovanjem, poštovanjem, dominacijom i postignućem) je povezana sa
vjerovanjem da nas drugi ljudi prepoznaju kao nekog ko zna i može učiniti
nešto što je važno, i to mnogo bolje od njih (Glasser, 1985). Nadalje, ova
potreba obuhvata prestiž, status, i uživanje u takmičenjima (posebno u
pobjedi).

Potreba za slobodom podrazumijeva autonomiju (samostalnost) i


uvjerenje da možemo misliti i raditi bez tuđih ograničenja, ali da pritom ne
ugrožavamo slobodu drugih (Glasser, 1985). Takođe, sloboda podrazumijeva
i sljedeće: živjeti život na svoj način i biti otvoren za nova iskustva. Glasser
(2000) napominje da se pretjerano izražena potreba za slobodom sreće kod
psihopatski nastrojenih osoba, koje je zadovoljavaju neefikasno – na račun
drugih ljudi.

122
Potreba za zabavom (uživanjem) podrazumijeva upuštanje u ona
ponašanja kojima je glavna svrha uživanje, smijeh i dobro raspoloženje kod
svih učesnika (Bašić, 1994). Još jedan aspekt ove potrebe je učenje novih
svari kroz zabavu, uživanje u nečijem smislu za humor i pozitivan pogled na
život.

Valja istaći i pojam svijeta kvalitete, koji obuvata sve ono čemu
težimo i šta želimo, s ciljem zadovoljenja svojih potreba. ''On je izvor naše
cjelokupne motivacije, doslovce - srž našega života'' (Glasser, 2001, p. 210).
Svijet kvalitete, ustvari, čine: naš sistem vrijednosti, pozitivna sjećanja,
interesovanja, značajni drugi i slično.

Glasserove potrebe su operacionalizirane u vidu Skale bazičnih


potreba po teoriji izbora (eng. Choice Theory Basic Needs Scale – CTBNS,
LaFond, 2012). Njene subskale odnose se na potrebe: preživljavanja,
slobode, ljubavi i pripadanja, moći i zabave. Druga operacionalizacija je
Inventar bazičnih potreba (eng. Basic Needs Inventory, Thompson, 2003).
Ovaj inventor sastoji se od 10 parova tvrdnji, koje sudionik treba međusobno
uporediti po tome koliko su one važne za njega (tj. komparacija po
intenzitetu). Treća operacionalizacija je ponuđena u vidu Profila snage
potreba (eng. Need-Strength Profile, Glasser i Glasser, 2000). Riječ je o
jednostavnom instrumentu, gdje sudionik svaku od pet potreba treba
procijeniti na Likertovoj petostepenoj skali. Huffstetler, Mims i Thompson
(2004) su ispitivali konvergentnu valjanost posljednja dva instrumenta i
utvrdili da su moć, zabava i sloboda, mjereni jednim instrumentom, umjereno
povezane sa korespondentnim potrebama, mjerenim drugim instrumentom.
Međutim, korelacije vezane za potrebe za ljubavlju i pripadanjem, te
preživljavanjem, nisu bile statistički značajne.

11.3. Viktor Frankl

Viktor Emil Frankl je rođen 1905. godine u Beču, gdje je i umro,


1997. godine. Bio je profesor neurologije i psihijatrije Bečkog medicinskog
fakulteta. Tokom Drugog svjetskog rata, proveo je tri godine u
koncentracionim logorima – Dachauu, Auschwitzu i Theresienstadtu. Ova
iskustva jako su uticala na njegov psihoterapijski pristup, te je neka od njih
opisao u svojim knjigama: ''Zašto se niste ubili?'', ''Nečujni vapaj za
smislom'', ''Psihoterapija i egzistencijalizam'' itd. Nakon rata, 24 godine je bio

123
direktor Bečke neurološke poliklinike, a držao je i predavanja na mnogim
univerzitetima u svijetu, te primio čak 29 počasnih doktorata (gradus
doctoris honoris causa). Doktorirao je 1948. godine iz oblasti filozofije, na
temu ''Nesvjesni Bog'', gdje je razmatrao povezanost psihologije i religije. Od
strane Američke psihijatrijske asocijacije, 1985. godine biva nagrađen za
svoje doprinose psihijatriji.

Frankl pripada egzistencijalistima, a svoju psihoterapijsku tehniku


naziva logoterapijom. Logoterapija je liječenje smislom, a Frankl je smatrao
da čovjek čak i u najtežim okolnostima može pronaći smisao života koji će
mu omogućiti da ustraje i ''nastavi dalje''. Naprimjer, i samoubica može imati
smisao, samo što ga on trenutno vidi samo u smrti. Takođe, osobe koje su
izložene užasnim torturama i teroru, svoj položaj mogu shvatiti kao smisleno
trpljenje, koje im, ukoliko prežive, može služiti kao iskustvo koje će ih
ojačati da podnesu naredne neugodne situacije. Na osnovu svog negativnog
iskustva, oni mogu proizvesti neko kreativno djelo (knjiga, slika,
kompozicija...). Sâm Frankl je, kao što smo već napomenuli, vlastita iskustva
u logoru pretvorio u pisanu riječ i pomogao mnogim ljudima da prebrode
svoju nezavidnu situaciju.

Smisao se može naći na tri načina (Frankl, 2001):

a. putem rada i stvaranja;


b. trpljenjem (prihvatanje tragične sudbine kao nečega što je
smisleno) i
c. priklanjanjem nekoj vrijednosti (ljubav, empatija, altruizam...).

Ipak, niko nam ne može ''dati'', odnosno ponuditi smisao, već ga mi


sami moramo naći. Smisao života se može mijenjati, a svako na svoj način
dolazi do vlastitog smisla. Ovo je u skladu sa osnovnim načelima
egzistencijalističkog pristupa: odgovornost za svoju egzistenciju je lična, a
vezana je za datu situaciju i dati trenutak (''ovdje i sada''). Dakle, po Franklu
(2001), odgovorni smo za svoje izbore, ponašanja i smjer života:

a. ovdje i sada (lat. hic et nunc),


b. lično (lat. ad personam) i
c. u određenoj situaciji (lat. ad situationem).

124
Logoterapija se služi tehnikama kao što su paradoksalna intencija i
derefleksija (Frankl, 2000). Paradoksalna intencija je insistiranje na nekom
negativnom ishodu ili neprijatnom stanju, kako bi ova tendencija rezultirala
pozitivnim ishodom po osobu. Npr. ukoliko neko ima problema sa javnim
govorenjem (znojenje, lupanje srca, problemi s disanjem, crvenjenje), treba
razmišljati o tome da će mu se sigurno javiti navedene fiziološke reakcije.
Međutim, pošto one većim dijelom nisu pod uticajem naše volje, doći će do
toga da intenzitet ovih reakcija bude umanjen ili da se one izgube.
Derefleksija je skretanje pažnje sa sebe i usmjeravanje pažnje na nešto drugo
(partnera, neku aktivnost, predmet i slično). Ukoliko je osoba pretjerano
opterećena svojim osjećanjima, mislima i reakcijama, događa se da
psihoterapija ide sporo, a klijent ponavlja iste obrasce neadekvatnog
mišljenja i ponašanja. Međutim, ako svoju pažnju posveti nečemu ili nekome
drugom, slabljenje simptoma se dešava spontano i klijentu se stanje
poboljšava.

Frankl je svoj pristup nazivao i psihologijom visina (jer je vjerovao


potencijal viših ljudskih potreba, kao Maslow) nasuprot psihologiji dubina
(koja je, ustvari, dubinski pristup kakav zagovara psihoanaliza). Nadalje,
razlikovao je podsvjesnu instinktivnost i podsvjesnu duhovnost, kao dijelove
nesvjesnog (Frankl, 2001). Takođe, skovao je termin noogene neuroze
(Frankl, 2000), kojim je označavao neuroze modernog doba (doživljaj
besmisla ili nejasnog životnog smisla). Po Franklu, čovjek koji nije svjestan
svog smisla života, te doživljava osjećaje kao što su: izgubljenost,
besperspektivnost, dosada i unutrašnja praznina, nalazi se u tzv.
egzistencijalnom vakuumu. Riječ je o imaginarnom prostoru u kojem je osoba
zarobljena, usljed svog egzistencijalnog nezadovoljstva i neispunjenosti.

Srž Franklove teorije, tj. smisao života, polučio je različite


operacionalizacije ovog konstrukta. Jedna od njih je Upitnik smisla života
(eng. The Meaning of Life Questionnaire, Steger, 2006; Steger, Frazier, Oishi
i Kaler, 2006). Ovaj instrument sadrži 10 čestica, te mjeri dvije dimenzije
smisla života – prisutnost smisla (tj. u kojoj mjeri doživljava svoj život
smislenim) i traganje za smislom (koliko osobe teže da nađu smisao u životu
i razumiju vlastite živote). Drugi instrument koji se odnosi na smisao života
je Indeks cijenjenja života (eng. Life Regard Index, LRI, Battista i Almond,
1973). Ovaj instrument se sastoji od 28 tvrdnji, grupiranih u dvije skale –

125
Skala okvira (LRI–Fr; obuhvata tvrdnje čiji sadržaj upućuje na svijest
sudionika o smjeru u kojem se odvija njihov život, te na percepciju njegove
svrhe i smisla) i Skala ispunjenosti (LRI–Fu; odnosi se na pozitivan/
negativan stav prema životu, življenje ''punim plućima'' i slično).

11.4. Osvrt na izložene pristupe

Svi predstavljeni teoretičari su svoja stajališta koncipirali, pored


ostalog, na humanističkom pristupu. Slobodna volja vodi percepciji različitih
izbora u datoj situaciji, a odabrani načini pristupa problemima i ponašanja
vezana uz njih, povlače za sobom individualnu (subjektivnu) odgovornost.

Rogersov psihoterapijski pristup je idiografske prirode. Subjektivne


percepcije i doživljaji su srž njegove teorije. Međutim, postoji i objektivna
realnost, te ako je neko pretjerano ''zakrivljuje'' na svoj način, postoji
opasnost da izgubi zdrav kontakt sa stvarnošću. Glasserova teorija izbora i
realitetna terapija nastale su u duhu antipsihijatrije i humanističkog pokreta,
te u suštini ne predstavljaju radikalno novi pristup. Ovdje je problem što se
pretjerano naglašava ''dar/sposobnost izbora'' koji je svojstven ljudima, pa se
postavlja pitanje: ''Da li čovjek treba stalno kriviti sebe i preuzimati
odgovornost i za one ishode koji nisu bili proizvod samo njegovog
ponašanja?'' Franklova logoterapija je ipak unijela nešto novo u psihologiju, s
obzirom da egzistencijalizam, kao filozofski pristup, sadrži vidljivu notu
pesimizma. Frankl je bio optimista, vjerovao je u ljudske potencijale čak i
kada su u pitanju najteži uslovi življenja. Međutim, sadržaji njegovih knjiga
su međusobno veoma slični, a Frankl se u njima ne poziva na rezultate
empirijskih studija, već na sentence poznatih psihologa, filozofa i fizičara.
Takođe, često je spajao psihologiju i religiju, bez kritičkog odmaka i naučne
objektivnosti.

Rekapitulacija poglavlja

1. Rogers je smatrao da diskrepanca između realnog i idealnog selfa


nužno vodi u psihozu. T N
2. Fenomenologija je tipičan primjer nomotetičkog pristupa. T N
3. Jedna od tehnika, koju je predložio Frankl, je paradoksalna invencija.
T N

126
4. Šta je fenomenološko polje?
5. Kako se naziva Rogersova psihoterapija (navesti oba naziva)?
6. Šta je proces organizmičkog vrednovanja?
7. Aktuelni organizmički doživljaji i percepcije sebe, nazivaju se
____________ self, a željena slika o sebi je poznata kao __________
self.
8. Koje oblike potrebe za ljubavlju i pripadanjem navodi Glasser?
9. Šta je svijet kvalitete?
10. Koje su osnovne postavke teorije izbora?
11. Uporediti Glasserovu klasifikaciju potreba sa Maslowljevom hije-
rarhijom.
12. Koja su, po Franklu, tri načina traženja smisla života?
13. Šta je derefleksija?
14. Nasuprot psihologiji dubina, Frankl svoj pristup naziva psihologijom
__________________ .
15. Viktor Frankl razlikuje podsvjesnu instinktivnost i podsvjesnu
__________________ .
16. Frankl navodi tri aspekta čovjekove odgovornosti. Nabrojte ih.
17. Kako sve možemo zadovoljiti potrebu za zabavom?
18. Šta je, po Rogersu, diskrepancija?
19. U čemu bi čovjek osuđen na doživotnu robiju mogao naći smisao
(referirati se na Franklovu teoriju)?
20. Koji je nedostatak Glasserove teorije izbora?
21. Kako se zove Glasserova psihoterapijska škola?
22. Liječenje smislom, kao psihoterapijski modalitet, poznato je pod
nazivom ___________________ .
23. Šta je egzistencijalni vakuum?
24. Doživljaj besmisla ili besperspektivnosti modernog čovjeka, Frankl je
nazivao _______________ neurozama.
25. Koji je smisao života Patcha Adamsa (Robin Williams) u istoimenom
filmu? Obratite pažnju da je riječ o nekoliko stvari (vrijednosti) koje
su glavnom protagonisti smisao života.

127
128
12. TEORIJA LIČNIH KONSTRUKATA GEORGEA KELLYA

12.1. Biografija G. Kellya

George Alexander Kelly rođen je 28. aprila 1905. godine, na jednoj


farmi u Kansasu. Na Univerzitetu Friends stekao je zvanje prvostupnika u
oblasti fizike i matematike. Na Univerzitetu u Kansasu, magistrirao je
sociologiju, kada se bavio i organizacijskom psihologijom (proučavao je
posvećenost radu i upravljanje vremenom tokom pauza na poslu). Predavao
je i u Edinburgu (Škotska), 1929. godine, gdje je stekao bakalaureat iz
edukacijskih nauka (1930. godine).

Na Državnom univerzitetu u Iowi završio je studij psihologije, gdje je


doktorirao na temu problema/poteškoća u čitanju i pisanju. Bavio se i
školskom psihologijom, sve do početka Drugog svjetskog rata. Njegov
angažman u okviru kliničke psihologije odlikovao se napuštanjem postulata
tradicionalne psihoanalitičke škole i priklanjanjem humanističkom pristupu.
U početku, smatrao je da su Freudova djela i metode nešto što nema smisla,
niti je bilo vrijedno objavljivanja. Kasnije, kako je sve više bio uključen u
pomaganje klijentima da se izbore sa svojim stresnim iskustvima i
anksioznim stanjima, promijenio je mišljenje i pisao kako u Freudovim
djelima ipak postoje neke stvari koje imaju smisla i logike. Osim toga, pisao
je da, zahvaljujući primjeni Freudovog pristupa kod klijenata koji su se činili
spremni za to, dolazi do značajnog i dubokog olakšanja glede njihovih
problema.

Do 1945. godine, radio je i kao psiholog u avijaciji, gdje je razvio


nekoliko programa i procedura za treniranje pilota. Potom je dvije decenije
bio predsjednik Odsjeka za kliničku psihologiju pri Univerzitetu Ohio.
Takođe je bio izabran za predsjednika Odjela za savjetovanje i psihoterapiju,
u okviru Američke psihološke asocijacije.

Kellyeva sistematizacija obimnog istraživačkog materijala koji je


skupljao tokom svog profesionalnog vijeka, 6. marta 1967. godine, naglo je
prekinuta smrću. Kellyevo kapitalno ostvarenje bila je dvotomna knjiga
''Psihologija ličnih (personalnih) konstrukata'' (1955).

129
12.2. Kognitivni pristup i konstruktivizam

Kellyeva teorija spada u kognitivne pristupe opisivanja i


objašnjavanja ličnosti. Kognitivistička paradigma se odlikuje stavljanjem
akcenta na spoznajne procese, kao što su: pažnja, percepcija, apercepcija,
usvajanje znanja, pamćenje, stvaranje kognitivnih shema, modifikacija i
učvršćivanje shema, inteligencija, donošenje odluka, procjenjivanje,
prosuđivanje, zaključivanje, planiranje, praćenje misaonog toka
(metakognicija) i slično. Jednim imenom, ove procese nazivamo kognicijom.

Kellyeva teorija se poziva i na konstruktivistički pristup.


Konstruktivizam obuhvata stvaranje (konstrukciju) znanja na osnovu:
vlastitih iskustava, promišljanja (refleksije) o ponašanju, situacionih faktora,
formalnog i neformalnog učenja i sazrijevanja (maturacije). Kroz učenje
stvaramo, učvršćujemo i mijenjamo vlastite misaone sheme. To se odvija
pomoću dva procesa – akomodacije i asimilacije. Akomodacija je
reorganizacija ili ''davanje'' novog okvira postojećim shemama, a asimilacija
je usvajanje i uklapanje novih sadržaja u već postojeće sheme. Dakle, prvi
proces mijenja formu misaonih reprezentacija, te odnose među njima, dok je
drugi usmjeren na obogaćivanje sadržaja svake od tih reprezentacija. Prema
tome, akomodacija je ''radikalnija'' izmjena kognitivne arhitektonike, dok se
asimilacija može shvatiti kao ''kozmetička'' promjena kognitivnih elemenata/
entiteta.

Moguće je da je na Kellyevu teoriju uticao rad Jeana Jacquesa


Piageta, poznatog po izučavanju stadijuma kognitivnog razvoja. Takođe,
konstruktivizam je pristup poznat u teorijama učenja, tj. u edukacijskim
naukama, a iz Kellyeve biografije smo vidjeli da je on bio upoznat sa
teorijama učenja i podučavanja (npr. njegov pedagoški angažman na
Univerzitetu u Edinburgu).

12.3. Lični (personalni) konstrukti, postulat i korolari

Čovjek, putem svoje kognicije, konstruira vlastiti pogled na sebe,


svijet i život. Njegove tendencije, namjere i ponašanja slijede iz skupa
međusobno povezanih konstrukata koje formira kako bi: klasifikovao,
sistematizovao, organizovao i razumio svoja iskustva. Personalni konstrukti
su kalupi, interpretacije, tj. načini tumačenja i shvatanja (Fulgosi, 1987).

130
Kelly (1955) je koristio termin psihološkog prostora, kako bi odredio mjesto
na koje pohranjujemo i organiziramo naša iskustva. Kellyeva teorija
postavljena je tako da uključuje jedan fundamentalni postulat i 11 korolara.

Postulati i korolari su termini koji se koriste u matematici (a, kako


smo vidjeli, Kellyjeve osnovne studije su uključivale matematiku). Postulat
je početna premisa, na kojoj se temelji svaki kasniji dokaz ili diskusija. Može
se odrediti i kao postavka, propozicija ili inicijalna konstatacija/prijedlog.
Korolar je, per definitionem, određeno tvrđenje, iskaz ili izraz koji direktno
slijedi iz izvjesne teoreme. U ovom slučaju, korolari se direktno nadovezuju
na fundamentalni postulat, odnosno razrađuju njegov sadržaj i određuju
njegove posljedice/implikacije. Korolar nije isto što i lema (kratka teorema,
odnosno iskaz koji povezuje dijelove veće teoreme), niti je sama teorema
(koja je pojam sa širim značenjem u odnosu na postulat, korolar i lemu).

Fundamentalni postulat u Kellyevoj teoriji glasi: ''Procesi ličnosti su


psihološki kanalizirani načinima na koje ona anticipira događaje'' (Kelly,
1955, p. 46). Dakle, Kelly je shvatao čovjeka kao jednu vrstu naučnika, koji
formira vlastite pretpostavke o događajima i iskustvima, te se u skladu s
njima i ponaša. Drugim riječima, svaka osoba formira idiosinkratični teorijski
okvir, koji joj služi da objasni iskustva i prilagodi se različitim situacijama.
Slijede objašnjenja 11 korolara.

Korolar konstrukcije. Svaka osoba anticipira događaje tako da


konstruira njihove povratne teme, odnosno ponavljanja. Ljudi opažaju
različite situacije i uočavaju njihova ponavljanja. Na osnovu toga, formiraju
konstrukte, koje koriste kako bi predviđali ishode situacija i događaja, te još
neke karakteristike njihovog odvijanja. Naprimjer, pojedinac posmatra
nekoliko situacija i događaja koje kod njega izazivaju određene utiske i
iskustva. Ova iskustva se mogu pohranjivati (i konstruirati) kao: dobra – loša,
pozitivna – negativna, ugodna – neugodna, prijatna – bolna i slično.

Korolar individualnosti. Osobe se međusobno razlikuju po načinima


na koje konstruiraju događaje. Dakle, svaka osoba percipira i interpretira
svijet na svoj način i iz svog ugla posmatranja. Bez obzira što možemo
pretpostaviti da objektivna realnost postoji i da je zajednička za sve nas, svi
drugačije tumačimo događaje koji se odvijaju pred našim očima ili
konstruiramo značenja različitih tema, problema i trendova. Naprimjer, jedna

131
osoba može pitanje promjene socijalne politike tumačiti kroz konstrukt
''relevantno – irelevantno'', dok druga može ''prizvati'' i primijeniti konstrukt
''blagostanje – siromaštvo''.

Korolar organizacije. Neki konstrukti mogu uključivati (sadržavati)


druge konstrukte, u svrhu anticipacije događaja. Drugim riječima, neki
konstrukti su nadređeni, a drugi podređeni, tj. oni čine specifičnu hijerarhiju
unutar svake ličnosti (Fulgosi, 1987). Primjer je konstrukt ''prijateljstvo –
neprijateljstvo''. On može biti nadređen (superordiniran) sljedećim
konstruktima: ''podrška – odbacivanje'', ''briga – nebriga'', ''pomoć –
uskraćivanje pomoći'' i ''saosjećanost – emocionalna hladnoća''.

Korolar izbora. Pojedinac može odabrati onu alternativu


dihotomiziranog konstrukta koja bi bila bolji prediktor budućih događaja,
odnosno dovela do uspješnije elaboracije skupa događaja. Drugim riječima,
ovakav izbor bi povećao vjerovatnoću uspješnog predviđanja. Dakle, kao što
je već navedeno, konstrukti i sistemi konstrukata se prvo definiraju, potom
podvrgavaju prilagođavanju, npr. u smjeru proširivanja (ekstenzije). Tako će
osoba uzeti u obzir posmatranje i evaluiranje više situacija, što može dovesti
do proširenja određenog konstrukta i/ili do njegove revizije. Može takođe
doći do pomjeranja ka jednom od polova konstrukta (npr. ukoliko
procjenjujemo fudbalere prvenstveno po broju golova koje daju, u smislu:
''uspješan – neuspješan strijelac'', možemo se prikloniti pozitivnom polu kada
uzmemo u obzir izdržljivost, brzinu trčanja i umiješnost driblanja lopte onih
igrača koji nisu dali gol, a pozitivno su ocijenjeni na ovim indikatorima; te
možemo i proširiti konstrukt tako da ga sada odredimo na sljedeći način:
''kvalitetan – nedovoljno kvalitetan igrač'').

Korolar dihotomije. Konstrukti su konačni, odnosno ograničeni i po


prirodi su dihotomni. Dakle, pojedinac posjeduje ograničen sistem bipolarnih
konstrukata, kojima se rukovodi u procjeni i tumačenju svojih doživljaja i
iskustava. Jedan pol konstrukta je uvijek dominantan (naziva se još i
emergentnim polom), dok se drugi (implicitni pol) ne primjenjuje (Fulgosi,
1987). Primjeri su: ''hrabar – slab'', ''vrijedan – bezvredan'', ''siguran –
opasan'', ''optimističan – pesimističan''...

Korolar opsega (obuhvata). Jedan konstrukt ne može biti


generaliziran na sve događaje i iskustva. Dakle, područje primjenjivosti

132
svakog od konstrukata je ograničeno. Stoga, ne možemo u potpunosti
interpretirati svaki događaj ili klasu događaja.

Korolar modulacije. Varijabilnost nekog personalnog sistema


konstrukata je ograničen ''propustljivošću'' (permeabilnošću) njegovih
nadređenih (superordiniranih) konstrukata (Kelly, 1955). Dakle, svaki
konstrukt ima različitu mogućnost izmjene ili reinterpretacije koju nosi za
sobom. Primjer je nacionalni identitet, koji kod mnogo osoba može biti
stabilan konstrukt, u smislu da se pojedinac određuje kao više vrijedan od
drugih, tipičan predstavnik svoje nacije i vjeran svojoj naciji. S druge strane,
permeabilniji konstrukt može se odnositi na nečiju sliku o sebi. Ona može
biti narušena (nesavršena) u adolescenciji, ali se može popraviti, recimo, u
srednjoj dobi.

Korolar iskustva/doživljaja. Konstrukti su, ustvari, radne hipoteze,


koje mogu biti revidirane. Jasnije, sve naše interpretacije su predmet procesa
revizije (provjere i preispitivanja), te jedino što možemo postići jeste
sukcesivna aproksimacija istine. Ovaj korolar je usko vezan uz Kellyev
konstruktivni alternativizam tj. mogućnost adaptacije ili izmjene konstrukata
s obzirom na date okolnosti (Schultz i Schultz, 2005). Ukoliko se osoba dugo
vremena nalazi u relativno neizmijenjenoj okolini, malo njenih konstrukata
može biti revidirano, a oni koji su izmijenjeni prolaze kroz spore
transformacije slabijeg intenziteta i obima. Referirajući se na ovaj Kellyev
korolar, ne možemo reći da je osoba angažovana na istom poslu 10-ak godina
stekla pravo (istinsko) desetogodišnje iskustvo. Ukoliko neko radi na isti
način, uslovi rada su mu gotovo identični i radi sa istim kolegama, on nije u
mogućnosti revidirati vlastite konstrukte (niti steći legitimno iskustvo).

Korolar fragmentacije. Pojedinac može sukcesivno primjenjivati


(odnosno, ''prizivati'') različite sisteme konstrukata koji su, glede donošenja
zaključaka, inkompatibilni (nespojivi) jedni sa drugima. Dakle, on ih ne
može primjenjivati paralelno (istovremeno), već ''serijski''. Ukoliko bi ih
primjenjivao istovremeno, to bi moglo dovesti do različitih problema i
poremećaja u njegovom ponašanju (Fulgosi, 1987).

Korolar istovjetnosti. Jedna osoba može primjenjivati neki konstrukt


(za tumačenje određenog iskustva) koji je sličan onom kojeg koristi druga
osoba (Kelly, 1955). Dakle, ove osobe mogu imati međusobno slične

133
psihološke procese. Iz prethodnog slijedi da događaji i situacije, za različite
osobe, mogu imati slično značenje. Uzimajući u obzir sadržaj ovog korolara,
individualne razlike se, po Kellyu, mogu objasniti razlikama u sistemu
konstrukata koje ljudi koriste, čime njegova teorija ličnosti potvrđuje svoje
mjesto među kognitivnim pristupima.

Korolar društvenosti (socijalnosti). Osoba može konstruirati procese


konstrukcije druge osobe, što igra važnu ulogu u socijalnim interakcijama
(veze, empatija i slično). Dakle, uzajamno razumijevanje personalnih
konstrukata pojedinaca nužno je za uspostavljanje društvenih (prijateljskih i
intimnih) relacija među njima. Svako od nas obnaša određene socijalne
uloge, kroz koje definira i uobličava svoje doživljaje i iskustva. Uloge u
kojima se osoba često nalazi i koje su tipične za nju se nazivaju sržnim
ulogama (Fulgosi, 1987). To su, naprimjer, uloga: majke, oca, brata, sestre,
prijatelja, sina, kćerke, muža, supruge i slično.

12.4. Iskustveni ciklus i deset tipova ''plača''

U okviru svoje teorije, Kelly je predložio iskustveni ciklus (eng.


experience cycle), koji je, ustvari, proces revidiranja vlastitih konstrukata. On
obuhvata pet etapa (Kelly, 1963):

1. anticipaciju, odnosno radnu hipotezu;


2. ulaganje u događaj;
3. ''susret'' sa događajem;
4. potvrđivanje ili opovrgavanje (odbacivanje) hipoteze/anticipacije i
5. reviziju konstrukta (u zavisnosti od potvrđivanja ili odbacivanja
hipoteze).

Ovaj ciklus je bitan proces u unapređenju mogućnosti predikcije/


anticipacije na osnovu personalnih konstrukata, te u pomaganju ljudima da
steknu veću slobodu u životu. Ukoliko se slijepo držimo fiksnih konstrukata
(zacementiranih kognitivnih kalupa), nastaju problemi, u vidu npr.
anksioznosti i krivice.

Kelly je identifikovao deset načina koje koristimo kako bismo


kontrolirali osjećaje anksioznosti i krivice – ''deset vrsta plača'' (Raskin,
2006):

134
a. difuzni-neartikulirani plač (osoba ne zna zašto plače, niti se može
izraziti ''koherentno'', a karakterističan je za osobe čija se struktura
ličnosti ''raspada'');
b. infantilni (djetinjasti) plač (ukazuje na infantilni nivo organizacije
ljudske psihe, te na neke organske poremećaje, a viđen je kao
pokušaj da emocionalno izrazimo sebe na neverbalni način);
c. regresivni plač (prate ga grimase i jezičko izražavanje
karakteristično za period novorođenčeta i dojenčeta);
d. ''labavi'' plač (ponašanja i predstave koje ga prate su ''labave'', kao
kod akutne shizofrenije);
e. situacijski plač (to je vrsta plača vezana za specifične situacije, u
kojima osoba doživljava intenzivnu anksioznost; obično prestaje
čim se završi stresni događaj);
f. histrioni plač (po Kellyu, ovaj plač je karakterističan za
konverzivnu neurozu, kao i za antisocijalni poremećaj; on
podrazumijeva reakcije koje imaju za cilj da skrenu pažnju na
osobu ili da psihoterapijski proces udalji od glavnih tema);
g. hostilni (neprijateljski) plač (uobičajen je za konverzivne reakcije
i hipohondriju; obično je usmjeren protiv psihoterapeuta);
h. konstriktivni (sužavajući) plač (uz pomoć ove vrste plača, klijent
se povlači iz realnosti, jer smatra da je ona opasna i usmjerena
protiv njega; on sužava svoje polje doživljavanja, a karakterističan
je za klijente koji imaju depresivne tendencije ili pate od
involutivne melanholije);
i. agitirani plač (klijent plače usljed nečega što je stresno za njega,
ali u suštini nije loše samo po sebi; osoba je impulzivna i
uzrujana) i
j. ''fasadni'' plač (klijenti ga koriste da uvjere psihoterapeuta kako su
njihovi problemi i poteškoće stvarni; sličan je hostilnom i
histrionom plaču; klijent preuveličava probleme u jednoj oblasti,
kako bi time formirao ''fasadu'' za drugu vrstu problema).

Plač je, kao što vidimo, način ekspresije ili sakrivanja vlastitih
problema i neprijatnih osjećanja ili tema. Neki klijenti, tokom
psihoterapijskog procesa, koriste plač (odnosno skup reakcija) kako bi
stvorili fasadu (masku) iza koje kriju svoje slabosti, drugi ga koriste u svrhu
povlačenja u sebe, treći ga upotrebljavaju kako bi skrenuli pažnju na svoje

135
probleme, četvrti ga koriste na nezreli način, a ostali u vidu acting outa ili
pokazivanja neprijateljstva prema svom psihoterapeutu (napad kao najbolja
odbrana).

12.5. Evaluacija Kellyeve teorije

Kellyeva teorija donijela je novi pogled na interpretaciju i


eksploraciju ličnosti. Njegov pristup je idiografski, jer svako ima vlastiti
sistem konstrukata, čiji sadržaj varira od osobe do osobe. Problem Kellyeve
teorije je taj što isključivo ističe značaj kognitivnog aspekta ličnosti
(zanemarene su npr. motivacija i emocije, a nije ponuđen ni model strukture
ličnosti). U suštini, njegov pristup opisuje personalne perspektive ljudi,
odnosno evaluativno-interpretativni dio kognitivnog aparata. Takođe, upitna
je i dihotomna priroda konstrukata, s obzirom da osoba može interpretirati
svoja iskustva rukovodeći se kontinuumima, a ne binarno određenim
konstruktima.

Rekapitulacija poglavlja

1. Korolar je sinonim za teoremu. T N


2. Kellyeva teorija spada u kognitivne pristupe. T N
3. Konstrukti su shvaćeni kao dimenzije (kontinuumi) ličnosti. T N
4. Šta je konstruktivizam?
5. Šta je postulat, a šta korolar?
6. Definirajte konstruktivni alternativizam.
7. Šta je ekstenzija konstrukta?
8. Sistem konstrukata i njihovi sadržaji se razlikuju od osobe do osobe.
Ovo je opis korolara ____________________ .
9. Šta su sržne uloge? Navesti tri primjera.
10. Šta je permeabilnost konstrukata?
11. Neki konstrukti su subordinirani, a neki superordinirani drugima. Ovo
je korolar ______________________.
12. Kako glasi fundamentalni postulat?
13. Dominantni pol određenog konstrukta naziva se _____________ pol,
a onaj pol koji se ne primjenjuje je _______________ pol.
14. Kako glasi korolar fragmentacije?
15. Koje kritike možemo uputiti Kellyevoj teoriji ličnosti?

136
16. Pobrojati etape iskustvenog ciklusa.
17. Šta je sve moglo uticati na Kellya da predloži pristup kakav je Teorija
personalnih konstrukata?
18. Šta je situacijski plač?
19. Za koga je karakterističan histrioni plač?

137
138
13. BIHEVIORALNI I SOCIOKOGNITIVNI PRISTUPI

Tipičan predstavnik biheviorističke paradigme je B. F. Skinner.


Međutim, kako su bihevioristi zainteresirani samo za opservabilne i
detektabilne manifestacije ličnosti u vidu obrazaca ponašanja, Skinnerova
teorija nije uvrštena u ''velike'' teorije ličnosti. Zapravo, ona nije teorija
ličnosti u pravom smislu te riječi. Imajući to u vidu, ovdje smo se odlučili
dati njen kratak prikaz.

Sociokognitivna teorija A. Bandure je pristup tipičan za odgojne


nauke i razvojnu psihologiju, te ćemo se ovdje ukratko osvrnuti i na nju, kako
bismo prikazali osnovne postavke pristupa koji je nastao smještanjem
kognitivnih i socijalnih faktora u isti teorijski okvir.

Teorija vremenskih perspektiva, novije stajalište u odnosu na


prethodna dva, predstavlja eksplanatorni okvir koji zaista ima svoju punu
primjenu u tumačenju odnosa između unutrašnjeg (psihičkog) i vanjskog
svijeta (odnosno, okoline). Bitna odrednica ovog pristupa je percepcija
vremena, odnosno temporalna perspektiva koju osoba zauzima da bi
interpretirala vlastite doživljaje i iskustva.

13.1. Biheviorizam B. F. Skinnera

Burrhus Frederic Skinner je rođen u 1904. godine u jednom gradiću u


Pensilvaniji, blizu Njujorka. Bio je provorođeno dijete pravnika i domaćice.
Kao dječak je volio izrađivati različite stvari, ''male izume'', dok je kao
srednjoškolac radio u jednoj obućarskoj radnji. Potom je pohađao
Hamiltonski koledž, želeći postati pisac. Jedno vrijeme je radio u knjižari,
gdje se upoznao sa djelima Johna Watsona i Ivana P. Pavlova.

Sa navršene 24 godine, upisuje se na Harvard, gdje na odsjecima za


psihologiju i fiziologiju pokazuje svoj talenat i umijeće za istraživanja.
Dizajnirao je nekoliko laboratorijskih aparata, odnosno pribor koji je
unaprijedio provođenje eksperimenata. Jedan od važnijih izuma bila je tzv.
Skinnerova kutija za operantno uslovljavanje. Njegova prva knjiga, koja se
odnosila na istraživanja na Harvardu, bila je ''Ponašanje organizama'' (1938).
Tokom Drugog svjetskog rata, trenirao je golubove da kljucanjem određene
mete usmjeravaju projektile na zacrtana odredišta. Prije toga, proučavao je

139
uslovljavanje pacova u laboratorijskim uslovima. Za svoju kćerku Deboru,
napravio je specijalnu kolijevku, koja je bila manje rizična za bebu, u odnosu
na uobičajene kolijevke koje su se proizvodile u ono vrijeme.

1945. godine postao je predsjednik Odsjeka za psihologiju, na


Univerzitetu u Indiani. Dvije godine kasnije, seli se u Cambridge, a 1953.
godine iz štampe izlazi njegova knjiga ''Nauka i ljudsko ponašanje''. Skinner
je osmislio metodu programiranog podučavanja, koja se zasnivala na
biheviorizmu. 1957. godine, izdao je knjigu ''Verbalno ponašanje'', a 1969.
godine ''Kontingencije potkrepljenja''. Do kraja života je intenzivno pisao, a
godinu nakon što mu je dijagnosticirana leukemija, umire u Cambridgeu
(1990. godine).

Skinner je animalno i ljudsko ponašanje shvatao kao skup reakcija na


zadate stimuluse (S → R), te je priznavao samo one karakteristike i svojstva
organizma koji su se mogli egzaktno mjeriti i objektivno procijeniti. Skinner
(1938, p. 6) je pod ponašanjem podrazumijevao ''kretanje organizma ili
njegovih dijelova u referentnom okviru koji je postavljen od strane njega
samoga ili pod uticajem različitih vanjskih objekata ili polja sile.'' U početku,
koristio je termin refleks, kako bi označio sistem ''stimulus – reakcija''.
Definirao je i nekoliko zakona, po kojima se odvija sprega stimilus – reakcija
(Skinner, 1938):

1. zakon praga (intenzitet podražaja mora dostići određenu kritičnu


vrijednost, da bi izazvao reakciju);
2. zakon latencije (može postojati vremenski interval između
početka zadavanja stimulusa i početka reakcije/odogovora na
podražaj);
3. zakon magnitude odgovora (magnituda/intenzitet/veličina odgo-
vora je funkcija intenziteta stimulusa);
4. zakon o naknadnom pražnjenju/otpuštanju (reakcija, odnosno
odgovor na stimulus može trajati još neko vrijeme, nakon
''gašenja'' podražaja) i
5. zakon vremenske sumacije (duže ili ponovljeno zadavanje
stimulusa ima isti efekat kao povećavanje njegovog intenziteta).

Definirao je još nekoliko zakona vezanih za reflekse, a među njima


možemo izdvojiti one koji se tiču uslovljavanja reakcija, odnosno odgovora

140
organizma na stimuluse (Skinner, 1938): zakon uslovljavanja odgovora (ako
nakon pojavljivanja određenog ponašanja primijenimo potkrepljivački
stimulus, ovo ponašanje će postati učestalije) i zakon gašenja/ekstinkcije
odgovora (ukoliko ponašanje koje je postalo učestalo zahvaljujući primjeni
potkrepljivača nije više praćeno primjenom tog potkrepljivačkog podražaja,
dolazi do njegovog prorjeđivanja, odnosno gašenja).

Dakle, Skinner se najviše bavio operantnim uslovljavanjem, odnosno


ponašanjem koje je kontrolirano njegovim posljedicama (potkrepljivačima).
Ova ponašanja nazivaju se operanti. Potkrepljenje može biti pozitivno
(zadavanje ugodnog, prijatnog, odnosno poželjnog podražaja) i negativno
(otklanjanje negativnog ili neprijatnog podražaja). Potkrepljivač se može
zadati odmah, ili nakon nekog vremenskog perioda. Ukoliko pomoću
potkrepljivača usmjeravamo nečije ponašanje prema željenim ishodima, riječ
je o oblikovanju ponašanja (eng. shaping).

U suštini, Skinnerov najveći doprinos je kontingencija (uslovljenost)


ponašanja, koja obuhvata tri segmenta (faktora): antecedentni stimulus,
ponašanje i konsekventni stimulus. Kroz njegov model ponašanja mogu se
izučavati: pažnja, percepcija, jezik, pamćenje, emocionalno reagovanje i
proces socijalizacije (Gewirtz i Peláez-Nogueras, 1992). Naime, bihevioristi
smatraju da navike, fobije, reakcije i različite druge obrasce ponašanja
stičemo kroz proces uslovljavanja. Ova ponašanja i načini reagovanja se
polako učvršćuju, a u nedostatku potkrepljivača, mogu polako da se gase,
kada usvajamo druge oblike ponašanja ili se vraćamo na one koji su bili
tipični za nas prije prisustva određenih potkrepljivača.

13.2. Sociokognitivni pristup A. Bandure

Albert Bandura je rođen 1925. godine u Mundaneu, u provinciji


Alberta (Kanada). Bakalaureat je stekao na Univerzitetu Britanska
Kolumbija, a doktorat na Univerzitetu u Iowi (1952). Naredne godine,
ponuđeno mu je mjesto predavača na Stanfordu, gdje će graditi svoju naučnu
i pedagošku karijeru. 1963. godine, proveo je poznati Bobo Doll eksperiment,
važan u razvojnoj psihologiji, a 1977. godine objavio svoju Teoriju
socijalnog učenja. Bavio se samoefikasnošću, a nešto kasnije i
samoregulacijom.

141
Albert Bandura je, prije svega, poznat po svom sociokognitivnom
pristupu, u okviru kojeg je izučavao učenje posmatranjem, odnosno
modeliranje. Svako od nas, kao što je pisao i Kelly, obnaša određene
socijalne uloge. Učenje ovih uloga naziva se modeliranje. Po Banduri (1986),
modeliranje se odvija u četiri koraka:

a. pažnja (pojedinac usmjerava svoju pažnju na karakteristike i


ponašanja osobe koju želi oponašati – svoj uzor ili značajnog
drugog);
b. retencija i reprezentacija (pojedinac smješta i zadržava ove
opservacije u svom pamćenju, u vidu mentalnih reprezentacija,
kako bi ih kasnije mogao prizvati i ponoviti u vlastitom
ponašanju/izvedbi);
c. reprodukcija (unutrašnje predstave i sjećanja o opaženim
karakteristikama svog uzora bivaju pretvorene u vlastite
tendencije, akcije i ponašanja) i
d. motivacija (kako bismo nekoga imitirali, odnosno, identifikovali
se s njim, trebamo biti motivirani za to; naša motivacija može
zavisiti od kvaliteta i kvantiteta potkrepljenja koja naš model
prima).

Po Banduri (1999), ljude odlikuje: proaktivnost, samorefleksija,


samoorganizacija i samoregulacija. Dakle, nisu samo nasljeđe i okolina
faktori važni za postizanje svakodnevnih i životnih ishoda, već i aktivnost
pojedinca ili, kako je on naziva, ljudska aktivnost (eng. human agency).
Pojedinac je u Bandurinoj teoriji shvaćen kao neko ko kontroliše i upravlja
vlastitim: emocijama, motivacijom, mišljenjem i postupcima. Dakle, čovjek
svjesno upravlja sobom, te Bandura (1999) ne smatra da je područje svjesnog
prosto epifenomen nesvjesnih procesa.

Još jedan ključni pojam u Bandurinoj teoriji je samoefikasnost. Ovaj


konstrukt odnosi se na percepciju vlastite djelotvornosti, odnosno uspješnosti
u ostvarivanju postavljenih ciljeva i ispunjavanju različitih zadataka. Bandura
(1999) razlikuje tri aspekta samoefikasnosti – socijalnu samoefikasnost,
samoregulaciju i akademsku samoefikasnost. Percipirana samoefikasnost je
determinirana mnogim faktorima, dok je u isto vrijeme antecedens, tj. činilac
koji prethodi drugim važnim psihološkim varijablama. Samoregulacija se
odvija kroz tri procesa (kognitivne aktivnosti): self-monitoring, prosuđivanje

142
i funkciju reakcija na vlastito ponašanje (procjenu da li je ono u skladu sa
našim standardima, te da li je prikladno za ispunjavanje postavljenih ciljeva,
Bandura, 1991).

Samoefikasnost je operacionalizirana u vidu Skale opšte


samoefikasnosti (eng. General Self-Efficacy Scale, GSE, Schwarzer i
Jerusalem, 1995). Ovaj instrument se sastoji od 10 tvrdnji, datih u vidu
Likertove četvorostepene skale. Skor se formira sumiranjem odgovora na
svaku od čestica ili računanjem aritmetičke sredine odgovora sudionika.
Skala generalne samoefikasnosti ima dobru pouzdanost i valjanost. Juárez i
Contreras (2008) su dobili pozitivnu povezanost samoefikasnosti (mjerene
opisanom skalom) i sljedećih varijabli: emocionalne stabilnosti,
samopouzdanja, dominantnosti, kognitivne kontrole, socijabilnosti i liderskih
karakteristika; te negativnu povezanost između samoefikasnosti i
anksioznosti.

13.3. Teorija vremenskih perspektiva P. Zimbarda

Philip George Zimbardo rođen je 1933. godine u Njujorku, u porodici


imigranata koji su u SAD došli sa Sicilije. Na Brooklynskom koledžu je
stekao bakalaureate iz antropologije, sociologije i psihologije. Na Yaleu je
stekao magisterij (1955) i doktorat iz psihologije (1959. godine). Predavao je
na univerzitetima: Yale, New York, Columbia i Stanford. Za svoj
profesionalni angažman, dodijeljeno mu je zvanje professora emeritusa.

Sedamdesetih godina je bio voditelj poznatog Stanfordskog


''zatvorskog'' eksperimenta, gdje je izučavao uticaj socijalne uloge, autoriteta,
odnosa dominacije-submisije i deindividuacije. Skovao je termin Luciferov
efekt, kako bi označio uticaj situacije na promjenu ponašanja ljudi, odnosno,
jedan vid transformacije normalnih, prosječnih i ''dobrih'' pojedinaca u ''loše''
i ''zle'' osobe. Zimbardo je, prvenstveno, socijalni psiholog koji je dao veliki
doprinos ovoj disciplini. Poznat je i njegov rad vezan za koncept i pojavu
heroizma (suprotan fenomen Luciferovom efektu), koji je primijenio tako što
je osmislio i vodio nekoliko projekata koji su imali za cilj poticanje
pomagačkog, altruističnog ponašanja. Dao je i doprinos u oblasti izučavanja
stidljivosti. 2012. godine, APA mu je dodijelila zlatnu medalju za životno
djelo, odnosno postignuća u psihologiji.

143
Teorija vremenskih perspektiva, koja će ovdje biti obrađena,
predstavlja najrazrađeniji pristup među Zimbardovim doprinosima. Ključni
konstrukt ove teorije je temporalna (vremenska) perspektiva. Temporalna
perspektiva je vremenski okvir interpretacije vlastitih iskustava i doživljaja,
kroz koji osoba poima sebe i svijet. Boyd i Zimbardo (1996) su identifikovali
i opisali pet vremenskih perspektiva:

a. pozitivna prošlost (percepcija i doživljaj prošlih iskustava i


situacija kao nečega što je pozitivno, ugodno i prijatno; osoba se
rado sjeća prošlosti i iz nje crpi zadovoljstvo i ugodu);
b. negativna prošlost (izdvojena je kao zasebna dimenzija u
eksplorativnoj faktorskoj analizi, a odnosi se na generalno
negativan stav i osjećanja vezana za prošla iskustva i situacije);
c. hedonistička sadašnjost (osobe za koje je karakterističan ovaj
vremenski okvir interpretacije su: sklone različitim porocima;
pretjeruju u piću, hrani i uživanju psihoaktivnih supstanci; skloni
su rizičnim ponašanjima, riječju, žive ''do daske'');
d. fatalistička sadašnjost (pojedinac kod koga je dominantna ova
vremenska perspektiva smatra da njegov život nije u njegovim
rukama, te da se stvari dešavaju onako kako ''moraju'' da se
dešavaju i da on ne može uraditi gotovo ništa da izmijeni svoju
situaciju) i
e. budućnost (osoba ima definirane kratkoročne i dogoročne ciljeve,
koristi mehanizme samoregulacije i samorefleksije, postiže po-
stavljene ciljeve i ima konstruktivne planove za budućnost).

John Boyd je nešto više proučavao još jednu vremensku perspektivu,


transcendentalnu budućnost. Ona je dodata listi navedenih pet temporalnih
perspektiva, a odnosi se na vjerovanja ljudi u ''zagrobni'' život, odnosno
uvjerenje da će nakon smrti biti nagrađeni i/ili kažnjeni za svoja djela i
ponašanja u ''ovozemaljskom'' životu (Zimbardo i Boyd, 1999). Dakle,
transcendentalna budućnost obuhvata vjerovanja (subjektivne pretpostavke
kojima se osoba priklanja) u određene religijske dogme, a data vjerovanja
utiču na ishod samorefleksije i predstavljaju specifičan okvir u koji osoba
smješta svoje doživljaje, iskustva i percepcije.

''Balansiranje'' prilikom korištenja različitih vremenskih perspektiva,


odnosno njihova fleksibilna upotreba od strane osobe, indikator je dobrog

144
mentalnog zdravlja. Dakle, osoba ne treba biti fiksirana na posmatranje
svijeta isključivo kroz jednu vremensku perspektivu, već osvijestiti da postoji
nekoliko njih, te ih uz pomoć metakognicije i ovog saznanja, koristiti kako bi
se unaprijedilo vlastito iskustvo, slika o sebi i osjećaj blagostanja. Poželjno je
da pojedinac posmatra i interpretira prošla iskustva kroz prizmu pozitivne
prošlosti, te da u određenoj mjeri živi u skladu sa hedonističkom sadašnjošću
i vremenskom perspektivom budućnosti.

Dvije najčešće operacionalizacije temporalnih perspektiva su


Zimbardov inventar vremenskih perspektiva (eng. Zimbardo Time
Perspective Inventory – ZTPI, Zimbardo i Boyd, 1999) i Skala transcen-
dentalne budućnosti kao vremenske perspektive (eng. Transcendental-Future
Time Perspective Scale – TFTPS, Boyd i Zimbardo, 1996). ZTPI se sastoji od
56 tvrdnji i obuhvata pet glavnih vremenskih perspektiva, a TFTPS čini 10
čestica kojima se mjeri transcendentalna budućnost. Njihova faktorska i
kriterijska valjanost, kao i pouzdanost tipa unutrašnje konzistencije su
zadovoljavajući, a ovi instrumenti su u posljednje vrijeme polučili mnogo
istraživanja.

Boyd i Zimbardo (2005) su ponudili pregled nekoliko studija, u


kojima je utvrđeno sljedeće: pozitivna prošlost je u pozitivnim korelacijama
sa samopoštovanjem i zavisnošću od nagrade; negativna prošlost je u
pozitivnoj vezi sa agresivnošću, depresivnošću i anksioznošću; hedonistička
sadašnjost pozitivno korelira sa traženjem novosti i senzacija; fatalistička
sadašnjost je u pozitivnoj korelaciji sa anksioznošću, agresivnošću,
depresivnošću i ego-kontrolom; a budućnost je u pozitivnim korelacijama sa
savjesnošću, potrebom za stabilnošću (konzistentnošću), samopoštovanjem i
zavisnošću od nagrade.

Zimbardo i Boyd (1999), na osnovu serije vlastitih istraživanja,


navode sljedeće nalaze: ekstraverzija je u negativnoj korelaciji sa negativnom
prošlošću i fatalističkom sadašnjošću, a u pozitivnim korelacijama sa ostalim
vremenskim perspektivama; prijatnost (ugodnost, prijateljska nastrojenost) je
u negativnoj korelaciji sa negativnom prošlošću, dok pozitivno korelira sa
pozitivnom prošlošću; savjesnost je u najvišoj (i pozitivnoj) korelaciji sa
budućnošću; emocionalna stabilnost je u negativnim korelacijama sa:
hedonističkom sadašnjošću, fatalističkom sadašnjošću i negativnom

145
prošlošću; a otvorenost za nova iskustva je u pozitivnoj korelaciji sa
budućnošću i negativnoj korelaciji sa fatalističkom sadašnjošću.

Podlogar i Bajec (2011) su dobili da je transcendentalna budućnost u


pozitivnim korelacijama sa ekstraverzijom, otvorenošću prema novim
iskustvima i saradljivošću. Ova vremenska perspektiva pozitivno korelira i sa
konzervativnošću/konvencionalnošću i subjektivnim procjenama vlastite
religioznosti, dok nije u statistički značajnoj korelaciji sa zadovoljstvom
životom (Repišti, 2014a).

13.4. Evaluacija izloženih pristupa

Skinnerov biheviorizam je redukcionistički pristup, koji svodi ljude i


životinje na za njih specifičan niz ''stimulus → reakcija'' situacija. Međutim,
ovaj pristup se odlikuje objektivnošću i izučavanjem onoga što je
opservabilno i što se može mjeriti.

Bandurina teorija je vrijedan doprinos sociokognitivnoj paradigmi, a


samoefikasnost je konstrukt koji je koristan u mnogim psihološkim
disciplinama. S druge strane, Bandura se mnogo manje bavi emocijama, a
gotovo nikako dubljim doživljajima i nesvjesnim sadržajima psihe.

Zimbardova Teorija vremenskih perspektiva psihologiji donosi nešto


novo – razmatranje temporalne dimenzije i isticanje njenog značaja za
fenomenološko polje i kognitivni okvir ljudi. Osnovna kritika ove teorije je
da su već poznati psihološki fenomeni/varijable smješteni u nove okvire, tj.
podvedene pod konstrukte vremenske perspektive. Međutim, ova teorija
zaista nosi nešto novo, jer pažljivijom analizom njenih postavki uviđamo da
je riječ o paradigmi vremenskih perspektiva.

Rekapitulacija poglavlja

1. Glavni dio Skinnerovog rada odnosi se na operantno uslovljavanje.


T N
2. Bandurin pristup je poznat kao motivaciono-kognitivna teorija
strukture ličnosti. T N
3. Po Banduri, svjesno je epifenomen nesvjesnog dijela ličnosti. T N
4. Kako glasi zakon magnitude odgovora?

146
5. Kako glasi zakon uslovljavanja odgovora?
6. Definirajte samoefikasnost.
7. Nabrojte bar pet korelata samoefikasnosti.
8. Koja su četiri procesa (koraka) učenja modeliranjem?
9. Koja su tri aspekta samoefikasnosti?
10. Putem koja tri procesa se odvija samoregulacija?
11. Šta je temporalna perspektiva?
12. Opisati hedonističku sadašnjost.
13. Šta je transcendentalna budućnost?
14. Kojim psihološkim instrumentima mjerimo vremenske perspektive?
15. Navesti bar tri korelata negativne prošlosti.
16. Navesti bar tri korelata fatalističke sadašnjosti.
17. Šta je balansiranje temporalnih perspektiva?
18. Akrofobija je iracionalni strah od visine. Kako bi je pojedinac mogao
prevazići, ukoliko se rukovodi principima Skinnerovog biheviorizma?
19. Kakva je akademska samoefikasnost pesimistične i emocionalno
labilne osobe, koja dva puta zaredom pada na ispitu?
20. Neki pojedinac se rado sjeća svog djetinjstva i mladosti, danas je
sklon prejedanju i pretjeranoj konzumaciji alkohola, smatra da život
nije u njegovim rukama, niti ima jasne planove za budućnost. Opišite
njegov profil s obzirom na teoriju vremenskih perspektiva.
21. M. K. je imao podršku svojih roditelja kada je krenuo u školu. Bio je
nagrađen za svaku dobru ocjenu koju je dobio. U srednjoj školi, M. K.
postaje učenik generacije. Kako objasniti njegov školski uspjeh po
Skinnerovoj, a kako po Bandurinoj teoriji?

147
148
14. TEORIJA LIČNOSTI GORDONA ALLPORTA

14.1. Biografija G. Allporta

Gordon Williard Allport je rođen 11. novembra 1897. godine u


Montezuni (Indiana), u protestantskoj porodici ljekara i učiteljice. Dok je bio
mali, njegova porodica se preselila u Cleveland (Ohio). Allport je opisivan
kao stidljiv i zatvoren dječak. U srednjoj školi je postizao izvrstan uspjeh, te
je dobio stipendiju za studije na Harvardu. Ondje je postao prvostupnik
ekonomije i filozofije. U svojoj autobiografiji, Allport navodi da se u to
vrijeme sreo sa Freudom u Beču.

Svoju predavačku karijeru započeo je na koledžu Robert u Istanbulu,


gdje je radio godinu dana. Ipak, vratio se na Harvard, kako bi se posvetio
izučavanju psihologije. Njegov prvi naučni članak bio je Osobine ličnosti:
Njihova klasifikacija i mjerenje (1921), koji je napisao u koautorstvu sa
svojim bratom Floydom Henryem. Magistrirao je 1921, a doktorirao 1922.
godine. Smatrao je da psihoanalitički i bihevioralni pristup nisu pogodni za
izučavanje ličnosti, te je osmislio nekoliko svojih metoda i tehnika za
procjenu i mjerenje osobina ličnosti. Bavio se i temama kao što su:
religioznost, predrasude, glasine i slično.

Na Harvardu, počev od 1924. godine, drži kolegij čiji se sadržaj


odnosio na psihološke i socijalne aspekte ličnosti. U to vrijeme, ženi se
Adom Lufkin Gould, kliničkom psihologinjom, sa kojom će dobiti sina. Bio
je urednik Žurnala za abnormalnu i socijalnu psihologiju. 1933. godine,
postao je pridruženi član Američke akademije nauka i umjetnosti. Šest
godina kasnije, biva izabran za predsjednika Američke psihološke asocijacije,
a 1963. godine, ovo društvo ga nagrađuje zlatnom medaljom za naučna i
stručna postignuća. Umro je 9. oktobra 1967. godine u Cambridgeu, od raka
pluća.

Allport je dao veliki doprinos psihologiji ličnosti i socijalnoj


psihologiji. Njegova kapitalna djela su: ''Ličnost: Psihološka interpretacija''
(1937), ''Pojedinac i njegova religija'' (1950), ''Priroda predrasuda'' (1954),
''Postajanje: Temeljna razmatranja o psihologiji ličnosti'' (1955) i ''Obrazac i
rast ličnosti'' (1961).

149
14.2. Crte ličnosti

Allport je smatrao da ličnost čine dinamički i organizirani psihofizički


sistemi unutar pojedinca koji determiniraju njegovo mišljenje i ponašanje.
Takođe je tvrdio je da na ličnost utiču nasljeđe i okolina (socijalna i
kulturalna). Pomenuti sistemi se odnose na crte ličnosti, koje je Allport
(1937a) odredio na sljedeći način:

1. Crte ličnosti nisu jednostavno konstrukti, već posjeduju realnu


egzistenciju unutar svakog od nas.
2. One uzrokuju, odnosno određuju naše ponašanje. Ličnost se ne
može svesti na biheviorističku dijadu ''stimulus – reakcija'', budući
da crte ličnosti stupaju u interakciju sa okolinom, kako bi
oblikovale naše ponašanje i traženje odgovarajućih stimulusa.
3. Crte ličnosti su međusobno povezane i obično združeno
determiniraju i oblikuju naše ponašanje.
4. Crte ličnosti se mogu utvrditi empirijski, tako što se posmatra i
prati konzistentno reagovanje pojedinca na iste ili slične
podražaje.
5. Crte ličnosti variraju s obzirom na situaciju. Dakle, osoba u nekim
situacijama može biti otvorena i pričljiva, dok u drugim
okolnostima može biti šutljiva i zatvorena.

Allport je podijelio crte ličnosti na kardinalne, centralne i sekundarne.


Kardinalne crte su one koje su tipične za datu osobu, odnosno prožimaju i
određuju gotovo cijelo njeno ponašanje tokom života (Zuroff, 1986). Ove
crte nisu prisutne kod svakog, a odnose se na jedan vid strasti ili glavne ideje
(cilja, vrijednosti) kojima se osoba rukovodi u životu: desegregacija,
nacionalizam, altruizam, sadizam, pacifizam, buntovništvo... Osobe koje
posjeduju ovaj tip crta ličnosti su najčešće specifične, originalne ili neobične.
Primjer je Immanuel Kant, koji je bio poznat po kompulzivnoj tačnosti
(punktualnosti) i opsesivnoj potrazi za istinskim (čistim) znanjem. Drugi
primjer je ruski matematičar Grigori Perelman, koji je odbio Fieldsovu i
Milenijsku nagradu Clayevog instituta, odnosno novac koji je trebao primiti.
Njegova ličnost se može opisati dvijema kardinalnim crtama – ultimativnom
antieksponiranošću i doslovnom pravičnošću. Treći primjer je Salvador Dali,
čija se kardinalna crta ličnosti može odrediti kao autentična, ekshi-
bicionistička ekstravagantnost.

150
Centralne crte obuhvataju pet do deset tema/karakteristika koje
najbolje opisuju naše ponašanje (Schultz i Schultz, 2005). Primjeri su:
hrabrost, ironičnost, optimizam, ustrajnost i slično. Sekundarne crte su one
koje izražavamo manje dosljedno od centralnih crta, te koje uveliko zavise od
situacije. Ovdje su, pored ostalog, ubrojeni stavovi i preferencije. Primjeri su:
pokazivanje neprijateljstva kao rezultat specifične uvrede (osoba inače nije
hostilna, ali u slučaju da je neko izazove u smislu omalovažavanja npr. njene
majke ili djeteta, ona će pokazati neprijateljstvo prema osobi koja ju je
povrijedila), povremeno ispoljavanje seksualnog mazohizma (za koji zna
jako mali broj osoba), brižnost ukazana samo određenoj grupi ljudi (npr.
samo onima koji boluju od neizlječive bolesti) itd.

Allport je takođe razlikovao opće (nomotetičke, dimenzionalne) crte i


individualne (morfogene) crte, odnosno personalne dispozicije (Fulgosi,
1987). Opće (zajedničke) crte su karakteristične za sve ljude, tj. univerzalne
su (primjeri: savjesnost, ekstraverzija...), dok su individualne osobine tipične
za datog pojedinca. One se mogu saznati na osnovu proučavanja lične
historije, te onoga što je osoba napisala ili kreirala (npr. autobiografije,
dnevnici, slike, zvučni zapisi...).

Allport je još govorio o navikama, koje su manje konzistentne i manje


trajne u odnosu na crte ličnosti, kao i o stavovima, koji podrazumijevaju
postojanje objekta stava (koji osoba može biti vrednovati pozitivno ili
negativno). Smatrao je da grupne stavove usvajamo zahvaljujući pripadnosti
određenoj grupi koja utiče na razvoj i formiranje naše ličnosti i navika
(Allport, 1954). Dakle, Allport je stalno isticao povezanost ličnosti i
okolinskog miljea.

14.3. Psiholeksička studija

Allport i Odbert (1936) su u Websterovom novom internacionalnom


rječniku (eng. Webster's New International Dictionary) pronašli 17953 riječi
engleskog jezika koje se odnose na individualne razlike u ponašanju (te bi
mogle upućivati na crte ličnosti). Prvenstveno su uzeli u obzir pridjevsku
formu riječi, a u određenim slučajevima imeničku ili prilošku. Analizirane
riječi su podijelili u četiri grupe:

151
A. generalne, konzistentne i stabilne tendencije prilagođavanja
pojedinca na okolinu (npr.: introvert, agresivan, socijabilan,
neempatičan, optimista, skroman, blag...);
B. privremena psihička stanja (trenutna raspoloženja, stavovi i
aktivnosti, kao što su: veseo, ljut, inspiriran, uplašen, uznemiren,
očajan, zbunjen...);
C. karakterološke kvalifikacije, odnosno evaluativni termini (bezna-
čajan, vrijedan /kao osoba/, iritantan, bezuman, prihvatljiv, zao...);
kao i
D. mješovita/metaforička/opskurna grupa kvalifikativa (razmažen,
deformiran, sposoban, nadaren, plodan, inteligentan, inertan,
hipotoničan, feminiziran...).

Svaka kategorija sadrži oko četvrtinu ukupnog broja izdvojenih


termina (treća lista riječi je najduža, jer uključuje oko 29% ukupnog broja
izdvojenih termina). Prva kategorija (lista riječi) je najreprezenativnija kada
je riječ o crtama ličnosti. Druga pak sadrži termine za psihička stanja, koji se
ne uklapaju u definiciju crta ličnosti. Treća se odnosi na socijalno i etičko
vrednovanje ličnosti, a četvrta obuhvata termine koji mogu upućivati na neke
tjelesne karakteristike povezane sa psihičkim životom (deformiran), kao i
etikete koje pripisujemo ljudima u svakodnevnom govoru (lud, nadaren).

Allport i Odbert (1936) izvještavaju da je slaganje u razvrstavanju


riječi u četiri kategorije (''kolone'', kako su ih oni nazvali), od strane tri
procjenjivača, iznosila 47%, što je mnogo više od očekivanja po slučaju, koje
iznosi 6.25%. Nadalje, najveći procenat slaganja u razvrstavanju termina
dobijen je u slučaju prve kategorije (tj. crta ličnosti u pravom smislu te
riječi).

Ova psiholeksička studija služila je kao osnova za psiholeksička


israživanja drugih teoretičara ličnosti, kao što su Raymond B. Cattell, te Paul
Costa i Robert McCrae, koji su ponudili svoje modele strukture ličnosti.

14.4. Dinamika ličnosti

Osim što je Allport smatrao da crte ličnosti tvore dinamički sistem


koji podrazumijeva njihovu međusobnu povezanost i zajedničko djelovanje
na ponašanje, on je govorio i o funkcionalnoj autonomiji motiva. Mornar

152
plovi zato što je motiviran dobrom platom, međutim, s vremenom, sami
boravak na moru može se ''osamostaliti'' kao njegov motiv (Allport, 1937b).
Dakle, specifična djelatnost ili aktivnost koja nije bila primarni motiv,
odnosno pokretač za nečije ponašanje, stiče autonomiju i postaje motivator.
Drugi primjer je učitelj koji je počeo raditi u osnovnoj školi kako bi stekao
određeno profesionalno iskustvo. Profesionalno iskustvo je ovdje prvi i
glavni motiv. Međutim, s vremenom, učitelj uviđa da je zavolio svoj posao i
da jednostavno želi predavati (bez obzira što je do tada stekao dovoljno
radnog iskustva ili što je pred penzijom). Dakle, on će predavati zbog samog
držanja časova svojim učenicima, a ne zbog plate ili sticanja što dužeg
radnog staža. Tako može imati problema kada zakonski stekne pravo na
penzionisanje, jer se ne želi povući sa svog radnog mjesta. Funkcionalna
autonomija motiva je odlika mentalno zdravih, zrelih osoba, jer u određenom
smislu podrazumijeva viši oblik motivacije: raditi zbog samog rada, zalagati
se zarad samog zalaganja i obavljati dužnost usljed dužnosti kao takve.

Allport (1937b) funkcionalnu autonomiju motiva (bilo u infantilnoj,


bilo u odrasloj dobi ili zreloj varijanti) nalazi u sljedećim pojavama i
fenomenima:

a. cirkularni refleks (u obliku rane dječije vokalizacije ili


repetitivnog obrasca dječije igre);
b. konativna prezervacija (manifestira se kao vraćanje na zadatak,
nakon što je rad na njemu naglo prekinut; osoba ima potrebu
zatvoriti geštalt, odnosno finalizirati ono što je započela);
c. uslovljeni refleksi kojima nije potrebno potkrepljenje (npr. fobije i
komplekse možemo razviti na osnovu neprijatnih iskustava u
samo jednoj, dovoljno traumatičnoj situaciji, dakle, njima ne treba
ponavljajući potkrepljivač, već se održavaju po principu fun-
kcionalne autonomije);
d. pandani kod životinja (dešava se da životinje ustraju u određenim
obrascima ponašanja, čak i kada više nikada ne dobiju
potkrepljenje za takav vid reakcija);
e. ritam (kod osoba sa opsesivno-kompulzivnim ponašanjem naila-
zimo na perzistentne obrasce mišljenja i ponašanja, bez obzira što
oni nemaju specifičan, konstruktivan i opipljiv cilj ili motiv) i

153
f. sposobnosti, interesovanja i vrijednosti (ukoliko osoba ispoljava
sposobnost za određeno područje, ali to područje baš i ne voli, ona
se njime može uspješno baviti, te nakon nekog vremena njen
motiv postaje sama aktivnost u toj branši; vrednosni sistem osobe
takođe se može ''osamostaliti'' kao motiv, te koristiti za procjenu
svega onoga što joj se dešava, a ne samo za određeni aspekt
života).

Kao što možemo primijetiti, neke od ovih aktivnosti i obrazaca, za


čije je objašnjenje Allport koristio mehanizam funkcionalne autonomije
motiva, nisu karakteristične za zrele i psihički zdrave osobe. Nekoliko njih je
vezano za dječiji uzrast, za ponašanja životinja i za pojedince sa dijagnozom
neuroze. Ovdje je pomenuti fenomen nazvan perseverativna funkcionalna
autonomija. Ipak, funkcionalna autonomija, shvaćena u užem smislu, može
se povezati sa intrinzičnom motivacijom i dobrovoljnom posvećenošću
određenoj aktivnosti. Ukoliko je ona povezana sa našom slikom o sebi,
vrijednostima i tipičnim životnim stilom, riječ je o proprijumskoj
funkcionalnoj autonomiji (Schultz i Schultz, 2005). Proprijum je Allportov
pojam za ''ja'', self, odnosno ego, koji shvata kao nešto što je jedinstveno za
nas, odnosno drži ''na okupu'' karakteristike naše ličnosti. Razvoj proprijuma
je opisan u nastavku.

14.5. Razvoj ličnosti

Razvoj proprijuma (selfa) se odvija u sedam etapa (Allport, 1961):

1. tjelesni self (dijete je prvo svjesno svoga tijela, te self poima na taj
način);
2. vlastiti (self) identitet (dijete polako shvata da je njegov identitet
nepromjenjiv, odnosno da je njegov neuromuskularni sistem
konzistentan: ono što se dešava u okolini, a odnosi se na njega, se
mijenja, a ne neki dio njega);
3. samopoštovanje/samocijenjenje (djeca postaju ponosna na svoja
postignuća, vole sebe, te razvijaju narcisoidnost i osjećaje vezane
uz nju);
4. ekstenzija/proširenje selfa (djeca su svjesna posjedovanja određe-
nih stvari i ljudi, koji su im važni, npr. ''moja lutka'', ''moji
roditelji''...);

154
5. slika/predstava o sebi (razvijanje realne i idealne slike o sebi, te
svijesti o očekivanjima značajnih drugih, koja mogu ili ne moraju
biti zadovoljena);
6. self kao racionalni posrednik/izvršilac (sinteza unutrašnjih potreba
i vanjske realnosti: primjena logike zdravog razuma u rješavanju
svakodnevnih problema i zadovoljavanju vlastitih potreba i
namjera) i
7. proprijumsko stremljenje (ova faza se poklapa sa periodom
adolescencije; osoba ne teži uspostavljanju ekvilibrijuma, već
postavljanju dugoročnijih ciljeva, te postaje proaktivna).

U okviru razvoja proprijuma, Allport ističe pojam poznavanja selfa –


osoba zna koje su njene centralne karakteristike, odnosno afirmira se kao
poznavalac sebe. Prva tri stadijuma vezana su za prve tri godine života,
četvrti i peti stadijum javljaju se od četvrte do šeste godine, dok je ''self kao
racionalni posrednik/izvršilac'' karakterističan za djecu od šest do 12 godina
(Schultz i Schultz, 2005).

14.6. Mentalno zdravlje

Allport (1955, 1961) je definirao i opisao šest kriterija koji trebaju biti
ispunjeni, da bi se određena osoba mogla okvalifikovati kao zrela, normalna i
emocionalno zdrava:

1. Zrela, odrasla osoba ostvaruje emocionalno tople veze sa drugima,


koje uključuju toleranciju, intimnost i saosjećanje.
2. Zrela, odrasla osoba širi svoj ja-osjećaj na ljude i aktivnosti koje
su van njega.
3. Zrela, odrasla osoba održava realističnu percepciju, odnosno
pogled na život. Ona razvija vlastite vještine i posvećena je
određenom vidu: rada, posla, projekta, odnosno aktivnosti.
4. Samoprihvatanje koje je karakteristično za zrele osobe pomaže im
da postignu emocionalnu sigurnost.
5. Zrela, odrasla osoba prihvata objedinjujuću filozofiju života, koja
usmjerava ličnost prema narednim ciljevima.
6. Odrasla, zrela osoba posjeduje smisao za humor i sposobnost
posmatranja selfa kao objekta (eng. Me – ''ja'' kao objekat vs. ''I'' –

155
''ja'' kao subjekat, tj. agens), što podrazumijeva dobar uvid
pojedinca u njegov self.

Allport je, dakle, mentalno zdravlje izjednačavao sa zrelošću ličnosti.


U suštini, njegova koncepcija mentalnog zdravlja obuhvata: vođenje
principom realiteta, kapacitet za uspostavljanje zdravih interpersonalih
relacija, sposobnost uvida u vlastitu ličnost, pozitivan stav prema sebi
(samoprihvatanje), usvajanje životne filozofije (čime Allportova teorija
dobija teleološku dimenziju, poput Adlerove individualne i Jungove
analitičke psihologije) i konstruktivno planiranje budućnosti.

14.7. Vrijednosti

Allport i Vernon su krajem 20-ih i početkom 30-ih godina prošlog


vijeka izučavali bihevioralne preferencije ljudi, koje su nazvali vrijednostima.
Konstruirali su i upitnik za mjerenje vrijednosti – Allport-Vernon Study of
Values (SOV, Allport i Vernon, 1931).

Kasnije je ovaj instrument revidiran, te je obuhvatio šest tipova


vrijednosti, odnosno orijentacija (Allport, Vernon i Lindzey, 1960): teorijski
(osoba je zainteresirana za otkrivanje istine, te životu pristupa iz racionalnog,
intelektualnog i empirijskog ugla), ekonomski (osoba je zainteresirana za
pragmatski aspekt različitih stvari, odnosno za njihovu upotrebljivost i
korisnost), estetski (ovdje je prisutna zainteresiranost za: formu, ljepotu,
harmoniju, simetriju...), socijalni (pojedinac koji pripada ovom tipu cijeni
zadovoljavajuće veze s drugima, saosjećanje, altruizam i, generalno gledano,
voli ljude), politički (ova orijentacija se odnosi na cijenjenje: moći, liderstva,
reputacije, prestiža i vlastite važnosti) i religijski (osoba koja posjeduje ovu
kategoriju vrijednosti cijeni: moralnost, poštenje, religijska iskustva i osjećaj
jedinstva sa univerzumom).

Zapravo, ova tipologija je nastala na temelju Sprangerove tipologije


ličnosti. Eduard Spranger (1882-1963) je bio njemački pedagog, psiholog i
filozof. On je izučavao moralni aspekt ličnosti, te je opisanih šest tipova
odredio s obzirom na specifičnu etiku koja stoji u njihovoj osnovi (Spranger,
1928): estetski tip je vođen etikom unutrašnje forme, socijalni tip
pomagačkom etikom i lojalnošću, ekonomski tip utilitarijanskom etikom itd.

156
14.8. Ekspresivno ponašanje

Allport se bavio i izučavanjem personalnih dokumenata, odnosno


pisama, dnevnika, zvučnih zapisa i svega onoga na osnovu čega bi se mogla
opisati nečija ličnost. Proučavao je i ekspresivne pokrete, kao što su: stil
pisanja, način hodanja, brzina pokreta i slično. Zanimalo ga je ne samo šta
osoba govori ili radi, već na koji način to izvodi (DePaulo, 1993): tečnost
govorenja, jačina govora, brzina crtanja, način ispunjavanja upitnika i ček-
lista.

Po njemu, obrazac ekspresivnih pokreta, koji je odraz ličnosti,


konzistentan je u vremenu i s obzirom na različite situacije (Allport, 1937a).
Smatrao je da ekspresivna ponašanja mogu biti klasificirana kao (DePaulo,
1993): ekspanzivnost (eng. expansiveness), naglašavanje (eng. emphasis) i
tendencija prema vani – otvorenost (eng. outward tendency – extraversion).

14.9.Istraživanja

Ambady i Rosenthal (1992) su proveli metaanalizu 38 istraživanja, u


kojima je ispitivana kriterijska valjanost ekspresivnog ponašanja za različite
interpersonalne ishode. Zajednička (ukupna) veličina efekta koju su dobili
iznosila je .39. Dakle, ekspresivno ponašanje je statistički značajan prediktor
različitih interpersonalnih varijabli. Nadalje, kada su upoređeni rezultati
vezani za posmatranje ekspresivnog ponašanja koje je trajalo 4-5 minuta i
ono koje je trajalo manje od pola minute, nisu dobijene statistički značajne
razlike u kriterijskoj valjanosti. Takođe, prediktivna moć ekspresivnog
ponašanja je slična u laboratorijskim i vanlaboratorijskim uslovima. Nisu
dobijene ni statistički značajne razlike između bihevioralnih kanala kojima je
ispoljeno ovo ponašanje, kao što su govor, tjelesni pokreti i facijalna
ekspresija (Ambady i Rosenthal, 1992).

Zaman i Muhammad (2012) su istraživali razlike u vrednosnim


orijentacijama (primijenivši prilagođenu verziju upitnika Allport-Vernon-
Lindzey Study of Values) između studenata na javnim (državnim) i privatnim
fakultetima. Upitnik koji su koristili imao je dobru test-retest i split-half
pozdanost. Rezultati ovog istraživanja sugeriraju da su kod studenata
državnih fakulteta izraženije sljedeće vrednosne orijentacije: ekonomska,
politička i socijalna (Zaman i Muhammad, 2012).

157
14.10. Evaluacija Allportove teorije ličnosti

Allport je ''pravi'' psiholog ličnosti. On je intenzivno proučavao crte


ličnosti, termine koji su za njih upotrijebljeni u rječniku engleskog jezika i
ostale karakterstike ljudi koje su povezane s njihovom ličnošću (stavove,
vrijednosti, navike i ekspresivno ponašanje). Možemo reći da je njegov
najveći doprinos psiholeksička studija koju je proveo u saradnji sa Henryem
S. Odbertom.

Međutim, neki dijelovi njegove teorije nisu konzistentni: Allport


definira osobine ličnosti kao trajne i konzistentne determinante i uzroke
ponašanja, dok s druge strane navodi da one variraju u različitim situacijama.
Ovdje možemo primijetiti da Allport ''vaga'' hoće li se više prikloniti
personologiji ili socijalnoj psihologiji, prilikom objašnjavanja dinamike crta
ličnosti. Takođe, neke kategorije u koje su svrstani termini iz rječnika koji je
analizirao, mogu se preklapati, te su rezultat subjektivnosti procjenjivača.
Moglo bi se još diskutirati o konceptu funkcionalne autonomije motiva,
budući da se ponašanja koja Allport objašnjava ovom pojavom mogu
uspješnije i jednostavnije objasniti fiziološkim i biheviorističkim teorijama.

Rekapitulacija poglavlja

1. Po Allportu, svako posjeduje kardinalne crte ličnosti. T N


2. Allport je smatrao da su crte ličnosti međusobno povezane. T N
3. Po Allportu, crte ličnosti ne zavise od situacije. T N
4. Šta su sekundarne crte ličnosti? Navedite dva primjera.
5. Navesti tri primjera kardinalnih crta ličnosti.
6. Prvi stadijum u razvoju proprijuma je _______________ self.
7. Šta je perseverativna autonomija motiva?
8. ________________ autonomija motiva je mehanizam kojim je
Allport objašnjavao formiranje i prezervaciju vrijednosti, slike o sebi i
vlastitog životnog stila.
9. Koju kardinalnu crtu je posjedovala Marija Tereza, a koju Martin
Luther King?
10. Navedite pet svojih centralnih crta. Objasnite zašto su one centralne
za Vašu ličnost.

158
11. Kakva je prediktivna (prognostička) valjanost ekspresivnog
ponašanja?
12. B. L. se počela baviti glumom, kako bi postala poznata i kako bi došla
do slave. S vremenom, glumila je zato što joj je ova aktivnost
predstavljala zadovoljstvo, te ju je prestala zanimati slava i reputacija.
Koja je primarna motivacija osobe B. L. za bavljenje glumom? Koji
motiv je stekao autonomiju?
13. Šta je proprijum?
14. Zašto kažemo da je Allport ''prvi pravi psiholog ličnosti''?
15. Nabrojati odlike zrele i emocionalno zdrave osobe.
16. _____________ tip (vrednosna orijentacija) se odlikuje cijenjenjem
moći, položaja i prestiža.
17. Čime se odlikuje ekonomska vrednosna orijentacija?
18. Analizirajte dnevnik Anne Frank i identifikujte bar pet centralnih crta
njene ličnosti.
19. Uporedite Allportov proprijum sa Freudovim egom, Jungovim
jastvom i Adlerovim samstvom.
20. Koji su nedostaci Allportove teorije ličnosti?
21. Koji termini su smješteni u treću kategoriju (''kolonu''), u
psiholeksičkoj studiji koju su proveli Allport i Odbert (1936)?
22. Koji je značaj Allport-Odbertove psiholeksičke studije?

159
160
15. DIMENZIONALNA TEORIJA LIČNOSTI HANSA
EYSENCKA

15.1. Biografija H. Eysencka

Hans Jürgen Eysenck rođen je 4. marta 1916. godine u Berlinu.


Njegova majka (Helga Molander) bila je glumica, a otac (Eduard Anton
Eysenck) zabavljač po noćnim klubovima. Roditelji su mu se razveli kada je
imao samo dvije godine, nakon čega ga je većinom odgajala baka. Sa 18.
godina, napustio je tadašnju nacističku Njemačku i nastanio se u Engleskoj.
Na Univerzitetu u Londonu stiče doktorat (1940), a od 1955. do 1983. godine
radi na Institutu za psihijatriju, pri Kraljevskom koledžu. U početku je radio
pod supervizijom Cyrila Burta, koji je dao veliki doprinos istraživanju
inteligencije. Tokom Drugog svjetskog rata, radio je kao psiholog-istraživač
u bolnici Mill Hill. Pomogao je u osnivanju renomiranog časopisa
Personality and Individual Differences.

Ženio se dva puta: prvi put sa Margaret Davies (sa kojom je dobio
sina) a drugi sa Sybil Rostal (imali su četvoro djece). Eysenck je kritizirao
psihoanalizu, nazivajući je nenaučnim pristupom. Osim toga, insistirao je na
upotrebi naučne metodologije u psihologiji ličnosti, kako bi se ova disciplina
mogla dalje razvijati. Za Eysencka se vežu mnoge kontroverze. Naime,
smatrao je da je inteligencija velikim dijelom pod uticajem nasljednih
faktora, te da su rasne razlike upravo prisutne zbog ove ''činjenice''. Često je
dobijao prijetnje tipa da će mu biti bačena bomba ili poubijana djeca.
Međutim, on nije slijepo propagirao ovo stajalište, bez obzira što je u
medijima toga doba prikazan na taj način. Eysenck se rukovodio nalazima
empirijskih studija, te je istupao pozivajući se na ova saznanja. Danas znamo
da je Eysenck bio pristalica biološke paradigme, te su svi njegovi stavovi i
stajališta proistekli iz ove misaone matrice. Eysenck je bio aktivan istraživač
i pisac sve do svoje smrti. Umro je 4. septembra 1997. godine u Londonu, od
tumora na mozgu.

Objavio je više od 1600 naučnih članaka i skoro 100 knjiga. Stoga ne


iznenađuje da je Eysenck jedan od najcitiranijih psihologa. Njegova kapitalna
djela bila su: ''Struktura ljudske ličnosti'' (1947), ''Upotreba i zloupotreba
psihologije'' (1953), ''Učinci psihoterapije: Evaluacija'' (1957, članak u
naučnom časopisu), ''Biološka osnova ličnosti'' (1967), ''IQ argument: Rasa,

161
inteligencija i obrazovanje'' (1971), ''Struktura i mjerenje inteligencije''
(1979) i ''Rušenje i pad freudovskog carstva'' (1985).

15.2. Faktorsko-analitički pristup

Da bismo objasnili Eysenckov model ličnosti, potrebno je da ukratko


opišemo faktorsku analizu i deriviranje strukture ličnosti na ovaj način.
Faktorska analiza je, iz ugla psihometrije, matematička alatka koja se koristi
kako bi se utvrdila konstruktna (hipotetička, faktorska) valjanost određenog
instrumenta. Drugim riječima, kako bi se provjerilo da li dati psihološki
instrument mjeri hipotetički konstrukt (osobinu ličnosti, vrstu inteligencije,
tip motivacije i slično) koji očekujemo i pretpostavljamo da mjeri.

U psihološkim upitnicima, skalama, inventarima i testovima postoje


određene tvrdnje (ajtemi, čestice, negdje i zadaci) koje zovemo manifestnim
varijablama. One se odnose na: ponašanja, emocije, stavove, interesovanja,
percepcije, vrijednosti, sposobnosti, znanja, vještine... Određene manifestne
varijable međusobno koreliraju, te u svojoj ''pozadini'' imaju ''zajednički
imenilac'', odnosno faktor koji dovodi do tih korelacija ili kojim se te
povezanosti mogu objasniti. Pomenuti ''zajednički imenilac'' nazivamo
latentnom varijablom, faktorom, dimenzijom ili glavnom komponentom. Tako
su reakcije i aktivnosti kao što su: optimistični pogled na život, preferencija
velikih zabava, samopouzdanje, lako sklapanje prijateljstava, dobro
snalaženje u društvenim situacijama i slično, označene kao manifestacije
ekstraverzije. Ekstraverzija je latentna varijabla, odnosno dimenzija ličnosti
kojom su prožete pobrojane manifestne varijable. Testovi, odnosno inventari
ličnosti najčešće sadrže veliki broj čestica kojima se mjeri nekoliko latentnih
varijabli (dimenzija) ličnosti. Takvi su i Eysenckovi upitnici ličnosti.

Faktorskom analizom dobijamo i koeficijente povezanosti između


manifestnih i latentnih varijabli, te možemo vidjeti u kojoj mjeri je određena
čestica upitnika ili skale zasićena latentnim faktorom na koji se odnosi.
Takođe, možemo odabrati faktorska rješenja u kojima dobijene dimenzije
nisu međusobno povezane (u geometrijskom smislu, one su okomite jedna na
drugu, tj. ortogonalne) te u kojima postoji određena povezanost između njih
(iz geometrijskog prikaza ovih dimenzija vidi se da one zaklapaju određeni
ugao između sebe, koji nije prav; tzv. kosougla rješenja).

162
Dvije su glavne vrste faktorske analize: eksplorativna i konfirmatorna.
Eksplorativna (eksploratorna) faktorska analiza je, u konceptualnom smislu,
induktivni pristup, gdje na osnovu velikog broja manifestnih izoliramo manji
broj latentnih varijabli. Konfirmatorna faktorska analiza je više deduktivni
pristup, gdje na osnovu već definiranog modela (npr. pretpostavke da
struktura ličnosti uključuje tri dimenzije) pokušavamo utvrditi u kojoj mjeri
on odgovara prikupljenim podacima vezanim za manifestne varijable. Ovdje
imamo izvjesne indekse fitovanja (''slaganja'') modela sa našim empirijskim
podacima.

15.3. Struktura ličnosti

Eysenck je četrdesetih godina prošlog vijeka postulirao postojanje


dvije dimenzije ličnosti – ekstraverzije i neuroticizma. Ove dimenzije su
biološki fundirane, nasljeđuju se i odgovaraju im određene neuroanatomske
strukture i neurofiziološki procesi. Po Eysencku (1967), u osnovi
ekstraverzije je ekscitacija (pobuđivanjem) i inhibicija centralnog nervnog
sistema (CNS), dok je neuroticizam povezivao sa stepenom labilnosti
autonomnog nervnog sistema (ANS).

Dimenzionalni pristup je opozitan tipološkom pristupu. Dakle, po


Eysenckovoj teoriji ličnosti, osobu ne smještamo u kategorije ili tipove
ličnosti, već crte njene ličnosti poimamo kao ograničene kontinuume.
Ekstremne tačke kontinuuma (dimenzija) su njeni polovi. U slučaju
ekstraverzije, jedan pol je ekstremna introverzija, a drugi ekstremna
ekstraverzija. U slučaju neuroticizma, jedan pol je krajnja emocionalna
stabilnost, a njemu suprotan pol je krajnji neuroticizam. Osoba može biti
locirana na bilo kojem dijelu kontinuuma, u zavisnosti od stepena u kojem
posjeduje i izražava određenu crtu ličnosti.

Ekstraverzija je dimenzija koja obuhvata sljedeće osobine (odrednice)


ličnosti: društven, komunikativan, govorljiv, otvoren, optimista, energičan,
dinamičan, dominantan, samopouzdan, zatvoren, tih, povučen, nesocijabilan,
usamljen, miran i slično. Prve odrednice su tipične za osobe koje su
pozicionirane visoko na dimenziji ekstraverzije, dok su posljednje pobrojane
odrednice primjeri sklonosti introvertnom reagiranju i ponašanju. Osobe koje
postižu visoke rezultate na skalama ekstraverzije, u odnosu na osobe koje su
pozicionirane bliže polu introverzije, pokazuju (Eysenck, 1960): veću brzinu

163
i tačnost, niži nivo aspiracija, veće variranje u ekspresiji ličnosti (reakcijama i
ponašanju), visoku produktivnost na TAT-u, sporije uslovljavanje, inertnije
reakcije na stres i nižu perceptualnu rigidnost. Nivo kortikalne pobuđenosti
introverata je visok, te se oni često povlače u sebe i izbjegavaju okolinske
podražaje. S druge strane, nivo kortikalne pobuđenosti ekstraverata je visok,
te traže uzbuđenja i otvoreni su za stimuluse koji dolaze iz ''vanjskog svijeta''
tj. okoline i društva.

Neuroticizam je dimenzija koja uključuje: razdražljivost, osjetljivost,


anksioznost, nestabilnost, impulzivnost, zabrinutost i pesimizam (tipične
odrednice koje su bliske polu neuroticizma), te stabilnost, ležernost,
bezbrižnost i opuštenost (primjere emocionalne stabilnosti). Osobe koje
postižu visoke rezultate na skalama neuroticizma ispoljavaju neurotske crte
ličnosti u djetinjstvu, nisu bili dovoljno prilagođeni u periodu adolescencije,
ostvarili su loš učinak na radnom mjestu (poslu), a njihovoj porodičnoj
anamnezi (istoriji) je bilo neuroza (Eysenck, 1960). Simpatički nervni sistem
osoba sa izraženim neuroticizmom reaguje pretjerano, te ove osobe čini
hipersenzitivnim, tj. osjetljivim i na najmanje stresore. Ukoliko je kod osobe
izražen neuroticizam, ne znači nužno da je razvila neku od neuroza (npr.
anksioznih i konverzivnih poremećaja).

Ove dvije dimenzije često su opisivane uz pomoć Hipokrat-Galenove


tipologije temperamenata. Po ovoj tipologiji, postoje četiri temperamenta:
kolerik (sklon je napadima bijesa, agresivan je i razdražljiv), sangvinik
(društven, stabilan i ''rođeni'' vođa), flegmatik (miroljubiv, pasivan i blag) i
melanholik (pesimističan, neraspoložen, zatvoren i tjeskoban). Ekstraverziji
(kao ''pozitivnom'' polu istoimene dimenzije) odgovaraju emocionalno
nestabilni (neurotični) kolerik i stabilni sangvinik. Introverziji (kao
''negativnom'' polu ekstraverzije) odgovaraju nestabilni melanholik i
emocionalno stabilni flegmatik. Međutim, ovakvo predstavljanje Eysenckove
strukture ličnosti može je približiti tipološkom pristupu (što ona, kako smo
naveli, nije). Ipak, za ovu paralelu smo se odlučili isključivo iz didaktičkih
razloga.

Eysenck je, kasnije, ovim dimenzijama ličnosti dodao treću –


psihoticizam. Psihoticizam je kontinuum, koji se proteže od altruističnosti,
empatičnosti, socijalizovanosti, konformizma i konvencionalnosti, pa sve do
hostilnosti, agresivnosti, psihopatičnosti, shizoidnosti i psihotičnosti

164
(Eysenck i Eysenck, 1986; Eysenck, S., 1997). Kao što vidimo, ova
dimenzija se proteže od karakteristika koje upućuju na to da se osoba
uspješno integrirala u društvo i da želi pomagati i razumjeti druge, pa do
odrednica koje aludiraju na namjerno osamljivanje, negativan stav prema
društvu i ponašanja koja su usmjerena protiv drugih (neprijateljstvo i
agresija). Dakle, ljudi skloni psihoticizmu su najčešće: neugodni, usamljeni,
okrutni, bezosjećajni, nehumani, neprijateljski nastrojeni, skloni traženju
uzbuđenja bez obzira na realne opasnosti ovakvih poduhvata i sklone čudnim
stvarima i aktivnostima (Eysenck i Eysenck, 1994). Oni koji postižu niske
rezultate na skali psihoticizma uspješno kontroliraju svoje impulse, odnosno
njihov superego funkcionira neometano. Za razliku od ekstraverzije i
neuroticizma, za psihoticizam Eysenck nije našao neurofiziološke korelate
(Strelau i Zawadzki, 1997). Ako osoba postiže visoke rezultate na skalama
psihoticizma, ne potpada nužno pod dijagnozu psihoze (tj. depresivnih i
sumanutih poremećaja).

Eysenckov model strukture ličnosti poznat je pod akronimom PEN


model (psihoticizam – ekstraverzija – neuroticizam). U njegovoj teoriji, ove
dimenzije se nalaze na vrhu hijerarhije ličnosti. Sve osobine, tendencije i
navike pojedinaca koje su manje trajnog i nedovoljno stabilnog obima,
pozicionirane su na nižim nivoima hijerarhije. Dakle, po Eysencku, ličnost se
(vizuelno, odnosno geometrijski) može prikazati kao trodimenzionalni
prostor. Ličnost pojedinca se može vizualizirati ili predstaviti kao tačka ili
vektor u ovakvom prostoru. Ova tačka određena je sa tri koordinate (P, E, N),
koje nisu ništa drugo do sudionikovi rezultati na tri skale koje mjere opisane
dimenzije ličnosti. Eysenck je smatrao da se personalne dispozicije
(tendencije) velikim dijelom nasljeđuju, te da je uticaj okoline na njihovu
promjenu i razvoj veoma ograničen.

15.4. Operacionalizacije PEN modela

Psihološki instrument koji je razvijen za mjerenje ovih dimenzija je


Eysenckov upitnik ličnosti (eng. Eysenck Personality Questionnaire – EPQ,
Eysenck i Eysenck, 1975). Postoji forma za odrasle (iznad 16 godina), koju
čini 90 pitanja dihotomnog formata (da/ne), te forma za djecu (Junior EPQ),
koja se sastoji od 81 pitanja binarnog tipa. Junior EPQ se primjenjuje kod
djece od 7 do 15 godina. Postoje i druge verzije Eysenckovog upitnika
ličnosti, čija se dužina i jednim dijelom sadržaj, razlikuje od opisanih. EPQ

165
se sastoji od četiri skale – skala ekstraverzije (E), neuroticizma (N) i
psihoticizma (P), kao i skale laži/disimulacije (L). Interna konzistencija
(pouzdanost) skala ekstraverzije, neuroticizma i laži (disimulacije) je
zadovoljavajuća, dok skala psihoticizma obično ima nižu, a u nekim
istraživanjima neprihvatljivu pouzdanost, u odnosu na prethodne tri skale
(npr. Keller, Coventry, Heath i Martin, 2005).

Revidirana verzija Eysenckovog upitnika ličnosti (EPQ-R) sadrži 100


čestica, a njena kraća forma obuhvata 48 ajtema (Eysenck, Eysenck i Barrett,
1985). U ovoj verziji, najveće promjene su izvršene u slučaju skale
psihoticizma. Aluja, García i García (2003) su eksplorativnom faktorskom
analizom utvrdili da je konstruktna valjanost skraćene verzije EPQ-R-a
zadovoljavajuća, s tim što su se, na osnovu provedene konfirmatorne
faktorske analize, neke tvrdnje pokazale kao redundantne. Nakon njihovog
izbacivanja, četvorofaktorski model (P-E-N-L) se dobro slaže, odnosno
odgovara podacima.

Eysenck i Eysenck (1986) su utvrdili da ekstraverzija, psihoticizam i


neuroticizam opadaju s dobi (riječ je bilo o sudionicima koji su imali između
16. i 69. godina). Takođe su, na osnovu operacionalizacije PEN modela,
uspjeli napraviti distinkciju između neuroza (anksioznih poremećaja i
reaktivnih depresija), poremećaja ličnosti (lociranih između neuroza i
psihoza) i psihoza (shizofrenije i endogene depresije). U jednom drugom
pregledu svojih istraživanja, Eysenck (1960) navodi da su osobe sa
dijagnozom histerije sklonije ekstravertnim načinima mišljenja i reagovanja;
osobe sa anksioznim, opsesivnim i depresivnim poremećajima više
introvertni, a ''psihopate'' (pojedinci sa dijagnozom antisocijalnog poremećaja
ličnosti) su neurotični ekstraverti.

15.5. Istraživanja

EPQ i njegove verzije su korišteni u mnogim istraživanjima. Ovdje


ćemo dati prikaz rezultata nekih od ovih studija. Žene postižu statistički
značajno više rezultate na skali neuroticizma, te niže rezultate na skali
psihoticizma, u odnosu na muškarce (Cheng i Furnham, 2002). Ekstraverzija
je u pozitivnoj, a neuroticizam u negativnoj korelaciji sa nivoom
emocionalne inteligencije, dok psihoticizam nije u statistički značajnoj
korelaciji sa ovom vrstom inteligencije (Petrides, Pita i Kokkinaki, 2007).

166
Ekstravertnije i emocionalno stabilnije osobe izvještavaju o višem stepenu
sreće i manjem osjećaju usamljenosti (Cheng i Furnham, 2002). U meta-
analitičkoj studiji koja je obuhvatila 1177 istraživanja, utvrđeno je da su
ekstraverti i emocionalno stabilne osobe zadovoljnije životom, sretnije i da su
sklonije doživljavanju pozitivnih emocionalnih stanja (Steel, Schmidt i
Shultz, 2008).

Đapo, Kolenović-Đapo, Hadžiahmetović i Fako (2012) su, na uzorku


učenika šestog razreda, ispitivali povezanost PEN dimenzija ličnosti
(mjerenih Eysenckovim upitnikom ličnosti za djecu) sa fluidnom i
kristaliziranom inteligencijom. Utvrdili su da je psihoticizam u niskim
negativnim korelacijama sa nekim mjerama fluidne inteligencije, dok je
ekstraverzija pozitivno korelirala sa svim mjerama fluidne i kristalizirane
inteligencije. Psihoticizam, ustvari, odgovara niskoj savjesnosti, te se djeca
koja postižu visoke rezultate na ovoj skali nedovoljno uključuju u različite
aktivnosti usvajanja znanja, te nemaju dovoljno razvijene radne navike.
Ekstraverzija, tačnije socijabilnost i aktivitet, omogućavaju djeci da aktivno
traže okolinske resurse, što potiče njihov kognitivni, odnosno intelektualni
razvoj (Đapo i sar., 2012).

Rebollo, Herrero i Colom (2002) su, koristeći EPQ-R (revidiranu


verziju Eysenckovog upitnika ličnosti), uporedili grupu zatvorenika sa
grupom sudionika koji nisu u zatvoru i utvrdili sljedeće: zatvorenici su
postizali statistički značajno više rezultate na skalama ekstraverzije,
psihoticizma i neuroticizma. Interesantno je da ovi autori nisu dobili
statistički značajne razlike na ovim dimenzijama između zatvorenika i
zatvorenica, dok su razlike bile statistički značajne u poduzorku sudionika
koji nisu u zatvoru. Cale (2006) je proveo metaanalizu istraživanja u kojima
je ispitivana povezanost Eysenckovih dimenzija ličnosti i antisocijalnog
ponašanja. Njegovi rezultati upućuju na to da je antisocijalno ponašanje
najviše i najkonzistentnije povezano sa psihoticizmom, a najmanje sa
ekstraverzijom. Kemp i Center (2000) su upoređivali agresivne i neagresivne
sudionike koji su tek izašli iz zatvora, te su utvrdili sljedeće: agresivniji
sudionici postižu statistički značajno više rezultate na skalama neuroticizma i
psihoticizma, te statistički značajno niže rezultate na skali laži. Ovdje prva
dva rezultata možemo objasniti disimulacijom neagresivnih sudionika.
Naime, postoji mogućnost da su oni davali socijalno poželjne odgovore,

167
odnosno izvještavali o nižem nivou psihoticizma i neuroticizma (što ne znači
da su oni zaista manje psihotični i neurotični od agresivnih pojedinaca).

Keller i sar. (2005) su proveli studiju koja je imala za cilj utvrditi


stepen u kome se nasljeđuju osobine ličnosti postulirane PEN modelom. U
istraživanje su ušli monozigotni i dizigotni blizanci, kao i njihova braća i
sestre. Najviši koeficijenti heritabilnosti dobijeni su u slučaju ekstraverzije
(.57) i neuroticizma (.54), dok nasljedni faktori objašnjavaju manji udio
varijanse kada je riječ o disimulaciji (.44) i psihoticizmu (.39). Dakle,
ekstraverziju i neuriticizam većinom determiniraju genetski faktori, dok
disimulaciju, a naročito psihoticizam, više određuju okolinski faktori.

15.6. Evaluacija Eysenckove dimenzionalne teorije ličnosti

Eysenckov model strukture ličnosti je veoma parsimonična


aproksimacija ličnosnog prostora. Ekstraverzija i neuroticizam su dimenzije
koje su empirijski utvrđene i u okviru drugih modela (koji će biti opisani).
Međutim, psihoticizam je preširok konstrukt, s obzirom da uključuje
odrednice koje upućuju na antisocijalne, ali i na psihotične tendencije.
Takođe, nije jasna ni njegova neurofiziološka podloga, a pol suprotan
ekstremnom psihoticizmu nije lako odrediti, niti interpretirati. Na kraju,
Eysenck je zanemario uticaj okoline i aktivnosti pojedinca, dok je pretjerano
isticao djelovanje genetskih faktora na ličnost i inteligenciju.

Rekapitulacija poglavlja

1. Eysenckova teorija ličnosti spada u tipološke pristupe. T N


2. Introverti se sporije uslovljavaju od ekstraverata. T N
3. Eksplorativna faktorska analiza je deduktivni pristup. T N
4. Šta su latentne dimenzije, a šta manifestne varijable? Objasniti ih na
primjeru.
5. Koji je akronim Eysenckovog modela strukture ličnosti?
6. Koje su karakteristike osoba koje postižu visoke rezultate na skali
psihoticizma?
7. Koji su korelati ekstraverzije?
8. Postoje li spolne razlike u neuroticizmu?
9. Kako je operacionaliziran Eysenckov model strukture ličnosti?

168
10. Koja je neurofiziološka osnova ekstraverzije?
11. Pol suprotan polu ekstremnog neuroticizma je _______________
_________________ .
12. Koje karakteristike vežemo uz introvertne osobe?
13. Kako se mijenjaju ekstraverzija, psihoticizam i neuroticizam, s
obzirom na dob (starenje)?
14. Za Eysenckove dimenzije ličnosti vrijedi da su ortogonalne. Šta to
znači?
15. Gdje su, u Eysenckovom prostoru ličnosti, smještene osobe sa
dijagnozom shizofrenije?
16. Kakav je superego osoba kod kojih je izražen psihoticizam?
17. Na šta upućuju rezultati istraživanja o nasljeđivanju ekstraverzije,
neuroticizma i psihoticizma?
18. Kakve su metrijske karakteristike Eysenckovih upitnika ličnosti?
19. Zašto kažemo da su ekstraverzija, neuroticizam i psihoticizam na vrhu
hijerarhije karakteristika ličnosti?
20. Osoba B. P. više voli boraviti među ljudima, nego se baviti
aktivnostima kao što su npr. čitanje i pisanje. Ona je sklona
doživljavanju pozitivnih emocija i optimista je. Prijatelji je opisuju
kao bezbrižnu i opuštenu, te kao saosjećajnu i altruističnu. Shodno
PEN modelu, okvirno odredite profil ličnosti ove osobe.
21. Uporedite Horneyine neurotične stilove sa Eysenckovim PEN
dimenzijama.

169
170
16. FAKTORSKO-ANALITIČKA TEORIJA LIČNOSTI
RAYMONDA CATTELLA

16.1. Biografija R. Cattella

Raymond Bernard Cattell rođen je 20. marta 1905. godine u Hilltopu,


blizu Birminghama (Engleska). Kada je imao pet godina, seli se sa
porodicom na jug Engleske, gdje provodi vrijeme ploveći uz obalu. Još od
malih nogu, Cattell je pokazivao snažan interes za nauku, a bio je prvi u
svojoj porodici koji je upisao fakultet.

Cattell je prvo studirao hemiju, zahvaljujući stipendiji koju je dobio,


te je postao prvostupnik iz ove oblasti sa navršenih 19 godina. Nakon Prvog
svjetskog rata, njegova interesovanja usmjeravaju se ka psihologiji, a 1929.
godine na Univerzitetu u Londonu postaje doktor psiholoških nauka. U to
vrijeme je radio kao predavač na Odsjeku za edukaciju univerziteta Exeter.
Tokom svoje rane nastavničke karijere, Cattell se oženio Monicom Rogers,
sa kojom je dobio sina. Kasnije se seli u Leicester, gdje osniva jedno od prvih
dječjih savjetovališta u Engleskoj. Ličnosti koje su ostavile snažan utisak na
Cattella tokom njegove ''inicijacije'' u svijet nauke, bile su: George B. Shaw,
Bertrand Russell, Herbert George Wells i Aldous Huxley.

Edward Thorndike ga je pozvao na univerzitet Columbia, te se on


1937. godine seli u Sjedinjene Američke Države. Godinu kasnije, prelazi na
univerzitet Clark, a 1941. po nagovoru Gordona Allporta, počinje predavati
na Harvardu. Tokom Drugog svjetskog rata, biva angažiran od strane vlade
SAD-a na razvoju testova za odabir vojnih oficira. Nakon rata, ženi se
Albertom Karen Schuettler, sa kojom je imao četvoro djece. Alberta je bila
Cattellova saradnica u mnogim njegovim istraživanjima, a inače se bavila
matematikom. Negdje u to vrijeme, predsjednik Američke psihološke
asocijacije nudi Cattellu posao na Univerzitetu u Illinoisu, koji ovaj prihvata.
Ovdje će Cattell osnovati Laboratoriju za procjenu ličnosti i grupnog
ponašanja. Univerzitet u Illinoisu je radio na razvoju prvog elektronskog
računara, koji je Cattellu, kao vrsnom poznavaocu multivarijatnih metoda,
bio potreban da u punom zamahu nastavi svoja istraživanja. 1949. godine, sa
svojom ženom-saradnicom osniva Institut za testiranje ličnosti i sposobnosti
(eng. The Institute for Personality and Ability Testing – IPAT). Šezdesetih

171
godina je pomogao u osnivanju Društva za multivarijatnu eksperimentalnu
psihologiju.

Penzionisan je 1973. godine, nakon čega se nastanio u Boulderu


(savezna država Colorado), gdje je nastavio pisati, obrađivati podatke svojih
istraživanja i objavljivati ih. 1977. godine seli se na Havaje, gdje zasniva
treći brak sa Heather Birkett, koja će postati njegova saradnica. Na Havajima
je radio pri univerzitetu, te nastavio objavljivati članke i knjige, a paralelno s
tim, bavio se jedrenjem, njegovom velikom ljubavlju iz mladalačkih dana.
Umro je 2. februara 1998. godine u Honoluluu.

Neka od njegovih mnogobrojnih djela su: ''Opis i mjerenje


ličnosti'' (1946), ''Ličnost: sistematsko, teorijsko i faktografsko istraživanje''
(1950), ''Struktura i mjerenje ličnosti i motivacije'' (1957), ''Teorija fluidne i
kristalizirane inteligencije: Ključni (kritični) eksperiment'' (1963, naučni
članak), ''Naučna analiza ličnosti'' (1965), ''Scree test za broj faktora'' (1966,
naučni članak), ''Sposobnosti: Njihova struktura, rast i djelovanje'' (1971),
''Naučna analiza ličnosti'' (1977, u koautorstvu sa P. Klineom), ''Naučna
upotreba faktorske analize u bihevioralnim i prirodnim naukama'' (1978) i
''Priručnik za Upitnik šesnaest faktora ličnosti (16PF)'' (1988, u koautorstvu
sa H. Eberom i M. Tatsuokom). Kao i Eysenck, Cattell je bio jedan od
najcitiranijih psihologa svoga doba.

16.2. Q, L i T- podaci

Po Cattellu (1965), podaci o nečijoj ličnosti se mogu prikupiti na tri


načina, odnosno iz tri izvora:

A. putem upitnika, inventara i skala ličnosti, gdje sudionici na


osnovu introspekcije vezane za vlastito: ponašanje, mišljenje,
emocije, doživljaje i reakcije, pružaju odgovore na set
postavljenih pitanja/tvrdnji (ovi podaci su nazvani Q-data, od eng.
questionnaire);
B. putem opservacije sudionika u svakodnevnim situacijama
(uobičajenom životnim kontekstu), od strane neke druge osobe (L-
data, od eng. life) i
C. putem eksperimentalnih, odnosno laboratorskih istraživanja (tj.
izučavanjem sudionikovog ponašanja u kontroliranim uslovima,

172
gdje biva podvrgnut objektivnim mjerama procjene, odnosno
testovima; T-data od eng. test).

Q-podaci nisu dovoljno pouzdani, jer se sudionik ne mora predstaviti


onakvim kakav zaista jeste. Zato je nužno ramotriti i T-podatke. Međutim, T-
podaci su prikupljeni u laboratorijskim uslovima, te ne moraju odražavati
sudionikovo svakodnevno ponašanje u okolini u kojoj živi. Stoga su bitni i L-
podaci, u koje se ubrajaju npr. društveni kontakti, školske ocjene, broj
saobraćajnih prekršaja koje je pojedinac počinio i slično. Cattell je smatrao
da ispoljavanje primarnih crta ličnosti mora biti konzistentno prisutno u sve
tri vrste podataka (Primi, Ferreira-Rodrigues i Carvalho, 2014). Drugim
riječima, on se služio višestrukim metodama, koje trebaju potvrditi postojanje
određenog fenomena (kao što su dimenzije ličnosti).

16.3. Klasifikacije crta ličnosti

Cattell je crte ličnosti podijelio na zajedničke (univerzalne) i


jedinstvene (individualne). Ova podjela je slična onoj koju je ponudio
Allport. Zajedničke crte ličnosti su one koje se mogu naći kod svih ljudi, dok
su individualne crte specifične za pojedince, te odražavaju njihova
idiosinkratska interesovanja/preferencije i tendencije.

Po Cattellu, postoje još crte koje se odnose na (Cloninger, S., 2004):


sposobnosti i vještine (eng. ability traits), temperament (eng. temperament
traits, predstavljaju individualne razlike u emocionalnom reagovanju) i
dinamiku (motivaciju) ličnosti (eng. dynamic traits). Možemo reći da je
Cattell, predlaganjem ovih vrsta crta ličnosti, obuhvatio kognitivni, afektivni
i konativni aspekt ličnosti. Osim toga, identifikovao je konstitucionalne i
okolinski oblikovane crte ličnosti. Konstitucionalne crte su najvećim dijelom
determinirane biološkim faktorima, dok su okolinski oblikovane crte pod
velikim uticajem sredine kojoj osoba pripada. Kao što vidimo, Cattell je uzeo
u obzir i nasljedne i sredinske faktore, koji utiču na ličnost.

Možda najvažnije klase crta ličnosti su površinske i izvorne.


Površinske crte ličnosti nisu trajne, one mogu varirati od situacije do
situacije. Izvorne crte su ono što određuje strukturu ličnosti, a po prirodi su
stabilne i permanentne (trajne). Cattell je Allport-Odbertovu listu deskriptora
ličnosti suzio na 171 riječ. Kasnije je, na osnovu emprijskih istraživanja koja

173
su uključivala primjenu faktorske analize, izdvojio 46 površinskih crta i 16
bazičnih (izvornih) crta ličnosti. Bazične crte (faktori) ličnosti su ustvari
latentne varijable koje dovode do korelacija između manifestnih, ponašajnih
karakteristika koje upućuju na ličnost. Šesnaest temeljnih crta ličnosti
prikazano je u tabeli 2.

Tabela 2
Cattellovih 16 faktora ličnosti

Faktor Naziv Negativni pol Pozitivni pol


A Toplina rezerviran otvoren
B Rezoniranje nisko (slabo) visoko (izraženo)
Emocionalna nestabilan stabilan
C
stabilnost uznemiren miran
E Dominacija submisivan dominantan
ozbiljan entuzijastičan
F Živost
zabrinut bezbrižan
neodgovoran savjestan
G Savjesnost
nekonvencionalan rukovodi se superegom
Socijalna stidljiv odvažan
H
odvažnost povučen avanturističan
I Senzitivnost težak i zahtjevan osjetljiv i nježan
vjeruje skeptičan
L Opreznost
ne sumnja oprezan
prizemljen apstraktan
M Apstraktnost
praktičan naklonjen idejama
N Privatnost iskren i izravan prepreden i tajnovit
samouvjeren neodlučan
O Bojažljivost
samodopadan prestrašen
Otvorenost tradicionalan otvoren za promjene
Q1
za promjene konzervativan sklon eksperimentiranju
zavisan od grupe/ nezavisan
Q2 Samodovoljnost
udruživanja s drugima samodovoljan
Q3 Perfekcionizam nediscipliniran kompulzivan i tačan
Q4 Napetost relaksiran napet

Prvih 12 faktora su prvenstveno nastali na osnovu L-podataka.


Posljednja četiri faktora ličnosti (Q1 – Q4) dobijena su na osnovu podataka iz
upitnika ličnosti. Možemo primijetiti da emocionalna stabilnost (C) i napetost
(Q4) obuhvataju prilično slične odrednice. Takođe, sadržaji faktora

174
savjesnosti (G) i perfekcionizma (Q3) se velikim dijelom poklapaju, kao i
odrednice topline (A) i socijalne odvažnosti (H). Kasnije ćemo vidjeti da se
ovih 16 faktora, na osnovu njihovih međusobnih korelacija, mogu svesti na
svega pet.

Cattell je pomenutih 16 faktora prvog reda sveo na osam faktora


drugog reda. Oni su (Saville, 1978): QI (eksvia/ekstraverzija –
invia/introverzija: A+, E+, F+, H+ i Q2), QII (anksioznost – prilagođenost:
C-, H-, L+, O+, Q3- i Q4+), QIII (''tvrda'' uravnoteženost/cortertia –
senzitivnost/pathemia: A-, I-, M-, E+ i L+), QIV (nezavisnost – zavisnost:
E+, L+, M+, Q1+ i Q2+), QV (prirodnost – diskretnost: A+, N-, M- i O-),
QVI (pretjerana subjektivnost – ''hladni'' realizam: I+, M+ i L-), QVII (visoka
inteligencija – niska inteligencija: B+) i QVIII (snaga superega – slabost
superega: G+, Q3+ i F-). Znaci ''+'' i ''-'' se respektivno odnose na visoke,
odnosno niske skorove na skalama koje mjere izdvojene dimenzije. Nazive
ovih dimenzija ponudili smo tako da se prvi naziv (pol) odnosi na znak iza
svakog slova alfabeta. Naprimjer, eksvia (ekstraverzija) uključuje toplinu
(A+), dominaciju (E+), živost (F+), socijalnu odvažnost (H+) i zavisnost od
povezivanja s drugima (Q2-).

Potom je došlo do još veće redukcije prostora ličnosti, kada je na


osnovu 16 faktora ekstrahirano pet faktora drugog reda: anksioznost (C, L, O,
Q3 i Q4), inteligencija (B), nezavisnost (A, E, G, M, N, Q1, i Q2), oprezna
pribranost/uravnoteženost (A, C, E, F, I, M i N) i ekstraverzija (A, E, F, H i
Q2). Na kraju, pet globalnih faktora je poprimilo ovaj oblik i sadržaj (Primi i
sar., 2014):

1. ekstraverzija vs. introverzija (socijalno odvažan vs. socijalno


inhibiran: A+, F+, H+, N- i Q2-);
2. anksioznost vs. stabilnost (emocionalno reaktivan vs. emocionalno
stabilan: C-, L+, O+ i Q4+);
3. ''tvrdoumlje'' (nepopustljivost, tvrdoglavost) vs. receptivnost (ne-
fleksibilan/neempatičan vs. otvorenog uma/intuitivan: A-, I-, M- i
Q1-);
4. nezavisnost vs. prilagodljivost/ugodnost (persuazivan/nezavisan
vs. submi-sivan/samopožrtvovan: E+, H+, L+ i Q1+) i
5. samokontrola vs. nedostatak inhibicija (inhibiran/kontroliran vs.
impulzivan/neobuzdan: F-, G+, M- i Q3+).

175
Kao što vidimo, ovdje nema B-faktora koji se odnosi na rezoniranje. I
u ovom slučaju se znakovne oznake vezane za visoke/niske rezultate na
subordinirajućim faktorima odnose na prvi navedeni pol svake od dimenzija
drugog reda (npr. za nezavisnost: izražena dominacija, visoka socijalna
odvažnost, izražena opreznost i visoka otvorenost za promjene).

Struktura ličnosti koju je predložio Cattell je operacionalizirana


Upitnikom 16 faktora ličnosti (16PF). Njegova originalna forma nastala je
50-ih godina prošlog vijeka, a najpoznatije revizije 1968. i 1969. godine.
Postojale su dvije paralelne forme (A i B), koje su se sastojale od po 187
ajtema, te dvije kraće forme (C i D), od po 105 čestica (Saville, 1978).
Kasnije je 16PF dodatno dotjerivan: čestice su skraćivane, a jezik kojim su
definirane pojednostavljen. Njegove modifikacije, te prevodi na mnoge
svjetske jezike prisutni su i zadnjih 20-ak godina – npr. peto izdanje je
objavljeno 1993. godine, a u njemu su smanjene spolne, etničke i kulturalne
pristrasnosti (Cattell, H. i Mead, 2008). Za razliku od Eysenckovog upitnika
ličnosti, čestice 16PF-a imaju trihotomni format odgovaranja (''da'', ''?'' i
''ne''). Dakle, ukoliko se sudionik ne može odlučiti između potvrdnog i
odričnog odgovora, može obilježiti ''?''.

Faktori prvog reda, ispitivani upitnikom 16PF, nisu dovoljno


replikabilni u različitim istraživanjima, dok se pet faktora drugog reda
uglavnom uspješno replicira. Problem je što je određeni broj čestica
multifaktorske prirode (odnose se na nekoliko faktora ličnosti), te što su neke
skale takođe multifaktorske, odnosno korespondiraju većem broju faktora
drugog reda. Međutim, 16PF je koristan i informativan instrument koji se,
pored ostalog, koristi i u selekcijske svrhe.

16.4. Dinamika ličnosti

U Cattellovoj teoriji, prusutne su dvije vrste dinamičkih komponenti


ličnosti – sentimenti i ergovi. Sentimenti su pod uticajem sredinskih faktora,
odnosno učenja, fizičke i socijalne okoline. Oni predstavljaju odnos prema
važnim aspektima života: porodici, društvu, religiji, profesiji i aktivnostima
koje se obavljaju u slobodno vrijeme (Schultz i Schultz, 2005). Dakle,
socijalno su oblikovani i podložni su promjeni. Najvažniji sentiment, koji
upravlja dinamikom ličnosti i organizacijom izvornih crta je sentiment prema

176
sebi – eng. self-sentiment (Cloninger, 2004). On može biti shvaćen kao
proprijum, ego, jastvo i samstvo.

Ergovi (grč. ἔργον – energija, rad) spadaju u konstitucionalne


odrednice ličnosti i predstavljaju urođene tendencije koje determiniraju
svrhovita ponašanja ljudi. Oni su izvori energije koja je potrebna za odvijanje
dinamike, odnosno motivacije ličnosti. Sila kojom erg usmjerava ponašanje
prema određenom cilju je ergička tenzija. Ona se sastoji od dvije
komponente – ergičke crte, koja zavisi od konstitucije i istorije ranog učenja
pojedinca i ergičkog stanja, koje zavisi od stimulusne situacije i gratifikacije
ili deprivacije erga (Vodopivec, 1995). Cattell je identifikovao 11 ergova:
zahtjev/molba, radoznalost, bijes/ljutnja, gregarnost, gađenje, glad, zaštita,
sigurnost, zalaganje za sebe, potčinjavanje sebe i seks.

16.5.Istraživanja

Selimović, Tomić-Selimović i Hasković (2012) su na uzorku od 512


studenata utvrdili da je pouzdanost skala Cattelovog upitnika ličnosti (16PF)
nezadovoljavajuća (osim u slučaju onih koje se odnose na faktore H i Q2).
Takođe, nisu pronašli pet, već četiri faktora drugog reda: introverziju,
samokontrolu, blagu narav i nezavisnost. Aluja, Blanch i García (2005) su
dobili slične rezultate, kada je u riječ o pouzdanosti skala 16PF-a.
Primijenivši konfirmatornu faktorsku analizu, kako bi provjerili koliko
faktora drugog reda najbolje odgovara podacima, dobili su da nijedno od
rješenja (trofaktorsko, četvorofaktorsko, petofaktorsko, ni šestofaktorsko)
nije zadovoljavajuće. Ipak, među ove četiri alternative, najbolja je
petofaktorska solucija.

Mihajlovski (2013) je na osnovu 16PF-a pokušao utvrditi profil


različitih vrsta muzičara. Rezultati njegovog istraživanja ukazuju na sljedeće:
svirači klavira su: originalniji (u odnosu na svirače limenih duvačkih
instrumenata), anksiozniji (u odnosu na svirače duvačkih instrumenata),
samodisciplinirani, emocionalno nestabilni i inteligentni; svirači gudačkih
instrumenata su: originalniji (u odnosu na svirače limenih duvačkih
instrumenata), anksiozni, introvertni i emocionalno nesigurni; svirači drvenih
duvačkih instrumenata su: originalniji (u odnosu na svirače limenih duvačkih
instrumenata), anksiozni i introvertni; dok su svirači limenih duvačkih

177
instrumenata: ekstravertni, emocionalno stabilni, konvencionalni, niže
inteligencije i sa većom sposobnošću prilagodbe (Mihajlovski, 2013).

Bartram (1992) je primijenio 16PF na uzorku od 1796 kandidata koji


su ušli u uži krug selekcije za radno mjesto menadžera. Kandidati su se
prikazali kao natprosječno: socijalno odvažni (H), dominantni (E),
inteligentni (B), apstraktni (M), otvoreni za promjene (Q1), topli (A) i
perfekcionisti (Q3). Na nivou faktora drugog reda, predstavili su sebe kao:
ispodprosječno anksiozne, prosječno oprezne, iznadprosječno ekstravertirane,
veoma nezavisne i sa natprosječnom kontrolom. Kada je riječ o spolnim
razlikama, muškarci su procijenili sebe kao nezavisnije, opreznije, te sa višim
stepenom kontrole. Žene su se predstavile kao anksioznije, dok su muškarci i
žene bile izjednačene po ekstraverziji (Bartram, 1992).

Nikolašević, Mitrović, Dinić i Čolović (2012) su u svom istraživanju


koristili simuliranu verziju 16PF-a, koja je dostupna u internacionalnom
repozitorijumu ajtema koji se odnose na mjerenje dimenzija ličnosti (eng.
International Personality Item Pool). Utvrdili su da skale ove verzije 16PF-a
imaju prihvatljivu pouzdanost tipa unutrašnje konzistencije. Takođe,
ispitivali su njihove korelacije sa školskim uspjehom i raspoloženjem u
neutralnoj i predispitnoj situaciji. Utvrdili su sljedeće: inteligencija (B),
dužnost (G), osjetljivost (I) i kompleksnost (Q1) su u statistički značajnim
korelacijama sa uspjehom u najvećem broju školskih predmeta, dok su
emocionalna stabilnost (C), anksioznost (O), kompleksnost (Q1) i
emocionalnost (Q4) statistički značajni prediktori raspoloženja u neutralnoj
situaciji (Nikolašević i sar., 2012).

Đapo, Kolenović-Đapo, Đokić i Fako (2011) su ispitivali kriterijsku


valjanost pet globalnih faktora i 16 dimenzija Cattellovog modela strukture
ličnosti, gdje su u ulozi kriterija bile mjere fluidne, odnosno kristalizirane
inteligencije. Utvrdili su da anksioznost nije u statistički značajnim
korelacijama sa pomenutim tipovima inteligencije. Kada je riječ o fluidnoj
inteligenciji, sa njom su negativno korelirale ekstraverzija i samokontrola, a
tvrdoglavost (nepopustljivost) je bila u pozitivnoj korelaciji s njom. S druge
strane, nezavisnost je bila u pozitivnoj, a nepopustljivost u negativnoj
korelaciji sa kristaliziranom inteligencijom. Ovi faktori ličnosti oblašnjavali
su 25% varijance fluidne inteligencije, dok regresijski model u slučaju

178
kristalizirane inteligencije (u ulozi kriterija) nije bio statistički značajan
(Đapo i sar., 2011).

16.6. Evaluacija Cattellove teorije ličnosti

Cattellov pristup izučavanju ličnosti ogledao se u primjeni


multivarijatnih metoda, koje su za njegovo vrijeme bile vrlo napredan
istraživački postupak. On je, takođe, koristio različite podatke iz kojih je
mogao izdvojiti crte ličnosti, koje je kasnije provjeravao na mnogim
uzorcima i uz upotrebu velikog broja metoda. Međutim, njegov model
strukture ličnosti (bar kada su u pitanju faktori prvog reda) je redundantan, tj.
nije dovoljno parsimoničan. Kao što smo već naveli, postoje i određene
manjkavosti instrumenata koje je konstruirao u svrhu mjerenja crta ličnosti.

Rekapitulacija poglavlja

1. Sentimenti su urođene, konstitucionalne karakteristike, za razliku od


ergova. T N
2. Faktor I je nazvan dominacija. T N
3. Cattell je izdvojio šest faktora drugog reda. T N
4. Šta su T-podaci?
5. Na osnovu kojih podataka su dobijena posljednja četiri faktora prvog
reda?
6. Nabrojte ergove.
7. Ergička tenzija ima dvije komponente – ergičku ____________ i
ergičko _______________.
8. Šta su konstitucionalne crte?
9. Definirajte izvorne crte.
10. Navedite negativni i pozitivni pol faktora B, F i O.
11. Kakva je pouzdanost 16 skala koje mjere odgovarajuće faktore u
Cattellovom modelu strukture ličnosti?
12. Šta je sentiment prema sebi?
13. Šta je pathemia, a šta invia?
14. Koliko je površinskih crta izdvojio Cattell?
15. Uporediti Cattellovih pet faktora drugog reda sa Eysenckovim
dimenzijama PEN modela.
16. Koji se prigovori mogu uputiti Cattellovoj teoriji ličnosti?

179
17. Koje su prednosti Cattellove metodologije istraživanja ličnosti?
18. Šta znači da je određena čestica ili skala multifaktorska?
19. Na osnovu koje vrste podataka je dobijeno prvih 12 faktora?
20. Šta su crte temperamenta?
21. Koji faktori iz Cattellovog modela strukture ličnosti su povezani sa
školskim uspjehom?
22. Kakav je format odgovora u 16PF-u?
23. Uporediti Cattellovu i Allportovu klasifikaciju crta ličnosti.

180
17. LIČNOST U PETODIMENZIONALNOM PROSTORU

U ovom poglavlju ćemo opisati Model velikih pet (Velepetori model)


i Petofaktorski model strukture ličnosti. Ova dva modela konvergiraju,
imajući u vidu određene razlike manjeg obima koje postoje između njih.

17.1. Model velikih pet

Model velikih pet (eng. The Big Five Model) nastao je pod okriljem
psiholeksičke hipoteze, odnosno pretpostavke da se crte ličnosti mogu
derivirati iz govornog, prirodnog jezika. Drugim riječima, deskriptori
(atributi) ličnosti su ''zapisani'' u jeziku koji govori određeni narod, na
određenom prostoru. Nadovezujući se na Allport-Odbertove i Cattellove
analize za ličnost relevantnih termina koji se nalaze u rječnicima, Fiske,
Norman, Tupes, Christal i Goldberg su otišli korak dalje: sveli su strukturu
ličnosti na pet dimenzija.

Norman (1967) je termine iz rječnika klasifikovao u sedam


međusobno isključivih kategorija: trajne crte, unutrašnja stanja, fizička
stanja, aktivnosti, uticaji na druge, uloge i socijalne procjene (evaluacije)
ponašanja. U suštini, do petofaktorske strukture je dovela faktorska analiza
trajnih crta, dok su privremena, prolazna emocionalna stanja, socijalne
evaluacije i slično izbačeni iz analize. Tih pet dimenzija su (Goldberg, 1990):

1. ekstraverzija (socijabilnost, otvorenost, komunikativnost,


aktivnost vs. zatvorenost, povučenost, šutljivost, stidljivost);
2. emocionalna stabilnost (opuštenost, bezbrižnost, smirenost,
staloženost vs. razdražljivost, zabrinutost, uznemirenost, tjes-
kobnost);
3. savjesnost (kontrola, red, organizacija, odgovornost vs. aljkavost,
neodgovornost, nepouzdanost, neozbiljnost);
4. ugodnost/saradljivost (prijatnost, skromnost, empatičnost, altru-
izam vs. neljubaznost, bezosjećajnost, netolerantnost, neempa-
tičnost) i
5. intelekt/imaginacija (radoznalost, originalnost, maštovitost,
nekonvencionalnost vs. tradicionalnost, konzervativnost, kon-
vencionalnost, nemaštovitost).

181
Sa ekstraverzijom smo se susreli u Eysenckovoj i Cattellovoj teoriji,
te u dijelu Jungove teorije koja se odnosi na stavove (prema vani i prema
unutra). Emocionalna stabilnost je obrnuto definirani neuroticizam.
Savjesnost se odnosi na snagu superega, a ugodnost/saradljivost je opozit
psihoticizma. Intelekt/imaginacija je dimenzija ličnosti koja je pandan
Cattellovom faktoru otvorenosti za promjene (Q1).

John i Srivastava (1999) su ponudili nešto drugačiji prikaz Modela


velikih pet (gdje su dimenzijama ličnosti pripisane facete slične onima koje
su dio domena Petofaktorskog modela):

1. ekstraverzija vs. introverzija (gregarnost, aktivnost, asertivnost,


traženje uzbuđenja, pozitivne emocije i društvenost);
2. saradljivost vs. antagonizam (povjerenje, altruizam, iskrenost,
popustljivost, skromnost i saosjećajnost);
3. savjesnost vs. nedostatak usmjerenosti (kompetencija, dužnost,
red, postignuće, samodisciplina i prosuđivanje);
4. neuroticizam vs. emocionalna stabilnost (anksioznost, hostilnost,
depresija, impulzivnost i vulnerabilnost) i
5. otvorenost vs. zatvorenost za iskustva (estetika, široka intere-
sovanja, ideje, nekonvencionalne vrijednosti, imaginacija i osje-
ćanja).

Dimenzije postulirane Modelom velikih pet su shvaćene kao


fenotipski sklop ličnosti, za razliku od onih u okviru Petofaktorskog modela,
koje se smatraju genotipskim dimenzijama. Dakle, Model velikih pet ističe
deskriptivni nivo, a Petofaktorski model eksplanatorni nivo (po njemu,
dimenzije ličnosti utiču ili uzrokuju emocionalno reagovanje i specifične
obrasce ponašanja).

Operacionalizacija ovog modela je Inventar velikih pet (eng. The Big


Five Inventory – BFI, John i Srivastava, 1999). Ovaj inventar se sastoji od 44
ajtema, koji su ustvari nastavci rečenice: ''Vidim sebe kao nekoga ko...''.
Dakle, riječ je o mjeri samoprocjene. Primjeri čestica za svaku skalu su: ''... je
pričljiv'' (ekstraverzija), ''...je opušten, dobro podnosi stres'' (emocionalna
stabilnost), ''... je ustrajan, dok ne završi zadatak'' (savjesnost), ''... voli
sarađivati s drugima'' (ugodnost/saradljivost) i ''... je radoznao u pogledu

182
različitih stvari'' (intelekt/imaginacija, odnosno otvorenost za iskustva).
Slaganje sa svakom tvrdnjom izražava se na petostepenoj Likertovoj skali.

Postoji i kraća verzija ovog upitnika, koja se sastoji od 10 čestica


(BFI-10, Rammstedt i John, 2007). Svaka dimenzija ličnosti mjerena je sa po
dvije čestice (jedna je pozitivno, a druga negativno definirana, npr. u slučaju
ekstraverzije: ''Vidim sebe kao nekoga ko je rezervisan'' vs. ''...otvoren i
društven''). Odgovori se takođe daju rukovodeći se Likertovom petostepenom
skalom. Test-retest pouzdanost ovog instrumenta je prihvatljiva, kao i
njegova valjanost (Rammstedt i John, 2007).

17.2. Petofaktorski model ličnosti

Petofaktorski model ličnosti (eng. Five-Factor Model) je prvenstveno


rezultat ''upitničke tradicije'' i operacionalizacije strukture ličnosti. Ovaj
model obuhvata pet širokih dimenzija (odnosno, domena) ličnosti i 30
poddimenzija (faceta). Svakom domenu odgovara po šest faceta, kao što je to
prikazano u tabeli 3 (prema Costa i McCrae, 2005).

Tabela 3
Domeni i facete Petofaktorskog modela ličnosti

Domeni Facete
Neuroticizam anksioznost, ljutita hostilnost, depresivnost,
(Neuroticism -N) sputanost, impulzivnost i ranjivost (vulnerabilnost)
Ekstraverzija toplina, druželjubivost, asertivnost, aktivnost,
(Extraversion - E) traženje uzbuđenja i pozitivne emocije
Otvorenost maštanje, estetičnost, osjećaji, postupci (akcije),
(Openness - O) ideje, vrijednosti
Ugodnost povjerenje, iskrenost, altruizam, pomirljivost,
(Agreeableness - A) skromnost, blagost
kompetentnost, organizovanost, odgovornost,
Savjesnost
težnja za postignućem, samodisciplina i promiš-
(Conscientiousness - C)
ljenost

Neuroticizam je, kao što je već rečeno, obrnuto definirana


emocionalna stabilnost, otvorenost se odnosi na nekonvencionalnost i
netradicionalnost, tj. sklonost traženju novih iskustava, situacija i doživljaja,
tj. otvorenost za promjenu. Ugodnost se još naziva: saradljivost, prijatnost,

183
prijateljska nastrojenost i dobrodušnost. Facete su obilježene slovnom i
brojčanom oznakom. Naprimjer, u slučaju neuroticizma: anksioznost je N1,
ljutita hostilnost - N2, ..., ranjivost (vulnerabilnost) - N6.

Instrument koji je nastao u okrilju Petofaktorskog modela je NEO-PI-


R (Costa i McCrae, 1992a). On se sastoji od 240 tvrdnji, kojima je pridružena
petostepena skala Likertovog tipa. Svakoj dimenziji ličnosti odgovara po 48
tvrdnji, a svakoj faceti po osam tvrdnji. Ovim ajtemima su dodata još dva,
gdje se od sudionika traži da odgovore jesu li se potrudili iskreno odgovoriti
na pitanja i da li su odgovorili na svako pitanje (tj. izrazili stepen slaganja sa
svakom od tvrdnji). Ovi posljednji ajtemi ipak nisu adekvatna zamjena za
skalu validnosti odgovora, kao što je to L-skala u slučaju EPQ-a. NEO-PI-R
se može zadavati grupno i individualno, i to osobama koje imaju 17 i više
godina. Postoje dvije forme – S (za samoprocjenu) i P (za procjene od strane
drugih). Ovaj inventar je, na nivou domena, prilično pouzdan, dok je na
facetalnom nivou manje pouzdan (razlog tome je mali broj čestica po svakoj
faceti, što smanjuje Cronbachov alfa koeficijent, odnosno relijabilnost tipa
unutarnje konzistencije). NEO-PI-R omogućava hijerarhijsku procjenu
ličnosti, počev od domena (koji daju generalnu informaciju o ličnosti
sudionika), pa sve do faceta, koje pružaju dublji i specifičniji uvid u nečije
osobine ličnosti (Costa i McCrae, 1995).

17.3. Etic i emic pristup

Etic pristup podrazumijeva prevođenje skala, upitnika i inventara sa


jednog jezika na drugi, kako bi mogli biti primijenjeni na ljudima iz
određenog podneblja. Ovakav pristup većinom poluči slične rezultate (npr.
strukturu ličnosti) u različitim kulturama.

Emic pristup se odnosi na razvijanje psiholoških instrumenata u


vlastitoj kulturi i na vlastitom jeziku, odnosno provođenje psiholeksičkih
studija na osnovu rječnika svog ili svojih jezika. Ukoliko se koristi ovakva
metodologija, dolaze do izražaja kulturalne specifičnosti i struktura ličnosti
dobijena na ovaj način može se razlikovati, s obzirom na kulturalni i etnički
milje u kojem je dobijena.

Kroskulturalna generalizabilnost Petofaktorskog modela, odnosno


Modela velikih pet, ne mora nužno predstavljati i pravo stanje ''na terenu''.

184
Proces globalizacije je uticao na formiranje zajedničkih društvenih
vrijednosti, odnosno interesa različitih država i kultura. Međutim, kulturalna
idiosinkrazija i specifične komunikacijske forme, običaji i norme koje se
razlikuju od društva do društva, te koje utiču na formiranje ličnosti, značajni
su argumenti protiv jezičkog i ličnosnog univerzalizma (Repišti, 2012).
Mlačić (2002a) navodi da bi bilo najbolje (premda je ovo veoma veliki
poduhvat) razviti nacionalne taksonomije opisivača ličnosti za svaki jezik, te
ih uporediti, kako bi se moglo doći do univerzalno prihvaćenog deskriptivnog
modela ličnosti (tj. utvrđivanja općih, pankulturalnih dimenzija ličnosti).

17.4. Još neke operacionalizacije petofaktorske strukture ličnosti

NEO-PI-3 (McCrae, Costa i Martin, 2005) je nastao na osnovu NEO-


PI-R-a, tako što je 48 potencijalno teško razumljivih tvrdnji zamijenjeno
onima u kojima je korišten jednostavniji jezik. Ovaj upitnik je pogodan za
adolescente, te za one kojima je svojstven niži nivo pismenosti i obrazovanja.

NEO-FFI (Costa i McCrae, 1992b) se sastoji od 60 ajtema i mjeri


samo pet širokih domena ličnosti (dakle, nema subskala koje se odnose na
njihove facete). Takođe je namijenjen osobama koje imaju 17 ili više godina.

Upitnik velikih pet (eng. Big Five Questionnaire – BFQ, Caprara,


Barbaranelli, Borgogni i Perugini, 1993) se sastoji od 132 čestice, a format
odgovaranja je petostepena skala Likertovog tipa. Sastoji se od pet glavnih
skala, koje mjere pet faktora ličnosti, i skale laži. Pet glavnih skala i njima
pripadajućih 10 subskala su: otvorenost (otvorenost za kulturu i otvorenost za
iskustvo), savjesnost (skrupuloznost i perseveracija/ustrajnost), energija
(dinamičnost i dominacija), prijateljska nastrojenost (kooperativnost i
uljudnost/pristojnost) i emocionalna stabilnost (kontrola emocija i kontrola
impulsa). Energija se odnosi na ekstraverziju, a prijateljska nastrojenost na
ugodnost/saradljivost.

Postoje i verzije za djecu. Najpoznatija je Upitnik velikih pet za djecu


(eng. The Big Five Questionnaire for Children – BFQ-C, Barbaranelli,
Caprara i Rabasca, 1998). Sastoji se od 65 ajtema, a svakoj dimenziji ličnosti
odgovara po 13 čestica. Koristi se za procjenu ličnosti djece od devet do 13
godina, i to putem samoprocjena, te procjena od strane roditelja i učitelja.

185
BFQ-C obuhvata sljedeće skale: energiju/ekstraverziju, saradljivost,
savjesnost, intelekt/otvorenost i emocionalnu stabilnost.

17.5. Istraživanja

Rolland (2002) je proveo meta-analizu istraživanja koja su se odnosila


na validaciju petofaktorske strukture ličnosti u 16 različitih kultura, odnosno
zemalja. Njegovi zaključci su sljedeći: petofaktorska solucija se konzistentno
replicira (uz određene razlike na nivou faceta, gdje se u određenim kulturama
neke facete ekstraverzije raspoređuju u okviru faktora ugodnosti, i obrnuto);
postoje određene razlike kada je riječ o faktoru otvorenosti prema iskustvu
(negdje se izdvajaju intelekt/imaginacija, kultura i autonomija ili faktor koji
je nazvan po negativnom polu ove dimenzije, npr. konvencionalnost);
otvorenost prema iskustvu se pojavljuje dosljedno u slučaju primjene
uobičajenih upitnika koje mjere postuliranih pet faktora, dok su njena
egzistencija i sadržaj problematični ili drugačiji ukoliko se koristi emic
pristup (odnosno, psiholeksičke studije provedene u datoj kulturi).
Rollandova (2002) studija govori u prilog kroskulturalnoj generalizabilnosti
petofaktorskog sklopa ličnosti.

Denissen i Penke (2008) su, na osnovu upotrebe tri mjere


petofaktorske strukture ličnosti, dobili da ove dimenzije ličnosti imaju dobru
konvergentnu i divergentnu valjanost, te dovoljno visoku pouzdanost tipa
interne konzistencije. Koristili su se multiosobinskim-multimetodskim
matricama (MTMM), uobičajenom metodom za utvrđivanje konvergentne i
divergentne validnosti. Ipak, u slučaju ekstraverzije i neuroticizma,
primijećena je narušena divergentna valjanost, budući da je ekstraverzija u
umjerenoj negativnoj korelaciji sa neuroticizmom.

Mlačić (2002b) je istraživao samoprocjene i procjene ličnosti od


strane drugih, koristeći se Goldbergovim bipolarnim markerima dimenzija
Modela velikih pet. U okviru oba načina procjene, dobijeno je petofaktorsko
rješenje, a faktori odgovaraju onima iz pomenutog modela. Procjene druge
osobe su rezultirale većom poželjnošću, u odnosu na samoprocjene. Drugim
riječima, ove procjene su bile veće u slučaju svih skala (viša: ekstraverzija,
ugodnost, savjesnost, emocionalna stabilnost i viši intelekt). Dodatno, između
samoprocjena i procjena od strane druge osobe su dobijene umjerene

186
pozitivne korelacije (najviše korelacije su zabilježene u slučaju ekstraverzije i
savjesnosti).

Srivastava, John, Gosling i Potter (2003) su, putem Interneta, na


uzorku od 132515 sudionika ispitivali stabilnost ličnosti (tačnije, dimenzija
Modela velikih pet) tokom rane i srednje odrasle dobi. Ispostavilo se da se
ekstravertiranost žena od 31. do 60. godine smanjuje, dok u uzorku
muškaraca postoji blagi rast u istom periodu života (vremenskom intervalu).
Savjesnost se povećava s dobi, na način da je ovaj rast sporiji nakon 30.
godine, u odnosu na period od 21. do 30. godine. Sa starenjem, takođe dolazi
do porasta ugodnosti (saradljivosti), ali ovaj porast je brži nakon 30. godine,
nego između 21. i 30. godine. Neuroticizam je u uzorku muškaraca relativno
stabilna crta, s obzirom na dob. Međutim, u uzorku žena, dolazi do pada
neuroticizma. Otvorenost prema iskustvu, u periodu između 21. i 30. godine
života, blago raste, dok nakon tridesete godine opada (kod muškaraca brže
nego kod žena).

McCrae i Costa (1991) su u svom istraživaju utvrdili sljedeće:


neuroticizam je povezan sa doživljavanjem negativnih afekata i manjim
zadovoljstvom životom; ekstraverzija je povezana sa pozitivnim afektivnim
stanjima i većim zadovoljstvom životom, otvorenost je povezana sa
pozitivnim emocionalnim stanjima, ugodnost je u pozitivnim korelacijama sa
pozitivnim afektivnim stanjima i zadovoljstvom životom, a savjesnost je
vezana za doživljavanje pozitivnih afekata i veće zadovoljstvo životom.

Avsec, Takšić i Mohorić (2009) su ispitivali relacije dimenzija


Modela velikih pet i emocionalne inteligencije. Pokazalo se da su otvorenost
i ekstraverzija statistički značajni prediktori sposobnosti uočavanja i
razumijevanja emocija; ekstraverzija, savjesnost i otvorenost su dobri
prediktori izražavanja i imenovanja emocija; dok su neuroticizam,
ekstraverzija, savjesnost i otvorenost statistički značajni prediktori
upravljanja emocijama i regulacije emocija. Naravno, neuroticizam je
negativno korelirao sa sposobnošću upravljanja i regulacijom emocija, a crte
ličnosti su objasnile 32% varijance ove varijable (Avsec i sar., 2009).

Judge i Ilies (2002) su proveli meta-analizu 65 studija, u kojima se


ispitivala povezanost crta ličnosti postuliranih Petofaktorskim modelom i
Modelom velikih pet sa motivacijom izvođenja (tj. motivacijom koja se

187
odnosi na postavljanje ciljeva, očekivanja i samoefikasnost). Njihovi nalazi
upućuju na najveću prediktivnu valjanost u slučaju neuroticizma i
savjesnosti. Drugim riječima, emocionalno stabilne i savjesne (odgovorne i
dosljedne) osobe imaju viši nivo ovog tipa motivacije. Takođe, ekstraverzija
je bila u pozitivnim korelacijama sa motivacijom koja se temelji na percepciji
samoefikasnosti (Judge i Ilies, 2002).

Bartels i saradnici (2012) su proveli studiju na 646 blizanaca, kako bi


provjerili postoji li povezanost između pet dimenzija ličnosti i koeficijenta
inteligencije. Dobili su sljedeće ''fenotipske'' korelacije: r = .21 (između IQ-a
i saradljivosti), r = .32 (između IQ-a i otvorenosti za iskustva) i r = -.10
(između neuroticizma i IQ-a). ''Genetičke'' korelacije koeficijenta
inteligencije sa saradljivošću i otvorenošću iznosile su između r = .30 i r =
.40, a neuroticizma i inteligencije r = -.18. Autori zaključuju da nizak
neuroticizam, visoka otvorenost prema iskustvima, te visoka ugodnost
doprinose višim IQ-skorovima.

Poropat (2009) je proveo meta-analizu istraživanja u kojima je


ispitivana povezanost pet faktora ličnosti sa akademskim uspjehom. U
konačnici, ova meta-analitička studija uključila je podatke prikupljene od
58000 (kada je riječ o saradljivosti) do 71000 sudionika (u slučaju
savjesnosti). Savjesnost i otvorenost za nova iskustva su se izdvojili kao
najbolji prediktori akademskog uspjeha. Međutim, njihova prediktivna
valjanost je manja, u odnosu na testove inteligencije. Interesantan nalaz
Poropatove (2009) meta-analize je da su prediktivna valjanost savjesnosti i
ugodnosti slabije, na višim nivoima obrazovanja (sekundarnom i tercijarnom,
u odnosu na primarni nivo), dok je prediktivna valjanost otvorenosti
najmanja u okviru sekundarnog nivoa obrazovanja.

Trull i Sher (1994) su ispitivali profile ličnosti osoba iz nekliničke


populacije sa rizikom nastanka poremećaja sa ose I iz DSM-III-R
klasifikacije. Došli su do ovih nalaza: osobe sklone ovisnostima o PAS
supstancama su postizali iznadprosječne rezultate na skalama otvorenosti i
neuroticizma, te ispodprosječne rezultate na skalama savjesnosti,
ekstraverzije i saradljivosti; pojedinci skloni anksioznim poremećajima su
imali slične rezultate kao osobe sklone ovisnostima; najveći stepen
neuroticizma bio je prisutan kod onih koji su u rizičnoj grupi za nastanak
posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP); a najniži rezultati na skali

188
ekstraverzije bili su karakteristični za osobe sklone socijalnoj fobiji i velikom
depresivnom poremećaju (Trull i Sher, 1994).

17.6. Evaluacija opisanih modela

Model velikih pet i Petofaktorski model strukture ličnosti su, u


principu, kroskulturalno generalizabilni. Međutim, primijećene su određene
kulturalne idiosinkrazije u broju faktora i njihovom sadržaju. NEO-PI-R je
instrument koji zahvata mnoge aspekte ličnosti i dosljedno ''psihometrijski
preslikava'' sadržaj i broj predloženih faktora. Riječ je o pouzdanom i
valjanom inventaru, koji ima široku primjenu. S druge strane, nedostaje mu
skala disimulacije, što ga svodi na klasične mjere samoprocjene. Takođe,
psiholeksičke studije ne moraju nužno rezultirati realnom (validnom)
strukturom ličnosti, s obzirom da se temelje na rječničkim terminima (koji se
ne moraju tao često koristiti u svakodnevnom govoru, niti njihova značenja
poznaju svi sudionici). Osim toga, iz analize su isključeni termini koji se
odnose na socijalne procjene (''etiketiranja'') ponašanja, koji jesu bitne
odrednice ličnosti, s obzirom da socijalna evaluacija utiče na formiranje i
održavanje slike o sebi.

Rekapitulacija poglavlja

1. Domeni su globalne crte ličnosti, a facete njihove poddimenzije. T N


2. Drugi naziv otvorenosti prema iskustvu je intelekt. T N
3. U listu odrednica glavnih dimenzija ličnosti po Modelu velikih pet
uključeni su termini koji se odnose na društvene evaluacije ponašanja.
T N
4. Koje su razlike između Modela velikih pet i Petofaktorskog modela?
5. Kako biste opisali osobu koja postiže visoke rezultate na skali
otvorenosti prema iskustvu?
6. Uporediti pet Cattellovih faktora drugog reda i one koji su nastali pod
okriljem Petofaktorskog modela strukture ličnosti.
7. Navesti bar dvije operacionalizacije petodimenzionalne strukture
ličnosti.
8. Ukoliko prevodimo instrumente sa nekog stranog jezika na naš,
koristimo se _________ - pristupom, a ukoliko razvijamo instrumente
na našem jeziku, riječ je o __________ - pristupu.

189
9. Koji su argumenti protiv kroskulturalne generalizabilnosti peto-
dimenzionalne strukture ličnosti?
10. Koje dimenzije ličnosti su dobri prediktori školskog uspjeha?
11. Sukladno petofaktorskoj strukturi ličnosti, kakav je profil osoba
sklonih poremećajima ovisnosti (zloupotrebe psihoaktivnih sup-
stanci)?
12. Nabrojte facete ekstraverzije.
13. Nabrojte facete savjesnosti.
14. Kako su dimenzije Petofaktorskog modela strukture ličnosti povezane
sa zadovoljstvom životom?
15. Referirajući se na opisano istraživanje, koje dimenzije ličnosti su
povezane sa nivoom (koeficijentom) inteligencije?
16. Koji je osnovni nedostatak NEO-PI-R-a?
17. Koji instrument je razvijen za mjerenje pet dimenzija ličnosti kod
djece? Ukratko ga opisati.
18. Koji su nedostaci Modela velikih pet, odnosno onih modela koji se
temelje na psiholeksičkim studijama?
19. Koje od pet dimenzija ličnosti su povezane sa motivacijom
izvođenja?
20. Kakva je konvergentna i divergentna valjanost skala koje mjere pet
globalnih dimenzija ličnosti?
21. Šta možete reći o pouzdanosti skala (domena) i subskala (faceta)
NEO-PI-R-a?
22. Da li su crte ličnosti pretpostavljene Modelom velikih pet stabilne
tokom života? Obrazložiti svoj odgovor rezultatima navedenog
istraživanja.
23. Koje su relacije dimenzija Modela velikih pet i emocionalne
inteligencije?
24. A. C. ne voli mnogo izlaziti i često provodi vrijeme čitajući. Ona
svoje obaveze na fakultetu i u kući izvršava efikasno i na vrijeme.
Mirna je, opuštena i prijatna osoba. Uvijek je pristojna i obzirna
prema drugima. Za A. C. se još može reći da je umjetnički tip, jer
svira violinu i povremeno slika. Rado usvaja nova znanja i istražuje
po Internetu. Okvirno opišite njen profil ličnosti, rukovodeći se
Petofaktorskim modelom.

190
18. HEXACO I MODEL VELIKIH SEDAM

U ovom poglavlju ćemo predstaviti modele ličnosti kojima je


postuliran šestodimenzionalni i sedmodimenzionalni prostor ličnosti. U
suštini, pet dimenzija ovih modela su slične onima koje su dio Modela
velikih pet i FFM-a. Ostale dimenzije obuhvataju kvalitativno drugačije
odrednice ličnosti, koje su se izdvojile u zasebne faktore.

18.1. HEXACO model

U zadnje vrijeme, primijećeno je da se na osnovu psiholeksičkih


studija može izdvojiti šest replikabilnih (robustnih) faktora ličnosti. Novi
faktor je poštenje/skromnost. Stoga je predložen HEXACO model strukture
ličnosti, sa šest domena kojima su subordinirane po četiri facete, koje smo
naveli u zagradi (Lee i Ashton, 2004):

1. Poštenje/skromnost (iskrenost, pravednost, izbjegavanje pohlepe i


skromnost);
2. Emocionalnost (bojažljivost, anksioznost, zavisnost i sen-
timentalnost);
3. Ekstraverzija (socijalno samopoštovanje, socijalna odvažnost,
socijabilnost i živost/živahnost);
4. Saradljivost (sklonost opraštanju, blagost/nježnost, fleksibilnost i
strpljivost);
5. Savjesnost (organizacija, marljivost/revnost, perfekcionizam i
razboritost/opreznost) i
6. Otvorenost prema iskustvu (estetsko cijenjenje, radoznalost,
kreativnost i nekonvencionalnost).

Poštenje/skromnost (eng. Honesty/Humility – H) obuhvata: nedostatak


interesovanja za materijalno bogatstvo i luksuz, nemanipulativnost,
nesklonost kršenju pravila i normi, poštenje, pravičnost i skromnost.
Diskriminativna valjanost ovog faktora je zadovoljavajuća, te predstavlja
različit konstrukt u odnosu na savjesnost (Ashton i Lee, 2001). Ovaj faktor se
odnosi na moralni aspekt ličnosti i može se smatrati, uz ugodnost
(saradljivost), obrnuto definiranim psihoticizmom. Međedović (2012)
negativni pol faktora H, nakon serije provedenih istraživanja, određuje kao:

191
skup manipulativnih tendencija, koje su praćene destruktivnim i brualnim
dispozicijama, osnaženim procesom racionalizacije i zagovaranjem
instrumentalne uloge nasilja, u vidu navodno legitimnog načina dolaska do
zacrtanog cilja.

Emocionalnost (eng. Emotionality – E) je slična dimenziji neuro-


ticizma u FFM-u, premda postoje određene razlike: faceta zavisnosti se
odnosi na izraženu zavisnost od emocionalne podrške drugih, dok faceta
sentimentalnosti obuhvata jake emocionalne veze sa drugima (osjetljivost na
osjećanja drugih, odnosno izražena empatičnost). Prilikom predlaganja
HEXACO modela, Ashton i Lee (2001) su ovu dimenziju nazvali
emocionalna stabilnost.

Ekstraverzija (eng. Extraversion – X) se odnosi na: energiju,


entuizijazam, uživanje u socijalnim interakcijama, pozitivno mišljenje i
pogled na sebe u socijalnom kontekstu, samopouzdanje u društvenim
situacijama, lako uspostavljanje komunikacije sa nepoznatim ljudima i
sigurnost u sebe prilikom držanja govora pred velikom grupom ljudi. Ashton
i Lee (2001) su ovu dimenziju prvo nazivali surgencijom, a kasnije je
preimenovali u ekstraverziju.

Saradljivost (eng. Agreeableness – A) obuhvata: vjerovanje drugima i


uspostavljanje prijateljskih relacija čak i s onima koji su nam nekada naudili,
blagost prilikom kontakta s drugima, neosuđivanje osoba sa kojima smo u
interakciji, spremnost na kompromis i saradnju s ljudima koji nas okružuju i
nesklonost izražavanju bijesa i ljutnje. Na osnovu pobrojanih odrednica,
vidimo da se ovaj faktor sadržajno razlikuje od poštenja/skromnosti.

Savjesnost (eng. Conscientiousness – C) se odnosi na: urednost,


preferenciju strukturiranih zadataka, kapacitet za naporan rad,
samodisciplinu, vođenje računa o detaljima, težnju ka savršenstvu, inhibiciju
impulsa (snaga superega) i opreznost. Savjesnost obuhvata marljivost,
posvećenost radu i težnju ka što boljem obavljanju dodijeljenog zadatka.

Otvorenost prema iskustvu (Openness to experience – O) obuhvata:


uživanje u prirodnoj i umjetničkoj ljepoti i estetici, traganje za različitim
informacijama i podacima, široku paletu interesovanja, tendenciju ka
umjetničkom izražavanju, inovativnost, te usvajanje i prihvatanje neobičnih

192
ideja. Ova dimenzija se zvala i intelekt/imaginacija (Ashton i Lee, 2001).
Osobe koje nisu otvorene prema iskustvu su pristalice tradicionalnih
vrijednosti, bave se uobičajenim (rutiniranim) djelatnostima i nisu skloni
artističkim aktivnostima.

Šestodimenzionalna struktura ličnosti je operacionalizirana HEXACO


inventarom ličnosti (eng. HEXACO Personality Inventory – HEXACO-PI,
Lee i Ashton, 2004). Ovaj inventar se sastojao od 192 ajtema (kraća forma
sadržala je 96 čestica), kojima se mjerilo šest domena sa po četiri facete.
Kasnije su mu dodate još dvije skale na facetnom nivou – altruizam vs.
antagonizam i negativna samoevaluacija, jer se pokazalo da ove varijable
umjereno koreliraju sa dva ili više globalnih faktora tj. domena (Lee i
Ashton, 2006). Ova verzija se sastoji od 208 čestica (odnosno, u svojoj kraćoj
formi, od 104 čestice). Revidirana verzija ovog upitnika (HEXACO-PI-R,
Ashton i Lee, 2008), umjesto facete ekstraverzije koja je označena kao
ekspresivnost, sadrži facetu socijalnog samopoštovanja, dok je faceta
negativne samoevaluacije izbačena iz inventara. Dakle, HEXACO-PI-R
obuhvata 200, odnosno 100 ajtema u svojoj kraćoj formi. Ashton i Lee
(2009) su konstruirali i još jednu formu ovog instrumenta, HEXACO-60,
koja se sastoji od 60 čestica, a svaki domen je predstavljen sa 10 ajtema (pri
čemu facetama odgovaraju bar po dva ajtema).

18.2. Model velikih sedam

Tellegen i Waller (1987) su koristili nerestriktivnu metodologiju


analize rječnika engleskog jezika (American Heritage Dictionary of the
English Language), odnosno, uzeli su u obzir i termine koji su bili
evaluativne prirode, te termine koji označavaju raspoloženja. Analizirajući
400 termina, zaključili su da Model velikih pet potcjenjuje broj širokih
dimenzija ličnosti, te ne obuhvata određene klase njenih deskriptora (Benet i
Waller, 1995). Rezultat je bio Model velikih sedam (eng. The Big Seven
Factor Model). Pet dimenzija ovog modela su slične onima iz Modela velikih
pet, uz dvije dodatne dimenzije (pozitivnu i negativnu valencu). Ove
dimenzije spadaju u evaluativne odrednice ličnosti. Takođe, u ovom modelu
je ekstraverzija nazvana pozitivnom emocionalnošću, a neuroticizam
negativnom emocionalnošću. S obzirom da ekstraverzija i neuroticizam često
budu u umjerenim negativnim korelacijama, ovi nazivi su opravdani i

193
vjerovatno bolje odslikavaju sadržaje pomenutih faktora, nego što je to slučaj
u Modelu velikih pet ili Petofaktorskom modelu strukture ličnosti.

Faktori Modela velikih sedam i deskriptori koji im odgovaraju su


prikazani u tabeli 4. Skraćenice koje su pridružene nazivima dimenzija su
preuzete iz članka Benet i Wallera (1995).

Tabela 4
Model velikih sedam: dimenzije i njihovi deskriptori

Faktor Naziv Personalni deskriptori


Pozitivna valenca izvrstan, impresivan, zadivljujući vs.
PVAL
(eng. Positive valence) uobičajen, prosječan, ne ističe se
Negativna valenca okrutan, mrzak, gadan, opasan,
NVAL
(eng. Negative valence) podmukao, zloban, pakostan
Pozitivna emocionalnost socijabilan, pričljiv, živahan vs.
PEM
(eng. Positive emotionality) šutljiv, tih, usamljen, rezerviran
Negativna emocionalnost nervozan, iritiran, osjeća se krivim
NEM
(eng. Negative emotionality) vs. nije frustriran, bezbrižan
Savjesnost dobro organiziran, tačan, uredan vs.
C
(eng. Conscientiousness) sklon improvizaciji i neorganiziran
Saradljivost blag, popustljiv, ne voli svađe vs.
A
(eng. Agreeableness) svadljiv, tvrdoglav, teška osoba
Konvencionalnost tradicionalan, staromodan vs.
CNV
(eng. Conventionality) neobičan, radikalan, progresivan

Pozitivna valenca se odnosi na osobine kao što su: natprosječan,


izvandredan, istaknut, neuobičajen, odnosno pozitivno vrednovan – zato što
je drugačiji u odnosu na ''prosjek''. Opozitni pol ove dimenzije obuhvata
prosječnost i uobičajenost, tj. nedostatak isticanja u odnosu na druge.
Negativna valenca se tiče loših, socijalno nepoželjnih osobina koje su
nekome pripisane (ili koje neko sebi pripisuje): prevrtljivost, licemjernost,
okrutnost, pokvarenost, izopačenost i slično. Ostali faktori približno
reprezentiraju pet dimenzija ličnosti, koje su postulirane prethodnim
modelima.

Neki autori (npr. McCrae i Costa, 1995) su utvrdili da se određeni dio


varijance pozitivne valencije poklapa sa ekstraverzijom i otvorenošću prema
iskustvu, dok velik dio varijance negativne valencije može biti objašnjen

194
ugodnošću (tačnije, određenje negativne valence je slično opisu negativnog
pola ugodnosti). Međutim, PV i NV jednim svojim dijelom ipak predstavljaju
jedinstvenu varijancu, koja nije obuhvaćena FFM-om (McCrae i Costa,
1995).

Instrument za mjerenje ovih sedam dimenzija je Inventar personalnih


karakteristika #7 (eng. Inventory of Personal Characteristics #7 – IPC-7;
Tellegen, Grove i Waller, 1991). Prva verzija IPC-7 se sastojala od 161
ajtema, dok je kasnije za svaku dimenziju odabrano po 10 personalnih
deskriptora koji su imali najviše saturacije odgovarajućim faktorom (Benet i
Waller, 1995).

18.3. Istraživanja

Babarović i Šverko (2013) su, na uzorku od 1004 studenta, validirali


HEXACO-PI-R u Hrvatskoj. Pouzdanost svih skala bila je zadovoljavajuća,
kao i faktorska valjanost. Skala poštenja/skromnosti bila je u pozitivnoj
korelaciji sa ugodnošću i otvorenošću. Emocionalnost je bila u negativnoj
korelaciji sa ugodnošću, dok je savjesnost pozitivno korelirala sa
otvorenošću. Takođe su nađene sljedeće spolne razlike: žene su na skali
emocionalnosti i otvorenosti postizale puno više rezultate u odnosu na
muškarce, dok su muškarci postizali nešto više rezultate od žena na skali
ugodnosti. S druge strane, Bashiri, Barahmand, Akabri, Ghamari i Vusugi
(2011) su proveli faktorsku analizu kraćih formi mjera Petofaktoskog modela
i HEXACO modela, gdje su utvrdili da se poštenje/skromnost ne izdvaja kao
zaseban faktor, već su njegove facete bile zasićene savjesnošću i ugodnošću.
I u ovom istraživanju je pouzdanost skala HEXACO inventara ličnosti bila
odgovarajuća (bez obzira što su u pitanju kraće verzije ovih instrumenata).

Veselka i sar. (2010) su proveli istraživanje sa 664 monozigotnih i


522 dizigotna blizanca, kako bi ispitali doprinos genetskih faktora varijanci
HEXACO dimenzija. Genetski faktori objašnjavaju najveći procenat
varijance otvorenosti prema iskustvu (59%), potom emocionalnosti (48%),
ekstraverzije (45%), ugodnosti (37%), poštenja/skromnosti (35%), a najmanji
procenat varijance savjesnosti (32%). Dodatno su ispitivali povezanost ovih
dimenzija sa stilovima humora, te utvrdili sljedeće: poštenje/skromnost je u
negativnoj korelaciji sa agresivnim i sa samoporažavajućim stilom humora;
emocionalnost je u pozitivnoj korelaciji sa samoporažavajućim humorom;

195
ekstraverzija je u umjerenim pozitivnim korelacijama sa afilijativnim i
samouzdižućim stilom humora; ugodnost pozitivno korelira sa
samouzdižućim, a negativno sa agresivnim stilom humora; savjesnost
negativno korelira sa samoporažavajućim i agresivnim stilom; dok je
otvorenost u pozitivnim korelacijama sa afilijativnim i samouzdižućim stilom
humora (Veselka i sar., 2010).

Lee i Ashton (2005) su ispitivali povezanost između tzv. mračne


trijade (primarna psihopatija, makijavelizam i narcisoidnost) i HEXACO
modela, te Modela velikih pet. Facete poštenja/skromnosti su u umjerenim do
visokim negativnim korelacijama sa primarnom psihopatijom, kao i u
umjerenim negativnim korelacijama sa makijavelizmom i narcisoidnošću.
Ekstraverzija umjereno i pozitivno korelira sa narcisoidnošću, dok je
emocionalnost u negativnoj korelaciji sa primarnom psihopatijom i
makijavelizmom. Zahvaljujući dimenziji poštenje/skromnost, HEXACO
model ima bolju prediktivnu valjanost nego Model velikih pet, kada su
komponente mračne trijade u ulozi kriterija (Lee i Ashton, 2005).

Almagor, Tellegen i Waller (1995) su, koristeći nerestriktivnu


metodologiju, proveli psiholeksičku studiju hebrejskog jezika, gdje su iz
rječnika izvukli 252 opisa ličnosti. Rezultati njihovog istraživanja idu u
prilog Modelu velikih sedam. Smederevac, Mitrović i Čolović (2007) su
proveli psiholeksičku studiju srpskog jezika, koristeći se Moskovljevićevim
rečnikom srpskog jezika (2000) i Tellegen-Wallerovom nerestriktivnom
metodologijom. Na osnovu leksičkih deskriptora ličnosti, izdvojeni su
sljedeći faktori: negativna valenca, negativna emocionalnost, agresivnost
(kao obrnuto definirana saradljivost/ugodnost), savjesnost, pozitivna
emocionalnost, pozitivna valenca i otvorenost za iskustva. Međutim, kada su
ajtemi formirani tako da njihov sadržaj upućuje na opise uobičajenih
ponašanja i emocionalnih stanja u datim situacijama, dobijena je
petofaktorska solucija, tj. sljedeće dimenzije: socijabilnost, anksioznost,
agresivnost, aktivnost i impulzivnost (Smederevac i sar., 2007).

Repišti (2014b) je od adolescenata tražio da navedu pet osobina koje


opisuju njih same, te osobu koja ima potpuno različitu ličnost u odnosu na
njihovu (prva etapa istraživanja). U drugom dijelu istraživanja, nakon
zadržavanja deskriptora ličnosti koje je odabralo bar pet sudionika (shodno
nerestriktivnoj metodologiji, u dalju analizu ušlo je njih 78), adolescentima

196
su opisivači ličnosti ponuđeni u vidu Likertove skale petostepenog tipa. Oni
su trebali procijeniti u kojoj mjeri se određeni pridjev odnosi na njih. Ovim
istraživanjem ekstrahirano je pet faktora: socijalno nepoželjne osobine (ovaj
faktor je objašnjavao najviše varijance), ekstraverzija (pozitivna emocional-
nost), savjesnost, ugodnost i neuroticizam (negativna emocionalnost).
Dimenzija otvorenosti za iskustva se nije izdvojila, a neki njeni potencijalni
deskriptori bili su zasićeni faktorom savjesnosti. Socijalno nepoželjne
osobine su, ustvari, negativna valencija.

Simms (2007) je, primjenom inventara IPC-7, utvrdio sljedeće: sve


skale, osim skale nekonvencionalnosti, imaju zadovoljavajuću pouzdanost
tipa unutrašnje konzistencije; negativna valenca je u negativnoj korelaciji sa
pozitivnom emocionalnošću i ugodnošću; nekonvencionalnost je u negativnoj
korelaciji sa savjesnošću; pozitivna valenca je u korelaciji sa pozitivnom
emocionalnošću; negativna emocionalnost je u negativnoj korelaciji sa
samopoštovanjem; pozitivna emocionalnost je u pozitivnoj korelaciji sa
samopoštovanjem i narcisoidnošću; pozitivna valenca je u korelaciji sa
samopoštovanjem i narcisoidnošću, a negativna valenca je u negativnoj
korelaciji sa samopoštovanjem.

Takođe, negativna emocionalnost je u pozitivnim korelacijama sa


(Simms, 2007): paranoidnim, graničnim, izbjegavajućim i zavisnim
poremećajem ličnosti (izraženost ovih poremećaja je mjerena na dimen-
zionalnim skalama); pozitivna emocionalnost je u negativnim korelacijama
sa: paranoidnim, shizoidnim, shizotipnim i izbjegavajućim poremećajem
ličnosti; pozitivna valenca je u negativnim korelacijama sa shizoidnim,
izbjegavajućim i zavisnim, ali je u pozitivnoj korelaciji sa narcisističkim
poremećajem ličnosti; dok je negativna valencija u pozitivnim korelacijama
sa: paranoidnim, shizoidnim, shizotipnim, antisocijalnim, graničnim i
izbjegavajućim poremećajem ličnosti.

Repišti (2014c) je ispitivao prediktivnu valjanost dimenzija Modela


velikih sedam, te Modela velikih pet, gdje je u ulozi kriterija bila dimenzija
poštenja/skromnosti. Utvrdio je da su statistički značajni prediktori:
saradljivost, konvencionalnost, pozitivna i negativna valencija (u okviru
Modela velikih sedam), kao i saradljivost, savjesnost i ekstraverzija (iz
Modela velikih pet). Takođe je ispitana prediktivna moć HEXACO dimenzija
i faktora iz Modela velikih pet, u slučaju pozitivne, odnosno negativne

197
valence. Statistički značajni prediktori pozitivne valence bili su otvorenost (iz
HEXACO modela) i savjesnost (iz Modela velikih pet), a negativne valence –
emocionalnost, poštenje/skromnost (HEXACO dimenzije) i neuroticizam, iz
Modela velikih pet (Repišti, 2014c).

18.4. Evaluacija opisanih modela

Kada je riječ o HEXACO modelu strukture ličnosti, može se reći da je


diskriminativna valjanost poštenja/skromnosti u određenoj mjeri upitna.
Međutim, prediktivna valjanost ove dimenzije, za varijable koje su relevantne
za psihopatologiju, je visoka, što potvrđuju nalazi mnogih istraživanja. Model
velikih sedam je manje parsimoničan od Petofaktorskog i HEXACO modela,
ali pruža uvid u još neke važne dimenzije ličnosti. Ipak, ove dimenzije se u
određenom smislu mogu smatrati redundantnima ili artefaktima, jer po nekim
autorima predstavljaju nešto ekstremnije odrednice ličnosti koje bi mogle
pripadati nekima od već utvrđenih pet faktora strukture ličnosti.

Rekapitulacija poglavlja

1. Socijalno samopoštovanje je faceta ekstraverzije. T N


2. Negativna emocionalnost Modela velikih sedam je slična
neuroticizmu. T N
3. Konvencionalnost je obrnuto definirana otvorenost prema iskustvu.
T N
4. Koje atribute posjeduje osoba koja postiže visoke rezultate na skali
poštenja/skromnosti?
5. Šta sve obuhvata pozitivna valenca?
6. Koji je sadržaj dimenzije negativna valenca?
7. Opisati instrument koji predstavlja operacionalizaciju Modela velikih
sedam.
8. Opisati razvoj HEXACO-PI-R inventara.
9. Facete emocionalnosti su: _________________ , ________________,
___________________ i __________________ .
10. Koje dimenzije (komponente) čine mračnu trijadu?
11. Kakva je pouzdanost i konstruktna valjanost HEXACO-PI-R
inventara?

198
12. Ono što je u Modelu velikih pet neuroticizam, to je u HEXACO
modelu __________________.
13. Ono što je u Modelu velikih sedam _________________
________________, to je u HEXACO modelu ekstraverzija.
14. Referirajući se na jedno od opisanih istraživanja, navedite spolne
razlike u dimenzijama HEXACO modela.
15. Koje dimenzije Modela velikih sedam su povezane sa
samopoštovanjem?
16. Opisati relacije dimenzija Modela velikih sedam sa poremećajima
ličnosti.
17. Jesu li pozitivna i negativna valenca redundantni faktori? Obrazložite
svoj odgovor.
18. Šta je Tellegen-Wallerova nerestriktivna metodologija?
19. Nabrojte facete saradljivosti kao dimenzije HEXACO modela.
20. Koje od dimenzija Modela velikih sedam su dobri prediktori
poštenja/skromnosti?

199
200
19. MODEL VELIKIH DVA I GENERALNI FAKTOR LIČNOSTI

Prostor ličnosti je moguće još više pojednostaviti, s tim što se gubi na


njegovoj komprehenzivnosti (obuhvatnosti). Model velikih dva je, u
geometrijskom smislu, pokušaj svođenja ličnosti na ravan, dok ekstrakcija
generalnog faktora ličnosti (p – faktor) slijedi logiku utvrđivanja Spear-
manovog generalnog faktora intelektualnih sposobnosti (g – faktor).

19.1. Model velikih dva

Digman (1997) je analizirao podatke iz 14 studija (pet na uzorcima


djece i adolescenata, a ostalih devet na uzorcima odraslih), gdje je potvrđena
petofaktorska struktura ličnosti. Na osnovu ovih podataka, izdvojio je dva
faktora drugog reda – prvi je uključivao emocionalnu stabilnost, ugodnost i
savjesnost, a drugi ekstraverziju i intelekt (otvorenost prema iskustvu). Ova
dva faktora višeg reda, poznati su kao metacrte ličnosti. Digman (1997) ih je
nazvao:

A. Alfa (faktor socijalizacije; obuhvata stabilnost emocionalnog


reagovanja i izraza, saradljivost i konzistentnost ponašanja u vidu
savjesnosti) i
B. Beta (faktor personalnog rasta, odnosno širenja ličnosti, kroz
ponašanja kojima pojedinac istražuje okolinu i preispituje ideje i
vrijednosti – otvorenost za iskustva i aktivno suočavanje s
okolinom – ekstraverzija).

Ovi faktori su slični onima koje predlaže Becker (1999). To su


bihevioralna kontrola/socijalna adaptacija (pandan alfa-faktoru) i mentalno
zdravlje/samoaktualizacija (pandan beta-faktoru). DeYoung (2006) ih naziva
stabilnošću (emocionalna stabilnost, savjesnost i ugodnost) i plastičnošću
(ekstraverzija i otvorenost prema iskustvu). Ovi faktori su još određeni kao
konzistentnost (motivacije, emocionalnog reagovanja i interpersonalnih
odnosa) i fleksibilnost: aktivno traženje socijalno i intelektualno nagrađujućih
iskustava, situacija i doživljaja, kao i otvorenost pojedinca za promjene koje
će dovesti do obogaćivanja i unapređivanja različitih aspekata njegove
ličnosti (Repišti, 2013).

201
Predlaganje Modela velikih dva (eng. The Big Two) bilo je moguće
zato što je primijećena povezanost između pet dimenzija ličnosti, ili su
odabrana faktorska rješenja koja su dozvoljavala interkorelacije. Ukoliko
odaberemo ortogonalna (Varimax) rješenja, krajnji proizvod faktorske analize
je petofaktorska struktura. Međutim, kako je logično i opravdano
pretpostaviti da dimenzije ličnosti zaista međusobno koreliraju (sjetimo se
Allporta koji je govorio da crte ličnosti udruženo modeliraju naše ponašanje),
bilo je za očekivati da će se izdvojiti određena struktura višeg reda, koju je
moguće smisleno interpretirati. Osim toga, neke dimenzije koreliraju više sa
drugim dimenzijama, a neke puno manje. Dakle, već iz korelacijskih matrica
možemo vidjeti trendove u ''grupiranju'' ovih dimenzija, te pretpostaviti naziv
i sadržaj njihovog ''zajedničkog imenioca''.

Kada je izvršena faktorska analiza pet dimenzija drugog reda


Cattellovog 16PF-a, utvrđena su dva faktora, u ovom slučaju trećeg reda
(Cattell, H. i Mead, 2008):

a. faktor I (aktivna uključenost u vanjski svijet, kroz socijalne


interakcije, istraživanje okoline i ovladavanje sredinom; ovaj
faktor obuhvata: ekstraverziju, nezavisnost i emocionalnu
stabilnost) i
b. faktor II (samodisciplinirana praktičnost vs. nekontrolirana
kreativnost; ovaj faktor čine: samokontrola, oštra narav i
emocionalna stabilnost).

Možemo primijetiti da se ovi faktori ne poklapaju u potpunosti sa


onima koji su dobijeni na osnovu mjera Petofaktorskog modela i Modela
velikih pet. Aktivna participacija u vanjskom svijetu (faktor I) ne uključuje
otvorenost (odnosno obrnuto definiranu oštru narav), ali uključuje negativno
definiranu ugodnost (tj. nezavisnost) i emocionalnu stabilnost. Drugi faktor
(fokusiranost na konkretne i objektivne zadatke vs. posvećenost apstraktnim,
imaginarnim i inovativnim idejama) takođe obuhvata emocionalnu stabilnost,
kao i samokontrolu (savjesnost) i oštru narav. Ni on nije potpuna preslika
Digmanovog alfa-faktora ili DeYoungove dimenzije stabilnosti.

Inače, stabilnost i plastičnost možemo posmatrati i objasniti iz ugla


evolucijske psihologije. Stabilnost ličnosti i ponašanja je nužna za
preživljavanje, jer se odnosi na aktivnosti koje se obavljaju revnosno

202
(savjesnost), emocionalne reakcije koje su dosljedne (emocionalna stabilnost)
i plodnu saradnju s drugima, odnosno afilijativnost (saradljivost). Dakle,
čovjek teži ka sigurnosti (predvidljivoj okolini i budućnosti), na način da
konzistentno obavlja određene aktivnosti, kontrolira ekspresiju emocija i
uspostavi dobre odnose s drugima (tj. mrežu socijalne podrške i pripadnost
različitim grupama). U isto vrijeme, pojedinac teži ostvariti vlastita prava i
steći određene resurse, kroz socijalnu dominaciju, odvažnost, asertivnost i
otvaranje prema okolini (tj. prema drugima). Takođe, osoba želi proširiti
svoja znanja, opseg interesovanja i unijeti određene inovacije u svoju
okolinu, kroz vlastitu kreativnost i originalnost. Ekstraverzija i otvorenost
prema iskustvu (intelekt) nam pomažu da to i ostvarimo. U ovome se ogleda
fleksibilnost našeg razmišljanja, doživljavanja i ponašanja, koja je takođe
nužna za preživljavanje.

19.2. Generalni faktor ličnosti

Na osnovu dvije meta-analize (Digmanove iz 1997. godine, te one


koju su proveli Mount, Barrick, Scullen i Rounds 2005. godine), Rushton i
Irwing (2008) su postavili model u kojem je na vrh hijerarhije ličnosti
postavljen generalni faktor ličnosti (eng. general factor of personality –
GFP). Konfirmatornom faktorskom analizom, utvrdili su da model koji
najbolje odgovara analiziranim podacima, uključuje: pet faktora na najnižem
nivou hijerarhije, dva faktora na sljedećem nivou i generalni faktor koji se,
kako smo već napomenuli, nalazi na vrhu hijerarhije ličnosti. Alfa-faktoru
(stabilnosti) odgovaraju one dimenzije koje su dobijene i u Digmanovom i
DeYoungovom istraživanju, što vrijedi i za beta-faktor (plastičnost).
Stabilnost i plastičnost su značajno saturirane generalnim faktorom ličnosti, a
ovakav model još bolje odgovara podacima, nego Model velikih dva
(Rushton i Irwing, 2008).

Musek (2007) je, na osnovu provedene eksplorativne i konfirmatorne


analize podataka iz tri uzorka, uz korištenje različitih mjera petofaktorske
strukture ličnosti, takođe izdvojio generalni faktor ličnosti. Njegov sadržaj,
po Museku (2007), čine: blagostanje (dobrostanje), zadovoljstvo životom,
generalno samopoštovanje, socijalna poželjnost, emocionalnost i motivacija,
a može se pretpostaviti da ima duboke biološke, neuropsihološke i
evolucijske korijene. GFP je poznat i kao p–faktor (od eng. personality).
Može se nazvati i: zdrava samokontrola, psihosocijalna adaptiranost i

203
odmjerenost u socijalnim interakcijama (Repišti, 2013). Osobe kod kojih je
izražena ova ''superdimenzija'' ličnosti (tj. koje postižu visoke rezultate na
skalama kojima se mjere njene subordinirane dimenzije), karakterizira:
emocionalna stabilnost (opuštenost i bezbrižnost), druželjubivost,
komunikativnost, odgovornost, tačnost, organizovanost, ugodnost,
empatičnost, altruističnost, kreativnost i autentičnost. Dakle, razlikuju se od
drugih, imaju dobre odnose sa njima, pomažu onim ljudima kojima je
potrebna pomoć, uspješno teže samoaktualizaciji, zadovoljne su životom,
imaju stabilnu pozitivnu sliku o sebi i samopouzdane su. Ovi kvaliteti veoma
podsjećaju na: Maslowljeve karakteristike samoaktualizirane osobe,
Allportove kriterije mentalnog zdravlja, aspekte Adlerovog kreativnog
samstva i karakteristike Frommovog produktivnog i biofilnog karaktera.

Na slici 6 je prikazan dijagam hijerarhije strukture ličnosti, koji sažeto


predstavlja opisane rezultate faktorsko-analitičkih studija.

Slika 6. Hijerarhija strukture ličnosti

Sa slike 6 je vidljivo da su savjesnost (C), emocionalna stabilnost


(ES) i ugodnost/saradljivost (A) dimenzije podređene faktoru stabilnosti, a
ekstraverzija (E) i otvorenost prema iskustvu (O) su subdimenzije
plastičnosti/fleksibilnosti. Stabilnost i plastičnost su faktori subordinirani
generalnom faktoru ličnosti (GFP).

204
19.3. Istraživanja

Yik i Russell (2001) su upoređivali prediktivnu valjanost ekstraverzije


i neuroticizma (prvi model), svih dimenzija Petofaktorskog modela (drugi
model) i stabilnosti i plastičnosti (treći model), gdje je kao kriterij uzeto
trenutno afektivno stanje sudionika (tj. pozitivni i negativni afektivitet).
Utvrdili su da Model velikih dva objašnjava 13%, ekstraverzija i
neuroticizam 29%, a svih pet dimenzija FFM-a 33% varijance trenutnog
emocionalnog stanja. Dakle, dimenzije Modela velikih dva su podbacile, u
odnosu na one iz Petofaktorskog modela.

Gebauer, Paulhus i Neberich (2013) su ispitivali povezanost faktora


sličnih plastičnosti i stabilnosti (aktivnost/agilnost i zajedništvo) sa odnosom
sudionika prema religiji (tj. da li su protivnici religije ili religijski
konformisti). Oni kod kojih je izražena agilnost teže diferencijaciji u okviru
svoje kulturne zajednice, dok ljudi sa izraženim zajedništvom teže asimilaciji
u svoj kulturalni ambijent. Istraživanje ovih autora potvrđuje model u kome
ove dvije dimenzije ličnosti, imajući u vidu individualistički ili kolektivistički
kulturalni milje u kome se nalaze sudionici, objašnjavaju negativan
(protivljenje) ili pozitivan (konformizam) stav prema religiji.

Erdle, Irwing, Rushton i Park (2010) su proveli istraživanje na uzorku


od 628640 korisnika Interneta, ispitujući povezanost generalnog faktora
ličnosti i generalnog samopoštovanja. Pokazalo se da GFP objašnjava 67%
varijance općeg samopoštovanja, što autori objašnjavaju činjenicom da
generalni faktor ličnosti i samopoštovanje spadaju u adaptivne crte ličnosti,
koje olakšavaju naše snalaženje u različitim važnim kontekstima. Drugo
objašnjenje koje su ponudili je da je GFP artefakt, dobijen usljed pristrasnosti
samoprocjene (Erdle i sar., 2010).

Van der Linden, Figueredo, Leeuw, Scholte i Engels (2012) su


ispitivali povezanost generalnog faktora ličnosti i roditeljske podrške,
procijenjene od strane roditelja i njihove djece. Utvrdili su da postoje niske
do umjerene pozitivne korelacije između podrške roditelja i njihovih rezultata
vezanih za generalni faktor ličnosti. Statistički značajne korelacije su
utvrđene u slučaju samoprocjene roditeljske podrške i njene procjene od
strane djece. Takođe, korelacije su bile značajne kada su u pitanju i majke i
očevi. Kada je riječ o dimenzijama petofaktorskog modela, nisu sve

205
korelacije bile statistički značajne. Dakle, generalni faktor ličnosti, kao
dimenzija koja predstavlja agregirani sadržaj svojih subordiniranih faktora
ličnosti, ovdje se pokazao kao solidan prediktor roditeljske podrške.

Vukasović, Bratko i Butković (2009) su proveli istraživanje u kojem


su procijenjivali gornji granicu heritabinosti crta ličnosti. Navešćemo
procjene koje su se temeljile na regresiji rezultata djece na prosječne rezultate
vezane za ličnost roditelja. U slučaju faktora stabilnosti (alfa), gornja granica
heritabilnosti je .28; za faktor plastičnosti (beta), ovaj koeficijent iznosi .35;
dok je za generalni faktor dobijena vrijednost od .33. Dakle, gornje granice
procenta varijance ličnosti, objašnjene genetskim faktorima, redom iznose:
28%, 35% i 33%. Radi uporedbe, navešćemo procente vezane za dimenzije
petofaktorskog modela: 27% (ekstraverzija), 26% (ugodnost), 26%
(emocionalna stabilnost), 29% (savjesnost) i 34% (autonomija, tj. otvorenost
prema iskustvu/intelekt).

19.4. Evaluacija izloženih modela

Model velikih dva i generalni faktor ličnosti predstavljaju krajnju


parsimonizaciju strukture ličnosti. Premda njihov sadržaj obuhvata važne
varijable ličnosti, oni nisu dovoljno obuhvatni, da bi opisali i objasnili
varijabilnost u ekspresiji ličnosti i dijelu ponašanja koji je uslovljen crtama
ličnosti. Takođe, postoje određene razlike u sadržaju koji se pripisuje dvijema
dimenzijama ličnosti kao što su stabilnost i plastičnost. Na kraju, generalni
faktor ličnosti je možda artefakt, koji nema svoju realnu egzistenciju.

Rekapitulacija poglavlja

1. Drugi naziv za plastičnost je fleksibilnost. T N


2. Aktivnost/agilnost odgovara plastičnosti, a zajedništvo stabilnosti.
T N
3. Shodno navedenom istraživanju, generalni faktor ličnosti objašnjava
više od 50% varijance općeg samopoštovanja. T N
4. Ekstraverzija i otvorenost su dimenzije subordinirane faktoru
_____________________, a emocionalna stabilnost, savjesnost i
ugodnost pripadaju faktoru _____________________.

206
5. Koji je DeYoungov naziv za Digmanov alfa, a koji za beta faktor
ličnosti?
6. Šta je p – faktor?
7. Navedite bar tri naziva za generalni faktor ličnosti.
8. Kako su nazvani faktori trećeg reda, koji su izdvojeni na osnovu
primjene Cattellovog 16PF-a? Koji je sadržaj ovih faktora?
9. Uporedite generalni faktor ličnosti sa Adlerovim stvaralačkim
samstvom i Frommovim biofilnim karakterom.
10. Koji je značaj plastičnosti i stabilnosti, iz ugla evolucijske
psihologije?

207
208
20. KRUŽNI MODELI LIČNOSTI

20.1. Interpersonalni cirkumpleks

20.1.1. Dimenzije i oktanti interpersonalnog cirkumpleksa

Kružnim modelom ličnosti označili smo model koji je poznat pod


nazivom ''interpersonalni cirkumpleks'' (eng. Interpersonal Circumplex).
Riječ je o dvodimenzionalnom modelu, gdje su dimenzije ličnosti
predstavljene u vidu osa pravouglog koordinatnog sistema. Ose su aktivnost,
djelovanje ili aktivitet (eng. agency) i zajedništvo (eng. community). Aktivitet
se odnosi na: dominaciju, kontrolu, status i moć, dok je zajedništvo određeno
kao: ljubav, združivanje, afilijacija i prijateljska nastrojenost (Gurtman,
2009). Bakan (1966) je ove dimenzije nazvao fundamentalnim modalitetima
ljudskog bivstvovanja, a odredio ih je kao individualizaciju i povezivanje.
Oko njih je opisana kružnica, te ostale međudimenzije sa horizontalnom
osom zaklapaju određeni ugao i u skladu s tim se određuje ''pozicija'' ličnosti
pojedinca. Dakle, ne koriste se obične, već ugaone (angularne) koordinate.
Ovaj model je nastao u sklopu Kaiserove istraživačke grupe pedesetih godina
prošlog vijeka, kada je korišten za tzv. ''interpersonalnu dijagnostiku
(procjenu) ličnosti'' (Leary, 1957).

Wiggins (1979) je smatrao da se svaka dimenzija koja se odnosi na


interpersonalni prostor može ''projektovati'' na kružnicu, koja je dio
geometrijske reprezentacije ovog modela. Kružnica je kontinuirana,
zatvorena kriva linija, što znači da ovdje ne govorimo o nekim diskretnim
vrijednostima ili nivoima varijable, već o neprekidnim ''količinama''
određenih kvaliteta, odnosno osobina i karakteristika. Dakle, nije riječ o
tipologiji ličnosti, kako bi se moglo pretpostaviti na osnovu površnog
poznavanja interpersonalnog cirkumpleksa.

Broj konstrukata koji su uključeni u razne cirkumpleks modele se


kreće od četiri do 16, a među njima najprihvaćeniji model je onaj koji
obuhvata osam konstrukata (Mitrović, Čolović i Smederevac, 2005), koji
određuju tzv. oktante ličnosti. Oktanti su osmi dijelovi kruga, a njihove
odrednice su označene sa po dva slova, u suprotnom smjeru od kazaljke na
satu (slika 7). Glavne dimenzije, koje međusobno ne koreliraju, se nazivaju i
dominacijom (odgovara aktivitetu) i toplinom/afilijacijom (odgovara

209
zajedništvu). Negativan pol dominacije je submisija (podređenost,
pokornost), a topline/afilijacije emocionalna hladnoća. U suštini, ove
dimenzije su najsličnije ekstraverziji (prvenstveno socijalnoj dominaciji) i
ugodnosti/prijateljskoj nastrojenosti, respektivno. Trapnell i Broughton
(2006) su u svom istraživanju utvrdili da bi dimenziju ekstraverzije mogla
biti locirana blizu ose dominacije (zaklapa sa njom ugao manji od 45°), a
saradljivost blizu topline (zaklapaju sličan ugao kao ekstraverzija i
dominacija). Takođe, ovim dimenzijama se mogu opisati maskuline i
feminine tendencije. Tačnije, osobine kao što su ''dominantan'' i ''hladan'' su
maskuline, dok su osobine tipa ''topline'' i ''submisivnosti'' feminine.

Slika 7. Wigginsov (1995) interpersonalni cirkumpleks

Za psihologiju ličnosti je najvažniji kružni model koji obuhvata


interpersonalne crte, odnosno pridjeve kojima se može opisati i ličnost. Inače,
ovaj model može se odnositi na još nekoliko grupa varijabli: interpersonalne
vrijednosti, interpersonalne probleme, transakcije koje se tiču socijalne

210
podrške, uticaj interpersonalnih poruka i interpersonalne ciljeve. U skladu s
tim, ponuđeno je nekoliko njegovih operacionalizacija.

20.1.2. Operacionalizacije interpersonalnog cirkumpleksa

Instrument koji mjeri interpersonalne crte, a baziran je na cirkumpleks


modelu, nosi naziv Revidirane skale interpersonalnih pridjeva (eng.
Interpersonal Adjective Scales – Revised, IAS-R, Wiggins, 1995). IAS-R se
sastoji od osam skala, sa po osam pridjeva (ukupan broj ajtema je 64). Na
slici 7 su navedeni nazivi ovih skala. Skale interpersonalnih pridjeva (IAS,
Wiggins, 1979) su preteča opisanog instrumenta, a riječ je o dužoj mjeri
interpersonalnih crta (sastojala se od 128 ajtema). Format odgovora činila je
osmostepena skala procjene. Primjeri pridjeva koji su se odnosili na skalu
društvenosti (gregarnosti) – ekstraverzije (NO) su ''veseo'' i ''društven'' (Acton
i Revelle, 2002).

Interpersonalne vrijednosti se mjere Cirkumpleks skalama inter-


personalih vrijednosti (eng. Circumplex Scales fo Interpersonal Values –
CSIV, Locke, 2000). CSIV se sastoji od 64 čestica, odnosno od osam skala, a
postoji i upola kraća verzija – CSIV-32. Skale ovog instrumenta navodimo
počev od one koja sa desnim (''pozitivnim'') dijelom apscise zahvata ugao od
0° pa do skale koja je udaljena 315° od apscise: naklonjen zajedništvu,
aktivan i naklonjen zajedništvu, aktivan, aktivan i separiran, separiran,
submisivan i separiran, submisivan, te submisivan i naklonjen zajedništvu.

Interpersonalni problemi su operacionalizirani Cirkumpleks inven-


tarom interpersonalnih problema (eng. Inventory of Interpersonal Problems –
Circumplex, IIP-C, Alden, Wiggins i Pincus, 1990; Horowitz, Alden,
Wiggins, Pincus, 2000). Sastoji se od 64 čestice, odnosno problema/situacija
u kojima se sudionici mogu osjećati uznemireno, a stepen distresa
procjenjuju na skali od nula do četiri. Skale su navedene istim redoslijedom
kao u prethodnom slučaju: pretjerano brižan, nametljiv, dominantan,
osvetoljubiv, hladan, sklon izbjegavanju društva, neasertivan i ranjiv (drugi
ga iskorištavaju).

Transakcije koje se odnose na socijalnu podršku se mjere


Cirkumpleks skalom postupaka podrške (eng. Support Actions Scale-
Circumplex, SAS-C, Trobst, 2000). SAS-C se odnosi na dispozicije za

211
pružanje ili nepružanje socijalne podrške onima kojima su potrebni pomoć i
podrška. Skale koje se nalaze u okviru ovog instrumenta su: brižan, uključen,
direktivan, arogantan, kritički nastrojen, distanciran, izbjegavajući i poslušan.

Uticaj poruka je mjeren Inventarom oktantske skale uticaja poruka


(eng. Octant Scale Impact Message Inventory, IMI-C, Schmidt, Wagner i
Kiesler, 1999). IMI-C obuhvata dimenzije percepcije poruka od strane
sudionika, koje je primio od odgovarajuće osobe. Ove percepcije se mogu
odnositi na naredbe i prijateljske poruke, te njihove kombinacije. Mogu se
npr. analizirati dijade: ljekar – pacijent, psihoterapeut – klijent, učitelj –
učenik, nadređeni – podređeni itd.

Inventarom interpersonalnih ciljeva (eng. Inventory of Interpersonal


Goals - IIG, Horowitz, Dryer i Krasnoperova, 1997) procjenjuju se ciljevi
pojedinaca u interpersonalnim odnosima. Sastoji se od 32 ajtema, a format
odgovaranja je petostepena skala (od nula do četiri). Razvijen je i Inventar
interpersonalnih ciljeva za djecu (eng. Interpersonal Goals Inventory for
Children, IGI-C, Ojanen, Grönroos i Salmivalli, 2005).

Wiggins, Phillips i Trapnell (1989) su predložili obrasce za računanje


vektorskih skorova sudionika, odnosno njihovih rezultata na dimenzijama
aktiviteta i zajedništva:

Aktivitetvektorski skor = aktivan – submisivan + .707 × (aktivan i sklon


zajedništvu + aktivan i separiran – submisivan i sklon zajedništvu –
submisivan i separiran) i

Zajedništvovektorski skor = sklon zajedništvu – separiran + .707 ×


(aktivan i sklon zajedništvu + submisivan i sklon zajedništvu – aktivan i
separiran – submisivan i separiran).

Trapnell i Broughton (2006) su konstruirali instrument koji obuhvata


12 markera (dodekanata, odnosno dvanaestina) interpersonalnog cirkum-
pleksa, a poznat je kao Interpersonalni upitnik (eng. Interpersonal
Questionnaire – IPQ). Ovaj instrument ima tri forme: standardna mjera
samoprocjene (IPQ), mjera samoprocjene u obliku verbalnih fraza (IPQ-S) i
verzija sa verbalnim frazama za procjenjivače (IPQ-R). IPQ se sastoji od 72
ajtema, koji su podjednako raspoređeni u 12 skala. Subskale IPQ-a se odnose
na sljedeće atribute (počev od 0°, pa do 330°): brižan, topao, ekstravert,

212
asertivan, dominantan, manipulativan, hladnokrvan, rezerviran, introvert,
sramežljiv, popustljiv i saradljiv. Po Trapnellu i Broughtonu (2006),
pouzdanost tipa unutrašnje konzistencije IPQ-a je zadovoljavajuća.

20.2. AB5C model

Hofstee, de Raad i Goldberg (1992) su, izučavajući strukturu ličnosti


uz pomoć mjera Modela velikih pet, uzeli u obzir ne samo primarna, već i
sekundarna zasićenja opisivača ličnosti ekstrahiranim faktorima. Rješenje
koje su dobili, bilo je moguće predstaviti preko 10 dvodimenzionalnih
cirkumpleksa (pet je faktora, a 10 je odnosa između svaka dva faktora,
odnosno parova primarna–sekundarna saturacija). Svoj model su nazvali
Skraćeni (''sažeti'') cirkumpleks velikih pet dimenzija (eng. Abridged Big-Five
Dimensional Circumplex – AB5C). AB5C svodi petodimenzionalni model na
dvodimenzionalni model strukture ličnosti, otuda naziv ''skraćeni'', odnosno
''sažeti''. Svaki od 12 cirkumpleksa podijeljen je na dodekante, tj. dvanaeste
dijelove, koji obuhvataju po 30° kruga.

Dimenzije su označene rimskim brojevima, koji predstavljaju pet


faktora Modela velikih pet: ekstraverzija/surgencija (I), saradljivost (II),
savjesnost (III), emocionalna stabilnost (IV) i intelekt (V). Ukrštanjem po
dvije dimenzije, dobijamo cirkumplekse tipa: I x III (ekstraverzija x
savjesnost), II x V (saradljivost x intelekt), II x III (saradljivost x savjesnost)
i slično. Nadalje, ''pozitivni'' dio apscise i ordinate je obilježen znakom ''+'', a
''negativni'' dio znakom ''–''. Dakle, deskriptori ličnosti mogu biti locirani npr.
između ''pozitivnog'' dijela dimenzija ekstraverzije i saradljivosti, a ovaj
prostor je označen kao I+II+. S druge strane, odrednice ličnosti koje aludiraju
na emocionalnu labilnost i izražen intelekt (odnosno, otvorenost prema
iskustvu), bile bi u grupi (faceti) deskriptora koja je označena kao IV-V+.

U skladu s tim, slijede primjeri nekih deskriptora ličnosti koji


odgovaraju pojedinim sekcijama (odsječcima) cirkumpleksa (Hofstee, de
Raad i Goldberg, 1992; Johnson i Ostendorf, 1993):

1. I+I+ (pričljiv, ekstravertiran i asertivan);


2. I-I- (stidljiv, introvertiran i tih);
3. I+II+ (socijabilan, entuzijastičan i komunikativan);
4. I-II- (rezerviran, nekomunikativan i separiran);

213
5. I+II- (dominantan, hvalisav i tvrdoglav);
6. I-II+ (stidljiv, skroman i naivan);
7. I+III+ (aktivan, kompetitivan i ponosan);
8. I-III- (letargičan, neenergičan i bespomoćan);
9. I+IV- (eksplozivan, rječit i ekstravagantan);
10. I-IV+ (miran, staložen i tih);
11. II+I+ (topao i velikodušan);
12. III-II- (nepovjerljiv i nepouzdan);
13. I+V+ (progresivan, spontan i strastven);
14. III+V+ (bistar, obrazovan i organiziran);
15. III-III- (lijen, nemaran i nehatan);
16. IV-IV- (ljutit, zabrinut i anksiozan) ...

Faceta označena kao III-III- je, ustvari, negativni pol savjesnosti,


odnosno obuhvata osobine koje su pozicionirane na samoj dimenziji (ili na
zanemarljivo maloj udaljenosti od nje). Slično je sa facetom IV-IV-, koja se
odnosi na tipične primjere osobina koje upućuju na neuroticizam
(emocionalnu labilnost). Faceta I+II+ podrazumijeva primarno zasićenje
ekstraverzijom (I), a sekundarno ugodnošću (II) – odgovarajuće osobine su
socijabilan i entuzijastičan. S druge strane, faceta II+I+ se odnosi na
primarno zasićenje ugodnošću, a sekundarno ekstraverzijom, te je očekivano
da se ovdje nalaze osobine tipa ''topline'' i ''velikodušnosti''.

20.3. Istraživanja

Smith, Ruiz, Cundiff, Baron i Nealey-Moore (2013) su utvrdili da su


skorovi sudionika na dimenzijama (vektoru) afilijacije i kontrole (dominacije,
aktiviteta) u niskim pozitivnim korelacijama sa optimizmom, a u niskim
negativnim korelacijama sa pesimizmom. Ljudi skloni optimizmu bili bi
pozicionirani u segmentu kruga omeđenom ''pozitivnim'' dijelovima osa
afilijacije i kontrole, dok bi pesimisti bili smješteni u dijelu cirkumpleksa
ograničenom ''negativnim'' dijelovima ovih osa (tj. odlikovali su se
submisivnošću i emocionalnom hladnoćom/hostilnošću).

Zeigler-Hill i Pratt (2007) su ispitivali povezanost mehanizama i


stilova odbrane sa Wigginsovim skalama interpersonalnih pridjeva i
vektorskim rezultatima vezanim za dvije glavne dimenzije. Došli su do
sljedećih nalaza vezanih za vektorske skorove: korištenje zrelih stilova

214
(mehanizama) odbrane je u niskoj pozitivnoj korelaciji sa dominacijom
(humor kao zreli stil odbrane je u pozitivnim korelacijama sa dominacijom i
afilijacijom); korištenje neurotičnih stilova odbrane nije u statistički
značajnoj korelaciji sa dominacijom, ali je u pozitivnoj i statistički značajnoj
korelaciji sa afilijacijom (pseudoaltruizam i idealizacija pozitivno koreliraju
sa afilijacijom); a nezreli stilovi odbrane su u negativnoj korelaciji sa
dominacijom (u najvećoj korelaciji s ovom dimenzijom je autistična
fantazija) i afilijacijom (ovdje se, po svom koeficijentu korelacije, ističe
devaluacija). Nadalje, kada je riječ o skalama circumplex modela, korištenje
zrelih stilova je u najvećoj korelaciji sa dominantnošću/ samopouzdanošću;
pribjegavanje neurotičnim stilovima odbrane najviše korelira sa toplinom/
saradljivošću, dok je upotreba nezrelih stilova u najvišoj korelaciji sa
hladnokrvnošću i separiranošću/introvertnošću.

20.4. Evaluacija cirkumpleks modela

Cirkumpleks modeli su korisni prilikom opisa interpersonalnih


odnosa i strukture ličnosti. U slučaju interpersonalnih cirkumpleksa, riječ je o
dvije dimenzije, s obzirom na koje se određuje pozicija različitih procesa i
odnosa među ljudima: vrijednosti, poruka, ciljeva, socijalne podrške itd.
Kada je riječ o ličnosti, govorimo o deset cirkumpleksa (''ravni'' ličnosti), čije
dimenzije su one iz Modela velikih pet.

Međutim, moguće je da interpersonalni cirkumpleksi pretjerano


pojednostavljuju dimenzionalnost međuljudskih interakcija. S druge strane, u
okviru AB5C modela se pretpostavlja da postoji pet dimenzija ličnosti, te
prigovori koji se mogu uputiti Modelu velikih pet vrijede i u ovom slučaju.
Dodatno, broj deskriptora po različitim segmentima cirkumpleksa ličnosti
nije ujednačen, a za određene atribute koji su pozicionirani jedni blizu drugih
pokazano je da međusobno nedovoljno koreliraju (premda u zadovoljavajućoj
mjeri koreliraju sa dimenzijama na koje se odnose).

Rekapitulacija poglavlja

1. U interpersonalnim cirkumpleksima, dominacija i toplina su


ortogonalne dimenzije. T N
2. U okviru AB5C, imamo deset cirkumpleksa. T N

215
3. Najprihvaćeniji interpersonalni cirkumpleks je onaj koji se sastoji od
dodekanata. T N
4. Na šta se odnosi faceta III+IV- ?
5. Objasniti sadržaj facete I+II-.
6. Nabrojati oktante Wigginsovog (1995) kružnog modela.
7. Opisati operacionalizaciju cirkumpleksa interpersonalnih problema.
8. Kako je operacionaliziran Wigginsov interpersonalni cirkumpleks?
9. Koji je drugi naziv za dimenziju ''aktiviteta''?
10. Koji su nedostaci modela zasnovanih na interpersonalnom cirkum-
pleksu?
11. Objasniti relacije optimizma i pesimizma sa dimenzijama inter-
personalnog cirkumpleksa.
12. Kakva je interpersonalna priroda stilova i mehanizama odbrane
(referirati se na navedeno istraživanje)?

216
21. PSIHOFIZIOLOŠKI PRISTUPI LIČNOSTI

U ovom poglavlju će biti predstavljeno nekoliko pristupa, čije su


postavke i sistemi konstrukata fiziološki fundirani. To su: Teorija osjetljivosti
na potkrepljenje Jeffreya Graya, Model temperamenta i karaktera C. Roberta
Cloningera, Kibernetički model konativnih funkcija Konstantina Momirovića
i Zuckermanov Alternativni petofaktorski model.

21.1.Teorija osjetljivosti na potkrepljenje

21.1.1. Grayeva teorija i njene operacionalizacije

Gray je sedamdesetih godina prošlog stoljeća anksioznost objasnio


tzv. sistemom bihevioralne inhibicije, što je bila osnova za njegovu teoriju
osjetljivosti na potkrepljenje (eng. Reinforcement Sensitivity Theory – RST).
On je, prije svega, izučavao animalnu fiziologiju i psihofarmakologiju.
Grayev biološki pristup izučavanju ličnosti i ponašanja zasnivao se na
sljedećem (Pickering i Corr, 2008):

A. prvo treba identifikovati temeljne karakteristike neurobihe-


vioralnih sistema koje bi mogle biti važan izvor varijacija u
ljudskom ponašanju,
B. potom, varijacije u ovim sistemima treba povezati sa poznatim
mjerama ličnosti.

Gray je smatrao da su Eysenckova ekstraverzija i introverzija


jedostavno površinske ekspresije dvije različite vrste senzitivnosti, odnosno
osjetljivosti (Pickering, Corr i Gray, 1999) – osjetiljivosti na kaznu (eng.
punishment sensitivity) i na nagradu (eng. reward sensitivity). Impulzivne
osobe posjeduju osjetljivost na signale za koje je vezana nagrada (upoređeni s
onima koji nisu impulzivni), dok su anksiozni pojedinci osjetljivi na kaznu
(upoređeni sa emocionalno stabilnim osobama). Po Grayu, dimenzije
osjetljivosti na nagradu i kaznu su međusobno nezavisne. Ekstraverzija je
shvaćena kao ravnoteža osjetljivosti na nagradu i kaznu, a neurotizicam čini
snaga (intenzitet) obje vrste osjetljivosti.

Grayeva teorija osjetljivosti na potkrepljenje uzima u obzir tri sistema


(Gray, 1987):

217
1. sistem bihevioralne inhibicije (eng. behavioral inhibition system –
BIS);
2. sistem borbe/bijega (eng. fight/flight system – FFS) i
3. sistem bihevioralne aktivacije (eng. behavioral approach/
activation system – BAS).

Sistem biohevioralne inhibicije (BIS) je dispozicija za osjetljivost na


uslovne averzivne podražaje – zadavanje kazne i uklanjanje ili prekidanje
sistema nagrađivanja. BIS objašnjava i reakcije na nove, nepoznate i
intenzivne podražaje, te urođene strahove (Pickering i Corr, 2008). Ovaj
sistem je odgovoran za doživljaje i osjećanja kao što su: strah, tuga,
anksioznost i frustriranost. Neurofiziološku podlogu BIS-a čine: septo-
hipokampalni sistem, njegova aferentna vlakna iz moždanog stabla i njegove
projekcije u frontalni režanj mozga (Carver i White, 1994).

Sistem borbe/bijega (FFS) je odgovoran za reakcije na bezuslovne


averzivne stimuluse, te ima ulogu posrednika u odbrani od agresivnog
ponašanja ili u njegovom izbjegavanju (Mitrović, Smederevac i Čolović,
2008). Sistem borbe/bijega je uključen u doživljavanje i ispoljavanje bijesa i
panike. Srž nadbubrežne žlijeze, u lancu reakcija, izaziva lučenje
kateholamina (epinefrina i norepinefrina), te dolazi do povećanja krvnog
pritiska, mišićne tenzije i aktivnosti respiratornog sistema. Ovaj skup
fizioloških reakcija i procesa leži u osnovi sistema borbe/bijega.

Sistem bihevioralne aktivacije (BAS) je dispozicija za osjetljivost na


uslovne apetitivne podražaje – uskraćivanje ili prekidanje kazne i zadavanje
nagrade (Pickering i Corr, 2008). BAS je odgovoran za pozitivna afektivna
stanja, kao što su: nada, sreća i ushićenost (Gray, 1990). Za njegovo
djelovanje su najvjerovatnije zaduženi kateholaminergički (naročito
dopaminergički) putevi (Carver i White, 1994).

Kasnije, Gray i McNaughton (2000) revidiraju Teoriju osjetljivosti na


potkrepljenje, na način da su tri glavna sistema određena na nešto drugačiji
način:

1. U revidiranoj RST, sistem bihevioralne inhibicije je zadužen za


reagiranje na konflikt stimulusa (bilo da su apetitivni ili
averzivni). Riječ je o uslovnim podražajima, a BIS izaziva:

218
anksioznost, inhibiciju dominantnih konfliktnih ponašanja, proces
procjene rizika, te pretraživanje pamćenja i procjenu okoline, što
bi trebalo pomoći u razrješenju nastalog konflikta među
stimulusima.
2. Sistem borbe/bijega (FFS) je proširen u sistem borbe-bijega-
zaleđivanja (eng. fight-flight-freeze system – FFFS), a stoji u
osnovi reagiranja na različite uslovne i bezuslovne podražaje. U
revidiranoj verziji pomenute teorije, ovaj sistem je posrednik
prilikom doživljavanja straha, a ne anksioznosti. Drugim riječima,
zadužen je za sklonost reakcijama straha i izbjegavanja (panika,
fobije i slično).
3. U revidiranoj (reformuliranoj) RST, sistem bihevioralne
aktivacije (BAS) posreduje u reakcijama na sve apetitivne
podražaje, bilo da su bezuslovni bilo uslovni. Riječ je o
anticipaciji zadovoljstva, ugode i osjećaju nade. BAS je zadužen i
za optimizam, orijentiranost prema sistemu nagrađivanja i
sklonost rizičnim ponašanjima.

Sistem bihevioralne inhibicije je izražen kod osoba sa dijagnozom


generaliziranog anksioznog poremećaja (GAD) i opsesivno-kompulzivnog
poremećaja (OCD). Sistem borbe-bijega-zamrzavanja, u revidiranoj verziji
Teorije osjetljivosti na potkrepljenje, obuhvata i neke načine reagovanja
tipične za BIS, iz prve verzije ove teorije. Sistem bihevioralne aktivacije je,
pored ostalog, vezan za sklonost različitim vrstama ovisnosti.

Operacionalizacija konstrukata Grayeve teorije je instrument nazvan


Skale sistema bihevioralne inhibicije/aktivacije (eng. Behavioral Inhibition/
Behavioral Activation Scales – BIS/BAS Scales; Carver i White, 1994).
BIS/BAS skale obuhvataju 20 ajtema, koji mjere aktivnost sistema
bihevioralne inhibicije (sedam čestica) i tri tipa bihevioralne aktivacije
(reakcije na nagradu – BAS-RR sa pet čestica; nagon – BAS-D, sa četiri
čestice i traženje zabave – BAS-FS, četiri ajtema).

Takođe, razvijena je mjera samoprocjene osjetljivosti na nagrade i


kazne, Upitnik osjetljivosti na kaznu i osjetljivosti na nagradu (eng.
Sensitivity to Punishment and Sensitivity to Reward Questionnaire – SPSRQ;
Torrubia, Ávila, Moltó i Caseras, 2001). SPSRQ obuhvata 48 tvrdnji sa

219
dihotomnim formatom odgovaranja, podjednako raspoređenih u dvije skale –
Osjetljivost na kaznu (SP) i Osjetljivost na nagradu (SR).

21.1.2. Istraživanja

Kasch, Rottenberg, Arnow i Gotlib (2002) su ispitivali povezanost


sistema bihevioralne aktivacije i inhibicije sa ozbiljnošću i tokom
depresivnog poremećaja. Koristili su Strukturirani klinički intervju za DSM-
IV poremećaje sa ose I (SCID-IP), Hamiltonov inventar depresivnosti (HDI),
Beckov inventar anksioznosti (BAI), Skalu globalne procjene funkcioniranja
(GAF), kao i BIS/BAS skale. Utvrdili su da postoje statistički značajne
razlike između depresivnih i nedepresivnih sudionika, kada je u pitanju
sistem bihevioralne inhibicije i sva tri tipa bihevioralne aktivacije. Depresivni
sudionici su postizali statistički značajno više rezultate na BIS skali, te niže
rezultate na komponentama BAS-a, u odnosu na nedepresivne sudionike.
Niža bihevioralna aktivacija bila je povezana sa većim brojem simptoma
depresije, kao i sa njenom lošijom prognozom (pacijenti su ponovo
procijenjeni osam mjeseci nakon prve procjene). Rezultati depresivnih
sudionika na BIS i BAS skalama nisu korelirali statistički značajno sa
anksioznošću, dok su rezultati na BAS skali bili u pozitivnoj korelaciji sa
procjenama općeg funkcioniranja sudionika.

Harmon-Jones (2003) je utvrdio da je BAS u pozitivnoj korelaciji sa


pozitivnim afektivnim stanjima i bijesom (ljutnjom), a BIS pozitivno korelira
sa negativnim afektivitetom, bijesom i hostilnošću. Ovaj istraživač ističe da
je odnos između pozitivnih i negativnih emocionalnih stanja s jedne i BIS-a i
BAS-a s druge strane, složeniji nego što se to pretpostavlja. Drugim riječima,
može se pronaći nekoliko parcijalnih medijatorskih efekata ovih varijabli.

Smits i Boeck (2006) su ispitivali relacije BIS i BAS dimenzija sa


faktorima Modela velikih pet. Došli su do sljedećih rezultata: neuroticizam je
u umjerenoj pozitivnoj korelaciji sa bihevioralnom inhibicijom i u negativnoj
korelaciji sa nagonima i traženjem zabave, kao aspektima bihevioralne
aktivacije; ekstraverzija je u niskoj negativnoj korelaciji sa BIS-om i u
pozitivnim korelacijama sa svim tipovima bihevioralne aktivacije; ugodnost
je u pozitivnoj korelaciji sa nivoom bihevioralne inhibicije, dok je u
negativnim korelacijama sa dva tipa bihevioralne aktivacije (nagoni i traženje
zabave); savjesnost je u pozitivnim korelacijama sa BIS-om i nagonima, a u

220
negativnoj korelaciji sa traženjem zabave; dok otvorenost nije u statistički
značajnim korelacijama sa rezultatima na skalama BIS-a i BAS-a. Sve
korelacije su izračunate na osnovu odabira ortogonalnog faktorskog rješenja
za dimenzije Modela velikih pet (Smits i Boeck, 2006).

Mitrović, Smederevac, Čolović, Kodžopeljić i Dinić (2014) su se


bavili utvrđivanjem prototipova ličnosti, na osnovu dimenzija revidirane
Teorije osjetljivosti na potkrepljenje. Njihov uzorak činila je opća populacija
i zatvorenici. Ekstrahirali su sljedeća tri klastera (prototipa): pristupajući
(eng. approaching type; ovi sudionici postizali su visoke rezultate na
dimenziji sistema bihevioralne aktivacije i borbe, a niske na dimenziji
bihevioralne inhibicije i ''zaleđivanja''), izbjegavajući (eng. avoidant type;
visoki skorovi u slučaju bihevioralne inhibicije i ''zaleđivanja'' i prosječni
skorovi na dimenzijama bihevioralne aktivacije i borbe) i kontrolirani tip
(eng. controlled type; definiraju ga niski skorovi na svim pomenutim
dimenzijama). Pristupajući i izbjegavajući tip su bili zastupljeniji u populaciji
zatvorenika, dok je kontrolirani tip bio češći među sudionicima koji pripadaju
općoj populaciji (Mitrović i sar., 2014).

21.1.3. Evaluacija Grayeve teorije

Grayeva Teorija osjetljivosti na potkrepljenje je biopsihološki pristup,


te u tome leži njegova glavna prednost. Dakle, za dimenzije (sisteme) ove
teorije utvrđeni su neurofiziološki korelati, koji se mogu mjeriti u
laboratorijskom okruženju. Međutim, sistem bihevioralne inhibicije se u
određenoj mjeri preklapa sa sistemom borbe-bijega-zamrzavanja, jer
zamrzavanje (''zaleđenost'') i bijeg podrazumijevaju jedan vid inhibicije,
odnosno nedjelovanja ili povlačenja.

21.2. Psihobiološki model temperamenta i karaktera

21.2.1. Sedmodimenzionalni model i njegove operacionalizacije

Robert Cloninger je identifikovao četiri crte temperamenta i tri crte


karaktera. Crte temperamenta se nasljeđuju, a crte karaktera su njihova
nadogradnja. Crte temperamenta su (Cloninger, 1987):

A. traženje novina (eng. Novelty seeking – NS);

221
B. izbjegavanje štete (eng. Harm avoidance – HA);
C. zavisnost od nagrade (eng. Reward dependence – RD) i
D. ustrajnost (eng. Persistence – P ili PS).

Originalni Cloningerov model su činile prve tri dimenzije


temperamenta, a model je kasnije dopunjen ustrajnošću. Dimenzije
temperamenta se nezavisno nasljeđuju, manifestuju se odmah po rođenju, a
određuju i oblikuju našu percepciju, proces pamćenja i navike. Traženje
novina odnosi se na osobine kao što su: entuzijastičnost, radoznalost,
iritabilnost i ekstravagantnost vs. rezerviranost, stoičnost, opreznost i
promišljenost. Za ovu dimenziju je karakteristična niska bazalna
dopaminergička aktivnost (Cloninger, 1986). Osobe koje su sklone
izbjegavanju štete, su: preplašene, pesimistične, stidljive i brzo se umaraju,
dok suprotan pol ove dimenzije karakteriziraju: optimizam, otvorenost,
smjelost, energičnost i odvažnost. Za izbjegavanje štete je vezana visoka
serotonergička aktivnost (Cloninger, 1986). Zavisnost od nagrade je
određena kao: toplina, otvorenost, sentimentalnost i srdačnost vs. povučenost,
separiranost, hladnoća i nezavisnost. Neuro-fiziološki korelat ove dimenzije
je niska bazalna noradrenergička aktivnost (Cloninger, 1986). Ustrajnost
(perzistenciju) karakterizira: perfekcionizam, entuzijastičnost i marljivost vs.
ljenost, nisko postignuće i pragmatizam.

Kluger, Laidlaw, Kruger i Harrison (1999) navode da postoje relacije


između tri dimenzije temperamenta (traženje novina, izbjegavanje štete i
zavisnost od nagrade) i poremećaja ličnosti. Osobe sa antisocijalnim
poremećajem postižu visoke rezultate na skali traženja novina, a niske
skorove na skalama izbjegavanja štete i zavisnosti od nagrade. Pojedinci sa
histrionim poremećajem imaju izraženo traženje novina i zavisnost od
nagrade, ali su nisko pozicionirani na dimenziji izbjegavanja štete. Osobe sa
pasivno-agresivnim poremećajem postižu visoke rezultate na sve tri skale.
Pojedinci sa opsesivno-kompulzivnim poremećajem ličnosti postižu visoke
rezultate na izbjegavanju štete, ali imaju niske skorove na ostalim skalama.
Osobe sa shizoidnim poremećajem postižu niske rezultate na sve tri skale.

Dimenzije karaktera su dodate kasnije, prilikom revizije modela


temperamenta. Ove dimenzije su (Cloninger, Svrakic i Przybeck, 1993):

A. samousmjerenost (eng. Self-directedness – SD);

222
B. kooperativnost (eng. Cooperativeness – C) i
C. samotranscendencija (eng. Self-transcendence – ST).

Visoki skorovi na skali samousmjerenosti upućuju na svrhovitost,


odgovornost i pouzdanost, a niski skorovi na ovoj dimenziji
podrazumijevaju: besciljnost, besperspektivnost i pasivnost. Kooperativnost
se odlikuje: samosjećanjem, empatijom i principijelnošću vs. osveto-
ljubivošću, neosjetljivošću i sebičnošću. Samotranscendencija se odnosi na
transpersonalni, spiritualni i kreativni aspekt ličnosti, a pojedinci koji postižu
niske skorove na ovoj dimenziji su: otuđeni, izbjegavajući, konvencionalni i
skeptični. Crte karaktera sazrijevaju u odrasloj dobi, te utiču na ličnu i
socijalnu djelotvornost, kroz učenje uvidom u vlastiti self-koncept (sliku o
sebi). Self-koncept varira, s obzirom na to kako pojedinac pojmi sebe (Rizzo,
2013): kao autonomnu individuu (kroz samoprihvatanje – eng. self
acceptance), kao integralni dio čovječanstva/društva (u vidu socijalnog
identiteta – eng. social acceptance) i kao integralni dio cjelovitosti
univerzuma (kroz duhovni aspekt, eng. spiritual acceptance). Prvoj vrsti self-
koncepta odgovara samousmjerenost, drugoj kooperativnost, a trećoj samo-
transcendencija.

Sedmodimenzionalni model temperamenta i karaktera je opera-


cionaliziran Inventarom temperamenta i karaktera (eng. Temperament and
Character Inventory – TCI, Cloninger i sar., 1993). Ovaj instrument se
sastoji od 240 ajtema u dihotomnom formatu (tačno/netačno). Njegova
revidirana verzija (TCI-R, Cloninger, 1999) ima takođe 240 čestica, s tim što
je ovdje format odgovaranja petostepena skala Likertovog tipa. Svaka
dimenzija koju mjeri TCI-R, ima svoje facete, odnosno subskale: svaka
dimenzija temperamenta ima po četiri facete, samousmjerenost i
kooperativnost po pet, a samotranscendenciju mjere tri subskale. Postoji i
skraćena verzija TCI-R 140, te verzija za djecu između šest i 14 godina (eng.
Junior Temperament and Character Inventory, JTCI).

21.2.2. Istraživanja

Farmer i Goldberg (2008) su ispitivali psihometrijske karakteristike


Revidiranog inventara temperamenta i karaktera (TCI-R). U njihovoj studiji,
pouzdanost subskala TCI-R-a je uglavnom zadovoljavajuća, međutim,
problem je faktorska valjanost ovog instrumenta. Naime, facete koje su

223
trebale odgovarati određenim domenima (dimenzijama) nisu se adekvatno
''rasporedile'' po ovim dimenzijama. Tako su, naprimjer, facete izbjegavanja
štete i samousmjerenosti zasićene istim faktorom, a facete kooperacije i neke
facete zavisnosti od nagrade odgovaraju trećem ekstrahiranom faktoru.

Garcia (2011) je na uzorku od 289 srednjoškolaca ispitivao


povezanost dimenzija temperamenta i karaktera sa faktorima Modela velikih
pet i psihološkim blagostanjem (eng. well-being). Rezultati ove studije
ukazuju na: pozitivnu povezanost između traženja novina sa ekstraverzijom i
njenu negativnu povezanost sa savjesnošću; pozitivnu korelaciju izbjegavanja
štete sa neuroticizmom i saradljivošću, te njenu negativnu korelaciju sa
ekstraverzijom i savjesnošću; pozitivne korelacije između zavisnosti od
nagrade i svih dimenzija Modela velikih pet, osim savjesnosti; pozitivnu
povezanost perzistencije i savjesnosti, pozitivnu korelaciju samousmjerenosti
sa ekstraverzijom i savjesnošću, a negativnu korelaciju između samo-
usmjerenosti i neuroticizma; pozitivnu povezanost kooperativnosti sa
ekstraverzijom, otvorenošću prema iskustvu i ugodnošću; kao i pozitivnu
korelaciju samotranscendencije sa otvorenošću i ugodnošću. Psihološko
blagostanje (dobrostanje) je u pozitivnim korelacijama sa samousmjerenošću
i kooperativnošću, dok je u negativnoj korelaciji sa izbjegavanjem štete
(Garcia, 2011).

Capanna i sar. (2012) su ispitivali povezanost rezultata na TCI-R-u i


Upitniku velikih pet (BFQ). Na nivou subskala BFQ-a, utvrdili su sljedeće:
traženje novina pozitivno korelira sa dinamičnošću, dominantnošću i
otvorenošću prema iskustvima; izbjegavanje pohlepe je u umjerenim
negativnim korelacijama sa dinamičnošću, dominantnošću, emocionalnom
kontrolom i kontrolom impulsa; zavisnost od nagrade pozitivno korelira sa
dinamičnošću, kooperativnošću i pristojnošću; a perzistencija je u umjerenim
pozitivnim korelacijama sa dinamičnošću, dominantnošću i perseveracijom.
Kada je riječ o dimenzijama karaktera, rezultati su sljedeći: samousmjerenost
je u pozitivnim korelacijama sa: dinamičnošću, perseveracijom, emocio-
nalnom kontrolom, kontrolom impulsa, kooperativnošću, pristojnošću i
otvorenošću za kulturu i nova iskustva; kooperativnost je u pozitivnim
korelacijama sa: skrupuloznošću, perseveracijom, kontrolom emocija i
impulsa, pristojnošću, kooperativnošću (kao subskalom BFQ-a), te sa

224
otvorenošću prema kulturi i iskustvima; a samotranscendencija je u niskim
pozitivnim korelacijama sa: dinamičnošću, kooperativnošću i pristojnošću.

21.2.3. Evaluacija Cloningerovog modela

Cloningerov model, kao i Grayeva teorija, ima tu prednost da je


biološki fundiran, te da objašnjava širok spektar doživljaja, reakcija i
ponašanja. Međutim, glavni problem je preklapanje nekih njegovih
konstrukata, što rezultira narušenom faktorskom valjanošću njegovih opera-
cionalizacija. Takođe, upitan je sadržaj konstrukata ''temperament'' i
''karakter'', s obzirom da mogu imati više značenja. Bez obzira na ove kritike,
Sedmodimenzionalni model ličnosti je koristan okvir za deskripciju ličnosti i
interpretaciju ponašanja. Dodatno, neke od crta temperamenta se mogu
uporediti s onima iz Grayeve Teorije osjetljivosti na potkrepljenje (kao i s
nekim dimenzijama Alternativnog petofaktorskog modela), što svjedoči o
određenom stepenu konvergencije među psihobiološkim modelima strukture
ličnosti.

21.3. Momirovićev Kibernetički model

21.3.1. Kratka biografija K. Momirovića

Konstantin Momirović je rođen 1932. godine u Tetovu, a umro je


2004. godine. Nakon što je završio Prvu beogradsku gimnaziju, upisao se na
Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Studij je završio
1955. godine, a doktorirao je na istoj instituciji, na temu: ''Struktura faktora
nekih simptoma neuroza''. Izučavao je i filozofiju, medicinu i historiju
umjetnosti, a bio je i vrstan džudista i šahista. Pored ostalog, predavao je
kvantitativne metode, psihologiju sporta i kineziološku psihologiju. Veliki
dio svoje radne karijere proveo je u Sveučilišnom računskom centru – SRCE,
gdje je došao do pozicije generalnog direktora. Zalagao se za primjenu
računara u psihološkim istraživanjima, te je razvio nekoliko programa za
kompjutersko-statističku obradu podataka.

Momirović se, dakle, bavio: psihologijom, kineziologijom, krimi-


nologijom, antropologijom, statistikom, psihometrijom i računarstvom. Na
Univerzitetu u Zagrebu, 1990. godine, proglašen je professorom emeritusom,
nakon čega je radio i kao profesor statistike na Filozofskom fakultetu u

225
Beogradu, te kao naučni konsultant na Institutu za kriminološka i socijalna
istraživanja. Iza sebe je ostavio mnogo legitimnih i empirijski utemeljenih
naučnih radova, koji ga svrstavaju u grupu psihologa visoke produktivnosti i
svjetske reputacije. Ovdje ćemo sebi dati slobodu da Momirovićev rad
stavimo u istu ravan sa Cattellovim doprinosima.

21.3.2. Kibernetički model konativnih funkcija

Konativne funkcije se odnose na ličnost i motivaciju, odnosno na one


aspekte koji nisu primarno afektivne ili kognitivne prirode. Momirović je, sa
svojim saradnicima, došao do šest faktora konativnih funkcija, odnosno
dimenzija ličnosti (Hošek i Momirović, 1997):

a. Epsilon (odnosi se na regulaciju aktiviteta, odnosno kortikalnu


kontrolu ascendentnog retikularnog aktivirajućeg sistema –
ARAS-a, u čijoj osnovi je retikularna formacija);
b. Hi (ovo je faktor kontrole i regulacije organskih funkcija:
senzornih i motornih, te funkcija respitatornog, kardiovasku-
larnog, uropoetskog i gastrointestinalnog sistema; ukoliko su
kontrola i regulacija narušene, dolazi do psihosomatskih smetnji);
c. Alfa (odnosi se na kontrolu i regulaciju reakcija odbrane, a vezan
je za sljedeće fenomene: fobičnost, opsesivnost, anksioznost,
hiperosjetljivost i kompulzivnost);
d. Sigma (ovo je faktor regulacije i kontrole reakcija napada, a vezan
je za agresivnost);
e. Delta (obuhvata kontrolu i koordinaciju regulativnih funkcija;
ukoliko su ove funkcije narušene, dolazi do emocionalne,
motoričke i kognitivne disocijacije, u vidu simptoma paranoje i
depresije, te disocijativnih poremećaja) i
f. Eta (odnosi se na evaluaciju i integraciju konativnih funkcija, a
njihova narušenost vodi ka poremećaju evaluativnih funkcija i
slabijoj integraciji u socijalno polje).

Kibernetički model ličnosti je operacionaliziran u vidu Kibernetičke


baterije konativnih testova – KON-6 (Momirović, Wolf i Džamonja, 1992).
KON-6 se sastoji od 180 čestica grupiranih u šest skala koje se odnose na
opisane faktore, a format odgovaranja na čestice je Likertova petostepena
skala. Sadržaj čestica je osmišljen tako da viši rezultat ukazuje na veću

226
dezintegraciju ili manju kontrolu nad konativnim (i fiziološkim) funkcijama.
KON-6 ima prilično dobru pouzdanost tipa unutrašnje konzistencije, a koristi
se za procjenu ličnosti i efekata psihoterapijskog tretmana. Momirović i
saradnici su takođe razvili bateriju testova za procjenu kognitivnih funkcija,
odnosno sposobnosti (KOG-3, Wolf, Momirović i Džamonja, 1992).

21.3.3. Istraživanja

Kolarević i Marić (1998) su ispitivali povezanost rezultata na skalama


KON-6 sa davanjem socijalno poželjnih odgovora. Došli su od sljedećih
nalaza: rezultati na svim skalama KON-6 baterije su u niskoj negativnoj
korelaciji sa isticanjem poželjnih osobina, te u umjerenoj negativnoj
korelaciji sa poricanjem nepoželjnih osobina. Faktori Hi (efikasnost
regulacije organskih funkcija), Delta (efikanost sistema za koordinaciju
regulativnih funkcija) i Eta (efikasnost sistema za integraciju regulativnih
funkcija) su u niskim negativnim korelacijama sa skalom laži iz Eysenckovog
upitnika ličnosti.

Matović (1997), na uzorku psihotičnih pacijenata, dobija da su neke


interkorelacije skala KON-6 veoma visoke, npr. između faktora: Alfa i Hi (r
= .845), Delta i Alfa (r = .824) i Delta i Eta (r = .890). Glavni rezultat njenog
istraživanja upućuje na značajnu povezanost između dobrog konativnog i
dobrog kognitivnog funkcioniranja sudionika istraživanja (tj. kliničkog
uzorka). Povezanost je iznosila rs = .681, što je veća povezanost od one koja
se obično dobija u normalnoj populaciji. Treba napomenuti da je ovdje
korišten Wechslerov individualni test inteligencije (VITI). Matović (1997) je
takođe analizirala zajednički latentni prostor konativnih i kognitivnih
funkcija, te je dobila petofaktorsku soluciju. Faktori su bili: verbalna
inteligencija, generalni neuroticizam, distraktibilnost pažnje, ekstraverzija-
introverzija i perceptivna organizacija.

21.3.4. Evaluacija Momirovićevog modela ličnosti

Kibernetički model konativnog funkcioniranja nastao je u okviru


biološkog (fiziološkog) pristupa, te kao takav ima veoma dobru utemeljenost.
Međutim, konstrukti ovog modela dio su i patocentrične paradigme, jer su
definirani tako da predstavljaju poremećaje u: regulaciji, integraciji,
koordinaciji i kontroli različitih konativnih sistema. Takođe je evidentno da

227
neki faktori konativnih (dis)funkcija imaju slabiju divergentnu valjanost. Bez
obzira na to, ovaj model je kvalitetan pokušaj opisivanja, objašnjavanja i
predviđanja vezanih za ličnost i motivaciju.

21.4. Zuckermanov Alternativni petofaktorski model

Najveći dio naučnog rada Marvina Zuckermana odvija se u okviru


biološke paradigme. On je svoj model ličnosti koncipirao tako da crte
(faktori) ličnosti budu komparabilne sa onim crtama koje se mogu naći i kod
drugih vrsta (u biološkom smislu). Drugim riječima, svaka dimenzija ličnosti
treba posjedovati fiziološko uporište, kako bi se uopće moglo govoriti o
njenoj egzistenciji.

21.4.1. Zuckermanov model ličnosti i njegove operacionalizacije

Zuckerman je rad na svom modelu ličnosti započeo uključujući u


analizu bar po tri markera devet pretpostavljenih faktora strukture ličnosti:
generalne emocionalnosti (neuroticizma), socijabilnosti, anksioznosti,
socijalizacije, hostilnosti, traženja senzacija, aktiviteta, impulzivnosti i
socijalne poželjnosti. Ova analiza je polučila sljedeće rezultate (Zuckerman,
Kuhlman i Camac, 1988):

1. na vrhu hijerarhije ličnosti, izdvojeni su faktori veoma slični


onima iz Eysenckovog PEN modela (ekstraverzija-socijabilnost,
neuroticizam-emocionalnost i psihoticizam-impulzivno nesocija-
lizirano traženje senzacija);
2. na srednjem nivou hijerarhije ličnosti, izdvojeni su: socijabilnost,
aktivitet, emocionalnost, impulzivno nesocijalizirano traženje
senzacija i agresivno traženje senzacija;
3. ove dimenzije se dalje ''granaju'' na sedam faktora: socijabilnost,
aktivitet, bijes, anksioznost, autonomiju vs. konformizam, impul-
zivnost i agresivno traženje senzacija.

Zuckerman je proveo dodatno istraživanje, na većem uzorku, kako bi


dodatno provjerio dobijeni hijerarhijski model strukture ličnosti. Riječ je o
nekoliko nivoa analize, počev od onog koji uključuje sedam faktora, pa sve
do trofaktorskog rješenja. Ovdje ćemo pobrojati dimenzije koje su dobijene
za: šestofaktorsku, petofaktorsku, četvorofaktorsku i trofaktorsku soluciju
(Zuckerman, 1993):

228
1. socijabilnost, aktivitet, neuroticizam-anksioznost, agresivnost-
hostilnost, impulzivno nesocijalizirano traženje senzacija i
impulzivnost;
2. socijabilnost, aktivitet, neuroticizam-anksioznost, agresivna
hostilnost i impulzivno nesocijalizirano traženje senzacija.
3. socijabilnost, neuroticizam-anksioznost, agresivna hostilnost i
impulzivno nesocijalizirano traženje senzacija; te
4. socijabilnost, emocionalnost (neuroticizam) i impulzivno neso-
cijalizirano traženje senzacija (psihoticizam).

Pošto četvorofaktorsko rješenje nije bilo dovoljno pouzdano, a u


okviru šestofaktorskog rješenja impulzivnost se nije replicirala kod žena,
odlučeno je zadržati petofaktorsku soluciju (Zuckerman, 2002). Ovo rješenje
je poznato kao Alternativni petofaktorski model (eng. Alternative Five-
Factorial Model – AFFM), koji pretpostavlja postojanje sljedećih faktora
ličnosti: impulzivno traženje senzacija (naglo reagovanje, bez razmišljanja;
potreba za uzbuđenjem i nepredvidljivim situacijama; potreba za promjenom
i novinama); neuroticizam-anksioznost (tenzija, zabrinutost, opsesivna
neodlučnost, osjetljivost na kritiku i nedostatak samopouzdanja); agresivnost-
hostilnost (verbalna agresivnost, grubost, osvetoljubivost, ispoljavanje
antisocijalnih tendencija, nedostatak strpljenja pri kontaktima s drugim
osobama...); socijabilnost (preferiranje velikih zabava i interakcije s velikim
brojem ljudi, kao i netolerantnost prema socijalnoj izolaciji); te aktivitet
(preferiranje radne atmosfere, napornog posla koji nosi određeni izazov i
posjedovanje zavidnog nivoa energije za različite aktivnosti).

Alternativni petofaktorski model je revidiran, tako da svaka dimenzija


ličnosti obuhvata po četiri facete. Dimenzije revidiranog AFFM-a su:
agresivnost (AG), aktivitet (AC), ekstraverzija (EX), neuroticizam (NE) i
traženje senzacija (SS). Ove dimenzije imaju prihvatljive korelacije sa
dimenzijama Petofaktorskog modela (Aluja, Kuhlman i Zuckerman, 2010).

Operacionalizacija ovog modela je ponuđena u vidu Zuckerman-


Kuhlmanovog upitnika ličnosti (eng. Zuckerman-Kuhlman Personality
Questionnaire – ZKPQ). U svom prvobitnom obliku, ZKPQ je sadržao 100
čestica, pri čemu je po njih 20 mjerilo svaki od sljedećih faktora: impulzivno
traženje senzacija (ImpSS), socijabilnost (Sy), neuroticizam-anksioznost (N-
Anx), agresivnost-hostilnost (Agg-Host) i aktivitet (Act). Kasnije, ZKPQ je

229
revidiran, a dodata je i skala rijetkih odgovora (eng. infrequency scale). Ovo
je skala validnosti, s obzirom da sadržaj njenih tvrdnji pokriva rijetka
iskustva, ponašanja i tendencije (tipa: ''Nikada nikoga nisam mrzio'' ili
''Nikada nisam slagao''). Ukoliko sudionik postigne visok rezultat na ovoj
skali, postoji osnovana sumnja da njegovi odgovori na glavnom dijelu
upitnika nisu validni. Ova nova verzija pomenutog instrumenta sastoji se od
99 čestica sa dihotomnim formatom odgovaranja. Postoji i kraća forma
(ZKPQ-S), koja se sastoji od 35 ajtema, po sedam za svaki od pet faktora
ličnosti.

Operacionalizacija revidiranog Alternativnog petofaktorskog modela


je Zuckerman-Kuhlman-Alujin upitnik ličnosti (eng. Zuckerman-Kuhlman-
Aluja Personality Questionnaire – ZKA-PQ, Aluja i sar., 2010). Svakoj faceti
odgovara po 10 čestica, a format odgovaranja je četvorostepena skala
procjene Likertovog tipa.

21.4.2. Istraživanja

Rossier, Hansenne, Baudin i Morizot (2012) su provjeravali faktorsku


valjanost i pouzdanost instrumenta ZKA-PQ u četiri frankofone države.
Pokazalo se da revidirani Alternativni petofaktorski model, operacionaliziran
na ovaj način, ima dobru faktorsku valjanost i pouzdanost tipa unutarnje
konzistencije. Spolne razlike u crtama ličnosti dobivene su u slučaju
neuroticizma (žene postižu više rezultate od muškaraca) i traženja senzacija
(muškarci postižu više rezultate od žena), što su očekivani nalazi, s obzirom
na prethodna istraživanja gdje su utvrđene spolne razlike u neuroticizmu i
psihoticizmu (Rossier i sar., 2012).

Aluja, García, i García (2002) su ispitivali povezanost dimenzija


AFFM-a, Eysenckovog PEN modela i FFM-a. Traženje senzacija je bilo u
pozitivnim korelacijama sa ekstraverzijom, otvorenošću prema iskustvima i
psihoticizmom, dok je negativno koreliralo sa ugodnošću i savjesnošću.
Neuroticizam-anksioznost je visoko korelirala sa korespondentnim
dimenzijama iz PEN modela i FFM-a. Agresivnost-hostilnost je bila u
pozitivnoj korelaciji sa neuroticizmom i psihoticizmom, a u negativnoj
korelaciji sa ugodnošću i savjesnošću. Aktivitet je pozitivno korelirao sa
ekstraverzijom i savjesnošću, dok je socijabilnost pozitivno korelirala sa
ekstraverzijom i otvorenošću.

230
Dinić (2010) je provjeravala povezanost Zuckermanovih pet faktora
ličnosti sa ekstrinzičnim i intrinzičnim aspiracijama. Rezultati njenog
istraživanja su sljedeći: impulzivno traženje uzbuđenja, agresivnost i sklonost
ka druženju i zabavama su u pozitivnim korelacijama sa ekstrinzičnim
aspiracijama, dok je tolerancija prema izolaciji u negativnoj korelaciji sa
ovom vrstom aspiracija. S druge strane, traženje uzbuđenja i aktivitet su u
pozitivnim korelacijama sa intrinzičnim aspiracijama.

21.4.3. Evaluacija Zuckermanovog modela strukture ličnosti

Zuckermanov Alternativni petofaktorski model ozbiljan je konkurent


standardnom Petofaktorskom modelu strukture ličnosti. AFFM posjeduje
zadovoljavajuću kroskulturalnu generalizabilnost, te dobru robustnost bez
obzira na spol i dob sudionika. Zuckerman nije uključio u analizu markere
(indikatore) otvorenosti prema iskustvu, jer je to faktor koji se više odnosi na
intelektualni aspekt ličnosti, te nema jasne fiziološke korelate, niti
prihvatljivu kompaktnost i stabilnost (u smislu da njegov sadržaj može
varirati od kulture do kulture). Ove karakteristike otvorenosti prema
iskustvu/intelekta/kulture ga, po Zuckermanovom pristupu, ne svrstavaju u
bazične, globalne dimenzije ličnosti. Imajući u vidu navedena objašnjenja, ne
možemo smatrati da je Zuckerman ovdje napravio propust, već da je postavio
jasne kriterije za uključivanje indikatora određenih osobina ličnosti u svoju
analizu. Svakako, ovaj model predstavlja vrijedan doprinos mapiranju
strukture (sklopa) ličnosti.

Rekapitulacija poglavlja

1. BIS je skraćenica za sistem bihevioralne impulzivnosti. T N


2. Grayevi bihevioralni sistemi se poklapaju sa dimenzijama iz
Eysenckovog modela strukture ličnosti. T N
3. Treće slovo u akronimu FFFS znači strah. T N
4. Opisati relacije BIS-a i BAS-a sa depresijom.
5. Kako su operacionalizirani konstrukti iz Teorije osjetljivosti na
potkrepljenje?
6. Da li su BIS i BAS povezani sa dimenzijama ličnosti iz Modela
velikih pet? Obrazložite svoj odgovor.
7. Nabrojte četiri crte temperamenta.

231
8. Koja crta temperamenta se odnosi na osobine kao što su otvorenost,
srdačnost i sentimentalnost?
9. Koje su razlike između crta temperamenta i karaktera?
10. Šta je samotranscendencija?
11. Objasnite važnost dimenzija karaktera za self-koncept.
12. Kakve su metrijske karakteristike Revidiranog inventara tempe-
ramenta i karaktera (TCI-R)?
13. Kakve su relacije između dimenzija temperamenta i karaktera s jedne
i dimenzija Modela velikih pet s druge strane?
14. Regulator aktiviteta, iz Momirovićevog modela, poznat je pod
nazivom ____________________.
15. Koji faktor Momirovićevog modela se odnosi na kontrolu i regulaciju
organskih funkcija?
16. Dimenzija kibernetičkog modela, koja je vezana za reakcije odbrane,
je _________________, a za reakcije napada, vezan je faktor koji se
naziva _________________.
17. Rukovodeći se rezultatima opisanog istraživanja, šta čini latentni
prostor kognitivnih i konativnih funkcija?
18. Koji je nedostatak Grayeve teorije osjetljivosti na potkrepljenje?
19. Koja je prednost biopsiholoških, odnosno psihofizioloških modela
ličnosti?
20. Povezati bihevioralne sisteme iz Grayeve teorije sa Momirovićevim
faktorima konativnog funkcionisanja.
21. Nabrojati pet faktora Alternativnog petofaktorskog modela.
22. Šta je drugačije u revidiranom Alternativnom petofaktorskom
modelu?
23. Kako je operacionaliziran AFFM?
24. Koje su prednosti Zuckermanovog modela strukture ličnosti?
25. Šta je skala rijetkih odgovora?

232
22. ODBAČENE I SAVREMENE TIPOLOGIJE LIČNOSTI

22.1. Konstitucionalne tipologije ličnosti

Njemački psihijatar Ernst Kretschmer (1888 – 1964) je predložio tri


tipa tjelesne konstitucije, koji obuhvataju jedinstvene složaje: morfoloških,
vegetativnih, afektivnih i hormonalnih karakteristika pojedinaca. Ovim
konstitucijama je pripisivao specifične odlike temperamenta i sklonosti ka
pojedinim psihijatrijskim poremećajima. Konstitucionalni tipovi su
(Kretschmer, 1925):

1. astenični tip (mršav, slab, uskih ramena, introvertiran i za njega se


veže shizotimni temperament);
2. piknički tip (nizak, debeo, zdepast, sklon manijakalno-depresivnoj
psihozi, jer je za ovaj tip konstitucije navodno vezan ciklotimni
temperament) i
3. atletski tip (mišićav, razvijen, snažan, agilan, dominantan i
agresivan; najviše epileptičara navodno ima ovu konstituciju).

Kretschmer je identifikovao i displastični tip, koji ima amorfnu,


odnosno nepravilnu tjelesnu strukturu (konstituciju). Dakle, displastični tip
ne pripada ni asteničnom, ni pikničkom, ni atletskom tipu, već obuhvata
karakteristike nekih od njih, uz dodatne morfološke specifičnosti pojedinih
dijelova tijela.

Američki psiholog William Herbert Sheldon (1898–1977) je


predložio sljedeću klasifikaciju somatotipova (Sheldon, Stevens i Tucker,
1940):

a. ektomorfni (od riječi ''ektoderm'', što je naziv za embrionalni sloj,


iz kojeg se razvijaju: nervni sistem, čula i koža);
b. mezomorfni (od riječi ''mezoderm'', što je embrionalni sloj iz kojeg
nastaju kardiovaskularni sistem i mišići) i
c. endomorfni (od ''endoderm'' – embrionalni sloj iz kojeg se razvija
sistem za varenje i ostali organi stomačne duplje).

Ektomorfni tip odgovara asteničnom tipu u Kretschmerovoj


klasifikaciji. Ove osobe su mršave, krhke i osjetljive, a Sheldon ih još naziva
cerebrotoničarima (ovakvi ljudi su napeti, anksiozni, introvertirani, suzdržani

233
u pokretima i položaju tijela itd.). Za njih je karakteristična sociofobija i
inhibicija ponašanja (Sheldon i Stevens, 1942). Mezomorfi su atletski
građene osobe, te imaju razvijene mišiće i debelu kožu. Oni su, ustvari,
somatotoničari (skloni su rizičnim ponašanjima, a opisani su još kao hrabri,
energični i dominantni). Mezomorfi su još: kompetitivni, agresivni, asertivni
i avanturistični (Sheldon i Stevens, 1942). Endomorfi odgovaraju
Kretschmerovom pikničkom tipu. Dakle, oni su debeli, sa nedovoljno
razvijenim mišićima. Ove osobe su viscerotoničari, tj. sporo reaguju, uživaju
u afektivnim odnosima s drugima (sociofilija) i srdačni su.

Sheldon je otišao korak dalje od Kretschmera, jer je pripadnost


određenoj konstituciji procjenjivao na skali od jedan do sedam. Dakle,
tipološki pristup je kombinovao sa dimenzionalnim pristupom. Osim toga, on
je proučavao morfološke karakteristike normalnih ljudi, dok je Kretchmer
svoju tipologiju zasnovao na konstitucijama psihijatrijskih pacijenata.
Relacije konstitucionalnih tipologija sa temperamentima, odnosno osobinama
ličnosti, davno su diskreditirane, a ovdje ih navodimo kako bi se stekao uvid
u starija gledišta vezana za tipologije ličnosti. Još jedna klasična tipologija je
ona koju su predložili Hipokrat i Galen, a koju smo već objasnili u poglavlju
o Eysenckovoj dimenzionalnoj teoriji ličnosti.

22.2. Klaster analiza

Savremene tipologije ličnosti nastale su provođenjem klaster


(taksonomske) analize, odnosno analize grupisanja. Taksonomska analiza
svrstava sudionike istraživanja u određene grupe (klastere), s obzirom na
izraženost različitih indikatora ličnosti, motivacije i slično. Sa taksonomijama
se najčešće susrećemo u biologiji, gdje se ovaj pojam odnosi na klasifikaciju
flore i faune.

U određenom smislu, ovu vrstu postupka možemo smatrati obrnutom


eksplorativnom faktorskom analizom (EFA). U EFA, identifikujemo faktore,
na osnovu niza varijabli, dok u taksonomskoj analizi identifikujemo klastere
(taksone), u koje svrstavamo sudionike (slučajeve, entitete, jedinice uzorka).
Ova analiza se naziva i R – faktorskom analizom. S druge strane, imamo Q –
faktorsku analizu, koja ima za cilj utvrditi sličnosti među subjektima
(njihovim ponašanjima, reakcijama i slično), te reducirati prostor ovih
sličnosti na manji broj nadređenih i dovoljno obuhvatnih komponenti,

234
odnosno faktora. Cilj Q – faktorske analize velikim se dijelom poklapa sa
ciljem klaster analize. Međutim, ove dvije analize nisu sinonimi za isti
metodološko-statistički postupak, već predstavljaju dva načina pristupanja i
rješavanja problema utvrđivanja različitih (proto)tipova.

Klaster analiza se može provesti uzimajući u obzir različite postupke,


odnosno algoritme. Najčešće je hijerarhijsko grupiranje, bazirano na
distancama između objekata (entiteta) koji trebaju biti klasificirani ili na
centroidima (udaljenostima aritmetičkih sredina različitih klastera, na osnovu
kojih se oni grupiraju u šire klastere). Grafički prikaz hijerarhijske klaster
analize je dendrogram (od grčke riječi za ''drvo''). Hijerarhijske metode mogu
biti aglomerativne (polaze od pojedinačnih slučajeva, koje grupiraju u sve
veće i veće klastere) i divizione (polaze od velikog klastera objekata, koji se
postepeno dijele u sve manje klastere, do individualnih slučajeva). Naravno,
postoje i nehijerarhijske metode.

22.3. Prototipovi ličnosti

Block (1971) je 22 godine pratio određeni uzorak ljudi, a na osnovu


svoje longitudinalne studije je izdvojio šest prototipova ličnosti u uzorku
žena, te pet prototipova u uzorku muškaraca. Block je koristio Q-faktorsku
analizu, gdje se na osnovu uzoraka ponašanja i reakcija sudionika izdvajaju
njihove specifične karakteristike ličnosti, odnosno dimenzije koje obuhvataju
više vezanih odrednica ponašanja i ličnosti. Među izdvojenim prototipovima,
pokazalo se da njih tri imaju kvalitet vremenske stabilnosti (Boehm,
Asendorpf i Avia, 2002):

1. otporni/rezilijentni (eng. resilient);


2. pretjerano kontrolirani (eng. overcontrolled) i
3. nedovoljno kontrolirani (eng. undercontrolled).

Otporni (proto)tip se odlikuje socijalnom kompetencijom i


ponašanjem koje omogućava uspješnu adaptaciju na okolinu. Pretjerano
kontrolirani tip se suspreže prilikom ispoljavanja emocija, tj. afektivno je
inhibiran. Nedovoljno kontrolirani tip ne može odložiti zadovoljstvo
(zahtijeva trenutnu gratifikaciju) i ima izraženu impulzivnost. Otporni tip se
najčešće rokovodi principom realiteta (paralela s egom – instancom ličnosti u
Freudovoj teoriji), kod pretjerano kontroliranog tipa dominira superego, dok

235
u slučaju nedovoljno kontroliranog tipa prevladavaju impulsi ida (princip
zadovoljstva). Dakle, prvi tip ličnosti je objašnjen mehanizmom ego-
rezilijencije, a druga dva predstavljaju visoko, odnosno nisko izraženu ego-
kontrolu.

22.4. Istraživanja (proto)tipova ličnosti

Asendorpf i van Aken (1999) su, uz upotrebu Q-faktorske analize,


potvrdili egzistenciju tri navedena prototipa ličnosti kod njemačke djece, koja
su imala do 12 godina. U njihovom istraživanju je utvrđen vremenski
kontinuitet (visoka temporalna konzistencija) ovih prototipova, kao i visoko
slaganje među procjenjivačima glede pomenutih tipova. Nadalje, na osnovu
poznavanja pripadnosti sudionika pojedinom tipu ličnosti, bilo je moguće
uspješno predvidjeti razvojne ishode u socijalnom i kognitivnom domenu.

Berry, Elliott i Rivera (2007) ispitivali su emergenciju tri tipa ličnosti


u uzorku osoba sa povredom kičmene moždine. Ova vrsta onesposobljenosti
odražava se na fizički, emocionalni i socijalni aspekt života osobe, te je
psihološka procjena njihove otpornosti (rezilijentnosti) i povezanih varijabli
veoma važna za prilagobu pacijenata na novonastalo stanje. Ovi autori su
koristili jednu od hijerarhijskih metoda klaster analize, te su na osnovu
rezultata na dimenzijama Petofaktorskog modela izdvojili tri prototipa
ličnosti. Rezlijentni tip se odlikovao niskim rezultatima na skali
neuroticizma, te iznadprosječnim rezultatima na svim ostalim skalama
(odnosno, dimenzijama ličnosti postuliranim Petofaktorskim modelom).
Pojedinci koji su uključeni u grupu pretjerano kontroliranih, postizali su
visoke skorove na skali neuroticizma, te niske skorove na ostalim skalama
(dakle, i na skali savjesnosti). Na kraju, osobe koje su potpale pod
nedovoljno kontrolirani prototip ličnosti, postizale su niske rezultate na skali
savjesnosti i prosječne ili iznadprosječne rezultate na ostalim skalama.
Rezlijentnih je bilo 28.6%, pretjerano kontroliranih 32.2%, a nedovoljno
kontroliranih 39.2% (Berry i sar., 2007). Kod pretjerano kontroliranih poje-
dinaca registriran je najviši nivo depresivnosti povezane sa povredom
kičmene moždine, kao i najniži stepen prihvatanja onesposobljenosti ove
vrste (u odnosu na rezilijentne i nedovoljno kontrolirane pojedince).

Dakle, primjećujemo da se rezilijentni pojedinci uspješnije nose sa


stresom, u odnosu na pretjerano kontrolirane osobe. Nedovoljno kontrolirane

236
osobe su takođe bolje u suočavanju sa stresnim okolnostima (u odnosu na
pretjerano kontrolirane ljude), vjerovatno zbog nekontroliranog emo-
cionalnog pražnjenja, koje im olakšava stanje. Pretjerano kontrolirane osobe
postavljaju jedan vid cenzure ili granice između unutrašnjeg (psihičkog)
svijeta i vanjske okoline. Drugim riječima, rijetko sebi dopuštaju ispoljavanje
nagona i emocija.

Boehm i sar. (2002) su, na uzorku od preko 2000 sudionika, koristili


sličnu metodologiju kao Berry i sar. (2007), kako bi ispitali hoće li se
izdvojiti tri prototipa ličnosti i kakvi će biti njihovi rezultati na dimenzijama
Petofaktorskog modela. Njihovi rezultati, glede izdvajanja prototipova
ličnosti, bili su u skladu na nalazima drugih autora. Međutim, u odnosu na
prethodno istraživanje, Boehm i sar. (2002) su dobili da pretjerano
kontrolirani prototip karakterizira iznadprosječan rezultat na skali savjesnosti.
Osobe klasificirane u nedovoljno kontrolirani prototip postizale su izrazito
niske rezultate na skali savjesnosti, te rezultate koji su padali nešto ispod
prosjeka na skali ekstraverzije i ugodnosti. Rezilijentni tipovi su postizali
najviše rezultate na skali savjesnosti, a najniže na skali neuroticizma.

Alessandri i sar. (2013) su proveli istraživanje koje je imalo za cilj


ispitati kroskulturalnu replikabinost navedena tri prototipa ličnosti.
Analizirali su podatke prikupljene u: Italiji, Španiji, Poljskoj i Sjedinjenim
Američkim Državama. Uzorak je činilo preko 1400 sudionika, gdje je bilo
nešto više žena nego muškaraca. Autori su koristili jednu od metoda
hijerarhijske klaster analize, te mjeru pet globalnih dimenzija ličnosti.
Rezultati su ukazali na kroskulturalnu generalizabilnost ove trodijelne
tipologije.

Asendorpf, Borkenau, Ostendorf i van Aken (2001) su ispitivali


konzistentnost ove tipologije s obzirom na dob, među procjenjivačima i
putem različitih metoda procjene. Navedeni autori su potvrdili svoju hipotezu
o konzistentnosti modela tri prototipa ličnosti. Na osnovu mjera ličnosti, te
socijalnih interakcija, utvrdili su da nedovoljno kontrolirani prototip
karakteriziraju eksternalizirane tendencije, dok se pretjerano kontrolirani tip
odlikuje internaliziranim tendencijama. Pozitivni rezultati dobijeni su i u
uzorku odraslih i u uzorku djece.

237
22.5. Evaluacija Modela tri prototipa ličnosti

Kao što smo mogli vidjeti, rezultati mnogih istraživanja potvrđuju


izdvajanje tri klastera, odnosno tipa ličnosti: rezilijentnog, pretjerano
kontroliranog i nedovoljno kontroliranog. Međutim, velika većina ovih
studija kao polazište je imala Model velikih pet ili Petofaktorski model, na
osnovu čijih je dimenzija vršena analiza grupiranja. Takođe, postavlja se
pitanje kriterija utvrđivanja konačnog broja klastera, što je slično prigovoru
faktorskoanalitičkim studijama o arbitrarnosti broja zadržanih faktora
(komponenti).

Ono što budući istraživači u ovoj oblasti trebaju uraditi jeste


primijeniti instrumente nastale u okviru HEXACO modela, Modela velikih
sedam i Cloningerovog modela temperamenta i karaktera. Potom, provesti
klaster analizu kojom će se provjeriti da li se i u ovim slučajevima izdvajaju
tri prototipa ličnosti, koja su dobijena u prethodnim istraživanjima.

Rekapitulacija poglavlja

1. Kretschmerov piknički tip odgovara Sheldonovom endomorfnom


tipu. T N
2. Po Sheldonu, ektomorfi su cerebrotoničari. T N
3. Premda ljude možemo podijeliti u tri grupe po njihovoj tjelesnoj
konstituciji, konstitucionalne tipologije ličnosti su diskreditirane
empirijskim nalazima studija koje su provedene u ovoj oblasti. T N
4. Čime se odlikuje rezilijentni tip ličnosti?
5. Eksternalizirane tendencije su karakteristične za ______________
kontrolirani prototip, a internalizirane tendencije za ______________
kontrolirani prototip ličnosti.
6. Koje su osobine ličnosti vezane za nedovoljno kontrolirani tip?
7. Kakve rezultate na skalama neuroticizma i ekstraverzije postiže
pretjerano kontrolirani tip ličnosti?
8. Kakva je kroskulturalna replikabilnost ova tri prototipa ličnosti?
9. Uporediti prototipove ličnosti sa dominacijom Freudovih instanci
ličnosti iz njegovog strukturalnog modela.
10. Koji je cilj klaster analize?
11. Kako se dijele hijerarhijske metode klaster analize?

238
12. Koji je pristup suprotan tipološkom pristupu?
13. Koja je prednost Sheldonovih studija, u odnosu na one koje je
provodio Kretschmer?
14. Šta je Q-faktorska analiza?
15. Pored svake rečenice napišite na koji prototip ličnosti se ona odnosi:
a. Osoba obično ne ispoljava svoja osjećanja, već ih zadržava za
sebe. ____________________
b. Pojedinac je emocionalno stabilan, ugodan, socijalno prilagođen i
lako se nosi sa stresom. ____________________
c. Osoba je impulzivna i nagla. _____________________

239
240
23. SITUACIJSKI FAKTORI I IMPLICITNE TEORIJE LIČNOSTI

23.1. Debata ličnost vs. situacija

23.1.1. Opća razmatranja

Situacionističko gledište odbacuje postojanje stabilne i konzistentne


ličnosti, a reakcije, doživljaje, emocije i ponašanja individue tumači
faktorima koji djeluju u specifičnoj situaciji. Po ovom stajalištu, osoba je
''drugačija'' od situacije do situacije ili od jednog do drugog vremenskog
perioda. U okviru nešto blažeg stajališta, koje potpada pod situacionističko,
smatra se da situacija ima veći uticaj na ponašanje, u odnosu na ličnost.

Debata ličnost vs. situacija zvanično je započela knjigom Waltera


Mischela – ''Ličnost i procjena'' (eng. Personality and Assessment), 1968.
godine. On je raspravljao o tzv. ''koeficijentu ličnosti'', koji je odredio kao
stepen u kome na osnovu nečije ličnosti možemo predvidjeti njegove
rezultate/uradak na različitim eksternim kriterijima. Mischel (1968) je naveo
nisku vrijednost ovog koeficijenta (.20 – .30, odnosno .30 – .40), što je
potaklo rasprave među ekspertima u psihologiji ličnosti i socijalnoj
psihologiji. Ovaj koeficijent je, ustvari, koeficijent korelacije, te kada se on
kvadrira, procenat varijance ponašanja objašnjen ličnošću se kreće od četiri
do 16%.

Iz socijalne psihologije, poznata nam je temeljna (fundamentalna)


atribucijska pogreška, što je pristrasnost koja se odvija u smjeru
precjenjivanja uticaja osobina ličnosti na nečije ponašanje u datoj situaciji.
Djelovanje specifičnih situacijskih faktora je potcijenjeno, te se ponašanje
osobe određuje u terminima ličnosti. Naprimjer: ''ona je počela vikati na sve
oko sebe, zato što je inače nestabilna i nagla osoba'' (reakcija ove osobe je
mogla biti izazvana samom situacijom: možda su je ljudi ponižavali ili joj se
rugali, a možda je imala naporan dan na poslu). Drugi primjer je čovjek koji
se nehotice sudario sa prolaznikom na ulici, bacivši ga na pločnik. Posmatrač
bi mogao razmišljati ovako: ''Kako neko može biti tako nespretan, nekulturan
i agresivan da udara prolaznike bez razloga?'' Čovjek koji je procijenjen kao
nespretan, agresivan i nekulturan je možda žurio na važan sastanak, ili je
imao problema sa vidom, a osoba koja je pala na pločnik je možda slabije
konstitucije ili se nije mogla na vrijeme pomjeriti.

241
23.1.2. Ličnost, situacija, ponašanje

Funder (2009) govori o tzv. trijadi ličnosti (eng. personality triad),


koju čine: osoba/e, situacija i ponašanje/a. Po njemu, tri su odnosa između
komponenti ove trijade (B – ponašanje, P – osoba, S – situacija):

a) ponašanje je funkcija osobe i situacije: B = f (P, S);


b) osoba (u psihološkom smislu) je funkcija ponašanja i situacije:
P = f (B, S) i
c) situacija je funkcija ponašanja i osobe/a: S = f (B, P).

U prvom slučaju, najbolji način razumijevanja ponašanja dolazi iz


saznanja ko je inicijator ponašanja i u kojim okolnostima se ono dešava. U
drugom slučaju, do opisa psiholoških karakteristika određene osobe dolazimo
opservirajući njeno ponašanje i situaciju u kojoj se ono javlja. Posljednji
slučaj odnosi se na to da situaciju možemo najbolje opisati u terminima
ponašanja različitih osoba koje sudjeluju u datoj situaciji. Yang i sar. (2014)
su predložili sljedeći model: P = f (S, B, E). Ličnost je, po njima, funkcija
situacije, ponašanja i objašnjavanja (eng. explanation – E). Objašnjavanje se
odnosi na razloge ponašanja ljudi na određeni način, u datoj situaciji. Ova
posljednja varijabla se mjeri česticama koje imaju ovu strukturu (Yang i sar.,
2014): ''Kada/ukoliko ... (se zadesim u datoj situaciji), ja (se ponašam na taj i
taj način), zato što (ovdje slijedi objašnjenje)''.

Po interakcionizmu, ponašanje pojedinca nastaje interakcijom crta


ličnosti pojedinca i situacije u kojoj se nalazi. Tako osoba može birati
situacije koje su u skladu sa njenim osobinama ličnosti. Naprimjer, ekstravert
odlazi u veće društvo, jer je: komunikativan, otvoren, druželjubiv i
dinamičan. Savjesna osoba bira posao gdje će biti u dodiru sa repetitivnim
radnim zadacima, ograničenim jasnim vremenskim rokovima. Ugodna
(saradljiva) osoba se može učlaniti u dobrotvorno društvo, gdje će moći
ispoljiti svoju: empatičnost, altruizam, saosjećanje i velikodušnost.

S druge strane, osoba može donekle promijeniti svoju okolinu, kako


bi je uskladila sa strukturom vlastite ličnosti, svojom motivacijom,
interesovanjima i vrijednostima. Skromna i poštena osoba može se truditi da
uspostavi socijalnu atmosferu (u svom krugu djelovanja, odnosno kod ljudi

242
sa kojima svakodnevno sarađuje) koja će se odlikovati: pravičnošću,
izbjegavanjem pohlepe, iskrenošću i ostalim moralnim vrijednostima.

Nadalje, pojedinac se može prilagoditi situaciji, tako da ispoljava one


osobine koje se u određenoj okolnosti zahtijevaju od njega, a u isto vrijeme
potisne za tu situaciju nepoželjne osobine. Naprimjer, ako se introvert zaposli
u velikoj korporaciji, gdje se vrednuje timski rad, on može participirati u
različitim grupnim aktivnostima i naći način kako da se izrazi i postigne
adekvatan radni učinak u grupi ljudi koju ne čine njegovi bliski prijatelji.

Na kraju, osoba se može spontano mijenjati usljed promjena u svojoj


socijalnoj okolini. Naravno, ove promjene nisu velike, kada je riječ o
globalnim crtama ličnosti, ali mogu biti korjenite u slučaju personalnih
karakteristika koje su pozicionirane pri dnu hijerarhije strukture ličnosti.
Tako pojedinac može biti pacifista i voljeti čovječanstvo, ali usljed ratnih
dešavanja može formirati negativan stav prema određenim nacionalnim
grupama. Međutim, ukoliko je inače bio ugodna (prijateljski nastrojena)
osoba i biofilni karakter, ova njegova ''šira'' crta ličnosti biće izražena i dalje
(npr. u vidu ljubavi prema ljudskom rodu, sa izuzetkom nekih grupa
pojedinaca, prema kojima ima negativan stav).

Kenrick i Funder (1988) su pobrojali dileme (dihotomije) nastale u


okviru debate ličnost vs. situacija:

1. konsenzus vs. solipsizam (da li su crte ličnosti nešto oko čega se


slaže više procjenjivača ili su one idiosinkratski mentalni kon-
strukti?);
2. diskriminativnost vs. generalnost (ukoliko se procjenjivači slažu
prilikom pripisivanja određenih osobina ličnosti ciljnoj grupi
sudionika, da li je ovo slaganje jednostavno artefakt unaprijed
prihvaćenog, nediskriminativnog pristupa za koji se već a priori
pretpostavlja da može opisati sve ono što treba opisati?);
3. ponašanje vs. etiketiranje (da li su procjene osoba koje ih vrše
zaista validne, ili su rezultat stereotipa, samoprezentacije
sudionika i/ili socijalno pripisanih etiketa?) i
4. internalni vs. eksternalni lokus kauzalnog objašnjenja (da li se
uzrok aktuelnog/trenutnog ponašanja sudionika traži unutar same

243
osobe ili se dato ponašanje objašnjava socijalnom ulogom
sudionika, odnosno samom situacijom u kojoj se nalazi?).

Drugim riječima, ukoliko se skup procjenjivača slaže oko procjena


načije ličnosti u skladu sa određenim modelom, to nužno ne znači da je ovim
modelom zahvaćena prava, validna i realna struktura ličnosti sudionika.
Takođe, svaki procjenjivač u proces procjene može unijeti određenu dozu
pristrasnosti, u skladu sa njegovim stajalištima, odnosno implicitnim
teorijama ličnosti koje su za njega karakteristične.

Dakle, postoje dva oprečna stajališta – personološko (koje zagovaraju


teoretičari crta) i situacionističko (većinom ga zagovaraju socijalni psiho-
lozi). Interakcionistički model je pokušaj sinteze ove dvije perspektive. Treba
istaći da teoretičari crta ne zagovaraju ekstremno gledište, jer prihvataju
uticaj genetike, okoline i aktivnosti pojedinca na formiranje crta ličnosti, ali
smatraju da su one determinante ponašanja, te da su situacijski i vremenski
relativno trajne i stabilne.

23.2. Implicitne teorije ličnosti

Implicitne teorije ličnosti su laičke pretpostavke o crtama ličnosti,


njihovoj međusobnoj povezanosti i stepenu u kojem one određuju nečije
ponašanje. Riječi kojima opisujemo sebe i druge mogu se semantički
preklapati ili biti lingvistički slične. Na osnovu toga, možemo formirati
vlastite teorije o tome koje osobine ličnosti se javljaju zajedno, a koje su
navodno nespojive jedne s drugima.

Tako, ukoliko čujemo da je određena osoba topla, možemo očekivati i


da je ugodna, srdačna, emocionalno stabilna, empatična, draga i brižna.
Suprotno, ako dobijemo informaciju da je neko hladna osoba, pripisujemo
mu druge, navodno srodne osobine, kao što su: emocionalno distanciran,
zatvoren, hladnokrvan, neoriginalan, dosadan i slično. Drugi primjer je
formiranje utiska o određenom pojedincu prilikom direktnog kontakta.
Pojedinca možemo okarakterizirati kao ekstravertiranog, te mu spontano
pripisivati navodno slične osobine: opušten, prijatan, interesantan, srdačan,
optmisitičan, darežljiv, saosjećajan itd. Nekoga možemo smatrati ne-
odgovornim, te mu pripisati još neke osobine: emocionalno nestabilan,
neprijatan, neugodan, neozbiljan i nepošten.

244
U istraživanju koje su proveli Mõttus, Allik, Konstabel, Kangro i
Pullmann (2008), ispitivalo se koje osobine ličnosti sudionici pripisuju osobi
za koju imaju informaciju da posjeduje visoku akademsku, odnosno
praktičnu inteligenciju. Ukoliko ovaj pojedinac ima visoku akademsku ili
praktičnu inteligenciju, sudionici ga procjenjuju kao emocionalno stabilnu,
ekstravertiranu, savjesnu i osobu otvorenu za nova iskustva. Ukoliko su
dobili informaciju da ciljna osoba postiže niske skorove na testovima koji
mjere ove dvije vrste inteligencije, procjenjuju je kao: anksioznu,
introvertiranu, nedovoljno otvorenu za nova iskustva i nesavjesnu. Ugodnost
(saradljivost) ove osobe procijenjena je kao prosječna, bez obzira da li su čuli
informaciju koja ide u prilog visoke ili niske akademske, odnosno praktične
inteligencije. Laici smatraju da su socijalno poželjne osobine u međusobnim
korelacijama, te ovaj faktor može biti medijator implicitnih teorija ličnosti i
informacije o nečijoj inteligenciji.

Critcher i Dunning (2009) su provjeravali hipotezu o egocentričnom


obrascu projekcije, odnosno o tendenciji ljudi da implicitne teorije o vlastitoj
ličnosti prošire na opis i tumačenje ličnosti drugih ljudi. Utvrdili su da će oni
koji vjeruju da posjeduju dvije crte ličnosti koje su kod njih jednako izražene,
smatrati da su te iste crte u pozitivnoj korelaciji i kod drugih ljudi. Isto tako,
ukoliko smatraju da posjeduju različiti stepen dviju osobina ličnosti,
vjerovaće da su kod drugih ljudi ove osobine u negativnoj korelaciji.

Swede i Tetlock (1986) su, na osnovu analize sadržaja knjige Henrya


Kissingera: ''Godine u Bijeloj kući'' (eng. White House Years), pokušali
utvrditi njegove implicitne teorije ličnosti političkih lidera. Izdvojili su pet
glavnih komponenti, na osnovu deskriptora ličnosti koje je pripisivao
političkim vođama: profesionalni stres/patnja (nesiguran, usamljen, napreg-
nut, frustriran, napet, opsesivan...), ambiciozni patriotizam (neumoran,
ambiciozan, izoliran, militaristički i patriotski nastrojen...), revolucionarna
veličina/grandioznost (samouvjeren, nemilosrdan, revolucionaran, posjeduje
viziju, detaljan...), intelektualna sofisticiranost (vješt, iskusan, humorističan,
inteligentan, samopouzdan, profesionalan, dostojanstven...) i realistično prija-
teljstvo (dominantan, nesentimentalan, skeptičan, ambivalentan, odlučan...).
Kao što vidimo, nazivi izdvojenih faktora (ili klastera osobina) nisu baš
adekvatni, te primjećujemo da je Kissinger implicitno povezivao atribute koji
nemaju semantičku sličnost, već ukazuju na specifične sklopove ličnosti i

245
obrasce ponašanja političkih lidera (koji, shodno Kissingerovoj procjeni,
često posjeduju kontradiktorne osobine).

Rekapitulacija poglavlja

1. Trijadu ličnosti čine: osoba, te njeno nasljeđe i ponašanje. T N


2. Teoretičari crta zagovaraju situacionističko stajalište. T N
3. S = f (B, P) znači da je situacija funkcija ponašanja i osobe/a. T N
4. Objasniti interakcionizam na tri ilustrativna primjera.
5. Šta je situacionističko gledište?
6. Koje stajalište zagovaraju personolozi?
7. Objasniti izraz: P = f(S, B, E).
8. Šta je egocentrični obrazac projekcije?
9. Definirajte implicitne teorije inteligencije.
10. Kako sudionici opisanog istraživanja procjenjuju ličnost osobe za
koju smatraju da posjeduje visoku inteligenciju?
11. Objasniti dihotomiju internalni vs. eksternalni lokus kauzalnog
objašnjenja.

246
24. PRETPOSTAVKE O SKLOPU LIČNOSTI ŽIVOTINJA

24.1. Pokušaj određenja osnovnih pojmova

Prilikom izučavanja ponašanja životinja, razlikujemo dvije široke


grupe istraživanja – laboratorijska i etološka. Laboratorijska istraživanja se
odvijaju u kontroliranim uslovima, a istraživač može manipulirati nezavisnim
varijablama u vidu eksperimenta ili može jednostavno opservirati ponašanja
u ograničenom prostoru u kojem su smještene životinje. Posmatranje i
bilježenje ponašanja trebalo bi biti što je više moguće strukturirano, po
unaprijed određenim kriterijima i kategorijama u koje će se smještati
pojedine vrste ponašanja, njihovo trajanje, frekvencija i intenzitet. Etološka
istraživanja odvijaju se u prirodnim uslovima, odnosno samom staništu
određene vrste ili jedinke. Ona su mnogo manje kontrolirana, ali podaci
prikupljeni ovakvom vrstom istraživanja imaju veću eksternu, odnosno
ekološku valjanost.

Spoj saznanja iz zoologije i psihologije može se naći u sljedećim


disciplinama (Repišti, 2014d): psihozoologiji/zoopsihologiji, komparativnoj
psihologiji (uporedba humane i životinjskih vrsta), razvojnoj psihobiologiji,
bihevioralnoj etologiji (s naglaskom na proučavanje životinja), sociobiologiji
(primjena teorije prirodne selekcije u socijalnoj psihologiji) i evolucijskoj
psihologiji.

U slučaju životinja, možemo govoriti o njihovim bihevioralnim


obrascima (eng. behavioral patterns), odnosno određenom stepenu
dosljednosti i predvidljivosti u reagiranju i odgovaranju na stimuluse kojima
su izloženi. Sinonimno, govorimo i o bihevioralnom sindromu, tj.
organiziranom skupu reakcija, tendencija i djelovanja neke ili više životinja
koje formiraju vlastitu zajednicu. Na osnovu ovih obrazaca, mogu se izdvojiti
karakteristične bihevioralne crte, odnosno ponašajne specifičnosti kojima se
može opisati aktivnost neke jedinke ili grupe životinja. Imajući u vidu
poznavanje bihevioralnih obrazaca, sindroma, odnosno ponašajnih crta
pojedine životinje ili vrste, možemo pretpostaviti eventualno postojanje
njenog primitivnog sklopa ličnosti.

U ovom kontekstu, životinje ćemo nazvati subhumanim vrstama (eng.


nonhuman species), a uporedbe bihevioralnih crta ili pretpostavljenih crta

247
ličnosti unutar vrsta intraspecijalnom komparacijom (od lat. species – vrsta).
S druge strane, uporedbu vrsta po ponašajnim tendencijama (eventualno,
primitivnoj strukturi ličnosti), nazvali smo interspecijalnom ili kros-
specijalnom komparacijom.

24.2. Metodologija proučavanja bihevioralnih obrazaca

Detektovanje i procjenjivanje ponašanja životinja, u svrhu utvrđivanja


njihovog sklopa ličnosti, može se provoditi od strane (Repišti, 2014d):

a) vlasnika životinje/a;
b) čuvara u zoološkim vrtovima;
c) prijatelja vlasnika i
d) nezavisnih procjenjivača (biologa, psihologa...).

Vlasnici životinje/a su većinom subjektivni, odnosno pristrasni, te im


moramo dati strukturiranu formu instrumenta (ček lista, skala procjene...),
kako bi davali što objektivnije procjene bihevioralnih obrazaca svojih
ljubimaca. Čuvari u zoološkim vrtovima takođe mogu biti pristrasni, jer
svakog dana hrane životinje, čiste im kaveze i slično, te uspostavljaju jedan
vid odnosa s njima. Međutim, oni su naročito kompetentni za pružanje
informacija o krossspecijalnim razlikama, jer iza sebe najčešće imaju veliko
profesionalno iskustvo i dolaze u dodir sa različitim vrstama životinja.
Prijatelji vlasnika kućnih ljubimaca su manje subjektivni nego vlasnici, ali
uzorak ponašanja životinja koji bi procjenjivali je manji u odnosu na onaj
dostupan vlasnicima. To je zato što provode manje vremena sa kućnim
ljubimcima svojih prijatelja. Konačno, nezavisni procjenjivači su
najobjektivniji među ovim grupama procjenjivaca. Oni nisu emocionalno
vezani za životinju/e, a eksperti su u određenoj oblasti koja je relevantna za
ovakva istraživanja.

Važno je istaći slaganje među procjenjivačima, prilikom procesa


procjene i pribavljenih podataka o bihevioralnim obrascima životinja. U
istraživanjima se računaju koeficijenti konkordancije/slaganja između
procjena vlasnika kućnog ljubimca i njihovih prijatelja, procjena nezavisnih
procjenjivača (eksperata) i vlasnika životinje/a i slično.

Najčešće korištene mjere su skale procjene, koje predstavljaju


prilagođene verzije operacionalizacije Modela velikih pet. S obzirom da kod

248
nekih vrsta, korištenjem drugačije metodologije, nisu primijećene naznake
nekih dimenzija ličnosti koje su prisutne kod ljudi, čestice koje se odnose na
njih se jednostavno izbace iz skale. Nadalje, sadržaj drugih čestica se
preformulira, kako bi vjernije odražavao ponašajne crte životinja. Ovdje
postoji opasnost od antropomorfizma, odnosno pridavanja ljudskih
karakteristika i osobina životinjama (čemu su posebno skloni njihovi
vlasnici). Zato se preporučuje da se sadržaj čestica odnosi na opservabilne
bihevioralne tendencije i obrasce.

24.3. Istraživanja

U posljednje vrijeme, provedeno je mnogo istraživanja, sa različitim


životinjskim vrstama i uz korištenje nekoliko metodoloških pristupa. Neka od
njih navodimo u nastavku.

Gosling i John (1999) su odabrali više od 100 studija u kojima je


proučavana ova tematika, te su u dalju analizu uključili one studije koje su
provedene na više od 20 jedinki. Kao teorijski okvir, odabrali su Model
velikih pet, zbog njegove provjerene generalizabilnosti i primjenjivosti.
Rezultati njihove meta-analitičke studije odnose se na 12 životinjskih vrsta,
čiji su ponašajni obrasci klasificirani u sedam kategorija (prvih pet se odnose
na dimenzije Modela velikih pet, dok su posljednje dvije, dominacija i
aktivitet).

Bihevioralni obrasci mačke mogu upućivati na (Gosling i John, 1998):


neuroticizam (reaktivnost), ugodnost (afekcija), ekstraverziju (energija) i
savjesnost (određeni vid kompetencije). Za magarce je karakteristična
tvrdoglavost i živahnost, za svinje agresivnost, socijabilnost i eksplorativna
ponašanja, za pacove reaktivnost, borba vs. povlačenje i ''zamrzavanje'' vs.
agresivnost, za oktopuse reaktivnost i odvažnost vs. izbjegavanje, a za ribice
u akvarijumu bihevioralna inhibicija i aktivacija (Gosling i John, 1999).

Navodni sklop ličnosti pasa čine sljedeće dimenzije (Gosling i John,


1998; 1999): neuroticizam (emocionalna reaktivnost/ekscitabilnost vs.
stabilnost), ugodnost (afektivnost), ekstraverzija (socijabilnost i energija),
savjesnost (sposobnost za učenje i potčinjavanje, uz jedan vid kompetencije)
i dominacija (u vidu teritorijalnih ponašanja, odnosno obilježavanja i čuvanja
ograničenog dijela prostora na kome žive). Dakle, ovdje nema otvorenosti za

249
iskustva. U slučaju hijena, Gosling (1998) je našao indicije sljedećih
dimenzija: neuroticizma (ekscitabilnost), ugodnost-ekstraverziju, otvorenost
za nova iskustva (radoznalost) i dominaciju (asertivnost).

Ponašanje rezus-majmuna je upućivalo na sljedeći sklop ličnosti


(Gosling i John, 1999): neuroticizam (napetost, prestrašenost, ekscitabilnost),
neugodnost (agresivnost), ekstraverzija–introverzija (socijabilnost vs. bavlje-
nje solitarnim aktivnostima), otvorenost prema iskustvu (radoznalost i
zaigranost), dominacija (samopouzdanost). Bihevioralne tendencije gorila
upućuju na (Gold i Maple, 1994): neuroticizam (bojažljivost), ugodnost,
ekstraverziju i dominantnost.

Čini se da bi šimpanze mogle imati najsloženiju strukturu ličnosti, s


obzirom da njihovi obrasci ponašanja mogu biti objašnjeni sljedećim crtama
ličnosti (Gosling i John, 1999): emocionalna stabilnost–neuroticizam
(emocionalna stabilnost–audiovizuelna reaktivnost, agitiranost i ekscitabil-
nost), nesaradljivost/antagonizam–saradljivost/ugodnost/prijatnost (agresiv-
nost vs. afinitet i saradljivost), ekstraverzija (surgencija, participacija u
društvenim igrama), otvorenost prema novim iskustvima, savjesnost
(ponašanje koje upućuje na perzistentnost prilikom obavljanja određenog
zadatka), dominacija i aktivitet. Primijećeno je da su dominacija i aktivitet
toliko karakteristični za više primate, da se izdvajaju kao zasebne dimenzije
(u odnosu na ekstraverziju, čije su subdimenzije kod ljudi).

Weiss i saradnici (2009) su proveli istraživanje u kojem su


procjenjivali ponašanje 146 šimpanzi koje su živjele u japanskim zoološkim
vrtovima, istraživačkim institutima i sličnim institucijama. Koristili su
Upitnik ličnosti hominoida (eng. Hominoid Personality Questionnaire,
HPQ), koji se sastoji od 54 pridjeva, sa objašnjenjima dužine jedne do tri
rečenice – vezanih za kontekst ponašanja šimpanzi. Ovaj instrument je
konstruiran shodno Modelu velikih pet, kome je dodata dimenzija
dominacije. Bilo je angažirano 46 procjenjivača (svaku šimpanzu su u
prosjeku opservirala po tri procjenjivača). Takođe je procjenjivano
dobrostanje (blagostanje) ove životinjske vrste, na način da su procjenjivači
opservirali emocionalnu ekspresiju šimpanzi, njihova ponašanja koja su bila
usmjerena prema određenom cilju i njihove socijalne interakcije. Slaganje
među procjenjivačima je bilo prihvatljivo. Izdvojene su sljedeće dimenzije:
dominantnost, ekstraverzija, savjesnost, ugodnost, neuroticizam i otvorenost.

250
Ispostavilo se da: dominacija, ekstraverzija, emocionalna stabilnost,
otvorenost prema iskustvu i ugodnost/saradljivost pozitivno i statistički
značajno koreliraju sa procijenjenim blagostanjem šimpanzi. Dominacija i
ekstraverzija se izdvajaju kao najbolji prediktori subjektivnog blagostanja
(dobrostanja). Zanimljiv rezultat je da dominacija raste s godinama, a
ekstraverzija i otvorenost prema iskustvu opadaju (Weiss i sar., 2009). Ovdje
treba napomenuti da je opisano istraživanje transverzalnog tipa.

Blatchley i Hopkins (2010) su ispitivali neuroanatomske korelate


navodnih crta ličnosti šimpanzi. Tačnije, bavili su se subgenualnim
cingularnim korteksom, koji se otprilike poklapa sa Brodmannovim
citoarhitektonskim poljem 25, lociranim u prednjem dijelu mozga, blizu
corpusa callosuma. Primijenili su Upitnik ličnosti šimpanzi (eng.
Chimpanzee Personality Questionnaire, CPQ, King i Figueredo, 1997), a
količinu sive materije u pomenutom području su mjerili uz upotrebu
magnetne rezonance (MRI). Utvrđeno je da je količina sive materije veća kod
savjesnih, a manja kod dominantnih mužjaka šimpanzi, što nije slučaj u
poduzorku ženki šimpanzi. Dodatno, ženke su procijenjene kao savjesnije i
ugodnije nego mužjaci, dok su mužjaci imali više rezultate na česticama koje
su mjerile dominaciju (Blatchley i Hopkins, 2010).

24.4. Kritički osvrt

Velika većina savremenih istraživanja sklopa ličnosti životinja temelji


se na Modelu velikih pet, u skladu s kojim su i konstruirani instrumenti,
odnosno skale procjene bihevioralnih obrazaca životinja. Stoga je moguće da
su utvrđene strukture ličnosti različitih vrsta ustvari artefakti, odnosno
rezultati same metode. Procjenjivači su vidjeli i registrovali ono što je
unaprijed očekivano od njih. Takođe, autori navedene meta-analitičke studije
su klasifikovali reakcije, ponašanja i tendencije životinja u skladu sa
dimenzijama ličnosti Modela velikih pet, te dominacijom i aktivitetom, bez
obzira što određene vrste nemaju dovoljno razvijen nervni sistem ili su
ispoljavale ponašanja koja samo djelimično pripadaju ovim kategorijama.
Ukoliko pretpostavimo da neke vrste imaju karakterističan sklop ličnosti,
njihove osobine bi bile manje diferencirane u odnosu na one kod ljudi, a
njihov sadržaj i opseg bi bili puno manji (uži).

251
Međutim, u slučaju šimpanzi, gorila i rezus majmuna, moguće je
govoriti o primitivnom sklopu ličnosti, s obzirom da su oni, po svojim
biološkim karakteristikama, najbliži ljudskoj vrsti. Važan faktor ličnosti
primata je dominacija, odnosno skup ponašanja koji definira njihovo mjesto i
ulogu u socijalnoj hijerarhiji zastupljenoj u društvenoj zajednici (grupi) ovih
životinja.

Rekapitulacija poglavlja

1. Najpouzdaniji podaci o navodnom sklopu ličnosti životinja potiču od


njihovih vlasnika. T N
2. Dominantnost i aktivnost su dimenzije koje se kod nekih subhumanih
vrsta izdvajaju kao zasebne u odnosu na ekstraverziju. T N
3. Intraspecijalne komparacije su uporedbe bihevioralnih obrazaca
različitih vrsta životinja. T N
4. Na osnovu čega zaključujemo o eventualnom sklopu ličnosti
životinja?
5. Na kojem modelu ličnosti se temelje istraživanja koja imaju za cilj
utvrditi specifičan sklop ličnosti određene vrste životinja?
6. Šta je antropomorfizam?
7. Šta je intraspecijalna komparacija?
8. U okviru kojih disciplina se izučava i upoređuje ponašanje životinja i
ljudi?
9. Opišite sklop ličnosti šimpanzi.
10. Kakva je povezanost dobi šimpanzi s jedne i dominacije, ekstraverzije
i otvorenosti s druge strane?
11. Koje su spolne razlike u navodnim osobinama ličnosti šimpanzi?
12. Koji se sve prigovori mogu uputiti istraživačima u ovoj oblasti?
13. Koja je uloga dominacije kod primata?

252
25. PSIHOLOGIJA LIČNOSTI U KONTEKSTU

Premda je psihologija ličnosti teorijska disciplina, ovdje ćemo vidjeti


da posjeduje širok aplikativni potencijal. Prvo ćemo se baviti psihologijom
ličnosti u organizacijskom (radnom) i edukacijskom kontekstu, potom
njenom primjenom u sportu, saobraćaju i forenzici (pravosudnom sistemu i
institucijama).

25.1. Psihologija ličnosti u organizacijskom kontekstu

Zadovoljstvo poslom. Kappagoda (2012) je proveo istraživanje u


kojem je ispitivao povezanost crta ličnosti i zadovoljstva poslom među
neakademskim osobljem tri univerziteta na Šri Lanki. Utvrdio je da
ekstravertirane, savjesne, ugodne i emocionalno stabilne osobe pokazuju veće
zadovoljstvo poslom nego introvertirane, neorganizirane, nesaradljive i
neurotične osobe. Savjesnost i ugodnost su se pokazali kao najbolji
prediktori. Otvorenost prema iskustvu nije bila u statistički značajnoj
korelaciji sa kriterijem (zadovoljstvom poslom). Ekstraverti imaju širu mrežu
socijalne podrške i najčešće se ne libe zatražiti je npr. od svojih radnih kolega
ili prijatelja. Emocionalno stabilni zaposlenici se dobro nose sa stresom na
poslu, a savjesne osobe odgovorno i sistematičko obavljaju radne zadatke.
Ugodni/prijateljski nastrojeni radnici ne izazivaju konflikt, te se s njima može
produktivno sarađivati. Mount, Ilies i Johnson (2006) su ispitivali povezanost
osobina ličnosti i kontraproduktivnog ponašanja na radnom mjestu. Utvrdili
su da su ugodnost, savjesnost i emocionalna stabilnost u umjerenim
negativnim korelacijama sa kontraproduktivnim ponašanjima vezanim za
organizaciju, te da ugodnost i emocionalna stabilnost negativno koreliraju sa
kontraproduktivnim ponašanjima usmjerenim protiv drugih radnika. U
njihovom istraživanju, zadovoljstvo poslom je bilo u pozitivnim korelacijama
sa ugodnošću, emocionalnom stabilnošću i savjesnošću. Osim toga,
zadovoljstvo poslom se pokazalo kao parcijalni medijator povezanosti
ugodnosti i kontraproduktivnih ponašanja u organizaciji (Mount i sar., 2006).

Profesionalni stres. Letačka profesija je poznata kao jedna od


najstresnijih. Čabarkapa, Korica i Rođenkov (2011) su ispitali povezanost
osobina ličnosti i doživljenog stresa među letačkim osobljem. Njihovi
rezultati upućuju na to da, među dimenzijama Petofaktorskog modela,

253
savjesnost i saradljivost negativno koreliraju sa doživljenim profesionalnim
stresom, dok je neuroticizam u pozitivnoj korelaciji sa stresom na poslu.
Gramstad, Gjerstad i Haver (2013) su ispitivali povezanost crta ličnosti i
percipiranog stresa na poslu kod mladih ljekara. Pokazalo se da je
neuroticizam najbolji prediktor percipiranog stresa na poslu, dok
ekstraverzija i savjesnost nisu bile u statistički značajnim korelacijama sa
kriterijem. Neuroticizam je pozitivno korelirao sa stepenom depresivnosti i
anksioznosti ljekara-novajlija, dok je ekstraverzija bila u negativnoj korelaciji
sa depresivnošću.

Motivacija za rad. Chen, Wu i Chen (2010) su istraživali povezanost


crta ličnosti zaposlenika sa njihovom radnom motivacijom i inovatorskim
ponašanjima. Rezultati ovih autora upućuju na to da ugodnost negativno
korelira sa uživanjem u poslu i doživljavanjem poslovnih zadataka kao
izazova. Ekstraverzija pozitivno korelira sa pomenute dvije varijable, koje se
odnose na intrinzičnu motivaciju. S druge strane, statistički značajni
prediktori očekivanja novčane kompenzacije (tj. ekstrinzične motivacije) su:
ugodnost, neuroticizam, otvorenost prema iskustvu (sva tri su u negativnim
korelacijama sa kriterijem) i ekstraverzija (u pozitivnoj korelaciji sa
očekivanjem novčane kompenzacije). Najbolji prediktor kreativne
produktivnosti, odnosno predlaganja poslovnih ideja, je otvorenost prema
iskustvu, za kojom slijedi ekstraverzija. Jasno je da ove dvije crte pozitivno
koreliraju sa kriterijem. Međutim, ugodnost je u negativnoj korelaciji sa
količinom poslovnih ideja koje zaposlenici predlažu (Chen i sar., 2010).
Inače, pokazalo se da su koeficijenti korelacije i standardizirani regresijski
koeficijenti crta ličnosti niski, te postoje drugi faktori koji objašnjavaju veći
procenat varijance intrinzične i ekstrinzične motivacije, kao i inovativnog
ponašanja. Knežević (2013) je na uzorku od 230 prosvjetnih radnika
ispitivala povezanost osobina ličnosti (ekstraverzije, savjesnosti i
neuroticizma) i motivacije za rad (u skladu sa teorijom samodeterminacije).
Rezultati ovog istraživanja ukazuju na pozitivne korelacije neuroticizma sa
ekstrinzičnom motivacijom (introjekcijom i eksternom regulacijom) i
amotivacijom. Ekstraverzija je bila u pozitivnim korelacijama sa
intrinzičnom motivacijom podsticajem i ekstrinzičnom motivacijom
eksternom regulacijom. Savjesnost je pozitivno korelirala sa intrinzičnom
motivacijom saznanjem i postignućem, kao i sa ekstrinzičnom motivacijom
(identifikacijom i introjekcijom). Utvrđeno je i da ove tri dimenzije ličnosti

254
objašnjavaju najviše varijance intrinzične motivacije podsticajem (16%), a
najmanje u slučaju svih vrsta ekstrinzične motivacije (7%).

25.2. Psihologija ličnosti u edukacijskom kontekstu

Akademski uspjeh. Komarraju, Karau i Schmeck (2009) su ispitivali


povezanost dimenzija Modela velikih pet i prosjeka ocjena 308 studenata.
Utvrdili su da savjesnost, otvorenost prema iskustvu, neuroticizam i
saradljivost objašnjavaju 15% varijance prosjeka ocjena, pri čemu
ekstraverzija nije bila statistički značajan prediktor, dok je savjesnost bila
najbolji prediktor. Steinmayr i Spinath (2007) su ispitivali povezanost
osobina ličnosti i školskog postignuća, na uzorku od 342 srednjoškolca.
Rezultati upućuju na pozitivne korelacije između savjesnosti i prosjeka
ocjena, ocjene iz matematike i ocjene iz njemačkog jezika. Neuroticizam je u
negativnim korelacijama sa prosjekom ocjena i ocjenom iz matematike,
ekstraverzija je u pozitivnoj korelaciji sa ocjenom iz njemačkog jezika, a
otvorenost prema iskustvu i saradljivost su u pozitivnim korelacijama sa
prosjekom ocjena i ocjenom iz njemačkog jezika.

Motivacija. Savjesnost, otvorenost prema iskustvu, ekstraverzija i


emocionalna stabilnost su u pozitivnim korelacijama sa potrebom za
postignućem srednjoškolaca (Steinmayr i Spinath, 2007). U istom istra-
živanju je utvrđeno da, među ovim dimenzijama ličnosti, savjesnost najviše
korelira sa potrebom za postignućem (r = .57). Kod studenata, savjesnost,
saradljivost, otvorenost prema iskustvu i ekstraverzija pozitivno koreliraju sa
intrinzičnom motivacijom, dok savjesnost, ugodnost i ekstraverzija pozitivno
koreliraju sa ekstrinzičnom motivacijom (Komarraju i sar., 2009). U istoj
studiji, utvrđeno je da sa amotivacijom negativno koreliraju ugodnost i
savjesnost, dok je neuroticizam u pozitivnoj korelaciji sa ovom varijablom.

Osobine ličnosti uspješnih nastavnika. Šimunić (2012) je provela


istraživanje među učenicima muzičke škole, kako bi ispitala koje osobine, po
njima, treba imati uspješan nastavnik. Najveći broj učenika naveo je
komunikativnost, potom nenasilnost, te: toplinu, smisao za humor,
kreativnost i visok nivo energije. Kao što vidimo, najviše ovih osobina
odnosi se na ekstraverziju (komunikativnost, toplina, energija, smisao za
humor), dok se druge osobine mogu podvesti pod otvorenost prema iskustvu
(kreativnost, takođe, smisao za humor) i ugodnost (nenasilnost). Göncz,

255
Göncz i Pekić (2014) su istraživali povezanost samoprocjena osobina ličnosti
i poželjnih osobina nastavnika. Ispostavilo se da što student postiže viši
rezultat na nekoj dimenziji ličnosti, to u većoj mjeri smatra da uspješan
nastavnik treba postizati sličan rezultat na datoj dimenziji ličnosti. Sličan
trend je utvrđen i za druge crte ličnosti, osim za ekstraverziju. Studenti koji
su ekstraverti preferiraju nastavnike koji su introverti. Dodatno, studenti
humanističkih i društvenih nauka, u odnosu na studente tehničkih nauka,
nešto više cijene nastavnike koji su ekstravertiraniji, otvoreniji za nova
iskustva i savjesniji.

25.3. Psihologija ličnosti i sport

Kako imamo veliki broj sportova, te specifičnosti koje se vežu uz


svaku vrstu ove aktivnosti, navešćemo samo neka istraživanja vezana za
sportski uspjeh i profil ličnosti sportista.

U istraživanju koje su proveli Mirzaei, Nikbakhsh i Sharififar (2013),


na uzorku od 229 fudbalera, utvrđeno je da je, od osobina ličnosti iz
Petofaktorskog modela, samo savjesnost statistički značajan prediktor
uspjeha u fudbalu. Svih pet osobina ličnosti objasnilo je samo 3% varijance
sportskog uspjeha.

Vipene (2013) je koristio Eysenckov upitnik ličnosti i Cattellov


upitnik 16 faktora ličnosti, kako bi uporedio participante u timskim (košarka i
odbojka) i individualnim sportovima (atletika i plivanje). Prije svega,
atletičari su imali više rezultate, u odnosu na druge grupe sportista na O-
faktoru ličnosti (bojažljivost). Drugi nalaz ove studije upućuje na više
rezultate na Eysenckovoj skali neuroticizma među participantima u timskim
sportovima, upoređenim sa onima koji participiraju u individualnim
sportovima.

Ajeesh i Pradeep (2013) su ispitivali razlike u osobinama ličnosti


između 40 odbojkaša i 40 odbojkašica. Koristili su Eysenckov upitnik
ličnosti, a dobili su da odbojkaši postižu statistički značajno više rezultate na
skali psihoticizma, u odnosu na odbojkašice. S druge strane, odbojkašice su
postizale više rezultate na skali laži. Ovi rezultati mogli bi se objasniti
medijatorskom ulogom davanja socijalno poželjnih odgovora, kao i spolnim
razlikama (neovisno o samom bavljenju odbojkom).

256
25.4. Psihologija ličnosti i saobraćaj

Ferreira, Martínez i Guisande (2009) su istraživali povezanost


određenih crta ličnosti sa brojem saobraćajnih nesreća koje su prouzrokovali
sudionici ovog istraživanja (studenti). Utvrdili su da niska samokontrola,
visok stepen anksioznosti i visok nivo nezavisnosti pozitivno koreliraju sa
učestalošću različitih tipova saobraćajnih nesreća.

Constantinou, Panayiotou, Konstantinou, Loutisou-Ladd i Kapardis


(2011) su ispitivali povezanost crta ličnosti i broja počinjenih saobraćajnih
prestupa. Njihovi rezultati upućuju na nisku pozitivnu korelaciju između
stepena impulzivnosti vozača i broja počinjenih prestupa u saobraćaju.
Uobičajeno kršenje saobraćajnih pravila bilo je karakteristično za vozače koji
su imali izraženu potrebu za traženjem senzacija (ovdje se ubrajaju potraga
za avanturom i zabavom, te disinhibicija). S druge strane, osjetljivost na
nagradu je bila u niskim do umjerenim pozitivnim korelacijama sa brojem
različitih vrsta saobraćajnih prestupa, dok je osjetljivost na kaznu bila u
niskoj pozitivnoj korelaciji sa manjim prestupima (pogreškama prilikom
vožnje).

25.5. Psihologija ličnosti u forenzičkom kontekstu

Balogun (2014) je ispitivao u kojoj mjeri se na osnovu osobina


ličnosti iz Modela velikih pet može predvidjeti stepen percipirane sreće među
zatvorenicima u Nigeriji. Sve osobine ličnosti su bile statistički značajni
prediktori, pri čemu se otvorenost prema iskustvu pokazala kao najbolji
prediktor percepcije lične sreće. Ove osobine su zajedno objasnile 25%
varijance kriterija. U ovom uzorku, percepcija socijalne podrške bila je u
pozitivnim korelacijama sa ekstraverzijom, saradljivošću i otvorenošću za
nova iskustva, u negativnoj korelaciji sa neuroticizmom, dok nije statistički
značajno korelirala sa savjesnošću.

Rolison, Hanoch i Gummerum (2013) su pokušali utvrditi na kojim


dimenzijama ličnosti se razlikuju počinitelji krivičnih djela, upoređeni sa
osobama koje to nisu. Autori ovog istraživanja koristili su skraćenu verziju
HEXACO inventara ličnosti, a dobili su sljedeće nalaze – počinitelji kaz-
nenih djela su, u odnosu na ljude sa kojima su upoređeni, postizali: niže
rezultate na skali poštenja/skromnosti, više rezultate na skali emocionalnosti

257
(neuroticizma), te niže rezultate na skalama ekstraverzije, savjesnosti i
otvorenosti prema iskustvu. Na nivou faceta, počinitelji krivičnih djela su
pokazali osobine kao što su: nepoštenje, pohlepa, prestrašenost, anksioznost,
nisko socijalno samopoštovanje, nedruštvenost, nedostatak marljivosti i
konvencionalnost.

Rekapitulacija poglavlja

1. Savjesnost je obično statistički značajan prediktor akademskog


uspjeha. T N
2. Otvorenost prema iskustvu je dobar prediktor produkcije poslovnih
ideja. T N
3. Traženje senzacija obično je u pozitivnoj korelaciji sa brojem
saobraćajnih prekršaja. T N
4. Na osnovu jednog od navedenih istraživanja, koje osobine ličnosti
dobro predviđaju percepciju vlastite sreće među zatvorenicima?
5. Imajući u vidu HEXACO model, koje osobine ličnosti su
karakteristične za počinioce kaznenih djela?
6. Koje osobine ličnosti su vezane za zadovoljstvo poslom?
7. Koje crte ličnosti koreliraju sa nivoom doživljenog profesionalnog
stresa?
8. Koje dispozicije ličnosti su dobri prediktori intrinzične motivacije za
rad?
9. Referirajući se na izložena istraživanja, procijenite u kojoj mjeri su
osobine ličnosti bitne u kontekstu sportskih aktivnosti.
10. Da li studenti preferiraju nastavnike čije su osobine ličnosti slične
njihovima? Obrazložite svoj odgovor.
11. Pronađite dva istraživanja u kojima je ispitivana prediktivna
(kriterijska) valjanost crta ličnosti u političkom kontekstu. Pobrojte i
prodiskutujte glavne, odnosno relevantne nalaze ovih studija.

258
26. SINTEZA IZLOŽENIH TEORIJA I ISTRAŽIVANJA

Ovo, posljednje i najkraće poglavlje knjige, koncipirano je tako da


čitaoce potakne na razmišljanje i proširivanje naučenog. Zato je napisano u
formi pitanja, te prijedloga tema za istraživanja koja bi se mogla provesti.

1. U čemu bi se mogla sastojati psihička spremnost na individuaciju?


2. Da li psihoticizam podrazumijeva kretanje ka, od i/ili protiv ljudi?
3. Možemo li govoriti o adaptivnoj ulozi negativne valencije?
Obrazložite svoj odgovor.
4. Da li su kardinalne crte dovoljne za opis nečije ličnosti? Objasniti
svoj odgovor.
5. Šta mislite o Eysenckovom tvrđenju da inteligentnije osobe imaju
složeniju strukturu ličnosti, u odnosu na one koje nemaju dovoljno
razvijene intelektualne sposobnosti?
6. Može li se govoriti o etnopsihologiji ličnosti, tj. o kroskulturalnim
razlikama u crtama ličnosti (njihovom broju i izraženosti)? Pronađite
odgovarajuća istraživanja kojima biste argumentirali svoj odgovor.
7. Uporedite kulturu i stil življenja Zapada i Istoka, na način da ih
suprotstavite pozivajući se na Frommove karakterne orijentacije.
8. Koja bi, po vama, dimenzija ličnosti bila ona koja nas razlikuje od
životinjskog svijeta? Argumentirajte svoj odgovor.
9. Koji su razlozi za prihvatanje koreliranih (kosouglih) faktorskih
rješenja, u slučaju utvrđivanja strukture ličnosti?
10. Kako bi se, osim onoga što je već navedeno, mogao nazvati generalni
faktor ličnosti?
11. Koje su razlike između socijabilnosti i aktiviteta?
12. Da li bi sklonost disimulaciji (davanju socijalno poželjnih odgovora)
trebalo uključiti u modele strukture ličnosti? Objasnite svoj odgovor.
13. Koja su sve značenja (samo)transcendencije? U kojoj mjeri se ovaj
pojam preklapa sa samoaktualizacijom?
14. U čemu je značaj Grayeve Teorije osjetljivosti na potkrepljenje u
kongnitivno-bihevioralnoj psihoterapiji?
15. Šta bi značilo Jungovo zapažanje da san ima korektivnu funkciju?
Navesti ilustrativan primjer.

259
16. Kakva je veza između kompleksa inferiornosti, težnje ka
superiornosti i natkompenzacije?
17. Pronađite dva istraživanja u kojima je ispitivano nasljeđivanje
osobina ličnosti, te ukratko izložite njihove glavne rezultate.
18. Može li se ličnost odgajati? Obrazložite svoj odgovor.
19. Ako tvrdimo da konzervativnost nije precizno definiran negativni pol
dimenzije otvorenosti prema iskustvima, navedite razloge u prilog
ovom tvrđenju. Koji su argumenti protiv ovog tvrđenja?
20. Pogledajte bar jedan savremeni film u žanru naučne fantastike.
Pokušajte odrediti profil(e) ličnosti njegovih glavnih protagonista.
Pozovite se na bar pet teorijskih perspektiva opisanih u ovoj knjizi.

Slijede prijedlozi tema za istraživanja u oblasti psihologije ličnosti.


Neke od njih su već dio naslova dosadašnjih naučnih radova, dok su druge
preporuke za nova, originalna istraživanja:

a. Povezanost maskulinosti–femininosti sa tendencijom impulzivnog


traženja senzacija.
b. Mogućnost izdvajanja tipova ličnosti na osnovu dimenzija konativnog
funkcioniranja, iz Kibernetičkog modela ličnosti.
c. Pokušaj operacionalizacije samotranscendencije, kao najviše ljudske
potrebe.
d. Povezanost emocionalne stabilnosti i ekstraverzije sa učinkovitošću
geštalt psihoterapeuta.
e. Relacije vremenskih perspektiva sa ekstrinzičnom i intrinzičnom
religioznošću.
f. Povezanost fleksibilnosti (plastičnosti) i stabilnosti sa zadovoljstvom
životom.
g. Razlike u nivou percipirane socijalne podrške s obzirom na redoslijed
rođenja.
h. Povezanost zavisnosti od nagrade i izbjegavanja štete sa stepenom
diskrepance između realnog i očekivanog ja.
i. Psihobiografska studija sjevernokorejskog vođe Kim Jong-una.
j. Relacije između kretanja od, prema i protiv ljudi sa dimenzijama
Modela velikih pet.
k. Razlike u poštenju/skromnosti s obzirom na socioekonomski status.

260
l. Pokušaj utvrđivanja psihološkog profila Alana Turinga, iz perspektive
Cloningerovog Modela temperamenta i karaktera.
m. Longitudinalna studija stabilnosti pozitivne i negativne valencije.
n. Utvrđivanje stepena samoaktualizacije u mjerama samoprocjene kod
osoba treće životne dobi.
o. Povezanost dimenzija Petofaktorskog modela sa optimizmom,
percepcijom lične sreće i pesimizmom.
p. Dimenzije Alternativnog petofaktorskog modela kao prediktori
globalnog samopoštovanja.
q. Povezanost vremenskih perspektiva sa diskrepancom između realnog
i idealnog selfa.
r. Povezanost poštenja/skromnosti sa učestalošću upotrebe društvenih
mreža.
s. Operacionalizacija Teorije osjetljivosti na potkrepljenje u svrhu
utvrđivanja bihevioralnih crta životinja.
t. Spolne razlike u perzistenciji i kooperativnosti.

Kamo dalje? Da li se psihologija ličnosti razvija ili stagnira? Prije


svega, u oblasti utvrđivanja i potvrđivanja strukture ličnosti, ova disciplina
nastavlja njegovati svoj istraživački opus. Tendencije koje se danas
primjećuju su:

a) napuštanje klasičnih, ''velikih'' teorija, osim prilikom koncipiranja


i odabira interpretativne matrice u studijama slučaja;
b) insistiranje na što većoj primjeni naprednih statističko-
psihometrijskih procedura za analizu prikupljenih podataka i
c) smještanje empirijskog korpusa psihologije ličnosti u kontekst
aplikativnih psiholoških disciplina (zdravstvena psihologija,
psihologija menadžmenta, edukacijska psihologija...).

261
262
REFERENCE

Adler, A. (1917). Study of organ inferiority and its psychical compensation:


A contribution to clinical medicine. New York: The Nervous and
Mental Disease Publishing Company.

Adler, A. (1927). Understanding human nature. Garden City, N.Y.: Garden


City Publishers.

Ajeesh, P. i Pradeep, C. (2013). Personality characteristics of men and


women volleyball players. International Journal of Social Science &
Interdisciplinary Research, 2, 79–85.

Alden, L. E., Wiggins, J. S. i Pincus, A. L. (1990). Construction of


circumplex scales for the Inventory of Interpersonal Problems.
Journal of Personality Assessment, 55, 521–536.

Ansell, E. B., Kurtz, J. E. i Markey, P. M. (2008). Gender differences in


interpersonal complementarity within roommate dyads. Pers Soc
Psychol Bull., 34, 502–512.

Alessandri, G., Vecchione, M., Donnellan, B., Elsenberg, N., Caprara, G. i


Cieciuch, J. (2013). On the cross-cultural replicability of the resilient,
undercontrolled, and overcontrolled personality types. J Pers., 82,
340–353.

Allport, G. i Odbert, H. (1936). Trait names: A psycho-lexical study.


Psychological Monographs, 47, (1 Whole No. 211).

Allport, G. W. (1937a). Personality: A psychological interpretation. New


York: Holt.

Allport, G. W. (1937b). The functional autonomy of motives. American


Journal of Psychology, 50, 141–156.

Allport, G. W. (1954). The nature of prejudice. Cambridge, M.A.: Perseus


Books.

263
Allport, G. W. (1955). Becoming: Basic considerations for a psychology of
personality. New Haven, CT: Yale University Press.

Allport, G. W. (1961). Pattern and growth in personality. New York: Holt,


Rinehart & Winston.

Allport, G., Vernon, P. i Lindzey, G. (1960). A study of values (3rd ed.).


Boston: Houghton Mifflin.

Almagor, M., Tellegen, A. i Waller, N. (1995). The Big Seven model: A


cross-cultural replication and further exploration of the basic
dimensions of nautral language trait descriptors. Journal of
Personality and Social Psychology, 69, 300–307.

Alridge, J., Kilgo, J. i Jepkemboi, G. (2014). Beyond psychoanalysis: The


contributions of Anna Freud to applied developmental psychology.
SOP Transactions on Psychology, 1(2), 18–28.

Aluja, A., García, O. i García, L. (2002). A comparative study of


Zuckerman's three structural models for personality through the NEO-
PI-R, ZKPQ-III-R, EPQ-RS and Goldberg's 50-bipolar adjectives.
Personality and Individual Differences, 33, 713–725.

Aluja, A., García, O. i García, L. (2003). A psychometric analysis of the


revised Eysenck Personality Questionnaire short scale. Personality
and Individual Differences, 35, 449–460.

Aluja, A., Blanch, A. i García, L. (2005). Reanalyzing the 16pf-5 second


order structure: Exploratory versus confirmatory factorial analysis.
European Journal of Psychology of Education, 20, 343–353.

Aluja, A., Kuhlman, M., i Zuckerman, M. (2010). Development of the


Zuckerman-Kuhlman-Aluja Personality Questionnaire (ZKA-PQ): A
factor/facet version of the Zuckerman-Kuhlman Personality
Questionnaire (ZKPQ). Journal of Personality Assessment, 92, 416–
431.

Ambady, N. i Rosenthal, R. (1992). The slices of expressive behavior as


predictors of interpersonal consequences: A meta-analysis.
Psychological Bulletin, 3(2), 256–274.

264
Ansbacher, H. L. i Ansbacher, R. R. (Ur.) (1964). The individual psychology
of Alfred Adler: A systematic presentation in selection from his
writings. New York: Harper & Row.

Aron, E. N. (2006). The clinical implications of Jung's concept of


sensitiveness. Journal of Jungian Theory and Practice, 8(2), 11–43.

Asendorpf, J. i van Aken, M. (1999). Resilient, overcontrolled, and


undercontrolled personality prototypes in childhood: Replicability,
predictive power, and the trait-type issue. Journal of Personality and
Social Psychology, 77, 815–832.

Asendorpf, J., Borkenau, P., Ostendorf, P. i van Aken, M. (2001). Carving


personality description at its joints: Confirmation of three replicable
personality prototypes for both children and adults. European Journal
of Personality, 15, 169–198.

Ashton, M. i Lee, K. (2001). A theoretical basis for the major dimensions of


personality. European Journal of Personality, 15, 327–353.

Ashton, M. i Lee, K. (2008). The prediction of Honesty-Humility-related


criteria by the HEXACO and Five-Factor Models of personality.
Journal of Research in Personality, 42, 1216–1228.

Ashton, M. i Lee, K. (2009). The HEXACO-60: A short measure of the


major dimensions of personality. Journal of Personality Assessment,
91, 340–345.

Avsec, A., Takšić, V. i Mohorić, T. (2009). The relationship of trait


emotional intelligence with the Big Five in Croatian and Slovene
university student samples. Psihološka obzorja, 18(3), 99–110.

Babarović, T. i Šverko, I. (2013). The HEXACO personality domains in the


Croatian sample. Društvena istraživanja, 22, 397–411.

Bakan, D. (1966). The duality of Human Existence: Isolation and


Communication in Western Man. Boston, MA: Beacon Press.

265
Balogun, A. G. (2014). Dispositional factors, perceived social support and
happiness among prison inmates in Nigeria: A new look. The Journal
of Happiness & Well-Being, 2(1), 16–33.

Bandura, A. (1986). Social foundations of thought and action: A social


cognitive theory. Englewood Cliffs, N.J.: Prentice-Hall.

Bandura, A. (1991). Self-regulation of motivation through anticipatory and


self-regulatory mechanisms. U R. A. Dienstbier (Ur.), Perspectives on
motivation: Nebraska symposium onmotivation (Vol. 38, pp. 69–164).
Lincoln: University of Nebraska Press.

Bandura, A. (1999). A social cognitive theory of personality. U L. Pervin i


O. John (Ur.), Handbook of personality (2nd Edition, pp. 154–196).
New York: Guilford Publications.

Barbaranelli, C., Caprara, G. i Rabasca, A. (1998). Big Five Questionnaire


Child (BFQ-C). Manuale. Italy: O. S. Organizzazioni Speciali-
Firenze.

Bartels, M., Weegen, F., Beijsterveldt, C., Carlier, M., Polderman, T.,
Hoekstra, R. i Boomsma, D. (2012). The five factor model of
personality and intelligence. A twin study on the relationship between
the two constructs. Personality and Individual Differences, 53, 368–
373.

Bartram, D. (1992). The personality of UK managers: 16PF norms for short-


listed applicants. Journal of Occupational and Organizational
Psychology, 65, 159–172.

Bashiri, H., Barahmand, U., Akabri, Z., Ghamari, G. i Vusugi, A. (2011). A


study of the psychometric properties and the standardization of
HEXACO Personality Inventory. Procedia – Social and Behavioral
Sciences, 30, 1173–1176.

Bašić, B. (1994). Integralna metoda. Zagreb: Alinea.

Baumeister, R. F., Dale, K. i Sommer K. L. (1998). Freudian defense


mechanisms and empirical findings in modern social psychology:

266
reaction formation, projection, displacement, undoing, isolation,
sublimation, and denial. Journal of Personality, 66, 1081–1195.

Bazerman, C. (2001). Anxiety in action: Sullivan's Interpersonal psychiatry


as a supplement to Vygotskian psychology. Mind, Culture, and
Activity, 8(2), 174–186.

Benet, V. i Waller, N. (1995). The Big Seven Factor Model of personality


description: Evidence for its cross-cultural generality in a Spanish
sample. Journal of Personality and Social Psychology, 69, 701–718.

Berlin, H. A. (2011). The neural basis of the dynamic unconscious.


Neuropsychoanalysis, 13, 5–31.

Berry, J., Elliott, T. i Rivera, P. (2007). Resilient, undercontrolled, and


overcontrolled personality prototypes among persons with spinal cord
injury. J Pers Assess., 89(3), 292–302.

Bickhard, M., Blutner, R. i Hochnadel, E. (2010). Tho qubits for C. G. Jung's


theory of personality. Cognitive Systems Research, 11, 243–259.

Blatchley, B. i Hopkins, W. (2010). Subgenual cingulate cortex and


personality in chimpanzees (Pan troglodytes). Cogn Affect Behav
Neurosci., 10, 414–421.

Block, J. (1971). Lives through time. Berkeley, CA: Bancroft.

Boehm, B., Asendorpf, J. i Avia, M. (2002). Replicable types and subtypes of


personality: Spanish NEO-PI samples. European Journal of
Personality, 16, 25–41.

Boyd, J. i Zimbardo, P. (1996). Constructing time after death: The


transcendental-future time perspective. Time & Society, 6, 35–54.

Boyd, J. i Zimbardo, P. (2005). Time perspective, health, and risk taking. U


A. Strathman, i J. Joireman (Ur.), Understanding behavior in the
context of time: Theory, research, and application. (pp. 85–107).
Mahwah, N.J.: Lawrence Erlbaum Associates Publishers.

Breuer, J. i Freud, S. (1957). Studies on hysteria. New York: Basic Books.

267
Bushman, B. (2002). Does venting anger feed or extinguish the flame?
Catharsis, rumination, distraction, anger and aggressive responding.
PSPB, 28, 724–731.

Cale, E. M. (2006). A quantitative review of the relations between the ''Big 3''
higher order personality dimensions and antisocial behavior. Journal
of Research in Personality, 40, 250–284.

Cambray, J. (2009). Synchronicity: Nature and psyche in an interconnected


universe. Houston: Texas A&M University Press / College Station.

Capanna, C., Struglia, F., Riccardi, I., Daneluzzo, E., Stratta, P. i Rossi, A.
(2012). Temperament and Character Inventory–R (TCI-R) and Big
Five Questionnaire (BFQ): Convergence and Divergence.
Psychological Reports, 110, 1002–1006.

Caprara, G., Barbaranelli, C., Borgogni, L. i Perugini, M. (1993). The "Big


five questionnaire": A new questionnaire to assess the five factor
model. Personality and Individual Differences, 15, 281–288.

Carver, C. i White, T. (1994). Behavioral inhibition, behavioral activation,


and affective responses to impending reward and punishment: The
BIS/BAS scales. Journal of Personality and Social Psychology, 67,
319–333.

Cattell, R. B. (1950). Personality: A systematic theoretical and factual


study. New York: McGraw Hill.

Cattell, R. B. (1965). The scientific analysis of personality. Baltimore:


Penguin Books, Inc.

Cattell, H. i Mead, A. (2008). The sixteen personality factor questionnaire


(16PF). U G. Boyle, G. Matthews i D. Saklofske (Ur.), The SAGE
Handbook of Personality Theory and Assessment (Vol 2: Personality
Measurement and Testing (pp. 135–159). Thousand Oaks, C.A.: Sage.

Cepić, D. (2004). ''Poopćeni drugi'' i ''Veliki Drugi'': Sličnosti i razlike


između Meadove i Lacanove teorije konstituiranja subjekta.
Diskrepancija, 5(9), 29–40.

268
Chen, S., Wu, M. i Chen, C. (2010). Employee's personality traits, work
motivation and innovative behavior in marine tourism industry. J.
Service Science & Management, 3, 198–205.

Cheng, H. i Furnham, A. (2002). Personality, peer relations, and self-


confidence as predictors of happiness and loneliness. Journal of
Adolescence, 25, 327–339.

Chiu, C. (2012). Freud on Shakespeare: An approach to psychopathetic


characters. Chang Gung Journal of Humanities and Social Sciences,
5, 33–56.

Cloninger, C. R. (1986). A unified biosocial theory of personality and its role


in the development of anxiety states. Psychiatr Dev., 4(3), 167–226.

Cloninger, C. R. (1987). A systematic method for clinical description and


classification of personality variants. A proposal. Archives of General
Psychiatry, 44, 573–588.

Cloninger, C. R., Svrakic, D. i Przybeck, T. (1993). A psychobiological


model of temperament and character. Archives of General Psychiatry,
50, 975–990.

Cloninger C. R. (1999). The Temperament and Character Inventory-


Revised. St. Louis, MO: Center for Psychobiology of Personality,
Washington University.

Cloninger, S. (2004). Theories of personality: Understanding Persons (4th


Edition). New Jersey: Prentice Hall.

Cloninger, S. (2009). Conceptual issues in personality theory. U P. J. Corr i


G. Matthews (Ur.), The Cambridge handbook of personality
psychology (pp. 3–26). New York: Cambridge University Press.

Cohen, J. B. (1967). An interpersonal orientation to the study of consumer


behavior. Journal of Marketing Research, 4, 270–278.

Constantinou, E., Panayiotou, G., Konstantinou, N., Loutisou-Ladd, A. i


Kapardis, A. (2011). Risky and aggressive driving in young adults:

269
Personality matters. Accident Analysis and Prevention, 43, 1323–
1331.

Coolidge, F. L., Moor, C. J., Yamazaki, T. G., Stewart, S. E. i Segal, D. L.


(2001). On the relationship between Karen Horney's tripartite neurotic
type theory and personality disorder features. Personality and
Individual Differences, 30, 1387–1400.

Coolidge, F. L., Segal, D. L., Estey, A. J. i Neuzil, P. J. (2011). Preliminary


psychometric properties of a measure of Karen Horney's theory in
children and adolescents. Journal of Clinical Psychology, 67, 383–
390.

Costa, P. i McCrae, R. (1992a). Revised NEO Personality Inventory (NEO-


PI-R) and NEO Five-Factor Inventory (NEO-FFI) professional
manual. Odessa, FL: Psychological Assessment Resources, Inc.

Costa, P. i McCrae, R. (1992b). Normal personality assessment in clinical


practice: The NEO Personality Inventory. Psychological Assessment,
4, 5–13.

Costa, P. i McCrae, R. (1995). Domains and facets: Hierarchical personality


assessment using the Revised NEO Personality Inventory. Journal of
Personality Assessment, 64, 21–50.

Costa, P. i McCrae, R. (2005). NEO PI-R – Revidirani NEO inventar ličnosti.


Jastrebarsko: Naklada Slap.

Critcher, C. i Dunning, D. (2009). Egocentric pattern projection: How


implicit personality theories recapitualte the geography of the self.
Journal of Personality and Social Psychology, 97, 1–16.

Čabarkapa, M., Korica, V., Rođenkov, S. (2011). Povezanost osobina ličnosti


sa doživljajem profesionalnog stresa kod vojnog letačkog osoblja.
Vojnosanitetski pregled, 68, 143–149.

Denissen, J. i Penke, L. (2008). Motivational individual reaction norms


underlying the Five-Factor model of personality: First steps toward a
theory-based conceptual framework. Journal of Research in
Personality, 42, 1285–1302.

270
DePaulo, B. M. (1993). The ability to judge others from their expressive
behaviors. U K. Craik, R. Hogan i R. Wolfe (Ur.), Fifty years of
personality psychology: Perspectives on individual differences (pp.
197–206). New York: Plenum Press.

DeYoung, C. G. (2006). Higher-order factors of the Big Five in a multi-


informant sample. Journal of Personality and Social Psychology, 91,
1138–1151.

Digman, J. (1997). Higher-order factors of the Big Five. Journal of


Personality and Social Psychology, 73, 1246–1256.

Dinić, B. (2010). Odnosi intrinzičnih i ekstrinzičnih aspiracija sa


Zuckermanovim modelom ličnosti. Psihologijske teme, 19, 203–219.

Đapo, N., Kolenović-Đapo, J., Đokić, R. i Fako, I. (2011). Relationship


between Cattell's 16PF and fluid and crystallized intelligence.
Personality and Individual Differences, 51, 63–67.

Đapo, N., Kolenović-Đapo, J., Hadžiahmetović, N. i Fako, I. (2012). The


relationship of Eysenck's Giant Three with fluid and crystallized
intelligence and learning potential among adolescents. Temas em
Psicologia, 20, 71–85.

Eagleton, T. (2011). Nevolje sa strancima. Zagreb: Algoritam.

Ekehammar, B., Zuber, I. i Konstenius, M. L. (2005). An empirical look at


the Defense Mechanism Test (DMT): Reliability and construct
validity. Scandinavian Journal of Psychology, 46, 285–296.

Ellis, A., Abrams, M, Abrams, L., Nussbaum, A. i Frey, R. (2009).


Personality theories: Critical perspectives. Thousand Oaks, CA:
SAGE Publications, Inc.

Engler, B. (2014). Personality theories: An introduction (9th Edition).


Belmont, CA: Wadsworth.

Erdle, S., Irwing, P., Rushton, J., Park, J. (2010). The general factor of
personality and its relation to self-esteem in 628,640 Internet

271
respondents (Short communication). Personality and Individual
Differences, 48, 343–346.

Eurelings-Bontekoe, E., Zwinkels, K., Schaap-Jonker i Edrisi, M. (2011).


Formal characteristics of Thematic Apperception Test narratives of
adult patients with an autism spectrum disorder: A preliminary study.
Psychology, 2, 687–693.

Eysenck, H. J. (1959). Manual of the Maudsley personality inventory.


London: University of London Press.

Eysenck, H. J. (1960). Classification and the problem of diagnosis. U H. J.


Eysenck (Ur.), Handbook of abnormal psychology: An experimental
approach (pp. 1–31). New York: Basic Books.

Eysenck, H. J. (1967). The biological basis of personality. Springfield: C. C.


Thomas.

Eysenck, H. i Eysenck, S. (1975). Manual of the Eysenck Personality


Questionnaire. San Diego: EdITS/Educational and Industrial Testing
Service.

Eysenck, H., Eysenck, S. i Barrett, P. (1985). A revised version of the


Psychoticism scale. Person. Individ. Diff., 6(1), 21–29.

Eysenck, H. i Eysenck, S. (1986). Manual of the Eysenck Personality


Questionnaire (Junior & Adult). London: Hodder and Stoughton.

Eysenck, H. i Eysenck, S. (1994). Priručnik za Eysenckov upitnik ličnosti


(EPQ – djeca i odrasli). Jastrebarsko: Naklada Slap.

Eysenck, S. (1997). Psychoticism as a dimension of personality. U H. Nyborg


(Ur.), The scientific study of human nature: Tribute to Hans J.
Eysenck at Eighty (pp. 109–121). New York/Oxford: Elsevier
Science.

Fabrigar, L. R. i Krosnick, J. A. (1995). Attitude importance and the false


consensus effect. PSPB, 21, 468–479.

272
Farmer, R. i Goldberg, L. (2008). A psychometric evaluation of the Revised
Temperament and Character Inventory (TCI-R) and the TCI-140.
Psychological Assessment, 20, 281–291.

Ferreira, A., Martínez, L. i Guisande, M. (2009). Risky behavior, personality


traits and road accidents among university students. European
Journal of Education and Psychology, 2(2), 79–98.

Fisher, S. Z. i Student, S. T. (2012). A triple dissociation of neural systems


supporting ID, EGO, and SUPEREGO. Psyence, 335, 1669.

Frankl, V. (2000). Nečujan vapaj za smislom. Beograd: IP ''Žarko Albulj''.

Frankl, V. (2001). Bog podsvesti: Psihoterapija i religija. Beograd: IP ''Žarko


Albulj''.

Freud, A. (1936/1992). The ego and the mechanisms of defense. London:


Karnac Books.

Freud, S. (1901/1990). Psihopatologija svakodnevnog života. Beograd:


Matica srpska.

Freud, S. (1910). The origin and development of psychoanalysis. American


Journal of Psychology, 21, 196–218.

Freud, S. (1923). Das Ich und das Es. Vienna: Internationaler Psycho-
analytischer Verlag.

Freud, S. (1953). The economic problem of masochism. U J. Strachey (Ur.),


The standard edition of the complete psychological works of Sigmund
Freud (Vol. 19, pp. 155–170). London: Hogarth Press.

Freud, S. (1955). Beyond the pleasure principle, Group psychology, and


Other works. London: The Hogarth Press and The Institute of
Psychoanalysis.

Fromm, E. (1956). The sane society. London: Routledge & Kegan Paul.

Fromm, E. (1956/2006). The art of loving. New York: Harper Perennial.

Fromm, E. (1976/2008). To have or to be? New York: Continuum.

273
Fromm, E. (1984). Veličina i granice Freudove misli. Zagreb: ''Naprijed''.

Fulgosi, A. (1987). Psihologija ličnosti: Teorije i istraživanja (IV izdanje).


Zagreb: Školska knjiga.

Funder, D. (2009). Persons behaviors and situations: An agenda for


psychology in the postwar era. Journal of Research in Personality,
43, 120–126.

Garcia, D. (2011). Two models of personality and well-being among


adolescents. Personality and Individual Differences, 50, 1208–1212.

Gardner, W. L. i Martinko, M. J. (1996). Using the Myers-Briggs Type


Indicator to study managers: A literature review and research agenda.
Journal of Management, 22, 45–83.

Gaskin, C. (2014). The effectiveness of psychoanalysis and psychoanalytic


psychotherapy: A literature review of recent international and
Australian research. Melbourne: PACFA.

Gebauer, J., Paulhus, D. i Neberich, W. (2013). Big Two personality and


religiosity across cultures: Communals as religious conformists and
agentics as religious contratrians. Social Psychological and
Personality Science, 4, 21–30.

Gewirtz, J. L. i Peláez-Nogueras, M. (1992). B. F. Skinner's legacy to human


infant behavior and development. American Psychologist, 47, 1411–
1422.

Gilman, S. L. (2001). Karen Horney, M. D. (1855-1952). Am J Psychiatry,


158, 1205.

Gilovich, T. (1990). Differential construal and the false consensus effect.


Journal of Personality and Social Psychology, 59, 623–634.

Glasser, W. (1985). Control theory: A new explanation of how we control our


lives. New York: Harper & Row.

Glasser, W. i Glasser, C. (2000). Getting together and staying together:


Solving the mystery of marriage. New York: Quill.

274
Glasser, W. (2000). Teorija izbora. Zagreb: Alinea.

Glasser, W. (2001). Realitetna terapija u primjeni. Zagreb: Alinea.

Gold, S. i Bacigalupe, G. (1998). Interpersonal and systemic theories. U D.


Barone, M. Hersen i V. Hasselt (Ur.). Advanced personality (pp. 57–
79). New York: Plenum.

Goldberg, L. R. (1990). An alternative 'Description of Personality': The Big


Five factor structure. Journal of Personality and Social Psychology,
59, 1216–1229.

Gold, K. i Maple, T. (1994). Personality assessment in the gorilla and its


utility as a management tool. Zoo Biology, 13, 509–522.

Gosling, S. (1998). Personality dimensions in spotted hyenas (Crocuta


crocuta). Journal of Comparative Psychology, 112, 107–118.

Gosling, S. i John, O. (1998). Personality dimensions in dogs, cats, and


hyenas. Paper presented at the annual meeting of the American
Psychological Society, Washington, DC.

Gosling, S. i John, O. (1999). Personality dimensions in nonhuman animals:


A cross-species review. Current directions in psychological science,
8, 69–75.

Göncz, A., Göncz, L. i Pekić, J. (2014). The influence of students' personality


traits on their perception of a good teacher within the Five-Factor
Model of personality. Acta Polytechnica Hungarica, 11(3), 65–86.

Gramstad, T., Gjestad, R. i Haver, B. (2013). Personality traits predict job


stress, depression and anxiety among junior physicians. BMC Medical
Education, 13, 1–9.

Gray, J. (1987). The psychology of fear and stress. Cambridge: Cambridge


University Press.

Gray, J. (1990). Brain systems that mediate both emotion and cognition.
Cognition and Emotion, 4, 269–288.

275
Gurtman, M. B. (2009). Exploring personality with the Interpersonal
Circumplex. Social and Personality Psychology, 3, 1–19.

Ha, T. S. i Tam, C. L. (2011). A study of birth order, academic performance,


and personality. International Conference on Social Science and
Humanity, 5, 28–32.

Hall, C. S. i Lindzey, G. (1984). Las teorias psicosociales de la


personalidad: Adler, Fromm, Horney y Sullivan. México: Paidos.

Harmon-Jones, E. (2003). Anger and the behavioral approach system.


Personality and Individual Differences, 35, 995–1005.

Hart, O. i Brown, P. (1992). Abreaction re-evaluated. Dissociation, 5, 127–


140.

Haule, J. R. (1993). Freud and Jung: A failure of Eros. Harvest: Journal of


Analytical Psychology, 39, 147–158.

Hodžić, S. (2010). Psihološka analiza ličnosti i dela poznatih pijanista.


Godišnjak za psihologiju, 7(9), 89–103.

Hofstee, W. K., de Raad, B. i Goldberg, L. R. (1992). Integration of the big


five and circumplex approaches to trait structure. Journal of
Personality and Social Psychology, 63, 146–163.

Horney, K. (1937). The neurotic personality of our time. New York: W. W.


Norton and Company, Inc.

Horney, K. (1942). Self-analysis. New York: W. W. Norton and Company,


Inc.

Horney, K. (1950). Neurosis and human growth: The struggle toward self-
realization. New York: W.W. Norton & Company Inc.

Horowitz, L., Alden, L., Wiggins, J. i Pincus, A (2000). IIP - Inventory of


Interpersonal Problems Manual. San Antonio, TX: The Psychological
Corporation.

276
Hošek, A. i Momirović, K. (1997). Struktura relacija između socijalnog
statusa i osobina ličnosti maloletnih delinkvenata. Psihologija, 3,
197–230.

Huber, D., Zimmermann, J., Henrich, G. i Klug, G. (2012). Comparison of


cognitive-behaviour psychoanalytic and psychodynamic psychothe-
rapy for depressed patients – A three-year follow-up study. Z
Psychosom Med Psychoter, 58, 299–316.

Huffstetler, B., Mims, S. i Thompson, C. (2004). Getting together and staying


together: Testing the compatibility of the Need-Strength Profile and
the Basic Needs Inventory. International Journal of Reality Therapy,
22(3), 4–8.

Huitt, W. (2004). Maslow’s hierarchy of needs. Educational psychology


interactive. Valdosta, GA: Valdosta State University.

Hyland, P., Boduszek, D. i Kielkiewicz, K. (2011). A psycho-historical


analysis of Adolf Hitler: The role of personality, psychopathology,
and development. Psychology & Society, 4, 58–63.

Ifedili, C. J. i Ifedili, C. I. (2012). Perception of Maslow's Hierarchy of Needs


Theory by Nigerian unversity workers. Interdisciplinary Journal of
Contemporary Research in Business, 4, 79–85.

John, O. i Srivastava, S. (1999). The Big-Five trait taxonomy: History,


measurement, and theoretical perspectives. U L. Pervin i O. John
(Ur.), Handbook of personality: Theory and research (Vol. 2, pp.
102–138). New York: Guilford Press.

Johnson, J. i Ostendorf, F. (1993). Clarification of the Big-Five Factor Model


with the Abridged Big Five Dimensional Circumplex. Journal of
Personality and Social Psychology, 65, 563–576.

Johnston, A. (2014). Jacques Lacan. U E. N. Zalta (Ur.), The Stanford


Encyclopedia of Philosophy. http://plato.stanford.edu/archives/sum
2014/entries/lacan/ (Pristupljeno: 22.11.2014.).

Jolibert, B. (1993). Sigmund Freud (1856-1939). Prospects: The quarterly


review of comparative education, 23, 459–472.

277
Juárez, F. i Contreras, F. (2008). Psychometric properties of the General Self-
Efficacy Scale in a Colombian sample. International Journal of
Psychological Research, 1(2), 6–12.

Judge, T. i Ilies, R. (2002). Relationship of personality to performance


motivation: A meta-analytic review. Journal of Applied Psychology,
87, 797–807.

Jung, C. G. (1910). The association method. American Journal of


Psychology, 31, 219–269.

Jung, C. G. (1916/1957). The transcendent function. Zürich: Students


Association, C. G. Jung Institute.

Jung, C. G. (1921). Psychologische Typen. Zürich: Rascher Verlag.

Jung, C. G. (1952/1993). Synchronicity: An acausal connecting principle.


Bollingen: Bollingen Foundation.

Jung, C. G. (1969). Structure and dynamics of the psyche (2nd edition).


Princeton, NJ: Princeton University Press.

Jung, C. G. (1971/1984). Odabrana dela K. G. Junga: O psihologiji


nesvesnog. Novi Sad: Izdavačka radna organizacija Matica srpska.

Kappagoda, S. (2012). The impact of Five-Factor Model of personality on


job satisfaction on non-academic employees in Sri Lankan
universities. South East Asian Journal of Contemporary Business,
Economics, and Law, 1, 1–11.

Kasch, K., Rottenberg, J., Arnow, B. i Gotlib, I. (2002). Behavioral activation


and inhibition systems and the severity and course of depression.
Journal of Abnormal Psychology, 111, 589–597.

Keller, M. C., Coventry, W. L., Health, A. i Martin, N. (2005). Widespread


evidence for non-additive genetic variation in Cloninger's and
Eysenck's personality dimensions using a twin plus sibling design.
Behavior Genetics, 35, 707–721.

Kelly, G. A. (1955). The psychology of personal constructs. New York:


Norton.

278
Kelly, G. A. (1963). A theory of personality: The psychology of personal
constructs. New York: W. W. Norton & Company.

Kemp, D. i Center, D. (2000). Troubled children grown-up: Antisocial


behavior in young adult criminals. Education and Treatment of
Children, 23, 223–238.

Kenrick, D. i Funder, D. (1988). Profiting from controversy: Lesson from the


person-situation debate. American Psychologist, 43(1), 23–34.

King, J. i Figueredo, A. (1997). The five-factor model plus dominance in


chimpanzee personality. Journal of Research in Personality, 31, 257–
271.

Kirsner, D. (2007). Saving psychoanalysts: Ernest Jones and the Isakowers.


Psychoanal. Hist., 9, 83–91.

Klein, M. (1935/1986). A Contribution to the Psychogenesis of Manic


Depressive States. U J. Mitchell (Ur.), The Selected Melanie Klein
(pp. 115–145). London: Penguin Books.

Klein, M. (1946/1986). Notes on Some Schizoid Mechanisms. U J. Mitchell


(Ur.). The Selected Melanie Klein (pp. 176–200). London: Penguin
Books, London.

Klein, M. (1957). Envy and gratitude: A study of unconscious forces. New


York: Basic Books.

Kluger, M., Laidlaw, T., Kruger N. i Harrison M. (1999). Personality traits of


anaesthetists and physicians: an evaluation using the Cloninger
Temperament and Character Inventory (TCI-125). Anaesthesia, 54,
926–935.

Knežević, J. (2013). Prediktivnost osobina ekstraverzije, savesnosti i


neuroticizma za različite tipove motivacije za rad. Primenjena
psihologija, 6, 81–93.

Kolarević, D. i Marić, K. (1998). Sklonost davanju socijalno poželjnih


odgovora i rezultati na Kibernetičkoj bateriji konativnih testova.
Psihologija, 1-2, 107–114.

279
Koltko-Rivera, M. E. (2006). Rediscovering the later version of Maslow's
Hierarchy of needs: Self-transcendence and opportunities for theory,
research, and unification. Review of General Psychology, 10, 302–
317.

Komarraju, M., Karau, S. i Schmeck, R. (2009). Role of the Big Five


personality traits in predicting college students' academic motivation
and achievement. Learning and Individual Differences, 19, 47–52.

Kordić, B. (2004). Pregled istraživanja ishoda psihoanalize. Psihologija, 37,


291–310.

Kovačević, F. (2010). Lakan u Podgorici: Ciklus predavanja. Podgorica:


Centar za građansko obrazovanje.

Kretschmer, E. (1925). Physique and character. New York: Harcourt.

Lacan, J. (2006). Écrits: The first complete edition in English. London: W.


W. Norton & Company.

LaFond, B. (2012). Glasser's approach to relationships: Validation of a


Choice Theory Basic Needs Scale. International Journal of Choice
Theory and Reality Therapy, 31(2), 54.

Larsen, R. J. i Buss, D. M. (2008). Psihologija ličnosti. Jastrebarsko: Naklada


Slap.

Leary, T. (1957). Interpersonal Diagnosis of Personality. New York, NY:


Ronald Press.

Lee, K. i Ashton, M. (2004). Psychometric properties of the HEXACO


personality inventory. Multivariate Behavioral Research, 39(2), 329–
358.

Lee, K. i Ashton, M. (2005). Psychopathy, machiavellianism, and narcissism


in the Five-Factor Model and the HEXACO model of personality
structure. Personality and Individual Differences, 38, 1571–1582.

Lee, K. i Ashton, M. (2006). Further assessment of the HEXACO Personality


Inventory: Two new facet scales and an observer report form.
Psychological Assessment, 18, 182–191.

280
Lefcourt, H. M. (2001). Humor: The psychology of living buoyantly. New
York: Kluwer Academic/Plenum Publishers.

Lilienfeld, S., Wood, J. i Garb, H. (2000). The scientific status of projective


techniques. Psychological Science in the Public Interest, 1(2), 27–66.

Litwack, L. (2007). Basic Needs- A Retrospective. International Journal of


Reality Therapy, 26(2), 28–30.

Locke, K. D. (2000). Circumplex scales of interpersonal values: reliability,


validity, and applicability to interpersonal problems and personality
disorders. Journal of Personality Assessment, 75, 249–267.

Maslow, A. (1943). A theory of human motivation. Psychological Review,


50, 370–396.

Maslow, A. (1954). Motivation and personality. New York: Harper & Row,
Publishers.

Maslow, A. (1962). Toward a psychology of being. Princeton, NJ: Van


Nostrand.

Maslow, A. (1964). Religions, values, and peak experiences. London:


Penguin Books Limited.

Matović, V. (1997). Relacije ličnosti i inteligencije kod psihotičnih


pacijenata. Psihologija, 3, 241–254.

McCrae, R. R. i Costa, P. T. (1990). Personality in adulthood. New York:


Guilford.

McCrae, R. i Costa, P. (1991). Adding Liebe und Arbeit: The full Five-Factor
Model and Well-Being. Personality and Social Psychology Bulletin,
17, 227–232.

McCrae, R. i Costa, P. (1995). Positive and negative valence within the five-
factor model. Journal of Research in Personality, 29, 443–460.

McCrae, R., Costa, P. i Martin, T. (2005). The NEO-PI-3: A more readable


Revised NEO Personality Inventory. Journal of Personality
Assessment, 84, 261–270.

281
McGuirk, E. i Pettijohn, T. (2008). Birth order and romantic relationship
styles and attitudes in college students. North American Journal of
Psychology, 10, 37–52.

McKinley Runyan, W. (1981). Why did Van Gogh cut off his ear? The
problem of alternative explanations in psychobiography. Journal of
Personality and Social Psychology, 40, 1070–1077.

Međedović, J. (2012). Topography of dishonesty: Mapping the opposite pole


of Honesty-Humility personality domain. Primenjena psihologija, 5,
115–135.

Midgley, N. (2007). Anna Freud: The Hampstead war nurseries and the role
of the direct observation of children for psychoanalysis. Int J
Psychoanal, 88, 939–959.

Mihajlovski, Z. (2013). Personality, intelligence and musical instrument.


Croatian Journal of Education, 15, 155–172.

Mirzaei, A., Nikbakhsh, R. i Sharififar, F. (2013). The relationship between


personality traits and sport performance. European Journal of
Experimental Biology, 3, 439–442.

Mischel, W. (1968). Personality and assessment. New York: Wiley.

Mitchell, S. A. (1981). The origin and nature of the ''object'' in the theories of
Klein and Fairbairn. Contemp. Psychoanal., 17, 374–398.

Mitrović, D., Smederevac, S. i Čolović, P. (2005). Tipološki pristup


dimenzijama evaluacije drugih. Psihologija, 38, 403–421.

Mitrović, D., Smederevac, S. i Čolović, P. (2008). Evaluacija reformulisane


Teorije osetljivosti na potkrepljenje. Psihologija, 41, 555–575.

Mitrović, D., Smederevac. S., Čolović, P., Kodžopeljić, J. i Dinić, B. (2014).


Personality prototypes based on dimensions of the revised
reinforcement sensitivity theory among prisoners and non-prisoners.
Personality and Individual Differences, 69, 50–55.

282
Mlačić, B. (2002a). Leksički pristup u psihologiji ličnosti: Pregled
taksonomija opisivača osobina ličnosti. Društvena istraživanja, 11,
553–576.

Mlačić, B. (2002b). Faktorska struktura samoprocjena i procjena druge osobe


na Goldbergovim markerima. Društvena istraživanja, 11, 23–46.

Momirović, K., Wolf, B., Džamonja, Z. (1992). KON-6; Kibernetička


baterija konativnih testova. Beograd: Savez društava psihologa Srbije,
Centar za primenjenu psihologiju.

Mottern, R. (2008). Choice theory as a model of adult development.


International Journal of Reality Therapy, 27(2), 35–39.

Mõttus, R., Allik, J., Konstabel, K., Kangro, E. i Pullmann, H. (2008). Beliefs
about the relationships between personality and intelligence.
Personality and Individual Differences, 45, 457–462.

Mount, M., Ilies, R. i Johnson, E. (2006). Relationship of personality traits


and counterproductive work behaviors: The mediating effects of job
satisfaction. Personnel Psychology, 59, 591–622.

Munson, J. M. i Spivey, W. A. (1982). The factorial validity of an inventory


assessing Horney's interpersonal response traits of compliance,
aggression, and detachment. Education and Psychological
Measurement, 42, 889–898.

Murray, H. A. (1938). Explorations in Personality. New York: Oxford


University Press.

Musek, J. (2007). A general factor of personality: Evidence for the Big One
in the five-factor model. Journal of Research in Personality, 41,
1213–1233.

Myers, J. E. i Sweeney, T. J. (2004). The indivisible self: An evidence-based


model of wellness. Journal of Individual Psychology, 60(3), 234–245.

Nikolašević, Ž., Mitrović, D., Dinić, B. i Čolović, P. (2012). Validacija


simulirane verzije upitnika 16PF. Primenjena psihologija, 5, 335–
356.

283
Norman, W. T. (1967). On estimating psychological relationships: Social
desirability and self-report. Psychological Bulletin, 67, 273–293.

O'Brien, T. P., Bernold, L. E. i Akroyd, D. (1998). Myers-Briggs Type


Indicator and academic achievement in engineering education. Int. J.
Engng Ed., 14, 311–315.

Ojanen, T., Grönroos, M. i Salmivalli, C. (2005). An Interpersonal


Circumplex Model of children's social goals: Links with peer-reported
behavior and sociometric status. Developmental Psychology, 41, 699–
710.

Petrides, K., Pita, R. i Kokkinaki, F. (2007). The location of trait emotional


intelligence in personality factor space. British Journal of Psychology,
98, 273–289.

Pickering, A. i Corr, P. (2008). J. A. Gray's reinforcement sensitivity theory


(RST) of personality. U G. Boyle, G. Matthews i D. Saklofske (Ur.),
The SAGE Handbook of personality: Theory and assessment
personality measurement and testing (Vol. 2, pp. 239–255). London,
New Delhi and Thousand Oaks: Sage.

Pickering, A., Corr, P. i Gray, J. (1999). Interactions and reinforcement


sensitivity theory: A theoretical analysis of Rusting and Larsen
(1997). Personality and IndividualDifferences, 26, 357–365.

Pittenger, D. J. (2005). Cautionary comments regarding the Myers-Briggs


Type Indicator. Consulting Psychology Journal: Practice and
Research, 57, 210–221.

Pittenger, D. J. (1993). Measuring the MBTI…and coming up short. Journal


of Career Planning and Employment, 54, 48–52.

Podlogar, T. i Bajec, B. (2011). The connection of time perspective with


personality traits and subjective well-being. Horizons of Psychology,
20(1), 43–62.

Ponterotto, J. G. i Reynolds, J. D. (2013). Bobby Fischer in socio-cultural


perspective: Application of Hiller's (2011) Multi-Layered
Chronological Chart Methodology. The Qualitative Report, 18, 1–20.

284
Poropat, A. E. (2009). A meta-analysis of the Five-Factor Model of
personality and academic performance. Psychological Bulletin,
135(2), 322–338.

Primi, R., Ferreira-Rodrigues, C. i Carvalho, L. (2014). Cattell Personality


Factors Questionnaire (CPFQ): Construction and preliminary study.
Paidéia (Ribeirão Preto), 24(57), 29–37.

Ramkissoon, M. (2014). Examining the Defense Style Questionnaire 88


(DSQ-88) in an employee sample: Items and a Two-factor Model.
International Journal of Psychology and Psychological Therapy, 14,
291–299.

Rammstedt, B. i John, O. (2007). Measuring personality in one minute or


less: A 10-item short version of the Big Five Inventory in English and
German. Journal of Research in Personality, 41, 203–212.

Raskin, J. D. (2006). Don’t cry for me George A. Kelly: Human involvement


and the construing of personal construct psychology. Personal
Construct Theory & Practice, 3, 50–61.

Rebollo, I., Herrero, O. i Colom, R. (2002). Personality in imprisoned and


non-imprisoned people: evidence from the EPQ-R. Psicothema, 14,
540–543.

Repišti, S. (2012). Leksička hipoteza i problemi prevođenja u oblasti


psihologije ličnosti. Naša škola, 60, 19–30.

Repišti, S. (2013). Odraz selfa u ogledalu istočne i zapadne kulture.


Antropologija, 13(1), 93–109.

Repišti, S. (2014a). Provjera metrijskih karakteristika Skale transcendentalne


budućnosti kao vremenske perspektive. Holon, 4(1), 35–57.

Repišti, S. (2014b). Struktura ličnosti adolescenata: Modifikovani model


velikih pet. Pedagogija, 69(1), 136–147.

Repišti, S. (2014c). Prediktori poštenja/skromnosti, pozitivne i negativne


valencije u mjerama samoprocjene. U J. Kolenović-Đapo (Ur.),

285
Zbornik sažetaka Trećih sarajevskih dana psihologije (p. 30).
Sarajevo: Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu.

Repišti, S. (2014d). Bihevioralna ekspresija ličnosti kod životinja i


Petofaktorski model ličnosti: pregledni rad. U J. Kolenović-Đapo
(Ur.), Zbornik sažetaka Trećih sarajevskih dana psihologije (pp. 87–
88). Sarajevo: Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu.

Rizzo, A. (2013). Temperament and generativity during the life span.


Mediterranean Journal of Clinical Psychology, 1(1), 1–31.

Roesler, C. (2013). Evidence for the effectiveness of Jungian psychotherapy:


A review of empirical studies. Behav. Sci., 3, 562–575.

Rogers, C. (1951). Client–centered therapy: Its current practice, implications


and theory. London: Constable.

Rogers, C. (1961). On becoming a person: A therapist's view of


psychotherapy. Boston: Houghton Mifflin Company.

Rolison, J., Hanoch, Y. i Gummerum, M. (2013). Characteristics of


offenders: the HEXACO model of personality as a framework for
studying offenders’ personality. Journal of Forensic Psychiatry &
Psychology, 24, 71–82.

Rolland, J. P. (2002). The cross-cultural generalizability of the Five-Factor


Model of personality. U R. McCrae i J. Allik (Ur.), International and
Cultural Psychology Series (pp. 7–28). New York: Springer.

Rosen, D. H., Smith, S. M., Huston, H. L. i Gonzales, G. (1991). Empirical


study of associations between symbols and their meanings: Evidence
of collective unconscious. Journal of Analytical Psychology, 36, 211–
228.

Rosenfeld, P., Culbertson, A. i Magnusson, P. (1992). Human needs: A


literature review and Cognitive life span model. San Diego, CA: Navy
Personnel Research and Development Center.

286
Ross, L., Greene, D. i House, P. (1977). The ''false consensus effect'': An
egocentric bias in social perception and attribution processes. Journal
of Experimental Social Psychology, 13, 279–301.

Rossier, J., Hansenne, M., Baudin, N. i Morizot, J. (2012). Zuckerman's


Revised Alternative Five-Factor Model: Validation of the Zuckerman-
Kuhlman-Aluja Personality Questionnaire in four French-speaking
countries. Journal of Personality Assessment, 94, 358–365.

Rushton, J. i Irwing, P. (2008). A general factor od personality (GFP) from


two meta-analyses of the Big Five: Digman (1997) and Mount,
Barrick, Scullen, and Rounds (2005). Personality and Individual
Differences, 45, 679–683.

Sassenfeld, A. (2008). The body in Jung's work: Basic elements to lay the
foundation for a theory of technique. The Journal od Jungian Theory
and Practice, 10, 1–13.

Saunders, S. i Munro, D. (2000). The construction and validation of a


Consumer Orientation Questionnaire (SCOI) designed to measure
Fromm's (1955) 'marketing character' in Australia. Social Behavior
and Personality, 28(3), 219–240.

Saville, P. (1978). A critical analysis of Cattell's model of personality.


Doktorska disertacija. London: Education Department, Brunel
University.

Schmidt, J. A., Wagner, C. C. i Kiesler, D. J. (1999). Psychometric and


circumplex propertiesof the octant scale Impact Message Inventory
(IMI-C): A structural evaluation. Journal of Counseling Psychology,
46, 325–334.

Schultz, D. P. i Schultz, S. E. (2005). Theories of personality (8th Edition).


Belmont, CA: Thomson Wadsworth.

Schultz, W.T. (2005). Introducing psychobiography. U W.T. Schultz (Ur.),


The handbook of psychobiography (pp. 3–18). New York: Oxford
University Press.

287
Schwarzer, R. i Jerusalem, M. (1995). Generalized Self-Efficacy scale. U J.
Weinman, S. Wright i M. Johnston (Ur.), Measures in health
psychology: A user’s portfolio. Causal and control beliefs (pp. 35–
37). Windsor: NFER-NELSON.

Selimović, A., Tomić-Selimović, Lj. i Hasković, M. (2012). Validacija


egzistencije faktora drugog reda u Cattelovom inventaru ličnosti
16PF. Primenjena psihologija, 5, 319–334.

Sharp, D. (1987). Personality types: Jung's model of typology. Canada: Inner


City Books.

Shedler, J. (2010). The efficacy od psychodynamic psychotherapy. American


Psychologist, 65(2), 98–109.

Sheldon, W., Stevens, S. i Tucker, W. (1940). The varieties of human


physique. New York: Harper.

Sheldon, W. i Stevens, S. (1942). Varieties of human temperament: A


psychology of constitutional differences. New York: Harper.

Simms, L. J. (2007). The Big Seven Model of personality and its relevance to
personality pathology. Journal of Personality, 75, 1–30.

Skinner, B. F. (1938). The behavior of organism. New York: Appleton-


Century-Crofts, Inc.

Skinner, B. F. (1953). Science and human behavior. New York: Macmillan.

Skinner, B. F. (1974). About behaviorism. New York: Knopf.

Smederevac, S., Mitrović, D. i Čolović, P. (2007). The structure of the lexical


personality descriptors in Serbian language. Psihologija, 40, 485–508.

Smith, T., Ruiz, J., Cundiff, J., Baron, K. i Nealey-Moore, J. (2013).


Optimism and pessimism in social context: An interpersonal
perspective on resilience and risk. Journal of Research in Personality,
47, 553–562.

Smits, D. i Boeck, P. (2006). From BIS/BAS to the Big Five. European


Journal of Personality, 20, 255–270.

288
Spranger, E. (1928). Types of men: The psychology and ethics of personality.
Halle: Max Niemeyer.

Srivastava, S., John, O., Gosling, S. i Potter, J. (2003). Development of


personality in early and middle adulthood: Set like plaster or
persistent change? Journal of Personality and Social Psychology, 84,
1041–1053.

Stal, M. (2013). Psychopathology of Joseph Stalin. Psychology, 4(9), 1-4.

Steel, P., Schmidt, J. i Shultz, J. (2008). Refining the relationship between


personality and subjective well-being. Psychological Bulletin, 134(1),
138–161.

Steger, M. F., Frazier, P., Oishi, S., & Kaler, M. (2006). The Meaning in Life
Questionnaire: Assessing the presence of and search for meaning in
life. Journal of Counseling Psychology, 53, 80–93.

Steger, M. F. (2006). Development and validation of the Meaning in Life


Questionnaire: A measure of eudaimonic well-being. Dissertation
Abstracts International: Section B: The Sciences and Engineering, 66,
425–427.

Stein, M. (2005). Individuation: Inner work. Journal of Jungian Theory and


Practice, 7(2), 1–13.

Steinmayr, R. i Spinath, B. (2007). Predicting school achievement from


motivation and personality. Zeitschrift für Pädagogische Psychologie,
21, 207–216.

Strelau, J. i Zawadzki, B. (1997). Temperament and personality: Eysenck's


three superfactors as related to temperamental dimensions. U H.
Nyborg (Ur.), The scientific study of human nature: Tribute to Hans J.
Eysenck at Eighty (pp. 68–91). New York/Oxford: Elsevier Science.

Strong, L. i Fiebert, M. (1987). Using paired comparisons to assess Maslow's


hierarchy of needs. Perceptual and Motor Skills, 64, 492–494.

Sullivan, H. S. (1953). The interpersonal theory of psychiatry. New York:


Norton.

289
Swede, S. i Tetlock, P. (1986). Henry Kissinger's implicit theory of
personality: A quantitative case study. Journal of Personality, 54,
617–646.

Šimunić, Z. (2012). Poželjne osobine učitelja instrumenata u glazbenoj školi.


Život i škola, 27, 167–176.

Tellegen, A. i Waller, N. (1987). Re-examining basic dimensions of natural


language and descriptors. Paper presented at the 95th Annual
Convention of the American Psychological Association, New York.

Tellegen, A., Grove, W. i Waller, N. (1991). Inventory of Personal


Characteristics #7. Unpublished measure, University of Minnesota.

Tomkins, S. S. i Tomkins, E. J. (1947). The Thematic apperception test: The


theory and technique of interpretation. New York/London: Grune &
Stratton.

Torrubia, R., Ávila, C., Moltó, J. i Caseras, X. (2001). The Sensitivity to


Punishment and Sensitivity to Reward Questionnaire (SPSRQ) as a
measure of Gray’s anxietyand impulsivity dimensions. Personality
and Individual Differences, 31, 837–862.

Trapnell, P. D. i Broughton, R. H. (2006). The Interpersonal Questionnaire


(IPQ): Duodecant markers of Wiggins' interpersonal circumplex.
Unpublished data, The University of Winnipeg.

Trobst, K. K. (2000). An interpersonal conceptualization and quantification


of social support transactions. Personality and Social Psychology
Bulletin, 26, 971–986.

Trull, T. i Sher, K. (1994). Relationship between the Five-Factor Model of


personality and Axis I disorders in a nonclinical sample. Journal of
abnormal psychology, 103, 350–360.

Trull, T. J. i Prinstein, M. J. (2013). Clinical psychology (8th edition).


Belmont, CA: Wadsworth, Cengage Learning.

290
Tuerlinckx, F., Boeck, P. i Lens, W. (2002). Measuring needs with the
Thematic Apperception Test: A psychometric study. Journal of
Personality and Social Psychology, 82, 448–461.

Uher, J. (2013). Personality psychology: Lexical approaches, assessment


methods, and trait concepts reveal only half of the story–Why it is
time for a paradigm shift. Integr Psych Behav, 47, 1–55.

Van der Linden, D., Figueredo, A., Leeuw, R., Scholte, R. i Engels, R.
(2012). The general factor of personality (GFP) and parental support:
testing a prediction from Life History Theory. Evolution and Human
Behavior, 33, 537–546.

Veselka, L., Schermer, J., Martin, R., Cherkas, L., Spector, T. i Vernon, P.
(2010). A behavioral genetic study of relationships between humor
styles and the six HEXACO personality factors. Europe's Journal of
Psychology, 6(3), 9–33.

Vipene, J. B. (2013). Personality profile of Nigerian male athletes in selected


sports. Asian Journal of Management Sciences & Education, 2, 177–
186.

Vodopivec, B. (1995). Model of antecedents of enduring involvement.


Review of Psychology, 2, 35–47.

Vukasović, T., Bratko, D. i Butković, A. (2009). Od specifičnih reakcija do


agregiranih dimenzija ličnosti: Procjena gornje granice heritabilnosti
u funkciji širine konstrukata. Suvremena psihologija, 12, 323–338.

Wahba, M. A. i Bridwell, L. G. (1976). Maslow reconsidered: A review of


research on the Need Hierarchy Theory. Organizational behavior and
human performance, 15, 212–240.

Watts, R. E. (2003). Adlerian therapy as a relational constructivist approach.


The Family Journal: Counseling and Therapy for Couples and
Families, 11(2), 139–147.

Weiner, I. B. i Greene, R. L. (2008). Handbook of personality assessment.


New Jersey: John Wiley & Sons.

291
Weiss, A., Inoue-Murayama, M., Hong, K., Inoue, E., Udono, T., Ochiai, T.,
Matsuzawa, T., Hirata, S. i King, J. (2009). Assessing chimpanzee
personality and subjective well-being in Japan. American Journal of
Primatology, 71, 283–292.

Wiggins, J. S. (1979). A psychological taxonomy of trait-descriptive terms:


The interpersonal domain. Journal of Personality and Social
Psychology, 37, 395–412.

Wiggins, J., Phillips, N. i Trapnell, P. (1989). Circular reasoning about


interpersonal behavior: Evidence concerning some untested
assumptions underlying diagnostic classification. Journal of
Personality and Social Psychology, 59, 296–305.

Wiggins, J. S. (1995). Interpersonal Adjective Scales professional manual.


Odessa, FL: Psychological Assessment Resources.

Winnicott, D. (1958). Collected Papers: Through Paediatrics to Psycho-


Analysis. London: Tavistock Publications.

Winnicott, D. (1965). The maturational processes and the facilitating


environment: Studies in the Theory of emotional development.
London: The Hogarth Press & The Institure of Psycho-Analysis.

Wolf, B., Momirović, K. i Džamonja, Z. (1992). KOG 3 - baterija testova


inteligencije. Beograd: Savez društava psihologa Srbije, Centar za
primenjenu psihologiju.

Yang, Y., Read, S., Denson, T., Xu, Y., Zhang, J. i Pedersen, W. (2014). The
key ingredients of personality traits: situations, behaviors, and
explanations. Personality and Social Psychology Bulletin, 40, 79–91.

Yik M. i Russell, J. (2001). Predicting the Big Two of affect from the Big
Five of personality. Journal of Research in Personality, 35, 247–277.

Zaman, F. i Muhammad, N. (2012). A comparative study of Bangladeshi


male students in public and private universities. ASA University
Review, 6, 33–42.

292
Zeigler-Hill, V. i Pratt, D. (2007). Defense styles and the Interpersonal
Circumplex: The interpersonal nature of psychological defense.
Journal of Psychiatry, Psychology and Mental Health, 1(2), 1–15.

Zimbardo, P. i Boyd, J. (1999). Putting time in perspective: A valid, reliable


individual-differences metric. Journal of Personality and Social
Psychology, 77, 1271–1288.

Zoccali, R., Muscatello, M. R., Bruno, A., Cedro, C., Campolo, D., Pandolfo,
G. i Meduri, M. (2007). The role of defense mechanisms in the
modulation of anger experience and expression: Gender
differencesand influences on self-report measures. Personality and
Individual Differences, 43, 1426–1436.

Zuckerman, M., Kuhlman, D. i Camac, C. (1988). What lies beyond E and


N? Factor analyses of scales believed to measure basic dimensions of
personality. Journal of Personality and Social Psychology, 54, 96–
107.

Zuckerman, M. (1993). Personality from top (traits) to bottom (genetics) with


stops at each level between. U J. Hettema i I. Deary (Ur.),
Foundations of Personality (pp. 73–100). Dordrecht: Kluwer
Academic Publishers.

Zuckerman, M. (2002). Zuckerman-Kuhlman Personality Questionnaire


(ZKPQ): An alternative five-factorial model. U B. De Raad i M.
Perugini (Ur.), Big Five Assessment (pp. 377–396). Seattle: Hogrefe
& Huber Publishers.

Zuroff, D. C. (1986). Was Gordon Allport a trait theorist? Journal of


Personality and Social Psychology, 51, 993–1000.

Žižek, S. (2007). How to read Lacan. New York: W. W. Norton & Company.

293
294
RJEČNIK KLJUČNIH TERMINA

Abreakcija – emocionalno pražnjenje, odnosno katarza (psihodinamska


teorija S. Freuda).

Aktivitet – dimenzija interpersonalnog cirkumpleksa, koja je još određena


kao dominantnost. Aktivitet je takođe dimenzija Zuckermanovog
Alternativnog petofaktorskog modela, gdje se odnosi na potrebu da se
stalno nešto radi (tj. da se bude zauzet, uz netoleranciju prema dosadi
i monotoniji). Osobe koje postižu visoke rezultate na skali aktiviteta,
posjeduju visok nivo energije, koju žele ulagati u izazovne
zadatke/aktivnosti.

Alfa-faktor – regulator reakcija odbrane (Momirovićev Model konativnih


funkcija). Alfa je, u Modelu velikih dva, naziv i oznaka za dimenziju
stabilnosti (v. Stabilnost).

Alfa-pritisak – okolinski (sredinski) uticaj, onakav kakav jeste, a ne kakvim


ga mi doživljavamo (Murrayeva teorija ličnosti, odnosno motivacije).

Alternativni petofaktorski model – Zuckermanov model ličnosti, u okviru


kojeg se pretpostavlja da strukturu ličnosti čini sljedećih pet dimenzija
(crta): impulzivno traženje senzacija, neuroticizam–anksioznost,
agresivnost–hostilnost, socijabilnost i aktivitet.

Analna faza – faza u teoriji psihoseksualnog razvoja S. Freuda. Traje od cca.


prve do cca. treće godine života, a obilježena je treningom toaleta i
investiranjem (ili pomjeranjem) libidinalne energije u područje anusa.

Anima – jedan od najvažnijih arhetipova, koji predstavlja kalup za feminine


tendencije muškaraca (analitička psihologija C. G. Junga).

Animus – jedan od najbitnijih arhetipova, koji se odnosi na maskuline


dispozicije kod žena (analitička psihologija C. G. Junga).

Anksioznost – stanje tjeskobe, strepnje, odnosno negativne emocionalnosti.


Anksioznost je takođe crta ličnosti, koju karakterizira: napetost,
sklonost stresnim iskustvima, bojažljivost i trajna zabrinutost.

295
Antropomorfizam – pridavanje ljudskih karakteristika subhumanim vrs-
tama. Riječ je o tendenciji koja je nepoželjna prilikom izučavanja
bihevioralnih crta i obrazaca životinja.

Arhetipovi – sadržaji kolektivnog nesvjesnog, zajednički cijelom čovje-


čanstvu (analitička psihologija C. G. Junga). Arhetipovi su kalupi koje
pojedinci ispunjavaju specifičnim sadržajima, u skladu sa svojim
iskustvima i doživljajima.

Asertivnost – zauzimanje za vlastita prava. Asertivnošću se odlikuju


ekstraverti, a ova osobina se može donekle naučiti i uvježbati
prilikom psihoterapijskih intervencija (najčešće u okviru kognitivno-
bihevioralne psihoterapije).

Autentična ličnost – ličnost koja se odlikuje osobenošću, spontanošću i


prepoznatljivim identitetom, te nije preslika ličnosti drugih ili rezultat
očekivanja ljudi kojima je okružena.

BAS – sistem bihevioralne aktivacije, konstrukt Grayeve Teorije osjetljivosti


na potkrepljenje. Leži u osnovi doživljavanja pozitivnih afektivnih
stanja.

Bazična anksioznost – ključni koncept Horneyine teorije ličnosti. Bazična


anksioznost (pervazivni osjećaj tjeskobe, straha i bespomoćnosti)
nastaje iz osjećaja bazične hostilnosti (v. Bazična hostilnost).

Bazična hostilnost – termin iz Horneyine teorije ličnosti. Riječ je o


percepciji svijeta kao prijetećeg mjesta, a ljudi kao neiskrenih i
nedovoljno zainteresiranih za zadovoljenje djetetovih potreba (v.
Bazična anksioznost).

Beta-faktor – drugi naziv za plastičnost (fleksibilnost), iz Modela velikih


dva (v. Plastičnost).

Beta-pritisak – apercepcija (subjektivna, pristrasna percepcija) različitih


okolinskih faktora koji djeluju na nas (Murrayeva teorija ličnosti,
odnosno motivacije).

296
Bihevioralna paradigma – sistem opisa i objašnjenja psiholoških fenomena
iz ugla biheviorizma, tj. bavljenje opservabilnim i mjerljivim
ponašanjem.

Biofilni karakter – tip ličnosti (karaktera), za koji se veže ljubav prema


životu, ljudskom rodu i prirodi, kao i produktivna socijalna
orijentacija (Frommova teorija ličnosti).

Biološka paradigma – opisi i objašnjenja ponašanja, reagovanja, doživ-


ljavanja i mišljenja iz ugla anatomije, fiziologije i genetike.

BIS – sistem bihevioralne inhibicije, iz Grayeve Teorije osjetljivosti na


potkrepljenje. Vezan je za negativna afektivna stanja.

Centralne crte ličnosti – pet do deset crta ličnosti, koje su karakteristične za


određenu osobu (teorija ličnosti G. Allporta).

Delta-faktor – predstavlja mehanizam zadužen za kontrolu i koordinaciju


regulativnih funkcija (Momirovićev model konativnih funkcija).

Dendrogram – grafički prikaz rezultata klaster analize (v. Klaster analiza).

Depresivna pozicija – faza razvoja koja počinje u drugoj polovini prve


godine djetetovog života. Odnosi se na percepciju objekata kao
cjelovitih i odvojenih od samog sebe (tj. od djeteta). Prati je osjećaj
krivice, zbog ''cijepanja'' objekata u paranoidno-shizoidnoj fazi
(psihoanalitičko stajalište M. Klein).

Deprivacija – uskraćenost glede zadovoljenja određene potrebe (v.


Gratifikacija).

Determinizam – stajalište po kome je naše reagovanje i djelovanje određeno


specifičnim dispozicijama koje posjedujemo, a ne našom slobodnom
voljom.

297
Dinamika ličnosti – intrapsihički procesi ličnosti, odnosno međudjelovanje
njenih komponenti. Ovaj pojam se može odnositi i na motivaciju:
instinkte, nagone, tendencije, težnje, namjere, želje i slično.

Diskrepanca – razlika u percepcijama/poimanju sebe (npr. između realnog i


očekivanog ''ja''). Termin korišten u Rogersovom fenomenološkom
pristupu (v. Kongruencija).

Dispozicija – karakteristika, osobina ili svojstvo koje nas predisponira za


određeni način reagiranja, doživljavanja i ponašanja. Primjeri
dispozicija su crte ličnosti i genetski faktori.

Domen – u kontekstu modela strukure ličnosti, to je drugi naziv za


dimenzije, odnosno faktore ličnosti. Svaki domen sastoji se od
nekoliko faceta. Primjeri domena su: poštenje/skromnost, ekstra-
verzija, savjesnost, neuroticizam i sl.

Dominacija – dimenzija ličnosti koja je subordinirana ekstraverziji. Njen


negativni pol se naziva inferiornost ili submisivnost.

Edipov kompleks – javlja se kod dječaka tokom falusne faze


psihoseksualnog razvoja. Dječak se ponaša kao da mu je otac rival,
prilikom osvajanja pažnje i ljubavi svoje majke. Praćen je strahom od
kastracije. Edipov kompleks se razrješava kada se dječak identificira
sa muškom ulogom (ocem, odnosno muškim uzorom/odgajateljem).

Ego – instanca ličnosti u Freudovom strukturalnom modelu. Ego je vođen


principom realiteta i, u odnosu na ostale instance, obuhvata najveći
dio svjesnog područja ličnosti.

Egocentrični obrazac projekcije – tendencija da implicitne teorije o


vlastitoj ličnosti primjenjujemo na opisivanje strukture ličnosti drugih
ljudi.

Ego-ideal – idealna slika o sebi, koju težimo dostići, a vezana je za superego.

298
Egzistencijalni vakuum – ''prostor'' u kome se nalazi osoba koja osjeća
besperspektivnost, besmislenost življenja i emocionalnu neispunjenost
(koncept iz Franklovog egzistencijalističkog pristupa).

Eksploatatorski karakter – socijalna orijentacija nekih osoba, koje


izrabljuju okolinu i ljude koji ih okružuju (Frommova teorija ličnosti).

Eksplorativna faktorska analiza (EFA) – statističko-psihometrijska


procedura kojom se provjerava konstruktna valjanost određenog
instrumenta. Na osnovu korelacija između manifestnih varijabli,
izdvaja se manji broj latentnih varijabli (npr. dimenzija ličnosti,
faktora inteligencije...).

Ekstraverzija – dimenzija ličnosti Modela velikih pet, Petofaktorskog


modela, Eysenckovog PEN sistema i još mnogih modela strukture
ličnosti. S jedne strane, određena je osobinama kao što su
druželjubivost, komunikativnost i energičnost, a s druge sljedećim
osobinama – zatvorenošću, povučenošću i rezerviranošću (koje
definiraju njen negativni pol – introverziju).

Elektrin kompleks – pandan Edipovog kompleksa kod djevojčica.


Djevojčica se ''nadmeće'' sa majkom, kako bi pridobila pažnju i ljubav
svoga oca (v. Edipov kompleks).

Elementarizam – stajalište u okviru kojeg se smatra da se psihološke i


socijalne karakteristike pojedinaca mogu najbolje proučiti ukoliko se
razlože na svoje sastavne dijelove. Riječ je o analitičkom pristupu,
koji je suprotan holizmu (v. Holizam).

Emic-pristup – u antropologiji, proučavanje ljudi koji žive na određenom


području (njihovog ponašanja, kognicije, sistema vrijednosti itd.).
Ovakav pristup je, dakle, kulturalno specifičan. U psihologiji, emic-
pristup se odnosi na razvijanje teorija, modela i njihovih
operacionalizacija u vlastitoj kulturi, govornom području, državi i sl.
Primjer je psiholeksička studija bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika,
na osnovu koje se može predložiti model ličnosti, te ponuditi njegova
operacionalizacija (v. Etic-pristup).

299
Emocionalna stabilnost – jedna od dimenzija ličnosti po Modelu velikih pet,
koja obuhvata: bezbrižnost, opuštenost i smirenost vs. napetost,
anksioznost i zabrinutost (v. Neuroticizam).

Epizoda – u Murrayevoj teoriji ličnosti, dio velike (duge) jedinice


proučavanja. Epizoda se sastoji od više tema (v. Tema).

Epsilon-faktor – regulator aktiviteta (Momirovićev Kibernetički model


konativnih funkcija).

Eros – instinkt života, suprotan Thanatosu (Freudova psihodinamska teorija


ličnosti). Eros crpi libidinalnu energiju, kako bi osigurao
samoočuvanje i potaknuo ponašanja koja se odnose na rast, stvaranje,
produktivnost i razvoj.

Eta-faktor – mehanizam zadužen za evaluaciju i integraciju konativnih


funkcija (Momirovićev Kibernetički model konativnih funkcija).

Etic-pristup – u antopološkom smislu, izučavanje onoga što je zajedničko


svim kulturama, tj. univerzalno i općeprimjenjivo. U psihologiji, etic-
pristup je primjena teorija, modela, odnosno njihovih
operacionalizacija koje su nastale u određenoj kulturi (ili govornom
području), na ispitivanje ljudi iz podneblja u kojem se vrši
istraživanje. Primjer je primjena i validacija upitnika ličnosti koji su
razvijeni na anglosaksonskom govornom području, u uslovima naše
kulture (v. Emic-pristup).

Exvia – Cattellov naziv za ekstraverziju (v. Invia).

Faceta – u modelima strukture ličnosti, faceta je dio domena, tj.


poddimenzija globalnih dimenzija ličnosti. Naprimjer, ideje su faceta
otvorenosti prema iskustvu, a anksioznost je faceta neuroticizma.

Falusna faza – faza psihoseksualnog razvoja, koja traje od cca. treće do cca.
šeste godine života. Za ovu fazu je karakterističan Edipov kompleks.

300
Fatalistička sadašnjost – konstrukt iz Zimbardove Teorije vremenskih
perspektiva, koji obuhvata percepciju sadašnje situacije kao
nepromjenjive i vanjski (eksternalno) kontrolirane.

Faza latencije – faza koja predstavlja period relativnog mirovanja u


psihoseksualnom razvoju. Traje od cca. šeste do cca. 12. godine. Na
početku ove faze, dijete kreće u školu, gdje se intenzivnije
socijalizira, te kognitivni i socijalni razvoj dolaze u prvi plan
(Freudova psihodinamska teorija ličnosti).

Femininost – skup ''ženskih'' osobina ličnosti, kao što su: toplina,


emocionalnost, brižnost, empatičnost itd.

Fenomenološko polje – skup svega onoga što osoba doživljava o određenom


trenutku, na sebi svojstven način (koncept iz Rogersovog feno-
menološkog pristupa).

Fenomenološki self – dio fenomenološkog polja koji se odnosi na percepciju


i svijest o vlastitom ''ja'' (v. Fenomenološko polje).

FFFS – bihevioralni sistem zadužen za borbu, bijeg i ''zamrzavanje'' (koncept


iz Grayeve Teorije osjetljivosti na potkrepljenje, ali i iz različitih
modela stresa).

Fikcionalni finalizam – vođenost određenim životnim ciljem, koji određuje


smjer našeg djelovanja i razvoja naše ličnosti (koncept iz Adlerove
individualne psihologije).

Funkcionalna autonomija motiva – pojava da određenu aktivnost više ne


radimo zbog primarne motivacije koju smo imali, kada smo tu
aktivnost započeli raditi. Nakon nekog vremena, pomenutom
aktivnošću se bavimo zbog aktivnosti per se (same po sebi), a ne da
bismo profitirali od toga ili postigli neki konkretan i prepoznatljiv
rezultat (termin iz personologije G. Allporta).

Generalizabilnost modela ličnosti – stepen u kome neki model ličnosti


može biti poopćen na različite grupe sudionika (populacijska

301
generalizabilnost) i podneblja iz kojih oni dolaze (države, kulture i
slično), što je poznato kao prostorna generalizabilnost.

Generalni faktor ličnosti – dimenzija ličnosti koja je na vrhu hijerarhije crta


ličnosti, a obuhvata: mentalno zdravlje, samopoštovanje, socijalnu
prilagođenost, te plastičnost i stabilnost načina reagovanja,
doživljavanja i ponašanja.

Genitalna faza – posljednja faza u psihoseksualnom razvoju, koja počinje


pubertetom. U ovoj fazi, osoba stiče zrelost, čime stiče kapacitet da
radi, voli i realno sagledava ono što joj se dešava u životu (Freudova
psihodinamska teorija ličnosti).

Geštalt – cjelina koja nije prosto zbir svojih dijelova, već nešto što je
kvalitativno drugačije, u odnosu na svoje sastavnice.

GFP – engleski akronim za generalni faktor ličnosti (v. P-faktor).

Gratifikacija – zadovoljenje određene potrebe, pojam suprotan deprivaciji


(v. Deprivacija).

Hedonistička sadašnjost – konstrukt iz Zimbarove Teorije vremenskih


perspektiva. Hedonistička sadašnjost podrazumijeva: uživanje u
sadašnjem trenutku, nedostatak brige i planiranja budućnosti, sklonost
rizičnim ponašanjima, te različitim vrstama ovisnosti.

Hereditet – nasljeđivanje, nasljednost.

Hi-faktor – regulator organskih funkcija (koncept iz Momirovićevog


Kibernetičkog modela konativnih funkcija).

Holizam – pristup u kome se zagovara opisivanje i tumačenje fenomena (npr.


čovjeka, njegove ličnosti i ponašanja) iz perspektive cjelovitosti;
pojam suprotan elementarizmu (v. Elementarizam).

Hostilnost – neprijateljska nastrojenost, jedna od faceta neuroticizma u


Petofaktorskom modelu strukture ličnosti.

302
Humanistička paradigma – stajalište po kome je čovjek a priori dobro biće,
koje, osim nižih, posjeduje i više potrebe (samorazvoj, samo-
ostvarenje), a iz slobode njegovog djelovanja slijedi imperativ
preuzimanja odgovornosti za vlastite izbore i postupke.

Id – instanca ličnosti u Freudovom strukturalnom modelu, za koju se vezuje


princip zadovoljstva.

Idealno ja – skup svega onoga što želimo biti i čemu težimo (v. Realno ja;
Očekivano ja).

Identitet – poimanje sebe kao relativno istog, odnosno nepromjenjivog u


različitim situacijama i vremenskim tačkama.

Idiografski pristup – pristup kojim se proučava pojedinac, individua,


odnosno jedinka. Suprotan je nomotetičkom pristupu.

Imaginarno – registar, odnosno područje doživljavanja i iskustva postulirano


u okviru Lacanove teorije. Kroz Imaginarno pokušavamo spoznati
Realno, a Imaginarno čine: snovi, mašta, fantazija, halucinacije i
slično.

Implicitne teorije ličnosti – laičke pretpostavke o strukturi ličnosti,


kovariranju crta ličnosti i njihovoj ulozi u objašnjavanju ponašanja.

Impulzivno traženje senzacija – dimenzija u Zuckermanovom Alter-


nativnom petofaktorskom modelu. Odnosi se na traženje uzbuđenja, te
na preferiranje neočekivanih, novih i nepredvidljivih situacija. Ova
dimenzija značajno i pozitivno korelira sa psihoticizmom.

Integritet – poimanje vlastitih: osobina ličnosti, motivacije, emocija,


temperamenta, karaktera i kognicija kao sastavnih dijelova svojeg
''ja''.

Intelekt/kultura – dimenzija ličnosti po Modelu velikih pet, koju


karakteriziraju: originalnost, imaginacija, kreativnost, ideje, preis-
pitivanje postojećih vrijednosti vs. konvencionalnost, konzervativnost
i tradicionalnost.

303
Interakcionizam – stajalište po kojem je ponašanje pojedinca rezultat
njegove ličnosti i situacije u kojoj se nalazi.

Interindividualne razlike – razlike u karakteristikama, osobinama,


ponašanjima i slično, između pojedinaca.

Interpersonalni cirkumpleks – kružni model interpersonalnih odnosa,


vrijednosti i ličnosti. Čine ga dvije ortogonalne (nekorelirane)
dimenzije – dominacija (aktivitet) i toplina (zajedništvo), oko kojih je
opisana kružnica. Svaki sektor kruga određuje specifičnu kombinaciju
osobina, karakteristika i tendencija koje se odnose na pomenute dvije
dimenzije.

Intraindividualne razlike – razlike u: reakcijama, doživljajima, percep-


cijama, kognicijama, ličnosti, motivaciji itd. unutar samog pojedinca.
Drugim riječima, varijabilnost osobina i karakteristika određene osobe
u različitim situacijama i vremenskim tačkama.

Invia – Cattellov naziv za introverziju (v. Exvia).

Iskustveni ciklus – proces revidiranja personalnih konstrukata, koji se sastoji


od pet etapa (Kellyev konstrukt).

Izbjegavanje štete – dimenzija temperamenta u Cloningerovom


sedmodimenzionalnom modelu ličnosti. Odgovaraju joj osobine kao
što su prestrašenost i pesimizam vs. smjelost i optimizam.

Izvorne crte ličnosti – dimenzije ličnosti koje su trajne i stabilne. Riječ je o


širokim faktorima ličnosti, koji su ustvari latentne varijable
ekstrahirane na osnovu velikog broja manifestnih varijabli (pojam iz
Cattellove faktorsko-analitičke teorije ličnosti).

Jastvo – najvažniji arhetip, koji predstavlja srž (jezgro) ličnosti (analitička


psihologija C. G. Junga).

Ja – određeno je i kao self, sopstvo ili samstvo (v. Samstvo). ''Ja'' može biti
objekat svijesti (eng. Me) ili subjekat koji pojmi sebe (eng. I).

304
K

Karakter – koncept koj ima više značenja. Prvo, može se odnositi na tip
ličnosti. Drugo, može se odnositi isključivo na moralni aspekt ličnosti.
Treće, može obuhvatati: samokontrolu, snagu volje i samodi-
rektivnost.

Kardinalne crte ličnosti – glavne crte ličnosti koje gotovo u cijelosti


determiniraju ponašanje i ''životni put'' osobe. Premda svako od nas
posjeduje centralne crte ličnosti, rijetki posjeduju kardinalne crte.

Katarza – emocionalno pražnjenje, odnosno naglo ispoljavanje emocija.


Sinonim za katarzu je abreakcija (koncept nastao u okviru
psihodinamske tradicije).

Klaster analiza – statistička procedura koja ima za cilj klasificirati određene


slučajeve (entitete, sudionike, jedinke), s obzirom na njihova svojstva.
Sinonimi su taksonomska analiza i analiza grupisanja.

Klijentocentrični pristup – psihoterapijski pristup Carla Rogersa, koji se


odlikuje bezuslovnim prihvatanjem klijenta, empatičnošću i auten-
tičnošću psihoterapeuta.

Kognitivna paradigma – opisivanje i interpretacija različitih fenomena,


ponašanja i karakteristika, pozivajući se na procese kao što su:
percepcija, pamćenje, učenje, inteligencija, metakognicija i slično.

Kolektivno nesvjesno – zajedničko nesvjesno čovječanstva. Sadržaji


kolektivnog nesvjesnog su arhetipovi (koncept iz Jungove analitičke
psihologije).

Kompleks – u Jungovoj analitičkoj psihologiji, nakupina emocionalno


obojenih ideja i unutrašnjih predstava.

Kompleks inferiornosti – percepcija određenog tjelesnog, psihičkog ili


nekog drugog nedostatka, koja usmjerava naše ponašanje prema
njegovom prevazilaženju (Adlerova individualna psihologija).

Kompleks superiornosti – percepcija sebe kao ekskluzivne, najvrednije i


osobe bitnije od svih drugih (Adlerova individualna psihologija).

305
Komprehenzivnost modela ličnosti – njegova obuhvatnost, tj. stepen u
kome model uspješno subsumira indikatore i sadržaje crta ličnosti.

Konfirmatorna faktorska analiza (CFA) – statističko-psihometrijski


postupak koji ima za cilj testirati određeni teorijski model o
povezanosti ili uzročno-posljedičnoj vezi među varijablama. Ukoliko
se ispostavi da testirani model odgovara podacima, možemo ga
prihvatiti kao valjanu aproksimaciju stvarnih odnosa među
ispitivanim varijablama. CFA se takođe koristi u svrhu provjeravanja,
odnosno utvrđivanja faktorske (konstruktne) valjanosti određenog
instrumenta.

Kongruencija – slaganje između percepcija/poimanja sebe (npr. između


realnog i idealnog ''ja''). Termin je dio Rogersove fenomenološke
teorije ličnosti (v. Diskrepanca).

Konstitucionalne crte ličnosti – one crte koje su više fizičke (tjelesne)


prirode i koje se velikim dijelom nasljeđuju.

Konstruktivizam – pristup po kome je naše znanje konstruirano (stvoreno,


izgrađeno) djelovanjem različitih faktora i procesa (učenja, promiš-
ljanja/refleksije, percepcije i slično).

Konstruktivni alternativizam – Kellyev koncept, koji se odnosi na


mogućnost prilagođavanja ili izmjene personalnih konstrukata, s
obzirom na date okolnosti.

Konvencionalnost/konzervativnost – naziv negativnog pola otvorenosti za


iskustva, odnosno Intelekta/imaginacije (v. Otvorenost za iskustva;
Intelekt/imaginacija).

Kooperativnost – saradnja s drugima, dimenzija karaktera u Cloningerovom


Sedmodimenzionalnom modelu ličnosti.

Korolar – iskaz, izraz ili tvrđenje koje slijedi iz određene teoreme (termin
koji je, u našem kontekstu, bitan za razumijevanje Kellyeve Teorije
personalnih konstrukata).

306
L

Latentni sadržaj sna – skriveni sadržaji koji upućuju na određeni konflikt,


kompleks ili ''zabranjene'' nagone i tendencije osobe. Latentni sadržaji
sna su zamaskirani manifestnim sadržajima.

Lažni self – u Winnicottovom psihoanalitičkom pristupu, predstavlja oznaku


za ličnost koja nije autentična i spontana, već je rezultat očekivanja
okoline (v. Pravi self).

Leksička hipoteza – pretpostavka da se crte ličnosti mogu derivirati iz


govornog, prirodnog jezika određene društvene zajednice ili kulture.

Libido – u psihodinamskom pristupu je prvobitno označavao seksualnu, a


kasnije psihičku energiju.

Logoterapija – psihoterapijsko liječenje smislom (termin iz egzistencija-


lističkog pristupa V. Frankla).

Makijavelizam – dimenzija ličnosti koja je dio tzv. mračne trijade. Osobe za


koje kažemo da su makijavelisti, vode se principom ''cilj ne bira
sredstvo.'' Naziv ovog pojma nastao je od prezimena poznatog
italijanskog političkog mislioca i književnika s kraja XV i početka
XVI stoljeća (Niccolò Machiavelli).

Manifestni sadržaj sna – skup simbola koji se javljaju u snovima, a koji


nose dublja značenja (v. Latentni sadržaj sna).

Maskulini protest – potreba žena da budu: nezavisne, snažne, socijalno


odvažne, agresivne i sl. Drugim riječima, da nadvladaju svoju žensku
ulogu i prirodu, razvijanjem ''muških'' osobina (Adlerova individualna
psihologija).

Maskulinost – skup ''muških'' osobina ličnosti: dominantnost, agresivnost,


hrabrost, socijalna odvažnost i sl.

Mehanizmi odbrane – skup manevara kojima se služi ego, da bi se zaštitio


od destruktivnih nagona i impulsa ida (koncept nastao u okviru

307
psihodinamske paradigme). Možemo ih podijeliti u: zrele, nezrele i
neurotične.

Metapatologija – skup problema koji nastaju usljed nezadovoljenosti viših


potreba, tj. B-potreba (koncept iz Maslowljeve teorije ličnosti).

Model velikih pet – model strukture ličnosti nastao u okviru leksičke


paradigme. Obuhvata pet širokih (globalnih) dimenzija ličnosti:
ekstraverziju (surgenciju), emocionalnu stabilnost, savjesnost, sa-
radljivost (ugodnost) i intelekt/kulturu.

Narcisoidnost – pretjerana ljubav prema sebi, naglašeno vjerovanje u vlastite


sposobnosti i izrazito pozitivno vrednovanje sebe. Uz primarnu
psihopatiju i makijavelizam, narcisoidnost je dio mračne trijade (v.
Makijavelizam).

Negativna prošlost – negativna percepcija prošlih iskustava, organizovana u


vidu temporalnog okvira (Zimbardova Teorija vremenskih per-
spektiva).

Negativna valencija – evaluativni aspekt (dimenzija) ličnosti iz Modela


velikih sedam. Uz nju su vezani sljedeći deskriptori: okrutan, zao,
gadan, mrzak, prezren i sl.

Nekrofilni karakter – tip ličnosti (karaktera), odnosno socijalne orijentacije


za koju se vezuje mržnja prema životu i preferencija uništavanja,
raspadanja, truljenja i slično (Frommova teorija ličnosti).

Neuroticizam – dimenzija ličnosti u Petofaktorskom modelu i Eysenckovom


PEN sistemu (kao i u mnogim drugim modelima strukture ličnosti).
Neuroticizam obuhvata: anksioznost, vulnerabilnost, hostilnost,
zabrinutost, depresivnost... Njegov negativni pol je emocionalna
stabilnost.

Nomotetički pristup – pristup kojim se koristimo prilikom izučavanja


karakteristika, svojstava i osobina velikog broja jedinki. Ovdje nas

308
zanimaju npr. interindividualne razlike (varijabilnost), prosječne
vrijednosti (centralna tendencija) i slično.

Noogene neuroze – pojam iz Franklovog egzistencijalističkog pristupa.


Noogene neuroze su poremećaj modernog doba, koji nastaje usljed
percipiranog nedostatka smisla života. Glavni simptomi su: dosada,
nezadovoljstvo, besperspektivnost, osjećaj nedovoljne emocionalne
ispunjenosti..., a u ekstremnoj formi, noogene neuroze mogu voditi
autodestruktivnim tendencijama i aktivnostima.

Oblikovanje ponašanja – koncept nastao u okviru Skinnerovog


biheviorizma. Uz pomoć operantnog uslovljavanja, ponašanje
životinje ili čovjeka modificiramo tako da se mijenja u unaprijed
zacrtanom (željenom) smjeru.

Očekivano ja – dio selfa koji se odnosi na sve ono što drugi očekuju da
jesmo ili da budemo.

Oralna faza – faza psihoseksualnog razvoja, koja traje otprilike do kraja


prve godine života. U ovoj fazi, libidinalna energija je locirana u
predjelu usnog otvora (Freudova psihodinamska teorija ličnosti).

Organizmičko vrednovanje – proces subjektivnog cijenjenja i težnje ka


onome što je pozitivno i dobro za nas (Rogersova fenomenološka
teorija ličnosti).

Orijentacioni okvir – referentni sistem percipiranja i tumačenja vlastitih


iskustava i događaja u životu (Frommova teorija ličnosti).

Otvorenost za iskustva – dimenzija iz Petofaktorskog modela strukture


ličnosti. Osobu koja je otvorena za (nova) iskustva opisuju sljedeći
pridjevi: kreativnost, radoznalost, maštovitost, originalnost...
Negativni pol ove dimenzije može se odrediti kao: konvencionalnost,
tradicionalnost i konzervativnost. Ovoj dimenziji odgovara intelekt/
kultura iz Modela velikih pet.

Objekt malo ''a'' – objekt želje, koja nikada ne može biti u potpunosti
ostvarena (Lacanova psihoanalitička teorija).

309
P

Paranoidno-shizoidna pozicija – faza u dječjem razvoju, koja nastupa


odmah po rođenju. Odlikuje se fragmentiranom, odnosno dezor-
ganiziranom percepcijom okoline i ljudi kojima je dijete okruženo
(kovanica nastala u okviru psihodinamskog pristupa M. Klein).

Patocentrična paradigma – opisivanje i interpretacija psiholoških fenomena


iz ugla psihopatologije ili somatopatologije.

Persona – arhetip koji je određen kao fasada (''maska'') ličnosti (analitička


psihologija C. G. Junga).

Personalni konstrukti – kalupi, odnosno okviri interpretacije iskustava


(Kellyeva Teorija personalnih konstrukata).

Personolozi – teoretičari crta ličnosti.

Perzistencija – ustrajnost u ponašanju, odnosno posvećenosti određenom


zadatku. Perzistencija je crta temperamenta u Cloningerovom Sedmo-
faktorskom modelu ličnosti.

Petofaktorski model – model strukture ličnosti koji obuhvata pet širokih


dimenzija: neuroticizam, ekstraverziju, savjesnost, saradljivost/ugo-
dnost i otvorenost prema iskustvu.

P-faktor – sinonim za generalni faktor ličnosti (GFP), koji je pandan g-


faktoru kognitivnih sposobnosti (inteligencije).

Plastičnost – dimenzija ličnosti iz Modela velikih dva. Plastičnost je


definirana kao prilagodljivost, odnosno fleksibilnost ličnosti, a
obuhvata ekstraverziju i otvorenost prema iskustvu.

Poštenje/skromnost – dimenzija ličnosti HEXACO modela. Pokriva njen


moralni aspekt, odnosno: iskrenost, pravičnost, skromnost, nedostatak
težnje ka materijalnim stvarima (bogatstvu, raskoši...) i slično.

Površinske crte ličnosti – crte koje mogu varirati od situacije do situacije, za


razliku od izvornih crta ličnosti (v. Izvorne crte ličnosti).

310
Pozitivna prošlost – pozitivan pogled na prošla iskustva, koji čini jednu
vrstu temporalne perspektive (Zimbardova Teorija vremenskim per-
spektiva).

Pozitivna valencija – evaluativna dimenzija ličnosti, koja je dio Modela


velikih sedam. Obuhvata atribute kao što su: izvrstan, natprosječan,
zadivljujući, izvanredan, istaknut i slično (v. Negativna valenca).

Pravi self – u Winnicottovom psihoanalitičkom pristupu, oznaka za


autentičnu ličnost (ili njen dio), koja se razvija zahvaljujući iskrenoj
ljubavi i toplini koje skrbnik pruža djetetu.

Prelazni (tranzitivni) objekt – objekt i/ili aktivnost koji pomaže djetetu da


iz faze u kojoj dominira imaginacije pređe na realnije sagledavanje
svijeta i objekata/značajnih drugih. Prelazni objekat takođe pomaže
djetetu da pojmi kako drugi objekti nisu integralni dio njega samoga,
već imaju vlastitu, odvojenu egzitenciju u ''vanjskom'' svijetu (psiho-
analitičko stajalište D. Winnicotta).

Princip ekvivalencije – princip očuvanja psihičke energije u Jungovoj


analitičkoj psihologiji. Ukoliko se ulaganje energije u određeno
područje psihe smanji, psihička energija nije potrošena ili izgubljena,
već je transformirana u nešto drugo, tj. ulaže se u neka druga područja
psihe.

Princip entropije – princip kretanja energije (Jungova analitička psihologija)


koji se definira kao ''ujednačavanje'' njenog investiranja u različite
dijelove i sadržaje psihe, odnosno postizanje jednog vida energetske
homeostaze (po principu spojenih posuda, u fizici).

Princip suprotnosti (opozicije) – princip po kojem je stvaranje psihičke


energije uslovljeno postojanjem određenih suprotnosti, konflikata i
slično. Što su ove suprotnosti jasnije (''oštrije''), tj. ekstremnije, to je
produkcija psihičke energije veća. Takođe, izraženija je i motivacija
ličnosti (Jungova analitička psihologija).

Produktivni karakter – po Frommu, najzreliji i najprilagođeniji oblik


socijalne orijentacije. Osobe koje pripadaju produktivnom karakteru,

311
imaju vlastiti sistem vrijednosti i principa, vole život i osjećaju ljubav
prema čovječanstvu.

Proprijum – termin koji je koristio G. Allport, kako bi označio ''ja'' ili ''self''.

Psihodinamska paradigma – paradigma (perspektiva) po kojoj je naše


ponašanje determinirano dinamikom unutar ličnosti. Po psiho-
dinamskoj paradigmi, velika većina ponašanja je pod uticajem
nesvjesnog dijela ličnosti.

Psihoticizam – jedna od dimenzija ličnosti u Eysenckovom PEN modelu.


Osobe koje postižu visoke rezultate na skali psihoticizma usmjereni
su protiv ljudi, bezosjećajni su, često se separiraju od drugih i vole
aktivnosti koje nose određene rizike.

Realno – registar (područje) postulirano Lacanovom psihoanalitičkom


teorijom. Odnosi se na stvari po sebi, odnosno na nešto do čega ne
možemo doći, uprkos svim nastojanjima, jer nam na tom putu stoji
Simboličko (v. Simboličko).

Realno ja – skup karakteristika i osobina koje nas čine onakvima kakvi


jesmo u datom trenutku (v. Očekivano ja).

Receptivni karakter – socijalna orijentacija koju karakterizira pasivni


konzumerizam, odnosno usvajanje svega onoga što se nudi, npr.:
tuđih stavova, interesovanja, vrijednosti, navika i sl. Poznat je i kao
primalački karakter (Frommova teorija ličnosti).

Rezilijentnost – psihofiziološka otpornost, pojam suprotan vulnerabilnosti


(v. Vulnerabilnost).

Sakupljački karakter – socijalna orijentacija koja je popularno nazvana


''sindromom hrčka''. Ovakva osoba sakuplja sve do čega može doći,
bez obzira što možda prikupljene stvari nemaju nikakvu materijalnu
ili emocionalnu vrijednost (Frommova teorija ličnosti).

312
Samoaktualizacija – ostvarenje svih svojih potencijala, odnosno samo-
ostvarenje (koncept vezan uz Maslowljevu hijerarhiju potreba i još
neke humanističke pristupe).

Samoefikasnost – osjećaj vlastite djelotvornosti, odnosno učinkovitosti


(koncept iz Bandurinog sociokognitivnog pristupa).

Samopoštovanje – osjećaj vlastite vrijednosti i kompetentnosti, u vidu


cijenjenja samog sebe.

Samotranscendencija – jedna od dimenzija karaktera u Cloningerovom


Sedmodimenzionalnom modelu ličnosti. Odnosi se na transpersonalni,
kreativni i spiritualni aspekt ličnosti. Samotranscendencija je takođe
potreba koja je na vrhu hijerarhije motivacije, u proširenoj
Maslowljevoj ''piramidi'' potreba.

Samousmjerenost – definirana je atributima, kao što su pouzdanost i


svrhovitost vs. besperspektivnost i besciljnost (dimenzija karaktera u
Cloningerovom Sedmodimenzionalnom modelu ličnosti).

Samstvo – sinonim za self, odnosno ''ja''. U okviru individualne psihologije


A. Adlera, postoji pojam kreativnog (stvaralačkog) samstva.

Savjesnost – crta ličnosti u Modelu velikih pet, Petofaktorskom modelu,


HEXACO modelu i Modelu velikih sedam. Njen pozitivni pol
određuju sljedeći deskriptori: odgovoran, pouzdan, vrijedan..., a
negativni pol: aljkav, neodgovoran, nesavjestan...

Self-koncept – slika o sebi, rezultat poimanja sebe.

Sigma-faktor – regulator reakcija napada (Momirovićev Kibernetički model


konativnih funkcija).

Simboličko – registar (područje), postulirano Lacanovom psihoanalitičkom


teorijom. Obuhvata: zakone, norme, pravila, vrijednosti, očekivanja
okoline i slično.

Sinhronicitet – smislena koincidencija događaja, odnosno istvoremeno


pojavljivanje dva fenomena, što nosi relevantno značenje za osobu
(koncept iz analitičke psihologije C. G. Junga).

313
Situacionizam – stajalište po kome ponašanje ljudi određuje situacija u kojoj
se nalaze, a vrlo malo ili nikako osobine ličnosti koje posjeduju.

Sjenka – jedan od najvažnijih arhetipova (koncept iz analitičke psihologije


C. G. Junga), koji obuhvata naše: osobine, karakteristike, nagone i
težnje koje ne ispoljavamo otvoreno i javno, već ih krijemo iza fasade
ličnosti (v. Persona).

Skala laži – validaciona skala, koja služi za provjeru sklonosti sudionika


davanju socijalno poželjnih odgovora (ističu svoje pozitivne osobine i
prihvatljiva ponašanja, a umanjuju vlastite negativne osobine i
socijalno nepoželjna ponašanja i navike). Sinonim za skalu laži je
skala disimulacije.

Slobodne asocijacije – tehnika nastala u sklopu psihoanalize, kojom se


pokušava doći do podsvjesnih sadržaja. Klijent (analizand) treba, bez
zadrške, govoriti sve ono što mu padne na pamet, odnosno spontano
verbalizirati svoj asocijativni niz. Analitičar interpretira i povezuje
ovaj materijal, kako bi došao do valjanih tumačenja klijentovog
problema i, eventualno, do njegovog uzroka.

Sržne uloge – socijalne uloge tipične za određenu osobu, tj. uloge u kojima
se osoba često ili redovno nalazi (Kellyev koncept).

Stabilnost – dimenzija ličnosti u Modelu velikih dva. Obuhvata kon-


zistentnost afektivnog, emocionalnog i socijalnog aspekta ličnosti, a
uključuje: emocionalnu stabilnost, ugodnost/prijatnost i savjesnost.

Stadijum ogledala – po Lacanu, važna faza u razvoju djeteta, u kojoj se ono


suočava sa svojom slikom u ogledalu (odvija se između 6. i 18.
mjeseca života). Međutim, ova slika nije realna, već je samo odraz
djetetovog tijela, koje je ono prije doživljavalo dezintegriranim,
odnosno fragmentiranim.

Struktura (sklop) ličnosti – sistem crta (dimenzija) ličnosti i odnosa među


njima.

Sukorancija – potreba da brinemo o onima koji trebaju pomoć, kao i potreba


za tuđom podrškom i brižnošću (Murrayeva teorija ličnosti).

314
Superego – jedna od instanci ličnosti u Freudovom strukturalnom modelu.
Superego je vođen principom moraliteta, a predstavlja internatizirane
norme i vrijednosti društva u kome živimo.

Surgencija – sinonim za ekstraverziju.

Svijet kvalitete – skup interesovanja, stremljenja, vrijednosti i svega ostalog


što je značajno za pojedinca (koncept iz Glasserove realitetne
terapije).

Tanatos – instinkt smrti, koji obuhvata agresivnost i destruktivnost prema


sebi i/ili drugima (Freudova psihodinamska teorija ličnosti).

TAT – akronim za Test tematske apercepcije. Ovaj test su osmislili Morgan i


Murray, a sastoji se od serije slika, na osnovu kojih sudionik treba
ispričati kratke priče (ko je na slici, šta se dešava, koji je ishod
situacije itd.). TAT spada u projektivne testove.

Tema – u Murrayevoj teoriji ličnosti, spoj potrebe i pritiska (v. Alfa-pritisak i


Beta-pritisak).

Temeljna atribucijska pogreška – pripisivanje uzroka ponašanja osobinama


ličnosti, odnosno dispozicijama pojedinca, a ne situacijskim fak-
torima.

Temperament – specifičan način emocionalnog reagiranja pojedinca. Ljudi


se razlikuju po intenzitetu, brzini i učestalosti afektivne ekspresije.

Tipologija ličnosti – rezultat pristupa suprotnog dimenzionalnom. Tipovi


ličnosti su diskretne kategorije, a savremena tipologija ličnosti
obuhvata tri (proto)tipa: rezilijentni, pretjerano kontrolirani i
nedovoljno kontrolirani.

Toplina – dimenzija interpersonalnog cirkumpleksa, sinonimno označena


kao zajedništvo. Toplina je takođe faceta ekstraverzije, odnosno
ugodnosti, u zavisnosti od modela ličnosti o kojem govorimo.

315
Transcendentna funkcija – mehanizam koji omogućava integraciju ostalih
funkcija i balans između svjesnog i nesvjesnog dijela ličnosti (koncept
iz Jungove analitičke psihologije).

Traženje novina – dimenzija temperamenta u Cloningerovom Sedmo-


faktorskom modelu ličnosti. Na ovu dimenziju se odnose deskriptori
kao što su entuzijastičnost i radoznalost vs. promišljenost i opreznost.

Tržišni karakter – socijalna orijentacija koja se odlikuje prodajom i/ili


razmjenom materijalnog i nematerijalnog (npr. vrijednosti, znanja,
vještina, informacija itd.). Ovakva osoba sve svoje osobine,
sposobnosti, ideje... posmatra kao robu, koja se može prodati drugima
(Frommova teorija ličnosti).

Ugodnost – dimenzija ličnosti u modelima koji se zasnivaju na leksičkoj


hipotezi i u Petofaktorskom modelu. Određena je i kao: saradljivost,
prijatnost, dobrodušnost i prijateljska nastrojenost. Njen pozitivni pol
je definiran sljedećim personalnim atributima: empatičnost, altruizam,
saosjećajnost i slično, a negativni pol: antagonizmom, bez-
osjećajnošću i nesaradljivošću.

Veliki Drugi – personifikacija Simboličkog (Lacanova psihoanalitička


teorija; v. Simboličko).

Viscerogene potrebe – fiziološke, odnosno primarne potrebe, u okviru


Murrayeve teorije ličnosti.

Vremenske perspektive – perceptivno-interpretativni okviri vlastitih doživ-


ljaja i iskustava, prvenstveno određeni temporalnom dimenzijom
(koncept iz Zimbardove Teorije vremenskih perspektiva).

Vrhunska iskustva – doživljaji cjelovitosti, jedinstva sa univerzumom i


blaženstva. Nazivaju se i: iskustvima platoa, okeanskim osjećanjima,
transpersonalnim iskustvima, očaravajućom obuzetošću itd.

Vulnerabilnost – u našem kontekstu, emocionalna ranjivost.

316
Z

Zajedništvo – dimenzija interpersonalnog cirkumpleksa (v. Interpersonalni


cirkumpleks), koja je nekim u varijacijama ovog modela nazvana
toplinom ili ljubavlju.

Zavisnost od nagrade – dimenzija temperamenta iz Cloningerovog


Sedmofaktorskog modela ličnosti. Pozitivni pol ove crte se odnosi na
otvorenost i toplinu, a negativni na separiranost i povučenost.

317
318
BILJEŠKA O AUTORU

Rođen sam 26. maja 1987. godine u/na Cetinju (Crna Gora). Osnovnu i
srednju školu završio sam u Kotoru, a dodiplomski i diplomski studij
psihologije u Sarajevu. Magistrirao sam 2011. godine, sa temom iz oblasti
psihologije ličnosti.

Može se reći da sam emocionalno labilni introvert, premda katkad znam


iznenaditi svojom staloženošću i pribranošću. Savjestan sam, ugodan u
društvu, ali neprijatan u prilikama kada trebam govoriti o društvenim
dešavanjima. Otvoren sam za nova iskustva, pritom ne pokazujući znake
kompulzivnog traženja senzacija i novina.

Težim ka samotranscendenciji i vrhunskim iskustvima na konvencionalne,


klasične načine. Svojom knjigom: ''Manifest transegzistencijalne psihologije:
preteče, načela i srodne teme'', pokušao sam i drugima pomoći da samo-
uvjereno i svrsishodno koračaju putem samoaktualizacije.

Često se volim poigrati socijalnom zbiljom, ali i ponuditi koju interesantnu


pjesničku opservaciju događaja koji mi zapadnu za oko. Tako je i nastala
moja druga knjiga: ''Siroče vasione: poezija, mini-proza i drama.''

Jedno vrijeme sam bio ozbiljno zainteresiran za psihologiju menadžmenta.


Ovo poglavlje sam brzo zatvorio svojim organizacijskim vodičem: ''Lov na
poslovni uspjeh: praktični priručnik''.

S vremena na vrijeme, napišem pokoji naučni članak. Četrnaesti je ugledao


svjetlost dana, a petnaesti je trenutno podvrgnut carskom rezu neumornih
recenzenata.

Nekada osjetim potrebu da se obratim javnosti. To isključivo činim putem


pisanih medija. TV gledam iz nužde i dosade. U posljednje vrijeme, moj
jedini način da iskarikiram intelektualni snobizam i sociopolitičku selekciju
na našim prostorima, je pisanje neke kratke priče. Do sada sam uspio
proizvesti samo dva komada ove književne forme.

Moja osnovna područja interesovanja su: psihologija ličnosti, psihopato-


logija, psihijatrija, psihometrija i primijenjena matematika.

319
Nisam zaposlen, niti politički opredijeljen. Možda bi ovdje umjesto riječi
''niti'', trebala stajati odrednica ''zato što nisam''. Trudim se, koliko je to
moguće iz ovih uslova preživljavanja i životarenja, doprinositi nauci i struci
na prostoru Bosne i Hercegovine, te Crne Gore. S obzirom na nemilost života
i okolnosti koje nužno vode srozavanju mog dostojanstva, nisam u prilici
vješto i luksuzno opremiti ovu knjigu. Stoga molim profesionalnu i laičku
javnost da mi oproste usljed eventualnih tehničkih propusta, te nedostatka
stručne recenzije.

Kako ne bih ovo iznošenje ''osnovnih informacija'' o sebi završio u


pesimističnom ili apokaliptičnom tonu, navešću još sljedeće: zalažem se i
aktivno učestvujem u širenju saznanja proisteklih iz pozitivne psihologije, jer
je to ono što nas u ovim vremenima jedino može navesti da ustrajemo i
unaprijedimo svoje bitisanje.

320

View publication stats

You might also like