Professional Documents
Culture Documents
PSIHOLOGIJALINOSTInaslovnica PDF
PSIHOLOGIJALINOSTInaslovnica PDF
net/publication/271524283
CITATIONS READS
3 6,066
1 author:
Selman Repišti
Clinical Centre of Montenegro
63 PUBLICATIONS 35 CITATIONS
SEE PROFILE
Some of the authors of this publication are also working on these related projects:
The fundamental developmental milestones as a means of stimulating the development of pre-school children View project
All content following this page was uploaded by Selman Repišti on 30 January 2015.
PSIHOLOGIJA LIČNOSTI
TEORIJA I EMPIRIJA
Podgorica, 2015
Selman Repišti
Psihologija ličnosti: Teorija i empirija
Izdavač:
Autorsko izdanje
e-mail: selman9r@yahoo.com
Mjesto izdanja:
Podgorica
Lektor i korektor:
Ilda Imamović
Štampa:
INDEX LINE, Sarajevo
Tiraž:
100
COBISS.CG-ID 26460688
Majka mi je oduvijek govorila da imam dušu kameleona, bez moralnog
kompasa usmjerenog prema sjeveru, bez fiksne ličnosti; samo unutarnju
neodlučnost, široku i valovitu poput okeana.
Predgovor 1
Kako koristiti ovu knjigu 2
1. Osnove psihologije ličnosti 3
2. Psihodinamska teorija Sigmunda Freuda 15
3. Analitička psihologija: Teorija ličnosti C. G. Junga 37
4. Lacanov psihoanalitički pristup 53
5. Socio-psihoanalitički pristup Karen Horney 63
6. Sociopsihološki pristup Ericha Fromma 71
7. Još neki značajni neoanalitičari 81
7.1. Anna Freud 81
7.2. Melanie Klein 82
7.3. Donald Winnicott 83
7.4. Harry Sullivan 85
8. Individualna psihologija Alfreda Adlera 89
9. Personologija Henrya Murraya 97
10. Teorija motivacije Abrahama Maslowa 107
11. Još neki humanisti i egzistencijalisti 119
11.1. Carl Rogers 119
11.2. William Glasser 120
11.3. Viktor Frankl 123
12. Teorija ličnih konstrukata Georgea Kellya 128
13. Bihevioralni i sociokognitivni pristupi 139
13.1. Biheviorizam B. F. Skinnera 139
13.2. Sociokognitivni pristup A. Bandure 141
13.3. Teorija vremenskih perspektiva P. Zimbarda 143
14. Teorija ličnosti Gordona Allporta 149
15. Dimenzionalna teorija ličnosti Hansa Eysencka 161
16. Faktorsko-analitička teorija ličnosti Raymonda Cattella 171
17. Ličnost u petodimenzionalnom prostoru 181
17.1. Model velikih pet 181
17.2. Petofaktorski model 183
18. HEXACO i Model velikih sedam 191
18.1. HEXACO model 191
18.2. Model velikih sedam 193
19. Model velikih dva i generalni faktor ličnosti 201
19.1. Model velikih dva 201
19.2. Generalni faktor ličnosti 203
20. Kružni modeli ličnosti 209
20.1. Interpersonalni cirkumpleks 209
20.2. AB5C model 213
21. Psihofiziološki pristupi ličnosti 217
21.1. Teorija osjetljivosti na potkrepljenje 217
21.2. Psihobiološki model temperamenta i karaktera 221
21.3. Momirovićev Kibernetički model 225
21.4. Zuckermanov Alternativni petofaktorski model 228
22. Odbačene i savremene tipologije ličnosti 233
23. Situacijski faktori i implicitne teorije ličnosti 241
23.1. Debata ličnost vs. situacija 241
23.2. Implicitne teorije ličnosti 244
24. Pretpostavke o sklopu ličnosti životinja 247
25. Psihologija ličnosti u kontekstu 253
25.1. Psihologija ličnosti u organizacijskom kontekstu 253
25.2. Psihologija ličnosti u edukacijskom kontekstu 255
25.3. Psihologija ličnosti i sport 256
25.4. Psihologija ličnosti i saobraćaj 257
25.5. Psihologija ličnosti u forenzičkom kontekstu 257
26. Sinteza izloženih teorija i istraživanja 259
Reference 263
Rječnik ključnih termina 295
Bilješka o autoru 319
PREDGOVOR
Autor
1
KAKO KORISTITI OVU KNJIGU
2
1. OSNOVE PSIHOLOGIJE LIČNOSTI
3
Za Raymonda B. Cattella (1950), ličnost je ono što omogućava
predviđanje šta će određena osoba uraditi u datoj situaciji. Ovom definicijom
istaknuta je prediktivna moć osobina ličnosti, dok je s druge strane
potcijenjen uticaj okolinskih uslova, odnosno, specifičnost socijalnih situacija
u kojima se može osoba zadesiti. Međutim, jedan od osnovnih ciljeva nauke
(pored deskripcije i eksplanacije) je i predviđanje, a ono u psihologiji ne
podrazumijeva nužno uzročno-posljedičnu vezu između pojava. Dakle, po
Cattellovoj definiciji, za osobine ličnosti se ne tvrdi da uzrokuju nečije
ponašanje, već da na osnovu njihovog poznavanja možemo pretpostaviti
nečije bihevioralne obrasce i načine reagovanja na okolinske uslove.
4
McCrae i Costa (1990), dvoje prominentnih istraživača u savremenoj
psihologiji ličnosti, ponudili su defniciju crta ličnosti, kao njenih sastavnica.
Po njima, crte ličnosti su dimenzije individualnih razlika u tendencijama
ispoljavanja konzistentnih obrazaca mišljenja, osjećanja i aktivnosti (McCrae
i Costa, 1990). Ovi autori dodaju da su crte ličnosti stabilne tokom života. Ni
ova definicija ne isključuje druge psihološke varijable, odnosno individualne
razlike koje bi takođe mogle biti relativno trajne. Međutim, njena je prednost
da osobine ličnosti određuje kao tendencije ispoljavanja određenih obrazaca.
Dakle, ona ne implicira strogu uzročnost, niti manifestaciju osobina ličnosti
kao realnih i opipljivih entiteta, što je u skladu sa samom njihovom prirodom
(tj. sa samom činjenicom da su crte ličnosti konstrukti, odnosno latentne
dimenzije).
5
1.2. Paradigme i pristupi u psihologiji ličnosti
6
Humanističko-egzistencijalistička paradigma pretpostavlja: čovjekovu
prirodnu težnju za samoostvarenjem, slobodnu volju, odgovornost prema sebi
i drugima, čovjeka kao a priori dobro (''bezgrešno'') biće, smisao života itd.
a) biološki domen;
b) intrapsihički domen;
c) kognitivno-iskustveni domen
(eng. cognitive–experiential domain);
d) socijalni i kulturalni domen;
e) dispozicijski domen i
f) domen prilagođavanja (eng. adjustment domain).
7
S druge strane, kognitivno-iskustveni domen obuhvata svjesne
unutrašnje procese i posljedična lična iskustva ljudi: stavove, vjerovanja,
percepcije, poimanje sebe i interpretaciju vlastitih iskustava. Primjer teorije
koja u pravom smislu te riječi nije teorija ličnosti, je Zimbardova teorija
vremenskih perspektiva. Primjer iz psihologije ličnosti je Kellyjeva teorija
ličnih konstrukata.
8
f) kognitivna/REBT (REBT je akronim za racionalno-emocionalno-
bihevioralnu psihoterapiju; a autori su: Albert Bandura, Albert
Ellis i Ulric Neisser) i
g) humanistička (Abraham Maslow, Albert Ellis, Carl Rogers).
9
nesvjesnih procesa, te da nema dovoljno elemenata za pretpostavku o uticaju
slobodne volje pojedinca. S druge strane, humanističko-egzistencijalistički
pristupi u prvi plan stavljaju slobodnu volju osobe, odnosno njenu svijest o
tome da ima izbora u životu, te o odgovornosti koju slobodna volja za sobom
nosi. Slično, kognitivistički usmjereni teoretičari i istraživači su vidjeli
pojedinca kao aktivnog subjekta u vlastitom životu, koji postavlja teorije o
sebi i svijetu, te modifikuje svoje misaone sheme u skladu sa novim
percepcijama i iskustvima. Teorije crta (npr. psiholeksički pristupi koji će biti
obrađeni kasnije) su pozicionirani na sredini ovog kontinuuma.
10
ličnosti usmjerena ka uspostavljanju psihološke i fiziološke ravnoteže
(biološke i psihoanalitičke teorije). Pristupi koji su počivali na temeljima
ovog principa, negirali su postojanje viših psiholoških potreba (samo-
aktualizacije, odnosno ostvarenja svih svojih potencijala). Međutim, huma-
nistički i egzistencijalistički teorijski okviri uključuju čovjekovu prirodnu
potrebu za samoostvarenjem i razvijanjem autentične, harizmatične ličnosti
koja je svjesna smisla svoga života.
11
Primjećujemo da se većina ovih dimenzija poklapa sa kontinuumima
koje su predložili Schultz i Schultz (2005): sloboda vs. determinizam;
nomotetičnost (univerzalnost) vs. idiografičnost (jedinstvenost), homeostaza
(ekvilibrijum) nasuprot heterostazi (lični rast), kao i nasljeđe nasuprot okolini
(odgoju).
12
1.4. Karakteristike kvalitetnih teorija i modela ličnosti
Rekapitulacija poglavlja
13
11. Šta je domen prilagođavanja?
12. Kako je shvaćena ličnost u okviru humanističko-egzistencijalističke
škole psihološke misli?
13. Navesti naziv suprotnog pola sljedećih dimenzija: nasljeđe –
_______________; homeostaza – _____________ ; elementarizam –
_______________.
14. Šta znači da je kvalitetna teorija parsimonična?
15. Šta je kognitivno-iskustveni domen?
14
2. PSIHODINAMSKA TEORIJA SIGMUNDA FREUDA
15
Freud se prvi put susreo s Carlom Jungom 3. marta 1907. godine,
kada su vodili gotovo neprekidan razgovor 13 sati. Uzajamno divljenje i
poštovanje je trajalo određeno vrijeme (tokom kojeg je Freud Junga nazivao
svojim ''krunisanim princem'', ''duhom njegovog duha'' i svojim ''briljantnim
nasljednikom''). Međutim, kako se Jung nije slagao sa određenim Freudovim
pretpostavkama, njihov konačni razlaz dogodio se 1913. godine, kada su se i
posljednji put vidjeli. Haule (1993) smatra da je u Jungovim očima otac
psihoanalize postao njegova očinska figura, a razvoj odnosa ova dva
analitičara opisuje kao postupno opadanje erosa između njih.
16
odmah ''ispod površine'', koje (idući prema ''većoj dubini'') prelazi u
nesvjesno.
17
nesvjesnom, jednim dijelom u predsvjesnom (Freud, 1955), a samo malim
dijelom pripada svjesnom ''prostoru'' ličnosti.
18
ipak nije bila dovoljna za izlječenje Freudovih klijenata, već je bilo nužno
osvijestiti potisnute sadržaje i nadvladati klijentove otpore. Drugim riječima,
ove sadržaje je trebalo dovesti u svjesni dio ličnosti, te ih procesom
racionalnog rasuđivanja prihvatiti (integrirati u svoju psihu, pamćenje i
iskustvo) ili argumentirano odbaciti (Jolibert, 1993). Dakle, psihoanalitičar
pomaže klijentu da prorijedi ili napusti korištenje nezrelih i neurotičnih
mehanizama odbrane, u cilju poboljšanja mentalnog zdravlja i unapređenja
njegove psihosocijalne prilagodbe. Inače, abreakcija je za Breuera bila
verbalno izražavanje emocija, dok je u kasnijim radovima Freuda i Breuera
ovaj termin revidiran, te je određen kao emocionalno pražnjenje (Hart i
Brown, 1992).
- represija (potiskivanje);
- racionalizacija (dva tipa – ''slatki limun'' i ''kiselo grožđe'');
- premještanje;
- regresija;
- fiksacija;
- reaktivna formacija (formirana ili pretformirana reakcija);
- negacija (poricanje);
- sublimacija (nadilaženje);
19
- kompenzacija (i natkompenzacija);
- projekcija;
- idealizacija;
- odrađivanje (eng. acting out);
- anticipacija;
- izbjegavanje;
- identifikacija;
- izolacija;
- pasivna agresija;
- supresija;
- simbolizacija;
- otpor;
- humor;
- autistična fantazija;
- konverzija;
- altruizam i
- efekt lažnog konsenzusa.
20
olakšao jedan vid psihološkog, socijalnog ili materijalnog gubitka. Primjer je
sljedeći: osoba je izgubila potencijalnog poslovnog partnera (jer se on, npr.,
predomislio zbog njemu znanih razloga), te može utješiti sebe tako da se
pozove na mogući rizik poslovnog projekta koji bi radila sa tim partnerom
(drugim riječima, možda se ulaganja osobe ne bi isplatila onoliko koliko je
željela, ili se partnerstvo ne bi odvijalo u povoljnom smjeru). Ipak, mnoge
racionalizacije ne moraju biti realne, pa mogu osobu ''udaljiti'' od stvarnog
svijeta i ''gurnuti'' je u svijet imaginarnog.
21
Negaciju koristimo na način da poričemo neprijatne impulse, saznanja
i iskustva, jer bi ona mogla narušiti sliku o nama ili smanjiti naše psihološko
blagostanje. Žena koja se pogleda u ogledalo i primijeti da izgleda starije,
može uvjeravati sebe da joj se to učinilo, u cilju očuvanja stabilnog fizičkog
self-koncepta (tj. pozitivne slike o svom fizičkom izgledu).
22
Odrađivanje (eng. acting out) je način izlaženja na kraj sa stresorima i
emocionalnim konfliktima, tako da se umjesto suočavanja i promišljanja o
njima, pribjegava specifičnim oblicima ponašanja. Naprimjer, dijete koje je
frustrirano počeće plakati, skakati, vikati ili će nešto slomiti.
23
o tome da obavi posao (odnos), bez emocionalnog vezivanja za svog klijenta
i bez osjećaja gađenja, ukoliko joj neki vid aktivnosti nije prijatan.
24
samoveličajući/samouzdižući humor. Četvrtom vrstom (stilom) humora
olakšavamo i podstičemo odnose s drugima (afilijativni humor), pri tome
smanjujući tenzije i anksioznost članova grupe ljudi u kojoj se nalazimo (npr.
Lefcourt, 2001).
25
ako ima pozitivan stav prema tome, smatraće da veći broj drugih ljudi takođe
ima pozitivan stav prema datom objektu. Ukoliko neko ima negativan stav
prema određenom fenomenu ili društvenom pitanju, tvrdiće da veći dio
populacije ima isti ili sličan odnos prema tom pitanju (temi, fenomenu). Ross,
Greene i House (1977), u svjetlu atribucijske teorije, efekat lažnog
konsenzusa određuju kao poimanje vlastitih bihevioralnih izbora i prosudbi
kao relativno uobičajenih i prilagođenih datim okolnostima (''svaka/prosječna
osoba bi uradila ono što sam ja preduzeo u ovakvoj situaciji''), a da se pritom
ostali bihevioralni izrazi i odgovori smatraju rijetkim, neodgovarajućim i
devijantnim.
26
Postoji nekoliko psiholoških instrumenata kojima se procjenjuju i
mjere mehanizmi odbrane. Jedan od njih je Test odbrambenih mehanizama
(eng. Defense Mechanism Test – DMT). On je sličan projektivnim testovima,
a sadrži slike poput onih iz Testa tematske apercepcije (TAT), koje se
prezentuju sudionicima u trajanju od 5 milisekundi do 2000 milisekundi,
premda način primjene ovog testa varira (Ekehammar, Zuber i Konstenius,
2005). DMT-om se procjenjuje deset mehanizama odbrane (neki od njih su
specifični za ovaj instrument): izolacija, represija, poricanje, reaktivna
formacija, projekcija, regresija, introjekcija suprotnog pola (pogrešno
prepoznavanje pola osobe sa slike), introjekcija drugog objekta (pripisivanje
pogrešne dobi osobi sa slike), unutrašnja agresija (''vraćanje'' agrsije u sebe) i
identifikacija sa agresorom.
27
- oralna faza (rođenje – 1. godina života);
- analna faza (1/2. – 3. godina života);
- falusna faza (3. – 6/7. godina života);
- faza latencije (6/7. – 11/12. god. života) i
- genitalna faza (od 11/12. godine, pa nadalje).
28
ocem. Dječak se, na neki način, nadmeće sa ocem, kako bi ''osvojio'' svoju
majku. Slično, djevojčica se takmiči sa svojom majkom, kako bi ''prodobila''
oca za sebe (Elektrin kompleks). Ovaj period praćen je strahom od kastracije
(kod dječaka) i strahom od separacije (kod djevojčica). Uspješno razrješenje
Edipovog i Elektrinog kompleksa, te blagovremena identifikacija sa
istospolnim roditeljem, vodi zdravom prihvatanju vlastite seksualnosti.
Pojedinci fiksirani na ovu fazu razvoja imaju problema sa usvajanjem vlastite
spolne uloge, odnosno seksualnog identiteta. Posljedice su transseksualnost,
transvestitizam i homoseksualizam.
29
2013). Terapeut (analitičar), koji je pripadnik klasične psihoanalitičke škole,
u pravilu sjedi iza klijenta (analizanda), kako bi mu pomogao da se što više
opusti i što nesmetanije verbalizuje svoje unutrašnje sadržaje. Na početku,
klijentove misli mogu djelovati nepovezano, međutim, kako slobodno
asociranje napreduje, psihoanalitičar polako uočava obrasce koji upućuju na
klijentove nesvjesne sadržaje (komplekse i probleme).
30
probleme), pored ostalog, zavisi od kvaliteta analize ovih odnosa, te jasnog
definiranja uloga u dijadi psihoanalitičar – klijent (analizand).
31
2.6. Studije slučaja i istraživanja
32
slučaju ego-obojenih misli aktivirao se prednji cingularni korteks, dok su
superegom impregnirane misli bile propraćene pojačanom nervnom
aktivnošću u lateralnom prefrontalnom i parijetalnom korteksu (Fisher i
Student, 2012).
33
Bushman (2002) je pokušao empirijski ispitati hipotezu katarze, tj.
pretpostavku da aktivnosti kojima se potiče ispoljavanje agresije, na kraju
dovode do smanjenog nivoa agresivnosti ljudi. Rezultati njegovog
istraživanja pokazuju da poticanje ispoljavanja agresije povećava nivo
agresivnosti sudionika, te da je nivo agresivnosti niži kod onih koji ništa ne
rade da je ''izbace'' iz sebe, u odnosu na ljude koji se namjerno bave fizičkom
aktivnošću, koja im služi kao ventil agresivnosti. Dakle, ovo istraživanje
može poslužiti za odbacivanje hipoteze katarze.
34
psihodinamski pristupi prednjače u odnosu na kognitivno-bihevioralni
psihoterapijski pristup (Huber i sar., 2012). Njihovo istraživanje bilo je
vezano za tretman osoba sa depresivnim poremećajima, te se može zaključiti
kako je psihodinamska psihoterapija uspješnija u tretmanu depresije od KBT
pristupa.
Rekapitulacija poglavlja
35
12. Kako se sve može manifestovati instinkt smrti?
13. Šta je Elektrin kompleks i zašto je važno njegovo adekvatno
razrješenje?
14. Kojem mehanizmu odbrane je najsličniji efekt lažnog konsenzusa?
15. Kako psihoanalitičar radi na otporu svojih klijenata?
16. Ako je osoba agresivna, aljkava i nepristojna, kojem tipu ''karaktera''
pripada?
17. Koji je stručni naziv za potiskivanje, a koji za poricanje?
18. Šta je cenzura sna?
19. O kojem mehanizmu odbrane je riječ, ako majka osjeća bol u ruci
dogo vremena nakon što udari svoje dijete, koje inače nije tukla?
20. Navedite primjer omaške u čitanju, iz vlastitog iskustva.
21. Koja je neurološka podloga ida, ega i superega?
22. Koji su rezultati istraživanja o djelotvornosti psihodinamske
psihoterapije?
23. Pronađite nekoliko pjesama Charlesa Bukowskog, te ih analizirajte
rukovodeći se Freudovom teorijom ličnosti.
24. Pogledajte film Fatalna privlačnost (Fatal Attraction, 1987), te
identifikujte ponašanja Danna Gallaghera (Michael Douglas) i Alex
Forrest (Glenn Close), koja su u skladu sa principima po kojima se
vodi id.
25. Pogledajte film Dobri Will Hunting (Good Will Hunting, 1997), te
opišite transfer koji se događa između Willa Huntinga (Matt Damon) i
doktora Seana Maguirea (Robin Williams). Takođe, pobrojite
mehanizme odbrane kojima se služi ego Matta Damona, kako bi
očuvao svoj integritet.
36
3. ANALITIČKA PSIHOLOGIJA: TEORIJA LIČNOSTI C. G.
JUNGA
37
probleme. Boravio je u: Arizoni, Egiptu, Indiji, Kini i Keniji, a jedno vrijeme
je živio sa plemenima nastanjenim na nekim od ovih područja. Izučavao je:
hinduizam, gnosticizam, budizam i konfučijanizam, kao i hrišćanski
misticizam. Inače, bio je prvi predsjednik Internacionalne asocijacije
psihoanalitičara.
38
Prve dvije funkcije spadaju u grupu perceptivnih (ili racionalnih), dok
su druge dvije funkcije prosuđivanja/rasuđivanja (odnosno, iracionalne).
One funkcije koje svjesno koristimo, tj. koje su izdiferencirane i dostupne su
svijesti, nazivaju se primarnim ili superiornim. Druge, nediferencirane i
nedovoljno razvijene, su inferiorne funkcije (koje su, uz to, polusvjesne ili
nesvjesne). Ako je jedna od perceptivnih funkcija dominantna (primarna),
onda je druga inferiorna (pomoćna). Isto vrijedi i za iracionalne funkcije (tj.
funkcije rasuđivanja). Npr. ukoliko neko često i svjesno koristi funkciju
senzacije, njegova inferiorna i nedovoljno svjesna funkcija je intuicija.
39
Ekstravertno-misleći tip osobe zasniva svoje prosudbe, planove i
ciljeve na procjeni uslova u vanjskoj sredini, odnosno okolini. Oni se
rukovode svojim pravilima, principima i idealima, te druge i sebe podređuju
vlastitoj ''formuli života'' (Shore, 1987). Ove osobe su dobri: advokati,
preduzetnici, menadžeri, državnici i naučnici koji se bave praktičnim
stvarima.
40
Introvertno-osjećajni tip, za razliku od ekstravertno-osjećajnog tipa
ličnosti, procjenjuje stvari na osnovu subjektivnosti (a ne objektivnih
parametara, kriterijuma ili društveno-poželjnih karakteristika). Po Jungu
(1921), oni se ne prilagođavaju objektima, već ih intepretiraju i zauzimaju
stav prema njima, rukovodeći se unutrašnjim i često nesvjesnim
tendencijama. Objekti su im stimulusi, kojima oni pripisuju određene
kvalitete, u skladu sa vlastitim intrapsihičkim iskustvom. Oni nisu nametljivi,
a drugi se spontano prilagođavaju njihovom sistemu vrijednosti (etičkim
principima i slično).
41
introverzija (EI), mišljenje – osjećanje (TF), senzacija – intuicija (SN) i
prosuđivanje – percepcija (JP).
42
ljudima koji nas okružuju. Dakle, ovo nije autentični dio ličnosti, već njena
fasada.
43
Jung je, dakle, pridavao više značaja kolektivnom nesvjesnom, nego
svjesnom i ličnom (individualnom) nesvjesnom. Međutim, revnosno je
izučavao i individualno nesvjesno, čije sadržaje je nazvao kompleksima.
Kompleksi su nakupine povezanih emocionalno nabijenih ideja i unutrašnjih
predstava. Oni mogu dijelom biti osviješteni, dok njihovi korijeni sežu do
kolektivnog nesvjesnog. Dakle, kompleksi su, kako sam Jung kaže, psihički
entiteti koji uvijek sadrže neku vrstu konflikta, na koji se ne želimo osvrtati,
ali smo ipak prinuđeni da mu se povremeno vraćamo. Grafički prikaz
Jungovog poimanja svjesnog, te individualnog i kolektivnog nesvjesnog
nalazi se na slici 2.
44
3.4. Ravoj ličnosti po Jungu
45
U razdoblju srednje odrasle dobi (negdje oko 35. ili 40. godine
života), čovjek postaje sklon samorefleksiji, te svjesnom odabiru između
različitih alternativa nastavka života. Ovdje se suočava sa uspjesima,
neuspjesima, raskidanjem starih i započinjanjem novih prijateljskih i
romantičnih veza. Čovjek se suočava sa krizom (u razvojnoj psihologiji
poznatoj kao ''kriza srednjih godina''), iz koje se može izroditi izolacija,
stagnacija i osjećaj besperspektivnosti, ali i uvid u vlastiti ''put'', kojim treba
ići sve do kraja života. Svako od nas ima jedinstvenu životnu trajektoriju
koju treba otkriti, pronaći i uputiti se njome, kako bi se proces individuacije
mogao odvijati nesmetano i autentično. Ovo je prekretnica u razvoju čovjeka,
koju možemo opisati suncem u zenitu, koje polako zalazi.
46
želja, osjećanje, stav, odnos, namjera i nagon ima svoju suprotnost. To je
osnovni princip dijalektike koji je nužan za odvijanje dinamike ličnosti.
Susretom dviju suprotnosti nastaje energetski napon, a energija se dalje
održava i preobražava.
3.6. Sinhronicitet
47
Sinhronicitet je, statistički gledano i uzimajući u obzir teoriju
vjerovatnoće, jako rijedak, ali moguć. Kako nas, po prirodi, privlače
nesvakidašnje i neobične stvari, slučajna preklapanja događaja, odnosno
''neobjašnjive'' koincidencije, skloni smo se više sjećati ovakvih iskustava,
nego uobičajenih, svakodnevnih doživljaja i situacija. Iz ovoga slijedi da nam
se može činiti kako je sinhronicitet tako čest fenomen, da u njegovoj podlozi
stoji nešto nadnaravno i nerealno, tipa energetske povezanosti između
različitih individua. Ovdje moramo zauzeti kritičko stajalište i odmak, te
sinhronicitet prihvatiti kao statistički rijedak događaj (ili doživljaj, odnosno
iskustvo), koje se nekada mora desiti, jer ga kao takvog i pretpostavlja teorija
vjerovatnoće.
48
snu, naprimjer, može djelovati inferiorna psihička funkcija, koja tokom dana
nije toliko aktivna.
49
i na koji se odnosi. Vjerovatnoća tačnog odgovora je veća u trećoj studiji, s
obzirom da je sudionicima prezentirano 40, a ne 80 riječi, kao što je to bio
slučaj u drugoj studiji. Dodatni oprez u prihvatanju tumačenja koje nude
autori ovog istraživanja proističe iz same činjenice da je njihov članak
objavljen u časopisu koji je isključivo posvećen temama Jungove analitičke
psihologije (Journal of Analytical Psychology).
50
Ispostavilo se da velika većina ovih studija uopšte ne navodi koeficijente
pouzdanosti, a u onim studijama koje ih navode, utvrđeno je da je pouzdanost
MBTI-a prihvatljiva (tj. odmah iznad donje prihvatljive granice). Autori
navode kako je teško utvrditi valjanost ovakvog instrumenta, s obzirom na
njegovu specifičnu strukturu (Gardner i Martinko, 1996). U uzorcima
menadžera, u istraživanjima obuhvaćenim njihovom meta-analizom,
primjećuje se da su menadžeri skloni više koristiti funkciju mišljenja,
odnosno prosuđivanja, a zanemarivati emocije i percepciju (senzaciju).
Intuicija i senzacija bile su u negativnoj korelaciji sa kritičkim mišljenjem
(oslanjanjem na kvantitativne analize, stvarne podatke i rukovođenje
pravilima donošenja odluka), a u pozitivnoj korelaciji sa pogreškama u
mišljenju. S druge strane, korištenje funkcije intuicije je u pozitivnoj vezi sa
pozicijom menadžera u organizacijskoj hijerarhiji, dok se istovremeno
smanjuje značaj funkcije senzacije (percepcije). Takođe, funkcija intuicije
važna je za strateški menadžment, dok je funkcija senzacije ovdje
kontraindicirana. Menadžeri koji su naklonjeni funkciji mišljenja su
asertivniji prilikom rješavanja konflikata, dok su oni kod kojih je razvijena
funkcija emocija skloniji kooperativnim oblicima ponašanja (Gardner i
Martinko, 1996).
51
književnih djela, umjetničkih ostvarenja (slika, skulptura i slično) i
folklornog nasljeđa, što Jungovu teoriju može svrstati među najveće
doprinose u humanističkim naukama i tumačenju umjetnosti. Dodatno, Jung
je svakako bio veoma plodan pisac, erudita ravan renesansnim učenjacima i
poznatim enciklopedistima.
Rekapitulacija poglavlja
52
4. LACANOV PSIHOANALITIČKI PRISTUP
53
stajalište biće pozdravljeno od strane feministkinja toga doba. Umro je 9.
septembra 1981. godine, u Parizu.
54
smo većinom involvirani u simbolički registar, Realno možemo (koristeći
jezik, koji je opet dio Simboličkog) opisati kao puno nedosljednosti,
antagonizama, ''rupa'', odsutnosti i slično. Za pojam Realnog se može reći da
je najopskurniji koncept Lacanovog teorijskog pristupa. U svojoj suštini,
Realno ne može biti izraženo i kompletno obuhvaćeno jezikom. Realni
poredak je ono što ''dolazi'' prije bilo kakve simbolizacije i imaginacije.
Upravo zato što ne možemo spoznati cjelinu Realnog (jer nam se nameće
Simboličko), dolazimo do saznanja da naše istinske želje prema određenom
objektu ne mogu nikada u potpunosti biti ispunjene. Zapravo, nikada ne
možemo dobiti toliko željeni objekat, koji Lacan naziva ''objektom malo a''
(fr. l'objet petit ''a'').
55
vezanoj za pravni sistem) smatraju da se neko urotio protiv njih (Drugi Veliki
Drugi), koji kontroliše pravosuđe (Veliki Drugi, odnosno Simboličko) i želi
im nauditi tako što će ih osuditi kada zapravo nisu krivi. Kako bi to
prevenirali i preduhitrili ovaj ''proces'', oni se odlučuju optuživati druge
(podnositi tužbe protiv njih), odnosno ponašati u skladu sa realno shvaćenim
Imaginarnim. Drugi primjer je vjerovanje nekih psihotičara, koje je Lacan
tretirao, da neko piše kroz njih (tzv. automatsko pisanje). Pisanje, kao jezičko
izražavanje, proizvod je simboličkog poretka i prihvatamo ga kao način
komunikacije. Međutim, psihotičari smatraju da ''neko'' (Drugi Veliki Drugi)
koristi njihove ruke u svrhu pisanja, te da napisano ne potiče od njih. Lacan
(2006) ovo zove insistiranjem na lancu označitelja.
56
su ''rasuti'' po okolini, a u isto vrijeme se percipiraju kao vlastiti). Kako u
Imaginarnom postoji ''višak'' (jer je u tom području dijete/subjekt cjelovit, što
je suprotno njegovoj ''fragmentiranoj realnosti''), subjekt postaje učinak
označitelja, čime nastupa faza simboličkog (Cepić, 2004). Dakle, Simboličko
nastaje usljed jaza između Imaginarnog i Realnog. Kako je djetetove potrebe
većinom zadovoljavala majka, ona je za dijete bila dio Realnog, a njegove
potrebe su, u nekom smislu, bile dio njega samoga. Međutim, u ovoj fazi,
dijete se suočava sa surovom realnošću (da postoji i nešto drugo osim njega,
koje je drugačije i odvojeno). Kako bi se prevazišla ova diskrepancija, majka
(Realno) uvodi dijete u Simboličko (označiteljski lanac, Zakon), koji je
personificiran u vidu oca (Cepić, 2004). Dijete, stoga, postaje subjekt jezički
i društveno uslovljen obrađenom realnošću. Sada djetetove želje postaju
odraz želja Velikog Drugog, jer je inicirano u simbolički poredak. Dijete se
percipira odvojenim od majke, ali zato nalazi mjesto u lancu označitelja.
57
4.3. Zurenje
58
nesavršenosti Drugog (vjerujući da je moguće spoznati konačnu
istinu ili ostvariti maksimalnu kontrolu). S druge strane, za
histerika (tj. osobu koja ima konverzivni poremećaj) je
karakteristično da se poima kao neko od koga je zavisan Veliki
Drugi. Osobe sa dijagnozom konverzivnog ili histrionog
poremećaja, imaju probleme, ukoliko se ne nalaze u centru pažnje.
B. Perverzije nastaju kroz odbacivanje očiglednog. Drugim riječima,
perverzni odnos između subjekta i Drugog je formiran na način da
subjekat odbacuje zakon i norme Drugog, ali ga i želi natjerati da
ih uspostavi, kako bi mu se ograničilo uživanje.
C. Psihoze nastaju usljed toga što osoba nije integrirana u konvencije
datog simboličkog poretka, već mora kreirati vlastito Simboličko.
Ovaj proces dovodi do opće deluzije, odnosno ''izmišljenog''
svijeta u kojem psihotičar živi.
59
pogledu zdravlja. Dakle, ovaj srednjoškolac ne da želi upisati medicinu, već
prosto želi odgovoriti na želju Velikog Drugog.
4.6. Zavist
Osim toga, odnos osobe koja zavidi i onog na koga se ta zavist odnosi
shvaćen je kao simetričan, a ova druga osoba je kvazi-preslika samog
subjekta (onog ko osjeća zavist). Ovim gledištem, Lacan je povezao
pomenutu emociju sa narcisoidnošću, te je proširio dijadu zavisnosti subjekta
i objekta zavisti koja je npr. prisutna u okviru revidiranog psihoanalitičkog
stajališta Melanie Klein (njen teorijski pristup je opisan u jednom od
narednih poglavlja).
60
Tabela 1
Sažetak Lacanove teorije
Rekapitulacija poglavlja
61
9. U kojem registru se ''nalazi'' Veliki Drugi?
10. Kakve posljedice za sobom nosi ''zurenje''?
11. Kako se, po Lacanu, naziva nemogući užitak i zašto je on nemoguć?
12. Probajte objasniti mazohizam, referirajući se na perverzije, kao jedan
od oblika struktura subjektivnosti.
13. Kakav je odnos osobe sa ''opsesivnom neurozom'' prema simboličkom
poretku?
14. Šta je označivač?
15. U kojem registru je lociran ego ideal?
16. Dijete postaje subjekat kada se odredi s obzirom na simbolički
poredak. Koji aspekt njegovog razvoja je najviše ''zaslužan'' za
postajanje subjektom (kognitivni, emocionalni, jezički ili fizički/
tjelesni razvoj)?
17. Pogledajte dokumentarni film Pervertitov vodič kroz bioskop
(Pervert's Guide to Cinema, 2006), te u Žižekovim hiperinter-
pretacijama filmova pronađite koncepte proistekle iz Lacanovog
pristupa.
62
5. SOCIO-PSIHOANALITIČKI PRISTUP KAREN HORNEY
Majka joj umire 1911. godine, a brat 1923. godine, što ostavlja dubok
trag na Horneyevu, do te mjere da je željela počiniti samoubistvo. Inače,
tragični događaji u njenom životu, usmjerili su je ka izučavanju i
prakticiranju psihoanalize, pogotovo zato što je psihoanalitička edukacija u
početku zahtijevala rad na sebi.
63
''Neuroza i ljudski rast'' (1950). Pisala je i o feminizmu, te istakla kako je
''ženska neuroza'' plod maskuline kulture i socijalne klime, u kojoj je stvarao
Sigmund Freud (Gilman, 2001). Na ovu tematiku, posthumno je objavljeno
njeno djelo ''Ženska psihologija'' (1967).
64
da ovi stilovi (naravno, uz adekvatno korištenje) mogu potaći samorealizaciju
ličnosti (npr. Coolidge, Moor, Yamazaki, Stewart i Segal, 2001):
U skladu sa tri neurotična stila, možemo imati i ispoljiti neku ili neke
od sljedećih deset neurotičnih potreba (Horney, 1942):
65
bismo evaluirali ''neurotičnost'' potreba određenog pojedinca, uvijek moramo
uzeti u obzir njegov kulturalni background i socijalne prilike u kojima živi.
''Kostur'' Horneyine teorije je prikazan na slici 3.
a) submisivnost (inferiornost);
b) ljubav (afektivnost);
c) moć (posesivnost i prestiž/reputacija) i
d) povlačenje.
66
ostvari vlastitu slavu. Osjećaj samoprezira rađa otuđenost od samog sebe,
frustriranost sobom i samodestruktivnost (mržnju upravljenu prema sebi).
5.5. Istraživanja
67
dobijena faktorska solucija ne podržava međusobnu nezavisnost ovih stilova,
odnosno, da kosougla faktorska rješenja bolje odgovaraju latentnoj strukturi
ovog instrumenta. Dakle, da su neurotični stilovi, operacionalizovani na ovaj
način, u uzajamnim korelacijama.
Rekapitulacija poglavlja
68
11. Kako je Cohen (1967) nazvao svaki od Horneyenih neurotičnih
stilova?
12. Bazičnoj anksioznosti prethodi bazična _________________ .
13. Zašto je potreba za sticanjem vlastite slave neurotska?
14. Da li je, po Vama, Horneyena teorija deterministička ili se zasniva na
pretpostavci o slobodnoj volji?
15. Koja dva instrumenta predstavljaju operacionalizacije Horneyinih
neurotičnih stilova?
16. Koje su kritike socio-psihoanalitičkog pristupa, koji zagovara K.
Horney?
17. Pogledajte prvi i drugi dio filma Sirove strasti (Basic instincts 1 & 2),
te analizirajte ponašanje Catherine Tramell (Sharon Stone) u skladu
sa teorijom K. Horney.
69
70
6. SOCIOPSIHOLOŠKI PRISTUP ERICHA FROMMA
Erich Fromm je, kao što se vidi, bio veoma aktivan predavač
psihoanalize i psihologije, ali i plodan pisac, čija su glavna djela: ''Bijeg od
71
slobode'' (1942), ''Psihoanaliza i religija'' (1950), ''Psihologija i kultura''
(1963), ''Anatomija ljudske destruktivnosti'' (1973) i ''Imati ili biti'' (1976).
72
opet može voditi negativnim konsekvencama, kao što su
konformizam ili alijenacija).
73
produktivni način zadovoljavanja potrebe za povezanošću je ljubav. Po
Frommu (1956), postoji produktivna ljubav (praćena brižnošću, poštovanjem
drugih ljudi, odgovornošću i zainteresovanošću za njihov lični rast i sreću),
bratska ljubav (podrazumijeva jednakost emocionalne razmjene među
osobama), erotska ljubav (usmjerena prema jednoj osobi, a praćena čežnjom
za spajanjem sa ovom osobom) i materinska ljubav (briga o djetetu i svima
onima kojima je potrebna naša pomoć, ova vrsta ljubavi podrazumijeva
odnos nejednakosti, jer uvijek postoji neko ko pruža i neko ko prima pomoć i
dobija podršku).
74
istočnoj kulturi), a prelazne odrednice kao što su: nacija, religija, klasa i
zanimanje mu pomažu da dođe do svog istinskog identiteta. Ljudi su u iluziji
kada tvrde da je njihov pravi identitet posljedica pripadnosti određenoj grupi
i konformiranja njenim normama. Međutim, oni tako prevazilaze činjenicu da
nisu stekli adekvatan identitet, koji ih razlikuje od drugih osoba. Pojedinac
može imitirati ljude u svojoj okolini, tj. izgubiti svoju autentičnost, kada
zapada u krajnji konformizam, koji prate robotizam i automatizam: misli,
osjećanja, ponašanja i interakcija.
A. receptivni (primalački);
B. izrabljivački (eksploatatorski);
C. sakupljački;
D. tržišni (trgovački) i
E. produktivni.
75
Eksploatatorski/izrabljivački (iskorištavajući) karakter se odlikuje:
arogancijom, agresivnošću, ciničnošću i samouvjerenošću. On otima sve što
mu treba, ako treba, ''gazeći i preko mrtvih''. Korespondira mu Freudov
analni karakter. Za razliku od receptivne orijentacije, izrabljivačka orijen-
tacija se odnosi ne na primanje (pasivnost), već na uzimanje, grabljenje i
otimanje (aktivnost).
76
destrukciji). Ova tri oblika patoloških odnosa i doživljaja mogla bi biti
osnova za poremećaje ličnosti.
Fromm (1956/2008, p. 89) postavlja pitanje: ''Ako sam ono što imam i
ako ono što imam izgubim, ko sam onda ja?'' Imati znači posjedovati
(većinom se misli na materijalne stvari i sredstva), što za sobom povlači
strast za moći, koja na kraju dovodi do izolacije i straha (Engler, 2014).
Suprotno, modus bivstvovanja (biti) dovodi do: produktivne aktivnosti,
ljubavi, solidarnosti i sreće (nasuprot prolaznom zadovoljstvu).
6.6.Psihobiografije i istraživanja
77
Hitler plašio svog autoritarnog oca, dok je s druge strane, bio izrazito
privržen majci. Kao adolescent, Hitler je zapadao u različite nevolje, te se
često povlačio u svijet mašte. Kasnije, opisivan je kao: egocentričan,
impulzivan, emocionalno hladan, neempatičan, agresivan i tvrdoglav. Hyland
i sar. (2011) ove karakteristike povezuju sa jednom od dimenzija ličnosti koju
je predložio Hans Eysenck – sa psihoticizmom. Psihoticizam i intenzivan
stres (''okidač'') mogu rezultirati nastankom psihotičnih poremećaja, kao što
su shizofrenija i paranoja. U skladu s tim, ovaj državnik je mogao imati
dijagnozu posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), kao i shizofreniju
paranoidnog tipa.
78
pristup je koristan okvir za psihobiografske studije, kao i za sociološke
analize.
Rekapitulacija poglavlja
79
80
7. JOŠ NEKI ZNAČAJNI NEOANALITIČARI
81
proučavati kod normalnih ljudi, a ne pacijenata. Inače, Anna Freud je
sastavila listu mehanizama odbrane, koje je proučavao Sigmund Freud, te ih
je dodatno proučavala i detaljno opisala. Takođe, tvrdila je da je u mnogim
situacijama superego taj koji izaziva osjećaj anksioznosti, te da što neko više
vrednuje vanjski svijet kao izvor zadovoljstava, to je veća vjerovatnoća da
iskusi neprijatnost, koja potiče iz okoline (Freud, A., 1936/1992).
82
Kleinova se bavila internalnim (unutrašnjim) objektima, koji su
ustvari mentalne i emocionalne slike vanjskih objekata (osoba i njihovih
dijelova tijela). ''Dobri'' objekti su nastali procesom introjekcije, tj.
pounutravanja sadržaja iz vanjskog svijeta, dok su ''loši'' objekti rezultat
djetetove projekcije mentalnih slika i fantazija (Mitchell, 1981). Dijete
takođe stvara unutrašnje replike (impregnirane emocijama i fantazijama)
odnosa sa značajnim drugima (majkom, ocem i slično), kako bi ih ''na svoj
način'' sačuvalo i zaštitilo. Inače, Klein je smatrala da se dijete rađa sa
urođenim osjećajem da majka postoji, te da je ovo ''instinktivno znanje''
temelj privrženosti između majke i djeteta (Mitchell, 1981).
83
objekt se može shvatiti i kao nešto o čemu dijete počinje promišljati na
sljedeći način: da nije dio njegovog tijela, ali i da nije u potpunosti ni dio
vanjskog svijeta (Winnicott, 1958).
84
5. nezavisnost (u ovoj fazi, dijete internalizira okolinu, na način da se
počinje brinuti sâmo o sebi; ni ovdje loš uticaj vanjske okoline ne
mora biti hendikepirajući za dijete) i
6. osjećaj za društvo (u ovoj fazi razvoja, dijete je sposobno
identificirati se sa odraslima, socijalnom grupom i društvom u
kome se nalazi, bez gubitka osobenosti i njemu svojstvene
originalnosti; poteškoće jedino mogu nastati ukoliko postoji neki
problem sa roditeljskom figurom).
85
shizofrenično. Razvio je i liječenje (terapiju) interpersonalnim odnosima
(''milje terapija''), tj. interpersonalnu psihijatriju.
86
7.5. Evaluacija izloženih pristupa
Rekapitualacija poglavlja
88
8. INDIVIDUALNA PSIHOLOGIJA ALFREDA ADLERA
89
Zanimljivo je da su njegovi ostaci otkriveni tek 2011. godine, te poslani za
Beč, kako bi konačno bio ''propisno'' sahranjen.
90
kompleks inferiornosti, njegova teorija i psihoterapijski pristup imaju
pozitivne konotacije i mogu se razumjeti kao uspješan sistem samopomoći i
samoodređenja. Svako je vođen svojim ciljevima i planovima (''fikcijama''),
te slijedi vlastitu životnu putanju, otuda i naziv individualna psihologija.
8.3.Kompleks inferiornosti
91
kompleks je način da prikrijemo vlastite realne ili percipirane slabosti i
nedostatke. Ipak, on upravlja našim životom, determinirajući naša ponašanja i
odnos prema sebi i drugima. Težnja ka superiornosti nije patološki način za
prevazilaženje kompleksa inferiornosti, jer on ne podrazumijeva razvijanje
kompleksa superiornosti. Dakle, težnja ka perfekciji i izvrsnosti može biti
produktivna i, na koncu, doprinijeti razvoju društva (npr. kada ova težnja
rezultira stvaranjem tehnološkog izuma ili nekog umjetničkog djela).
92
strane drugorođene djece (Adler, 1927), tako da ovdje najčešće postoji
obostrani rivalitet.
Najmlađe dijete ponekad ima osjećaj da treba puno toga dostići (jer se
najkasnije rodilo). Međutim, ono je ''definiralo'' svoju poziciju u porodici,
koja je nepoljuljana i stabilna. Najmlađe dijete je kreativno, kompetitivno i
otvoreno.
93
8.6. Fikcionalni finalizam i kreativni self
94
Adlerove pretpostavke o značaju redoslijeda rođenja u razvoju ličnosti
polučile su veliki broj istraživanja na ovu temu. Ha i Tam (2011) su na
uzorku koji je činilo po 30 prvorođenih, srednjerođenih, najmlađih osoba, te
jedinaca ispitivali postoji li razlika u osobinama ličnosti i akademskom
uspjehu između ove četiri grupe osoba. Njihovo istraživanje ukazalo je na
negativan rezultat u oba slučaja (tj. nisu dobijene statistički značajne razlike,
s obzirom na redoslijed rođenja).
95
Rekapitulacija poglavlja
96
9. PERSONOLOGIJA HENRYA MURRAYA
97
9.2. Murrayevo proučavanje ličnosti
98
9. Trend (obrazac i smjer) u ponašanju može se pripisati hipotetičkoj
sili unutar organizma. To može biti potreba, nagon ili određena
sklonost (tendencija).
10. Potreba je povezana sa određenom vrstom pritiska, koji u
''susretu'' sa organizmom polučuje nagon (pritisak je okolinska
determinanta ponašanja). Kombinacija potrebe i pritiska naziva se
tema. Tema je dinamička struktura jedne epizode, odnosno
interakcije organizma i okoline.
11. Svaka potreba, koja je nastala reakcijom na pritisak, može se
mjeriti u stepenu u kojem je zadovoljena (gratifikacija =
zadovoljenje potrebe).
12. Za organizam su vezani sljedeći procesi: asimilacija,
diferencijacija i integracija. Dakle, organizam se mijenja, kroz
proces učenja i maturacije (sazrijevanja). Takođe, mijenja se i
okolina u kojoj on djeluje i na koju reaguje.
13. Psiholog ne može naći podudaranje između životnih epizoda
organizma, ali može otkriti sličnosti u reagiranju organizma na
slične situacije (što bi trebalo biti očitije kako čovjek sve više
stari).
14. Ponavljanje i konzistencija u ponašanju se javljaju zato što
doživljaji situacija ostavljaju trajne tragove na organizam.
15. Napredak u diferencijaciji i integraciji organizma, koji prati
starenje i sticanje sve većeg iskustva, dešava se usljed istančanije
osjetljivosti na stimuluse i pritiske, te bolje efektivnosti ponašanja.
99
a. potrebe koje se odnose na nečiju ambiciju (egzibicija – potreba da
druge fasciniramo ili šokiramo; postignuće i priznanje – dobijanje
pozitivnih kritika od drugih, na osnovu naših postignuća);
b. materijalističke potrebe (akvizicija – sticanje stvari; retencija –
potreba da se stečeno zadrži; red – potreba da se stvari održavaju
čistima i urednima i konstrukcija – potreba da se nešto napravi ili
izgradi);
c. potrebe vezane za branjenje vlastitog statusa (branjenje –
skrivanje vlastitih neuspjeha i vođenje računa o tome da se ne
osramotimo; protuakcija – prevazilaženje poraza ponovnim
pokušajima i prevazilaženjem prepreka i izbjegavanje poniženja i
posramljenosti);
d. potrebe afektivne prirode (afilijacija – uspostavljanje lojalnih i
prijateljskih veza sa drugima; briga/skrb – pomagati i štititi
bespomoćne; odbacivanje – napuštanje osobe koja ima negativne i
nepoželjne osobine i navike; igra – uživanje, zabava i smijeh; seks
i sukorancija /eng. succourance/ - potreba da budemo voljeni i da
nam neko pomaže, utješi nas i saosjeća sa nama);
e. potrebe vezane uz moć (poniženje – pokoravanje drugima i
prihvatanje kazni; autonomija – nezavisnost i oslobođenost od
različitih stega; agresija – potreba da kaznimo protivnika i da mu
se osvetimo; izbjegavanje krivice; priklanjanje – diviti se nekoj
superiornoj osobi, te prihvatati njena pravila i principe;
dominacija – kontroliranje i uticaj na druge i okolinu, generalno;
izbjegavanje opasnosti – izbjeći povrede, štetu, bol i smrt;
odupiranje – odolijevanje i suprotstavljanje uticaju drugih; ovdje
može pripadati i potreba za izbjegavanjem poniženja i
posramljenosti) i
f. potrebe za informacijama (kognitivne/spoznajne – skup potreba za
sticanjem znanja i postavljanjem pitanja o raznim stvarima, kako
bismo ih što bolje razumjeli; te izlaganje/ekspozicija –
obrazovanje drugih ljudi, odnosno dijeljenje informacija s njima).
100
Culbertson i Magnusson, 1992). Latentne potrebe bivaju represirane, zbog
standarda i normi koje nameće superego, odnosno kultura i društvo u kojima
se nalazimo. Primjeri potisnutih (latentnih) potreba su (Murray, 1938):
pokoravanje (odlikuje se pasivnošću i mazohizmom), saznajne potrebe (u
vidu voajerizma), agresija (u formi mržnje i sadizma), dominacija
(prepotencija i svemoć), egzibicija (u formi ekshibicionizma) i sukorancija (u
vidu bespomoćnosti i anksioznosti).
Za potrebe su, kao što smo već naveli, vezani pritisci, odnosno
okolinske odrednice ponašanja organizma. Murray razlikuje alfa – pritisak
(tj. okolinske faktore onakve kakvi jesu u realnosti) i beta – pritisak
(subjektivne interpretacije i apercepcije okolinskih faktora). Pritisci, odnosno
zahtjevi okoline mogu biti (Fulgosi, 1987): dominacija, agresija, odbacivanje,
ugroženost/nesreća, postignuća/priznanja, autonomija, red, seks, zabava,
inferiornost, neznanje/nerazumijevanje, rođenje druge sestre/brata, udru-
ženost/afilijacija, njegovanje drugih i podrška koju zahtijevamo od njih, kao i
obmanjivanje/varanje drugih.
U svojim ranijim verzijama, ovaj test je imao dvije forme. Forma ''A''
se zadavala adolescentima i odraslima prosječne inteligencije, dok je forma
101
''B'' sastavljena za egzaminaciju ličnosti djece, nedovoljno edukovanih
odraslih ljudi i psihotičara (Tomkins i Tomkins, 1947). U suštini, TAT je
nastao u okviru Murrayevog teorijskog stajališta koje se odnosilo na potrebe i
pritiske, ali je obuhvatio i još mnogo relevantnih odrednica: mišljenja,
poimanja, tendencija i ponašanja.
Svaki od ovih elemenata može imati svoj objekt na koji se odnosi, što
se takođe bilježi i analizira u okviru Testa tematske apercepcije. Primjeri su:
''Na slici je tužan dječak jer mu otac ne da da se igra sa svojim vršnjacima,
sve dok ne uvježba violinu kako treba'' (objekt tuge je dječakova ograničena
102
sloboda) i ''U krevetu leži nečiji brat, da bi što prije ozdravio'' (ozdravljenje je
posljedica, odnosno ''objekt'' ležanja u krevetu).
103
9.6.Istraživanja
104
9.7. Evaluacija Murrayeve personologije
Rekapitulacija poglavlja
106
10. TEORIJA MOTIVACIJE ABRAHAMA MASLOWA
107
ljudske motivacije'' (1943, naučni članak i poglavlje u knjizi),
''Samoaktualizirane osobe: Studija o psihološkom zdravlju'' (1950, izlaganje i
poglavlje u knjizi), ''Motivacija i ličnost'' (1954) i ''Religija, vrijednosti i
vrhunska iskustva'' (1964).
108
4. Svjesne, specifične, ''lokalno-kulturalne'' želje i težnje, te povezani
načini njihovog ispunjenja nisu dovoljno temeljne komponente teorije
motivacije, kao što su bazični, nesvjesni ciljevi.
5. U pozadini jednog čina stoje različite motivacije, te faktori motivacije
trebaju biti shvaćeni kao kanali kroz koje je istovremeno izraženo ili
zadovoljeno više bazičnih potreba.
6. Praktično, sva stanja organizma trebaju biti shvaćena kao motivatori i
kao rezultat motivacije.
7. Ljudske potrebe tvore hijerarhiju, u kojoj neke trebaju biti
zadovoljene prije drugih, a zadovoljenje određenih potreba vezano je
za zadovoljenje drugih potreba.
8. Liste potreba, iz različitih teorijskih i praktičnih razloga, nisu naročito
korisne. Klasifikacije motivatora sadrže probleme kao što je nivo
specifičnosti i generalizacije motiva koji trebaju biti klasificirani.
9. Klasifikacije motiva trebaju biti bazirane na ciljevima, prije nego na
nagonima i instinktima.
10. Teorija motivacije treba biti formulirana s obzirom na čovjeka, a ne
na životinje.
11. Situacija i okolina na koju organizam reaguje treba biti uzeta u obzir,
ali ne može biti shvaćena kao isključivi uzrok i objašnjenje ponašanja.
Teorija polja ne može biti zamjena za teoriju motivacije, te sama
situacija i okolina trebaju biti intepretirane u terminima organizma
koji djeluje u njima.
12. Treba uzeti u obzir ne samo integraciju organizma, već i njegove:
specifične, parcijalne, izolovane i fragmentirane reakcije.
13. Bihevioralna teorija i motivacijska teorija nisu sinonimi. Motivacija je
jedna od determinanti ponašanja. Ostale odrednice ponašanja su
biološke, situacijske i kulturalne.
109
10.4. Podjela potreba na niže i više
110
Međutim, Maslow (1943) upozorava da ove potrebe mogu biti
međusobno povezane, te da recimo potreba za hranom može biti pokušaj
zadovoljenja drugih potreba (kao što su sigurnost, ljubav i poštovanje). Neko
potrebu za hranom (u nedostatku hrane) može pokušati zadovoljiti pijenjem
ili pušenjem cigara, što opet svjedoči u prilog relacija između različitih
potreba.
111
Potreba za samoaktualizacijom se najbolje može opisati kroz sljedeće
Maslowljevo (1943, p. 10) geslo: ''Ono što čovjek može biti, to treba i biti.''
Neko se može izraziti kroz: muziku, slikarstvo, sport, nauku itd., a ako to
rezultira osjećajem istinske sreće i podrazumijeva kompletnu i sve-
prožimajuću kreativnost, onda kažemo da se data osoba ostvarila.
112
Maslow je još pravio razliku između potreba koje se odnose na
nedostatak nečega (eng. deficiency needs ili D – needs) i potreba ličnog rasta,
odnosno bivstvovanja (eng. being needs ili B – needs). Prvu grupu potreba
čine: fiziološke potrebe, potrebe za sigurnošću, ljubavlju i poštovanjem.
Druga grupa potreba odnosi se na proces samoaktualizacije, te ako ove
potrebe nisu zadovoljene, javlja se tzv. metapatologija.
113
10.6. Vrhunska iskustva
114
– condition). I drugi autori su dali doprinos terminologiji koja bi se mogla
koristiti za ovakve doživljaje, te možemo izdvojiti: freudovsko okeansko
osjećanje, piagetovsko nedjeljivo apsolutno, learyevsko širenje uskih tunela
stvarnosti, allportovsko bezoblično sve i huxleyevska jedinstvena transcen-
dentnost (Repišti, 2013).
115
Kognitivne i estetske potrebe su pozicionirane između potreba za
poštovanjem i samoaktualizacijom (slika 5), dok je samotranscendencija
smještena iznad samoaktualizacije (Huitt, 2004). Krajem života, Maslow je
nagovijestio potrebu za određenjem samotranscendencije, te je trans-
personalnu psihologiju nazvao ''četvrtom silom'' u psihologiji. Ovdje se
nećemo baviti opisivanjem transcendentalne psihologije, s obzirom da je njen
naziv često zloupotrebljavan od strane nenaučnih i pseudonaučnih krugova.
10.8. Istraživanja
116
10.9. Evaluacija Maslowljeve teorije
Rekapitulacija poglavlja
117
12. Na šta upućuju rezultati istraživanja u kojima je validirana
Maslowljeva teorija?
13. Navesti primjer međusobne povezanosti potreba sa različitih nivoa
Maslowljeve hijerarhije.
14. Odaberite dvije ličnosti koje su obilježile historiju (''velikani
historije''), a za koje smatrate da su bile samoaktualizirane osobe.
Obrazložite svoj izbor!
15. Šta su B – potrebe?
16. Šta je, za Maslowa, mentalno zdravlje?
17. Navesti bar dva sinonima za vrhunske doživljaje.
18. Šta sve spada u kategoriju potreba za sigurnošću?
118
11. JOŠ NEKI HUMANISTI I EGZISTENCIJALISTI
119
postajanju osobom: Terapeutov pogled na psihoterapiju: ''Otkrio sam da sam
efektivniji kada osluškujem i prihvatam samog sebe, i kada mogu biti ono što
jesam'' (Rogers, 1961, p. 17).
120
psihologije, a 1953. okončao studij psihijatrije. Praksu psihijatra započeo je u
bolnici za pružanje pomoći veteranima, gdje je dobio otkaz jer nije pristajao
uz freudovske terapijske trendove onoga doba. Svoj terapijski pristup izložio
je u knjizi Reality therapy (1965), a 1967. godine osnovao je Institut za
realitetnu terapiju, koji je kasnije postao poznat pod nazivom Institut
Williama Glassera.
121
dvije potrebe – voljeti (i biti voljen) i biti cijenjen od strane drugih (i samoga
sebe). 1981. godine, dolazi do konačne koncepcije, koju čini pet urođenih
potreba: preživljavanje/opstanak (eng. survival), ljubav i pripadanje (eng.
love & belonging), moć/cijenjenje (eng. power & recognition-worth), slo-
boda (eng. freedom) i zabava/uživanje (eng. fun).
122
Potreba za zabavom (uživanjem) podrazumijeva upuštanje u ona
ponašanja kojima je glavna svrha uživanje, smijeh i dobro raspoloženje kod
svih učesnika (Bašić, 1994). Još jedan aspekt ove potrebe je učenje novih
svari kroz zabavu, uživanje u nečijem smislu za humor i pozitivan pogled na
život.
Valja istaći i pojam svijeta kvalitete, koji obuvata sve ono čemu
težimo i šta želimo, s ciljem zadovoljenja svojih potreba. ''On je izvor naše
cjelokupne motivacije, doslovce - srž našega života'' (Glasser, 2001, p. 210).
Svijet kvalitete, ustvari, čine: naš sistem vrijednosti, pozitivna sjećanja,
interesovanja, značajni drugi i slično.
123
direktor Bečke neurološke poliklinike, a držao je i predavanja na mnogim
univerzitetima u svijetu, te primio čak 29 počasnih doktorata (gradus
doctoris honoris causa). Doktorirao je 1948. godine iz oblasti filozofije, na
temu ''Nesvjesni Bog'', gdje je razmatrao povezanost psihologije i religije. Od
strane Američke psihijatrijske asocijacije, 1985. godine biva nagrađen za
svoje doprinose psihijatriji.
124
Logoterapija se služi tehnikama kao što su paradoksalna intencija i
derefleksija (Frankl, 2000). Paradoksalna intencija je insistiranje na nekom
negativnom ishodu ili neprijatnom stanju, kako bi ova tendencija rezultirala
pozitivnim ishodom po osobu. Npr. ukoliko neko ima problema sa javnim
govorenjem (znojenje, lupanje srca, problemi s disanjem, crvenjenje), treba
razmišljati o tome da će mu se sigurno javiti navedene fiziološke reakcije.
Međutim, pošto one većim dijelom nisu pod uticajem naše volje, doći će do
toga da intenzitet ovih reakcija bude umanjen ili da se one izgube.
Derefleksija je skretanje pažnje sa sebe i usmjeravanje pažnje na nešto drugo
(partnera, neku aktivnost, predmet i slično). Ukoliko je osoba pretjerano
opterećena svojim osjećanjima, mislima i reakcijama, događa se da
psihoterapija ide sporo, a klijent ponavlja iste obrasce neadekvatnog
mišljenja i ponašanja. Međutim, ako svoju pažnju posveti nečemu ili nekome
drugom, slabljenje simptoma se dešava spontano i klijentu se stanje
poboljšava.
125
Skala okvira (LRI–Fr; obuhvata tvrdnje čiji sadržaj upućuje na svijest
sudionika o smjeru u kojem se odvija njihov život, te na percepciju njegove
svrhe i smisla) i Skala ispunjenosti (LRI–Fu; odnosi se na pozitivan/
negativan stav prema životu, življenje ''punim plućima'' i slično).
Rekapitulacija poglavlja
126
4. Šta je fenomenološko polje?
5. Kako se naziva Rogersova psihoterapija (navesti oba naziva)?
6. Šta je proces organizmičkog vrednovanja?
7. Aktuelni organizmički doživljaji i percepcije sebe, nazivaju se
____________ self, a željena slika o sebi je poznata kao __________
self.
8. Koje oblike potrebe za ljubavlju i pripadanjem navodi Glasser?
9. Šta je svijet kvalitete?
10. Koje su osnovne postavke teorije izbora?
11. Uporediti Glasserovu klasifikaciju potreba sa Maslowljevom hije-
rarhijom.
12. Koja su, po Franklu, tri načina traženja smisla života?
13. Šta je derefleksija?
14. Nasuprot psihologiji dubina, Frankl svoj pristup naziva psihologijom
__________________ .
15. Viktor Frankl razlikuje podsvjesnu instinktivnost i podsvjesnu
__________________ .
16. Frankl navodi tri aspekta čovjekove odgovornosti. Nabrojte ih.
17. Kako sve možemo zadovoljiti potrebu za zabavom?
18. Šta je, po Rogersu, diskrepancija?
19. U čemu bi čovjek osuđen na doživotnu robiju mogao naći smisao
(referirati se na Franklovu teoriju)?
20. Koji je nedostatak Glasserove teorije izbora?
21. Kako se zove Glasserova psihoterapijska škola?
22. Liječenje smislom, kao psihoterapijski modalitet, poznato je pod
nazivom ___________________ .
23. Šta je egzistencijalni vakuum?
24. Doživljaj besmisla ili besperspektivnosti modernog čovjeka, Frankl je
nazivao _______________ neurozama.
25. Koji je smisao života Patcha Adamsa (Robin Williams) u istoimenom
filmu? Obratite pažnju da je riječ o nekoliko stvari (vrijednosti) koje
su glavnom protagonisti smisao života.
127
128
12. TEORIJA LIČNIH KONSTRUKATA GEORGEA KELLYA
129
12.2. Kognitivni pristup i konstruktivizam
130
Kelly (1955) je koristio termin psihološkog prostora, kako bi odredio mjesto
na koje pohranjujemo i organiziramo naša iskustva. Kellyeva teorija
postavljena je tako da uključuje jedan fundamentalni postulat i 11 korolara.
131
osoba može pitanje promjene socijalne politike tumačiti kroz konstrukt
''relevantno – irelevantno'', dok druga može ''prizvati'' i primijeniti konstrukt
''blagostanje – siromaštvo''.
132
svakog od konstrukata je ograničeno. Stoga, ne možemo u potpunosti
interpretirati svaki događaj ili klasu događaja.
133
psihološke procese. Iz prethodnog slijedi da događaji i situacije, za različite
osobe, mogu imati slično značenje. Uzimajući u obzir sadržaj ovog korolara,
individualne razlike se, po Kellyu, mogu objasniti razlikama u sistemu
konstrukata koje ljudi koriste, čime njegova teorija ličnosti potvrđuje svoje
mjesto među kognitivnim pristupima.
134
a. difuzni-neartikulirani plač (osoba ne zna zašto plače, niti se može
izraziti ''koherentno'', a karakterističan je za osobe čija se struktura
ličnosti ''raspada'');
b. infantilni (djetinjasti) plač (ukazuje na infantilni nivo organizacije
ljudske psihe, te na neke organske poremećaje, a viđen je kao
pokušaj da emocionalno izrazimo sebe na neverbalni način);
c. regresivni plač (prate ga grimase i jezičko izražavanje
karakteristično za period novorođenčeta i dojenčeta);
d. ''labavi'' plač (ponašanja i predstave koje ga prate su ''labave'', kao
kod akutne shizofrenije);
e. situacijski plač (to je vrsta plača vezana za specifične situacije, u
kojima osoba doživljava intenzivnu anksioznost; obično prestaje
čim se završi stresni događaj);
f. histrioni plač (po Kellyu, ovaj plač je karakterističan za
konverzivnu neurozu, kao i za antisocijalni poremećaj; on
podrazumijeva reakcije koje imaju za cilj da skrenu pažnju na
osobu ili da psihoterapijski proces udalji od glavnih tema);
g. hostilni (neprijateljski) plač (uobičajen je za konverzivne reakcije
i hipohondriju; obično je usmjeren protiv psihoterapeuta);
h. konstriktivni (sužavajući) plač (uz pomoć ove vrste plača, klijent
se povlači iz realnosti, jer smatra da je ona opasna i usmjerena
protiv njega; on sužava svoje polje doživljavanja, a karakterističan
je za klijente koji imaju depresivne tendencije ili pate od
involutivne melanholije);
i. agitirani plač (klijent plače usljed nečega što je stresno za njega,
ali u suštini nije loše samo po sebi; osoba je impulzivna i
uzrujana) i
j. ''fasadni'' plač (klijenti ga koriste da uvjere psihoterapeuta kako su
njihovi problemi i poteškoće stvarni; sličan je hostilnom i
histrionom plaču; klijent preuveličava probleme u jednoj oblasti,
kako bi time formirao ''fasadu'' za drugu vrstu problema).
Plač je, kao što vidimo, način ekspresije ili sakrivanja vlastitih
problema i neprijatnih osjećanja ili tema. Neki klijenti, tokom
psihoterapijskog procesa, koriste plač (odnosno skup reakcija) kako bi
stvorili fasadu (masku) iza koje kriju svoje slabosti, drugi ga koriste u svrhu
povlačenja u sebe, treći ga upotrebljavaju kako bi skrenuli pažnju na svoje
135
probleme, četvrti ga koriste na nezreli način, a ostali u vidu acting outa ili
pokazivanja neprijateljstva prema svom psihoterapeutu (napad kao najbolja
odbrana).
Rekapitulacija poglavlja
136
16. Pobrojati etape iskustvenog ciklusa.
17. Šta je sve moglo uticati na Kellya da predloži pristup kakav je Teorija
personalnih konstrukata?
18. Šta je situacijski plač?
19. Za koga je karakterističan histrioni plač?
137
138
13. BIHEVIORALNI I SOCIOKOGNITIVNI PRISTUPI
139
uslovljavanje pacova u laboratorijskim uslovima. Za svoju kćerku Deboru,
napravio je specijalnu kolijevku, koja je bila manje rizična za bebu, u odnosu
na uobičajene kolijevke koje su se proizvodile u ono vrijeme.
140
organizma na stimuluse (Skinner, 1938): zakon uslovljavanja odgovora (ako
nakon pojavljivanja određenog ponašanja primijenimo potkrepljivački
stimulus, ovo ponašanje će postati učestalije) i zakon gašenja/ekstinkcije
odgovora (ukoliko ponašanje koje je postalo učestalo zahvaljujući primjeni
potkrepljivača nije više praćeno primjenom tog potkrepljivačkog podražaja,
dolazi do njegovog prorjeđivanja, odnosno gašenja).
141
Albert Bandura je, prije svega, poznat po svom sociokognitivnom
pristupu, u okviru kojeg je izučavao učenje posmatranjem, odnosno
modeliranje. Svako od nas, kao što je pisao i Kelly, obnaša određene
socijalne uloge. Učenje ovih uloga naziva se modeliranje. Po Banduri (1986),
modeliranje se odvija u četiri koraka:
142
i funkciju reakcija na vlastito ponašanje (procjenu da li je ono u skladu sa
našim standardima, te da li je prikladno za ispunjavanje postavljenih ciljeva,
Bandura, 1991).
143
Teorija vremenskih perspektiva, koja će ovdje biti obrađena,
predstavlja najrazrađeniji pristup među Zimbardovim doprinosima. Ključni
konstrukt ove teorije je temporalna (vremenska) perspektiva. Temporalna
perspektiva je vremenski okvir interpretacije vlastitih iskustava i doživljaja,
kroz koji osoba poima sebe i svijet. Boyd i Zimbardo (1996) su identifikovali
i opisali pet vremenskih perspektiva:
144
mentalnog zdravlja. Dakle, osoba ne treba biti fiksirana na posmatranje
svijeta isključivo kroz jednu vremensku perspektivu, već osvijestiti da postoji
nekoliko njih, te ih uz pomoć metakognicije i ovog saznanja, koristiti kako bi
se unaprijedilo vlastito iskustvo, slika o sebi i osjećaj blagostanja. Poželjno je
da pojedinac posmatra i interpretira prošla iskustva kroz prizmu pozitivne
prošlosti, te da u određenoj mjeri živi u skladu sa hedonističkom sadašnjošću
i vremenskom perspektivom budućnosti.
145
prošlošću; a otvorenost za nova iskustva je u pozitivnoj korelaciji sa
budućnošću i negativnoj korelaciji sa fatalističkom sadašnjošću.
Rekapitulacija poglavlja
146
5. Kako glasi zakon uslovljavanja odgovora?
6. Definirajte samoefikasnost.
7. Nabrojte bar pet korelata samoefikasnosti.
8. Koja su četiri procesa (koraka) učenja modeliranjem?
9. Koja su tri aspekta samoefikasnosti?
10. Putem koja tri procesa se odvija samoregulacija?
11. Šta je temporalna perspektiva?
12. Opisati hedonističku sadašnjost.
13. Šta je transcendentalna budućnost?
14. Kojim psihološkim instrumentima mjerimo vremenske perspektive?
15. Navesti bar tri korelata negativne prošlosti.
16. Navesti bar tri korelata fatalističke sadašnjosti.
17. Šta je balansiranje temporalnih perspektiva?
18. Akrofobija je iracionalni strah od visine. Kako bi je pojedinac mogao
prevazići, ukoliko se rukovodi principima Skinnerovog biheviorizma?
19. Kakva je akademska samoefikasnost pesimistične i emocionalno
labilne osobe, koja dva puta zaredom pada na ispitu?
20. Neki pojedinac se rado sjeća svog djetinjstva i mladosti, danas je
sklon prejedanju i pretjeranoj konzumaciji alkohola, smatra da život
nije u njegovim rukama, niti ima jasne planove za budućnost. Opišite
njegov profil s obzirom na teoriju vremenskih perspektiva.
21. M. K. je imao podršku svojih roditelja kada je krenuo u školu. Bio je
nagrađen za svaku dobru ocjenu koju je dobio. U srednjoj školi, M. K.
postaje učenik generacije. Kako objasniti njegov školski uspjeh po
Skinnerovoj, a kako po Bandurinoj teoriji?
147
148
14. TEORIJA LIČNOSTI GORDONA ALLPORTA
149
14.2. Crte ličnosti
150
Centralne crte obuhvataju pet do deset tema/karakteristika koje
najbolje opisuju naše ponašanje (Schultz i Schultz, 2005). Primjeri su:
hrabrost, ironičnost, optimizam, ustrajnost i slično. Sekundarne crte su one
koje izražavamo manje dosljedno od centralnih crta, te koje uveliko zavise od
situacije. Ovdje su, pored ostalog, ubrojeni stavovi i preferencije. Primjeri su:
pokazivanje neprijateljstva kao rezultat specifične uvrede (osoba inače nije
hostilna, ali u slučaju da je neko izazove u smislu omalovažavanja npr. njene
majke ili djeteta, ona će pokazati neprijateljstvo prema osobi koja ju je
povrijedila), povremeno ispoljavanje seksualnog mazohizma (za koji zna
jako mali broj osoba), brižnost ukazana samo određenoj grupi ljudi (npr.
samo onima koji boluju od neizlječive bolesti) itd.
151
A. generalne, konzistentne i stabilne tendencije prilagođavanja
pojedinca na okolinu (npr.: introvert, agresivan, socijabilan,
neempatičan, optimista, skroman, blag...);
B. privremena psihička stanja (trenutna raspoloženja, stavovi i
aktivnosti, kao što su: veseo, ljut, inspiriran, uplašen, uznemiren,
očajan, zbunjen...);
C. karakterološke kvalifikacije, odnosno evaluativni termini (bezna-
čajan, vrijedan /kao osoba/, iritantan, bezuman, prihvatljiv, zao...);
kao i
D. mješovita/metaforička/opskurna grupa kvalifikativa (razmažen,
deformiran, sposoban, nadaren, plodan, inteligentan, inertan,
hipotoničan, feminiziran...).
152
plovi zato što je motiviran dobrom platom, međutim, s vremenom, sami
boravak na moru može se ''osamostaliti'' kao njegov motiv (Allport, 1937b).
Dakle, specifična djelatnost ili aktivnost koja nije bila primarni motiv,
odnosno pokretač za nečije ponašanje, stiče autonomiju i postaje motivator.
Drugi primjer je učitelj koji je počeo raditi u osnovnoj školi kako bi stekao
određeno profesionalno iskustvo. Profesionalno iskustvo je ovdje prvi i
glavni motiv. Međutim, s vremenom, učitelj uviđa da je zavolio svoj posao i
da jednostavno želi predavati (bez obzira što je do tada stekao dovoljno
radnog iskustva ili što je pred penzijom). Dakle, on će predavati zbog samog
držanja časova svojim učenicima, a ne zbog plate ili sticanja što dužeg
radnog staža. Tako može imati problema kada zakonski stekne pravo na
penzionisanje, jer se ne želi povući sa svog radnog mjesta. Funkcionalna
autonomija motiva je odlika mentalno zdravih, zrelih osoba, jer u određenom
smislu podrazumijeva viši oblik motivacije: raditi zbog samog rada, zalagati
se zarad samog zalaganja i obavljati dužnost usljed dužnosti kao takve.
153
f. sposobnosti, interesovanja i vrijednosti (ukoliko osoba ispoljava
sposobnost za određeno područje, ali to područje baš i ne voli, ona
se njime može uspješno baviti, te nakon nekog vremena njen
motiv postaje sama aktivnost u toj branši; vrednosni sistem osobe
takođe se može ''osamostaliti'' kao motiv, te koristiti za procjenu
svega onoga što joj se dešava, a ne samo za određeni aspekt
života).
1. tjelesni self (dijete je prvo svjesno svoga tijela, te self poima na taj
način);
2. vlastiti (self) identitet (dijete polako shvata da je njegov identitet
nepromjenjiv, odnosno da je njegov neuromuskularni sistem
konzistentan: ono što se dešava u okolini, a odnosi se na njega, se
mijenja, a ne neki dio njega);
3. samopoštovanje/samocijenjenje (djeca postaju ponosna na svoja
postignuća, vole sebe, te razvijaju narcisoidnost i osjećaje vezane
uz nju);
4. ekstenzija/proširenje selfa (djeca su svjesna posjedovanja određe-
nih stvari i ljudi, koji su im važni, npr. ''moja lutka'', ''moji
roditelji''...);
154
5. slika/predstava o sebi (razvijanje realne i idealne slike o sebi, te
svijesti o očekivanjima značajnih drugih, koja mogu ili ne moraju
biti zadovoljena);
6. self kao racionalni posrednik/izvršilac (sinteza unutrašnjih potreba
i vanjske realnosti: primjena logike zdravog razuma u rješavanju
svakodnevnih problema i zadovoljavanju vlastitih potreba i
namjera) i
7. proprijumsko stremljenje (ova faza se poklapa sa periodom
adolescencije; osoba ne teži uspostavljanju ekvilibrijuma, već
postavljanju dugoročnijih ciljeva, te postaje proaktivna).
Allport (1955, 1961) je definirao i opisao šest kriterija koji trebaju biti
ispunjeni, da bi se određena osoba mogla okvalifikovati kao zrela, normalna i
emocionalno zdrava:
155
''ja'' kao subjekat, tj. agens), što podrazumijeva dobar uvid
pojedinca u njegov self.
14.7. Vrijednosti
156
14.8. Ekspresivno ponašanje
14.9.Istraživanja
157
14.10. Evaluacija Allportove teorije ličnosti
Rekapitulacija poglavlja
158
11. Kakva je prediktivna (prognostička) valjanost ekspresivnog
ponašanja?
12. B. L. se počela baviti glumom, kako bi postala poznata i kako bi došla
do slave. S vremenom, glumila je zato što joj je ova aktivnost
predstavljala zadovoljstvo, te ju je prestala zanimati slava i reputacija.
Koja je primarna motivacija osobe B. L. za bavljenje glumom? Koji
motiv je stekao autonomiju?
13. Šta je proprijum?
14. Zašto kažemo da je Allport ''prvi pravi psiholog ličnosti''?
15. Nabrojati odlike zrele i emocionalno zdrave osobe.
16. _____________ tip (vrednosna orijentacija) se odlikuje cijenjenjem
moći, položaja i prestiža.
17. Čime se odlikuje ekonomska vrednosna orijentacija?
18. Analizirajte dnevnik Anne Frank i identifikujte bar pet centralnih crta
njene ličnosti.
19. Uporedite Allportov proprijum sa Freudovim egom, Jungovim
jastvom i Adlerovim samstvom.
20. Koji su nedostaci Allportove teorije ličnosti?
21. Koji termini su smješteni u treću kategoriju (''kolonu''), u
psiholeksičkoj studiji koju su proveli Allport i Odbert (1936)?
22. Koji je značaj Allport-Odbertove psiholeksičke studije?
159
160
15. DIMENZIONALNA TEORIJA LIČNOSTI HANSA
EYSENCKA
Ženio se dva puta: prvi put sa Margaret Davies (sa kojom je dobio
sina) a drugi sa Sybil Rostal (imali su četvoro djece). Eysenck je kritizirao
psihoanalizu, nazivajući je nenaučnim pristupom. Osim toga, insistirao je na
upotrebi naučne metodologije u psihologiji ličnosti, kako bi se ova disciplina
mogla dalje razvijati. Za Eysencka se vežu mnoge kontroverze. Naime,
smatrao je da je inteligencija velikim dijelom pod uticajem nasljednih
faktora, te da su rasne razlike upravo prisutne zbog ove ''činjenice''. Često je
dobijao prijetnje tipa da će mu biti bačena bomba ili poubijana djeca.
Međutim, on nije slijepo propagirao ovo stajalište, bez obzira što je u
medijima toga doba prikazan na taj način. Eysenck se rukovodio nalazima
empirijskih studija, te je istupao pozivajući se na ova saznanja. Danas znamo
da je Eysenck bio pristalica biološke paradigme, te su svi njegovi stavovi i
stajališta proistekli iz ove misaone matrice. Eysenck je bio aktivan istraživač
i pisac sve do svoje smrti. Umro je 4. septembra 1997. godine u Londonu, od
tumora na mozgu.
161
inteligencija i obrazovanje'' (1971), ''Struktura i mjerenje inteligencije''
(1979) i ''Rušenje i pad freudovskog carstva'' (1985).
162
Dvije su glavne vrste faktorske analize: eksplorativna i konfirmatorna.
Eksplorativna (eksploratorna) faktorska analiza je, u konceptualnom smislu,
induktivni pristup, gdje na osnovu velikog broja manifestnih izoliramo manji
broj latentnih varijabli. Konfirmatorna faktorska analiza je više deduktivni
pristup, gdje na osnovu već definiranog modela (npr. pretpostavke da
struktura ličnosti uključuje tri dimenzije) pokušavamo utvrditi u kojoj mjeri
on odgovara prikupljenim podacima vezanim za manifestne varijable. Ovdje
imamo izvjesne indekse fitovanja (''slaganja'') modela sa našim empirijskim
podacima.
163
i tačnost, niži nivo aspiracija, veće variranje u ekspresiji ličnosti (reakcijama i
ponašanju), visoku produktivnost na TAT-u, sporije uslovljavanje, inertnije
reakcije na stres i nižu perceptualnu rigidnost. Nivo kortikalne pobuđenosti
introverata je visok, te se oni često povlače u sebe i izbjegavaju okolinske
podražaje. S druge strane, nivo kortikalne pobuđenosti ekstraverata je visok,
te traže uzbuđenja i otvoreni su za stimuluse koji dolaze iz ''vanjskog svijeta''
tj. okoline i društva.
164
(Eysenck i Eysenck, 1986; Eysenck, S., 1997). Kao što vidimo, ova
dimenzija se proteže od karakteristika koje upućuju na to da se osoba
uspješno integrirala u društvo i da želi pomagati i razumjeti druge, pa do
odrednica koje aludiraju na namjerno osamljivanje, negativan stav prema
društvu i ponašanja koja su usmjerena protiv drugih (neprijateljstvo i
agresija). Dakle, ljudi skloni psihoticizmu su najčešće: neugodni, usamljeni,
okrutni, bezosjećajni, nehumani, neprijateljski nastrojeni, skloni traženju
uzbuđenja bez obzira na realne opasnosti ovakvih poduhvata i sklone čudnim
stvarima i aktivnostima (Eysenck i Eysenck, 1994). Oni koji postižu niske
rezultate na skali psihoticizma uspješno kontroliraju svoje impulse, odnosno
njihov superego funkcionira neometano. Za razliku od ekstraverzije i
neuroticizma, za psihoticizam Eysenck nije našao neurofiziološke korelate
(Strelau i Zawadzki, 1997). Ako osoba postiže visoke rezultate na skalama
psihoticizma, ne potpada nužno pod dijagnozu psihoze (tj. depresivnih i
sumanutih poremećaja).
165
se sastoji od četiri skale – skala ekstraverzije (E), neuroticizma (N) i
psihoticizma (P), kao i skale laži/disimulacije (L). Interna konzistencija
(pouzdanost) skala ekstraverzije, neuroticizma i laži (disimulacije) je
zadovoljavajuća, dok skala psihoticizma obično ima nižu, a u nekim
istraživanjima neprihvatljivu pouzdanost, u odnosu na prethodne tri skale
(npr. Keller, Coventry, Heath i Martin, 2005).
15.5. Istraživanja
166
Ekstravertnije i emocionalno stabilnije osobe izvještavaju o višem stepenu
sreće i manjem osjećaju usamljenosti (Cheng i Furnham, 2002). U meta-
analitičkoj studiji koja je obuhvatila 1177 istraživanja, utvrđeno je da su
ekstraverti i emocionalno stabilne osobe zadovoljnije životom, sretnije i da su
sklonije doživljavanju pozitivnih emocionalnih stanja (Steel, Schmidt i
Shultz, 2008).
167
odnosno izvještavali o nižem nivou psihoticizma i neuroticizma (što ne znači
da su oni zaista manje psihotični i neurotični od agresivnih pojedinaca).
Rekapitulacija poglavlja
168
10. Koja je neurofiziološka osnova ekstraverzije?
11. Pol suprotan polu ekstremnog neuroticizma je _______________
_________________ .
12. Koje karakteristike vežemo uz introvertne osobe?
13. Kako se mijenjaju ekstraverzija, psihoticizam i neuroticizam, s
obzirom na dob (starenje)?
14. Za Eysenckove dimenzije ličnosti vrijedi da su ortogonalne. Šta to
znači?
15. Gdje su, u Eysenckovom prostoru ličnosti, smještene osobe sa
dijagnozom shizofrenije?
16. Kakav je superego osoba kod kojih je izražen psihoticizam?
17. Na šta upućuju rezultati istraživanja o nasljeđivanju ekstraverzije,
neuroticizma i psihoticizma?
18. Kakve su metrijske karakteristike Eysenckovih upitnika ličnosti?
19. Zašto kažemo da su ekstraverzija, neuroticizam i psihoticizam na vrhu
hijerarhije karakteristika ličnosti?
20. Osoba B. P. više voli boraviti među ljudima, nego se baviti
aktivnostima kao što su npr. čitanje i pisanje. Ona je sklona
doživljavanju pozitivnih emocija i optimista je. Prijatelji je opisuju
kao bezbrižnu i opuštenu, te kao saosjećajnu i altruističnu. Shodno
PEN modelu, okvirno odredite profil ličnosti ove osobe.
21. Uporedite Horneyine neurotične stilove sa Eysenckovim PEN
dimenzijama.
169
170
16. FAKTORSKO-ANALITIČKA TEORIJA LIČNOSTI
RAYMONDA CATTELLA
171
godina je pomogao u osnivanju Društva za multivarijatnu eksperimentalnu
psihologiju.
16.2. Q, L i T- podaci
172
gdje biva podvrgnut objektivnim mjerama procjene, odnosno
testovima; T-data od eng. test).
173
su uključivala primjenu faktorske analize, izdvojio 46 površinskih crta i 16
bazičnih (izvornih) crta ličnosti. Bazične crte (faktori) ličnosti su ustvari
latentne varijable koje dovode do korelacija između manifestnih, ponašajnih
karakteristika koje upućuju na ličnost. Šesnaest temeljnih crta ličnosti
prikazano je u tabeli 2.
Tabela 2
Cattellovih 16 faktora ličnosti
174
savjesnosti (G) i perfekcionizma (Q3) se velikim dijelom poklapaju, kao i
odrednice topline (A) i socijalne odvažnosti (H). Kasnije ćemo vidjeti da se
ovih 16 faktora, na osnovu njihovih međusobnih korelacija, mogu svesti na
svega pet.
175
Kao što vidimo, ovdje nema B-faktora koji se odnosi na rezoniranje. I
u ovom slučaju se znakovne oznake vezane za visoke/niske rezultate na
subordinirajućim faktorima odnose na prvi navedeni pol svake od dimenzija
drugog reda (npr. za nezavisnost: izražena dominacija, visoka socijalna
odvažnost, izražena opreznost i visoka otvorenost za promjene).
176
sebi – eng. self-sentiment (Cloninger, 2004). On može biti shvaćen kao
proprijum, ego, jastvo i samstvo.
16.5.Istraživanja
177
instrumenata: ekstravertni, emocionalno stabilni, konvencionalni, niže
inteligencije i sa većom sposobnošću prilagodbe (Mihajlovski, 2013).
178
kristalizirane inteligencije (u ulozi kriterija) nije bio statistički značajan
(Đapo i sar., 2011).
Rekapitulacija poglavlja
179
17. Koje su prednosti Cattellove metodologije istraživanja ličnosti?
18. Šta znači da je određena čestica ili skala multifaktorska?
19. Na osnovu koje vrste podataka je dobijeno prvih 12 faktora?
20. Šta su crte temperamenta?
21. Koji faktori iz Cattellovog modela strukture ličnosti su povezani sa
školskim uspjehom?
22. Kakav je format odgovora u 16PF-u?
23. Uporediti Cattellovu i Allportovu klasifikaciju crta ličnosti.
180
17. LIČNOST U PETODIMENZIONALNOM PROSTORU
Model velikih pet (eng. The Big Five Model) nastao je pod okriljem
psiholeksičke hipoteze, odnosno pretpostavke da se crte ličnosti mogu
derivirati iz govornog, prirodnog jezika. Drugim riječima, deskriptori
(atributi) ličnosti su ''zapisani'' u jeziku koji govori određeni narod, na
određenom prostoru. Nadovezujući se na Allport-Odbertove i Cattellove
analize za ličnost relevantnih termina koji se nalaze u rječnicima, Fiske,
Norman, Tupes, Christal i Goldberg su otišli korak dalje: sveli su strukturu
ličnosti na pet dimenzija.
181
Sa ekstraverzijom smo se susreli u Eysenckovoj i Cattellovoj teoriji,
te u dijelu Jungove teorije koja se odnosi na stavove (prema vani i prema
unutra). Emocionalna stabilnost je obrnuto definirani neuroticizam.
Savjesnost se odnosi na snagu superega, a ugodnost/saradljivost je opozit
psihoticizma. Intelekt/imaginacija je dimenzija ličnosti koja je pandan
Cattellovom faktoru otvorenosti za promjene (Q1).
182
različitih stvari'' (intelekt/imaginacija, odnosno otvorenost za iskustva).
Slaganje sa svakom tvrdnjom izražava se na petostepenoj Likertovoj skali.
Tabela 3
Domeni i facete Petofaktorskog modela ličnosti
Domeni Facete
Neuroticizam anksioznost, ljutita hostilnost, depresivnost,
(Neuroticism -N) sputanost, impulzivnost i ranjivost (vulnerabilnost)
Ekstraverzija toplina, druželjubivost, asertivnost, aktivnost,
(Extraversion - E) traženje uzbuđenja i pozitivne emocije
Otvorenost maštanje, estetičnost, osjećaji, postupci (akcije),
(Openness - O) ideje, vrijednosti
Ugodnost povjerenje, iskrenost, altruizam, pomirljivost,
(Agreeableness - A) skromnost, blagost
kompetentnost, organizovanost, odgovornost,
Savjesnost
težnja za postignućem, samodisciplina i promiš-
(Conscientiousness - C)
ljenost
183
prijateljska nastrojenost i dobrodušnost. Facete su obilježene slovnom i
brojčanom oznakom. Naprimjer, u slučaju neuroticizma: anksioznost je N1,
ljutita hostilnost - N2, ..., ranjivost (vulnerabilnost) - N6.
184
Proces globalizacije je uticao na formiranje zajedničkih društvenih
vrijednosti, odnosno interesa različitih država i kultura. Međutim, kulturalna
idiosinkrazija i specifične komunikacijske forme, običaji i norme koje se
razlikuju od društva do društva, te koje utiču na formiranje ličnosti, značajni
su argumenti protiv jezičkog i ličnosnog univerzalizma (Repišti, 2012).
Mlačić (2002a) navodi da bi bilo najbolje (premda je ovo veoma veliki
poduhvat) razviti nacionalne taksonomije opisivača ličnosti za svaki jezik, te
ih uporediti, kako bi se moglo doći do univerzalno prihvaćenog deskriptivnog
modela ličnosti (tj. utvrđivanja općih, pankulturalnih dimenzija ličnosti).
185
BFQ-C obuhvata sljedeće skale: energiju/ekstraverziju, saradljivost,
savjesnost, intelekt/otvorenost i emocionalnu stabilnost.
17.5. Istraživanja
186
pozitivne korelacije (najviše korelacije su zabilježene u slučaju ekstraverzije i
savjesnosti).
187
odnosi na postavljanje ciljeva, očekivanja i samoefikasnost). Njihovi nalazi
upućuju na najveću prediktivnu valjanost u slučaju neuroticizma i
savjesnosti. Drugim riječima, emocionalno stabilne i savjesne (odgovorne i
dosljedne) osobe imaju viši nivo ovog tipa motivacije. Takođe, ekstraverzija
je bila u pozitivnim korelacijama sa motivacijom koja se temelji na percepciji
samoefikasnosti (Judge i Ilies, 2002).
188
ekstraverzije bili su karakteristični za osobe sklone socijalnoj fobiji i velikom
depresivnom poremećaju (Trull i Sher, 1994).
Rekapitulacija poglavlja
189
9. Koji su argumenti protiv kroskulturalne generalizabilnosti peto-
dimenzionalne strukture ličnosti?
10. Koje dimenzije ličnosti su dobri prediktori školskog uspjeha?
11. Sukladno petofaktorskoj strukturi ličnosti, kakav je profil osoba
sklonih poremećajima ovisnosti (zloupotrebe psihoaktivnih sup-
stanci)?
12. Nabrojte facete ekstraverzije.
13. Nabrojte facete savjesnosti.
14. Kako su dimenzije Petofaktorskog modela strukture ličnosti povezane
sa zadovoljstvom životom?
15. Referirajući se na opisano istraživanje, koje dimenzije ličnosti su
povezane sa nivoom (koeficijentom) inteligencije?
16. Koji je osnovni nedostatak NEO-PI-R-a?
17. Koji instrument je razvijen za mjerenje pet dimenzija ličnosti kod
djece? Ukratko ga opisati.
18. Koji su nedostaci Modela velikih pet, odnosno onih modela koji se
temelje na psiholeksičkim studijama?
19. Koje od pet dimenzija ličnosti su povezane sa motivacijom
izvođenja?
20. Kakva je konvergentna i divergentna valjanost skala koje mjere pet
globalnih dimenzija ličnosti?
21. Šta možete reći o pouzdanosti skala (domena) i subskala (faceta)
NEO-PI-R-a?
22. Da li su crte ličnosti pretpostavljene Modelom velikih pet stabilne
tokom života? Obrazložiti svoj odgovor rezultatima navedenog
istraživanja.
23. Koje su relacije dimenzija Modela velikih pet i emocionalne
inteligencije?
24. A. C. ne voli mnogo izlaziti i često provodi vrijeme čitajući. Ona
svoje obaveze na fakultetu i u kući izvršava efikasno i na vrijeme.
Mirna je, opuštena i prijatna osoba. Uvijek je pristojna i obzirna
prema drugima. Za A. C. se još može reći da je umjetnički tip, jer
svira violinu i povremeno slika. Rado usvaja nova znanja i istražuje
po Internetu. Okvirno opišite njen profil ličnosti, rukovodeći se
Petofaktorskim modelom.
190
18. HEXACO I MODEL VELIKIH SEDAM
191
skup manipulativnih tendencija, koje su praćene destruktivnim i brualnim
dispozicijama, osnaženim procesom racionalizacije i zagovaranjem
instrumentalne uloge nasilja, u vidu navodno legitimnog načina dolaska do
zacrtanog cilja.
192
ideja. Ova dimenzija se zvala i intelekt/imaginacija (Ashton i Lee, 2001).
Osobe koje nisu otvorene prema iskustvu su pristalice tradicionalnih
vrijednosti, bave se uobičajenim (rutiniranim) djelatnostima i nisu skloni
artističkim aktivnostima.
193
vjerovatno bolje odslikavaju sadržaje pomenutih faktora, nego što je to slučaj
u Modelu velikih pet ili Petofaktorskom modelu strukture ličnosti.
Tabela 4
Model velikih sedam: dimenzije i njihovi deskriptori
194
ugodnošću (tačnije, određenje negativne valence je slično opisu negativnog
pola ugodnosti). Međutim, PV i NV jednim svojim dijelom ipak predstavljaju
jedinstvenu varijancu, koja nije obuhvaćena FFM-om (McCrae i Costa,
1995).
18.3. Istraživanja
195
ekstraverzija je u umjerenim pozitivnim korelacijama sa afilijativnim i
samouzdižućim stilom humora; ugodnost pozitivno korelira sa
samouzdižućim, a negativno sa agresivnim stilom humora; savjesnost
negativno korelira sa samoporažavajućim i agresivnim stilom; dok je
otvorenost u pozitivnim korelacijama sa afilijativnim i samouzdižućim stilom
humora (Veselka i sar., 2010).
196
su opisivači ličnosti ponuđeni u vidu Likertove skale petostepenog tipa. Oni
su trebali procijeniti u kojoj mjeri se određeni pridjev odnosi na njih. Ovim
istraživanjem ekstrahirano je pet faktora: socijalno nepoželjne osobine (ovaj
faktor je objašnjavao najviše varijance), ekstraverzija (pozitivna emocional-
nost), savjesnost, ugodnost i neuroticizam (negativna emocionalnost).
Dimenzija otvorenosti za iskustva se nije izdvojila, a neki njeni potencijalni
deskriptori bili su zasićeni faktorom savjesnosti. Socijalno nepoželjne
osobine su, ustvari, negativna valencija.
197
valence. Statistički značajni prediktori pozitivne valence bili su otvorenost (iz
HEXACO modela) i savjesnost (iz Modela velikih pet), a negativne valence –
emocionalnost, poštenje/skromnost (HEXACO dimenzije) i neuroticizam, iz
Modela velikih pet (Repišti, 2014c).
Rekapitulacija poglavlja
198
12. Ono što je u Modelu velikih pet neuroticizam, to je u HEXACO
modelu __________________.
13. Ono što je u Modelu velikih sedam _________________
________________, to je u HEXACO modelu ekstraverzija.
14. Referirajući se na jedno od opisanih istraživanja, navedite spolne
razlike u dimenzijama HEXACO modela.
15. Koje dimenzije Modela velikih sedam su povezane sa
samopoštovanjem?
16. Opisati relacije dimenzija Modela velikih sedam sa poremećajima
ličnosti.
17. Jesu li pozitivna i negativna valenca redundantni faktori? Obrazložite
svoj odgovor.
18. Šta je Tellegen-Wallerova nerestriktivna metodologija?
19. Nabrojte facete saradljivosti kao dimenzije HEXACO modela.
20. Koje od dimenzija Modela velikih sedam su dobri prediktori
poštenja/skromnosti?
199
200
19. MODEL VELIKIH DVA I GENERALNI FAKTOR LIČNOSTI
201
Predlaganje Modela velikih dva (eng. The Big Two) bilo je moguće
zato što je primijećena povezanost između pet dimenzija ličnosti, ili su
odabrana faktorska rješenja koja su dozvoljavala interkorelacije. Ukoliko
odaberemo ortogonalna (Varimax) rješenja, krajnji proizvod faktorske analize
je petofaktorska struktura. Međutim, kako je logično i opravdano
pretpostaviti da dimenzije ličnosti zaista međusobno koreliraju (sjetimo se
Allporta koji je govorio da crte ličnosti udruženo modeliraju naše ponašanje),
bilo je za očekivati da će se izdvojiti određena struktura višeg reda, koju je
moguće smisleno interpretirati. Osim toga, neke dimenzije koreliraju više sa
drugim dimenzijama, a neke puno manje. Dakle, već iz korelacijskih matrica
možemo vidjeti trendove u ''grupiranju'' ovih dimenzija, te pretpostaviti naziv
i sadržaj njihovog ''zajedničkog imenioca''.
202
(savjesnost), emocionalne reakcije koje su dosljedne (emocionalna stabilnost)
i plodnu saradnju s drugima, odnosno afilijativnost (saradljivost). Dakle,
čovjek teži ka sigurnosti (predvidljivoj okolini i budućnosti), na način da
konzistentno obavlja određene aktivnosti, kontrolira ekspresiju emocija i
uspostavi dobre odnose s drugima (tj. mrežu socijalne podrške i pripadnost
različitim grupama). U isto vrijeme, pojedinac teži ostvariti vlastita prava i
steći određene resurse, kroz socijalnu dominaciju, odvažnost, asertivnost i
otvaranje prema okolini (tj. prema drugima). Takođe, osoba želi proširiti
svoja znanja, opseg interesovanja i unijeti određene inovacije u svoju
okolinu, kroz vlastitu kreativnost i originalnost. Ekstraverzija i otvorenost
prema iskustvu (intelekt) nam pomažu da to i ostvarimo. U ovome se ogleda
fleksibilnost našeg razmišljanja, doživljavanja i ponašanja, koja je takođe
nužna za preživljavanje.
203
odmjerenost u socijalnim interakcijama (Repišti, 2013). Osobe kod kojih je
izražena ova ''superdimenzija'' ličnosti (tj. koje postižu visoke rezultate na
skalama kojima se mjere njene subordinirane dimenzije), karakterizira:
emocionalna stabilnost (opuštenost i bezbrižnost), druželjubivost,
komunikativnost, odgovornost, tačnost, organizovanost, ugodnost,
empatičnost, altruističnost, kreativnost i autentičnost. Dakle, razlikuju se od
drugih, imaju dobre odnose sa njima, pomažu onim ljudima kojima je
potrebna pomoć, uspješno teže samoaktualizaciji, zadovoljne su životom,
imaju stabilnu pozitivnu sliku o sebi i samopouzdane su. Ovi kvaliteti veoma
podsjećaju na: Maslowljeve karakteristike samoaktualizirane osobe,
Allportove kriterije mentalnog zdravlja, aspekte Adlerovog kreativnog
samstva i karakteristike Frommovog produktivnog i biofilnog karaktera.
204
19.3. Istraživanja
205
korelacije bile statistički značajne. Dakle, generalni faktor ličnosti, kao
dimenzija koja predstavlja agregirani sadržaj svojih subordiniranih faktora
ličnosti, ovdje se pokazao kao solidan prediktor roditeljske podrške.
Rekapitulacija poglavlja
206
5. Koji je DeYoungov naziv za Digmanov alfa, a koji za beta faktor
ličnosti?
6. Šta je p – faktor?
7. Navedite bar tri naziva za generalni faktor ličnosti.
8. Kako su nazvani faktori trećeg reda, koji su izdvojeni na osnovu
primjene Cattellovog 16PF-a? Koji je sadržaj ovih faktora?
9. Uporedite generalni faktor ličnosti sa Adlerovim stvaralačkim
samstvom i Frommovim biofilnim karakterom.
10. Koji je značaj plastičnosti i stabilnosti, iz ugla evolucijske
psihologije?
207
208
20. KRUŽNI MODELI LIČNOSTI
209
zajedništvu). Negativan pol dominacije je submisija (podređenost,
pokornost), a topline/afilijacije emocionalna hladnoća. U suštini, ove
dimenzije su najsličnije ekstraverziji (prvenstveno socijalnoj dominaciji) i
ugodnosti/prijateljskoj nastrojenosti, respektivno. Trapnell i Broughton
(2006) su u svom istraživanju utvrdili da bi dimenziju ekstraverzije mogla
biti locirana blizu ose dominacije (zaklapa sa njom ugao manji od 45°), a
saradljivost blizu topline (zaklapaju sličan ugao kao ekstraverzija i
dominacija). Takođe, ovim dimenzijama se mogu opisati maskuline i
feminine tendencije. Tačnije, osobine kao što su ''dominantan'' i ''hladan'' su
maskuline, dok su osobine tipa ''topline'' i ''submisivnosti'' feminine.
210
podrške, uticaj interpersonalnih poruka i interpersonalne ciljeve. U skladu s
tim, ponuđeno je nekoliko njegovih operacionalizacija.
211
pružanje ili nepružanje socijalne podrške onima kojima su potrebni pomoć i
podrška. Skale koje se nalaze u okviru ovog instrumenta su: brižan, uključen,
direktivan, arogantan, kritički nastrojen, distanciran, izbjegavajući i poslušan.
212
asertivan, dominantan, manipulativan, hladnokrvan, rezerviran, introvert,
sramežljiv, popustljiv i saradljiv. Po Trapnellu i Broughtonu (2006),
pouzdanost tipa unutrašnje konzistencije IPQ-a je zadovoljavajuća.
213
5. I+II- (dominantan, hvalisav i tvrdoglav);
6. I-II+ (stidljiv, skroman i naivan);
7. I+III+ (aktivan, kompetitivan i ponosan);
8. I-III- (letargičan, neenergičan i bespomoćan);
9. I+IV- (eksplozivan, rječit i ekstravagantan);
10. I-IV+ (miran, staložen i tih);
11. II+I+ (topao i velikodušan);
12. III-II- (nepovjerljiv i nepouzdan);
13. I+V+ (progresivan, spontan i strastven);
14. III+V+ (bistar, obrazovan i organiziran);
15. III-III- (lijen, nemaran i nehatan);
16. IV-IV- (ljutit, zabrinut i anksiozan) ...
20.3. Istraživanja
214
(mehanizama) odbrane je u niskoj pozitivnoj korelaciji sa dominacijom
(humor kao zreli stil odbrane je u pozitivnim korelacijama sa dominacijom i
afilijacijom); korištenje neurotičnih stilova odbrane nije u statistički
značajnoj korelaciji sa dominacijom, ali je u pozitivnoj i statistički značajnoj
korelaciji sa afilijacijom (pseudoaltruizam i idealizacija pozitivno koreliraju
sa afilijacijom); a nezreli stilovi odbrane su u negativnoj korelaciji sa
dominacijom (u najvećoj korelaciji s ovom dimenzijom je autistična
fantazija) i afilijacijom (ovdje se, po svom koeficijentu korelacije, ističe
devaluacija). Nadalje, kada je riječ o skalama circumplex modela, korištenje
zrelih stilova je u najvećoj korelaciji sa dominantnošću/ samopouzdanošću;
pribjegavanje neurotičnim stilovima odbrane najviše korelira sa toplinom/
saradljivošću, dok je upotreba nezrelih stilova u najvišoj korelaciji sa
hladnokrvnošću i separiranošću/introvertnošću.
Rekapitulacija poglavlja
215
3. Najprihvaćeniji interpersonalni cirkumpleks je onaj koji se sastoji od
dodekanata. T N
4. Na šta se odnosi faceta III+IV- ?
5. Objasniti sadržaj facete I+II-.
6. Nabrojati oktante Wigginsovog (1995) kružnog modela.
7. Opisati operacionalizaciju cirkumpleksa interpersonalnih problema.
8. Kako je operacionaliziran Wigginsov interpersonalni cirkumpleks?
9. Koji je drugi naziv za dimenziju ''aktiviteta''?
10. Koji su nedostaci modela zasnovanih na interpersonalnom cirkum-
pleksu?
11. Objasniti relacije optimizma i pesimizma sa dimenzijama inter-
personalnog cirkumpleksa.
12. Kakva je interpersonalna priroda stilova i mehanizama odbrane
(referirati se na navedeno istraživanje)?
216
21. PSIHOFIZIOLOŠKI PRISTUPI LIČNOSTI
217
1. sistem bihevioralne inhibicije (eng. behavioral inhibition system –
BIS);
2. sistem borbe/bijega (eng. fight/flight system – FFS) i
3. sistem bihevioralne aktivacije (eng. behavioral approach/
activation system – BAS).
218
anksioznost, inhibiciju dominantnih konfliktnih ponašanja, proces
procjene rizika, te pretraživanje pamćenja i procjenu okoline, što
bi trebalo pomoći u razrješenju nastalog konflikta među
stimulusima.
2. Sistem borbe/bijega (FFS) je proširen u sistem borbe-bijega-
zaleđivanja (eng. fight-flight-freeze system – FFFS), a stoji u
osnovi reagiranja na različite uslovne i bezuslovne podražaje. U
revidiranoj verziji pomenute teorije, ovaj sistem je posrednik
prilikom doživljavanja straha, a ne anksioznosti. Drugim riječima,
zadužen je za sklonost reakcijama straha i izbjegavanja (panika,
fobije i slično).
3. U revidiranoj (reformuliranoj) RST, sistem bihevioralne
aktivacije (BAS) posreduje u reakcijama na sve apetitivne
podražaje, bilo da su bezuslovni bilo uslovni. Riječ je o
anticipaciji zadovoljstva, ugode i osjećaju nade. BAS je zadužen i
za optimizam, orijentiranost prema sistemu nagrađivanja i
sklonost rizičnim ponašanjima.
219
dihotomnim formatom odgovaranja, podjednako raspoređenih u dvije skale –
Osjetljivost na kaznu (SP) i Osjetljivost na nagradu (SR).
21.1.2. Istraživanja
220
negativnoj korelaciji sa traženjem zabave; dok otvorenost nije u statistički
značajnim korelacijama sa rezultatima na skalama BIS-a i BAS-a. Sve
korelacije su izračunate na osnovu odabira ortogonalnog faktorskog rješenja
za dimenzije Modela velikih pet (Smits i Boeck, 2006).
221
B. izbjegavanje štete (eng. Harm avoidance – HA);
C. zavisnost od nagrade (eng. Reward dependence – RD) i
D. ustrajnost (eng. Persistence – P ili PS).
222
B. kooperativnost (eng. Cooperativeness – C) i
C. samotranscendencija (eng. Self-transcendence – ST).
21.2.2. Istraživanja
223
trebale odgovarati određenim domenima (dimenzijama) nisu se adekvatno
''rasporedile'' po ovim dimenzijama. Tako su, naprimjer, facete izbjegavanja
štete i samousmjerenosti zasićene istim faktorom, a facete kooperacije i neke
facete zavisnosti od nagrade odgovaraju trećem ekstrahiranom faktoru.
224
otvorenošću prema kulturi i iskustvima; a samotranscendencija je u niskim
pozitivnim korelacijama sa: dinamičnošću, kooperativnošću i pristojnošću.
225
Beogradu, te kao naučni konsultant na Institutu za kriminološka i socijalna
istraživanja. Iza sebe je ostavio mnogo legitimnih i empirijski utemeljenih
naučnih radova, koji ga svrstavaju u grupu psihologa visoke produktivnosti i
svjetske reputacije. Ovdje ćemo sebi dati slobodu da Momirovićev rad
stavimo u istu ravan sa Cattellovim doprinosima.
226
dezintegraciju ili manju kontrolu nad konativnim (i fiziološkim) funkcijama.
KON-6 ima prilično dobru pouzdanost tipa unutrašnje konzistencije, a koristi
se za procjenu ličnosti i efekata psihoterapijskog tretmana. Momirović i
saradnici su takođe razvili bateriju testova za procjenu kognitivnih funkcija,
odnosno sposobnosti (KOG-3, Wolf, Momirović i Džamonja, 1992).
21.3.3. Istraživanja
227
neki faktori konativnih (dis)funkcija imaju slabiju divergentnu valjanost. Bez
obzira na to, ovaj model je kvalitetan pokušaj opisivanja, objašnjavanja i
predviđanja vezanih za ličnost i motivaciju.
228
1. socijabilnost, aktivitet, neuroticizam-anksioznost, agresivnost-
hostilnost, impulzivno nesocijalizirano traženje senzacija i
impulzivnost;
2. socijabilnost, aktivitet, neuroticizam-anksioznost, agresivna
hostilnost i impulzivno nesocijalizirano traženje senzacija.
3. socijabilnost, neuroticizam-anksioznost, agresivna hostilnost i
impulzivno nesocijalizirano traženje senzacija; te
4. socijabilnost, emocionalnost (neuroticizam) i impulzivno neso-
cijalizirano traženje senzacija (psihoticizam).
229
revidiran, a dodata je i skala rijetkih odgovora (eng. infrequency scale). Ovo
je skala validnosti, s obzirom da sadržaj njenih tvrdnji pokriva rijetka
iskustva, ponašanja i tendencije (tipa: ''Nikada nikoga nisam mrzio'' ili
''Nikada nisam slagao''). Ukoliko sudionik postigne visok rezultat na ovoj
skali, postoji osnovana sumnja da njegovi odgovori na glavnom dijelu
upitnika nisu validni. Ova nova verzija pomenutog instrumenta sastoji se od
99 čestica sa dihotomnim formatom odgovaranja. Postoji i kraća forma
(ZKPQ-S), koja se sastoji od 35 ajtema, po sedam za svaki od pet faktora
ličnosti.
21.4.2. Istraživanja
230
Dinić (2010) je provjeravala povezanost Zuckermanovih pet faktora
ličnosti sa ekstrinzičnim i intrinzičnim aspiracijama. Rezultati njenog
istraživanja su sljedeći: impulzivno traženje uzbuđenja, agresivnost i sklonost
ka druženju i zabavama su u pozitivnim korelacijama sa ekstrinzičnim
aspiracijama, dok je tolerancija prema izolaciji u negativnoj korelaciji sa
ovom vrstom aspiracija. S druge strane, traženje uzbuđenja i aktivitet su u
pozitivnim korelacijama sa intrinzičnim aspiracijama.
Rekapitulacija poglavlja
231
8. Koja crta temperamenta se odnosi na osobine kao što su otvorenost,
srdačnost i sentimentalnost?
9. Koje su razlike između crta temperamenta i karaktera?
10. Šta je samotranscendencija?
11. Objasnite važnost dimenzija karaktera za self-koncept.
12. Kakve su metrijske karakteristike Revidiranog inventara tempe-
ramenta i karaktera (TCI-R)?
13. Kakve su relacije između dimenzija temperamenta i karaktera s jedne
i dimenzija Modela velikih pet s druge strane?
14. Regulator aktiviteta, iz Momirovićevog modela, poznat je pod
nazivom ____________________.
15. Koji faktor Momirovićevog modela se odnosi na kontrolu i regulaciju
organskih funkcija?
16. Dimenzija kibernetičkog modela, koja je vezana za reakcije odbrane,
je _________________, a za reakcije napada, vezan je faktor koji se
naziva _________________.
17. Rukovodeći se rezultatima opisanog istraživanja, šta čini latentni
prostor kognitivnih i konativnih funkcija?
18. Koji je nedostatak Grayeve teorije osjetljivosti na potkrepljenje?
19. Koja je prednost biopsiholoških, odnosno psihofizioloških modela
ličnosti?
20. Povezati bihevioralne sisteme iz Grayeve teorije sa Momirovićevim
faktorima konativnog funkcionisanja.
21. Nabrojati pet faktora Alternativnog petofaktorskog modela.
22. Šta je drugačije u revidiranom Alternativnom petofaktorskom
modelu?
23. Kako je operacionaliziran AFFM?
24. Koje su prednosti Zuckermanovog modela strukture ličnosti?
25. Šta je skala rijetkih odgovora?
232
22. ODBAČENE I SAVREMENE TIPOLOGIJE LIČNOSTI
233
u pokretima i položaju tijela itd.). Za njih je karakteristična sociofobija i
inhibicija ponašanja (Sheldon i Stevens, 1942). Mezomorfi su atletski
građene osobe, te imaju razvijene mišiće i debelu kožu. Oni su, ustvari,
somatotoničari (skloni su rizičnim ponašanjima, a opisani su još kao hrabri,
energični i dominantni). Mezomorfi su još: kompetitivni, agresivni, asertivni
i avanturistični (Sheldon i Stevens, 1942). Endomorfi odgovaraju
Kretschmerovom pikničkom tipu. Dakle, oni su debeli, sa nedovoljno
razvijenim mišićima. Ove osobe su viscerotoničari, tj. sporo reaguju, uživaju
u afektivnim odnosima s drugima (sociofilija) i srdačni su.
234
odnosno faktora. Cilj Q – faktorske analize velikim se dijelom poklapa sa
ciljem klaster analize. Međutim, ove dvije analize nisu sinonimi za isti
metodološko-statistički postupak, već predstavljaju dva načina pristupanja i
rješavanja problema utvrđivanja različitih (proto)tipova.
235
u slučaju nedovoljno kontroliranog tipa prevladavaju impulsi ida (princip
zadovoljstva). Dakle, prvi tip ličnosti je objašnjen mehanizmom ego-
rezilijencije, a druga dva predstavljaju visoko, odnosno nisko izraženu ego-
kontrolu.
236
osobe su takođe bolje u suočavanju sa stresnim okolnostima (u odnosu na
pretjerano kontrolirane ljude), vjerovatno zbog nekontroliranog emo-
cionalnog pražnjenja, koje im olakšava stanje. Pretjerano kontrolirane osobe
postavljaju jedan vid cenzure ili granice između unutrašnjeg (psihičkog)
svijeta i vanjske okoline. Drugim riječima, rijetko sebi dopuštaju ispoljavanje
nagona i emocija.
237
22.5. Evaluacija Modela tri prototipa ličnosti
Rekapitulacija poglavlja
238
12. Koji je pristup suprotan tipološkom pristupu?
13. Koja je prednost Sheldonovih studija, u odnosu na one koje je
provodio Kretschmer?
14. Šta je Q-faktorska analiza?
15. Pored svake rečenice napišite na koji prototip ličnosti se ona odnosi:
a. Osoba obično ne ispoljava svoja osjećanja, već ih zadržava za
sebe. ____________________
b. Pojedinac je emocionalno stabilan, ugodan, socijalno prilagođen i
lako se nosi sa stresom. ____________________
c. Osoba je impulzivna i nagla. _____________________
239
240
23. SITUACIJSKI FAKTORI I IMPLICITNE TEORIJE LIČNOSTI
241
23.1.2. Ličnost, situacija, ponašanje
242
sa kojima svakodnevno sarađuje) koja će se odlikovati: pravičnošću,
izbjegavanjem pohlepe, iskrenošću i ostalim moralnim vrijednostima.
243
osobe ili se dato ponašanje objašnjava socijalnom ulogom
sudionika, odnosno samom situacijom u kojoj se nalazi?).
244
U istraživanju koje su proveli Mõttus, Allik, Konstabel, Kangro i
Pullmann (2008), ispitivalo se koje osobine ličnosti sudionici pripisuju osobi
za koju imaju informaciju da posjeduje visoku akademsku, odnosno
praktičnu inteligenciju. Ukoliko ovaj pojedinac ima visoku akademsku ili
praktičnu inteligenciju, sudionici ga procjenjuju kao emocionalno stabilnu,
ekstravertiranu, savjesnu i osobu otvorenu za nova iskustva. Ukoliko su
dobili informaciju da ciljna osoba postiže niske skorove na testovima koji
mjere ove dvije vrste inteligencije, procjenjuju je kao: anksioznu,
introvertiranu, nedovoljno otvorenu za nova iskustva i nesavjesnu. Ugodnost
(saradljivost) ove osobe procijenjena je kao prosječna, bez obzira da li su čuli
informaciju koja ide u prilog visoke ili niske akademske, odnosno praktične
inteligencije. Laici smatraju da su socijalno poželjne osobine u međusobnim
korelacijama, te ovaj faktor može biti medijator implicitnih teorija ličnosti i
informacije o nečijoj inteligenciji.
245
obrasce ponašanja političkih lidera (koji, shodno Kissingerovoj procjeni,
često posjeduju kontradiktorne osobine).
Rekapitulacija poglavlja
246
24. PRETPOSTAVKE O SKLOPU LIČNOSTI ŽIVOTINJA
247
ličnosti unutar vrsta intraspecijalnom komparacijom (od lat. species – vrsta).
S druge strane, uporedbu vrsta po ponašajnim tendencijama (eventualno,
primitivnoj strukturi ličnosti), nazvali smo interspecijalnom ili kros-
specijalnom komparacijom.
a) vlasnika životinje/a;
b) čuvara u zoološkim vrtovima;
c) prijatelja vlasnika i
d) nezavisnih procjenjivača (biologa, psihologa...).
248
nekih vrsta, korištenjem drugačije metodologije, nisu primijećene naznake
nekih dimenzija ličnosti koje su prisutne kod ljudi, čestice koje se odnose na
njih se jednostavno izbace iz skale. Nadalje, sadržaj drugih čestica se
preformulira, kako bi vjernije odražavao ponašajne crte životinja. Ovdje
postoji opasnost od antropomorfizma, odnosno pridavanja ljudskih
karakteristika i osobina životinjama (čemu su posebno skloni njihovi
vlasnici). Zato se preporučuje da se sadržaj čestica odnosi na opservabilne
bihevioralne tendencije i obrasce.
24.3. Istraživanja
249
iskustva. U slučaju hijena, Gosling (1998) je našao indicije sljedećih
dimenzija: neuroticizma (ekscitabilnost), ugodnost-ekstraverziju, otvorenost
za nova iskustva (radoznalost) i dominaciju (asertivnost).
250
Ispostavilo se da: dominacija, ekstraverzija, emocionalna stabilnost,
otvorenost prema iskustvu i ugodnost/saradljivost pozitivno i statistički
značajno koreliraju sa procijenjenim blagostanjem šimpanzi. Dominacija i
ekstraverzija se izdvajaju kao najbolji prediktori subjektivnog blagostanja
(dobrostanja). Zanimljiv rezultat je da dominacija raste s godinama, a
ekstraverzija i otvorenost prema iskustvu opadaju (Weiss i sar., 2009). Ovdje
treba napomenuti da je opisano istraživanje transverzalnog tipa.
251
Međutim, u slučaju šimpanzi, gorila i rezus majmuna, moguće je
govoriti o primitivnom sklopu ličnosti, s obzirom da su oni, po svojim
biološkim karakteristikama, najbliži ljudskoj vrsti. Važan faktor ličnosti
primata je dominacija, odnosno skup ponašanja koji definira njihovo mjesto i
ulogu u socijalnoj hijerarhiji zastupljenoj u društvenoj zajednici (grupi) ovih
životinja.
Rekapitulacija poglavlja
252
25. PSIHOLOGIJA LIČNOSTI U KONTEKSTU
253
savjesnost i saradljivost negativno koreliraju sa doživljenim profesionalnim
stresom, dok je neuroticizam u pozitivnoj korelaciji sa stresom na poslu.
Gramstad, Gjerstad i Haver (2013) su ispitivali povezanost crta ličnosti i
percipiranog stresa na poslu kod mladih ljekara. Pokazalo se da je
neuroticizam najbolji prediktor percipiranog stresa na poslu, dok
ekstraverzija i savjesnost nisu bile u statistički značajnim korelacijama sa
kriterijem. Neuroticizam je pozitivno korelirao sa stepenom depresivnosti i
anksioznosti ljekara-novajlija, dok je ekstraverzija bila u negativnoj korelaciji
sa depresivnošću.
254
objašnjavaju najviše varijance intrinzične motivacije podsticajem (16%), a
najmanje u slučaju svih vrsta ekstrinzične motivacije (7%).
255
Göncz i Pekić (2014) su istraživali povezanost samoprocjena osobina ličnosti
i poželjnih osobina nastavnika. Ispostavilo se da što student postiže viši
rezultat na nekoj dimenziji ličnosti, to u većoj mjeri smatra da uspješan
nastavnik treba postizati sličan rezultat na datoj dimenziji ličnosti. Sličan
trend je utvrđen i za druge crte ličnosti, osim za ekstraverziju. Studenti koji
su ekstraverti preferiraju nastavnike koji su introverti. Dodatno, studenti
humanističkih i društvenih nauka, u odnosu na studente tehničkih nauka,
nešto više cijene nastavnike koji su ekstravertiraniji, otvoreniji za nova
iskustva i savjesniji.
256
25.4. Psihologija ličnosti i saobraćaj
257
(neuroticizma), te niže rezultate na skalama ekstraverzije, savjesnosti i
otvorenosti prema iskustvu. Na nivou faceta, počinitelji krivičnih djela su
pokazali osobine kao što su: nepoštenje, pohlepa, prestrašenost, anksioznost,
nisko socijalno samopoštovanje, nedruštvenost, nedostatak marljivosti i
konvencionalnost.
Rekapitulacija poglavlja
258
26. SINTEZA IZLOŽENIH TEORIJA I ISTRAŽIVANJA
259
16. Kakva je veza između kompleksa inferiornosti, težnje ka
superiornosti i natkompenzacije?
17. Pronađite dva istraživanja u kojima je ispitivano nasljeđivanje
osobina ličnosti, te ukratko izložite njihove glavne rezultate.
18. Može li se ličnost odgajati? Obrazložite svoj odgovor.
19. Ako tvrdimo da konzervativnost nije precizno definiran negativni pol
dimenzije otvorenosti prema iskustvima, navedite razloge u prilog
ovom tvrđenju. Koji su argumenti protiv ovog tvrđenja?
20. Pogledajte bar jedan savremeni film u žanru naučne fantastike.
Pokušajte odrediti profil(e) ličnosti njegovih glavnih protagonista.
Pozovite se na bar pet teorijskih perspektiva opisanih u ovoj knjizi.
260
l. Pokušaj utvrđivanja psihološkog profila Alana Turinga, iz perspektive
Cloningerovog Modela temperamenta i karaktera.
m. Longitudinalna studija stabilnosti pozitivne i negativne valencije.
n. Utvrđivanje stepena samoaktualizacije u mjerama samoprocjene kod
osoba treće životne dobi.
o. Povezanost dimenzija Petofaktorskog modela sa optimizmom,
percepcijom lične sreće i pesimizmom.
p. Dimenzije Alternativnog petofaktorskog modela kao prediktori
globalnog samopoštovanja.
q. Povezanost vremenskih perspektiva sa diskrepancom između realnog
i idealnog selfa.
r. Povezanost poštenja/skromnosti sa učestalošću upotrebe društvenih
mreža.
s. Operacionalizacija Teorije osjetljivosti na potkrepljenje u svrhu
utvrđivanja bihevioralnih crta životinja.
t. Spolne razlike u perzistenciji i kooperativnosti.
261
262
REFERENCE
263
Allport, G. W. (1955). Becoming: Basic considerations for a psychology of
personality. New Haven, CT: Yale University Press.
264
Ansbacher, H. L. i Ansbacher, R. R. (Ur.) (1964). The individual psychology
of Alfred Adler: A systematic presentation in selection from his
writings. New York: Harper & Row.
265
Balogun, A. G. (2014). Dispositional factors, perceived social support and
happiness among prison inmates in Nigeria: A new look. The Journal
of Happiness & Well-Being, 2(1), 16–33.
Bartels, M., Weegen, F., Beijsterveldt, C., Carlier, M., Polderman, T.,
Hoekstra, R. i Boomsma, D. (2012). The five factor model of
personality and intelligence. A twin study on the relationship between
the two constructs. Personality and Individual Differences, 53, 368–
373.
266
reaction formation, projection, displacement, undoing, isolation,
sublimation, and denial. Journal of Personality, 66, 1081–1195.
267
Bushman, B. (2002). Does venting anger feed or extinguish the flame?
Catharsis, rumination, distraction, anger and aggressive responding.
PSPB, 28, 724–731.
Cale, E. M. (2006). A quantitative review of the relations between the ''Big 3''
higher order personality dimensions and antisocial behavior. Journal
of Research in Personality, 40, 250–284.
Capanna, C., Struglia, F., Riccardi, I., Daneluzzo, E., Stratta, P. i Rossi, A.
(2012). Temperament and Character Inventory–R (TCI-R) and Big
Five Questionnaire (BFQ): Convergence and Divergence.
Psychological Reports, 110, 1002–1006.
268
Chen, S., Wu, M. i Chen, C. (2010). Employee's personality traits, work
motivation and innovative behavior in marine tourism industry. J.
Service Science & Management, 3, 198–205.
269
Personality matters. Accident Analysis and Prevention, 43, 1323–
1331.
270
DePaulo, B. M. (1993). The ability to judge others from their expressive
behaviors. U K. Craik, R. Hogan i R. Wolfe (Ur.), Fifty years of
personality psychology: Perspectives on individual differences (pp.
197–206). New York: Plenum Press.
Erdle, S., Irwing, P., Rushton, J., Park, J. (2010). The general factor of
personality and its relation to self-esteem in 628,640 Internet
271
respondents (Short communication). Personality and Individual
Differences, 48, 343–346.
272
Farmer, R. i Goldberg, L. (2008). A psychometric evaluation of the Revised
Temperament and Character Inventory (TCI-R) and the TCI-140.
Psychological Assessment, 20, 281–291.
Freud, S. (1923). Das Ich und das Es. Vienna: Internationaler Psycho-
analytischer Verlag.
Fromm, E. (1956). The sane society. London: Routledge & Kegan Paul.
273
Fromm, E. (1984). Veličina i granice Freudove misli. Zagreb: ''Naprijed''.
274
Glasser, W. (2000). Teorija izbora. Zagreb: Alinea.
Gray, J. (1990). Brain systems that mediate both emotion and cognition.
Cognition and Emotion, 4, 269–288.
275
Gurtman, M. B. (2009). Exploring personality with the Interpersonal
Circumplex. Social and Personality Psychology, 3, 1–19.
Horney, K. (1950). Neurosis and human growth: The struggle toward self-
realization. New York: W.W. Norton & Company Inc.
276
Hošek, A. i Momirović, K. (1997). Struktura relacija između socijalnog
statusa i osobina ličnosti maloletnih delinkvenata. Psihologija, 3,
197–230.
277
Juárez, F. i Contreras, F. (2008). Psychometric properties of the General Self-
Efficacy Scale in a Colombian sample. International Journal of
Psychological Research, 1(2), 6–12.
278
Kelly, G. A. (1963). A theory of personality: The psychology of personal
constructs. New York: W. W. Norton & Company.
279
Koltko-Rivera, M. E. (2006). Rediscovering the later version of Maslow's
Hierarchy of needs: Self-transcendence and opportunities for theory,
research, and unification. Review of General Psychology, 10, 302–
317.
280
Lefcourt, H. M. (2001). Humor: The psychology of living buoyantly. New
York: Kluwer Academic/Plenum Publishers.
Maslow, A. (1954). Motivation and personality. New York: Harper & Row,
Publishers.
McCrae, R. i Costa, P. (1991). Adding Liebe und Arbeit: The full Five-Factor
Model and Well-Being. Personality and Social Psychology Bulletin,
17, 227–232.
McCrae, R. i Costa, P. (1995). Positive and negative valence within the five-
factor model. Journal of Research in Personality, 29, 443–460.
281
McGuirk, E. i Pettijohn, T. (2008). Birth order and romantic relationship
styles and attitudes in college students. North American Journal of
Psychology, 10, 37–52.
McKinley Runyan, W. (1981). Why did Van Gogh cut off his ear? The
problem of alternative explanations in psychobiography. Journal of
Personality and Social Psychology, 40, 1070–1077.
Midgley, N. (2007). Anna Freud: The Hampstead war nurseries and the role
of the direct observation of children for psychoanalysis. Int J
Psychoanal, 88, 939–959.
Mitchell, S. A. (1981). The origin and nature of the ''object'' in the theories of
Klein and Fairbairn. Contemp. Psychoanal., 17, 374–398.
282
Mlačić, B. (2002a). Leksički pristup u psihologiji ličnosti: Pregled
taksonomija opisivača osobina ličnosti. Društvena istraživanja, 11,
553–576.
Mõttus, R., Allik, J., Konstabel, K., Kangro, E. i Pullmann, H. (2008). Beliefs
about the relationships between personality and intelligence.
Personality and Individual Differences, 45, 457–462.
Musek, J. (2007). A general factor of personality: Evidence for the Big One
in the five-factor model. Journal of Research in Personality, 41,
1213–1233.
283
Norman, W. T. (1967). On estimating psychological relationships: Social
desirability and self-report. Psychological Bulletin, 67, 273–293.
284
Poropat, A. E. (2009). A meta-analysis of the Five-Factor Model of
personality and academic performance. Psychological Bulletin,
135(2), 322–338.
285
Zbornik sažetaka Trećih sarajevskih dana psihologije (p. 30).
Sarajevo: Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu.
286
Ross, L., Greene, D. i House, P. (1977). The ''false consensus effect'': An
egocentric bias in social perception and attribution processes. Journal
of Experimental Social Psychology, 13, 279–301.
Sassenfeld, A. (2008). The body in Jung's work: Basic elements to lay the
foundation for a theory of technique. The Journal od Jungian Theory
and Practice, 10, 1–13.
287
Schwarzer, R. i Jerusalem, M. (1995). Generalized Self-Efficacy scale. U J.
Weinman, S. Wright i M. Johnston (Ur.), Measures in health
psychology: A user’s portfolio. Causal and control beliefs (pp. 35–
37). Windsor: NFER-NELSON.
Simms, L. J. (2007). The Big Seven Model of personality and its relevance to
personality pathology. Journal of Personality, 75, 1–30.
288
Spranger, E. (1928). Types of men: The psychology and ethics of personality.
Halle: Max Niemeyer.
Steger, M. F., Frazier, P., Oishi, S., & Kaler, M. (2006). The Meaning in Life
Questionnaire: Assessing the presence of and search for meaning in
life. Journal of Counseling Psychology, 53, 80–93.
289
Swede, S. i Tetlock, P. (1986). Henry Kissinger's implicit theory of
personality: A quantitative case study. Journal of Personality, 54,
617–646.
290
Tuerlinckx, F., Boeck, P. i Lens, W. (2002). Measuring needs with the
Thematic Apperception Test: A psychometric study. Journal of
Personality and Social Psychology, 82, 448–461.
Van der Linden, D., Figueredo, A., Leeuw, R., Scholte, R. i Engels, R.
(2012). The general factor of personality (GFP) and parental support:
testing a prediction from Life History Theory. Evolution and Human
Behavior, 33, 537–546.
Veselka, L., Schermer, J., Martin, R., Cherkas, L., Spector, T. i Vernon, P.
(2010). A behavioral genetic study of relationships between humor
styles and the six HEXACO personality factors. Europe's Journal of
Psychology, 6(3), 9–33.
291
Weiss, A., Inoue-Murayama, M., Hong, K., Inoue, E., Udono, T., Ochiai, T.,
Matsuzawa, T., Hirata, S. i King, J. (2009). Assessing chimpanzee
personality and subjective well-being in Japan. American Journal of
Primatology, 71, 283–292.
Yang, Y., Read, S., Denson, T., Xu, Y., Zhang, J. i Pedersen, W. (2014). The
key ingredients of personality traits: situations, behaviors, and
explanations. Personality and Social Psychology Bulletin, 40, 79–91.
Yik M. i Russell, J. (2001). Predicting the Big Two of affect from the Big
Five of personality. Journal of Research in Personality, 35, 247–277.
292
Zeigler-Hill, V. i Pratt, D. (2007). Defense styles and the Interpersonal
Circumplex: The interpersonal nature of psychological defense.
Journal of Psychiatry, Psychology and Mental Health, 1(2), 1–15.
Zoccali, R., Muscatello, M. R., Bruno, A., Cedro, C., Campolo, D., Pandolfo,
G. i Meduri, M. (2007). The role of defense mechanisms in the
modulation of anger experience and expression: Gender
differencesand influences on self-report measures. Personality and
Individual Differences, 43, 1426–1436.
Žižek, S. (2007). How to read Lacan. New York: W. W. Norton & Company.
293
294
RJEČNIK KLJUČNIH TERMINA
295
Antropomorfizam – pridavanje ljudskih karakteristika subhumanim vrs-
tama. Riječ je o tendenciji koja je nepoželjna prilikom izučavanja
bihevioralnih crta i obrazaca životinja.
296
Bihevioralna paradigma – sistem opisa i objašnjenja psiholoških fenomena
iz ugla biheviorizma, tj. bavljenje opservabilnim i mjerljivim
ponašanjem.
297
Dinamika ličnosti – intrapsihički procesi ličnosti, odnosno međudjelovanje
njenih komponenti. Ovaj pojam se može odnositi i na motivaciju:
instinkte, nagone, tendencije, težnje, namjere, želje i slično.
298
Egzistencijalni vakuum – ''prostor'' u kome se nalazi osoba koja osjeća
besperspektivnost, besmislenost življenja i emocionalnu neispunjenost
(koncept iz Franklovog egzistencijalističkog pristupa).
299
Emocionalna stabilnost – jedna od dimenzija ličnosti po Modelu velikih pet,
koja obuhvata: bezbrižnost, opuštenost i smirenost vs. napetost,
anksioznost i zabrinutost (v. Neuroticizam).
Falusna faza – faza psihoseksualnog razvoja, koja traje od cca. treće do cca.
šeste godine života. Za ovu fazu je karakterističan Edipov kompleks.
300
Fatalistička sadašnjost – konstrukt iz Zimbardove Teorije vremenskih
perspektiva, koji obuhvata percepciju sadašnje situacije kao
nepromjenjive i vanjski (eksternalno) kontrolirane.
301
generalizabilnost) i podneblja iz kojih oni dolaze (države, kulture i
slično), što je poznato kao prostorna generalizabilnost.
Geštalt – cjelina koja nije prosto zbir svojih dijelova, već nešto što je
kvalitativno drugačije, u odnosu na svoje sastavnice.
302
Humanistička paradigma – stajalište po kome je čovjek a priori dobro biće,
koje, osim nižih, posjeduje i više potrebe (samorazvoj, samo-
ostvarenje), a iz slobode njegovog djelovanja slijedi imperativ
preuzimanja odgovornosti za vlastite izbore i postupke.
Idealno ja – skup svega onoga što želimo biti i čemu težimo (v. Realno ja;
Očekivano ja).
303
Interakcionizam – stajalište po kojem je ponašanje pojedinca rezultat
njegove ličnosti i situacije u kojoj se nalazi.
Ja – određeno je i kao self, sopstvo ili samstvo (v. Samstvo). ''Ja'' može biti
objekat svijesti (eng. Me) ili subjekat koji pojmi sebe (eng. I).
304
K
Karakter – koncept koj ima više značenja. Prvo, može se odnositi na tip
ličnosti. Drugo, može se odnositi isključivo na moralni aspekt ličnosti.
Treće, može obuhvatati: samokontrolu, snagu volje i samodi-
rektivnost.
305
Komprehenzivnost modela ličnosti – njegova obuhvatnost, tj. stepen u
kome model uspješno subsumira indikatore i sadržaje crta ličnosti.
Korolar – iskaz, izraz ili tvrđenje koje slijedi iz određene teoreme (termin
koji je, u našem kontekstu, bitan za razumijevanje Kellyeve Teorije
personalnih konstrukata).
306
L
307
psihodinamske paradigme). Možemo ih podijeliti u: zrele, nezrele i
neurotične.
308
zanimaju npr. interindividualne razlike (varijabilnost), prosječne
vrijednosti (centralna tendencija) i slično.
Očekivano ja – dio selfa koji se odnosi na sve ono što drugi očekuju da
jesmo ili da budemo.
Objekt malo ''a'' – objekt želje, koja nikada ne može biti u potpunosti
ostvarena (Lacanova psihoanalitička teorija).
309
P
310
Pozitivna prošlost – pozitivan pogled na prošla iskustva, koji čini jednu
vrstu temporalne perspektive (Zimbardova Teorija vremenskim per-
spektiva).
311
imaju vlastiti sistem vrijednosti i principa, vole život i osjećaju ljubav
prema čovječanstvu.
Proprijum – termin koji je koristio G. Allport, kako bi označio ''ja'' ili ''self''.
312
Samoaktualizacija – ostvarenje svih svojih potencijala, odnosno samo-
ostvarenje (koncept vezan uz Maslowljevu hijerarhiju potreba i još
neke humanističke pristupe).
313
Situacionizam – stajalište po kome ponašanje ljudi određuje situacija u kojoj
se nalaze, a vrlo malo ili nikako osobine ličnosti koje posjeduju.
Sržne uloge – socijalne uloge tipične za određenu osobu, tj. uloge u kojima
se osoba često ili redovno nalazi (Kellyev koncept).
314
Superego – jedna od instanci ličnosti u Freudovom strukturalnom modelu.
Superego je vođen principom moraliteta, a predstavlja internatizirane
norme i vrijednosti društva u kome živimo.
315
Transcendentna funkcija – mehanizam koji omogućava integraciju ostalih
funkcija i balans između svjesnog i nesvjesnog dijela ličnosti (koncept
iz Jungove analitičke psihologije).
316
Z
317
318
BILJEŠKA O AUTORU
Rođen sam 26. maja 1987. godine u/na Cetinju (Crna Gora). Osnovnu i
srednju školu završio sam u Kotoru, a dodiplomski i diplomski studij
psihologije u Sarajevu. Magistrirao sam 2011. godine, sa temom iz oblasti
psihologije ličnosti.
319
Nisam zaposlen, niti politički opredijeljen. Možda bi ovdje umjesto riječi
''niti'', trebala stajati odrednica ''zato što nisam''. Trudim se, koliko je to
moguće iz ovih uslova preživljavanja i životarenja, doprinositi nauci i struci
na prostoru Bosne i Hercegovine, te Crne Gore. S obzirom na nemilost života
i okolnosti koje nužno vode srozavanju mog dostojanstva, nisam u prilici
vješto i luksuzno opremiti ovu knjigu. Stoga molim profesionalnu i laičku
javnost da mi oproste usljed eventualnih tehničkih propusta, te nedostatka
stručne recenzije.
320