POPULARNI ROMANI

JANKO MATKO

MOĆ ZEMLJE

Roman seljaka i vlastelinke

Drugo izdanje
Sunce je već visoko na obzorju nad gorjem. Pastiri dozivaju iz šume svoja stada, u dolini se
čuju zvonca, a na grabi uz cestu pasu goveda.
Pastiri čuvaju svoje blago i paze da ne bi odakle banuo cestar. Bilo bi neprilike, jer rijetko tko
prođe bez globe. Na vijugavoj se cesti vidi iz daleka oblak prašine. To širokom cestom prema
pastirima juri četveropreg. Vuku ga četiri vrana konja kojima sigurnom rukom upravlja
vlastelinova kći Vera pl. Jurić.
Pastiri otjeraše svoja goveda natrag u šumu, pa se po-staviše uz živicu da mogu bolje
promatrati kočiju, konje i gospodu koja se voze. Četveropreg projuri, a oni ostadoše zapanjeni
nad brzinom konja i sigurnošću kojom upravlja gospodična Vera.
— Jeste li je vidjele, djevojke! Koja bi se od vas tako usudila?
— Bome ne bi nijedan dečko, a kam pak mi, striče Joža!
— E, ovo je djevojka i pol! Tak mlada, a tak kuražna!
— Lako je njoj! Drugo i tak niš ne dela, već jaši i konje kučira. Mi sirote ne znamo od posla i
dela kaj bi prije žele.— Muči, Kate, znam da delaš kad moraš, ali se nećeš u delu pretrgnuti.
— Hote, hote s bogom striče Joža! Vam je redko gdoj po voli, a kam bi vam bila ja sirota.
Joža Malčić zapuši svoju lulu, pa mu više nije do toga što Kata govori. Pogleda lijevo pa
desno, da nije gdje cestar. Zatim istjera svoje krave na grabu da malo pripasu, prije nego s
njima pođe kući.
Prašina se već malo slegla, ali ondje se za kolima vuče kao sivkastobijeli oblak.
Pred ulazom u dvorac zaustavila je Vera konje takvom vještinom i brzinom da su joj svi
zavidjeli. Kočijaš skoči s kola i otvori ljesu. Kočija krenu kroz dvorište do dvorca.
Posluga je već opazila dolazak presvijetloga gospodina, pa je stajala spremna na uslugu.
Najprije siđe s kočije Vera. Vješto je skočila, potapšavši sva četiri konja, dok su se ostali
putnici izvlačili iz kočije. Svi su bili bijeli kao mlinari; noge su im bile ukočene, a lice blijedo
i prašno.
— No, Vera, ti si pravi kočijaš. Tjerala si kao sveti Ilija!
— Po vašem načinu vožnje još bismo se drndali tri sata. Promislite koliko ste vremena
uštedili, dragi tata! Došli ste tri sata prije u svoj dvorac Kremenicu.
Posluga je unijela prtljag koji se sastajao od nekoliko kovčega.
Bio je lijep lipanjski dan, pa su putnici bili sretni što mogu ostati pred dvorcem, da protegnu
ukočeno tijelo.
Presvijetli gospodin dr Matija pl. Jurić bio je čovjek visoka rasta, prosijede kose i brade, a
njegovo držanje odavalo je otmjenog i strogog gospodina.
Odijevao se uvijek po najnovijem kroju te je odijelu pridavao veliku važnost. Pazio je da sve
do najmanje sitnice bude u skladu s odijelom. Bio je pravi gizdelin. Mno-
go je držao do svoga plemstva i do svoga dostojanstva. Bio je vrlo bogat. Imao je veliko
dobro u Posavini, po kojemu je imao i plemićki pridjevak, te dobro Kremenicu, kojemu su
pripadala velika polja, šume, a osobito vinogradi, zasađeni plemenitom vinovom lozom.
Dvorac Kremenica leži u ravnici, na početku sela, uz glavnu cestu, udaljen od nje trista
koračaja. Kraj njega teče potok koji dijeli vlastelinski posjed od seljačkoga.
Dvorac je jednokatan. Dolje su veliki podrumi, zidani od kamena, a gore prostor za stanove
od hrastovine. Hodnik je okolo-naokolo ukrašen rezbarijama. Bilo je osam soba i jedna velika
blagovaonica koju su nazivali »veliki salon«.
Presvijetli je razgovarao sa svojim društvom, tumačeći svome gostu, mladom doktoru Edi pl.
Pušiću:
— Volim neobično ovaj kraj, jer je prekrasan. Pogledajte, dragi doktore, ove bregove: sve je
to zasađeno vinovom lozom, a kapljica je izvanredna! Narod je veseo, a nije ni siromašan, ako
nevrijeme ne uništi vinograde. Marljivi su i radini do iznemoglosti. Moram reći da su pošteni.
Oni su i ponosni, s njima teško iziđete na kraj.
— Ja mislim, dragi Matija, da se ti ne znaš ili nećeš njima prilagoditi. Previše ih s visoka
gledaš i preko volje s njima razgovaraš, pa onda neće ni oni nama pokazati da nas vole i
cijene.
— Molim te, Eva, da ne govoriš ono što ne razumiješ. Valjda neću ja, vlastelin, kraljevski
bilježnik, govoriti sa seljacima kao sa sebi ravnima? Imam li pravo ili ne, dragi doktore
Pušiću?
— Razumije se, samo se po sebi razumije, presvijetli! Što ste vi, a što oni! Kolike li razlike!
— Nu, vidiš kako doktor Pušić shvaća moj visoki položaj!
Pogledajte, moja gospodo, kako su im rubače bijele kno snijeg! Žene su osobito lijepe i čisto
obučene, a njihova je nošnja sasvim uščuvana.
— Baš mi je milo da vi to odmah opažate, gospodine l'ušiću.
— Kako ne, presvijetla! Maloprije sam to isto govorio i gospođici Veri!
— Poznajem kraj i narod, samo toliko znam da kopči ju vinograde i žanju našu pšenicu.
Inače me ne zanimaju selo i seljaci.
— Vera, draga Vera, kako to govoriš? Čut će te posluga, pa će se to prepričavati po selu.
Zašto da misle loše o (obi kao i o tati.
— Pravo ima Vera! Ona zna da je kći bogatoga vlastelina, pa neka to i pokaže. Mi im činimo
samo dobro, ali moramo ostati daleko od njih.
—- Dosta je razgovora o seljacima ovoga kraja! Vrijeme je da svi malo založite, a onda kud
koji. Evo, pod lipom je već prostrto.
Presvijetla gospođa domaćica povede goste do stola na kojemu je bilo svega u obilju, kao da
je za svatove. Ali to jo tek doručak.
Dr Edo pl. Pušić bio je danas prvi put u dvorcu Kre-menici, pa je presvijetla Jurićka dobro
znala kako njezin Matija želi pokazati gostu da kod njih mora biti lijepo i ugodno. Ne dao bog
da bi gost otišao gladan ili žedan!
Njegov je prijatelj inžinjer Marković bio nekoliko puta ovdje. On je stariji znanac kuće te se
ozbiljno gleda s Jelom pl. Jurićevom. Lijep je čovjek. Premda je dosta mlad, ima važno
mjesto kod zemaljske vlade u Zagrebu. Povjereno mu je da nadzire gradnje zemaljske vlade.
Upoznao se s gospođicom Jelom u Zagrebu, kad je bila u posjetima kod svoje tetke gospođe
Ane pl. Jalić, sestre Jurićeve.

Uveden je kao i mnogi drugi, jer se kod gospođe Jalić češće sastajalo društvo na želju njezina
supruga, praktičnoga turopoljskoga vlastelina, koji se bavio uzgojem svinja, pa su mu bila od
koristi poznanstva sa činovnicima zemaljske vlade.
Presvijetli se gospodin Jurić u prvo vrijeme strašno protivio poznanstvu svoje kćeri Jele s
inžinjerom Marko-vićem. Mladi mu se čovjek sviđao, ali nije htio ni čuti da mu bude zet, i to
s razloga što nije plemić.
— Jelo, Jelo, kako možeš ti, moja kći, slika i prilika moja, ozbiljno misliti na običnoga
čovjeka koji nije plemić, ni tebi ravan?!
— Ja ga, tatice, ljubim! Samo njega želim... Ne mogu živjeti bez njega, pa te molim, ne
brani mi moje sreće!
Nakon dugog nagovaranja svoje sestre Ane i svoga svaka Jalića pristao je presvijetli Jurić da
se mladi inženjer Marković smije družiti s njegovom kćeri Jelom.
— Uvidjet će Jela, koju sam dao odgajati u najotmje-njim zavodima svijeta, da neće biti
sretna sa svojim oda-branikom. Nadao sam se da će mi zet biti grof, barun, a najmanje plemić,
a ti, Jelo, izabrala običnoga činovnika!
Jela pl. Jurić bila je lijepa mirna djevojka, vitka, tamne kose, lijepoga dugoljastoga lica, ravna
nosa i krasnih velikih crnih očiju, uvjek veselih. Nije mogla sakriti koliko ljubi svoga Ivu,
makar je ne znam kako peckala njezina sestra Vera.
— Znaš, Jelo, da ti iskreno velim, lijep je i umiljat tvoj Ivan. Ali, kad se sjetim da ćeš biti
obična Jela Marković ... Ja toga ipak ne bih mogla pregorjeti. Ostaviti naše staro plemstvo .. .
— Pusti me, Vera! Dosta mi je tate, a i mami nije pravo, pa me nemoj još i ti uznemirivati! S
tobom će tatabiti zadovoljan. Tvoj je Edo Pušić plemić, a meni ostavite moga Ivana.
— Koliko je moj, toliko može biti i tvoj. Neću se ja vezati, tek ga poznajem, nisam
zaljubljena, ali ne mogu reći da mi je neugodan.
— Zašto bi ti bio neugodan? Vrlo je uglađen, baš pravi plemić. Mlad je, lijep, vrlo bogat, pa
što želiš više?
— Zuri se, Jelo, da nas dugo ne čekaju. Ja se još ne mislim udavati, imam vremena birati, a i
neću kao ti odmah prvome pokazati da ga obožavam.
— Sretna sam i ne želim veće sreće, nego ljubiti Ivu koji ljubi mene.
Gosti su već čekali dolje s konjima, kad su Jela i Vera došle obučene u lijepa odijela za
jahanje.
Presvijetli je Jurić ponosno gledao svoje lijepe kćeri, pa je uživao kako su otjmene i kako se
vješto penju na konje. Osobito je uživao u svojoj Veri.
— Pazite, djeco, nemojte se verati s konjima kojekuda. Osobito ti, Vera, nemoj preskakivati
svaki jarak! Uvijek se za tebe bojim!
— Ne trebate se za mene bojati, majko! Sigurnije sjedim na konju nego u naslonjaču.
— Za Veru se ne bojim — reče presvijetli Jurić — Jela nije tako vješta jahanju; nju treba
opominjali. Uvijek ti, Eva, činiš obratno!
— Znam ja Jelu, ona se neće nigdje isticati, pa je i ne treba opominjati.
— Budite bez brige, milostiva gospođo! Pazit ću ja na Jelu, a gospodin Pušić je sjajan jahač.
On će bdjeti nad gospodičnom Verom.
Konji su počeli mahati glavama, samo se konj gospodične Vere stao okretati, kao da je znao
da se njegovoj jahačici žuri što prije krenuti dalje.
Pozdraviše se s roditeljima i veselo svi četvero pojuriše cestom. Krenuše desno kraj crkve
prema Vrhovačkom gorju. Vera je vodila, za njom je išao gospodin Pušić, a Jela i gospodin
Marković lagano su jahali za njima.
— Što ste se tako uozbiljili, gospodine Ivo? Zašto gledate tako neraspoloženo?
— Vama ću biti iskren: oneraspoložio me je postupak gospodične Vere.
— Pogledajte kako u velikim skupinama idu ljudi u crkvu. Gospodična Vera juri na konju i
viče na njih. Ne mogu podnijeti takve prizore a da se ne ražalostim. Vrijeđa me. Među ovim
ljudima ima staraca i djece, pa moraju bježati pred konjem.
— Toga nisam ni opazila, ali sada shvaćam da nije lijepo. Ne zamjerite joj, nestašna je i
mlada, a hoće se pred vama i gospodinom Pušićem pokazati kako vješto jaše.
— Može biti da je tako, ali što ćete kad opažam svaku nepravdu.
— Tako sam sretna što ste takvi! Ja se uopće ne bih usudila vikati na ljude da mi se uklone;
ali naša je Vera dosta nagla i ohola; neće nikako razumjeti da su seljaci ljudi kao i mi. Cesto
se s njom prepirern radi naše posluge. Pogledajte kako juri. Ali ovo sada nije opasno: ljudi
nam idu u susret, pa se svaki na vrijeme ukloni; ali kad smo se uputili od kuće, išli su ljudi
pred nama. Uvjeravam vas, gospodine Ivo, nije zla, ima dobro srce i čvrstoga je značaja.
Uvjerena sam da će i sama uvidjeti svoje pogreške. Zahvalna sam vam što ste me upozorili na
njezin postupak prema puku.
— Nemojte se radi toga žalostiti, gospođice Jelo! Ja toga i ne bih smio kazati, ali vama nisam
mogao i neću ništa tajiti.
Potjera svoga konja bliže Jelinom i pogleda je za-
lihvalno i milo. Podraga joj ruku, a onda oboje podbodoše konje, jer je cesta bila slobodna, te
tako stigoše Veru i Pušića, koji su se već bili popeli na vrhunac iznad kapelice svetoga Ivana,
odakle se pruža prekrasan vidik na cijeli kraj zasađen vinovom lozom.
Čim je presvijetli gospodin Jurić ostao sam, počeo je pregledavati gospodarstvo. Vikao je i
svemu prigovarao, ali kad je došao u svoju veliku pivnicu i vidio poslagane bačve i bačvice,
pune dobra vina i rakije, odmah se udobrovoljio. Prolazio je pivnicom i pregledavao brižno
bačvice, da koja možda ne curi.
Zadovoljan izađe iz pivnice te naloži upravitelju koliko kojega vina treba poslati na njegovo
drugo dobro u Turopolju, zatim brojnim prijateljima u Zagreb i Karlovac. Bio je ponosan na
dobra vina iz svojih vinograda.
Presvijetla je Jurićka izdavala naloge u kućanstvu za danas, a kako namjeravaju ostati u
Kremenici do berbe grožđa, zapovijedala je da se sve uredi, kako bi bilo svima udobno.
Kad je opazila da njezin Matija sjedi pod starom lipom, požurila se i ona, jer zna da njemu
nije pravo što ona kao presvijetla gospođa radi zajedno s poslugom u kućanstvu. Znao je
gospodin Jurić često reći:
— Molim te, Eva, nikada ne zaboravi da si vlastelinka i da ti ne dolikuje nikakav rad u kući,
a još manje oko kuće!
Presvijetla Jurićka u duši nije bila tih nazora, ali je u svemu željela udovoljiti svome suprugu.
— Jesi li se umorio, dragi Matija? Evo i mene odmah, izdala sam naloge družini.
Presvijetla Jurićka dođe pod lipu i sjede kraj muža, pa ga oprezno upita:
— Matija, danas smo došli ovamo, u Kremenicu. Crkva nam je blizu, pa bih htjela da
pođemo na misu.
— Sada nikako ne! Nedjelja je, crkva je malena i puna svijeta. Ne mogu podnijeti toga
isparivanja. Ići ćemo drugi put, i to na ranu misu.
— Dobro, Matija, dobro, ali ja sam mislila na našu kršćansku dužnost.
— Razumijem te, ali danas nećemo ići. Želim iskoristiti ovo vrijeme da nas dvoje malo
porazgovorimo o našoj Veri.
— Veliš, Matija, o našoj Veri? Drago mi je to dijete! Ne mogu ti opisati koliko. Ona nam
svojom živahnošću nadomješta žuđenoga sina.
— Znam, Eva, ali nisam to mislio. Želio sam te pitati što ti misliš o mladom Pušiću?
— Još ga premalo poznajemo, pa je teško suditi; ali znamo da je pošten. Iz dobre je i ugledne
plemićke obitelji. Ne bih bila ništa protiv toga da ga Vera zavoli.
— I ja sam toga mnijenja, ali se Vera slabo drži toga. Ona opaža da je mladić rado gleda, ali
mogla si vidjeti zimus na plesu da se je s njime kao sa svakim drugim samo veselo zabavljala
...
— Neka, Matija, neka se naužije mladosti. Ona nije kao Jela koja od svoga Markovića nikud
nikamo.
— Pusti mi Jelu! Ona je već odlučila, pa neka joj bude, premda mi je vrlo teško kad pomislim
da nije ravan našem rodu; ali već sam se smiro, jer vidim da je naša Jela sretna i vesela kada
nas on posjećuje.
— I ja tako mislim, moj Matija, pa sam sve poduzela da se Jela odrekne Markovića, ali uza
sve moje molbe nije htjela popustiti.
— Na koga se samo umetnula? Ti si prava plemkinja, a ja sam upravo ushićen našim starim
plemstvom. Sjećaš li se kako mi je kazala: »Tatice, ako vi nećete, ne moram ni na svojoj
rubenini imati grba naše obitelji. Ja Ivu obožavam i volim ga, jer mi je mio i drag.«
— Dosta je, Matija, o Jeli! Sada je sve kasno, jer skoro će nam otići iz kuće. Mi smo željeli
izmijeniti misli o našoj veseloj i ponosnoj Veri.
— Da, da, draga Eva, ta naša Vera ili, da bolje kažem, ta moja Vera . ..
— Jest, pravo si kazao, u mnogo čemu je slična tebi. Ponosna je i, kao majka mogu reći
iskreno, prava ohola plemkinja kojoj nitko nije ravan.
— Baš je zato obožavam, pa mislim da dr pl. Pušić njoj nije dosta ravan. Ona čeka nešto
više, baruna, a možda misli i na grofa.
— Jelu ljubim svom nježnošću srca i duše, jer je umiljata, prava nježna mila djevojka, a Veru
volim nekako drukčije; njom se ponosim, za nju se ne bih bojala da ide u lov na vukove, a za
Jelu strepim kad jaše svoga pitomog konja.
— Da, da Eva, Jela će proći kroz život neopažena, a Vera, Vera će se za svakoga zadjeti; ona
je kao vjetar što sve savija i obara . ..
— Lijepo ti veliš, Matija, obara i savija, a znaš li da je ona tu i tamo nepristojna? Tužili su mi
se da — kad je uhvati želja — ne jaše samo po našem, već bez pitanja otjera konja na seljačke
livade i polja, pa se i ne osvrće ako je seljaci opominju.
— To mi i ne govori! Ta ona je kći plemića, vlastelina Jurića. Ako učini štete, ja ću platiti, ali
ne mogu i neću dopustiti da ovi seljaci napadaju našu kćer, kćer dra Matije pl. Jurića.
— Nemoj to govoriti pred Verom! Još sam je lani korila radi toga. Nisam se tebi usudila
govoriti, jer sam se bojala da ćeš se ljutiti na Veru, što čini štetu seljacima.
— Neka Vera uživa, a ja ću sve platiti; ali neću nikada dopustiti da se seljaci usude psovati
moju Veru.
— Dobro, dobro, i ja se osjećam povrijeđena što napadaju Veru, ali te molim neka Vera bude
oprezna. Znaš da naši seljaci oko vlastelinstva Kremenice nisu baš budale, pa radije živimo
lijepo s njima, a Veru opomeni neka se vlada kao naobražena plemkinja.
— Neka Vera uživa. Neću moliti ove seljake, neću im ugađati! Što su oni, a što mi? Želim i
hoću da osjete veliku razliku koja postoji i koja će postojati između prostih seljaka i moćnoga
bogatoga vlastelina Matije pl. Jurića.
— Samo se ne ljuti, moj Matija! Vera će i sama steći uviđavnost pa će se vladati kako
dolikuje vlastelinki.
— Vera je moj ponos, pa neka to osjete ovi prosti umišljeni seljaci. A da Vera još više vrijedi
u njihovim očima, prepisat ću pola imanja Kremenice na Veru, a nama na doživotno
uživanje. Jesi li za to, Eva?
— Kako god ti uradiš, ja sam zadovoljna. Jeli si naumio dati imanje u Turopolju, pa neka
njezin Marković radi i uređuje. Kad bude posjedovao vlastelinstvo, neće se ni opaziti da nije
plemić.
— Kad se uda, učinit ću tako. Imam uz imanje i plaću, pa želim da naše kćeri uživaju i da
budu poštivane kao bogate vlastelinke.
— Samo da nam bog dade zdravlje! Sretna sam, a bit ću još sretnija kad vidim sreću naše
djece.
— Objedovat ćemo u velikom salonu, pa se ti, Eva, pobrini da bude sve u redu. Ja ću ostati tu
pod lipom da dočekam svoje drage kćeri i naše goste, a možda i buduće zetove.
— Ostani ti, Matija, odmaraj se i čekaj. Podne je već prošlo. Evo> i ljudi idu iz crkve, pa
idem prigledati je li sve za objed uređeno i pripravljeno.
Uskim brdovitim putevima Vrhovačkog gorja vodila je Vera pl. Jurić svoga obožavatelja dra
Edu pl. Pusica, svoju mirnu i uvijek nasmiješenu sestru Jelu te njezina zaručnika ing.
Markovića.
Vera je bila uvijek prva. Tjerala je konja kuda se smije i ne smije. Za njom je išao dr Pušić
zbog uljudnosti, a osim toga je htio pokazati da je njezin vjeran pratilac.
— Ne mogu dalje ići za gospođicom Verom, prvo zato što je opasno uskim putem među
vinogradima, a drugo, nije lijepo i pristojno praviti štetu vlasnicima vinograda — reče ing.
Marković.
— Ja se također bojim, ali Vera jaše bolje i sigurnije od mene pa to hoće da pokaže vama i
dru Pusicu.
— Nisam radoznao na njezinu vještinu, samo me smeta da ništa ne mari kamo tjera
konja.
— Uvijek je takva. Ako je uhvati volja, potjera konja po pšenici i kukuruzu. To je i lani
činila.
— Čudna je ta Vera! Divio sam joj se kad je upravljala kočijom, ali ovoga ne mogu
razumjeti: često praviti hotimice štetu usjevima i seljacima .. .
— Mama ju je korila, ali ona kaže: »Moraju biti sretni što me smiju gledati! Štetu tata plaća,
pa neka osjete da sam ja vlastelinova kći.«
Vera je bila izvrstan jahač i tako vješto upravljala konjem da je dr Pušić imao dosta muke dok
bi je stigao. Sve mu se više sviđala i sve joj se više divio.
Dr Pušić bio je sin bogatog vlastelina, pa nije shvaćao kako ing. Marković smatra nepravdom
kad Vera ide poprijeko po tuđem vinogradu. Bio je sretan kad ju je vidio na vrhu brežuljka i
čuo kako ga doziva svojim zvonkim glasom.
— Slijedite me, doktore Pušiću, ovdje je prekrasan vidik! Nema ljepšeg nigdje na svijetu. Tu
je Italija i Švicarska! Krasan je ovaj naš kraj!
— Lijep je ovaj kraj i divan je vidik odavde, gospođice Vera. Ali i vi ste krasni. Izgledate kao
gorska vila.
— Nemojte udvarati, dragi doktore! Ostavimo to za salon ili ples. Ovdje uživajte u lijepoj
prirodi!
— Meni je svuda lijepo gdje ste vi, gospođice Vera, pa bih vam to želio i riječima izreći.
— Još ima vremena, dragi doktore! Pojurimo nizbrdice po ovoj livadi, neka se malo ljuti ing.
Marković, koji vječito prigovara dok ga moja draga zaljubljena sestrica gleda kao božanstvo.
— Zaviđam mu, gospođice Vero! On je sretan. Vi ćete također biti sretni...
— Sad me, doktore slijedite: idemo do Jele i Markovića da se toliko ne mrgode na me.
Vera pojuri niz brežuljak po livadi, a dr Pušić za njom.
— Gospođice Vero, lijepo vas molim, nemojte po livadi! Bog zna kojega je siromaha
vlastništvo.
— Nemojte me koriti, dragi gospodine Markoviću! Ako mu je krivo, neka tuži. Neću radi
ove sjenokoše obilaziti po putu i neću radi livade i vinograda gubiti bilo koji svoj užitak.
—- Radite kako želite, samo ne uzmite za zlo da vas ni ja, a ni gospođica Jela nećemo slijediti
u svakom vašem pothvatu.
— Neću se srditi, štoviše, dajem vam slobodu da možete još više gukati o svojoj ljubavi.
Vera potjera konja i okrene se sestri da joj se veselo nasmiješi. Začas se pojavi na nekom
drugom brežuljku.
— Jeste li vidjeli, čovjek se na nju ne može ljutiti. Zajedno smo bile u internatu u Grazu i u
Parizu. Ja sam bila mirna, ali njoj su profesorice sve pregledavale. Vera je živa, ima
svoju volju, ona se mora odgajati na drugi način. Jedino mnogo drži do plemstva kao i naši
roditelji.
— Možda me ona i ne voli što nisam plemić!
— Zamislite, dragi Ivo, Vera mi je toliko puta rekla: »Lijep je i zgodan, ali zar toliko vrijedi
da radi njega napuštaš plemstvo?! Ja ti se čudim i divim!«
— Draga moja Jelo, vjerujem u sebe. Uz pomoć božju, mi ćemo biti sretni i bez
plemstva!
— Uvjerena sam u to, pa i ne marim za plemstvo. Ne bih se odrekla svoje ljubavi za sva
plemstva i sve plemiće
na svijetu.
Vera je još stajala na istom mjestu. Čekajući dra Pu-šića, počela je dozivati Jelu i ing.
Markovića.
— Čujete li, Ivo, kako želi da dođem tamo; sigurno je krasan vidik s onoga brijega.
— Neka joj bude! Poći ćemo i mi tamo. Potjerajte, Jelo, svoga konja!
Pogled je s vrha bio prekrasan: vidi se grad Ozalj, jedan dio žumberačkog gorja, a okolo se
zeleni vinova loza.
Kada su Jela i Marković došli do Vere, ona je još kružila pogledom po vrhovačkom gorju pa
ing. Markoviću i Jeli reče ushićeno:
— Pogledajte, gospodine Markoviću, ima li gdje na svijetu nešto ljepše od naše domovine
Hrvatske?
— Vi i domovina Hrvatska?! Kako se to slaže, gospođice Vero? Ushićeni ste krasotom
domovine, a njezin je narod većinom seljački, kojega vi ne volite i kojemu hotimice činite
štetu.
— Zar taj prosti seljački narod razumije što je u domovini lijepo? Gdje seljaci mogu shvatiti
ovu krasotu!
— Varate se, gospođice! Da oni ne shvaćaju i ne ljube svoju domovinu Hrvatsku, ne bi se
mučili na toj mršavoj zemlji. Upravo zato što je ljube, trpe zbog nje bijedu i siromaštvo.
— Baš me briga za njih i njihovo siromaštvo! Seljak je zato stvoren da se muči, da kopa i ore
zemlju. On drugo ne zna i ne razumije.
— Znam, znam, gospođice Vero, ali on to ne može radi svoje bijede. Previše ga je na toj
mršavoj zemlji, pa je sretan da može sebe i svoju obitelj prehraniti.
— S time se neću nikada složiti: seljak — i mi, na-obraženi ljudi! To ne može i neće nikada
ići zajedno.
— Dosta je pričanja o selu! Već je prilično kasno, pa se moramo vratiti natrag. Daleko smo
od kuće, tata i mama će se zabrinuti za nas. Potjerajte konje za mnom i ne mislite na štetu i na
sjenokoše. Ako se potrga koji trs, moj će tata sve platiti ovim vašim seljacima. Jeste li rne
razumjeli, gospodine inžinjeru Markoviću?
— Jesam, gospođice Vero, ali za vama neću ni ja ni vaša sestra Jela.
Bila su već gotovo dva sata poslije podne kad su se izletnici spuštali na cestu pred crkvicom
svetoga Ivana. Cesta je bila slobodna, pa je Vera potjerala konja svom brzinom. Za njom je
jurio dr Pušić, a u priličnom razmaku za njim jahali su Jela i ing. Marković. Na dvorištu dvora
Kremenice dočekao ih je sam presvijetli gospodin Jurić.
Vera skoči sa svoga konja dok je još bio u trku, preda ga kočijašu i okrene se Jeli da joj
pomogne sići s konja.
Presvijetla je Jurićka pozvala gladne izletnike na objed, koji je bio poslužen u velikoj sobi.
***
Oko dvora Kremenice nekoliko stotina koračaja lijevo i desno nižu se seljačke kuće. Lijevo
od dvorca, na malom brežuljku, poredale se drvene kućice, sve slamom pokrivene. Nedaleko
od svake kuće stisla se mala štalica obložena kukuruzovinom, a povrh nje mali kokošinjac. To
je imovina seljaka s malo zemlje, a mnogo djece. Svi su živjeli na svome, a glavni im je
prihod bio što su težačili kod presvijetlog i velemožnog gospodina Jurića.
S desne strane dvorca, prema crkvi, bili su već malo jači gospodari, ali su i oni zavisili od
svoga moćnog i bogatog vlastelina.
Peta kuća prema crkvi bila je kuća seljaka Josipa Kr-nečića. S donje je strane bila podzidana
kamenom, a gornja građa drvena i pokrivena crijepom. Iza kuće u dvorištu vidjela se lijepa
drvena štala, kraj nje klijet za vino i sjenik te druge gospodarske zgrade.
Joža Krnečić je među dobro stojećim seljacima bio najbolji gospodar. Njegova nadasve
vrijedna žena Jana vrijedila je po onoj narodnoj: »Žena drži tri ugla kuće.«
Imali su dva sina, Dragutina i Juru, koje su odgajali u radu i poštenju. Desno od velike kuće
bila je hrpa kamenja i iztezana loza. Spremao se Joža Krnečić dograditi dvije komorice za
svoja dva sina. Mislio je i na lijepu zidanu pivnicu.
Počeo je sa sinovima dovoziti kamen i građu, ali sve to prekinu stavnja. Sa seoskim
mladićima vratiše se i njegovi s bijelim ceduljama za šeširom, malo zagrijani od vina, ali u
duši nisu bili tako radosni.
Drago je stariji. Rođen je na početku siječna, Jura iste godine pred sam Božić. Ponosan je bio
Joža na svoje sinove! Kako i ne bi! Bili su prekrasni mladići, visoki, vitki, dobro građeni.
Isticali su se među drugim seoskim mladićima, a osobito mlađi sin Jure koji je bio lijep kao
djevojka. Imao je crnu kosu i lijepo lice, zadahnuto zdravim rumenilom. Dragutina su uzeli u
pješaštvo, a Juru u konjaništvo.
Od toga je časa prestao Joža Krnečić misliti na građu. Počeo je računati koliko će nazadovati
u gospodarstvu. Ta tri godine neće biti njegovih sinova!
Bio je još dosta mlad, zdrav, krepak, ali uza sve to ovakva dva težaka mnogo će manjkati
gospodarstvu.
Vrijeme se primicalo. Dao im je napraviti drvene kovčege. Majka im je napekla kolača, te
jednog dana odoše u Karlovac na odsluženje vojništva.
Pokušao je Joža Krnečić na sve moguće načine osloboditi makar jednog sina, ali nije išlo, jer
je on još mlad i zdrav. Zauzeo se i vlastelin, presvijetli gospodin Jurić, ali nije pomoglo.
Morali su odslužiti do kraja.
Sporo je prolazilo vrijeme, pa nitko nije bio sretniji od Jože i Jane Krnečić kad su im poslije
dvije godine Drago i Jure došli na dopust.
Krasni su to bili vojnici, osobito Jure u svojoj lijepoj konjaničkoj odori. Na nogama zveketale
ostruge, a cure okupljene oko crkve okretale su se na lijepoga vojnika. Snovali su Joža i Jana
za svoje sinove gnijezdo i odabirali ptičice. Neka sretno odsluže vojsku, pa će biti dvostruko
veselje: zajedno su bili vojnici, neka se zajedno i žene.
— Bog nam je dao da smo sve lijepo priskrbili. Tko se neće jagmiti da mu kći bude naša
snaha. K tome su momci kao dva siva sokola.
— Muči, Joža, nek im bog da zdravlje, pa nek se že-niju po svojoj voli i srcu.
.....- Bum, bome, pustil, kak bi ti rada! Ja oću da mi
sini žene sebi para. Pazil bum i bum jim pomogal.
— Pusti ženidbu i ne divani niš! Evo ide Juraj. Ej, J ure moj, jesi li se malo prešal oko
cirkve?
— Jesam, ćaća, se je kak i pred dva leta.
— Jesu li ti se oči malo napasle po lijepim našim curama?
— Gledanje se ne mora plaćati, kaj ne, majko?
— Ne mora, sinak mili. Nu reci gde je ostal Drago? Malo vas se bum nagledila, mila deco
moja . ..
— On je ostal pred cirkvom. Divani s dečkima, a ja sam si došal popraviti nekaj na opravi.
Onda idem i ja. Skoro bu pozvonilo na mašu.
— Hodi, sinko, hodi, lepo se razgledaj. Ako ti oko za nekaj dobroga i lepoga zapne, a ti onda
reci svome ćaći i mami.
— Još imam vremena, dragi ćaća! Skoro leto dan moram još služiti vojsku, pa kak bi već sad
mislil na ženidbu.
— To bu moje najveće veselje, samo nam bog daj zdravlje!
— Zbogom, starci moji, idem u cirkvu.
— Zbogom, sinko!
Drago i Jure Krnečić bili su ne samo tijelom snažni i lijepi, nego su bili bistri i pametni
mladići. U školi su bili među prvima, a otac i majka uvijek su ih učili svemu lijepom, dobrom
i čestitom u kršćanskom duhu. Ružne riječi nisu nikada govorili pred roditeljima, a isto se
tako nisu usudili ni kleti.
U vojsci su se naučili redu i stezi, tjelesno se još više razvili, tako da ih je bila milina gledati.
Prošao je brzo dopust i lijepo vrijeme boravka u rodnoj kući. Drago je služio u Bjelovaru, a
Jure u Osijeku. Teškog srca otpratiše otac i majka svoje sinove, ali su se tješili:
— Bogu božje, a caru carevo!
Računali su mjesece i tjedne, a onda točno i dane kad će se njihova djeca vratiti iz vojništva.
— Znaš li, Jane, da bi se morali točno povrnuti na svetoga Jurja, baš na imendan Jurin! Joj,
kaj bumo to proslavili! Čuvam staro vino, a imamo nekaj i za prigristi. Nek se zna med našom
rodbinom kad su Drago i Jure domov došli.
Čekali su i pripremali Krnečićevi za svoje sinove, ali su ih oni iznenadili. Nisu u vojsci čekali
sv. Jurja, već su ih pustili za Josipovo. Veselju nije bilo kraja ni konca. Tri se dana slavio
imendan Krnečića koji se radovao povratku svojih sinova . ..
Proljeće je granulo. Bruse se škare za rezanje vinograda. Joža Krnečić naručio je palire i
zidare. Hoće da dogradi komore i pivnicu, neka se preko ljeta suši, da bude za jesen ili zimu
zdravo stanovanje. Naumio je ženiti svoje sokolove.
— Dost nam je, dečki moji, hiža bila pusta. Sad hoću radosti, veselja i mladosti!
U isto vrijeme potkraj proljeća, kad su se sinovi Jože Krnečića vratili iz vojništva, dovezla se
obitelj presvijet-log gospodina vlastelina Jurića na svoje dobro Kreme-nicu da uživa u lijepom
valovitom kraju, te da presvijetli gospodin bdi nad svojim brojnim vinogradima.
Nekoliko dana ostali su gosti kod presvijetloga Jurića. Domaćin im je pružao svu razonodu.
Svaki dan su jahali u predjele lijepoga kraja ili su posjećivali susjednu vlastelu. Gozbe je bilo
napretek u dvorcu Kremenica. Kadgod mu se pružila prilika, nastojao je dr Pušić reći Veri
koliko mu je draga i kako bi bio sretan da bude njegova.
23— Bit će vam lijepo sa mnom, gospođice Vera! Živjet ćemo u Zagrebu, a kadgod zaželite
ladanja, bit ću s vama, ili na svome dobru, ili dobru vaših roditelja. Smiren ću se vratiti, samo
ako mi ne uskratite nadu u vašu naklonost.
— Nemojte tražiti od mene, dragi doktore, da vam to odmah kažem. Vjerujte mi da mi nije
drago vaše društvo, otvoreno bih vam to rekla. Međutim, još ima vremena. Dragi ste i vi
meni, ali kad odluči Vera pl. Jurićeva, onda ne poriče.
Osam dana nakon toga odvezla je Vera u cetveropregu svoje goste na najbližu postaju.
Jela je sva sjala od sreće uz svoga Ivu. Roditelji su se dogovorili da se Jela vjenča na Veliku
Gospu, a svadba će se održati u dvoru Kremenica.
Konji su jurili divljim kasom, vođeni sigurnom rukom Vere pl. Jurićeve.
— Ja joj se divim, dragi Ivo! Ne bih se usudila tjerati konje takvom brzinom ni za cijeli
svijet.
— Ti si sasvim drugo biće nego Vera. Ja te upravo takvu ljubim. Pogledaj doktora Pušića
kako gleda i uživa u Verinom junaštvu i vještini.
— Čini mi se da je on ljubi, ali ona se još nije izjavila. Poznajem ja Veru. Nije daleko ljubav,
jer ga inače ne bi trpjela kraj sebe.
Na postaji su se oprostili. Dr Pušić i ing. Marković krenuše prema Zagrebu, a Vera i Jela
kolima u dvorac Kremenicu.
Jela je uz pomoć švelja iz Zagreba spremala s majkom opremu. Vremena nije bilo mnogo, a
kako su mladenci odlučili na more, to se moralo iskoristiti ljetno vrijeme. Vera je pomagala
sestri kod spremanja opreme, ali je bila veselija kad je mogla pratiti oca u polje ili u vi-
nograde.
Jahati u prirodi, to je Veri bio užitak. Dala je napraviti nekoliko oprava za jahanje. Željela je
da sve bude lijepo i raskošno. Majka, a još više otac, udovoljavali su svakoj njezinoj želji.
Imala je sve što joj se prohtjelo.
Često je Vera izjahala na svome konju kad je bilo doba kopanja ili štrcanja vinograda. Nikad
se ni s kim nije upuštala u razgovor. Bila je i odviše ponosna a da bi razgovarala sa seljačkim
svijetom. Na takvim je izletima obično govorila:
— Miči mi se s puta! Što zuriš, što čekaš, da natjeram konja na tebe? Prostaci jedni, zar ne
vidite da dolazim!1 Radi tvojih krepanih volova moram stajati. Potjeraj te mrcine, jer ako ih
ošinem, odmah će ti pokrepati.
Ljudi su se bojali Vere pa su joj se uklanjali s puta. Njezin su postupak pripisivali mladosti i
moći bogatstva njezina oca. Često se čulo kako narod govori, osobito ako su bile obje sestre
zajedno:
— Ova je vražja cura! Samo vu nji nekaj kipi, a ova je druga mila, kak da si nisu sestre. Je,
kaj ćemo, ni si prsti nisu na ruki jednaki, a kam bi bile dve sestre.
Vrijeme je prolazilo. U kući presvijetloga Jurića sve je zabavljeno opremom njegove kćeri
Jele. Svake nedjelje dolazili su ing. Marković i dr Pušić na dobro Kremenica. Jela je uvijek
sva sjala od sreće, a Vera nije pokazivala ni da joj je drago ni da joj nije po volji. Nije bila ni
neprijazna, samo je na izletima još smionije svojim konjem pre-skakivala opasna mjesta. Dr
Pušić uživao je u Verinoj odvažnosti pa se još više trudio da stekne ljubav te smjele djevojke.
Došao je i dan svatova Jele pl. Jurić i ing. Ive Marko-vića. Uzvanika je bilo vrlo mnogo iz
Zagreba, Karlovca te uvi li okolnih mjesta. Dr Pušić zamolio je Veru da toga elana njih dvoje
obave zaruke, ali ga je Vera odbila.
— Nemojte, dragi doktore! Ne bih htjela da to bude u onoj buci tako nezapaženo. Ne velim
da, ali ne velim ni ne. Hoću da se zna kad Vera pl. Jurić kaže odlučno da. čekajte još malo,
dolazite često u Kremenicu, pa ćemo se dogovoriti. Skoro će biti grožđa, pa će nam biti
zabavnije ići u vinograde. Hoćete li doći, doktore?
— Najradije bih vječno ostao uz vas, draga ohola Vera!
— Onda budite strpljivi! Nešto mi iz nutrine veli svaki čas da se požurim, pohrlim i
prihvatim sreću koja mi se pruža. Onda opet neki glas govori kao iz visine: »Čekaj, Vera,
kamo se žuriš, ne veži se, još nije došlo tvoje vrijeme.«
— Slušajte, Vera, prvi glas je pravi i želi vam dobro, a drugi je napast — u njemu se krije
zloba.
— Dobro, dobro, dragi doktore! I sama vidim da ne mogu više dugo čekati, ali čekati još
moram. Slušat ću malo i jedan i drugi glas svoje nutrine.
Poslije svatova razišli se gosti, samo je ostala u dvoru Verina tetka, presvijetla gospođa Ana
pl. Jalić. Tetka Ana nagovarala je Veru i pitala je zašto zavlači zaruke s doktorom Pušićem.
— On je, moja draga Vera, prosac koji se ne javlja svaki dan. Lijep je, mlad i bogat, pa što
još želiš? Imaju veliko vlastelinstvo u Zagorju, a grade i kuću u Zagrebu. Povrh toga je stari
plemenitaš.
— Pustite me, draga tetko! Ne velim da neću uzeti dra Pušića, ali još ima vremena. Jela se
tek udala, a ja hoću uživati slobodu kraj svoje drage mame i dobrog tate.
— Kako god ti želiš, drago dijete! Nama je pravo, a gospodin dr Pušić, ako te ljubi, kako veli
— čekat će te. Ta ima on što i čekati. Takva djevojka kao što je naša Vera ne nalazi se svuda.
— Vjerujem ti, moj Matija, ali ti moram kazati da si u Veru zaljubljen i previše joj puštaš na
volju.
— Ne treba mi, tetiće, tata ništa puštati na volju. Ja sam sama rekla doktoru Pušiću da ga ne
odbijam, ali neka još čeka.
— Radite kako znate da je najbolje. Samo sam mislila, kad se udala Jela, da će ti biti tužno
kod kuće bez sestrina društva.
***
Vera je kao i prije polazila sama na konju. Dva dana poslije Jelinih svatova uputila se Vera
dosta rano u vinograde. Vrludala je okolo po krasnom vrhovačkom kraju. Moglo se vidjeti
kako se vere na brežuljak i onda promatra kraj na sve strane. Najedanput poleti konjem streli-
mice niz brdo, pa opet putem natrag prema dvoru Kreme-nica.
Put je sav posut kamenjem. Vera tjera konja da tu i tamo skaču iskre od potkova i tvrdog
kamena. Najedanput kod sela Škaljića okrene konja lijevo uskim putem, koji se može više
nazvati stazom za pješake a ne za kola i konjanike. Uklanjala se granju, sagibala konja lijevo i
desno, jer je staza obrasla granjem. Dođe na jednu čistinu, ali dalje je opet vodio zarašteni
puteljak. Krene naprijed da će puteljkom koji se može s više strana obići, ali odluci sredinom.
Cim je pošla nekoliko koraka naprijed, opazi malo dalje da joj ide u susret čovjek s košarom
naruka-čom.
— Bježi mi s puta! Koji te je đavo donio ovamo da moram radi tebe zaustaviti konja! Miči mi
se odmah h puta, valjda znaš tko sam i čija sam!
- Ugnuti se ne morem, a ti stani dok ja pieđem mimo tebe.
— Bježi, prostače seljački,[ natrag da mogu proći, inače ću natjerati konja na tebe.
— Čuješ ti, curo, ja se tebi iz puta ne bum mical! Ne bum, a ti pokušaj konja naterati na
mene, pa buš jela suhe slive se bez zubi.
— Miči se, prostače! Udarit ću te bičem ako se ne ukloniš!
— Prekratka ti je ruka, curo, da bi me vudrila.
Vera potjera konja. Jura Krnečić spusti košaru na zemlju, dočeka konja, uhvati ga za žvale,
stegne ga hitro i snažno takvom žestinom da je konj pokleknuo na prednje noge.
— Odlazi, vražja curo! Ako mi u ruke dojdeš, onda buš znala tko je seljačka prostačina.
Jura pusti konja koji se samo strese. Vera ga pogleda blijeda i gnjevna. Jura oštro promotri
Veru i uputi se do svoje košare, stade kraj nje i počne izazovno gledati Veru.
— Prostače seljački, znat ćeš i osjetiti i cijeli tvoj rod kad si se usudio dirnuti u mene! Moj će
vas otac satrti u prah i pepeo.
— Mogal bi sa silom, jer je moćan i bogat, ali ako se mi još gda stignemo, a ti budeš ovako
prosta, onda me se čuvaj!
— Prostače seljački!
— Prostačo vlastelinska, odlazi jer me srbiju ruke. Vera se okrene pa dobaci Juri:
— Vidjet ćemo se mi i onda ćeš znati, prostače, tko je Vera plemenita Jurić.
— Plemeniti je u tebi vrag, on gospodari u tebi!
Vera potjera konja, prijeteći pogleda Juru i nešto progovori što se nije moglo razabrati.
Jura krene u goru da stigne na vrijeme. Nosio je težacima jelo. Bio je uzrujan i dugo se nije
mogao smiriti.
— Prokleta gospodska cura! Kako se samo usudi... Kaj ona misli, kaj smo mi baš mravi da
smije po nama gaziti? Bole da ju nis vudril... vrag ne spije. Gospoda imaju svuda moć, mogli
bi me zapreti. Dost mi je bilo tri leta soldačije, a bogzna kak bi za vraga mogal zaostati. Ali
cura je i pol, vrag joj glavu zmotal. Znam je još kak malu, ali ovo, kaj je nis videl, izrasla je
kak mlada bukva. Prosta je, neotesana. Kega je vraga toliko po škola išla da ne zna kak se s
čovekom pošteno divani. Da mi je lepo rekla, još bi se nekak vugnul, ali ovaj je put nekaj vu
meni zakipelo. Prokleta cura! Prokšena li ti je, mili bože, ali sam joj rekal kaj ju ide. Baš bum
vidil kaj mi bu taj naš presvetli i velemožni gospon napravil.
Jura nije nikom govorio što mu se dogodilo. Radio je s težacima i navečer se vratio kući.
Vera se također vratila. Skovala je putem osnove kako će tužiti Juru Krnečića. Bila je
uvjerena da ga njezin otac može kazniti kako god želi. Neka ga oružnici vode svezana kroz
selo da i drugi vide što ih čeka ako joj se ne uklone s puta. Neka ga zatvore! On se njoj usudio
reći da će suhe slive jesti bez zubi! On, prostak, jednoj Veri pl. Juri-ćevoj. ..
Moram sama sebi priznati da mi se to još nije nikada dogodilo. Kako je samo uhvatio konja
kao div! Moj dragi konjić morao je pokleknuti pred tim prostim seljakom. Osvetiti ću ja tebe,
konjiću moj dragi! Znat će on kad se usudio dirnuti u nas. Poznajem ja Juru Krnečića. Nisam
ga vidila par godina, ali što je pravo, zgrabio je konja vješto. Koristilo mu je vojništvo. Mora
da je bio dobar konjanik. Lijep je. Nisam ga prije pravo ni gledala, ali ću ja tu silu istjerati iz
njega.
Kad je došla kući, preda konja sluzi i uputi se da pozdravi majku i tetku. Oca nije bilo kod
kuće, a majci i tetki nije iz ponosa htjela tužiti jednoga seljaka. Zašto da im govori, ta mogli bi
misliti da se preplašila.
Još prije nego je došao kući presvijetli gospodin Jurić, odluči Vera da ne kaže ništa ni ocu.
— Kaznit ću ga sama. Znam kako ću ga poniziti pred drugima. Ja sam Vera, a ne Jela! Znat
će taj prostačina tko je Vera pl. Jurić.
Nekoliko dana nije Vera nikamo odlazila od kuće. Bila je s majkom i tetkom, čitala je, pisala
prijateljicama i mnogo je svirala glasovir. Nastojala je na sve moguće načine zaboraviti
poniženje koje je doživjela od seljaka Kr-nečića.
U nedjelju je opet došao dr Pušić. Vera se veselila njegovom dolasku kao nikada prije tako da
je on bio sav izvan sebe od sreće.
— Kako ste danas dražesni, draga Vera! Sretan sam, da vam toga opisati ne mogu.
— Uvijek se veselim, dragi doktore, kad vas vidim. Nisam nekoliko dana izlazila, pa se
veselim što ću danas moći s vama izjahati u vinograde. Već ćemo naći rane plemenke u
našem vinogradu. Hoćete li me pratiti, doktore?
— Od srca rado, draga Vero, bit ću upravo sretan što ću biti nasamu s vama.
— Idem se presvući, a vi se za to vrijeme zabavite s mamicom i tetom Anom, vašom velikom
zagovornicom.
Dr Pušić bio je sav izvan sebe i čvrsto je vjerovao da će danas Vera sigurno pristati na
službene zaruke, inače ne bi bila tako prijazna.
Vera je otišla u svoju sobu, obukla svoju novu opravu. Na glavu nije metnula šešira, već ju je
ovila krasnim prozirnim zelenim velom.
Dr Pušić oprosti se od gospođa te, gonjen nekim nagonom, približi se Veri i sav joj sretan reče
da je prekrasna.
— Vi ste, Vera, utjelovljena ljepota, zdravlje i snaga. To me privlači da ne mogu odoljeti.
— Doktore, meni godi vaša pažnja. Sretna sam što vam se sviđam, ali sada vas lijepo molim,
učinite mi nešto za ljubav.
Dr Pušić je porastao do neba. Bio je uvjeren da će mu Vera dopustiti da je danas službeno
zaprosi.
— Ne, nije to, doktore, što vi mislite. Evo, vidite, cestom već idu stariji seljaci na misu. Mi
ćemo izjahati na cestu, ali nećemo odmah u goru. Moram nekoga kazniti, a vi mi budite na
pomoći.
Vera ispriča dru Pušiću sve što joj se dogodilo s Jurom Krnečićem.
— Mi ćemo se šetati pred crkvom gore-dolje, pa, kad ugledam onoga prostaka, nečim ću ga
osramotiti pred svima. Znate, doktore, tek je došao iz vojništva pa visoko tfleda, kaznit ću ga
sama. Nisam tati ni pričala što mi se dogodilo.
— Pozvat ću ga na red. Samo mi kažite, Vero, tko je laj koji se vas usudio napasti.
— Ne, doktore, vi ga ne poznajete. Vi ćete mene samo biiniili ako bi se slučajno usudio da
me napadne.
- Taj će prostak zapamtiti tko je doktor Pušić. Kako no on, prosti seljak, usudio napasti vas,
koju ja od svega Nica i duše obožavam.
Već je pozvonilo treći put na misu. Narod se skupljao 1 dogovarao o svojim potrebama. Rod
se susreće, tuži se jedno drugome. Kod crkvenih vrata razgovaraju stare lenc. Većina ih je
pogurenih leđa, a na glavi im crni rupci. Mulo dalje od njih poredale se žene srednje dobi, ni
stare ni odviše mlade. Perasti rupci odavaju da im je mladosti reći zbogom.
Na najvišem položaju i u najvećem broju stoje snahe i djevojke, mlade, bez brige, vedre i
nasmijane. Pod lipom su muškarci svih dobi. Stariji sjede, a mlađi stoje blizu puta i očima
razgovaraju s djevojkama.
Vlastelinova kći Vera prošla je već nekoliko puta dolje-gore. Šeće na konju razgovarajući sa
svojim pratiocem i gleda okolo. Rekavši nešto svome pratiocu, dotjera konja bliže jednoj
skupini. Vidjeli su kuda tjera konja pa joj se uklonili. Vera dođe blizu njih, hitro se sagne,
uhvati šešir s glave Jure Krnečića, stigne ga i baci na sredinu ceste, te okrenuvši se prema
svima reče:
— Evo ti kazne, prostače, za tvoje ponašanje!
Rekavši to, potjera konja i zaokrcne dalje iza crkve, kao da se ništa nije dogodilo.
Kad je Jura Krnečić shvatio kako je pred cijelim selom, naočigled sviju, osramoćen, krv mu
udari u lice, a začas opet problijedi. Nije se mogao snaći. Drugovi su se smijali, jer nitko nije
znao što je bilo u gori između njega i Vere. Svi su bili nekako i radosni. Neka je malo osramo-
tila toga lijepog gizdavog Juru Krnečića. Šešir uvijek gizdavo namješta. Misli da ima svoju
vojničku kapu.
To je potrajalo samo čas, jer su svi ozbiljno požalili čestitoga Juru. Čuli su kako mu je rekla:
— Evo ti kazne, prostače!
Cijela je okolica poznavala oholu ćud Verinu, pa nisu mogli shvatiti što joj je Jura skrivio.
Sramota je tako pred svima poniziti momka, odsluže-noga vojnika i baciti mu šešir u prašinu.
Nekoji su vidjeli kako je Vera zamahnula bičem da će Juru udariti, ali je, na sreću Jurinu, konj
naglo krenuo dalje. Jura je u dvije--tri riječi prikazao što se pred nekoliko dana zbilo na jednoj
stazi u gori. Pozvonilo je u crkvu, ali Jura Krnečić nije pošao na misu već se uputio kući.
Kuća mu je blizu crkve, pa nije još do kuće smislio nikakvu osnovu što bi uradio da opere
svoju mušku čast.
— Ona to meni, prokleta bila, pred cijelim selom... Osramotila me, a ja sam konj veći nek je
onaj na kojemu je jašila, kaj ju nis strgnul s konja, nek bi znala kemu je hitila škrljak s glave.
Prokleta cura! Kakve li sramote! Još veliju da me je tela bičem oplesti. Ja ju bum vubil! Rajše
bi da me deset oružnika vodi svezana, nego kaj je to napravila.
Tiho je došao Jura na vrata kuhinje. Jana Krnečić se okrene, sklopi ruke, kao da je slutila
nesreću, i zavapi:
— Sinko mili, s tobom ni dobro! Kaj ti se pripetilo, dijete moje milo?
— Ja ju bum, mama, vubil. Ne morem više med svet! — Kaj je, sinak mili, daj pove svoji
mami! Bum mučala, ako mučati moram.
— Ne, ne, mama, ćelo je selo svedok temu. Hitila mi ona vražja cura vlastelinova škrljak s
glave i tela me je bičem vudriti. Mama, ostal sam zanemljen. Sad me je sram kaj je nis s
konja strgnal i zgazil na zemlji.
— Sam te je Bog čuval, drago i milo dete! Znaš li ti gđoj je ona i čija je ona? Tebe bi vubili,
onda bi vubili mene i ćaću tvega. Pretrpi špot i sramotu za ljubav svoje majke, koja te je pod
srcem svojim nosila. Sinko mili, oni Nil moćni i bogati. Ni meni kaj bi bili sa sem tega
zatreni, nek sinko mili, tebe bi na smrt osudili. Pravdati se mi ne moremo š njimi.
— Mama, idem po konja, idem za njom! Ovak no mogu, ja moram oprati svoju
sramotu.
- Sinko mili, majka te tvoja na koljenima prosi, kako se bog prosi, ne ubijaj mene, ne diži
ruke svoje na nju! Ni vredna ona da mi si propadnemo. Ne idi, sinko, nikamo za ljubav svoje
majke!
Na koljenima je klečala Jana Krnečić i mirila svoga sina, zaklinjala ga svim svetima, a najviše
svojom majčinom ljubavi, neka ne diže ruke na Veru vlastelinovu.
Čvrsto je držala sinovljeve ruke. Sva je od plača i straha iznemogla. Jura je pogleda i bi mu je
žao, suze i plač njezin nekako ga smiriše, pa više bolno nego gnjevno upita:
— Pa kaj da napravim, mama, recite mi vi?
— Sinko, ti si samo prosti seljak, ali si dečko kakvem je teško para najti. Zar ti da tučeš curu?
Ne, sinko, to moje dete napravilo ne bu. Sam nečastivi je vu nji, ali sin Jane Krnečić, i to
takav dečko, ne bu svoju ruku metal na curu, pak bila ona i od gospoštije.
— Kaj da napravim, mama? Ja med svet ne morem! — Sad si hodi lezi. .. najlakše se buš
smiril.
— Kaj ti, Jana, javčeš? Ja mu bum rekla kak ju bu pameti navčil. Slušaj, Jura, mene — svoju
staru mamu!
— Onda mi recite vi, stara mama!
— Navek velim da si ti moj pravi vnuk. Dečko si i pol, pa kaj ti ne znaš kak se pri nam navči
curu pameti, ka oće dečka vrći u špot. Pazi: dve reci pametnom dost, samo da ju navčiš za
drugiga. Poštenje nek ti bu sakra-menat.
— Sad vas razumem, stara mama. Vaš Jura ima razuma i još više poštenja.
— To mi je, sinko, teško čuti kaj stara mama veli. Da imam deset života, za te bi ih dala da te
od zla sačuvam.
— Ah, stara mama, ta vam više vredi nego da sam ju sto puti natukal.
— Idem, stara mama, tetići Mari i jutri bum došal. Niš ne mislite na me. Hvala vam kaj ste
mi pomogli.
— Čuvaj se, sinko! Ponesi uz put tetići Mari nekaj. Znaš kak je: mi imamo — ona nema.
— Dajte, mama, brzo, kaj ćete. Idem na Brljeniće i jutri rani bum došal.
— Tako sam sretna, doktore, što sam ga osramotila. I'ino mi je uspjelo. Da sam ga još mogla
udariti bičem, bila bih ga da kraja utukla. Prostak jedan seljački! Da vam ga je bilo vidjeti
kako je bio skočio na moga konja ...
— Ne izgleda mi tako, vrlo je lijep i izgleda uglađen.
— Bio je tri godine u vojništvu! Upravo radi toga sam ga morala kazniti.
— Strah me je, draga Vera, da vam ne bi što učinio kud mene ne bude uz vas.
— Ništa se vi, dragi doktore, ne brinite! Sad će to znali cijelo selo, a i moj će ga otac pozvati
na odgovornost. Neće se on usuditi ni približiti k meni.
— Kako bih bio sretan kad bih vas već smio zvati uvojotn i mogao bdjeti nad vama! Vidite,
Vera, to je onaj glas koji vam govori da se odlučite i da se vežete za mene.
Dr Pušić pritjera svoga konja sasvim blizu Verina i okrenu se prema njoj želeći je privinuti k
sebi.
— Godi mi, dragi Edo, vaša pažnja! Zovite me od-niulii imenom. Ja ću još sebe sama
potpuno ispitati da li je lo prava, duboka ljubav. Onda bismo se vezali zauvijek. Već sam vam
kazala, dragi Edo, kad Vera ljubi, to će biti tu vječnost, snažno i trajno! Kod mene je riječ
zakon, a IJtlbuv vjera koja će vječno živjeti u meni.
Sretan ću biti, Vera, brojit ću dane i sate do druge nedjelje. Kad dobijem vašu riječ, nitko neće
biti sretniji ni iji od mene. Moja draga lijepa Vera bit će samo moja, a ja ću opet moći reći
cijelom kraju: to je moja žena, junačka djevojka od plemena Jurića.
— Kako bih vam rekla, Edo, ne znam što i kakva sam. Za nekoga sam i divlja ...
— Znam, Vera, znam, baš vas zato tako i ljubim, jer ste tako nestašni, mogu reći, divlji.
— Dragi Edo, nisam za posao na gospodarstvu, pa morate računati i s time. Tražit ću veliki
sjaj i raskoš. Pazite, ako ste odviše štedljivi, nećemo se moći slagati!
— Za vas, Vera, meni neće biti ništa previše. Nijedna vaša želja neće mi biti previše skupa.
Kako bih bio sretan da vas već sada mogu zagrliti i poljubiti te nazvati vječno svojom Verom.
— Još samo osam dana, dragi Edo! Volim vas, dragi ste mi, ali kako sam vam rekla, do
nedjelje ću ispitati samu sebe. Na postaju ću doći i povesti konja za vas, pa ćemo preko šume
doći do našega dvora u Kremenicu.
— Vera, vi ste anđeo! Već sam sada sretan. Zar ne da me vi bar malo ljubite, a ne samo
volite? Znate, voli se majka, otac ... a ja čeznem za vašom ljubavi.
— Sada ste već dosadni, Edo! Rekla sam vam mnogo toga što vam ne bih smjela kazati, a vi
hoćete više... i još više. Strpljen-spašen, dragi moj Edo.
— Hvala vam Vera, više ni riječi o tome do nedjelje. Vratimo se kući! Vidite kako je ondje
oblačno! Moram vas čuvati. Mogla bi kiša, a vi ste samo u svilenoj odjeći.
— Možemo se vratiti, ali nevremena neće biti. To su oblaci u babljem kutu. Odatle nema ni
kiše ni tuče, jer babe sve rastjeraju svojim krilima. To je stara narodna predaja.
— Kažete, Vera, narodna. Pa vi mrzite taj narod, zašto spominjete njegovu predaju?
— Ne znam što bih kazala. Da li ga mrzim, ne znam, ali se mi gadi kao nešto ružno na što
morate stati i ne možete mu se ukloniti. Mrzim sve koji mi se hoće suprotstaviti. Smatram da
oni moraju živjeti samo za kosidbu i oranje. Što ih je za drugo briga! Danas sam kaznila
Krne-čiča samo zato što je bio drzak prema meni, ali u duši znam da je imao pravo. Ipak bih
mu mogla na glavu stati kao zmiji. Kako se on, prosti seljak, usudio meni kazati ila ću suhe
slive bez zubi jesti ako potjeram konja na njega. Da sam ga mogla ošinuti bičem, još bih više
uživala!
— Sretan sam, Vera, kad vi uživate: ali bolje da ga niste udarili... mogao bi vam što nažao
učiniti.
— Već sam mislila da me korite, ili da žalite Krne-c'ića. Ja bih vas zamrzila da i vi počnete
kao ing. Marko-vić . .. to jest moj svak Ivo, koji se uvijek zauzima za selo i seljake.
— Što nije uzeo seljanku već je tražio Jelu pl. Jurić? Kako ste mogli i misliti, Vera, da ću ja
ove proste seljake uzeti u zaštitu. Ja se samo za vas bojim. Ovdje ste sami i svuda idete sami
bez pratnje, pa se bojim da vam tko ne bi Sto nažao učinio.
—- Obećavam vam, dragi Edo, da do nedjelje neću ni-kiuno, samo ću dojahati pred vas na
postaju. Vama, Edo, u počast neću izlaziti, ali nemojte misliti, možda od straha.
— Poznajem ja svoju dragu junačku Veru. Jesam li umio tako kazati?
- Smijete, Edo! Evo nas već do glavnog puta. Molim viin, ne govorimo sada! Ljudi idu iz
crkve pa vas molim, potjerajmo konje. Uživam kako preplašeno bježe preda mnom i skaču u
grabe.
- Vera, Vera, drago, veliko i nestašno dijete — samo to je kazao dr Pušić i potjerao svoga
konja. Trkom su iligli do dvorca Kremenica gdje su zakrenuli u dvorište.
***
Jure se Krnečić vratio u zoru od svoje tetiće, kako je obećao majci. Uzeo je pod ruku snop
hržene slame pa je otišao u goru povezati trsje. Navečer je došao kući mrk i zlovoljan. Majka
mu je ugađala svim i svačim, što god je osjećalo njezino nježno srce. No Jura se nije smirio.
Odlazio je svaki dan u goru. Nije bogzna što radio, ali je gledao na sve strane neće li gdje
opaziti Veru na konju.
— Prokleta mrcina, kaj se sad kriješ! Sam te je vrag naputil, ali došla buš ti meni pod ruke.
Bum te ja pital kemu si snela pred ćelom farom škrljak z glave. E, da me je bičem vudrila kak
me je tela, majko mila, ni vaše suze ni se molitve ne bi pomogle. Na njenom dvorišću bi ju su
ispretukal, pa makar me onda obesili; ali ovak neću. Moja stara mama ima prav. Vera me je
osramotila, a ja bum nju, pak mi bu srce na mestu. Bum ja nju navrebal, makar je celiga leta
ne bum s motikom ni s kosom više mahal. Baš ti znala, ohola gospodska cura, ko je prostak
seljački. Onda mi slobodno rečeš, ne bu mi žal: ali ovak, ti vražja prokšena curo, mene na špot
i sramotu vrći pred celim selom! Ja da se od srama moram skrivati pod gore, kak da sam
kemu kaj fkral. Bum ti ja pokazal ki je Jura Krnečić. Nisam zabadava tri leta vojništvo služil
da bum se od tebe — jedne oholice — dal na špot vrći. Bil sam u pravu kad ti nis dal konja na
sebe natirati.
Dan za danom obilazio je Jura po Vrhovačkom gorju, ali Vere nije nigdje mogao opaziti.
Došla je i subota, ali Vera nije nikamo izjahala. Jura je poslao svoga brata Dragu neka se on
propita kod sluge koji je imao na brizi konje. Po bratu je doznao da će presvijetla gospodična
Vera ići ujutro u nedjelju na kolodvor pred mladoga go-spona koji dolazi k njima u goste.
— Jutri bu rani išla, naprek, čez lozu .. .
Kad je to čuo Jura, od veselja i sreće bacio je šešir s glave i povikao kao divlji:
— Više ne buš na moji glavi dok te ne osvetim!
U nedjelju se rano probudio. Uzeo je čisto bijelo odijelo, prsluk od modroga sukna, a na glavu
metnuo svoju crvenu vojničku kapu. Tiho se oblačio i šuljao po komori, samo da se ne bi
domari probudili. Ali nije mu uspjelo. Na vratima komore stajala je njegova majka i motrila
ga kako poravnava vojničku kapu.
— Lep si mi, lep, sinak mili, ni ti para u ćelom kolaru. Samo mi ne budi tužan! Pazi, sinko,
kud buš hodil. Znaš, moje srce drhće navek za tebe.
— Kaj ste se zbudili, mama? Hote si ležite, još je jako i ano. Ja moram po poslu iti.
—- Kakav je to posal, sinko, da ga tvoja majka ne bi smela znati? Sinko, sinko, bojim se da ne
bu dobro s tvojim poslom.
- Pustite me, mama, i ne prodikujte mi više. Hote spiil! Mene ne bi ćeli svet odvrnal da
nejdem kam sam nakiinil. Zbogom, mama, hote si ležite!
- Tužno i žalosno je moje ležanje kad šaka žilica u meni drhće za tebe, sinak mili i lepi!
Jura nije više slušao svoje mame već odleti kao jelen im put. Krene malo lijevo pa se preko
polja i livada, više trčeći nego hodajući, uputi prema šumi Hoblanje.
Vera nije izlazila cijeli tjedan iz kuće. Držala je svoju rijoč, kako je obećala doktoru Pušiću.
Vera, tako sam sretna, što ne izlaziš iz kuće. Već nmiii iVIrnaest dana kod vas, pa se veselim
što sam te se ovo nekoliko dana naužila. Da je naša draga Vera izdržala u kući punih osam
dana, pravo je čudo.
— Jest, draga tetko, imate pravo što se tome čudite: ali morala sam, jer sam zadala riječ. Vi
znate da vaša Vera drži svoju riječ.
— Vera, sretna sam. Imala sam pravo da ćeš se ti odlučiti za dra Pusica.
— Još nisam zadala riječ Edi, ali sam mu dala znati da mi je drag. Sutra ću mu, tetka draga,
reći što sam ovog tjedna odlučila.
— Znala sam da ćeš ga ti zavoljeti. On je kao stvoren za tebe; sve ćeš imati kraj njega jer te
obožava baš radi tvoje nestašnosti.
— Nisam, tetko, samo nestašna. Došla sam do uvjerenja da sam obijesna i ohola.
— Možeš i biti jer si sada jedinica plemenitoga roda Jurića. Ti si, Vera, možeš utvarati:
bogata si, mlada, a i junačka. Tata veli da dr Pušić može biti sretan što će dobiti takvu ženu.
— Vidjet ću, draga tetko! Nadam se da ćemo biti sretni.
— Vjerujem da ćete biti sretni.
— Sutra ujutro jašem sama pred Edu na kolodvor. Zato idem izdati nalog da spreme moga
konja i jednoga za Edu. Nemojte ništa reći tati ni mami. S njime sam se dogovorila da im
sutra otkrijemo naše namjere.
— Pouzdaj se u mene, draga Vera! Uživam u tvojoj sreći, a meni je također dr Pušić drag.
Znaš, on predstavlja pravoga otmjenoga plemića.
Sutradan se uputi Vera na kolodvor. Na dvorištu je zajahala svoga konja, a sluga joj je doveo
drugoga kojega je vodila za doktora Pušića. Krenu cestom prema kolodvoru. Kako je cesta
bila još slobodna, potjera konje tr-
kom i dođe pod šumu sela Brljenića. Nasred ceste stade i poče razmišljati. Najedanput skrene
lijevo, uputi se preko potoka Kupčine do istoimenoga sela te krenu u šumu da šio prije stigne
na kolodvor.
»Došla bih dosta rano na kolodvor i po cesti, ali mo-imu vidjeti kakav je put kroz šumu.«
Dogovorila se još bila pred osam dana s Edom da se vrate prijekim putem, uživajući u velikoj
šumskoj tišini. Krasna je i velika šuma. Vlasnici su joj razne seoske zajednice. Svuda se šire
stoljetni hrastovi, na mjestima je gdjegdje čistina. Potočići žubore po bregovima, tu i tamo
pretrči preplašena srna, a ptice pjevaju već drugu jutarnju pjesmu.
Vera se zaustavila nekoliko puta da uživa u krasoti i tišini šumskih cara. S jednoga hrasta pala
je suha grana. Vera se malo strese, ogleda se odakle je došao šum. Kad je vidjela da je pala
suha grana s hrasta, reče sama sebi:
— Što bih se čega bojala, ja, Vera? Zovu me junačka, ju to i jesam. Nije me ništa strah.
U tom razmišljanju i hrabrenju same sebe prijeđe malu čistinu i krene dalje obraštenim putem.
Verin se konj poče zaustavljati i mahati glavom. Ona ga potjera, a konj Ne najedanput htjede
propeti, ali ga za ular suzdrža snažna ruka Jure Krnečića. Uhvati i drugoga konja za uzde, te
ih u tren oka oba izvede na čistinu.
Vera se nije još pravo ni snašla, ali je brzo uvidjela u kakvoj se opasnosti nalazi. Skoči hitrom
kretnjom s konja i potrči ledinom u šumu. Jura opazi Verinu namjeru, pre-bnci uzde na jednu
granu i potrči za Verom. Na kraju čistine uhvati je Jura za rukav takvom snagom da se od boli
savila do zemlje. Brzo se uspravi, pogleda Juru ravno u oči pa ga drsko upita:
— Što hoćeš od mene, prostače?
— Račun tražim od tebe, vražja curo!
— Pusti me, ne igraj se životom!
— Pustiti ću te kad je mene volja, znaš li, ohola curo gospodskoga roda?
Povuče je k sebi pa oboje više padoše nego sjedoše na zemlju.
— Pusti me, prostače, miči se od mene! Znaš li ti tko sam ja, a tko si ti? Zar ne znaš da sam
ja Vera pl. Jurić, kći tvoga vlastelina? Znaš li i shvaćaš li kakvu mi moć imamo?
— Još mi je draže da ti sad pokažem gdoj sam ja. Znaš li ti kaj sam ja ovih osam dana
pretrpil od sramote, koj si ti meni, curo, u nedelju napravila? Još si me i bičem tela vudriti!
Jura uhvati Verin bič i baci ga u travu.
— Sedi si blizu mene, curo gospodska, blizu prostaka! Vidiš, ja sam sad tvoj gospodar!
Jura pritisne Veru k sebi takvom snagom da je načas prestala disati. Sabere malo daha te
isprekidano reče Juri:
— Pusti me, divljaČe, zagušit ću se!
— Pustit ću te, ali još ne, nije me volja!
Privine opet k sebi Veru i prinese svoja usta k njezinima. Nakon prvog cjelova trgne se, krv
mu udari u glavu, pogleda Veru čas i opet je počne ljubiti.
Što se Vera više branila, to je on bio žešći. U otimanju joj popucaše kopče gornje haljine, a
njezine grudi zadrh-taše i zadahtaše još naglije od napora i uzbuđenja. Međutim joj je on
ljubio usta toliko da su oboje često ostajali bez daha.
Dugo se Vera otimala svom moći i svom svojom snagom. Grebla ga je noktima i grizla
zubima gdje god je dohvatila. Imala je veliku tjelesnu snagu i junačko srce, ali ju je to nakon
duge borbe s Jurom izdalo.
Nije se više borila. Potpuno ju je ostavila snaga. Uvidjela je da je taj mladi čovjek pravi div u
svoj svojoj moći i snazi. Teško je i brzo disala ležeći na travi na leđima. Pustila je neka je Jura
ljubi koliko hoće. Jura se podigne malo nad nju. To joj je bila prigoda da ga izbliza pogleda.
Bio je sav crven i znojan od borbe, tamna mu kosa zamršena, lijepe usne prekrivene malim
crnim brčićima, a lice lijepo kao u najljepše djevojke. Iz velikih modrih očiju izbijala je snaga
pravoga muškarca.
U borbi je Vera stenjala od jada što je pobijeđena. Vjerovala je u početku da će on smalaksati.
Govorili nisu ni riječi, već Jura prebaci jednu ruku kraj njene glave, a drugom, lijevom, držao
je njezinu desnu na travi.
— Nu, curo, hoćeš li me dati zatvoriti?
Vera ga je samo gledala i opazila da ima prekrasne bijele zube.
— Sada mi ne bu žal ako budem deset let u zatvoru sedil. Naužil sam se prave cure! Jesi
vražja i ohola, ali usta su ti kao žeravka, a grudi kao jabuke.
Jura je opet počeo ljubiti Veru, činio je to nježno a ne silovito kao prije. Vera se nije ni ganula
već ga je samo gledala.
— Ne bum žalil, makar bum ćeli život sedil u Lepo-glavi. Prava si cura nigdar te ne bum
pozabil.
— Što me mučiš toliko, ti... ti... surovi divljak!
— No, fala bogu da sam čul i tvoju reč, ovako izbliza. Zakaj nisi rekla prostak, seljak?
Vera je samo gledala. Nije više ništa rekla već je počela slobodnom rukom prekrivati grudi.
Dva-tri puta poljubi Veru, dugo ali nježno, kao najpre-vijaniji i najnježniji ljubavnik.
— Nisam si nigdar mislil da si izbliza tak lepa. Ljudi su le se bojali i pred tobom bežali, a da
te je gdoj mogal ovak kuševati kak ja i svetu reći, ne bi te se bojal. Ja sam te pregleda!! Daj
mi nekaj reci, ohola curo! Reci mi prostak, reci mi divljak, reci mi opet ti...
Još je jedanput poljubi. Dugo je držao svoja usta na njenima, zatim naglo ustane, kao da ga je
nešto trglo, i reče:
— Sada si slobodna! Ja sam prost seljački dečko, divljak, ali poštenje tvoje djevojačko neću
ti oteti. Oću ti pokazati da sam pravedan dečko. Mogal bi ti poštenje zeti, jak sam i snažan, ali
neću. Vidiš curo, neću.
Vera ustane i popravi opravu a Jura dovede konja. Gospodskim kretom pomogne joj se uspeti,
te joj reče:
— Nemoj ni iti na kolodvor. Tvoj dragan je već mogao pješke doći do kuće. Reci mu da si se
više od tri hrvatske ure ljubila i rvala na travi s prostim seljačkim dečkom. Čekaj, Vera, da ti
još donesem bič!
Jura potrči do mjesta gdje su ležali, i donese Verin bič. Vera je sjedila na konju i gledala Juru.
Nije se više ni ljutila već je u sebi razmišljala:
»Mene, Veru pl. Jurić, ljubio je i grlio do mile volje ovaj lijepi seljački mladić. Mene, koja se
danas mislim zaručiti s bogatim plemićem . .. Što se u njemu slomilo da me je pustio? Moram
priznati da se ponio viteški, premda je prosti seljački sin.«
Jura dođe do Vere, pogleda je i preda joj bič s riječima:
— Izvolite vaš bič, plemenita gospodična Vera! Sad me vudrite kud god hoćete i koliko god
puta hoćete. Vama na užitak, u četiri oka, ne bum zameril i ne bum se maknil ako me baš
oćete zatući...
Jura se postavio kao da očekuje udarce. Vera ga je gledala dugo, nepomično, kao da gleda u
kakvo šumsko priviđenje.
Potjera konja i odjuri kroz šumu natrag na dvor Kre-inenicu.
Jura se vrati na mjesto gdje se rvao s Verom. Legao je na to isto mjesto i dočekao zalaz sunca
snatreći o onom što se danas s njime dogodilo.
Vera je potjerala konje trkom po šumskom putu. Nije se brinula za granje ni za jaruge. Kad je
ušla u selo Kup-činu, potjera konje takvom brzinom da se izdaleka činilo kao da leti. Isto
takvom žurbom dojaše do kuće i potjera konje naglo u dvorište svoga dvorca.
Skoči u trku s konja i odbaci uzde. Nije se ni okrenula prema konjima već pojuri k dvoru. Svi
su istrčali pred nju, otac, majka, teta i dr Pušić.
— Zabludjela sam u šumi! Sva sam se uprljala i izgre-bla pa me boli glava. Moram leći jer
nisam ni za što raspoložena.
Vera uđe u svoju sobu i odmah se zaključa. Nije nikoga puštala k sebi. Skinula je sa sebe
svilenu sivu opravu, koja je bila sva zgužvana i zelena od trave. Pogleda je sa svih strana i
pomno je spremi u ormar. Obuče dugu svilenu spavaću košulju rasplete svoju lijepu crnu kosu
i legne u krevet.
Svi su došli pred vrata njezine sobe i molili je da otvori, ali Vera nije nikako popustila.
— Pustite me na miru, boli me glava! Hoću da spavam. Kad se odmorim, doći ću sama.
Povukli su se u veliki salon gdje je bio prostrt objed, na koji su čekali Veru. Svi su bili
zbunjeni, najviše dr Pušić, koji je bio sav izvan sebe, jer se smatrao krivcem za Verinu
nezgodu.
Nudili ga da jede, tješili ga, da on nije mogao znati hoće li Vera zabludjeli u šumi. Tko bi
mogao i pomisliti da će ona krenuti sama kroz šumu.
Najviše ga je tješila Verina tetka koja je za stolom sjedila kraj njega.
— Dragi doktore, već ste mogli upoznati Veru. Nju ne boli toliko glava koliko ju je stid što je
u šumi zabludjela. Zar vi Veru još ne poznajete?
— Vjerujem vam, presvijetla gospođo, da je tako, ali ja sam se toliko veselio i cijeli tjedan
mislio kako ću danas biti potpuno sretan što ću zagrliti Veru i nazvati je pred svima svojom
zaručnicom. .. čuti od nje riječ da će biti vječno moja.
— Vi to već možete smatrati gotovim, dragi doktore Pušiću. Moram vam reći u tajnosti da mi
se jučer Vera povjerila, rekavši da nije izlazila cijeli tjedan iz dvora radi toga što je to nekom
obećala. Još mi je rekla da je dugo razmišljala i došla do uvjerenja da vas ljubi.
-— Hvala vam, presvijetla gospodo. Vi ste pravi kovač naše sreće.
Objed je bio vrlo obilan, kao i obično na dvoru presvi-jetloga gospodina Jurića. Danas je
trajao još dulje jer su kasno počeli. Zatezali su sa svršetkom, jer su bili uvjereni da će doći
Vera. Presvijetlu i presvijetlog Jurića obavijestila je Verina tetka da će danas doktor Pušić
službeno zaprositi Veru. S time su bili obadvoje zadovoljni, jer im je dr Pušić odgovarao po
svojem bogatstvu i plemićkom položaju. Bio je ravan njima i sviđao im se kao zgodan čovjek.
Sve je pokvarila ta nesretna šuma. Svi su bili radoznali kuda je Vera bludjela i po kojem
dijelu šume.
Vera je ležala budna na svome krevetu, čas otvorenih a čas zatvorenih očiju. Proživljala je sve
što joj se danas dogodilo.
Bila je odvažna djevojka, kao malo koja. Bila je ohola i umišljena da joj nitko nije bio ravan.
Prczirala je niže od sebe, a osobito seoski svijet, za koji je bila uvjerena da ništa drugo ne zna
niti što drugo treba nego kopati, kositi i orati zemlju. Toga je mnijenja bio i njezin presvijetli i
velemožni gospodin otac, pa je tako mislila i Vera.
Polazila je više škole u Zagrebu, a zbog daljnje naobrazbe dao je presvijetli gospodin Jurić
svoje kćeri u Beč, u najbolji zavod. Tu su učile njemački jezik. Na godinu dana bi ih slao u
Pariz radi francuskoga jezika i usavršavanja u glazbi. Želio je da mu kćeri budu naobražene
kao u malo kojeg vlastelina u Hrvatskoj.
Vera je bila još premlada da bi mogla upoznati život. Otac i majka su je držali po strani od
toga. Sestru nije slušala, jer se ljutila kako se može udati za čovjeka koji nije plemić i nema
svoga dobra, već je obični inžinjer kod zemaljske vlade. Nije shvaćala sestru, jer nije pravo
znala što je prava, istinska ljubav.
Ovo što je danas doživjela trglo ju je tolikom snagom da se u njoj sve okrenulo. Kad bi
otvorila oči, bio joj je pred očima Jure Krnečić, a kad ih je zatvorila, ćutila bi kako je ljubi.
Osjećala je njegove ruke kako je stežu, čas strastveno, čas nježno. Otvori oči da se oslobodi
toga osjećaja i otjera od sebe lik toga seljaka, ali nije uspijevala. Kamo god se okrenula,
vidjela je njegovo lice i oči kako je gledaju, osjećala njegov dah i njegovu snagu.
Glasno je rekla, da sama čuje svoj glas i riječi kako zvuče:
— Već tri sata mislim, a još se nisam odlučila što da učinim i kako da kaznim toga seljačkog
pros . . .
Riječ joj je zapela u grlu i nije mogla izreći »prostaka . ..«
Vera se unese u mislima u svoj današnji doživljaj. On je običan seljak. Znam ga i poznajem
već toliko godina. Nisam znala ni u snu mislila da bi mi se tako nešto moglo
47dogoditi: a da sam i znala za takvo što, vjerovala bih u sebe, vjerovala bih u svoj položaj,
da nema toga na svijetu tko bi se usudio mene, Veru pl. Jurić, dodirnuti, a kamoli raditi od
mene ono što si je on dopustio.
— Osramotila si me, vražja curo, pred celim selom, ali sad ne marim, makar bum ćeli život
sedil radi tebe u Lepoglavi. ..
Vera se sva strese. Nije više mogla izdržati sama u sobi, a i po zrakama je sunčanim spazila
da će zaci za bregove. Osjeti da je vrlo dugo ležala i snatrila. Ustane iz kreveta, pribere lijepu
svoju crnu kosu, obuče se i siđe dolje među svoje, koji su po običaju sjedili pod starom kroš-
njatom lipom.
Svi su u jedan glas uskliknuli: — Vera, naša draga Vera! — Dr Pušić potrči joj u susret, stane
joj ljubiti obje ruke i moliti neka mu oprosti, jer sve se to dogodilo radi njega.
— Vera draga, radi mene ste pretrpjeli toliko straha! Bole li vas ruke? Sve su vam izgrebene,
a isto tako i lice.
— Ruke sam ogrebla na granju, a lice na borovici. Je li, Edo, da će to brzo proći?
— Proći će to, draga Vera! Ja ću vas već od sada čuvati i bdjeti nad vama. Zar ne da ću
smjeti, draga Vera?
— Smijete, Edo, ali pođimo među moje. Vidite kako nas gledaju.
— Neka nas gledaju, ta oni svi znaju da vas ljubim, a i slute da ću vas zaprositi za svoga
vječnog druga.
— Danas ne, nikako ne ... Sva sam slomljena. Zar niste sami rekli da loše izgledam? Danas
neću! Ne smijete mojima ništa kazati. ..
Doktora Pušića prođu trnci po cijelom tijelu. Sav problijedi te ga obli hladni znoj.
— Ali, Vera, došao sam upravo zato iz Zagreba. Došao bih pješke odande! Čeznuo sam za
tim pa vas molim, ne branite mi te sreće! Žudim da vas smijem zagrliti i poljubiti te nazvati
svojom.
Vera nije ni slušala što zapravo dr Pušić govori, ali kad je čula riječ poljubiti, naglo i odlučno
reče tako glasno da su je mogli čuti svi njeni:
— Danas ne i ne!! Ako me pak silite, ja ću se opet povući.
Dr Pušić i Vera prekinuše raspravljanje, jer je pošao pred Veru sam presvijetli gospodin i
počeo je tetošiti:
— Dođi, Verice, dušo, dođi da vidim svoga junaka koji je danas bludio po Hoblanju. Reci,
dušo, čega si se preplašila da si skrenula s puta? Je li to moja junačka Vera? Dođi i pričaj
kako i kuda si bludjela po šumi.
Vera je izmislila priču da je čula kako je nešto palo, a onda joj se pričinilo da netko za njom
ide. Krenula je s puta i nije više pogodila natrag.
— Vrtjela sam se po šumi više od dva sata i najedanput sam se našla na našoj livadi pod
glavami. Nije mi se ništa dogodilo, samo me je stid kako sam mogla zablu-djeti. A i stid me je
pred vama, doktore, što nisam držala riječi, kako sam vam obećala.
— Meni je žao što sam lišen toga užitka jahati s vama. Tako lijepi i daleki put kroz šumu!
Bio bih sretan da smo oboje zabludjeli u šumi... to bih ja, draga Vera, želio.
— Mnogo toga želi čovjek, dragi doktore, ali sve se ne može ispuniti.
— Vjerujem u to, presvijetli gospodine, ali se meni danas ni jedna želja nije ispunila.
— Ako se nešto dulje želi, bit će mnogo slađe, kad se ispuni. Da li se i ti s time slažeš, Vera?
— Nisam pravo slušala, tetko, ali vas shvaćam. Nikada ništa nisam željela, jer mi je tata sve
odmah ispunio, pa ne mogu pravo shvatiti što je to želja. Nešto željeti. .. to mora biti nešto
lijepo i veliko.
Sunce je već počelo kriti svoje zrake. Vera se malo okrijepila jelom i pićem, ali do
raspoloženja nije mogla nikako doći. Razgovarala je radi društva sabrano, ali su njene misli
bile daleko. Bile su ondje na travi u šumi, a pred očima joj je neprestano Jura Krnečić.
Najprije ga je spazila s crvenom vojničkom kapom na glavi, a poslije ga je gledala u duhu
uzbuđena, zamršene kose, nasmiješenih lijepih usta i modrih strastvenih očiju.
Vera se trgne na upit doktora Pusica. Željela mu je posvetiti svu svoju pozornost, ali se protiv
volje zanosila u mislima onim što je danas doživljela.
— Draga Vera! Vi ste još preplašeni. Opazio sam da niste sabrani. Molim vas, hoćete li malo
prošetati sa mnom po vrtu, a možemo ići i na livadu?
— Vrlo rado, dragi Edo, samo pričekajte dok mi donesu moj svileni rubac da se malo
zaogrnem.
Vera se uputi s doktorom Pušićem po perivoju, prijeđu u cvijetnjak, a iz cvijetnjaka na livadu,
koja je duga i široka te okružuje dvorac Kremenicu.
Hodali su pokošenom livadom, Vera naprijed a Pušić za njom. Svatko se bavio svojim
mislima tako da oboje nisu govorili ništa. Krenu preko livade do potoka, uz koji su posađene
vrbe da čuvaju zemlju kad potok nabuja u proljeće i jesen.
— Zašto tako žurite, draga Vera? Ta nismo se kladili tko će brže trčati. Ne žurite se,
dopustite da vam pričam što sam radio ovih osam dana u Zagrebu! Da znate kako sam teško
dočekao današnji dan! Sve bi se moglo još večeras lijepo svršiti, samo da vi pokažete malo
dobre volje.
Dr Pušić se požuri do Vere i prinese njezinu ruku ustima te je stane ljubiti.
Pustite, Edo, nemojte mi ljubiti ruke! Čini mi se onda kao da sam ozbiljna gospođa.
— Danas ste vi ozbiljni, baš kao gospođa. Recite mi, dii li se srdite na mene? Budite iskreni!
Znam, ja sam uzrok današnjoj vašoj nezgodi. Da sam mogao slutiti da će vam se to dogoditi,
bio bih pješke došao iz Zagreba. Vera, ja vas obožavam, ja vas ljubim, i ne mogu se umiriti
dok mi ne kažete da ćete biti moja.
Počelo se već mračiti, a Vera je sve dalje hodala po livadi kraj potoka. Stane pod jednu vrbu,
nasloni se na nju i zagleda se u vodu, ne gledajući doktora u lice te mu reče:
— Prestanite već o tome govoriti, dragi Edo. Vi niste nimalo krivi. .. vjerujte mi, nimalo.
Sama sam kriva!
— Dobro, kad priznajete da ste vi sami krivi, zašto se onda ljutite, zašto ste tako
nerazpoloženi, zašto ste zapriječili i zašto priječite da vas zaprosim? Vi ste mi dali mnogo
nade, pa i rekli ste mi da osjećate za mene.
Doktor se Pušić priliži Veri koja je još bila naslonjena na vrbu. Kad je već bilo dosta mračno,
nije ni opazila da je došao sasvim blizu nje, uhvatio je za ruku i nježno je upitao:
— Vera, da li me ljubite bar jedan mali dio onoga koliko silno ja ljubim vas? Recite, draga
Vera!
— Zašto to želite baš sada znati, dragi Edo? Pustite to danas, pustite ...
Doktor Pušić uhvati naglo Veru, pritisne je k sebi i poljubi je.
Vera se trgla takvom žestinom da je gotovo pala u potok.
— Zašto ste to učinili, Edo, zašto ste to učinili danas? Zašto niste čekali da i ja na to
pristanem? Prestanite i ne govorite ništa! Vratimo se kući. Vi ste plemić, naobraženi ste, ali
ste prost kao i oni najniži prostaci koji samo kopaju i oru zemlju. Ravni ste njima . ..
— Vera, draga Vera, nisam mogao izdržati. Čeznuo sam za tim poljupcem jer sam lud za
vama. Ljubim vas!
Vera stade, okrene se Pušiću i oštro mu reče:
— Ljubite me, to ste rekli, žudjeli ste za tim poljupcem, a jeste li mislili da li i ja žudim i
jedva čeznem da vas poljubim? To niste ispitali već ste me silom poljubili. I to sam danas,
upravo morala od vas doživjeti!
Kad su došli u perivoj, više nije bilo nikoga. Povukli su se u veliki salon koji je bio raskošno
osvijetljen.
Vera je namjeravala poći u svoju sobu, ali ju je na hodniku dočekala majka, koja je nježno
zagrli i odvede u salon. Vera se nasloni na nju, a majka osjeti na svojoj ruci njezine vruće
suze.
Presvijetla se gospođa preplašila. Njezina Vera da plače? To je zabuna, njoj se to samo
pričinilo. Uzme u svoje ruke njezinu glavu, pogleda joj u lice i reče glasno, upravo
preplašeno:
— Vera, Vera, je li to moguće? Prvi put vidim suze u tvojim očima! Doktore, doktore, vi ste
nešto nažao učinili našoj Veri. . .
— Pustite me, majko, ne plačem. Ja sam Vera! Vi se varate. Nije mi nitko ništa učinio! Edo
je zlatan, on je dobar i strpljiv s mojim hirima, ali nešto se počelo lomiti u meni. Sama sebe ne
poznajem.. . Došle su mi na oči suze nezvane.
***
U Krnečićevoj su kući bili cijeli dan neveseli. Cijelo su jutro svi strepjeli da Jura nije nešto
učinio, pa su svi strahovali pred onim zlom, koje će snaći njega i cijeli njihov dom.
— Kaj javčeš, Jana, i plačeš kak da ga već zakapaš? Ak je mene razmil, ak ji i more, ne bu
nji ni njemu niš.
— Mama, kak ja ne bi, sirota, javkala i plakala? Milo moje sirocko dete, kak se ona napast
baš s tobom stignati morala.
Još ih je više strah uhvatio kad se tetiće Mara svratila k njima, jer je po svojoj navadi pošla na
ranu misu.
— Znate li, dragi moji, da sam idući ovamo pod greb-licom stigla onu nesreću od cure
presvetloga kak nekam jaši na svemu konju i jenega pelja sobom.
— Morti to, Mare, ni bila ona, bog s tobom!
— Kaj ne bi bila, ma nevesta, sako ju dete pozna, a kam pak ne bi ja.
— Naš je Jura na onaj kraj krenal. Bože mili, opču-vaj nas zla. Hote vi nevesta z menom k
maši! Ne bu nju Jura ni vidil.. . znate da ona jaši kak da leti.
Vratili su se svi iz crkve. Podne je već davno bilo prošlo, svekrva Janina, stara Kata, postavila
je zdjelu na stol, ali se nitko ne prihvaća jela.
— Zakaj ne jete? Se vam bu ladno! Ak već nećeš ti jesti nek jeju muški. Kaj je, Joža, i ti
Drago? Kaj ni vreme da počmete jesti? Ni došal ni, bu već došal.
Nešto su malo na silu pojeli, samo da se ne jadi stara mama.
— Ja idem prigledati v goru da vidim kak je tam. Ti pak, Drago, poglej kukuruzu na rebri.
Čujem da je čuda pojedeno od blaga.
53Oko pet sati dotrči Drago sav znojan i zovnu iz svega glasa:
— Mama, mama, kaj tuliko kričiš? Stara mama, gde je mama?
— Tu sam, Drago, tu! Kaj bi rad?
— Mama, budite bez brige! Sad malo prvo vidil sam kak je prejašila, kak strela, Vera
presvetloga. Vidite da ni niš.
— Fala ti, dragi Bože, mam mi je lakše, samo da Jura dojde!
Joža Krnečić vratio se iz vinograda. Našao je već nešto zrele plemenke i ponudio ženi.
— Na, Jane, kušaj. Slatka je! Ako Bog opčuva, bude vinca ovo jesen kak vode.
— Neću, Joža, vu me ne more!
— Kaj ga još ni?
— Vidiš da ga ni! Kaj nas još i pitaš!
— Kaj se vi, mama, mam jadite! Kaj nemam za kega pitati?
— Znam, znam, Jože, da imaš. Ja sam sama jadna na sebe, pa moram nekaj reći.
Približavala se večer. Svi se dali na večernji kućni posao: treba goveda nahraniti i napojiti,
živacl dozvati i nahraniti. Svekrva se uputi u kuhinju da spremi večeru.
Svi su se nakon posla sabrali u sobi, sjedili su u mraku i nisu govorili ništa. Joža zapali lampu.
— Večerati, pak onda spati. Ak ne bu došal večeras, došal bude jutri. Da je cura, ne bi morali
tuliko misliti, kam pak dečko! I to kakvi dečko! Pravi njegov pokojni iled...
— On je moj vnuk! Evo vam jele krumpir na žgance i tuno zelje sa slaninom od poldan.
Muškarci su počeli večerati, ali majka Jurina neće.
— Nemojte me siliti, mama, ne morem. Od straha sam kak otrovana.
— Niš nisi danas, Jane, jela. Daj makar malo! Uto bane Jura. Majka pohiti k njemu.
— Pustite me, mama, natašće sam danas, ali jesti neću.
— I ja sam natašće, ali skupa bumo jeli.
— Jure, moj Jure, fala Bogu da te vidim.
Otac je šutio i ljutito gladao Juru. Brat ga je promatrao sa strahom, pogledavajući majku koja
plače. Uto se začuje iza leđa oštar glas stare mame:
— Plača i straha je dost! Sada mir!
— Kaj su me već iskali oružnici?
— Oružnici v moji hiži? Kaj bi tu delali?
Jure se odmah snašao, pa veselo reče ocu:
— Ja sam samo tak mislil kad ste me ljuto gledali.
— Kakve ti posle, Jura, goniš?
— Nikakve, ćaća. Tel bi sneti špote i sramotu iz sebe.
— Sad se bu jelo! Kaj ne, Jure?
— Bu, stara mama, bu, ali i mama mora s menom.
— Budem, sinko, budem. Ti, Drago, hodi donesi polić vina nek ti se mama okrepi.
— Idem, idem, stara mama.
— Ja bum sam išal, a ti Drago ostani!
Joža Krnečić je otišao po vino dok je Jura jeo kako se i dolikuje zdravom mladom čovjeku
koji je cijeli dan postio. Njegova majka nije gotovo ništa jela već ga je samo gledala.
— Ćeli si zdrapan po ruka i licu i halji su ti blatni.
— Rano sam išel u lozu, bila je još rosa. Da mi vreme projde, iskal sam tiče, pak sam se na
borovicu zdrapal.
— Kak si nas preplašil s tim prokletim oružnicima, moj Jure! S tim vragom se ni šaliti.
— Znam, stara mama, da ni, ali i oni su postavleni za ljude. Ne mora čovjek biti tak ili nekiga
ubiti, ali nek vrag nosi oružnike!
— Ja isto to velim: se zlo nek ide za njima.
— Mi smo, Jure, zbog tebe od straha umirali, a ti si vesel. Samo si baš pravo postil.
— Zakaj ne bi bil vesel? Lepo sam se prešal.
— A jesi li, Jure, makar za hasan postil?
— I jes i nis, stara mama.
— Sad niš ne znam. Prestara sam da s menom tak divaniš. Je si li opral tvoju mušku sramotu?
— Hote vi spat, stara mama!
— Jesi ili nisi?
— Ak nis, onda bum. Jes ili nis vaš pravi vnuk?
— Jesi, Jure, ali sad muči, ide ćaća.
Jura Krnečić nije mogao mirno spavati cijelu noć. Trzao se kao da se s nekim rve. Ustao je još
prije dana, našao je budnu majku kojoj je kazao:
— Samo još danas, mama, rano bum clošal domov. Recite ćaći da bi se tel do kraja izvezati
na Zcjevcu.
Idući u goru, Jura je razmišljao: »Kako je rekla, danas ujutro budu me iskali oružnici. Ali nis
ja bedast da ji bum čekal. Ak me iščeju, ja bum sam olišal na sud. Ne budu oni mene kak tata
peljali. Ak pak ni rekla, ak pak ne bu rekla? Bolje je nek reče. 2al mi bude jako mega doma i
mojih, ali nek reče, meni bu draže. Prokleta cura, ščera me je otrovala! Rajše v rešt nek
ovakov otrov.«
Jura je došao u goru. Već se sunce bilo diglo nad obzorje. Trsje je bilo još puno rose. Juri se
nije dalo izvezi-vnli već sjedne na obršje vinograda i počne mislili na ono što je proživio.
Pokuša ustati, podupre se jednom rukom, mulo naslonjen, ali opet sjedne, nasloni glavu na
ruku i snatriti. Čas se smješka, onda se opet mršti, sam sa sobom razgovara, tjera misli od
sebe, ali ih ne može, pa ne može odagnati.
— Kaj bu s menom, bože dragi? Morti me je zacop-rala ta vražja cura, ali s menom ni prav.
Lepo je rekla moja mama: »Jure, Jure dragi, se je mene strah da ovaj tvoj posal ne bu dobro
ispal.« Mama, nekak ste vi imali prav. S menom i ni se v redu, kak treba. Ja sam posrkal vu
sebe neki nepoznati otrov.
Sunce se sve više dizalo nad visokim gorjem. Jura se prene iz snatrenja te počne vezati trsje.
— Lepo je meni rekla moja stara mama: pametnomu čoveku dve reći dost. Kaj se bum ja
zanašal? Nebo je visoko, zemlja je trda, nebo neće na zemlju, a zemlja ne more do neba
doseći. Kaj bi ja dal maha temu otrovu ki je vu meni. Jura, Jura, misli ti na svega para!
Počeo je vezati trsje tako žurno kao da žali svaki trs koji nije povezan. Poslom se želio
zabaviti, pa mu je to i išlo za rukom neko vrijeme.
Došli su i međaši s jedne i s druge strane da privežu svoje trsje. Lijepo su se pozdravili, a Jura
ih je sa strahom pogledavao da vidi na njima je li im poznato da ga je tko tražio. Kad je Jura
posvršavao zadnje trse na obršju, sunce je već dobro zagrijalo, a rose je nestalo s vinove loze.
»Kaj bi sad napravil? Posla više nemam, a već sam i gladan. Svi susedi, ki god su prešli, niš
mi ne veliju. Ne bi oružnici čekali da ugode presvijetlomu gospodinu. Iskali bi oni mene i po
gori. Ja se više ne bum skrival. Ne morem, nekaj mi ne da. Nekaj me tera. Ja sam napravil kaj
sem tel: sebi sam mušku čast opral, a za čast se mora i nekaj podnesti.
— Sreću bog daj, Jure!
— Bog daj, kume!
— Jesi li gotov, Jure?
— Jesam, kume, samo si premišljam bi li išal i u Skaljevicu- Malo mi je daleko, pak si
mislim da je najbolje pojti domov.
— Kak si nakanil, tak napravi; ali ni ti prevušlo da moraš tam iti. Ćaća ti je nekak jadan kaj
već osam dana po gora hodiš.
—- Onda idem domov, tak i tak sam gladan.
—- Hodi piljune, znaš ćaća i mama su ti prvi. Kaj te je briga za onu nesnagu? Znaš kak su
prokšena gospodska deca. Sram za tram.
— Ja sam, kume, svoj sram opral, upravo zato i ne da mi se iti domov.
Jura je još neko vrijeme razmišljao te se odluči vratiti kući. Išao je s noge na nogu iz gore i
susretao ljude koji su ga veselo pozdravljali. Po tome je zaključio da ga nitko nije tražio.
Majka ga je prva vidjela kad je putem išao kući. Sva sretna potrči mu u susret.
— Jesi li se povezal, sinak moj mili? Hodi, milo dete, sigurno si gladan.
— Vi znate, mama, da se s jelom nigdar ne vadim: ono je meni navek dobro.
-~ Lepi, dobri sinak, samo kad si se zgotovili Ja sam ti sama već tela jela donesti.
Jura je svršio s jelom i dao se na kućni posao. Oprao je lajtiće, spremao je po pivnici i u štali.
Uredio je sve što je trebalo, a zatim je pomogao stolaru kod komora koje su već bile gotove.
Radio je sve do čega je došao, ali misli svoje nije uz najbolju volju mogao vezati uz posao;
one su bludjele i nije ih mogao nikako ukrotiti. Svaki je čas nešto očekivao pa je bio kao na
straži. Kad ga je tko zvao, već je mislio da su došli po njega.
Prošlo je i podne. Svi su zajedno objedovali, te otac odredi tko će što raditi poslije jela.
— Ja bi, ćaća, otišal po one daske i posle bum blago nahranil. Ne bum danas voli na pašu
tiral.
— Dobro, Jure, Dragiću je se jeno, kaj ne, Drago?
— Moremo mi i skupa iti. Brže bumo došli, ali ja ću i s vami na rebar da napravimo plot.
Svi su se razišli po poslu, kako su se dogovorili. Jura je dao volovima jest, lijepo ih je
počešao, a onda ih je zapregao u jaram.
— Jure, ti nisi volovima dal piti?
—- Znam, mama, znam, vuz put je bum napojil. Dajte mi čiste halje, ovi su blatni.
— Ščera si se, Jure, preslekel, još su ti dobri.
— Neću, mama! Kaj ne vidite, si su mi zeleni od trave. Znate, loza je loza, a neću iti ovakov
po daske.
— Dobro, Jure, imaš ji dost oprani i ramnani.
Začas je Jura obukao čiste halje, a na glavu stavio svoju crvenu vojničku kapu koja mu je
krasno pristajala.
Put ga je vodio kraj dvora Kremenice, a ondje je na potoku naumio napojiti svoje volove.
Gotovo pred samim dvorom zaustavi volove bučnije nego što trebalo.
— No, no, Rogec! O ha, Lisan! Stanite, bumo pili vode. Ha, ha, mir, Rogec!
Jura je stajao nešto dulje na kolima, a očima je kao nehotice tu i tamo pogledavao u dvor. Siđe
dolje s kola s druge strane dvora. Lagano se približio volovima da ih pusti iz jarma. Volovi
žedni, a i naučeni na potok, sami se upute na vodu. Jure je ostao na mostu te je fućkao vo-
lovima da bolje piju, ali je licem bio više okrenut prema dvoru nego potoku.
— No, Lisan, kaj ti mudruješ? Daj pij, samo pij! Oćeš-ne-ćeš, ne bum još tebe prosil. E, kad
nećete, idemo!
Zadržao se Jura oko napajanja volova mnogo više nego je trebalo, a razgalamio se kao da ih
ima napojilideset. Uklenu volove, skoči na kola, popravi malo svoju kapu i krene po cesti za
poslom, pa se opet zanese u misli:
»Zakaj sam ja sad voli napajal? Zakaj sam na nju mi-slil? Čuti me je morala, ako je doma.
Mislim da ji se ne bu tak brže jašilo, a ne bu više išla sama: ali mi nejde v glavu zakaj me ni
prijavila. Kaj i zakaj se premišljava? Morti mi kaj sama spravlja? Vražja je, jaši i ide u lov,
zna pucati, morti će me negdi još nastreliti. To bi čuda rajši nek da me prijavi i da me onda
muče. Morti mi je tak sujeno da me cura vubije. Nek me vubije! Ove muke od ščera i danas su
gorje nek one kad sam mislil na sramotu. Onda sam nekaj čekal, a kaj ja sad morem čekati?
Curo, curo roda gospodskoga, ti si mene otrovala. Ali neka! Ono kaj se u meni kuha, to je
nekaj kaj mi ne da misliti na niš drugo nek ono kaj sam doživel. O živote, živote, lep si kad
osećam kak krv u meni kipi. .. Ajs, Rogec! Štis, Lisan! Hote, hote, dragi moji voleki.«
Jura stavi ruku na uho i zapjeva glasno samnicu: — O-o-o-oj, majka sina-a, majka si-i-na na
snuboke-e pu-u-ti-i-i! Oj — Pjesma se orila.
Jura potjera svoje volove te se opet zanese u misli.
***
Vera je ostala cijelo prijepodne u dvoru. Sišla je u veliki salon na zajutrak, ali na sve molbe
doktora Pusica da izađe na jahanje nije nikako popustila.
— Zašto me silite, dragi Edo? Meni godi tišina ovih odaja. Znate da ja volim jahanje i
prirodu, ali danas ne mogu, dragi Edo!
— Da znate, Vera, kako sam tužan ... cijelu noć nisam spavao. Mislim na vas, i vaše riječi još
od prošloga tjedna zuje mi u ušima.
— Bit ćemo, Edo, sretni. Volim vas. Kad vam kažem da vas ljubim, onda će to biti za cijeli
život.
—• Draga Vera, zašto ste mi to uskratili?
— Nisam vam ništa kazala da mi niste dragi. Znate, Edo, Vera vas lijepo moli: poštedite me,
ne tražite da vam održim zadano obećanje. Dajte, dragi Edo, imajte strpljenja . .. Moja
konačna riječ jest za mene zakon. Vera pl. Jurić držati će riječ ili umrijeti. Vjerujete li vi
meni, Edo?
— Vjerujem, draga Vera. Čekat ću, ali mi nemojte barem braniti da vam kažem kako vas
volim. Vi ste moja nada i moja sreća.
— Smijete me, Edo, voliti. Trebate biti sa mnom strpljivi. Trebam mnogo pažnje. Vi me, Edo
dragi, već sada dobro poznajete. Ja sam Vera i ovakva ću ostati. Pamtite, kad ja riječ dadem,
onda je održim.
Poslije podne svi su ostali u salonu da se uklone vrućini, a i radi Vere koja nije nikako htjela
izlaziti. Svi su bili prema njoj pažljivi, jer su uvidjeli da je strašno uzbuđena i da se nešto u
njoj lomi. Razgovarali su o svemu i svačemu, a najviše o njoj, nastojeći da je čim više zabave
i razvesele.
— Znaš li ti, Vera, da je meni kazao naš sluga Miško da si bacila šešir dečku Krnečićevom?
Što je to bilo? Zašto ti to meni tajiš? Ako ti je što nažao učinio, trebala si meni kazati, da stvar
uredim. Znaš kako bih kaznio svakoga tko bi se usudio tebe dirnuti. Satrt ću ga, a baš bi mi
bilo drago da prvi bude sin toga Jože Krnečića.
— Nisam vam, dragi tata, htjela ništa reći. Znate vi mene ... Dosta je što sam ga ja kaznila
pred cijelim selom.
61_ Ja sam bio također prisutan, presvijetli gospodine! Vera je junak, htjela ga je ošinuti
bičem, ali je konj prije krenuo dalje.
_ Neka si, Vera, neka! Ti si prava vlastelinka. Kako se taj prostak usudio da te i pogleda, a
kamoli da se tebi, mojoj Veri, ne uklanja s puta. Ja ću ga još i kazniti. Neka ga zatvore!
Okrene se slugi te ga pozove:
__ Miško, hodi sim!
__ Zapovedate, presvetli gospodine?
__ Sinesta hodi po oružnika neka dođe odmah ovamo!
Neka dođu dvojica i toga prostaka odmah svezu lancima. Ja ću njega naučiti pameti. Neka
pamti koga nije poštivao! Čekaj ti, čekaj, prostače jedan!
__ Tata, tata. Vi to nećete, vi to ne smijete učiniti.
Miško, ostani tu!
Vera je to kazala glasom punim molbe, a Mišku je tako zapovjedila da su se svi iznenadili.
Gledali su jedni druge bez riječi, zaprepašteno. Vera se prva oglasi, na čudo sviju, plačući
reče ocu:
__ ja sam ga, tatice, sama dosta kaznila . ..
Vera je stajala kraj prozora kad je govorila ocu. Na riječi Verine svi su zašutjeli. Tu je šutnju
prekinuo glas Jure Krnečića na cesti, koji je kraj potoka blizu dvora zaustavio kola i bučno
pojio svoje volove.
Vera je ostala kraj prozora, kao da ju je tko prikovao. Nije ni pred kim odala da je opazila
Juru. Nije mogla odoljeti da ne svrne okom nekoliko puta na cestu. Osjećala je da se taj Jura
tu zaustavio i dugo pojio volove samo da je još vise nadraži. Veru je uzbudila pomisao što je
on ondje. Sabere sve misli te, protiv svoga običaja, opet reče nježno i uvjerljivo ocu:
__ Tatice, molim vas, prepustite vi to sve meni! Bila bih do dna duše povrijeđena da se vi u to
miješate. Ja tada ne bih bila više junačka Vera.
— Prepusti ti, Matija, to samo njoj! Kad je Veri pravo, onda je i nama.
— Hvala bogu, mamice, da ste vi jedanput na mojoj strani.
— Višeput bih bila, da si se ti, Vera, za koga zauzimala. Ovo je meni prvi put što tatu
suzdržavaš da bude blag prema nekome.
Sluga Miško uniđe i na srebrnom pladnju donese poslastice. Obilazio je oko stola i, u nadi da
će otkriti nešto ugodno, iznenada reče:
— Presvetli gospodine, vidite, tam na cesti stojiju Krnečićeva kola, a Jura se sim
namiguje, kak da bi htel reći: »Kaj mi morete!«
Vera se opet zbunila i, pogledavši Miška, reče:
— Ti, Miško, gledaj svoja posla! Pazi što radiš! Za drugoga se ne brini, inače ćeš imati posla
sa mnom.
— Ja sam mislil, presvetla gospodična, da se budete veselili ak vam velim i presvetlomu
gosponu.
— Sada je o tome dosta! Pokupi stvari i molim te da se izgubiš.
— Vidiš, draga Vera, da se nepotrebno uzbuđuješ. Ovaj seljak nešto namjerava. Poznajem
ja njih . . . Nije on badava zaustavio svoja kola kraj dvora.
— Nemojte vi misliti ništa. Mirna sam i ne mislim više na to. Pa što mi on može? Zar ja
nisam pod vašom moćnom zaštitom, dragi tatice? Sada već znaju svi, a i taj Jura, kakve
namjere ima spram mene gospodin Pušić. Je li, Edo, da je to već mogla opaziti i cijela
okolina? Ja sam uvjerena da bi me i vi zaštitili, ako bi trebalo.
— Ja bih, Vera, sve učinio da vam udovoljim. Tko bi vama što nažao htio učiniti? Ja bih bez
ikakva razmišlja-nja navalio na njega. Taj ne bi dobro prošao koji bi meni u ruke dopao.
— Jesi li čuo, tata, da sam zaštićena, pa te molim, ne diraj u Kmečića!
Došao je sluga s pošte i donio list od Jele, koja je pisala kako joj je lijepo u Dalmaciji.
»Ja sam, dragi moji roditelji, sretna! Moj Ivo mi cijelo vrijeme tumači vrijednost Jadranskog
mora, samo se žalosti što kolijevka svih Hrvata nije pripojena u jednu upravu. Ljuti se što se
iz Beča upravlja Dalmacijom, jer Beč po njegovu mnijenju nema ništa zajedničko s hrvat-
skom Dalmacijom. Sada sam upoznala i uvidjela, draga moja Vera, što je to cijeli naš hrvatski
narod. Kako je velik i moćan, a kakvo je veliko njegovo blago! Onaj naš seljak u Kremenici i
ovaj ovdje u Dalmaciji, jedno su. Ja sam došla do spoznaje da je taj seljački narod srž
Hrvatske.«
— Prestani, Vera, s time! Preskoči to! Što će meni moja Jela tumačiti što je srž Hrvatske.
Ona, rođena plemenita Jurić! Kako ju je tako brzo uvjerio taj njezin Ivo da su seljaci srž
Hrvatske. Seljaci su Hrvatska, ovo brojno stado — to da je srž Hrvatske?! Jelo, Jelo, kako si ti
to mogla usvojiti za par dana? Još me više ljuti da to pišeš Veri s toliko ushićenja. Što vi
kažete, doktore? Kako je mogao Ivo, a nije ni smio moju Jelu zanositi za ta politička
pretjerivanja! Zar će seljaci voditi politiku?
— Nisam, presvijetli, toga uvjerenja, pa smatram štetnim i opasnim što nekoji političari
uvlače seljački narod u politiku.
— Hvala bogu da ste moga uvjerenja. Nadam se, draga Vera, da se i ti s nama slažeš.
— Ja se u politiku ništa ne razumijem, a s nazorima svoga svaka Ive nisam se mogla nikada
složiti. Osobito sam se srdila na njega kad me je korio što činim štetu seljacima.
Svi su načas zašutjeli i bavili se svojim mislima.
— Ja sam mislio malo na gospođu Jelu, pa sam došao do uvjerenja da ljubav sve ruši, ako je
velika i iskrena. To ovisi mnogo o osobi. Moja Vera ne bi se nikada s time složila. Ona bi
branila naš plemićki stališ, jer ona to poštuje i cijeni. Jela uzdiže prosti seljački svijet, sve za
ljubav svome mužu koji nije plemić. Imam li pravo, draga moja Vera?
— Imate, tatica, samo me zbunjuje izraz gospodina Ede. Kako ste ono rekli, Edo? Iskrena
ljubav sve ruši. Toga još ne shvaćam. Ja još, prema tome, ne znam za tu veliku iskrenu ljubav.
— Pusti to, Vera, i ne traži odmah veliku iskrenu ljubav. Ne traži čuda! Voljeti — znači
ljubiti.
— Ne znam, tetko draga, ali vas volim, tatu, mamu, Jelu ... Za vašu volju sve bih učinila da
vam ugodim, ali to nije ljubav, to ne obara — kako veli Edo.
— U ljubav se ne može nikoga uputiti niti se ona može naučiti. Ljubav se ne naručuje, ona
dolazi sama — reče joj Edo.
— Čitala sam i čula mnogo o ljubavi, ali nisam vjerovala u to, dragi Edo, da ljubav sve ruši.
-— Da, Vera, to je moje uvjerenje. Da smo sami, onda bih vam opetovao neke vaše riječi.
— Možete, Edo, nije to ništa. Znam što bi ste željeli reći. Je li ono: kada Vera pl. Jurić kaže
nekomu da ljubi, onda je to do smrti.
— Da, Vera, to sam vam htio reći, ali se nisam usudio.
— Već se sunce približava zalazu, a mi smo se zadržali u salonu samo tebi za ljubav, Vera.
Siđitno sada svi malo u perivoj, pod našu staru lipu. Ugodno je i lijepo vani.
— Ovaj ti prijedlog vrijedi, draga Eva. Ja ću prvi, a vi me slijedite.
Presvijetli Jurić ustane, a za njim njegova sestra te pre-svijetla Jurićka. Dr Pušić ustane
također, približi se Veri pa je tiho upita:
— Hoćete li, Vera, da malo prođemo putem, i to ne perivojem nego putem do crkve i natrag?
— Kad ste tako skromni, Edo, nek bude! Možemo se malo prošetati.
Rijetki su bili prolaznici kad se Vera i Edo uputiše kroz selo do crkve. Razgovarali nisu ništa,
samo su išli usporedo. Svaki se bavio svojim mislima. Kas su došli do crkve, Vera reče
doktoru:
— Nešto me vuče u crkvu! Dođite, Edo, sada je prazna.
— Poznajem ja vašu crkvicu. Znam da je mala, a vidjeti nemam što. Bog nam neće zamjeriti
ako šećemo, jer moliti ne bismo mogli.
— Kako tko, Edo. Možda bih se ja pomolila Bogu.
— Čudni ste ova dva dana, ali ja znam da baš ni nedjeljom ne idete rado u crkvu.
Krenuli su desno kraj crkve. Osjećao se svježi zrak s valovitih brežuljaka. Išli su dalje ne
govoreći ništa.
— Vratimo se, Edo, natrag! Naš je dogovor samo do crkve, a mi smo već daleko odmakli u
polja.
Vraćali su se korak po korak. Kad su došli do crkve, vraćalo se blago s paše, sito zadovoljno,
pa su zvonca tukla mirno i odmjereno, jednoličnim zvukom.
— Vi, Edo, niste na to naučeni pa vas smeta, vaš dvorac nije sagrađen u selu, a u Zagrebu
toga ne možete doživjeti.
— Ništa mene ne smeta kad sam s vama, gdje god bio.
— Edo, vi možda i ne znate da je ova kuća onoga seljaka Krnečića?
— To me baš ništa ne zanima. Seoska kuća jedna kao druga.
— Sama ne znam zašto, ali nešto me je nukalo da vam to kažem.
— Pustite toga seljaka! On ne zavređuje da mislite na njega, a kamoli da ga spominjete.
Prošli su kraj kuće Jure Krnečića. Naišlo je opet neko blago. Vera se smijala dru Pušiću kako
sa strahom gleda blago. Kad ona okrenu na cestu, spazi natovarena kola. Volovi lagano vuku,
korak po korak, a kola škripe pod teškim teretom. Pogleda bolje i ugleda Juru kako je skočio
na prednju svoru kola i glasno povikao: »Štis, Lisan! Napred, Rogec!« Udario je volove i
uperio pogled u Veru. Okom nije trenuo dok je prolazila kraj njega. Okrenuo se i pogledi su
im se susreli.
— Edo, dajte mi ruku.. . Opet vam moram reći, na ovom je vozu dasaka bio onaj seljak.
— što vam je, Vera, ruke su vam kao led.. . zar vas je bilo strah?
— Nije mene, Edo, strah, ali eto vidite, opet sam osjećala potrebu da vam to kažem.
— Sretan sam što imate u mene toliko povjerenja. Je li to možda početak vaše velike ljubavi
prema meni? Kako ću biti sretan kad to čujem od vas, draga Vera! Za vas bih dao svoj život!
Vratili su se u dvor. Svi su bili pod lipom i čekali na njihov povratak.
— Je li to samo do crkve, doktore? Ja sam mislila da ste zajedno zabludjeli.
— Sa mnom Vera neće nikada zabludjeti ni u šumi. U to budite uvjereni, presvijetla
gospođo!
— Šalila sam se doktore, na račun moje nećakinje.
— Nemojte, draga tetko, jer me nešto buni kad mi to spominjete.
***
Jura je došao kući, ispregao volove i otjerao ih u štalu. Dao im je jesti, a zatim je uzeo češalo i
četku, pa ih počeo češati takvom žestinom i pomnjom kao da češe svoga paradnoga konja u
vojništvu. Nahranio je volove, uredio štalu, složio sam sve daske. Nije htio prestati dok nije
svršio, premda ga je majka nekoliko puta zvala:
— Jure, daske mogu biti i na koli do jutri. Dost si se danas nadelal. I jutri bog dal dana.
— Samo vi večerajte! Ak ćete mene čekati, ja bum brže gotov.
Cijelo vrijeme nije mogao zaboraviti Verinog pogleda.
— Ja sam gledal nju, a i ona bome mene. Kaj ona misli, zakaj me ni tužila? Sad me više ni ne
bu... Samo kad bi tela!
Za večerom nije Jura gotovo ništa govorio. Cijeli mu je govor bio: jesam, nisam, budem.. .
govorio je samo da nešto kaže, a nije pazio odgovara li to pitanju.
— Tega mi je dost, Jura! Ja sam tvoj ćaća, a ne tvoj bedak. Oni kaj te pitam, oni mi
odgovaraj!
— Nis vas dobro čul, ćaća. Ja si pomoći ne morem. Imam svoje misli ke vam nikim povedati
ne morem.
— Kaj ni meni, sinko mili?
— Niti vama, mama. To ja ne morem reći... ni sam ne znam kaj mi je.
— Ja sam bil mlad, pa nis za šaku bedastoću v goru bežal.
— Ćaća, pustite mi to, to je prešlo, s tem sam gotov.
— Kaj si i ti, Joža, na dečka napal? Kaj ni danas dost delal? Kaj si ti bil boli?
— Ja ne velim, mama, niš na njegovo delo, ali ne morem ga gledati kad je tak zblavljen.
— Onda laku noć! Idem spat kad me ne morete gledati.
Jura je ustao i otišao u svoju komoru. Nije mu mnogo smetalo što mu otac govori, već je želio
biti sam. Legao je da misli o onom što mu je oduzelo duševni mir.
— Gledala je ona mene, a bome jes i ja nju, kak da ću ju s očima prostreliti. Kak mi je drago
da sam ju stig-nal... To sam si želil, i evo obistinilo mi se. Da je bila sama, ja bi joj bil kaj
rekal; al je bil onaj njen dečko, pak me je zbunila Vera, o Vera ...
— Kaj ti, Jura, sam sa sobom divaniš? Ja sam mislil da spiješ, a ti divaniš.
— Ni, Drago. Nekaj sam naglas mislil.
— Spi ti, Jura, spi. Ćaća je rekal da idemo jutri orat med vode. Rekal je da je bolje strnišće
poorati nek da ga blago pogazi.
— Med vodami da orjemo? A zakaj ne bi pod lozami?
— Ono bi orali po jutri. Zakaj bi ti rajše da oremo pod lozami?
— Drago, meni za volju orimo jutri pod lozom.
— Dobro, ćaći bu se jeno, samo ovdi bu oranja dva dana.
— Onda rajše, Drago, idemo pod lozu.
— Dobro, Jure, samo sad spijmo! Lakše se bu jutri stati.
Začas je zaspao Drago, a Jure je dugo ležao budan i mislio samo na Veru. Nastojao je na sve
moguće načine da je vidi u ružnom svjetlu, ali nije mogao. Večeras je vidi u sumraku kako se
okrenula za njim. Vidi je kako leži u šumi i kako ga gleda. Srsi ga prođu cijelim tijelom kad
po-pomisli na njene tople usne i lijepe djevojačke grudi.
— Otale napasti, daj mi mira! Toga otrova ja neću, neću i neću . ..
— Kaj je, Jura, kaj?
— Niš, niš, samo spij, Drago!
Dok se razdanjivalo, još u ranu zoru, probudio je Joža Krnečić svoje sinove.
— Dečki, dan je beli. Prije izlaza sunca mora dobar gospodar početi orati. Ajde, dečki, dok je
ora!
Spremila su obojica plug na kola, zapregli volove, a Drago na prolasku reče:
— Ćača, nek nam se jelo donese pod lozu. Tam ćemo prvo. Tak smo se dokončali.
— Meni je se jeno, kak ćete, ali sam mislil da bi bole bilo med vodami.
Sutradan je Vera ustala prije nego obično. Sama je otišla u perivoj. Godilo joj svježe jutro, jer
se osjećala jako umornom. Hodala je uskim puteljkom. Sitni joj pijesak škripao pod nogama.
Oko sebe ništa ne opaža, već misli na čovjeka koji je pomutio njezin mir, ali nije joj ravan,
niti je dostojan da misli na njega.
— Što je to sa mnom? Ja, Vera, pa da ne mogu gotovo cijelu noć spavati, i to radi koga, radi
jednog običnog seljaka...
Dugo je hodala perivojem gore-dolje, ali je neprestano mislila na Juru Krnečića.
»Što da radim, kako da se riješim njega? Lijep je, mlad je, snažan je, sviđa mi se kao
muškarac... ali samo kao muškarac. Ja sam plemkinja, on nije mene dostojan. Niti za slugu ga
ne bih mogla imati, jer ne zna ništa već kopati i orati.«
»Moram na jahanje. Hoću, svu ću pažnju posvetiti dragom Edi, koji je fin i strpljiv pa čeka i
sretan će biti kad mu kažem da ga ljubim. Edo, Edo, kako bih ja bila sretna da se moje misli
mogu baviti tobom, a ne što su se uhvatile ovoga seljaka, koji je drugi svijet od moga odgoja i
mojih nazora. Možda ću Edu i ljubiti. Kazat ću mu da ga ljubim. On će mi biti dobar, kraj
njega ću zaboraviti ovu napast koja me je snašla, pa sam duboko uvjerena da ču biti sretna.«
»Jahati, jahati, naglo i daleko, po polju i gorju. .. Edo će me pratiti, a ja ću mu dati povoljan
odgovor, da ga ne samo volim već i ljubim.«
»Udati se što prije, otići odavde iz Kremenice, pa sam uvjerena da ću sasvim zaboraviti na
svoj doživljaj u šumi, na usta, oči i lice toga seljaka.«
Vera je izdala nalog da se osedlaju dva konja. Otišla je u svoju sobu, a uz put je poručila dr
Pušiću da ima veliku želju izjahati, a on da je prati. Sišla je dolje u lijepom odijelu za jahanje
zelene boje, a glavu je ovila ružičastim velom. Bila je svježa, lijepa, odisala je zdravljem. Već
ju je dr Pušić čekao spreman i sretan.
— Vera, draga Vera, presretan sam što ste se odlučili na jahanje. Čim ste zaželjeli jahati,
znak je da se vratila dobra volja pravoj Veri plemenitoj Jurić.
— Ja ću, dragi Edo, ostati kakva jesam, samo .. . kako ste ono jučer kazali? .. . »Ljubav sve
ruši.. .«
— Da, Vera, ljubav ruši, razgrađuje, uništava sve zapreke.
Uzjahali su svako svoga konja te krenuli ravno cestom. Bilo je još rano jutro, pa su se
dogovorili da će posjetiti grofove u Sv. Jani. Konji su išli lagano, jedan uz drugoga. Jahačima
se nije žurilo pa su se i zaustavljali više puta, dok ih konji nisu svojim toptanjem podsjetili da
krenu dalje. Jahali su tako dosta dugo, susretali ljude koji su išli na posao, prolazili pokraj
orača, ali se ni na što nisu osvrtali. Ta što je za dra Pušića i Veru pl. Jurić ovaj obični seljački
svijet sa svojim sitnim svakidašnjim poslom i brigama!
Prošli su nekoliko zaselaka i došli do šume koja se stere na desnu stranu, a na lijevoj leže
plodne oranice koje natapa potok, a štiti šuma. Zato ih narod zove »polja pod lozami«.
Pastiri su pasli blago, a tu i tamo vidjeli se orači.
— Edo, dragi Edo, to je strašno. Kamo god idem, susrećem toga seljaka. Vidite ga tu lijevo,
drži plug, ore zemlju, a gleda u nas. Vidio nas je. Gledajte crvenu vojničku kapu ... to je on!
Kako me samo motri. ..
Jura je već izdaleka opazio Veru i Pušića. On se nadao da će ovuda proći, pa je zato i molio
brata da oru zemlju pod lozami. Drago je i dalje tjerao volove. On nije ni opazio Veru i
njezinog pratioca. Kad su oni došli blizu, bili su orači okrenuti licem njima. Jura je plužio,
davao je smjer plugu, ali je svaki čas dizao oči i mjerio Veru.
Kad su bili sasvim blizu, zaustavi Vera svoga konja te izazovno počne promatrati orače, a
osobito Juru.
— Edo dragi, ostanimo malo ovdje! Rado bih da osjeti kako sam visoko nad njim.
— Vi ste mi rekli da se nikoga ne bojite. Vama ću za ljubav učiniti sve, samo ako vi uživate.
Orači su prošli kraj njih, okrenuli volove te započeli novu brazdu. Volovi su teško vukli plug
te su trte u jarmu pucketale, a blago se napinjalo pod teretom.
— Kaj oćeš, Jura, do vode orati? Kaj toliko puščaš plug? Jesi li pri sebi ili nisi?
— Tjeraj volove, dost su jaki. Mene pusti, znam još plug držati.
— Vidi mi se da ne znaš.
Prolazili su opet kraj Vere i Pušića kad začuše Verin glas:
— Daj sreću bog! Je li tvrdo oranje?
— Bog daj! Kako ne bi bilo tvrdo, ali Jura pritišće plug duboko kak da bu ovdi trse sadil.
— Tjeraj Drago, volove! Kaj se upuščas u divane!
Ovaj put nije Jura ni pogledao Vere, koja je još stajala s drom Pusicom na cesti i motrila
orače. Plužio je Drago, a Jura je tjerao volove. Kad su došli blizu Vere, ona će opet:
— Što ste se promijenili? Da li ti bolje plužiš?
— Potrgao bi Jura plug i zatro bi volove svojim pluženjem.
— Kaj ti ne da onaj crni mučati, Drago? Jura to reče bratu, zaustavi volove i pogleda Veru na
konju. Pogled im se sukobio, ali ni jedno nije popustilo.
— Kaj ti tu stojiš, ti jedna oholice! Ako ti ja zarincm glavu u ovu brazdu, znat ćeš ti kaj je
zemlja. Kaj oćeš opet bedaka delati iz mene?
— Čuješ ti, scljače, imat ćeš sa mnom posla. Kakvo je to ponašanje prema plemenitoj
gospođici?
— Plemenit je sam đavao u nji.
— Doktore, molim mir, još ne trebam vaše zaštite.
Pogleda Juru koji je stajao na izoranoj zemlji. U jednoj je ruci držao bič, a u drugoj volove za
jaram. Raskopčana mu je košulja pod vratom, rukavi zasukani, a kapa
73malo nakrivljena. Neko su se vrijeme promatrali. Nato će opet Jura:
— Sad te prosim, otiđi proč daleko od nas, da te nikad više ne vidim! Počela si me trovati!
Prosim te lepo, zgubi se zanaveke s mojih očiju!
— Što sam ti tako strašna, ili me se tako jako bojiš?
— Nisi mi, curo, strašna, niti te se bojim, ali mi ne dohajaj više na oči!
— Baš ću ti još usprkos doći, neka znaš i osjetiš, kad si se usudio da me pogledaš. Zapamtit
ćeš kad si dizao ruku na me.
— To bu ostala moja tajna i božja. Odlazi curo, kao boga te molim, s mojih očiju! Ne gledaj
ovu izoranu zemlju! Znaš li ti kakvu moć ima zemlja?
— Vera, pođimo! Kako dopuštate da vas naziva curom, a meni branite da se zauzmem za
vas?
— Neću joj ništa, samo vas molim, vodite mi je ispred očiju! Ona je vaša, pripada vama, nek
vam i bude!
Vera je gledala Juru veoma pozorno upijajući svaku kretnju, svaku riječ i svako slovo koje je
govorio.
— Nije vrijedno gubiti vrijeme, Vera! Dođite, neka oni oru zemlju, a mi idemo dalje!
— Do viđenja opet!
— Otišla i ne povrnula se više nigdar nazad!
— Bilo bi ti žao, seljače! Vera plemenita Jurić jest jedna i ostaje.
— Draga Vera, ne mogu vas prepoznati. Kako vam se htjelo ovdje tako dugo stajati? Da vam
iskreno velim, nije to otmjeno da plemkinja dopusti seljaku da joj govori riječi kakve je on
vama kazao.
— Neka je rekao, Edo! Sada će biti miran, a mogu biti i ja sigurna da ću od njega imati mira.
— Draga Vera, slušajte onaj glas koji vam je prije nalagao da se odlučite. Vera draga, budite
moja, ja ću vas usrećiti. Daleko, daleko odavde, živjeti ćemo jedno za drugo cijeli život.
— Ne govorite mi ništa nego tjerajte konja uz moga! Neću danas ništa da slušam.
Vera potjera konja takvom žestinom da ju je dr Pušić jedva stizao. Kod zaokreta na širokoj
cesti uspio je dr Pušić zaustaviti Verina konja.
— Vera, kamo toliko jurite? Razgovarajmo malo!
— U meni se nešto lomi, pa jurim da to zapriječim. Što ste ono kazali, Edo, da »ljubav sve
ruši. ..«
— Da, sve ruši, uvjeren sam, ako me imalo ljubite, da će ljubav srušiti što joj stoji na putu.
— Ne mislim, Edo, tako. Vjerujem da ljubav ne poznaje zapreka. Nema ničega što ona ne bi
srušila da dođe do svoga cilja.
— Vera, recite mi konačno da me ljubite. Kad bih čuo jedanput tu riječ iz vaših usta .. .
— Ja sam vam rekla da vas volim. A kad ja velim, onda se ta riječ ne poriče.
— Draga Vera, recite mi to sada! Trpim, imajte srca, vi, gorda i ohola Vera!
— Ni ja dugo izdržati ne mogu i neću. Teške sam naravi, teško se odlučujem, ali moja je
odluka stalna. Priznajem da sam gorda i ohola, a još se više takvom pokazujem. Ne kunem
vam se da imam srca i da ono može ljubiti. Edo, ja sam to osjetila, i u meni sve vri i hoće
nešto da se slomi. . .
— Draga Vera, vi trpite, pa vas molim, olakšajte svoju dušu! Ako me volite, kako ste mi već
rekli, ako mi povjerite svoju ljubav, bit će vam lakše. Dragi Bože, čime sam ti sagriješio da
Vera ne može ljubiti mene, koji bih joj robovao i bio sretan radi toga cijeloga života.
— Previše smo daleko, Edo. Mi opet samo o ljubavi. Prestanimo govoriti o tome!
— Ne, ne, meni je to najdraži razgovor. Vera, samo još jedno pitanje.
— Što hoćete, Edo?
— Da li se u vama lomi, da li u vama vri bar nešto u prilog moje ljubavi?
— Edo, ne tražite da vam to povjerim — to je još samo moja tajna.
— Vera, osjećam da za mene ćutite nešto. Vi se borite u sebi, ali se odlučite meni u prilog!
— Molim vas, dragi Edo, prestanite za danas s tim osjećajima!
— Lako je vama to reći, ali meni nije. Zar ne vidite da silno trpim. Imajte smilovanja prema
čovjeku koji ljubi vas i cijelo vaše biće bez granica.
— Što ste rekli, Edo? Da se prema nečijoj ljubavi mora imati smilovanja!
— Da, kako god reknete, ali mi priznajte da me ljubite . .. bar malo.
— Ja sam vam već rekla svoje i kod toga ostajem. Kada preko usta Vere plemenite Jurić
prijeđe riječ ljubim, to će biti za cijeli život, i sve sile ovoga svijeta neće me od toga odvratiti.
Sada vam neću ništa više reći. Kazala sam vam, to je moja tajna. Nu dugo neću odugovlačiti.
Strašnu borbu vodim sa samom sobom, ali to je tajna. Kazala sam vam da vas volim, dragi ste
mi, ali još vam nisam rekla da vas ljubim.
Vera opet potjera svoga konja takvom žestinom da joj doktor Pušić ništa nije mogao reći.
Jahao je i on za njom, ali je nije mogao nikako dostići. Pokušao ju je zvati, ali se njegov glas
gubio. Vera je i dalje jurila kao da je vile nose put dvorca u Sv. Jani. Bilo je gotovo podne kad
su stigli grofu Oršiću. Grof je već s prozora svoga dvorca rekao da to nije nitko drugi nego
Vera pl. Jurić. Nitko naime ne zna tako jahati.
Došao im je u susret vrlo veseo.
— Danas ste moji gosti do večeri. Ne puštam vas, dragi ste mi, premda se rijetko vidimo, a
mogli bismo se dozvati, kako smo blizu.
— Mi smo zaista susjedi, grofe, ali od Kremenice do Sv. Jane treba daleko obilaziti.
Grof Oršić je dao svoje goste obilno i raskošno po-dvoriti. Pričali su o svemu i svačemu, a
najviše o Verinom junaštvu i vještini u jahanju.
U najboljem razpoloženju reče dr Pušić:
— Dragi grofe, ali gospodična Vera zna i zabludjeti. — Kako to mislite, doktore?
— U nedjelju se izgubila u šumi. Bmdjela je tri sata dok je jedva našla put do kuće.
Vera se trgla na te riječi. Dugo je gledala Pušića bez riječi, a onda reče kao za sebe:
— Bludjela sam puna tri sata! A netko mi je kazao »pune tri horvacke vure«.
— Što vam je, Vera? Zar vam je žao što sam to rekao grofu?
— Nije, ali gotovo nisam našla puta do kuće. — Da, da, imate posve pravo.
— Svakom se to može desiti, pa to je malenkost za vas.
— Znam, svakom se može desiti, ali se slučajno meni desilo.
Vera se više nije mogla raspoložiti, premda je to svom silom nastojala. Grof je pozvao goste u
svoj vinograd, ali je Vera odbila, jer se odlučila vratiti kući.
— Zašto žurite? Valjda se opet bojite da ne zabludite?
— Ja se više ne bojim! Tko jedanput zabludi, dobro upozna put za cijeli život.
— Vi ste prava plemkinja, iako vrlo mlada. O vama se daleko čuje u našim krugovima.
— To mi laska, dragi grofe, možda ću ostati neopa-žena, a možda će se o meni još mnogo
govoriti.
Vera se zahvali grofu na lijepom dočeku, pa ga zamoli da se udostoji iz svoga velikoga dvorca
doći u njihov mali dvorac Kremenicu.
— Zašto tako žurite kući? Grof je bio tako ljubezan, pa se na njemu vidjelo da mu je žao što
ste tako rano odlučili poći.
— Nešto me vuče, dragi Edo! Zao mi je što ste moja žrtva, ali ja si ne mogu pomoći. Nigdje
nemam pravoga mira!
— Zašto ste maloprije tako tužno rekli da ste bludjeli puna tri sata, pa ste još dodali: netko mi
je kazao »pune tri horvacke vure«?
— To vi niste prečuli, Edo?
— Ne, nisam, ja bdim nad svakim vašim kretom, a dršćem nad svakom vašom riječi.
— Dragi i dobri Edo, kako mi to godi! Vidite, meni gordoj, oholoj Veri godi vaša ljubav i
pažnja, samo ja to ... ja to nikako ne ...
— Što ste zastali, Vera?
— Ništa, ništa, jašimo kroz šumu! Jamčim vam da ću točno znati put.
— Kako god vi želite, Vera.
Krenuli su kroz šumu. Vera je išla naprijed a dr Pušić za njom. Govorili nisu ništa, jer konji
nisu mogli ići usporedo. Svako se bavio svojim mislima. U šumi je vladao mir i tišina, samo
se čulo dahtanje konja i gukanje grlica.
— Čujete li grlice?
— Čujem, ali misli su mi drugim zabavljene.
Vera je skretala cijelim putem nalijevo. Znala je da ne bi smjela tamo, ali nije mogla odoljeti.
Nešto ju je vuklo, neka moć kojoj nije znala uzroka. Kada su izašli nakraj šume, morali su još
krenuti nalijevo da preko potoka Kupčine prijeđu prema cesti.
— Nismo dobro izašli, Vera. Daleko smo od kuće. Zašto ne bismo išli nadesno kraj šume, da
se bližimo kući, a ne obratno.
— Ljepše je ovuda. Lakše ćemo prijeći potok i prije doći na cestu.
— Kako god želite. Glavno je da ste veseli, jer sam onda i ja sretan. Slijedit ću vas, pa išli u
dobro ili zlo.
— Kako ste rekli, »u dobro ili zlo«?
Morali su obilaziti dosta daleko, jer nije bilo prilaza potoku gdje bi se moglo ući u Kupčinu i
lagano izaći. Prešli su potok na dosta duboku mjestu da mogu doći do ceste.
— Zašto ste išli ovuda, Vera?
— Hoćete li da vam budem iskrena, Edo?
— Molim vas, draga Vera!
— Mi ćemo stati kod onih seljaka da gledamo kako oru. Razmišljala sam, pa se sama sebi
čudim kako sam mnogo dopustila onome seljaku . ..
— Hvala bogu da ste sami uvidjeli da je bio drzak. Trebali ste pristati da ga pozovem na
odgovornost.
Vera nije ništa odgovorila već je gledala u dolinu. Došli su bilizu Jure i njegova brata
Dragutina, koji su još orali na istoj njivi »pod lozom«. Vera je zaustavila konja na sredini
njive, okrenula se ravno oračima koji su i dalje mirno orali. Brazde su se sjale na podnevnom
suncu, a one izorane ujutro bile su već bijele.
Vera nije govorila ništa već je samo promatrala oranje, kao da ga nije nikada vidjela. Svaki
put kad su orači prolazili kraj nje, promatrala je ona Juru a on nju. Pogledi su im se uvijek
susretali, a onda kao da nešto mole, zaklinju.
Orači su prošli nekoliko puta, volovi su lagano vukli plug, nijedanput ih nije opomenuo
njihov gonič Jura, a Drago, koji je plužio, bio je sretan što se polako ore. Glavno je da se
napreduje. Sretan je što Jura ništa ne govori. Bojao se prepirke, jer su Vera i njezin pratilac
izgledali spremni na borbu.
Veru je uhvatilo neko čudno raspoloženje, kao nikada u životu. Gledala je orače i sama je u
sebi počela razmišljati.
»Toliko sam puta gledala oranje, ali što sada osjećam, to je kao divna pjesma koja se čuje u
daljini, ili skrušena molitva koja se moli naglas kao pokajanje, a grešnik je uvjeren da će ga
Bog uslišati i oprostiti mu grijehe.«
Bez ijedne riječi izazova ili oproštaja okrenu Vera konja, krenula je kući u dvorac, a za njom
je pošao dr Pušić, koji također nije smogao riječi, jer je bio pod dojmom čudnoga
raspoloženja Vere plemenite Jurić.
Sunce je još bilo visoko kad su se vratili kući. Vera nije po svome običaju skočila s konja
jureći bučno. Čekala je slugu i lagano sišla. Bila je odsutna duhom, nije ništa odgovarala na
upite ni slugine pozdrave.
Oboje se uputiše u dvor i pozdraviše Verine roditelje i tetku. Vera se ispriča da će se presvući,
te ode u svoju sobu. Zatvori vrata, zaključa ih, te se obučena baci u naslonjač. Nasloni lice na
ruke te počne sama sebi govoriti: — Bože moj dragi, mnogo sam ti griješila. Ohola sam i
nisam nikoga poštivala, tko mi nije bio ravan po rodu i bogatstvu. Još sam vrlo, vrlo mlada!
Oprosti mi, Bože, ni sama nisam znala što radim. Riješi me ove muke, jer ovo što se u meni
javlja, to nije volja tvoja, to je napast kojoj ne znam imena, jer je ne poznajem, i nikada nisam
mislila da bi me mogla spopasti. Razum mi kaže što mi je činiti da se toga riješim, a tebe,
Bože moj, molim, oprosti mi, jer ja toga dobroga plemenitoga čovjeka ne ljubim, premda bi
on bio moj spas od ove velike pogibeljne napasti. Kazat ću mu da ga ljubim, da ću mu biti
žena, vjerna žena, ali to će biti laž. Lagat ću da ljubim tebe, dobri i dragi plemeniti Edo! Kako
mi još sada u ušima zvone riječi onoga .. . onoga . . . one moje napasti! »Hodi, curo, i nikada
se ne povrnula, da te nigdar više ne vide moje oči«. Lijepo je rekao. Kako ima lijep i ugodan
glas! Kako je tajanstven, a kako je lijep . . . Bože moj, neću nikada zaboraviti današnju sliku:
naslonjen na jaram, raskopčana snažna prsa, zasukani rukavi... A kada sam mu rekla kako se
usudio dizati ruku na mene, on me gleda i govori: »Ostala bu to moja tajna i Božja! Odlazi,
curo, molim te, ispred mojih očiju! Ne gledaj ovu izoranu zemlju. Znaš li ti, curo, kakvu moć
ima ova zemlja?« Lijepo mi je to rekao! Divan je bio . .. Bože moj, riješi me, daj mi snage da
me prođe ta napast, a oprosti mi grijehe za laž, što ću reći Edi da ga ljubim. Lagat ću, jer
drugoga izlaza nemam. . . Dragi, dobri Edo, ti to nećeš nikada saznati. Bože, daj mi snage da
se mogu pretvarati, reći da ga ljubim, lagati mu cijeli život... Ja, Vera, koju svi zovu junačka
Vera, plemenitaška staroga roda morat ću lagati cijeli svoj život...
Vera ustane i prođe sobom. Sva je bila izvan sebe. Cijelo joj je tijelo drhtalo. Ponavljala je
neprestano riječi:
— Lagati, varati cijeli život, to je strašno, to je najteže ... to neće moći nikada Vera plemenita
Jurić . .. Oholica, zločesta, nevaljana, grešna, ali Vera će ostati ponosna, kao što je uvijek bila.
Ostat će ponosna i poštena.
Najednom se trgne i zbuni, kao da je sama čula svoje riječi, opet prizove Boga u pomoć.
— Poštena ću biti, dragi Bože, ali moj ponos utišaj, Svemogući! Varati ne mogu poštenoga i
dobroga Edu. Bit ću mu iskrena, sve ću mu reći i molit ću ga neka me uzme za ženu bez
ljubavi, samo da se riješim ove napasti!
— Presvijetla gospojice, moli vas presvijetla gospođa vaša tetka da žurno dođete u perivoj!
Vera otvori vrata svoje sobe te pozove svoju dvorkinju da joj pomogne presvući opravu.
— Znate, presvijetla gospodična, gospon i presvijetla gospa tetka cijelo vrijeme po vrtu
šetaju i nekaj se od vas divaniju; saki čas se čuje vaše ime.
— Neka se razgovaraju! Valjada neće o tebi, Barice, govoriti.
— Znam da neće, ali mislim da su oboje žalosni. Poč-meju pak prestaneju. Zato baš me je
poslala presvijetla po vas, kad vas tak dugo ni van iz sobe.
— Dobro je, Barice, samo mi zakopčaj opravu, a onda pođi i reci im da ću odmah doći.
Za kratko se vrijeme pojavi Vera u perivoju. Trsila se da bude vesela i da prikrije svoju
unutarnju borbu:
— Zašto te tako dugo nema, Vera? Zao mi je što tako dugo ostaješ sama. Upravo sam te
željna vidjeti, pa mi je žao što već nekoliko dana izbjegavaš sve nas.
— Vama se to samo tako čini, draga tetko! Morala sam posvetiti današnji dan Edi. Mnogo
smo jahali pa sam umorna.
— To nikada od tebe nisam čula, ti — pa umorna? To ne zvuči lijepo.
— Sada više nisam, zato se i veselim što sam među vama.
— Zašto vi, Edo, šutite i zašto me tako gledate?
— Gledam vas jer ste mi dragi. Zar vam je to krivo?
— Rekla sam vam već da mi je draga vaša pažnja, a nadasve mi je potrebna ove dane.
— Vera, ti nešto skrivaš pred nama. To je moje mišljenje, a to osobito opaža dr Pušić, koji mi
se sada požalio.
— Neraspoložena sam, tetko. Ta ne moram uvijek biti vesela!
— Vera, mi te takvu ne poznajemo jer nisi takva bila. Nema smisla da više krijemo: ti si mi
prošli tjedan govorila da voliš gospodina Edu, da stvaraš odluku. Osim toga, veselo si
odjahala pred njega.
— Sve je to istina, draga tetko, Edo mi je drag, samo mi nešto ne da da se odlučim na ovo
posljednje.
— Jeste li čuli Sada, dragi doktore? Vidite da nije daleko do vaše potpune sreće.
— Draga Vera, recite sada pred vašom tetkom da ćete biti moja!
— Kako bih bila sretna da sam vas poslušala i to vam saopćila još prošli tjedan.
— Poslušajte ga sada i bit ćete sretni, a ja ću biti blažen, jer bez vas moj život nema smisla.
— Čuješ li, Vera? Što još tražiš? Lijep, zdrav, mlad, bogat mladić plemenitoga roda... Zašto
nemaš srca? Moram ti reći, mislila sam da ćeš održati ono što si prošli tjedan obećala doktoru
i meni.
— Draga tetko, ne govorite mi to! Vi znate da sam se spremala, ali je došlo nešto . . . Moja
sudbina križa moje namjere.
— Nestat će svega! Ja ću vam sve nadoknaditi. Nema te sile i moći koja bi me mogla
spriječiti da vas ne usrećim i ne ispunim sve vaše želje.
— Dobro, Edo, a čujte me i vi, draga tetko, ja bih se odlučila udati za dobroga Edu, ali vam
moram priznati da me je obuzela ljubav koja je ovih dana otrovala moju dušu i moje tijelo.
— Vera, ti sva goriš, ti nisi pri sebi! Pa ti voliš doktora Pušića! Ti si ohola, nisi milosrdna
srca, a pripadaš poštenom, ponosnom i plemenitom rodu Jurićevom.
— Baš zato što to osjećam, ne mogu kazati ono što potpuno sigurno ne osjećam.
— Vera, ti si vrlo, vrlo mlada! Kako tebi nekakva ljubav može otrovati srce? Ti voliš doktora
i ljubit ćeš ga sigurno, jer i on tebe neizmjerno ljubi. Je li, doktore, da je tako?
— Znam da me Vera neće moći nikada ljubiti kao što ja ljubim nju, ali je lijepo molim neka
odluči i neka skrati moje muke!
Dr Pušić pristupi bliže Veri i uhvati je za ruku, dok joj je tetka govorila:
— Održi obećanje! Vidiš kako te milo gleda, Verice, obećaj da ćeš biti žena dru Pusicu.
Znam, kad moja Vera dade riječ, onda će je i održati.
— Vera, budite mi ženom, strpljivo ću čekati dok osjetite ljubav za me.
Vera je počela plakati pa dršćućim glasom počne govoriti:
— Dragi i dobri Edo! Mojim pristankom vi me rješavate velike borbe i nečega strašnog što ni
izreći ne smijem, ali vama za ljubav željela bih biti iskrena i otkriti vam svoju nutrinu, pa
onda tek odlučite hoćete li me uzeti za ženu.
— Vera, neću ništa da čujem. Glavno je da vi pristanete. Ja vas ljubim najvećom ljubavi
ovoga svijeta!
Vera je brisala suze. Sumrak se počeo spuštati. Sve troje stoje nijemo, samo cvrčak narušava
tišinu. U Veri se lomi — sada se mora odlučiti.
Na cesti blizu dvora zaustave se seoska kola. Volovi vuku plug i branu, a tišinu u perivoju
prekidaju glasni poklici:
— Bo-ha, bo-o, Lisan! Bo-ha, Rogec! Samo ti, Drago, hodi domov, ja bum čvršće privezal
plug i branu na koli. Mir! Mir, voleki moji! Kam vam se tak hiti? Dost ste se danas naorali,
jutri pojdemo, ako bog da, opet orati crnu rodnu zemljicu.
Jura je nešto popravljao na kolima, a zatim opet glasno reče:
— Ajs, Lisan! Štis, Rogec! Vlecite vi kola, idemo mi našem domeku.
Vera je sva protrnula kad je čula Jurin glas. Tiho, kao da počinje molitvu, upita dra Pušića:
— Sjećate li se, dragi Edo, jučer ste rekli duboke riječi o ljubavi.
— Da, govorio sam svašta, ali čekam odgovor od vas.
— Rekli ste, Edo, da ljubav ruši sve.
— Da, da, rekao sam, ljubav ruši sve zapreke, obara sve. Sve sam to rekao, a sada vas
zaklinjem, recite i vi meni!
— Dobri, plemeniti Edo, molim vas, otputujte sutra kući! Ja vam ne mogu još ništa reći.
— Vera, ti nisi pri zdravoj pameti. Ja sam uvjerena da ćeš sutra biti drukčija. Daj se opameti!
Hladan je znoj podbio dra Pušića. Smatrao je sigurnim da će Vera sada pristati. Već ju je u
duhu ljubio kao svoju zaručnicu. Znao je, kad njegova Vera nešto jedanput obeća, to je riječ
za cijeli život.
— Vera, uvjeren sam da ste jako uzbuđeni. Kriv sam jer sam zvao vašu tetku u pomoć. Ja ću
čekati, ako je potrebno, mjesec, godinu, dvije. Samo vas molim, ne recite danas svoje odluke!
— Mirna sam kao još nikada u životu. Neću da vas varam ili da zavlačim. Ja sam odlučila!
Moja sudbina je od sada u rukama Boga. Molim vas, otputujte sutra! Ako što čujete od koga
za me, nemojte me žaliti! Sama sam to odlučila. Tetko, ispričajte me kod roditelja, ja neću
večerati. Laku noć, tetko i dobri, plemeniti Edo!
— Vera, Vera, ti si poludjela ....
— Nisam, tetko!
— Vera draga, čekajte još malo, Vera . ..
— Više neću da vas mučim. Edo, Laku noć! Govoreći tiho, odlazila je perivojem, a tetka i dr
Pušić
su stajali kao ukopani kad ih je Vera ostavila.
— Nemojte zdvajati, gospodine doktore, to je neki njezin hir ... Znate vi našu Veru!
— Baš zato što je poznajem, presvijetla gospođo, zato se i bojim da je to njezina odlučna i
posljednja riječ.
Pošli su u dvorac. U velikom salonu bilo je priređeno za večeru. Vera se ispričala da je boli
glava, pa neka večeraju bez nje.
— Opet te isprike! Kako to izgleda? Ta Vera nije oprezna. Gospodin doktor će se srditi na
nju.
— Ja se, presvijetla gospođo, na Veru ne mogu srditi, samo sam žalostan što joj nije dobro.
Osobito me boli što ju ne mogu raspoložiti.
— Mi nikada nismo bili naučeni na Verino neraspoloženje. Nikada je nismo vidjeli drukčiju,
već veselu, gotovo obijesnu.
— Istina je, moj Matija, ali je na Veru moralo nešto djelovati. Zar ne, doktore Pušiću?
— Kamo sreće, presvijetla gospođo, da sam ja taj uzrok.
— Uvjerena sam, dragi doktore, da ste vi uzrok tome što naša Vera razmišlja.
— Dao bog, presvijetla gospođo, da bude tako! Sutradan odlučio je doktor Pušić poći kući.
Nadao se
ipak da će ga Vera zadržavati da ostane. Vera je bila s njime prijazna, ali nikako nije ni časa
željela da ostanu nasamu. Nije ga zaustavljala. Dosljedna je ostala svojoj sinoćnoj izjavi.
Presvijetli se gospodin čudio što njegov gost odlazi, a bio je uvjeren, po pričanju svoje sestre,
da će dr Pušić službeno zaprositi Veru. Vera nije ovog puta po svom običaju pratila gosta na
kolodvor, već se oprostila s njime u dvorištu još prije nego se popeo u kočiju.
— S bogom ostanite, Vera! Vratit ću se čim mi javite. Je li da to neće dugo trajati?
— Zbogom, Edo, sretno putujte! Žalim što sam vam zadala bol, ali ta će rana proći. Vera
plemenita Jurić nije mogla lagati. Na njena usta nije mogla laž, koja bi je pekla cijeli život.
Makar bi moj život uz vas bio pun sjaja i raskoši, nisam mogla, Edo. Poći ću tamo gdje je put
težak i trnovit. Tim putem će me voditi ljubav koja ruši sve.. .
— Vera, recite mi što je i kakva je to ljubav, tko je taj silnik koji vas meni otima?
— Još nisam sigurna da me on ljubi i da će me ikada ljubiti. Ali vama nisam mogla lagati.
Zbogom! Možda zauvijek .. .
— Ne, Vera, ne, nego do skora viđenja! Kočija je odjurila, a Vera se vratila među svoje.
Njezina je tetka brisala suze i pred svima rekla:
— Odbila si ovako dobra, lijepa i bogata mladića! Vera, Vera, kajat ćeš se cijeli život. Sreća
se rijetko kada javlja po drugi put.. .
— Kako ti to, Anko, govoriš? Dr Pušić nije ni zaprosio Veru, a ja sam se nadao, jer si me ti
na to pripravila.— Nemoj me ništa pitati, dragi Matija! Vera, ta tvoja draga ljubimica, ona ga
je odbila! Neću vas, jer vas ne ljubim. Lagati neću i ne znam .. .
— Vera je mlada, ima vremena za udaju. Odobravam joj. Bogzna kakva je još sreća čeka. Zar
nije tako, Vera?
— Ne znam, dragi tata, kakvu mi je sudbinu Bog odredio.
— Još si mlada. Što se udaš kasnije, ljepše će biti meni i majci. Samo ti budi vesela, kao što
si i do sada bila. Ti si moja prava Vera . . . Takvu te volim. Znaš da si bogata, lijepa i mlada,
pa me nije strah za te.
— Ti ćeš, Matija, biti kriv ako Vera ne bude sretna. Ti si je odgojio tako slobodno da ona o
svemu sama odlučuje.
— Da, Matija plemeniti Jurić ima samo još jednu kćer.
— Tatice dragi, da li me ljubite uistinu tako kao što ste me do sada ljubili?
— Volim te, dijete drago, i svaki drhtaj srca moga osjeća za tebe. Ti si ponos plemenitoga
roda Jurićeva.
Jura se navečer vratio s oranja kući. Bio je sjetan. Odgovarao je samo na pitanja, ali razgovora
nije počinjao. Većinom je šutio i zanosio se svojim mislima.
— Kak se oralo, dečki, pod lozom?
— Trdo ni bilo, ćaća, samo je zemlja puna korenja, pak je dobro da smo je izorali. Nek se
korenje osuši jer Im mesto gnoja.
- Gdoj je plužil? Jura ili Drago? Najprije je plužil Jura, a onda sam ja zel plug. I ni ii hi bil
strgal plug, tak je počel plužiti.
— Kak to, Jura, navek si lepše plužil neg Drago!? Ni ti se telo? Fala bogu, jak si za tri pluga.
— Pustite, ćaća, moje pluženje! Kaj vas to stara? Orali smo, plužili — se je to se jeno.
Glavno da oremo!
— Vidiš ti njega! Kaj se tak svomu ćaći odgovarja? Gde smo to? Kaj je to? Kaj si se to u
vojski navčil?
— Pustite ga, ćaća, bila je tam ona prokleta gospodska cura. Tam se Jura š njom pregovarjal,
pak znate da je jadan, ćeli dan je mučal od jada.
— Kaj pak ti, Drago, se na nos mećeš? Kaj to pove-daš? Bila je i otišla kak je i došla.
— Nek zna ćaća i mama zakaj si jadan.
— Ja nis niš jadan. Kaj to divaniš.
— U poštenoj hiži poštena družina navek divani. Znaš ti to, Jure?
— Znam, stara mama, a kaj se i vi na mene osav-ljate?
— Niš se ja na tebe, sinko, ne osavljam, ali mrsko te je viditi da se tak držiš kak da ti je pura
kruh odnesla.
— A kaj vi stara mama?
— Znam ja više nek ti, Jure! Dom je dom, u njemu nema tajna. Naš je dom, fala bogu, navek
bil pošten. Kaj je znal jedan, znali su svi. Bil niki vesel ili tužan .. .
— Pa kaj bi vi radi od mene si skupa?
— Tužan si nam, Jure, zamišlen.. . Još više nek si bil kad ti je ona prokleta cura ono
napravila.
— Nisam, majko, vi se varate.
— Ne vara se, sinko, srce tvoje majke.
Jura se povukao od svojih. Otišao je u komoru spavati. Legao je u krevet i neko je vrijeme
nastojao zaspati, ali san mu nije dolazio na oči. Lebdjela mu je pred očima Vera. Najradije je
mislio na nju. Borio se on koliko mu drago, misli su se vraćale k njoj.»Kaj to bude od mene,
dragi moj, dobri Bože? Otro-vala me je, a ja si ne morem pomoći. Svi đavli ovoga sveta
namerili su ju na mene! Kaj sam baš ja moral tam na putu biti? Kakve su to muke? Ja znam da
je velika bedastoća od mene kaj na nju mislim. Kaj bi ja siromak seljak mislil na vlastelinku! I
još tak oholu i bogatu! Bože moj, to je razlika kak je nebo i zemlja. Ja, Jura Krnečić, i Vera
presvetla plemenita Jurić. Jure, bedasta je tvoja glava! Okreni ju k zidu i vudri ju dva-tri puta
u stenu, pak te misli nek idu proč iz nje.«
Jura okrene glavu, ali ga misli nisu slušale. Vera je ipak ostala tu.
Lepa je i snažna. . . . Cura je, da joj na svetu para ni. One usne . . . Ono nisu usne, ono je nckaj
ognjeno . . . One grudi. .. Dragi Bože, ono je napast, ono je mene za-neslo .. • Da sam ju,
kamo sreće, natukal, da sam ju do krvi natukal, ne bi me tam u zatvoru toliko mučili kolike ja
sad inuke mučim za njom. Ne znam je li to ta gospodska ljubav, ali ja se bum razbetežal... To
je otrov od kega ni moći umreti. .. Zakaj je ona danas došla tam na njivu? Kaj ona oće? Da
ona zna kak sam ja nju rad gledil.. • kak sem ja u duši srećan i jadan bil se u jen mah. Ja sam
navlas tam tel da orjemo, jer sam se nadal da bu onuda prošla; a gdoj si je mislil da bu ona
stala i s meiiom se divanila! Ah, Vera, otiđi oduvud, resi me muke moje. Ja drhćem celim
telom kad samo mislim na tebe; a kad te vidim ili čujem tvoj glas, onda ne znam jesam li na
nebu ili na zemlji. Kaj bu, Bože, iz mene ak ti ne napraviš čuda? Ja sam ju mrzil kak se nekaj
zločestoga mrziti može. Tel sam joj se osvetili... Mislil sam, ovak ju bum po navadi našega
sela kaznil, kak se cure mrkog jezika kazne. Tel sam poniziti tu gospodsku curu, a kad sam —
sebe sam kaznil možda za celi život.«
»Bum li ja mogal pozabiti tu lepu curu roda gospodskoga? Zakaj me ni tela prijaviti? Zakaj je
danas popol-dan stala? Dugo je stala s konjem i gledila me ravno u oči. Ja to znam, osećal
sam to. Saki put sam se stignal s njenim očima. Zakaj ni niš divanila? Kak mi je mil njeni
glas! Otišla je i niš ni rekla kaj je tela. Bogzna bu li jutri došla! Ak bu došla, oće li mi kaj
reći? Samo nek dojde, makar mi ni ne rekla niš!«
Sutradan ustao je Jura rano, premda gotovo cijelu noć nije spavao. Ustao je i radosno hranio
volove. Prezao je i uputio se na oranje, na njihovu njivu pod lozom.
Brazde su se redale jedna za drugom na velikoj oranici. U ranu zoru počeli su orati daleko od
ceste. Kako se sunce sve više penjalo prema visini neba, to su se orači primicali sve više cesti.
Pred podne je Jura često dizao glavu i gledao na cestu, ali nije ništa dočekao. Oko podne
opazi oblak prašine koji se dizao po cesti. Napne pogled te prepozna kočiju presvijetlog
gospodina Jurića.
Jura se uhvati za jaram. Nije gledalo kamo vodi volove, jer očiju nije mogao skinuti s mjesta
gdje se vidjela kočija. Odlanulo mu je kad je kočija projurila kraj njih. Glasno reče bratu, sav
zanosan:
— Nje nutri ni! On ide na kolodvor. Ona se ne vozi š njim!
— Peljaj ti, Jura, te vodi po brazdi kak treba! Kaj te je briga za tu našu gospoštiju! Kaj ti
budu oni dali kruha ak si ga ne bus pridelal?
— Kaj mi i ti, Drago, prigovarjaš? Zati imam oči da gledim.
— Gledi ti po brazdi kud orjemo, a ne gdoj se u kočiji vozi.
Kočija se vratila s kolodvora u dvorac Kremenicu. Cijelo se poslijepodne nadao Jura da
će se možda 1na konju pojaviti Vera. Svaku riječ volovima pratio je i pogled na cestu.
Mislio je i tješio sam sebe.
»Bolje je da je ne bu. Bum ja pozabil! Ako ju ne vidim, nek mi pred oči ne dojde! Sigurno me
bu poslušala kad sam ji rekal. Pošla i bog daj nigdar se ne povrnula!«
— Teraj, Jure, ovu njivu bumo osam dana ovak orali ak buš ti naše vole ovak tiral.
Jura nije ništa rekao na bratove riječi već je, onako od navade, bičem zamahnuo i povikao:
— Ajs, Lisan! Štis, Rogec!
***
Joža Krnečić bio je među prvim gospodarima u selu. Dobar gospodar da mu je malo tko bio
ravan. Pametan i razborit seljak, a marljiv kao crv. Prvi je orao i sijao, a zadnji je brao. Često
se ljutio i korio sirotinju svoga sela:
»Zakaj trgaš zeleni kukuruz? Tak i tak ga malo imaš. Ako ga zelenoga potrgaš, kaj buš u zimi
mlel?«
S obzirom na vinograd bio je osobito strog:
»Bedaki, kaj kiselo grožđe berete? Kad se tega kise-liša napiješ, kuneš ak ti ga nigdor kupiti
neće. Onda ga tobože sam od jada popiješ.«
Putio je na dobro svakoga sa srcem i dušom. Tko ga je slušao, uvijek je dobro prolazio.
Sinovi oru sami već treći dan na njivi pod lozom. Posla nema oko kuće, ali on ipak govori
ženi:
— Daj mi, Jane, u torbu sira, kruha i luka! Idem u goru da malo prigledam. Kad dečki dojdu z
oranja, nek dobro blagu napolažu. Ak me ne bu do pozdravljenja, vi
samo večerajte! Morti ja prejdem pod Ozalj, tam bi imal nekaj posla.
— Dobro, Joža, niš se ti ne staraj! Fala bogu, dom imaš na kemu ostaviti.
Joža Krnečić uputi se u vinograd. Želio je obići sve komade da proračuna koliko treba posuđa
za novo vino. Išao je brzo u vinograd, kao da ga tko tjera. Najprije je pošao da pregleda
predjel »Zejevac«, okretao je grozd prema suncu, smiješio se i gladio od dragosti svoje pro-
sijede brkove govoreći sam sebi:
»Rodilo je, Bogu dragom hvala, da ga bolje ne bi ni trs nameta!. Dobre li bu kapljice, ako Bog
da zdravlja, samo nas Bog očuvaj tuče i lošeg vremena!«
— Falen Bog, mejaš Joža!
— Na sve veke falen, mejaš i prijatelj Jive! Kako smo se mi našli kak da smo se dogovorili!
Samo ja sam svoje pregledal, a ti si došal. Ja baš nis kanil iti v goru, ali je moja gazdarica
vidila kak ti otajaš mimo naše hiže, pa je isterala i ona mene: »Viš, to je gospodar kak se
pristoji. Svoju muku prigleda, a ne ti Jiva, od kopanja i onda sa jaltim brat, ak je kaj! Hodi,
hodi i ti poglej kak je! Ne bu brez tebe dom prepal.«
— Je, moj Jiva, ako ćemo prav, i žena ima gdagda pravo.
— Kad ti tak veliš, Joža, onda me počekaj pa idemo skupa. Tak i tak smo na više mesta
mejaši.
Jiva Šimatić bio je iz istoga sela. Dobar gospodar, radin, pošten. Rado je u svemu oponašao
Jožu Kcrnečića. Rezao je vinograd kad je to činio i Joža; kopao i štrcao isto tako. Bili su na
više mjesta međaši, pa su se vrlo pazili. Osobito je Šimatić poštivao nešto starijega Krne-čića.
Bilo je tu i malo računa. Jiva je imao dvije lijepezdrave kćeri, Maru i Francu. Bile su već za
udaju, pa je on više puta mislio na sinove svoga međaša i prijatelja Krnečića. Već je i rekao
svojoj ženi:
— Znaš li ti, moja draga Bare, kad nam Bog ni dal sina, onda bi najrajše ove meje iskošal sa
susedom Krnečićem.
— Kad bi to dragi Bog dal, ja bi bila sa sem šega zadovoljna. Dečki su da im treba para
iskati. Dobri su i zdravi!
-— Hvala bogu, naše cure bi im bile dobri pari; ali se je to, moja Bare, u rukama Božjim.
— Čovjek snuje a Bog određuje, a ti, moj Jiva, ovak kak baš imal priliku, prevuci čez vuha
susedu Krnečiću nek zna. Ak ćemo prav za prav reći: ako bi bila za nas prilika, bome bi i za
njih. Cure su, hvala bogu, kak treba, a dali jim bumo dost tega. Posle nas nek mičeju meji zeti
i njihova deca. Mi sobom ne bumo niš odnesli.
— Dobro, Bare, bi se složil s tobom, samo ne znam kak bum to ispeljal. Ne bi rad nudil, a
milo bi mi bilo da se naše želje obistine.
Jiva je brzo pregledao svoj uređeni vinograd, a nakon toga uputio sa svojim međašem
Krnečićem u goricu »Ška-ljevicu«.
Govorili su o svemu i svačemu, a najviše o vremenu.
— Sve je to dobro i lepo, samo neka Bog sačuva to što je rodilo.
Pregledali su gotovo sve nasade vinograda, a »Škalje-vicu«, koja je najdalje od kuće, ostavili
posljednju. Već se bližilo podne kad su svršili pregledavanje vinograda. Tada će Joža
Šimatiću:
— Mi smo se danas lepo prošli, se smo, hvala bogu, našli, pak znaš kaj?
— Kaj bi ti rad, Joža?
— Ja moram pod Ozalj. To ti je blizu pak te prosim, hodi i ti s menom! Lepše mi bu iti
nazad.
Pošli su pod Ozalj, došli do gostioničara, naručili dup-Ijak vina, izvadili iz torbe »češnovke«,
sira, kruha i luka, pa je dosta brzo nestajala čašica za čašicom, bez velikih zdravica.
— Joža, nekak mi je ovo vino bolje nek mi je doma. Kak je to?
— E, moj Jiva, ni ti svaki za suca a ni za gostioničara. Oni nekiga đavla namešaju vu to vino.
Moja kapljica je doma dobra, to ti znaš, ali meni je ovdi još bolja.
— To ti je tak, moj Joža, ona doma je badava, a ovu moraš tri puti više platiti, zato ti je ova
bolja.
— Nek bu tak! Zadovoljan sam da sam staro vino prodal; ne bi imal kam z novim. Ako Bog
da zdravlje, nek ga moji dečki pod konac ćedna voziju. Nek se lajti rediju za drugo kaj bumo
skoro brali.
— Lako tebi, moj Joža! Tebi tvoji dečki, a ja moram sam. Žensko je žensko, makar da ji
imam deset pri hiži.
Čašice su se opet sudarile. Dupljak se praznio, lica se crvenjela a oči sjale, ali razgovor je
zapeo.
— Kaj ćeš, Jiva, ja sam žalil da nam Bog ni dal još ceri, a ti žališ da nemaš sina. E, to je volja
Božja, s tem se moramo pomiriti.
— A kaj bi se ti, Joža, tužil? Onakvi dečki kak su tvoji.. . Dečko navek u hižu nekaj privleče,
a cura hižu prazni. Dečki su dečki i, kak sam rekel, još onakvi dečki!
— Jesu, bogu hvala, samo mi je Juru zmešala ona gizdava gospodska cura, onakvega dečka
na špot vrći. ..
— Kaj bi ga ona vrgla! Se mi si znamo gdoj je Jura. Ne bu si dal od one prokšenke
gospodske konja natirati na sebe. Mi je se si bojimo, ali Jura ji je pokazal da je dečko i pol.—
Je, moj Jiva, ali s tom gospodom ni dobro iz jene zdele jesti.
— Jura, tvoj je dečko od oka. Moja Franca je rekla da nema para dečku Krnečićevom.
— Bum ja to rekal memu Juri kaj ljudi divaniju. On ti siromak, ne more prav jesti ni delati.
Vidim da ga je to potreslo. Dečko je dečko, a ona njemu pred svem svetu onak napraviti!
— To ni niš. Ona gospodska cura ne more onakvega dečka pod špot vrći. To je dečko, to bu i
muž kak se spada.
— Bude, bude, ako bog da! Ove zime budem ja ženil obadva; a zakaj ne bi? Imam, hvala
bogu, na kaj. Vojsku su odslužili, nek se žene, nek mi se puni dom veseljem i mladošću!
-— Tvoj se bu punil, blago tebi, a moj bu ostal pust i prazan.
— Priženi ti, Jiva, kega poštenega dečka, pak ti dom ne bu opustil.
— To ti je kak da je i pust; nekiga tuđega nasaditi na sve ognjište . . . ladno je to, i ni to kak
je porod ki ti je srcu prirasal.
— S te strane imaš i ti prav, ali napravi kak znaš! — Ja bi najrajši da mi je kakva zgoda da je
vdam . .. ovak na priliku . . . kak je pri tebi, Joža! Dva brati dve sestre, grunt bi ostal u celini,
a brati i sestre bi se lepo slagali.
Bila je to velika riječ Jive Šimatića. Obojica su zastali, popili opet čašicu vina, Joža Krnerčić
obriše nekoliko puta brkove, samo da dobije više vremena, pa će Šimaticu:
— Vidiš, vidiš, ak bi bilo sloge i ljubavi, dobro ti misliš. Cure su na mestu, dobre ćudi, a
delavne su, zdrave su, bili bi lepi par si četiri.
Jivi Šimaticu zasjaše oči od veselja. Dobar je on gospodar, ali svoje kćeri udati za sinove
prvoga gospodara u selu ... Nije to mala stvar, i još za takve dobre i birane dečke!
— Naša je namjera Joža, a Bog nek jim podeli sreću. Daj, dragi prijatelju, da po starom
našem hrvatskom običaju potvrdimo novo naše prijateljstvo!
Čašice su se redale jedna za drugom. Ni jedan ni drugi nije krio svoje radosti zbog dogovora
koji su utanačili za sreću svoje djece. Već je sunce bilo nisko nad gorjem kad su se prijatelji
digli od stola te se uputili preko gorja natrag u svoje selo. Teško se oni napiju svoga vina, ali
da su i pijani nema te snage koja bi ih prisilila da to priznaju.
— Kak bi se ja mogal napiti tega zmešanega vina? Malo sam istina, natrušen, ali pijan od pol
vode, pol vina. ..
Takvo povjerenje gaje seljaci vinorodnoga kraja u gostioničare.
Koliko je puta istinski uvjeravao gostioničar seljaka:
-— Čisto je, kume, vino! Onakvo kak je i vaše u vašoj pivnici.
Ali badava ...
— Ne bi vi bili gostioničar da ga ne mešate! Kam bi vi došli da ga čistog točite.
Joža Krnečić i prijatelj njegov Jiva Šimatić malo su mjerili cestu, ali se jedan pred drugim
junačio:
— Ovo je vino! Pol vode, ali smo to teli. Od nas ga kupuje, nek živi! I on mora da živi.
— Onda, Joža, kak smo rekli, ja bum mojim curam ruho skrbil. Bum rekal moji Bari. Ak mi i
bu hiža pusta, ali ne bu mi ni žal. Znam da budu u dobru hižu zašle.
— Nek si skrbe ruho! To bu svatba, ako bog da, kakve još ni pri nam bilo! Obadva sina na
jen dan ženi Joža Krnečić!
— Ti sine, a ja dajem dve ceri. Nek im Bog da sreću! Iako nisu mogli brzo ići, ipak, što su
bili bliže svome
selu, to su više žurili. Spuštali su se s brijega, a i u glavi im je bilo sve lakše. Bila je već noć
kada su se pred kućom Jive Šimatića opraštali govoreći:
— Onda, ako bog da, kak smo dokončali! Kriti ne moramo, hvala bogu, a po Božiću, u ime
Božje, šaljem ja snubake po tvoje cure.
— Daj nam Bog to dočekati u zdravlju i veselju!
Joža Krnečić se uputio svojoj kući, a Jiva je već sav veseo i razdragan upozorio ženu Baru na
svoj dogovor s Jožom Krnečićem. Joža Krnečić našao je svoju družinu baš za večerom. Bio je
sav sretan i veseo kad ih je sve skupa ugledao. U duhu se radovao kako će to za nekoliko
mjeseci biti još ljepše, kad bude uz svakoga sina mlada snaha koja će samo bdjeti nad
pogledom svoga svekra.
— Jeste li izorali makar pol njive »med vodami«, dečki moji?
— Nismo, ćaća, ni počeli. Kolca su se potrgala pri plugu, pak sam išal i posudil sam kolca.
No zato smo zgotovili pod lozom.
— Jutri rano na oranje »med vode«, ali bržeje, dečki bržeje. Pod konac čedna vozit ćete vino
pod Ozalj. Kaparu sam dobil, a vi bute donesli druge novce.
Brzo nakon toga razišla se družina na počinak. Joža je saopćio svojoj ženi dokončak s Jivom
Šimatićem. Jana je rekla:
— Samo mi daj Bog to u zdravlju dočekati! Kak ti napraviš, ja sam zadovoljna. Guram svaka
čast i poštenje! Obitelj je očeva i materina poštena i vredna.
— Dobro bu, Jane, za nje i nas ak se budu poštivali.
Danas-zutri budu si samo meje izkopali, pak je njihovo i Božje! Vreme im je nek se ženiju.
Gdo bu veseleji snahami nek bum ja!
Jura i Drago legli su u komoru.
— Spiješ li ti, Jura?
— Kaj bi spal, ne morem zaspati.
— Jesi li ti vidil danas onoga đavla gospodskoga? Ja se mislim da ji se mesa nekaj vu glavi.
— Ja ni sam ne znam, moj Drago, samo nikimu ne povedaj!
— Kaj misliš da drugi ljudi nisu vidili kak se za nami prehaja sim i tam?
— Već sam mislil ne bu nje, a kad ono ... dojaši kak da je iz oblaka opala!
— A ti si onda, Jura, kolo zdrobil! Sigurno si bil jadan! Tak si ju gledil kak da ju buš očima
zdrobil...
— Kaj sam jadan izgledal?
— Nisi baš jadan izgledal, ali si nekak čudan bil. Ja te još nigdar nis takvega vidil.
— Ni pri nji, moj Jure, se v glavi v redu. Pusti ju i ne jadi se! Danas je bila na mestu,
ponašala se kak spada.
— Je, Drago, baš to mi ni prav. Rajši bi ja da se posvadimo i da ju nigdar ne vidim.
— Budi bez brige! Kaj ti more? Mislim, ona bi tela reći da ji je žal kaj ti je oni napravila, ali
ne zna kak bi. Ona je presvetla ćer našega velemožnog vlastelina, a mi smo prosti dečki
seljački. Ni to nji lahko! Gizdava. .. bogata. . . Mislim da ji je žal. Ka bi je druga napast tak
dugo pri nam držala?
— Ne znaš ti, Drago, nju! To ti je vražja cura. Snuje ona nekaj. Da mi je samo znati kaj
snuje.
— Zakaj ti njoj, Jura, onak moleći divaniš? Ja te ne morem prepoznati.
— Kak ji divanim?
— Divaniš joj: »Znaš li ti, curo, kak se Bog moli? Ja te tak molim! Ne dohajaj više pred moje
oči! Beži, curo, ne truj me, bit će zlo za mene, a moglo bi biti i za tebe.«
— Moram ji reći Drago! Nek kak bi ji rekal?
— Ja bi se smejal i ne bi ji niš rekal, nek bi si još fućkal.
— Dobro je, dobro, samo ne povedaj nikimu da sam ji tak divanil. Još me budu ljudi na špot
vrgli. Budu mi rekli: »No, to je dečko! Ona ga sramoti, a on ju prosi!«
— Nek ona ide kam će, a ti se sad, Jure, okreni, pak burno spali. Jutri je ne bu. Ne boj se,
»med vode«, tam ji ni vuz put.
***
Poslije odlaska dra Pušića Vera je odlučila cijeli dan ostati kod kuće. Bilo joj je žao, ali mu
nije mogla pomoći.
»Odlučila sam se na nešto veliko ... na ono što nije učinila nijedna velikašica. Znam, to je
lijepo u priči, ali provesti to u životu ... Pokušat ću, štoviše, učinit ću to. Vera plemenitoga
roda Jurićevog ne mijenja tako lako svoje odluke.«
Počela je raditi neki ručni rad, ali se nije uspijevala zabaviti. Svirala je dugo glasovir. Nije joj
ni to išlo od ruke. Počela je čitati... i ostala je kod čitanja. Iza svakog retka javljao joj se lik
seljaka Jure Krnečića.
»Zašto je on mene očarao? Ja bih ga morala mrziti, ali ne mogu. U onom času u šumi, mislila
sam da ću ga dati uništiti. Životom sam htjela da plati drskost što se usudio dići ruku na mene.
Mjesto mržnje osjetih nešto veliko, nešto što još nisam poznavala. Osjetila sam i osjećam da
je taj prosti seljak postao moj usud.«
»Prosti seljak ... moja sudbina ... Je li to moguće? Vera da je vezana uz toga običnoga,
drskoga seljaka? Jest, jest, on je moja sudbina, taj lijepi seljak Jure Krnečić. Kako to zvuči:
Jura Krnečić! Obični Jura, seljak, ali pravi lijepi muškarac. Začas je osvojio mene, Veru, koja
sam ga mislila satrti.«
»Ne mogu odoljeti a da ga još danas ne vidim, premda sam odlučila da neću danas izlaziti.«
Vera je dala osedlati konja. Dok se oblačila, razmišljala je kako će započeti razgovor.
Sjetila se i Ede pl. Pušića, ali samo načas. Odmah je njegove slike nestalo ispred njenih očiju.
Samo je naglas rekla, da opravda samu sebe:
— Žalim vas, iskreno žalim, Edo, ali srcu se ne gospodari. Sami ste mi rekli da ljubav obara
sve.
Vrijeme je prolazilo. Brzo je počelo padati lišće, vinogradi su sasvim dozreli, grožđe se
crveni, bijeli i modri. Jesen je izvrsna. Narod je veseo i radostan se sprema da pokupi trud i
muku cijeloga proljeća i ljeta te kasne jeseni.
Poslije oranja pod lozom nije se Jura Krnečić susreo s Verom plemenitom Jurić. Radio je za
dvojicu! Nastojao je u radu zaboraviti napast koja ga prati i progoni na svakom mjestu, po
danu i po noći. Na žalost svoje majke, omršavio je jako, ali se ona tješila da je to od velikoga
jesenskoga posla. Često je nasamu rekla svome mužu:
— Još samo ovu jesen nek projdu sami, drugu će lakše, ako bog da, sa svojim ženami.
Veselo je budem iščekivala kada se budu iz dela vraćali.
Često je pitala Juru kada bi ga našla nasamu:
— Jure, Jure, sinak mili, daj pove svoji majki da li te nekaj boli!
— Pustite me, mama, na miru! Kaj bi bil ja betežan? Veselje se bu već povrnalo kak je i
zginalo.
— Daj bog, daj, sinak mili!
Počela je prava jesen na selu. Cestom su prolazili koševi kukuruza. Koševi imućnijih
gospodara savijali su se i pucketali, a siromah je nametao na koš kukuruzovine da ga ne vozi
slabo napunjena.
Kraj je oko dvora Kremenice vinorodan. Od priroda vinograda živi seljaštvo, pa je razumljivo
da se vinogradima obraća velika pažnja, te se berbi grožđa veseli staro i mlado.
U berbu grožđa idu svi rado. I kome treba i kome ne treba težačenja. Lajtić za lajtićem idu u
goru i iz gore, susreću se na uskom gorskom putu te se jedva ugibaju jedan drugome.
Miris se širi nadaleko, pjesma odjekuje sa svakog brežuljka, a vesela lica susreću se na
svakom koraku. Vesele riječi odzvanjaju:
— Rodilo je, hvala bogu! Bit će kruha, bit će ruha, hvala dragom Bogu!
Kod vlastelina Jurića bilo je najveselije. Tu je bilo više od sto težaka. Veliki su bili vinogradi
presvijetloga gospodina Jurića. Brao je on na stotine hektolitara. Uz velike površine polja,
livade i šume najviše su koristi donosili vlastelinu njegovi vinogradi zasađeni plemenitom
vinovom lozom.
Uvijek je za cijelo vrijeme berbe bio prisutan u vinogradu sam presvijetli i velemožni
gospodin. Ove godine je bio osobito veseo, jer ga je prvi put pratila cijelo vrijeme kćerka
Vera.
Dojahala je u vinograd i konja odmah dala privezati pod kesten. Cijeli je dan bila uz berače. I
sama je neprestano brala. Pokušavala je gnječiti grožđe u kablu. Sve joj je išlo od ruke. Nije
ni s kim razgovarala već je često starije težake pitala za ime i vrst grožđa.
Neko su vrijeme bili težaci u neprilici. Bilo ih je strah te ohole vlastelinke, kćeri presvijetloga
i velemožnoga gospodina. Vera je bila šutljiva, radila je kao i svaki težak. Svi su mislili da će
to trajati pol dana ili jedan dan najduže, ali su se, začudo, prevarili. Presvijetli gospodin bio je
ponosan na svoju kćerku, te je govorio svojoj sestri:
— Vera je samo jedna na svijetu! Što ona naumi, to i izvede. Vidiš ti nju, moja draga Ana,
kako radi kao da je najmljena.
— Pazi, Matija, ti ćeš biti kriv Veri. Kriv si što je odbila Pušića, plemića, mlada, lijepa,
ugledna i bogata.
— Naša je Vera dostojna svakoga grofa. Što je taj Pušić! Vidjet ćeš zimi na plesu kako će se
otimati za našu Veru. Ona je moja prava kći.
Presvijetla gospođa Ana pl. Jalić sjedila je kod klijeti gdje se zbirao mošt. S toga mjesta
mogla je promatrati čitavu okolicu, a osobito vinograde svoga brata. Ljutila se na Veru što
toliko radi i njoj ne obraća pažnje, već je pušta samu. Stoga reče opet bratu:
— Lijepo, Matija dragi, što je Vera toliko ustrajna u radu. Tu u vinogradu hoće se ona
pokazati pred težacima. Dragi moj, ti i ne znaš da je ona počela i u kući previše raditi. Toliko
raditi ne dolikuje kćeri jednoga bogata vlastelina.
— To mi nije poznato. Sestro moja, znaš i sama moju Evu. Kako Vera načini, to je Evi dobro
i ona misli da tako mora biti.
Svaki dan su raspravljali o svemu i svačemu. Presvijetli gospodin i njegova sestra željeli su
biti svaki dan uberbi bar nekoliko sati. Cesto su još u mrak napuštali vinograde i vraćali se
kući u dvorac Kremenicu. Vera ih je pratila na konju.
Vera je naumila za cijelo vrijeme berbe grožđa izdržati s težacima. To je i uspjela. Bila je u
Vere jaka volja koja rijetko popušta.
Jednog predvečerja vraćala se na konju iz vinograda Škaljevica. Konj je išao lagano, Vera ga
nije više divlje tjerala kao prije, već je pustila da je nosi kako je njega volja.
Konj sam skrene na uski put koji vodi u vinograde. Vera je već bila dosta daleko na putu kada
primijeti da joj u susret idu volovi s punom vožicom mošta. Nekad je Vera obično vikala da
zaustave kola. Seljaci su to činili, premda uz veliku opasnost za volove i za sebe.
Vera je uočila težak položaj vozača. Nije se ni riječju javila, već po opasnost svoga života u
tren oka natjera konja na strmu uzvisinu preko trnja i guste živice. Sva se izgrebla a konj se
jedva probio kroz živicu.
— Jeste li se podrapali, presvetla gospodična? Kad sam vas spazil pred sobom, ni ostalo ni
kaplje krvi vu meni. Mislil sam samo na zlo vu kakvo sam zapal.
— S kem to divanite, kume Jiva? Zakaj nejdete dalje?
— Divanim sa presvetlom gospodičnom ka se skoro vubila kad se meni mikala iz puta.
Začas je bio Jura uz svoga međaša Jivu Simatića. Sav ozaren od neke sreće, upita Veru:
— Vi ste se vugnali? Vi ste se skoro vubili na tem trnju i kamenju. Vi, ohola vlastelinova ćer!
Kume Jiva, vi ste veliku čast doživili, vam se iz puta meknula gizdava cura presvetloga
gospona.
Vera je popravljala na drugoj strani živice i puta svoje haljine. Uklanjala je trnje koje se za
nju zadjelo. Poderala je haljinu i ogrebla nogu na listu. Nije govorila ništa već je samo ispod
oka pogledavala Juru.
— Hvala vam, presvetla gospodična, ja idem a ti joj Jura pomozi da dojde na put!
Jiva Šimatić potjera svoje volove. Jura je još neko vrijeme ostao. Pogledao je Veru, koja je
naumice i dalje popravljala haljinu i čistila se od najsitnijega trnja.
— Meni se ne bi bila maknula iz puta. Morti bi se potukli ali to ti ne bi bilo žal. Ali ki bi se
bil od tebe i to nadal! E, jesi cura svoje vrsti i svoje glave! Ovaj put ti čast!
Jura se nakloni i skinu s glave svoju crvenu vojničku kapu.
— Čast vama i poštivanje, presvetla gospodična vla-stelinka! Poštujem vas kad ste se
maknuli iz puta čoveku seljaku, makar se meni ne bi.
»Kako je lijep! Kako mu je lijepa ova vrana kosa... Kako mu oči sjaje u ovo predvečerje .. .
Ruga mi se, ili mi uistinu zahvaljuje?«
— Ja bih se bila i tebi uklonila. Znam poštivati i znam što znači voziti niz strmi brijeg
puno bure mošta.
— I meni bi se maknali, vi, presvetla gospodična?
— Da, i tebi, i tebi. Više na izazivaj!
— Mi nismo, doduše, skupa pasli krave, ali kad ti mene tičeš, i ja bum tebe.
Naslonivši se preko živice, reče joj što je tiše mogao: — Ali smo se kuševali! Je li, curo roda
gospodskoga! Veri udari krv u glavu. Sva se zbunila. Bila je nemoćna uz toga običnoga
seljačkog mladića.
— Oćeš da ti pomognem? Dobro si napravila. Moram ti pomoći da lakše na put izajdeš.
— Ja ću već sama, ne trebam tvoje pomoći. Rugaš mi se i ne poštuješ ako što učinim dobra.
Jura se isto tako zbuni na Verine riječi. Ona je to izrekla žalosno, kako se od nje čovjek ne bi
nadao.
— Vjeruj mi da poštujem i od srca ti zahvaljujem, ali zakaj te je opet sudbina pred mene
donesla? Zakaj sam baš ja voli tiral? Zakaj ni to bil moj brat Drago ki je se ove dane vozil?
Zakaj sam baš ja danas tiral voli, i to baš da moram stignati tebe? Zakaj, zakaj mi pred oči
dohajaš?
— Što me ti baš tako strašno mrziš? Reci mi, momče roda seljačkoga!
— Kamo sreće moje da te mogu još mrziti... da te mogu mrziti.
Jura je to rekao bolnim glasom, punim osjećaja.
— Ja tu s tebom divanim, a moji voli stojiju. Oćeš da ti pomognem ili ne?
— Kad me strašno ne mrziš, ti, momče roda seljačkoga, neću da mi pomogneš.
Dugim prijetećim pogledom Jura pogleda Veru, koja se smiješila i vješto okretala konja.
— Nećeš da ti pomognem? Znam, znam! Gde bi ti tela pomoć od mene! Gizdava si i gizdava
ćeš ostati.
Vera je već dala smjer konju. Okrene se Juri i reče mu:
— Gizdava sam bila, ali više nisam.
Vera potjera konja oprezno, a Jura poviče za njom:
— Bježi, bježi ispred mene, ne napajaj me otrovom koji ja probaviti ne bum mogal. Curo,
curo, kaj to bude iz mene?
Vera je dobro čula riječi što ih je Jura za njom izrekao. Znala je ona što one znače, premda su
izgovorene kao jadikovka.
Konja potjera oprezno kroz vinograd. Dosta je zaobilazila dok je došla na put.
Jura se nalazio prilično pred njom, jer je skrenuo ravno na put. Vera ga je vidjela, ali je tjerala
lagano svoga konja tako da ostane na istom razmaku od njega. Konj je koračao po tvrdom
kamenom putu. Za njim i pred njim išla su kola za kolima; seljaci su vozili mošt iz gorica.
Čula se pjesma berača koji su se vraćali, ali Vera nije ništa vidjela već, samo kola Jure
Krenčića koji je išao uz njih. Zabavljala se svojim mislima.
»Ja sam već davno osjećala da ljubim toga mladića, a i odlučila sam sve žrtvovati za nj. Da,
ja, Vera vlastelinova. Bože moj, daj mi razuma! Hoću li se ja moći prilagoditi njemu i hoće li
on mene znati razumjeti?«
»Voli me on, ludo me voli, ali gdje bi mogao i sanjati o onome što sam ja već odlučila! Da mu
i velim, vjerovat mi neće, Vera, Vera, da li se sudbina s tobom šali? Da li baš tako isreno
ljubiš da ćeš ga slijediti kroz cijeli život? Da, slijedit ću ga cijeli život! Ja ne bih bila Vera
plemenita Jurić. On veli da je to otrov. Da, to može biti, to i ja vjerujem. Oboje smo se
otrovali ondje u šumi »Hoblanje«. Ja ću se znati od otrova izliječiti. Hoću, ja sam Vera. No
1 tebi ću pomoći! Znaj, i tebi, moj lijepi, moj dragi. . . moj živote . .. dečko moj prostog roda
seljačkog!«
Na brežuljku se već vidjela stara kapelica svetoga Ivana. Vera potjera konja. Prošla je mimo
mnogih seljaka. Na njihovo veliko čudo, svakoga je pozdravila. Došla je polagano i do Jurinih
kola. Jura ju je čuo, ali se nije htio okrenuti. Vera mu se približi i uzme mu naglo bič iz ruke.
Oboje se pogledaše, a nato će Vera Juri:
— Evo ti natrag taj bič! Udri, ti prosti i lijepi dečko, curu roda gospodskoga! Nadaj mi se, ja
ću ti pomoći da se izliječiš od otrova kojim smo se otrovali.
To reče i potjera konja niz brijeg ravno u selo.
Jura nije mogao reći ništa. Ruku s bičem držao je u zraku i gledao Veru kako odlazi. Gazio je
po kamenju, ali je još čuo Verin glas.
Volovi su vukli lagano kola po kamenju. Kotači su odskakali, a vožica se njihala dok je mošt
u njoj klokotao. Na sve to Jura nije pazio, on je samo mislio na Verine riječi: »Nadaj mi se, ja
ću ti pomoći da se izliječiš od otrova kojim smo se otrovali.«
Prebrzo je došao do kuće. Brat Drago i otac došli su već prije, jer su išli pješke prijekim
putem. Uvijek je rado istresao mošt iz lajta. Zna da to mora i sada, ali mu je taj posao bio sad
dug. Požurivao je oca i brata da što prije zgotove. Nešto ga je tjeralo da bude sam, da se može
sabrati, ali posao mu ne da. Žurno je večerao, pa se povukao u komoru. Legao je i mislio o
Veri i svojoj sudbini:
»Kaj to bude s menom? Ja ju bi gledil kak sveticu kakvu. Kad divani, zima i vrućina po meni
opaja od nog do glave. Kaj je to? Niš me ne boli, ali ja ćutim da sam otrovan. Kak to bu?
Bože dobri, učini da ju pozabim! Ali ne, zakaj grešim? Lažem samo sebi i tebi, Bože! Ja ju ne
morem nigdar pozabiti. Ja sam ju dragal i kuševal, no ona me je ipak otrovala.«
»Zakaj je samo rekla da smo otrovani? Onda je i ona otrovana! Zna li ona, Bože moj, da na
nju mislim, da ja nju gledim kak sveticu jednu? Zna li ona to? Da li mi se smije ili me ipak
morti žali? Sigurno me žali! Da, sigurno me žali kad mi ne more pomoći. Ona to vidi, ona to
mora osećati; ali kaj mi more? Ja sam seljak, a ona je vlastelinova ćer. Nad menom je kak
nebo nad zemljom. Ćer pre-svetloga i velemožnoga gospona bogata je kak ćelo naše selo. Ona
je visoko, a ja sam nisko. Znam ja to točno, nigdar se ni nebo na zemlju spustilo, a ne bu se ni
za mene. Dragi Bože, daj me resi te napasti, daj mi moći pozabiti makar malo tu curu roda
gospodskoga!«
***
Jesen, ta vesela rodna jesen, primicala se kraju. Mjesec studeni već je pružao svoje trakove.
Sve se sakrivalo pred zimom.
Jura i Vera nisu se nigdje sreli nasamu. Viđali su se često pred crkvom i u crkvi, jer je odsad
Vera redovito dolazila pješice iz dvora na podnevnu misu.
Presvijetli gospodin vlastelin imao je svoju klupu u crkvi, ali je uvijek dolazio ujutro na misu,
samo je Vera od nekog vremena bila redovito na podnevnoj misi.
Posluga vlastelinova počela je pričati o Veri prava čuda po selu. Sluga Miško pričao je na
dvorištu Krnečićevom, a bili su tu Jura i Drago:
— Znate, dečki, to ni više ona cura ka je bila. Se iz nje kipi, ali sad kipi od dela. Počela je s
berativom, a sad dela u kujni sa curom. U sobi čisti kak i šaka sobarica. Presvetla i presvetli
saki čas vičeju na nju: »Vera, to nije dostojno tebe! Taj posao ne smiješ raditi! Hvala bogu,
vlastelin Jurić može platiti sobaricu. Vera, molim te, ne budi smiješna!« — »Znate vi, majko,
mene! Ja se hoću izvježbati bi li za potrebu i to mogla!«
O polovici mjeseca studenoga najavi presvijetli gospodin da je došlo vrijeme spremiti se na
drugo dobro u Turopolje.
— Znaš, draga Eva, Jela je u Zagrebu. Od Turopolja do nje samo je jedan skok tako da
možemo živjeti i na posjedu i u Zagrebu.
— Meni je ovdje lijepo, ali svakako sam se zaželjela Zagreba. Počet će plesovi pa se ja i Vera
moramo spremiti. Moda se mijenja.
— Svakako, Eva, želim da se javno na plesu i vanjštinom vidi tko je obitelj Matije pl. Jurića.
— Ti uvijek pretjeruješ, Matija! Svakako to znaju. Svatko zna u Zagrebu da smo imućni i
da imamo dva dobra i dvije kuće u Zagrebu. Zna se za nas.
— Baš to ja i želim. Našu Veru želim udati. Kad nije htjela poći za dra Pusica, neka bira! Ja
se sa svojim starim plemstvom mogu natjecati sa svakim barunom i grofom. Vera može birati.
Po bogastvu malo mi ih je ravno. Je si li me čula, Vera?
— Jesam, tatice, jesam, ali bogzna kakva je meni sudbina namijenjena!
— Sudbina je sudbina, Vera, nju zna Bog, ali zabavljati se i birati za budućnost, to možeš
samo ti.
— Birati mogu, tatice? Tako ste rekli?
— Da, ti znaš da neću žaliti. Uvjeren sam da ćeš ti još više podići ugled našoj staroj
plemićkoj obitelji.
Vera se zbunila na očeve riječi, ali mu se približi i nježno mu reče:
— Da li vi mene, tatice, baš tako jako volite?
— Volim Vera, kao zjenicu oka svoga. Ti si sada sve moje, nada i ponos.
— Bog zna jedini kakva će biti moja sudbina.. . Tatice moj dobri i dragi!
Vera je oko majke i oca neprekidno obilazila i molila ih neka ostanu barem do Božića u
Kremenici.
— Ovdje bih željela da provedemo Božić. Vama je to svejedno. Evo, svak Ivo piše da je sve
u najboljem redu, pa bismo mogli pozvati njega i Jelu.
Nisu joj odgovorili, ali se nije putovalo u mjesecu studenom iz dvorca Kremenice.
Joža Krnečić je spremio sve za zimu. Mošt se lijepo čistio, a kako je bio ove godine dobre
vrsti, brzo je djelovao kao staro vino.
Pozivao je prijatelj prijatelja, rođak rođaka, a kum kuma da kušaju mošt. Svaki je svoj hvalio,
a to je bila često izlika da se malo više okrijepe. Već po drugi put bio je u pivnici Jože
Krnečića Jiva Šimatić. Pili su vino i hvalili Bogu.
— Sad je ono, hvala bogu, tu, u moji pivnici. Vidiš ti, moj Jiva, lajtići lepo stojiju ka
vojnici. Samo bog daj zdravlje, ove zime bum ja načimal jenega po jenega, nek se zna kad
Joža Krnečić ženi svoja dva sina.
— Nek nam bog da deci slogu i zdravlje! Ni ja ne bum žalil. Nimam tuliku kak ti, ali dve
cure u jen dan pod venac spraviti — to ni sako leto v našem selu.
— To još ni ni bilo! E, nek bu pri nam, kaj ne, Joža!
Razišli su se veseli i radosni, jer su se u svemu slagali i radovali se sreći svoje djece. Ljudi su
u selu počeli nagađati što bi moglo biti razlog toj ljubavi i slozi Krnečića i Šimatića, ali se nije
ništa tačno znalo. Mnogi je dečko bacio oko na Šimatićevu kuću, a cure su ispod oka gledale
na lijepe sinove Jože Krnečića.
U mjesecu studenom već počinje biranje i sklapanje brakova koji se misle sklopiti poslije
Božića. Strine, ujne i tetiće dolaze na misu ranije nego je potrebno. Razgovaraju potiho i
okreću se od drugih. Premda jedna drugu ne čuju, uvijek dobro pogode o čemu se govori.
Jedne nedjelje slučajno su se našle zajedno pred crkvom Bara Šimatićeva i Jana Krnečićeva.
— Falim Isus, Bara!
— Na se veke, Jana! Kak to da si ti tak rano došla? Tek je drugi put zvonilo!
— Moja svekrva me je baš istirala. Veli mi: »Hodi, Jane, nek se ne veli da mi ki smo pri
cirkvi navek kasni dojdemo.« Ja sam si tela nekaj kupiti, ali kad sam se s tobom stignala, bum
se malo podivanila.
— Nekak bu rano zima!
— Meni se to isto vidi, ali meni ni, hvala bogu, niš zima.
— Kaj bi tebi bilo zima, ma, Bare! Ja sam nekaj starija pak mi ni, ti si još mlada! Ne damo se
mi još, hvala bogu.
— Znaš ti, Jane, da me one moje cure ne zameću, ne bi se baš ni dala, ali ovak moram.
— Tebe cure, a mene, bogu hvala, moji dečki.
— Jesu ti, Jane, kak dva jablana.
— Hvala bogu, jesu, ali su i dobri i delavni. Na to sam vesela. Tebi je, Jane, sigurni unak
nekaj rekal tvoj Joža kaj su se oni dva nekak dokončali?
— A je mi rekal. Pustila sam mu na volju, samo bog daj srećno i blagoslovljeno! Nek je sloga
med njimi!
— Ne zati kaj su moje, ali velim ti, snahe ti budu kak se spada. Ne bu te, hvala bogu, nigdi
sram š njimi se ponesti.
Već je pozvonilo za misu. Još su razgovarale. Jedna je drugu prekidala u riječi. Nisu si sve ni
izrekle, ali se već na večernjici govorilo da su se složili Krnecići i Šima-tići, samo bogzna
kak: da li Drago i Mara, ki su stariji, ili možda si četiri?
— Zakaj ne — govorile su žene — vreme im je! Imaju na kaj i s čem! Bute vidili, to bu
svadba! Ak su dečki, jesu i cure!
Jedne večeri bio je Joža Krnečić dobro raspoložen, pa će svojim sinovima:
— Dečki moji dragi, sad smo sami, a vreme ne stoji. Kad idete na mašu, malo se držite bliže
curam Šimatiće-vim.
— Ima to, ćaća, vremena.
— Znam, sinko Drago, da ima, ali tak da znate! Ak je volja božja i vaša, ja i mama bili bi za
to da se sparite po starosti: ti, Drago, s Marom, a Jure s Francom. Kaj ne, Jane? Ak je božja
volja i njihova, nek bi tak bilo! Zeniti vam se je doba, a snahe u hižu nigdar ni prerano. Kaj vi
velite, dečki moji? Je li bi vam bilo po volji?
— Cure su da jim prigovora ni.
— I ja mislim, Drago! A kaj ti, Jure, mučiš? Mi vas silili ne bumo, ali prilike bole ni cure
lepše mi ne znamo.
— Čast, ćaća, ali još imamo vremena.
— Sinko Jura, ne bu to jutri. Ali nek se zna! Božić je blizu, a ja bi odmah po Božiću vas
oženil na jen dan. Dve sestre i dva brata.. . Nek se zna pri čiji je hiži svadba!
Drago se veselo smješkao, a Jura se okretao na klupi kao da ne sjedi sigurno.
— Dečki moji, cure su dobre i zdrave i iz poštene obitelji. Mejaši smo, a danas-jutri bi se
samo iskopali. Ali ako ste vi gde drugdi bolju priliku našli, vi mi recite, ja vam ne bum branil.
— Nismo, ćaća. Nismo još na to ni mislili. Kaj ne, Jura?
— Da, da, tak je! Kaj bi mislili, još ima vremena.
— Kaj bi bilo vremena, lepi vnuki moji? Stara mama je već s jednom nogom v grobu, ali bi
još rada zibala, a mogla bi zibati dve zipke najenput.
— Vi, stara mama, navek onak kak iz puške. Već vi mislite na zipke.
— Nek na kaj? Zipke, zipke, sinko dragi! Hiža proživi kad se zipke zibaju. Božić je blizu.
Božićnice u džep pak, po našem starom običaju, kaparite cure!
— Dobro, dobro, stara mama, imam vremena.
— Jura i Drago, ako vi kaj imate protiv, odmah recite! Ja sam se i prijatelj Šimatić dokončali,
a i mama je divanila s kumom Barom.
— Niste morali, ćaća. Cure su nam po volji, ali još se je moći ispred oltara povrnati, kaj ne,
Jura?
— Znam ja, dečki, ali pošten čovek se ne igra s rečarn. Reč je reč, ona se ne veže za štrik.
No, Jura, kaj misliš?
— Kaj ja znam, Drago. — Zatim se okrene ocu i reče: — Ja sam mislil, ćaća, kaj bi još čekali
sa ženitbom. Proti cure nemam niš, ali nek bi se sad Drago oženil.
— Ja imam dve komore, pa hoću da se ženite obadva. To je moja želja i moja volja — oštro
reče Joža Krnečić.
— Nismo mi protiv, ali kaj budu rekle cure? Eh, ćaća, to niste pitali.
— Ne bi vi bili moji vnuki kad bi se našla cura ka vas ne bi tela. Ja bum se okrenila, ako bog
da, na vaši svadbi. No, jesmo li se dokončali, dečki?
— S naše strane jesmo, samo kaj budu rekle cure? Kaj ne, Jura?
— Da, da, kaj budu rekle cure? Jura, daj polić stari mami! To je stara navada, ta se mora
zapiti.
Još su neko vrijeme sjedili i pili, a onda se razišli na počinak.
Jura je otišao prvi, sjeo na kraj kreveta, naslonio na ruku i dao se u misli:
»Zeniti se moram! Je li mi cura po voli? O, ćaća i mama, kak vam bum rekal, ni? Meni se vu
srce zasekla cura našega vlastelina. Ženiti se ... Kako ja čeznem za tim, mili moj bože! Još
sam se u vojski tome veselil. Zeniti se i saviti svoje gnezdo s dragim mladim stvorom... Nis ni
mislil s kojom. Znal sam da mi je Bog već odredil. Zeniti se, da, ženiti.. . Franca je cura,
dobra i lepa, a znam joj i ćud. Kak bi ja bil sretan i presretan da me ni ona napast snašla! O, je
li mogu biti veće muke; ženiti se moram, a moje je telo otrovano. Kak bum ja Francu ženil? Ja
ju bum varal! Znam svoje srce ... Ne bu nigdar pri nji. Joj, da ji more gdoj reći pak da me neće
... Zakaj ju moram varati? Kaj ji bum rekal: »Ja te, Franca, neću! Drugu oću, a ta druga je
Vera, ćerka vlastelinova.« Rekla mi bu da sam lud. Onda me budu na špot i sramotu vrgli.
»Vere mu se oče, gospodske cure mu se oče, a ona ga neće ni pogledati već bedaka dela iz
njega.« Vera, Vera, povrni mi moj mir i zadovoljstvo! Pak kaj je ona kriva? Kaj sam ja znal
da bu ona draganje i kuševanje doneslo to kaj je? Bilo je to se silom! Tel sam oprati pred nju
moju mušku čast. Opral sam ju, istina, ali sam i sebe namočil da se od tega nigdar osušil ne
bum. Vera, kak si ono rekla: »Otrovali smo se!«
— Kaj ti, Jura, mudruješ? Daj si lezi! Još malo bumo skupa spali, a onda saki sa svojom
ženom, ako bog da!
— Dobro je, Drago, samo ti spi!
— Kaj bi ja spal? Mislim sad ne ženidbu. Kaj misliš, da nam daju one Simatićeve obrisače?
— Pusti me, Drago, meni se drugo po glavi mota.
— Onda ajde spat! Nek se jutri mota. Ti s merom sobom lomaćeš i divaniš kak da stara
mama kudelju prede.
***
Presvijetli je gospodin Matija pl. Jurić dobio list iz Zagreba od svoje kćeri Jele, koja javlja da
neće moći doći božićevati u Kremenicu. Ne osjeća se potpuno zdrava, a kolima se mora dosta
daleko voziti. Dalje piše Jela:
»Dođite, dragi moji, u Zagreb, da vidite kako sam uredila svoj dom. Moje drage Vere sam se
tako poželjela da vam toga ne mogu reći. Za tebe, draga Vera, imam toliko novosti, premda si
nas sve upravo zapanjila onoga časa kad si odbila Edu pl. Pušića. Mnogo se o tebi govori.
Teta Ana se ne može smiriti. Svakoga plaši riječima: »Nemojte se ni približiti Veri! Kada je
odbila dra Pušića, tko će njoj onda biti po volji?« Tako ste se zavukli u Kremenicu kao zadnji
zagorski šljivari.«
— Jesi li čula, Vera, što piše Jela? Moramo se zaputiti što prije. Ti, draga Eva, spremi sve!
Putovat ćemo vlakom, jer je kolima i odviše dugo. Zima je pred vratima. Ti ćeš, Miško, ostati
na dvoru. Slušaj upravitelja, a plaća će ti se povećati, jer si dobar dečko.
— Presvetli gospon, ne bum mogal ostati! Ja sam se nakanil ove zime ženiti. ..
— Vidiš ti njega! To je lijepo — a čijom se ti curom ženiš, Miško?
— Je, presvetli, sebi sam para našal. Sirota je kak i ja. Roza, kćer Pere Brebrića.
— Naša dobra težakinja! Dobro, Miško, ženi se samo, od mene ti ne fali dar. Kak se po selu
divani, hoće li biti mnogo svatova?
— Oće, oće, presvetli. Zupančev Jiva ženi se od Ko-vačića Štefe, sin Stepinca Jure se ženi
cerom Bana Mar-tina. Skoro sam pozabil reći, Jože Krnečića sini uzimaju ceri Jive Šimatića.
Da, da, presvetla gospodična.
— Velite da se žene baš njegova oba sina?
— Točno! Veli se: Drago ženi Maru, a Jura Francu. Tak su to oni mudrijaši složili. Znate,
presvetli, mejaši su na čuda mesti. On ima samo ceri, a ovaj sine.
— Tako to ide, moj Miško I Bome ne bi tebi dao Ši-matić svoje kćeri!
— Ja je nis ni iskal, presvetli.
— Ne bi je ni dobio, moj Miško!
— Znam to, presvetla, ali ja sam sretan s Rozom.
Veru je strašno potresla vijest da se ženi Jura Krnečić.
»Jura se ženi... Jura ...«
Nije se mogla nigdje više smiriti. Misli su joj letjele. Sva je drhtala:
»Ja ga volim! On za mnom luduje, pak se samo jednostavno ženi. Vidjela sam ja njega kak se
prehaja po cesti: sim i tam . ..«
Presvijetli Jurić bio je već nemiran u dvorcu Kreme-nica. Još nikada nije tako dugo tu
boravio. Svaki dan je požurivao svoju suprugu da se spremi, ali je ona radi Vere zatezala što
je više mogla.
— Ja nikako ne mogu razumjeti zašto Jela ne bi došla u Kremenicu. Ovdje bi se oporavila.
Sada tek opažam, majko, kako je lijep i čaroban ovaj kraj pokriven snijegom.
— Dosta je, draga Vera, te ljepote! Više ne mogu odgađati.
O polovici mjeseca prosinca počelo je spremanje u dvorcu Kremenica. Odrediše dan kad će
otputovati u Zagreb za Božić.
Vera je bila nemirna. Rijetko je izlazila na jahanje tako da je to primijetio i sam presvijetli
gospodin.
— Vera, ja te ne pojmim! Radi tebe ostajemo ovdje, a ne uživaš u snježnoj prirodi koliko bi
mogla. Sutra ću ja izjahati s tobom.
Vera je voljela svoga oca, ali se jahanju s ocem nije osobito radovala, jer je tražila priliku da
svakako prije odlaska u Zagreb govori s Jurom. Otkad je čula da se ženi, nije našla nigdje
mira. Noću nije mogla spavati, već je umovala što da učini. No u njoj je ipak ostala odluka da
se mora s njime sastati.
Otac je s Verom izjahao samo jedanput. Kako je bilo odlučeno da se putuje za nekoliko dana,
Vera je prije i poslije podne sama odlazila na šetnju. Odlučila se sastati i bilo na koji način
dojaviti Juri, ali joj se prilika nije pružila. Željela je da ne bude napadno. Često je Vera vidjela
Juru kako napaja volove u potoku nedaleko od dvora. Dugo se zadržavao i osvrtao na dvor.
Vera je sve to promatrala. Bila je uvjerena da on misli na nju, samo se čudila kako se on ipak
odlučio na ženidbu.
Nekoliko dana pred odlazak iz Kremenice ostala je Vera kasno na šetnji. Jahala je polagano
na konju do crkve i natrag u selo. Dan se primicao kraju, nahranjeno blago išlo je zadovoljno
na vodu. Vera se svima ugibala i strpljivo je čekala dok svi nisu prošli kraj nje.
Vera je prolazila gore dolje cestom, ogledavajući se na sve strane. Tko bi je pažljivo
promatrao, vidio bi da nekoga očekuje.
Vera izdaleka opazi kako i Jura tjera volove na vodu. Okrene konja natrag, prođe preko
potoka, te produlji dalje po cesti. Jura je isto tako opazio Veru pa je počeo odmah napadno
vikati na njih, samo da ga Vera može čuti. Volovi su sami pošli na vodu dok je Jura stajao na
mostu i držao ruke u džepu svojih bijelih hlača. Fućkao je tiho i umilno kao da moli svoje
volove neka što dulje ostanu i napiju se vode.
Malo je mario za njih. Cijelo se vrijeme obazirao na Veru koja se približavala mostu gdje je
on stajao. Osjećao je blizinu njezina konja, ali se nije okretao na onu stranu, već je i dalje
fućkao premda je podrhtavao od uzbuđenja.
— Jesi li napojio volove, mladoženja?
Jura okrene glavu i pogleda Veru dugim pogledom. Nije mogao skinuti očiju s nje.
— Sto me tako gledaš? Zar sam ti se opet nešto zamjerila?
— Kamo sreće da mi se možeš zamjeriti. Bježi! Bježi od mene! Kaj te još drži u
Kremenici? Nemaš duše ni srca ... pusti me u mojoj muki samoga .. .
— Jura! Čuj, u nedjelju poslije podne čekaj me kod kapelice svetoga Ivana. Jesi li me
razumio?
— Jesam, pri kapelici svetoga Ivana.
Vera ga je ostavila na mostu. Volovi su već davno otišli s potoka dok je Jura još govorio sam
sebi:
»Pri kapelici svetoga Ivana u nedjelju poslije podne .. . kapelici svetoga Ivana.«
Došli su i drugi sa svojim blagom na vodu, te su pre-nuli Juru iz njegova snatrenja. Jura pojuri
za volovima kao da ga vile gone, utjera ih u staju, sveže im lance oko vrata i svakom na glas
reče:
— Pri svetom Ivanu ... pri kapelici svetoga Ivana.. . Sav je drhtao od uzbuđenja. Nije se
mogao nikakva posla prihvatiti jer su mu misli bile uzburkane. Njemu su još šumile u ušima
Verine riječi:
»U nedjelju poslije podne pri kapelici svetoga Ivana.« Vera se vratila u dvor i predala konja
sluzi. Pošla je u odaje, gdje je našla majku kako priprema stvari koje će sobom ponijeti u
Zagreb.
— Dobro veče, majko!
— Bog ti dao, drago dijete! Jesi li se lijepo danas provela?
— Jesam, majko, jesam.
Vera pođe k njoj te je mimo svoga običaja nekoliko puta poljubi i čvrsto zagrli.
— Već sam se odučila od toga otkad nema Jele. Da znaš, Vera, kako mi to godi, češće bi to
činila.
— Danas, majko, osjećam veliku potrebu. Nisam ja tako tvrdoga srca kako se čini.
— Znam, znam, ti si moje drago i ponosno dijete.
— Nisam više, majko.
Vera pođe do majke te je opet stane ljubiti i grliti.
— Vera, znaš da ti iskreno kažem, ovo ti ne pristaje dobro. Moja kći, moj ponos, pa da
iskazuje pretjeranu nježnost!
— Danas mi je to potrebno, dragi moj tatice. Osjećam danas najbliže majčino nježno i dobro
srce.
— Dosta je, dijete dosta! Skini jahaću opravu pa dođi na večeru. Ako ti je što na srcu,
povjeri se svojoj majci.
— Daleko je to još! No vaša ponosna Vera možda će mnogo, mnogo trebati vašega srca.
Čudno je bilo Verino ponašanje kad se vratila sa šetnje. Nitko nije pridavao nikakve važnosti
njezinoj nježnosti. Vera je zbog svojih nazora i odlučnosti bila za roditelje neko biće nad
njima, a ne njihova kći.
— Ja sam uvjeren da naša Vera ima dobro srce.
— Srce je njeno kao i tvoje, uvijeno u gordost i ponos. Treba koprenu skinuti, onda je ono
dobro i mekano. Je li tako, Matija?
— Tako je, tako. Ja sam prema tebi uvijek jednak.
— Gord si, Matija, i ohol, to ti je jedina mana, ali ja sam došla do uvjerenja da je to rođeno u
tebi.
— Svakako sam nešto drugo nego ovi prosti seljaci. Ja sam učen, bogat, staroga sam
plemenitoga roda. Kultura se ne stiče lako.
— Vjerujem ti, dragi Matija, i nastojim te kao plem-kinja uvijek u tome shvatiti.
— Zahvalan sam ti, samo me uvijek nešto oko srca stegne kad pomislim da se naša Jela udala
za čovjeka koji nije plemić.
— Vidiš da je sretna. Svaki redak u njezinu pismu odiše srećom i zadovoljstvom. On je
visoki vladin činovnik i kreće se u najboljem zagrebačkom društvu.
— S Jelom je svršeno. Ali tu je još moja Vera, ona će osvjetlati naš stari rod. Uvjeren sam da
će se naša Vera ogledati najmanje za barunskom krunom ako ne i grofovskom. Eva, da se to
dogodi, bio bi ostvaren san moga života.
— Ti, Matija, vječito želiš za zetove barune i grofove! O tome sanjaš otkad su nam se rodila
djeca.
—- Eva, ja za tim žudim i sretan ću biti. Uvjeren sam da moja Vera nije badava odbila
bogatoga plemića doktora Pušića.
Vera se vratila u veliki salon obučena u raskošnu kućnu haljinu. Ušla je kao uvijek žurno,
tako da je od nje strujila snaga života i poleta.
— Dođi, ponosu života moga! Baš smo sada govorili o tebi. Daj poljubi tatu svoga, sliko i
priliko moja!
Vera poljubi oca koji je privine na svoja prsa. Matija pl. Jurić bio je sav blažen. Iz izraza
njegova lica kao da izbijaju riječi da će Vera biti kruna staroga plemenitoga roda Jurićeva.
***
Crkvica svetoga Ivana leži izvan mjesta Kremenice na prekrasnom položaju. Sve je pokriveno
prvim snijegom, samo se zidovi crkvice čine smeđi. Tornjić pokriven bakrom koji je tokom
vremena pozelenio, daje dojam kao da čuva sa svoje visine valovito gorje, zasađeno
plemenitom vinovom lozom.
Pod tornjićem svetoga Ivana stoji mlad čovjek te svaki čas svraća očima na put, neće li se
pojaviti ona koja je ovaj sastanak odredila.
Premda je svuda bio snijeg, čovjek je više puta skidao svoju crnu kapu te brisao lijepo visoko
čelo koje se orosilo od uzbuđenja; sam je u sebi počeo razmišljati:
»Ovo je zadnji put kaj se bumo skupa divanili. Ona će otiti, a ja se bum moral oženiti. Kak to
bu, mili moj dobri Bože? Ona je mene zatrovala. Ja ne delam niš, ne jedem, ne spavam... Da
ta cura roda gospodskoga nije pokraj mene ... Ah, kakva me nesreća stigla. Kaj ona hoće od
mene? Daj Bože, da mi povrne moj mir i da je pozabim na sve vijeke!«
Okrene se i opazi kako se uz brdo penje konj Vere plemenite Jurićeve.
Jura je počeo drhtati cijelim tijelom.
»Ona ide, drži reč.. . Kaj će mi reći; oće li mi povr-nati mir koji mi je razorila?!«
Vera je već došla do crkvice. Siđe s konja te poviče Juri:
— Kakav si ti dečko! Nisi ni izišao pred mene da mi privežeš konja.
Jura prihvati uzde i priveže konja o drvo kraj kapelice.
— Nisam tel dojti pred tebe! Strah me je! Ne znam kaj mi nosiš: mir ili otrov! Strah me je
tebe, curo roda gospodskoga!
— Jura, da li se uistinu mene bojiš?
— Bojim se tvoje blizine! Strah me je, trpim i bolujem ... Ne znam ti opisati svoje patnje.
— Jura, daj mi ruku i gledaj me mirno u oči.
Jura joj pruži ruku te je pogleda u oči. Sav drhćući od uzbuđenja izusti:
— Kaj oćeš od mene? Imaš li ti srca i duše? Zakaj se igraš s mojim životom? Ako si bogata i
gospodskoga roda, ali u tebi je duša kao i u meni. Znaš li ti da je Bog velik i svemoguć?
— Znam, Jura, već dugo to znam i osjećam. Zato sam danas i došla ovamo.
— Po kaj si došla, reci?
— Jura, ako me mrziš, onda idem odmah i nikada me više nećeš vidjeti. Nemoj me zvati više
curom, nego me zovi imenom.
— Ime ti je lijepo! A znaš li kaj znači?
— Jura, došla sam te pitati da li je istina da se uskoro ženiš?
— Ženim se, Vera, ženim. Znaš naš seljački život! Otac mi je našal mladu, pak se ženiti
moram.
— Ti se dakle ženiš, Jura?
— Moram!
— Kažeš, da sam te otrovala; a nisi nikada mislio da si i ti mene otrovao, pa ipak se ženiš.
— Kaj bi drugo napravil?
— Ti, Jura, ništa ne misliš na mene?
— Nemoj mi to govoriti, Vera! Po danu i noći mislim na te. Kam se god okrenem, tebe
vidim. Ti si pred me-nom i za menom. Od tebe jesti niti spati ne morem.
— Je li to istina, Jura?
— Ja lagati ne znam. Ono kaj velim, previše je malo od onoga kaj trpim i osećam, a ne znam
izreći.
— Jura, znaš li da te imam rada?
— Ti, Vera, oćeš mene opet vrći na špot i sramotu, ili mi oćeš dušu i srce raspeti na križ.
Vera, Vera, imaš li ti srca?
— Imam, Jure, i to srce za tebe bije.
— Vera, znaš li kaj divaniš? Tvoje oholo gospodsko srce da bije za mene siromaha seljaka!?
— Bije, Jura, tako da ne čuje nikoga, ni oca ni majke ni roda . ..
— Vera, znaš li da je nebo visoko, a zemlja tvrda?
...Sve sam to, Jura, dobro promislila! Dugo sam se borila, ali sve je nadjačalo moje srce.
— Draga i mila Vera, tu pod tom finom opravom tvoje srce bije za mene, prostoga seljaka?
— Bije, bije, jer si me otrovao!
Prihvativši Verine ruke Jura klekne u snijeg i reče:
— Vera, na koljenima klečim pred tobom. Kunem ti se bogom svemogućim i sveznajućim,
ja to nisam tel. Drugač sam mislil, ali to je samo po sebi posle došlo. Vera, mila Vera, da
mogu to izreći kaj je od onda po moji duši prešlo... Moje patnje i osjećaje bog je poslal
na tebe. Vera, kaj bu iz mene? Ti me imaš rada, srce ti bije za mene: ali ti budeš otišla med
tvoj svet, a ja bum ostal i moji ljudi ne budu nigdar razmeli moje muke. Ziviti moram, Vera, a
kak dugo, to ne znam.
— Jura, zašto me tako tužno gledaš? Ustani da ti nešto kažem.
— Reci mi, Vera, čim prije! Reci mi, a onda beži od mene. Ti budi sretna, a meni, draga, ne
dohajaj nigdar .. . nigdar više pred oči.
— Jura, Cuj!
— Kaj je, Vera?
— Zašto se držiš tako? Nije sve propalo Jura.
— Mome srcu ni mojoj duši nigdar leka ne bu. Sretan sam Vera i sretan bum vumrl kaj tvoje
srce za moje bije. Ali još mi bu teže, kaj znam da je tako.
— Jura, kako ti misliš da će sada biti?
— Ne znam, Vera, ali ćutim da je dolje tvrdo, a gore visoko.
— Jura, tako je, ali se ono što je visoko može spustiti nisko.
— Vera, znaš li ti kaj divaniš?
— Znam, Jura, ja sam zato došla da ti kažem.
— Vera, mila Vera, ne divani dalje! Lahko je reći, ali teško je reč održati.
— Dugo sam mislila i što rečem, ne porečem. Ja sam ti došla reći da se ne ženiš, nego da
uzmeš moj život pod svoje okrilje.
— Vera, imam te tak rad kak slepac vida, kak majka dete svoje! Zeđam za tobom celim
životom, ali pazi, ne obećavaj mi se, ne buš mogla reći držati.
Juri su ruke drhtale, a lice mu je oblio hladni znoj. Oči su mu igrale kao da će iskočiti.
— Znaš li Jura da sam ja Vera plemenita Jurić? Ja ti vjeru dajem i održat ću je. Znaj, Jura,
nema snage na zemlji radi koje bi ja pogazila zadanu riječ.
— Ti Vera, plemenita Jurićeva, ti meni daješ reć!?
— Dajem, Jura, za sve vijeke vjekova.
Jura Krnečić nije više mogao dočekati Verine riječi. Uzeo ju je u naručaj i pritisnuo k sebi.
Počeo joj je ljubiti lice i usta. Vera je uživala u njegovim strastvenim poljupcima, u njegovoj
snazi. Jura ju je ljubio i govorio cijelo vrijeme:
— Bog je nagradio moje patnje. Draga i mila Vera, ti buš moja ćeli život.
— Da, Jura, cijeli ću život biti tvoja.
— Ja te bum Vera, navek na svojim rukama nosil. Ti buš moja molitva, ti buš moj život. ..
— Tvoja Jura tvoja... Znam da sam ja Vera plemenita Jurić tvoja, ja koja sam te nazvala
»prosti seljače«.
— Mila moja, ohola i gorda vlastelinka. Reč si dala meni seljaku.
— Znaš li Jura, kad me ovako ljubiš i grliš, onda mi dolaze na pamet riječi koje si mi kazao
»pod Lozom«: »Ako te uzmem, curo roda gospodskoga, i zarinem u ovu brazdu, osjetila buš
moć zemlje!«
Da, Vera, tak sam ti rekal. Znaj, zemlja ima svoju moć.
— Sada mi mirišiš po zemlji! To me opaja, to me privlači k tebi.
— Vera, Vera . ..
— što bi želio reći, Jure?
—- 2elio bih, da to ovako večno traje.
— Sada me pusti Jure da se malo pametno porazgo-vorimo.
— Vera, reci što misliš! Ja ne znam niš misliti, samo znam da mi je duša i srce smireno.
—- Jura, ja sam ti vjeru dala da ću biti tvoja. A sada moramo pripraviti naš rod. Neka viša sila
nije mi dala da te odbacim. Sretna sam uz tebe Jura, i vjerujem da je to moć zemlje.
—- Vera, mila Vera, moj spas je onda u moći zemlje.
— Jest, Jura, u moći zemlje.. . Nju osjećam na sebi! No sad je vrijeme da idem kući. Mi ćemo
biti svoji cijeli život i zato je bio potreban naš sastanak. Sveti Ivan nam je svjedok.
Jura opet stane ljubiti i dragati Veru koja mu je ležala spokojno i sigurno u naručaju, gledajući
ga kao svoju sudbinu.
— Odnesi me, dečko moj, do konja! Daj, ljubavi moja! Neka bude naša ljubav za sada samo
naša tajna. Moj je otac moćan i silan, a ponosna je u njemu svaka žilica. Mogao bi te u svojoj
naglosti i sili lišiti života, moj dečko ljubljeni.
—- Čuvaj se, Vera, svoga oca! Pazi kako ćeš ga pripraviti. Volim svoj život, ali za tvoga ću
još više drhtati.
—- Za dan dva mi ćemo u Zagreb. Ne mogu više otezati, a nije mi potrebno, jer smo se
dogovorili.
—- Draga Vera, kako ću te teško čekati.
— Dugo to neće trajati, Jura. U Zagrebu neću ocu ništa reći, jer ne bi onda došao u
Kremenicu. Rekla sam ti, bit ćemo svoji, ali još ni sama ne znam kako će sve to biti. Riječ
sam dala i održat ću je.
— Ja bum ćaći rekal da se ženiti neću još ove zime.
— Jesi li ti, Jura, možda onoj curi nešto govorio?
— Nisam Vera. Znaš kak je pri nas na selu: otac se dokončal s njenim ocem. Da ni bilo tebe
Vera, ja ne bi niš imel proti cure. Lijepa je, zdrava i delavna. Kad mi je otac rekal da ću se
ženiti, bilo mi je tak kak da mi nožem po srcu para. Nisam imao mira nigdje, i sve me je više
pratila tvoja slika i prilika. Ne znam Vera kaj je to bilo, ali od onoga dana ti si zašla u ćeli moj
život.
— Ja, od onoga dana u »Lozi« kad si me bacio na zemlju.. . mislila sam te poslije toga dati
uništiti i lišiti života, ali i sam vidiš što se iz toga izrodilo. Ja Vera, ohola i gorda kao moj
otac, napuštam sve i uzimam tebe seljaka, ja kći svoga moćnoga vlastelina! Shvaćaš li ti to,
Jura?
— Nisam shvaćao Vera! Nisam u to ni u snu vjerovao. Ne, nešto mi je govorilo: »Pusti Jura
te misli! Znaš li, tko je i što je ta cura! Neće se nebo spustiti do zemlje radi tebe prostoga
seljaka.«
— No jesi li vidio čuda? Spustilo se tvoje nebo radi tebe do zemlje. Privukla je tvoje nebo
moć zemlje.
— Ti buš Vera, nebo moje.
— Ne Jura, ti budeš nebo, a ja ću biti tvoja zemlja. Pripravna sam snositi sve tegobe života.
— Vera, mila Vera, kako ti divaniš ... Ti buš moje sunce koje ću nositi večno na svojim
rukama.
— Sada mi daj ruku! Vrijeme je da idem. A sada ću ja tebe poljubiti prvi put. Ti ćeš biti
jedini koga ljubim i koga ću ljubiti.
Vera se popne na konja a Jura joj dodade uzde. Vcra krene konja dok je Jura išao uz nju ne
skidajući oka s njezina lika. Govorili nisu ništa, nego se gledali.
— Jura, s bogom!
— Vera, bog te pratio!
— Možda se još vidimo, ali govorit nećemo moći. Budi bez brige, ti si moj a ja vječno tvoja.
Jura je zastao na brežuljku dok je Vera potjerala konja put dvora Kremenice. Glavom su
joj se rojile misli:
— Moja je sudbina odlučena. Vezala sam se uz njega. Ja, Vera, bit ću žena ovome seljaku.
Shvaćaš li ti to, Vera, ti gorda i ohola kćeri vlastelina presvijetloga i velemož-noga Matije
plemenitoga Jurića?
Kad je došla do župne crkve, uspori konja. Približila se Krnečićevoj kući. Gotovo sasvim
zaustavi konja i pogleda kuću kao da je prvi put u životu vidi.
Ovo će biti tvoj dom, Vera! Jedna komorica bit će stan ohole Vere, hćeri vlastelinove.«
Još se nekoliko puta okrenula prema Krnečićevu domu, a onda je okrenula putem na lijevo u
dvorac Kremenicu.
U susret joj je došao sluga i preuzeo od nje konja. Vera se zatim uputila stubama u veliki
salon gdje su je čekali roditelji.
Vera uđe u salon i pozdravi roditelje. Majci reče tronutim glasom:
— Majko, poljubite me i blagoslovite da budem sposobna podnijeti život koji mi je sudbina
dodijelila.
— Kakve su to misli, dijete drago. Ti vesela i nestašna Vera tražiš blagoslov od mene za
budući život
— Da, majko, to vas molim.
— Bog, te blagoslovio, milo dijete! Neka te prati Svevišnji Bog. Znaš da ti majka samo
dobro može želiti.
— Žalosna si Vera! Je li ti se možda nešto neugodno desilo?
— Nije ništa neugodno, tatice dragi, već obratno upoznala sam milinu života!
— Danas ne poznajem svoje drage Vere! Takvu te ne volim. Ja želim svoju Veru vidjeti
junačku, ponosnu kao nekad. Ostani moja kći gorda i ponosna, a ne mekušac. Vera i nježnost
— to se ne slaže!
— Pusti Matija Veru, ona je još dijete! Kad je tako nježna, meni je draga.
Jura Krnečić se vraćao od kapelice svetoga Ivana korak po korak. Putem je razmišljao o sreći
koja ga je snašla.
»Ona, Vera, mislila je na mene . .. To je sudbina božja! Dobri Bože, vjerujem u tebe. Tu je
pomogla velika milost tvoja. Ona vlastelinova kći dala je reč da će biti moja za ćeli život.
Bože moj dragi da se nije našalila s menom?«
Hladan ga znoj oblije svega. Na čas mu prestanu sve misli, stegne mu se srce i zaustavi dah.
Brzo sabere misli i glasno reče da je sam sebe čuo:
»Kako sam je smio vrijeđati? Ona je cura jedina svoje vrsti na zemlji. Njezina je reč svetinja,
to sam osjetio svojim celim bićem. Vera je moja za ćeli život.«
Došao je do kuće prije nego je želio. Zatim je skrenuo uz stube i stupio u sobu u kojoj je
našao majku i baku. Zastane na vratim i pozdravi ih s »Falem Isus!«
— Na vijeke falen, na vijeke, sinko!
— Mama, draga mama, na vijeke za cijeli život ona je moja!
Uhvati majku oko struka te se nekoliko puta okrene s njome po sobi.
— Pusti me, sinko mili, tvoja sam majka i ostala bum! Kak bi i drugčije mogla!
Jura se veselo nasmije, jer je primjetio da ga majka nije razumjela.
— Draga mama, moje je srce veselo, puno sreće i zadovoljstva.
— Sinak mili, takvog te želi na vijeke majčino srce. Vesela sam i zadovoljna kak da je se
moje kaj očima pregledati morem.
— Kaj imaš tiču pod kapom da ju skinati nećeš?
— Tiču, stara mama, tiču sam dobil i to onakvu kakvu nigdar više ne bu dobil ni jen Krnečić.
— Ti si se, Jure, negde napil! Kaj ti je?
— Pijan sam, ali od vina koje ni više za stare babe.
— Bum ti ja dala staru babu pod nos! Nis je tvoj par!
— Pustite ga, mama, dost je bil žalosten! Moje srce se migeće od veselja i milja kad ga ovak
veseloga vidi.
— Stara mama, da vam je videti moje srce .. . Danas je sretno i veselo kak još nigdar ni bilo.
— Bu ti, Jura, još veselije za koji mesec kad nam do-pelješ pod vencem mladu.
— Bude i to, samo bog daj zdravlje.
— Franca je cura baš od oka. Dvam bratam dve sestre! Dulje se drži na kupu.
— Samo da bu mlada pod vencem, kaj ne stara mama? Da bi i vi mogli malo na svadbi
potancati.
— S tobom ja danas ne morem, ali kakav jesi da jesi, moj si pravi vnuk.
— Takvu vas imam rad, stara mama!
***
Još koji dan i Božić je pred vratima. Sve se veseli i sprema, a kako ne bi i imućna kuća Jože
Krnečića. Jana mijesi pogače i gibanice, a pomaže joj i stara svekrva. Jedna drugoj govore:
— Ako bog da, drugi Božić nećeš ti, Jane, mijesiti. Bit će pri hiši dvije mlade snašice. Bit će
mladosti i radosti.
— Samo bog daj zdravlje, šega će biti, stara mama!
— Dečki, pobrinite se za smrek da ne bu samo kakva kita u kutu! Bila bi sramota vaša!
— To je naša briga, stara mama.
— Božić je pred vrati, a smrek je još u lozi. Dok sam ja bila mlada, tri dana prije Božića
smrek je bil v pivnici. Sigurno je sigurno! Smrekov ni na sakim mestu.
— Ajdemo Jura da ne čujemo bajanje stare mame.
— Blago vama dok vas gdoj na dobro puti.
— Jura, idemo po smrek!
Osvanuo je Božić sav u svom sjaju i veselju i radosti rođenja Kristova. Rodio se Bog koji će
donijeti spasenje svijetu. Ta radost ponavlja se svake godine u kršćanskom svijetu u
gradovima, a još svečanije u selima.
Selo Kremenica nalazilo se u istom raspoloženju. Slavljenje Božića još se više očitovalo u
tome što je tamo običaj da se daruju božićnice. Osobito je među mlađim svijetom običaj da se
skazuje pažnja koja redovito svršava sa ženidbom.
Djevojke su izišle u novim lijepo vezenim rubacama i s novim svečanim rupcima. Muškarci
su imali nove čizme, odijelo ili kapu. Svatko nešto novo nosi na sebi za Božić, pa bio makar i
najsiromašnijega roda; osobito se u tome istiću budući mladoženje.
Drago i Jura Krnečić iziđoše iz svoje kuće kao dva jelena. Majka je stajala na vratima pred
kućom i od milja ili se nije mogla nagledati. Povikala je za njima, tek da nešto kaže:
— Jeste li želi, dečki, molitvene knjižice sobom?
Obojica su se okrenuli majci i smiješeći se glavom potvrdili da jesu. Na sebi su imali kape od
perzijskoga janjeta, suru halju ukrašenu crvenom vrpcom, bijele suknene uske hlače, ukrašene
modrom širokom vrpcom, crne čizme s tvrdim sarama, lijepo ulaštene. Lagani hod im je bio
tih i miran kao njihanje jablana na blagom vjetru.
Bili su krasni tijelom i dobroga ponašanja. Sinovi su prvoga gospodara u selu, pa nije ni bilo
čudo što je oko mnoge djevojke svrnulo na njih. Govorilo se da će se ove zime ženiti obojica.
Pred crkvom su se razišli svaki svojemu prijatelju i čekali u razgovoru zvono k misi.
Među djevojkama stajale su i Šimatićeve kćeri, Mara i Franca. Srca su im nemirnije tukla kad
su spazile Krnečićeve momke.
Znale su one za dogovor svojih roditelja, ali pred drugima vrijedi više božićnica od dečka
nego svi dogovori roditelja.
Poslije mise izlaze dečki prvi iz crkve. Djevojke prolaze, a dečki kao od šale daruju
božićnicama one koje su im po srcu. Redaju se djevojke pomiješane s mladim sna-šama, ali
svaka od njih sa zebnjom u duši čeka božićnicu:
Drago Krnečić spazi Maru Šimatićevu, nasmije se i pruži joj jabuku. Mara se sva zbuni i
spremi jabuku, a srce joj se napuni milinom kao da je cijeli svijet njezin.
Okrene se i pojuri kući sva sretna i vesela ni ne čekajući sestru Francu. Bila je uvjerena da će i
ona doći s Jurinom jabukom.
— Ni mene vidil! Skrila sam se za Jelu tetčevu ... On je i sramežan, lahko mi i jutri da —
tako je govorila Franca, ali u srcu je osjećala drugačije.
Usjekao joj se u srce najljepši dečko cijele župe, osobito od onoga vremena kad je otac rekao
da je »dokončal« s mejašom Krnečićem.
— Skrbite se za ruho, moje mile cure, ove zime ako bog da zdravlje, promijenit ćete svoje
življenje.
— Niš to ni moja Franca, jer jabuka ni. Reč mejaša Krnečića više vredi nek se božićnice... A
morti ju je i doma pozabil.
— Pak ja ćaća i sama znam! Velim vam, ni me niti vidil.
— Reč je reč! Krnečić je prvi gospodar, a nis, fala bogu, ni ja zajdnji. Cure ste zdrave da vam
para treba iskati. Složili ste se baš kak treba. To je dobro za nas, bome i oni ne bi lepše i bolje
našli. Kaj ne, ženo? To se samo po sebi zna.
Franca se vratila s večernje i sutradan s mise, ali nije jabuke dobila od Jure Krnečića.
Teško joj je bilo, ali nije nikomu ništa rekla već je sama u sebi mislila:
— Morti ga je otac prisilil da me za ženu zeme? Morti je drugu našal? Joj meni, kakva bu to
sramota! Kaj je tak odmah bedasto mislim? Kak bi to bilo: kum Krnečić i kuma Jana su se s
ćaćom i mamom dokončali pa da ne bu nikaj. Ne bi se oni dokončavali da nisu dečki pristali.
Znam ja to, ali zakaj mi ni božićnice dal? Onak lijep i pravi dečko, pak da je sramežljiv . .. ?
Na večer blagdana Svetih triju kraljeva bila je obitelj Jure Krnečića kod večere. Raspravljali
su taj dan događaje kod posvete vode.
— Ljudi su kak živine! Župnik je blagoslovio dosta vode, fala bogu, ali su se jagmili za vodu
kak da je bude kemu sfalilo.
— Kam si ti Joža vrgal vodu?
— Znaš Jana da je na mestu, tam gde navek stoji blagoslovljena voda.
— Dobro Jože, znaš i sam da nam bu ove zime rabila. Ako mili bog da zdravlja, bumo
blagoslovili svoju milu decu kad pod vijencem u nižu dojdu.
— Mislil sam i ja na to, moja Jane! Kaj ne, golubi moji?
— Ako bog da, ćaća.
— Ti Jura, mučiš?
— Drago za mene divani! I ja velim ako bog dragi da.
— To ja rad čujem, sinki moji mili. Kad ste već pri tom divanu, onda se Joža lepo po muški
dokončaj s dečkima gda bi išli u snuboke.
— Imaš ti Jana prav!
— Dečki, ja mislim, da bi otišli po vojca Peru i saki po svega kuma. Išli bi u ime božje u
utorak, a u subotu na zapis. Nek se vrši ono kaj mora biti.
Dok je to govorio Joža Krnečić, sin ga je Drago pomno slušao. Jura se samo micao na klupi i
nije se usudio ocu pogledati u oči. Znao je on svoga oca! Dobar je, ali strog i do riječi i braka
drži mnogo — to je njemu svetinja.
— Jeste li me razmeli dečki i je li vam tak po voli kak sam rekal.
— Je, ćaća, kak ne! Drugač ni mi ne bi teli.
— Sad ste se navečerali pa ti Drago otiđi vojcu, a ti, Jura, prejdi tvemu kumu.
Jura nije ništa rekao, već pogleda najprije u oči ocu, a onda majku. Znoj ga je oblio:
— Ja ćaća na snuboke nejdem.
Da je grom iz vedra neba udario, Joža Krnečić ne bi se tako trgnuo na riječi svoga Jure.
— Kak si to, Jura, rekal? Daj još jenput reci!
— Ja ćaća, na snuboke Šimatiću nejdem. — Jura sinko, saberi se i pazi kaj veliš.
— Ja sam ćaća rekal. Još vam jenput na lepo velim: čast i poštenje hiži Šimatićevoj, ali ja
tam u snuboke nejdem.
— Ja sam propal! Više ne morem med svet... mene moj sin na špot i sramotu meće! Znaš li ti,
Jura, kaj je muška reč?
— Znam ćaća, meni vas je žal, ali ja preko moje volje ne morem.
— Kaj mi nisi još jesenas rekal? Lepo sam te pital, a ti si mučal i mene na špot i sramotu
napeljal.
— Kaj ću vam ja!
— Kaj ćeš mi ti? Niš mi ne trebaš! Bu onak kak sam se sa Šimatićem dokončal: ženil buš
negvu Francu! Moja će se volja poštivati pri mojoj hiži. Je si li me raz-mel, Jura?
— Jesam, ali se ženil za nju ne bum.
— Budeš! Onak bu kak ja velim.
— Onda ju ženite vi — reče Jura naglo i otiđe van zalupivši vratima.
— Kaj ga siliš Joža?
— Mučite mama, kaj se mešate!
— Muči ti! Ja sam tebe prala, ti imaš meni mučati.
— Moji su sini!!
— Moji su vnuki!
— Sad je šega bilo dost! Ti si Joža bil previše nagal.
Tak se nikam ne dojde. Znaš ti našega Juru! Morti je tebi kaj Drago divanil?
__. Ni mama niš! Bil je ono tužan i zamišljen, ali jeno
petnaest dana je tak vesel da samo popeva.
— Nek je vesel fala bogu! To te ne pitamo, već je li ti morti kaj divanil da je sam negdi nekaj
našal, ili se on sam dokončal za kakvu ženidbu?
__ Ja vam ćaća, ne znam! Meni ni nigdar ni jedne
reci rekal, a niti ja znam da bi se on bilo gde s kem dokončal. Ja mislim da se on ženiti neće.
— On će se ženiti, ili iz moje kuće van! Ja ne bum ostal lažac! Ja sam Joža Krnečić! Od svoje
reci ne bum napravil figu .. .
— Polakše, polakše Joža! To pusti do jutra meni. Znaš, on se meni bu lakše poveril. Drhćem
od straha da bi se lepo prošlo. Ti si mu otac, a ja majka, pustiti to meni.
Joža Krnečić se nije mogao smiriti. Već se nigdje u selu nije svjetlilo, no kod njih nije nitko
išao na počinak. Čekali su Juru.
Kasno u noć došao je Jura kući. Otac ga je dočekao više ljutit nego kad je otišao od kuće.
— Tak ti, dečko, poštuješ oca svoga!
— Ćaća ja vas poštujem.
.__ Da me poštuješ, onda bi moju volju poštival.
— Ćaća, ja ne morem, pak ne morem!
__ Sinko Jure, ne jadi ćaće. Vidiš kak je jadan i tužan!
— Mama, ja ne morem.
— Sinko, znaš ti sramotu za curu Šimatićevu. Ti si pošten pak premisli.
— Znam mama, ali ji pomoći ne morem.
— Jura reci majki svoji po istini, je si li ti sam kemu kaj obećal?
— Jesam, mama, i ne pitajte me više ...
— Ja sam ti otac i moram znati s kem si to dokončal?
— Ne morem vam reći da me vubijete. Drago nek se ženi, ja se još ženiti neću. Napravite
ćaća kak znate! Svoje sam vam rekal, a dugo ne bu pa ću vam reći i svoj dokon-čak.
Prvi put se razišla obitelj Krnečića na počinak bez sporazuma.
Jura se nije dao nikako nagovoriti, pa nije ocu ništa drugo preostalo nego da pošalje snuboke
za sina Dragu. Teško je bilo Krnečiću, a još teže Simatiću koji je bio bar zadovoljan što se
Jura ne ženi ove zime, pa sva nada nije još propala. U selu su razglasili da će se Jura ženiti na
godinu.
Drago se oženio Marom. Svatovi su bili najveći u selu, i darova je bilo dvostruko više nego
kod drugih. Šimatić se rasipao kao nitko. Htio je pokazati da se zna kako Si-matić daruje
svoju kćer za udaju.
Mara je bila lijepa i dobra snaha. Znala je svakom dati reda i izkazati poštovanje kako mu
pripada. Stricu Juri ugađala je u svemu kao prava nevjesta. On je bio prema njoj pažljiv i pun
poštovanja. Bio je sretan promatrajući brata i nevjestu kako su se zavoljeli, tako da jedno
drugo očima miluje. Jura je bio veseo, jer su njegovo srce i duša bili zadovoljni, smireni.
Duboko je vjerovao u riječi i obećanja koja mu je dala njegova Vera. Uživao je u tome što svi
seljani prate svaki njegov korak. Kako su ga samo promatrali na bratovoj svadbi! Pazili su s
kojom je curom plesao i razgovarao. Bio je veseo, jer je on sam čuvao pred svima svoju
veliku i dragu tajnu.
Joža Krnečić bio je nemiran i srdit više nego prije. On je morao pogaziti svoju riječ zbog sina,
on, prvi gospodar sela?
***
Obitelj je presvijetloga gospodina Matije plemenitog furića bila sva na okupu za vrijeme
Božića. U njihovom zagrebačkom stanu priredila je Jela sve da im bude što liepŠe i udobnije.
Jela je bila dražesna mlada gospođa. Sretna je i to je svakom pokazivala cijelim svojim bićem.
Sve je više ljubila svoga muža, pa je njezina majka bila sretna i zadovoljna umirujući svoga
ohologa supruga Matiju.
__ Vidiš li, Matija dragi, kako se sva sjaji od sreće!
Možda ne bi bila tako sretna da se udala za plemića sebi ravnoga.
__ Može biti, Eva, da je Jela sretna, ali kada pomislim na ono obično ime Jela Marković,
smeta me i boli. Rođena je plemenita, a sada ima samo obično ime i prezime.
__ Kažem ti iskreno da bih i ja uživala da mi je kćerka
udata za plemića, ponosna bih bila da je dobila barunski što više grofovski naslov, ali sam se
smirila, jer je naša dobra Jela sretna u svome braku.
__ Ostavimo to sad, draga Eva! Neka Jeli bog da sreću! Promijenit se tu više ništa ne može.
Međutim tu je još moja Vera, moj ponos! Ona će ukrasiti naš stari plemićki dom. Ah, da se
ukrasi barunskom krunom! Barunica Vera rođena plemenita Jurić — kako bi to lijepo zvučilo!
Eva Eva, to je moj san, za koji duboko vjerujem da će se obistiniti. Kamo si poslala Veru i
Jelu?
__ Otišle su u trgovinu. Znaš da Vera treba nabaviti svečane oprave. Plesovi su i zabave na
domaku, a mi smo odlučili da se provede. Neka se zabavi i razveseli, dosta smo dugo bili na
ladanju.
__Kriva si ti, Eva! Ja sam vas već prije tjerao da se vratimo u Zagreb.
— Ako ti smijem iskreno priznati, sama je Vera željela da ostanemo što duže u Kremenici.
— Ima ona svoju volju! Silna je moja draga Vera! Ona odbija bogatoga plemića, jer me hoće
razveseliti. Vidjet ćeš, Eva, da ona neće ni za koga poći tko nije nad nama. Naša će Vera biti
barunica, a možda i grofica! Oh! da se hoće ostvariti taj moj dragi i vječni san ...
Počele su plesne priredbe i za svaku je obitelj Matije pl. Jurića dobila poziv. Matija je bio
poznat kao veliki bogataš, svuda je obilno darivao. Polazili su samo na otmjene kućne
priredbe. Matija pl. Jurić nije izostao nigdje gdje su bila na okupu vlastela i visoko plemstvo.
Uživao je i sjajio se od sreće. Njegova kćerka Vera bila je uvijek središte oko kojega su se
okupljala mlada vlastela i plemići svake vrsti.
Sa svima je Vera bila prijazna i neobično raspoložena. Bio je uvijek u njihovu društvu i Edo
pl. Pušić, premda su svi znali da ga je Vera odbila.
Između većih priredba bila je i kućna čajanka zagorskog vlastelina baruna Vernića koji je bio
silno bogat i moćan. Njegova palača u Zagrebu uređena je veoma raskošno, pa nije čudo što
su se mnogi natjecali da dobiju njegov poziv. Obitelj plemića Jurića dobila je poziv i nekoliko
je puta posebno k njima došao mladi barun Slavko Vernić koji se na svakoj priredbi najviše
osvrtao na Veru plemenitu Jurić. S barunom Slavkom bila je Vera, kao i sa svakim drugim
udvaračem, prijazna i vesela. Plesala je najradije s barunom, jer je bio izvrstan plesač. Bio je
vitak i visoka rasta. Na svakoj priredbi gdje se nalazila obitelj Jurićeva bio je i barun Slavko.
Svaki put je pratio Veru do kuće.
Dr Pušić je prijekim okom gledao baruna Vernića, ali nije imao nikakovo pravo jer je svima
poznato da ga je Veni odbila. Vera je bila uvijek najpažljivija prema njemu. I to mu je često
rekla:
— Vi ste, moj dragi Edo, dragi prijatelj. Ostanite mi lukav i obećajte da me nećete nikada
prezirati.
— Draga moja mila Vera! Kakav loši usud priječi put mojoj sreći, za koju sam držao da je
vezana uz vas? Vera, draga Vera ...
— Jest Edo, udes moj nije tako lak. Meni je sudbina dosudila da pođem putem za koji ne
znam čime je posut.
— Vera draga, svoj život dajem za vašu sreću.
— Prestanite, Edo, već je sve odlučeno. Jedino vas molim, nemojte prezreti svoje Vere.
Već se veljača primiče kraju. Sve je još u znaku zabava i plesova. Duge su poklade ove
godine! Dva dana poslije kućne zabave kod baruna Vernića najavio se u službeni posjet kod
plemića Jurića mladi barun Slavko Vernić.
Došao je kočijom, svečano obučen s kitom prekrasnih crvenih ruža. Matija pl. Jurić nije
mogao govoriti od sreće kada je čuo najavljeni posjet. Pretpostavljao je zašto barun Slavko
dolazi službeno u njihovu kuću, gdje je već toliko puta bio kao znanac.
— Vera moja, mila Vera, moj se san primiče kraju! Ovakvu čast, ovakvu sreću da doživi moj
stari plemićki dom ... Vera plemenita Jurić buduća barunica Vernić ... Mila moja buduća
barunice!
— Tatice dragi, pa možda ne dolazi barun Slavko radi toga u posjete. Možda putuje pa se želi
oprostiti.
— Ne, dijete drago, mene ne varaju moji osjećaji. Promatrao sam ja kako je on pratio svuda
svaki tvoj korak .. .
Vera, dijete moje drago, znao sam da ćeš mi ti nadoknaditi svojom otmjenom udajom ono što
trpim zbog tvoje sestre Jele.
— Dragi moj tata, pa zar je vama toliko stalo do baruna Slavka?
— Vera, mi smo bogati gotovo kao i barun Vernić, ali barun je barun. Ti nećeš da me shvatiš.
Kad se najavljuje u našem društvu gospođa inžinjera Markovića rođena pl. Jurić, tada mi se
srce steže. Lakše ću ja to pre-boliti kad čujem tvoj dolazak u bilo koje društvo: Barunica Vera
Vernić rođena pl. Jurić.
— Možda mi nije suđen barun Slavko? Tatice, vjerujete li vi u sudbinu?
Matija pl. Jurić pogleda Veru tako strašnim pogledom, da se prvi put u životu preplašila svoga
oca. On joj nakon kratke stanke oštro reče:
— Ja u sudbinu ne vjerujem i neću vjerovati! Jesi li me razumjela i shvatila, kćerko moja?
Sluga dođe u sobu i najavi da je došao barun Vernić. U susret barunu Verniću, mimo svih
običaja, izišao je sam presvijetli gospodin Jurić.
-— Koja čast, koja čast, dragi moj barune!
— Da, došao sam presvijetli gospodine, da, došao sam — mucao je u neprilici barun
Slavko.
— Samo izvolite naprijed, dragi barune! Evo, ovamo u salon!
Cvijeće je položio na stol, sjeo na pol stolca i brisao znoj od neprilike premda je vani bila
zima. Vrata se otvo-riše i u sobu uđe presvijetla gospođa Jurić. Barun Slavko pođe joj u susret
i smjerno joj poljubi ruku. Na licu presvijetle gospođe zrcalila se sreća i ponos.
— Barune Slavko, vi nas zbunjujete! Da nije u našoj kući kakva svečanost, a da nama nije
poznato!
- Baš sam i ja ovaj čas htio pitati baruna. — Nije još presvijetla gospođo, ali ja sam došao da
se to proslavi.
— Iznenađenje barune, iznenađenje!
— S moje strane, presvijetli gospodne, nije. Čvrsto sam odlučio, samo još nisam mogao
predobiti naklonosti presvijetie gospođice Vere.
— Barune, to je za našu kuću osobita čast!
— Ja sam zato i došao presvijetli gospodine da dobijem podporu i s vaše strane.
— Ona je dragi barune sasvim na vašoj strani, zar ne, draga Eva?
— Uvjerena sam da je barun Slavko već to pitanje uredio s našom Verom. Nemam ništa
protiv. Veselit ću se iskreno toj vezi. Je li vam to dosta dragi barune?
— Nije mi to dosta, presvijetla gospođo. Nekoliko sam puta pitao presvijetlu gospođicu
kćerku, ali uvijek izbjegava odgovor.
— Moja Vera izbjegava odgovor vama, dragi barune?
— Da, presvijetli gospodine! Ona se samo smiješi i kaže: »Dragi barune, žao mi je i sebe i
vas, ali zašto niste prije došli. Sviđate mi se neobično, ali ste došli kasno ...?«
— To je barune nemoguće! Ta vama je poznato da je Vera odbila dra Pušića.
— Kako mi ne bilo poznato, presvijetli. Baš zato sam i došao k vama da zamolim njezinu
ruku službeno da prestane to ispričavanje presvijetie gospođice Vere, jer znam da nije još ni s
kim vezana.
— Ja vam barune, jamčim svojom čašću da nije vezana. Vera je mlada, a vi znate da mlade
djevojke uživaju u velikom udvaranju. Eva, pozovi Veru.
— Ne Matija, Veri će biti milije ako barun Slavko k njoj ode sam!
— Meni je milije, presvijetla gospođo.
— Izvolite barune, onda ravno, tamo je Vera u malom salonu.
Vera dočeka veselo baruna Vernića ustavši sa niskog svilenog naslonjača gdje je radila ručni
rad.
— Barune Slavko, pa meni nije imendan da mi nosite ovako lijepe ruže. No vi ste poznati
kao darovatelj cvijeća.
— Ovo sam osobito birao za vas, Vera!
— To me neobično veseli, ali zašto tako službeno? Ta mi smo stari znanci i dobri prijatelji,
zar ne barune Slavko?
— Vera, ja sam došao danas, da vas zamolim da budete moja! Dijelit ću s vama svoj život!
Uvjeren sam da ćemo nas dvoje biti sretni.
— Dragi barune Slavko, rekla sam vam već a sada vam još jednoć ponavljam . ..
— Nemojte Vera, pristanke, budite moja! Ljubim vas od prvog časa otkad sam vas upoznao.
— Mnogo vam neću govoriti, dragi barune. Kamo sreće da ste prije došli. Opet vam
ponavljam da bih vas mogla ljubiti, ali vas je sudbina negdje zadržala .. . Kasno je, kasno,
dragi moj barune Slavko ...
— Je li to vaša posljednja riječ? Promislite Vera!
— Smetam li vam? — potiho uđe u sobu pl. Jurić.
— Baš ste u dobar čas došli, presvijetli gospodine.
— Veseli me da sam pogodio, a možda sam došao i u dobar čas.
Plemeniti Jurić pogleda sa strahom u Veru koja se odmah uozbiljila.
— No, Verice, dijete drago, je li ti rekao barun Slavko svoje ozbiljne i laskave namjere?
— Upravo sam rekao, presvijetli gospodine, pa čekam sa strepnjom odgovor presvijetie
gospođice Vere.
— Uvjeren sam da ću ja prvi s radošću u srcu pozdraviti vašu vezu.
— Dajte svoj posljednji odgovor, draga Vera.
— Rekla sam barune, a kažem vam i pred svojim dragim ocem da ne mogu biti vaša žena.
— Vera, ti moje drago nesretno dijete! Ti ne govoriš ozbiljno.
— Rekla sam tatice, a ja svoju ne poričem. Ja sam još uvijek Vera plemenita Jurić.
— Oprostite barune, ja sam se malo zaletio. .. Neobično sam oduševljen s vama, ali neka u
ovako odsudnom času odluči volja moje Vere.
Opet je zauzeo svoj dostojanstveni stav presvijetli gospodin Matija pl. Jurić.
— Mladi ste oboje, vi i moja Vera ali ne znamo što nam vrijeme nosi.
— Možda imate pravo, presvijetli gospodine. Sretan sam ako i dalje budem uživao vašu
naklonost. S presvi-jetlom gospođicom Verom ostat ću dobar prijatelj.
— Samo se po sebi razumije, dragi barune! Još imam samo jednu molbu, nemojte me prezreti,
sudbina je dosudila meni jedan, a vama drugi put.. .
— Ja ću se oprostiti od vas. Još ćemo se sastati a svra-tit ću više puta k vama dok ne
otputujem iz Zagreba.
— Ne smijete barune, dala sam već prostrti za objed. I Jela će naša svaki čas doći pa bi joj
bilo žao da bježite pred njom.
— Vrlo rado presvijetla gospođo! Vaš mi je dom oduvijek bio drag. Mislio sam u njemu naći
svoju sreću, ali ću se osjećati i dalje sretnim kada budem vidio sretnu presvijetlu gospođicu
Veru.
Kod objeda se govorilo o svemu i svačemu, samo ne o razlogu posjeta baruna Slavka. Jela i
njezin suprug ing.
Marković slutili su nešto pa su poslije odlaska baruna Slavka bili razočarani kad im je otac
sav očajan rekao da je Vera odbila da postane žena baruna Slavka Vernića.
Obitelj plemića Jurića bila je još na nekoliko priredbi, ali presvijetli gospodin Matija nije
zadobio svoga raspoloženja premda se trudio na sve načine.
Kad je bio na samu sa svojima, a osobito sa svojom ženom, pretresao je Verin slučaj.
— Ne shvaćam, moja draga Eva, što ona namjerava. Odbija baruna Vernića, pojmiš li ti to?
— Meni je samoj žao, moj Matija, ali što možemo, Vera je Vera, i ostat će takova. Zadovoljna
sam kako si se dostojanstveno ponio kao pravi plemić. Zbog toga sam na tebe ponosna, dragi
Matija.
— Teško mi je bilo, ali nisam htio baš sasvim otkriti barunu Verniću koliko me pogodila
Verina odluka. Da mi je znati što ona očekuje?
— Ja je ne shvaćam! Prepustila sam je sasvim tebi, jer si uvijek tvrdio da je Vera tvoja slika i
prilika.
— Ja, Matija pl. Jurić, bio bih ponosan na takvoga zeta kao što je barun Vernić. Lijep je,
mlad, bogat i ugledan, baš sam takvoga želio.
***
Proljeće se počelo javljati. Već je ožujak prevalio svoju polovicu.
— Nemam mira u Zagrebu, vuče me nešto na ladanje. Vi ostanite u Zagrebu, a ja ću na par
dana na posjed u Turopolje. Ti ćeš mi, Ivo, pokazati što namjeravaš preurediti na imanju.
Vera je svaki dan nagovarala majku da idu na dobro ii Kiciiienicu. Nekoliko je dana bio
presvijetli Jurić sa svojim zetom u Turopolju. Uredio je tamo sve potrebno pa se vratio u
Zagreb. Na Jeli se počela primjećivati promjena pa je liječnik preporučio promjenu boravka.
— Jelo draga, meni za ljubav samo na Kremenicu. 'lamo je lijepo, zrak je prekrasan a
proljeće nije nigdje tako divno kao na Kremenici,
— Meni to nije potrebno, ali liječnik to želi. Ivo upravo drhće nada mnom.
— Majko, samo na Kremenicu, meni za ljubav. Neću više da ostanem u Zagrebu, a za
Jelu nije ono močvarno Turopolje.
— Dobro Vera, ali nikada nismo tako rano išli na Kremenicu.
— Ove godine moramo, majko, radi Jele. To i ja želim pa vas molim uredite da odemo što
prije na dobro Kremenicu.
Liječnik je Jeli odobrio Kremenicu. Tako se na do-maku ožujka cijela obitelj Matije pl. Jurića
nalazila u dvorcu Kremenici.
Nitko nije bio toliko sretan kao Jura Krnečić kad je vidio kako prolazi kočija i u njoj Vera i
njezina sestra. Vera ga je pogledala a on je taj pogled dobro razumio.
Prve nedjelje iza dolaska Vere u Kremenicu Jura je čekao rano poslije podne kod kapelice
Svetoga Ivana. Čekao je sa zebnjom u srcu, ali je vjerovao da će ona doći. Ona je zato i došla
tako rano na Kremenicu. Doći će, sigurno će doći.. .
Nije dugo čekao kad opazi u dolini Veru kako juri uz brijeg. Srce mu je htjelo iskočiti iz
njedara! Počeo je šaptati od uzbuđenja i sreće:
— Vera dolazi! Moja draga Vera nije me pozabila!
Vera je pošla na sastanak koji nisu urekli, ali je vjerovala da će je Jura tamo dočekati. Vukla
ju je neka neodoljiva sila kojoj se nije mogla oteti. Jura joj je pošao u susret, skinuo je s konja
i zadržao je u naručaju.
— Ja sam brojao dane i čaše! Znal sam da buš došla, mila moja Vera!
— Došla sam Jura, došla, jer me sila neodoljiva vodi u tvoj naručaj. Došla sam, i evo me!
Vjerujem da me je dovukla moć zemlje.
— Ja ne marim Vera! Kaj je, da je, da li neodoljiva sila ili pak moć zemlje, glavno je da si ti
tu, moja pre-mila Vera!
Dugo su ostali u zagrljaju bez riječi. Samo su se milovali.
Vera mu je pripovijedala što je sve radila u Zagrebu i kako je svoje nagovorila da se nastane u
Kremenici.
— Ti mi pripovedaj Jura što su tvoji rekli, kad si im kazao da se nećeš ženiti?
— Ja sam im rekao da sam dao reč. Oni su svi znatiželjni koja bi to djevojka mogla biti kojoj
sam dao vjeru.
— Ja sam svome zadnjem proscu rekla da mi je sudbina odredila drugi put života.
— Vera, u tebi je veliki duh! Ti si odbila bogataša, veliku gospodu, a hoćeš mene siromaka,
seljaka . ..
— Ja te hoću Jura, ja te moram imati! Ti si moja sudbina, ja sam tvoja . . . Moć je to, moć
zemlje . . .
Vera je dosta vremena posvećivala sestri Jeli. Dnevno je s njom izlazila na šetnju u maloj
kočiji, koja je gotovo svaki dan skretala prema Svetom Ivanu. Jeli nije povjeravala ništa
izravno, već je često govorila nejasno, uvijeno tako da je ona nije mogla shvatiti, ali je
razmišljala o svojo sestri koja prije za nju nije ništa osjećala već je samo uživala u svojoj
mladosti.
._ Voliš li, Jelo, uistinu Ivu više sada nego prije dok si bila zaručena?
— Kako ga ljubim, to ti ne mogu opisati. Voljela sam ga i prije kao svoj život, a sad da imam
deset života, sve bih dala za svoga Ivu. Tako ga volim!
— Ja svoje osjećaje, Jelo, ne mogu sama sebi protumačiti. Da li je to ljubav ili čežnja?
Osjećam da je tako. Volim nekom snagom koje sam se nastojala razumom otresti, ali nije išlo.
— Vera, ti govoriš o nekoj sili i ljubavi, a odbijaš ovako sjajne prosce. Ti si bila i ostat ćeš
uvijek zagonetna...
— Ostat ću Jelo, jer je to moja sudbina odkad sam se rodila.
— Ti, Vera, ne trebaš još misliti na sudbinu. Pred tobom je još izbor života. Ti si dokazala da
te ništa ne može prisiliti da radiš protiv svojih osjećaja. Ti si na zaprepaštenje sviju nas odbila
i barunski naslov mladog i ljepog prosca.
— Znaš li ti Jelo, da je moj odabranik poseban čovjek, baš za mene rođen?
— Draga Vera, ti ljubiš nekoga! Reci mi, poznam liga?
— Vidjela si ga Jelo, a sada te molim da me ništa ne ispituješ. Jedino mi reci da li bi ti mogla
prestati ljubiti mene?
— Kakove ti čudne misli dolaze? Mi se nikada ne bismo mogle tako posvaditi da te ipak ne
bih ljubila. Krv nije voda, a ti si moja draga, obijesna, nestašna i ohola sestrica.
— Nisam više i neću nikada više biti.
— Primijetila sam Vera da se napadno mijenjaš. Sada sam uvjerena da ljubiš, a ja toga nisam
ni primijetila.
— Zar se to primijeti, Jelo?
— Ja sam opazila jer sam i ja ljubila i još ljubim, cijelim srcem, Vero, gorim od radoznalosti
tko bi mogao biti tvoj odabranik.
— Strpljenje Jelo, strpljenje, sve ima svoj kraj... Vrijeme je prolazilo. Mjesec je svibanj već
razasuo
svoje cvjetne grane. Radost se osjećala u svakom pogledu a Vera i Jura se sastajali gotovo
svaki dan. Majka je Ju-rina primijetila na svome sinu veliku promjenu a isto tako i otac. Jura
nije bio sabran. Često je prestajao raditi i zamislio se. Oči su mu sretno sjale, a usta šaptala
kao da moli skrušeno Boga neka usčuva njegovu sreću.
-— Kaj zuriš Jura? Delaj svoj posal! Zakaj Drago ni-kam ne misli.
— Nemojte mi ćaća mislima gospodariti. To mi je barem slobodno.
— Previše sam ti slobode dal. To je kriva tvoja mama!
— Ni kriv ćaća nigdo, to je tak tel bog imeti.
Majka Jurina nije nikom govorila, samo se čudila što Jura mijenja odijelo gotovo svaki dan.
Presvlačio je čiste gaće i rubaču, prao se i brijao, ali sve skrivajući pred drugima. Jedina je to
primijetila majka, ali se pravila kao da ništa ne vidi. Pomogla je čuvati tajnu svome sinu
premda je sva gorila od radoznalosti radi koga se toliko uređuje njezin sin miljenik.
Jura i Vera su se najviše sastajali kod Svetoga Ivana. Neki gorinci često su vidjeli kako stoji
privezan konj pre-svijetle gospođice, ali nje su se toliko bojali, da se nitko nije usudio ni
približiti. Vera je bila ulila strah i trepet svima.
Više puta je onuda prolazila Kata Loborčeva. Bila je to sirota udovica pa je više puta išla k
bolje stojećim ženama da im pomogne nešto u kućanstvu a najviše u pranju nihlja. Više je
puta vidjela konja presvijetle gospodične koje nije nigdje bilo.
Jedno je predvečerje pošla kući u svoje selo te opet primijeti privezana konja pa pomisli u
sebi:
»Kaj ona tu dela? Bog moj mili i dragi, to ni čist po-sal! Cura je, makar i gospodska, morti
ona tu nekakve coprije izvaja . ..«
Kata se polako približi do živice i najedanput zastane kao da ju je netko udario.
— Ježuš i Marija, Bog moj dobri! Ja ne vidim prav! Joj meni, to ni brez đavla. Presvijetla
gospodična i Krnečićev dečko .. . Kaj se onda ljudi čudiju da nas bog kara! Tuča je premalo
kaj pada. Padati mora drevlje i kamenje! Selski dečko i presvijetla gospodična. . . joj nam sem
skupa! I to još pri Svetim Ivanu . . .
Nekoliko se puta prekrižila i nečujno se udaljila. Uputila se kući, ali se cijelim putem nije
mogla smiriti. Jedva je dočekala jutro. Hraneći nekoliko svojih kokoši govorila je kao u očaju
susjedi:
— Dobar je još Bog, dobar, premda se ovak svet iz-kvaril. Pri kapelici Svetoga Ivana. . .
občuvaj nas Bog i sveti Ivan zla i kazne!
— Kaj vam je nevesta Kata?
— Zlo, moja Zore, za nas!
Primakle se jedna k drugoj bliže, držeći jednom rukom pregaču i u njoj nešto kukuruza.
Gladne su kokoši išle za njima, a one nisu ni pazile kud koja baca i da li njene ili tuđe kokoši
jedu bačenu hranu.
— Tak vam je to, Zore, bilo!1 Bog da oslepila i zane-mila. Evo, ovim svojim očima ja sam to
vidila kak sad vas vidim.
— Občuvaj nas Bog, ali zlo nas bu veliko stignalo ...
— To sam vam prvi rekla, nevesta Zore! Znate, ne bih rada da bi to išlo. Gospoštija je
gospoštija, mogla bi me ona cura griznati. Se znate kakva je.
Konačno je doznalo cijelo selo i samo se o tome govorilo.
— Fin je dečko taj Jura! Kak bi on zel Francu kad se namrsil na gospodsku curu.
Mnogo njih nije vjerovalo, već su govorili da se to Lo-borčevki sanjalo.
Drugi dan je bila subota. Došao je iz Zagreba Ivo Mar-ković da posjeti svoju ženu koja se
odlično osjećala. Jela je govorila svome mužu:
— Znaš dragi Ivo da se Vera sasvim promijenila. Nije to više ona nestašna Vera — to je
sasvim drugo biće. Meni posvećuje mnogo pažnje, jedino tu i tamo sama izjaše ali ne na dugo.
— Čudno je to, draga Jelo! Kažeš da ti je priznala da ljubi i ja sam mnogo mislio o tome.
Tražio sam sve moguće znance s kojima se družila Vera, ali nisam ni do čega došao.
— Ja ti kažem dragi Ivo, ona ljubi, jer samo je ljubav kadra na nju tako djelovati.
Bio je divan svibanjski dan pa je presvijetla gospođa pitala za savjet svoga supruga:
— Želiš li, dragi Matija, da pod lipom prostremo za objed?
— Ne, draga Eva, radi Jele me je strah. Radije u sobi, a poslije objeda iziđimo odmah u
perivoj.
Kao i uvijek kod presvijetloga Jurića se obilno služilo. Osobito je zetu htio pokazati svoje
plemićko dostojanstvo. Dvorila je oko stola izvježbana posluga koja je pratila gospodu iz
Zagreba.
Jedini je sluga Miško imao dopuštenje od presvijetloga i već dugo godina nosi vino ravno iz
pivnice na stol, bili gosti ili domaći.
— Neću da mi se poteže okoli vino po flašama da ja pijem čije ostanjke. Ti imaš brigu Miško
da mi nosiš iz lajta; ali pazi, glavu nosiš u torbi ako ne bi pipu dobro zapiral.
Toga dana bane Miško u sobu s dva polica vina.
— Za presvijetloga crveno, a za druge bijelu plemenku.
Još nije niti postavio police na stol na određeno mjesto, već je počeo mahati glavom kao da se
nekomu klanja.
— Što je Miško? Njišeš se kao vol kod jasala.
— Presvijetli, velemožna, oćeju se čuda smijati?
— Kad tebe, Miško, vidimo, onda se već moramo smijati.
— Joj presvijetli i presvijetla, kad bute čuli, ne bute od smijeha mogli niti jesti, bedaki jedni
bedasti.
— No reci Miško! Da čujemo što je to tako smiješno?
— Samo naj se ne uvrediju.
— Reci, samo reci!
— Znate presvetli, kaj se proneslo po selu? — Da čujemo!
— Veliju bedaki da se bu naša presvetla gospodična vdala za Juru Krnečića.
Veri se činilo da se cijela soba okreće oko nje. Pribor za jelo ispao joj je iz ruku. Prvi je put
čula da je netko glasno progovorio ono što je bila njezina sudbina. Znala je da će se to morati
doznati, ali da će na nju to tako djelovati, nije ni u snu mislila.
Riječi, izrečene prostudušno, djelovale su porazno na sve prisutne. Prva se snašla presvijetla
gospođa Jurić koja naloži posluzi da se udalji iz blagovaonice.
— Vera, dijete moje milo, što te je to tako potreslo? Stvar će se ispitati i saznati odakle je
potekla. Ti već znaš što će tata učiniti za naš prestiž .. .
— Smrvit ću ga ravno sa zemljom! Moju kćerku miješati s jednim prostim seljakom, kćerku
Matije plemenitog Jurića. . . Nema milosti, bio tko bio! Ime moje mile Vere usuđuju se ovi
prostaci uzimati u usta ... O toj će se kazni pričati na daleko i široko! Vera, milo moje ... po-
nosno dijete, smiri se ... Glavu gore! Priznaj, sama si kriva što nisi dozvolila u ljetu da
kaznim onoga prostaka Krnečićevog.
Da je Veru tko ubo iglom, ne bi tako skočila sa svoga mjesta. Pogleda oca takovim pogledom,
da mu je dah zastao, a da nije dovršio rečenicu.
— Nisam ga dala kazniti, a neću ga ni dati da se ne znam što dogodi.
— Vera, dijete... ti nisi prisebna! Kako to govoriš svome tati.
— Drugčije ne mogu majko, ne mogu ... ne mogu ... Vera se približi majci i baci joj se oko
vrata. Zaplače
iz svega srca sva se tresući od plača. Svi su prestali jesti. Jela dođe do Vere pa je stane miriti.
— Vera draga, ne plači! Shvaćamo te svi. Teško ti je, uvrijeđen ti je ponos .. .
— Rekla sam ti, Jelo, da je nestalo moga gordog dostojanstva.
— Dosta je plača, dosta je mirenja! To Veri nije potrebno, ona je to dokazala i dokazat će.
Glavu gore, Vera, ti si moja i ostat ćeš moj ponos!
Presvijetli Jurić uzeo je opet stav ponosnog vlastelina. Nije htio pokazati pred svojim zetom,
običnim građaninom, da ga ovakve sitnice mogu baciti iz kolotečine njegova plemićkog
dostojanstva.
Vera podiže glavu s majčinih grudi i okrene se ocu. Oči su joj bile pune suza. Drhćućim
glasom reče:
- Tata, moj dragi tata, znam da nisam više vaša kći. Istina je, ja se udajem za seljaka Juru
Krnečića.
—. V-e-e-e-ra, Ve-e-e-e-r-a, ti me ubijaš ... ne govori ... ne govori... ti bulazniš.
Otac priskoči k njoj, uhvati je za ramena i potrese je tolikom snagom kao da je sišao s uma.
— Matija, saberi se, čuvaj dostojanstvo našega staleža! Sto će misliti Ivo, a tu je i Jela u
drugome stanju. Vera, povuci se odmah u svoju sobu!
Nema većega udarca koji bi mogao zadesiti ponosnoga plemića.
Jela je otišla u sobu zajedno s Verom. Htio ih je pratiti i Ivo, ali ga ona odlučno odbije.
—. Ostani Ivo tu, neću da si s nama! Ja sam sabrana i želim biti sama s Verom.
Jelo je stajalo na stolu. Svatko je sjedio u svom kutu. Presvijetli gospodin Jurić naslonio je
glavu na obje ruke. Bio je blijed, slomljen, buljio je u jednu točku. Izgledalo je kao da nije pri
zdravoj pameti.
Presvijetla gospođa Jurić plakala je i glasno uzdisala:
— To se neće dogoditi, to se ne smije dogoditi! Pa nismo mi toliki griješnici! Bože dragi,
pomozi nam!
— Mama, ne zdvajajte! Ta to još nije gotov čin, to je časoviti hir. Kad joj dokažem koliki je
jaz dijeli od Krnečića, Vera će i sama to uvidjeti. Umirite se mama, sve će biti dobro!
— Vera nije Jela, moj Ivo! Nju bi se moglo okrenuti, ali Vera je Vera. Kad ona nešto odluči,
samo je smrt može od loga riješiti.
__ Radije da je vidim mrtvu, nego da doživim tu sramotu. Ja ću je ubiti svojom rukom!
Čim je to rekao, pođe do žene. Zagrli je i ne mareći za svoga zeta ni na dostojanstvo plemića
gorko zaplače:
— Eva, draga Eva! Kazna božja sišla je na mene. .. Ispovijedam se tebi, svemogući Bože . . .
Ohol sam i gord, ja, crv pred tvojom moći i sjajem. Pomozi mi Bože, ne kazni me tako
strašnom kaznom! Vera, dijete moje, zjenica oka moga .. . Vera, draga moja Vera . ..
— Umiri se Matija! Ivo ima pravo, to još nije gotov čin. Ona će uvidjeti, dat će si dokazati.
Umiri se, dragi Matija!
— Vina mi daj, Eva, vina da se napijem da zaboravim današnji strašni dan! Vina, mnogo
vina!
— Matija pazi, ne zaboravi se!
— Pusti me Eva! — Što mi spominješ dostojanstvo, daj mi vina samo da se malo smirim.
— Pij Matija, ali te molim da se malo prošetaš perivojem. Dosta je zdvajanja! Neću da
posluga to primijeti. Ja vjerujem da će još sve biti dobro.
Kod večere nije se o tome ništa govorilo. Vera je došla u blagovaonicu, ali nije nitko
spominjao ni riječi o današnjem događaju.
Jelo se vrlo malo. Jela je nastojala sve raspoložiti, ali uz najbolju volju nije joj to pošlo za
rukom.
Presvijetli se brzo povukao u svoju sobu dok su drugi ostali zajedno u blagovaonici. Kad se
otac udaljio iz sobe, sjela je gospođa Jurić k Veri, privukla je k sebi i poče joj nježno govoriti:
— Verice, dušo moja, reci majci svojoj da je to samo tvoj časoviti hir. Ti znaš, milo dijete, da
je to nemoguće! Ne radi se to samo o plemstvu! Ti znaš da nisam tako stroga kao tata u tim
nazorima, ali, dijete drago, ovo se nikako ne može izjednačiti. Ja to ne shvaćam! Je li da imam
pravo, milo moje dijete?
— Nemate majko, ja sam svoju riječ dala. Nije to bilo bez velikog promišljanja. Znam i
pojmim taj jaz, ali drugačije nisam mogla. Sila je to neodoljiva koja prelazi preko svega,
obara svaku zapreku koja joj stoji na putu.
— Dijete milo, zar ti nemaš ljubavi prema nama? Vera, ti znaš svoga oca. Nas ćeš dijete
izgubiti zauvijek. ..
— Nisam mislila na to, ali tu nema promišljanja. Ja sam riječ dala, ja ću je i održati makar me
to stajalo života. Ljubim majko, ljubavlju koja pokreće cijelo biće. To je moja sudbina!
— Vera, Vera, milo moje ... izgubljeno dijete!
— Ljubim vas sve: oca, sestru, a vas majko osobito. No moja ljubav prema Juri Krnečiću
nema granica.
Vera je počela mirno i sabrano pripovijedati o začetku svoje ljubavi. Prikazala je bez
uljepšavanja sve kako je točno bilo:
»Dugo sam se borila radi dra Pušića. Ja sam ga zavoljela ali pravo još nisam ljubila. On me je
molio i uvjerena sam da bih bila sretna s njime, ali je došao prekasno. Sudbini, mili moji,
nisam mogla uteći. Barun Slavko bogat je i moćan. Laska mi i kruna, lijep je muškarac baš po
mome ukusu i da je došao prije, mogla bih ga bila ljubiti. No i on je došao prekasno. Shvatite
me, mili moji, ako ikako možete! Dobroga Edu, baruna Slavka, obojicu sam odbila bez
promišljanja radi običnoga seljaka Jure.«
Bilo je već kasno u noći. Plakala je majka, plakala je i sestra Jela. No Vera je bila blažena.
Ljubav je nadjačala sve osjećaje. Ustala je. Zadnje njezine riječi te večeri bile su upravljene
majci, sestri i svaku Ivi:
— Moja ljubav, mili moji, ostat će vječna. Možda će biti i trnovita, ali će ostati. Tu ljubav
veže moć zemlje .. .
— Kakve su to strašne riječi poslije svih mojih molba i moga gorkog plača, Vera, Vera,
nesretno naše dijete.. .
— Ja sam sretna majko! Ljubim snagom koja je svima nepoznata.
Počeli su se javljati prvi traci svibanjskoga jutra kad su se u plaču majka i Jela rastale od
Vere. Vera je ostala nepokolebiva, tvrda. Na njezinom licu titrao je samo blagi smiješak
stalnosti i smirenja.
Sutradan je bila nedjelja. Prekrasno vrijeme kakovo samo svibanj može donijeti.
Rano u zoru hodao je perivojem presvijetli Jurić. Mahao je rukama, klimao je glavom i sam u
sebi govorio kao da se moli, a zatim kao da nekoga proklinje. Iza njega rano je ustala i
presvijetla gospođa koja ga je nastojala umiriti.
— Ja sam, Matija dragi, ostala s Verom do kasno u noć. Plakala sam i molila je na sve
moguće načine. Pomagala mi je i Jela. Ali sve je ostalo uzalud. Bože moj, Bože moj, baš
mene hoćeš da kazniš! Matija dragi, tu više nitko pomoći ne može, nego samo Bog.
— Ja ću pomoći! Ja ću joj suditi! Neka bira: ili živjeti kako treba ili umrijeti.
— Ona će Matija, umrijeti! To ti ja već sad kažem. U nje je tvoja ćud!
— Onda neka umre! Radije smrt nego vječna ljaga na starom plemenitom rodu Jurićevom.
— Matija dragi moj, vjeruješ li ti u Boga? — Vjerujem, ali ne vjerujem da je pravedan. On to
ne bi smio dozvoliti.
— Ja sam ti rekla, Vera će radije smrt, a to znači uništiti sve nas.
— Nestat će tebe, nestat će mene!
— Naša nježna Jela neće toga nikako preživjeti, pa će vječna ljaga ostati na plemiću Juriću.
Kazna božja, u koju ja vjerujem, bit će vječna na onom svijetu.
To su tlapnje, Eva! Ja ću joj suditi ako se ne opameti.
— Onda joj sudi odmah, Matija! — Rekla mi je da je njena volja i ljubav neodoljiva: »Moju
ljubav veže majko moć zemlje«.
— Vezat ću ja nju u zemlju, neće ona nas sramotiti.
— Matija, stišaj svoju gordost! Sitni smo crvi prema moći božjoj. Vjerovala bih da nas može
sve prije stići: propast doma, nesreća, smrt, ali da bi naša Vera krenula ovim putem, toga ne
mogu shvatiti. Matija, Bog je velik i svemoguć, pa vjerujem u njegovu milost.
— Što hoćeš time da kažeš, budi jasna?
— Pokloni se smjerno Bogu i zamoli milost njegovu da okrene naše dijete na pravi put
života.
— Ostavi me samoga! Ne mogu da mislim i neću da govorim ni s kim više. Ostavi me draga
Eva!
Vera je ustala kao obično. Obukla je lijepu svoju jutarnju haljinu, uzela je knjigu te se
zadubila u čitanje. Jela se nije javljala iz svoje sobe. Nisu joj dali da ustane jer je sinoć previše
bdjela. I na nju je djelovala Verina odluka. Ljubila je svoju sestru pa ju je žalila i plakala nad
njezinom sudbinom.
Zvono župne crkve oglasilo se prvi put, znak da je danas svečana služba božja. Nitko nije
toliko trpio i vidno pokazivao svoje patnje kao presvijetla Jurićka. Ljubila je svoje dijete, ta
po duši i po srcu mirna i prava plemkinja. Obožavala je svoga muža, on je bio za nju dio
njezina života. Ponosan, lijep i dostojanstven, bio je njezin Matija. Zvono najavljuje drugi
znak za službu božju.
Cesta se počela šareniti. Iz svih zaselaka narod je hrlio službi božjoj. Prve su starice u bijelim
rubačama i crnim rupcima, a za njima muškarci u bijelim gaćama i rubačama, u modrim
prslucima i crnim šeširima. Za njima mlađi, većinom ženski svijet u bijelim bogato izvezenim
rubačama i crvenim rupcima.
Kraj dvorca Kremenice prolazili su već zadnji redovi prolaznika jer sva zvona zazvoniše po
treći put, podsjećajući vjernike da će skoro početi služba božja.
Presvijetla gospođa Jurić izlazi stubama iz dvorca, obučena u crnu svilu. Lagani veo prebacila
je preko ruke dok je u drugoj držala molitvenik uvezan u crni baršun. Skrenula je perivojem te
se približila svome mužu.
— Matija, dragi Matija, ja sam s Verom odlučila da danas pođem u crkvu. Hodi s nama!
— Zašto hoćeš preko običaja? Nama se ne pristoji ići u crkvu s pukom! Pusti me Eva, misa je
svaki dan, ići ćemo sutra u jutro.
— Ne dragi Matija, dosta si se držao pravila i dostojanstva. Učini žrtvu, pomolimo se Bogu
da nam spasi dijete. Hodi, prati nas na molitvu.
Prvi put u životu popustio je presvijetli gospodin Jurić i prekršio svoje navike. Dao se
nagovoriti od svoje žene i pošao na podnevnu misu među puk. Kada je došao sa ženom i
Verom pred crkvu, bio je predmet čuđenja. Svi su osobito promatrali Veru koja je bila baš taj
dan sveopći predmet razgovora pred crkvom. Među narodom se čuo usklik:
— Pazite, idu i oni u crkvu^ Bog zna, kaj si on sad misli. . . Joj si ga Juri Krnečićevom!
Sve se uklanjalo presvijetlom gospodinu Juriću. Pozdravljali su ga na silu jer su ga se bojali.
On je bio moćan i bogat mjesni vlastelin. Mnogima je budućnost i svakodnevna zarada ovisila
od bogatog vlastelina.Još prije nego je došao u crkvu, njegova je klupa bila ispražnjena. Ćuli
su se tu i tamo izrazi među ljudima:
— Ovo ni bez uzroka, da je on došal na poldašnju mašu. Kak to da je nakanil dojti u crkvu
koja je na pol-danoj maši puna sakojačkog zadaha?
Mjesni je župnik bio također iznenađen kad je ugledao obitelj presvijetloga gospodina Jurića.
Skrušeno su molili presvijetli i njegova gospođa dok je kći Vera čas molila, a čas promatrala
narod kao da nekoga traži.
Nekako smireni vratiše se iz crkve presvijetli gospodin i njegova supruga.
***
Joža Krnečić imao je svoje stalno mjesto kraj zadnjih klecala, a blizu njega njegov prijatelj i
međaš Šimatić. Služba božja je počela. Krnečić je već bio na svome mjestu kad je došao
prijatelj Šimatić. Joža je skrušeno pratio službu božju i lijepo pjevanje. Tko bi promatrao
inače sabranog Šimatića, mogao bi primijetiti da je nemiran i da ne sudjeluje na misi. Poslije
podizanja nastojao se privući svome prijatelju Krnečiću. Prešao je preko svih običaja da
muškarci u crkvi ne govore. Prislonio se prijateljevom uhu i reče kao za sebe:
— Jesi me jesi, prijatelj, lepo napeljal!
Joža je i dalje molio i klimao glavom kao da će reći: »Burno se već vani divanili!«
— Ćelo selo zna, a ti mene i moju curu na špot i sramotu mećeš!
— Prijatelj kaj bulazniš, moli se!
—- Lahko se ti moliš kad ti se sin poteple s gospodskom curom.
Krnečić pogleda u svoga prijatelja a hladan ga znoj oblije u vrućoj crkvi.
— Kaj si rekel, kaj?
— Tvoj Jura i ona gospodska cura potežu se okolo! Zato ste moju sirotu Francu na špot vrgli!
Joža Krnečić nije više mogao izdržati. Premda misa nije još svršila, on se neprimjetno povuče
iz crkve.
Došao je kući ljut i kao izvan sebe. Našao je samo svoju mamu jer su mu žena, snaha i sinovi
bili u crkvi.
— Ovo ja, mama, ne bum preživil! Moram od srama radi svega sina iz crkve pred svetom
bežati!
— Joj mene, kaj još ove stare kosti na svetu drži!
— Zlo se bu pripetilo, mama! Moj sin Jura poteže se s gospodskom curom.
— To je to, za kaj si tak jadan?
— Kaj je to malo?
— Ja sam mislila da je selo popalil.
Krnečić je hodao gore dolje po sobi. Nije skidao sa sebe ni kape ni halje.
Misa je svršila. Prva je došla njegova žena Jana i zatekla muža kako zdvojno hoda.
— Joža, bog budi s tobom!
— Ne z menom, Jane, došlo je zlo na našu hižu.
— Ne bu Jože, ne bu! Ni to tak! Ja sam to malo prvo doznala. Ne jadi se, za čas bu Jura
došal. Samo mir, i se bu dobro.
— Više dobra, Jane, ne bu pri naši hiži.
— Bu, ćaća bu! Samo daj nam bog zdravlje, se bu dobro.
— Zamuknul dabogda za naveke!
— Zakaj, kaj sam ja takvega napravil?
— Sramotiš moje ime, potepenec jedan! Sram te bilo, nisi vredan da zemlju gaziš.
— Jože, samo lepo divanite kak otac mora sa sinom. — On više ni moj sin! Ja rad njega
moram pred svetom iz crkve bežati.
— Jura, sinko mili, kaj je to s tobom? Reci mami svoji!
— Oću, ne samo vama nek sem ću vam reći: niš nis nepoštenoga napravih
— S curom se gospodskom nepošteno potežeš!
Jura skoči pred oca tako naglo, da su svi problijedili.
— Ćaća, ćaća, ovo niste vi rekli! Sav je drhtao i bio blijed kao krpa.
—• Jura, sinko, Bože dobri, smiluj se nama!
— Ćaća, oprostite, pamet sam zgubil.. . Ćujte me pa onda sudite.
Joža Krnečić je sjeo na klupu. Ruke je držao još uvijek u džepu. Šibao je očima i nije skidao
očiju sa sina. Nakon jednog časa suho je progovorio sinu:
— Tak smo daleko došli...
Nitko nije pomišljao na jelo. Stara je Kata došla iz kuhinje i naslonila se na veliku peć
promatrajući svoje domare, koji su okolo stajali u nedjeljnom ruhu. Promatrala je još neko
vrijeme sina, a onda će svojim odlučnim glasom:
— Jana, presleči se! Mara i Drago neka idu u svoju komoru, a tebe ja nis vučila da ne skidaš
kapu u ovoj poštenoj hiži. Ja sam pak tvoja mama! Kaj ja nis niš? Kaj se mene niš više ne
poštiva? Sad bumo jeli, a onda ti Jura svoje poštenje peri!
— Ja ga nemam zakaj prati, stara mama!
— Sad ja divanim, a ti muči!
Jana je donijela jelo na stol. Jelo se bez riječi pa je objed bio brzo gotov. Joža je od svakoga
jela uzeo samo nekoliko žlica.
— Joža jedi!
— Ne more jelo u mene .. . Pusti me, Jane .. .
— Jesi se najel, Jura?
— Jesam, stara mama.
— Sad nam ti lepo reci kakve posle ti vodiš s tom gospodskom curom?
— Ja nju imam rad a ona mene! Mi se bumo zeli!
— Jura, mili moj sinak, kaj ti nisi dost pretrpil od te cure?
— Jesam mama, ali to je sad drugač! Ja bez nje ne bi mogal živeti.
— Tak ti to, dečko! Zato sam ja svoju reč pogazil... Je si li ti sin poštenoga seljaka ili si
kakvoga potepuha? Jura, Jura, kakva se sramota navlači na moj pošteni dom!
— Ćaća, ja ne znam kak bu to, ali drukčije ne morem a i neću sve da me živoga pečete na
ražnju. Mučil sem se, nis mogal jesti ni spati. Navek mi je bila pred očima! Znal sam da je
ona visoko nad menom. Ja sam siromah seljak, a ona je presvijetla gospodična — ohologa
vlastelina kćer. Ja nis tel nikiga na špot metati, ja poštujem sakiga a kam pak ne bi svoga
ćaću!
Joža pogleda sina prodirnim, još uvijek mrkim pogledom, a onda preko zuba promrsi:
— Tak ti to meni, sine . ..
— Tak i nikak drugač, ćaća!
— Dobro, onda reci kak si ti to sebi zamislil?
— Ja sam se, ćaća, s njom dokončal da se bumo zeli.
— Jure, da si tak bedast, to si nis mislil.
— Ćaća, nemojte tak divaniti! Ja bi bil po vašoj želji oženil nevestinu sestru kojoj čast i
poštenje iskazujem, ali nis ja kriv. Ja sam mislil još od leta na moju Veru. Ona je mene
zatrovala a ja nju; to je naša sudbina. Stara mama, to je krivnja vaša! Vi ste mi uputa dali kak
bum opral svoju sramotu.
— Neka Bog blagoslovi tebe i tvoju Veru. Nu, Jura, pamet spoji sa srcem. Ja i mama
drhćemo nad vama, mila deca. Nad tobom Jura još i više. Čuda smo straha već pretrpeli zbog
tebe.
— Ja vas imam rad, mili ćaća i mama, ali nje se ne mogu odreći.
— Jura, ali se ni ne odreci našega seljačkoga roda i doma!
— Ne bum, ćaća, nigdar! Ne bi bil vredan živiti kad bi ja to pozabil.
— Onda sam, sinko, zadovoljan. Pazi Jura, moja bi želja bila ovak: Mi bumo poštivali nju i
njezinu žrtvu kaj ona ostavlja svoj gospodski rod, ali se mora presleći u naše seljačko ruho.
Delala bu kaj bu mogla. Pretjeravali je ne bumo, ali se na delo pripraviti mora. U našem
seljačkom domu neka ne bude bele vrane. Ona oće biti tvoja, bude i naša; ali to more biti
samo ako se sagne sasma k nama.
— Dobro, ćaća, dobro, ja ji bum to se rekal.
***
Presvijetli gospodin Jurić vratio se iz crkve nekako smiren. Objed je bio postavljen u sobi.
Jela i Ivo već su čekali. Jela im je izašla u susret, sva sretna što vidi oca kako smireno ulazi.
Kod stola su vodili glavnu riječ Jela i Ivo. Presvijetli Jurić nije se mogao uživjeti u razgovor,
već je samo potvrđivao ili kratko nijekao. Presvijetla gospođa Jurićka bila je na muci. Željela
je unijeti veselosti u svoj dom. Upravljala je svaki čas pitanja na svoga muža, ali joj ga nije
uspjelo raspoložiti.
165Vera nije izlazila cijeli dan iz kuće. Razgovarala je vrlo malo, slušala je Jelu, ali se više
puta zanijela u misli lako da ju je Jela morala opomenuti neka se sabere.
Sutradan se izvezla u kočiji s Jelom i Ivom. Krenula je na desno putem u gorje. Kada je
prolazila pokraj Jurine kuće, okrene se napadno prema njoj. Pred kućom je bila Jurina mama.
Vera joj se nasmiješi te se okrenute glave prema kući proveze dalje. Krnečićeva se tako
iznenadila da je ostala na istome mjestu, sve dok se nije izgubila Verina kočija.
Zadržali su se do kasno uveče na šetnji, jer su skrenuli susjednom vlastelinu koji ih je zadržao
do večeri. Sutradan nisu izlazili nikamo pa Vera odluči da poslije podne sama malo pojase na
konju. Ta je nakana uznemirila presvijetloga Jurića, ali ga je umirila presvijetla Jurićka.
Vera pozdravi roditelje i sestru a zatim se uputi korak po korak cestom i skrene konja prema
kapelici Svetoga Ivana. Šetala je po gorici, ali se ipak nije daleko odmicala od mjesta gdje je
stajala kapelica. Sunce je već bilo zašlo za goru. Vera se okretala više puta. Nije se dogovorila
s Jurom, ali joj je nešto govorilo da će on ipak doći. Jura je čekao svaku večer na Veru kod
kapelice, ali ona nije dolazila. Tog su dana kopali vinograd u Zejevcu. Jura je opazio izdaleka
kako Vera šeće po goricama.
Svom je snagom žudio da Vera kojom srećom skrene na brijeg gdje su oni kopali. Kopao je,
no ne tako sabrano. Svaki je čas metao ruku nad oči da potraži Verin lik. Nije dugo skidao
pogleda s mjesta gdje je opazio Veru.
— Ćaća ja moram iti! Jutri bum ranije počel kopati, ali sad idem.
Jura uzme svoj prsluk koji je visio na kolcu, prebaci motiku na pleća i uputi se preko trsja do
mjesta gdje se nalazila Vera.
Sunce je već sasvim zašlo kad ga je Vera opazila. Prvi ga puta ugleda u prostom odijelu i s
motikom na plećima. To je malo smete, ali brzo prijeđe preko toga i potjera mu konja u
susret.
—■ Zdravo, Vera! Fala bogu da sam te vidil, da znaš kak sam brzo išal od straha da ne buš
otišla doma —reče Jura — glasom isprekidanim od brzog disanja i žurbe.
— Jura moj dragi, iskreno ti velim, prvi put te ovako-voga vidim. Moj lijepi i dragi Jura,
vidim te ovakvoga kakav buš najviše moj kroz cijeli život.
— Nisam se mogal presleći, mila Vera! —• Ja to ni ne išćem, baš takvoga te želim.
Jura joj pomogne sići s konja. Dugo su ostali u zagrljaju, Vera ga nježno pogleda, govoreći
zanosno:
—■ Sad sam na tebi osjetila miris zemlje. Jura, mene zemlja omamljuje! Vjerujem u njezinu
moć.
Jura je uzeo uzde konja, a Vera silom njegovu motiku koju je cijelim putem za vrijeme
njihova razgovora neprestano nosila. Često su zastajali. Jura je držao konja dok je Vera
naslonjena na motiku slušala pažljivo kako joj Jura razlaže osnove za njihov budući život.
— Da buš Vera, sa sem šega moja, moraš se presleći. Moji te budu si pazili a ja te bum na
rukama nosil.
— Kad budem tvoja žena Jura, onda bih želila da budem čitava vaša. Dajem sebe i dat ću se
cijela tijelom i dušom.
— Vera, mila Vera, tega sam se bojal! A kad tam, ti si već sama na to mislila.
— Ja sam mislila i sve premislila. Na sve sam pripravna radi svoje velike ljubavi prema tebi.
— Mila moja Vera, strah me je samo tvoga oca. On je moćan i more kajgod hoće.
— Ja još ne znam kako će to biti, ali mi je glavno
167da on to zna, premda bih radije da sam ga mogla na to pripraviti.
— Pripovedaj mi, Vera, kak je to bilo. Kaj ti je rekal kad je to čul?
— To se Jura, ne može opisati! Strašan je bio! A kad sam ja to priznala, potreslo ga je i ovih
nekoliko dana sasvim je utučen.
— Znam, znam, gizdav je, veliki je gospon, a ja sam veliki siromak.
— Teško ćeš ti to ikada shvatiti, Jura. Volim ga, veoma volim, pa mi ga je žao koliko trpi. A
još se nada da se to neće dogoditi.
— Vera draga, nemoj mi to govoriti. ..
— Ja sam tebi jedanput rekla da je moja odluka čvrsta i stalna.
— Vjerujem ti to, samo me je strah da te ne nagovore tvoji.
— Moja riječ zadana tebi ne poriče se ni radi oca, ni majke, ni sestre. Nema te moći na
svijetu koja me može prisiliti da je pogazim.
— Rekal sam to, Vera, memu ćaći kad me je plašil da me buš ostavila.
— Jura, neću mariti za plač, za suze, za boli svih mojih. Sve ostavljam: sjaj, raskoš i
bogatstvo — sve radi tebe. Moja je ljubav neizmjerno velika, a velika je zato jer je vezana uz
moć zemlje.
— Bože dragi, kako si dobar i kakovu si mi sreću dosudil.
Pogleda Veru i privine je k sebi govoreći:
— Ljubavi moja draga i velika koju ni u srce svoje spraviti ne znam.
— Ja te, Jura, volim! Čudo je to ... Ljubim te kao nikog na svijetu. Strašno ću teško podnositi
ako me moji mili roditelji i sestra napuste, ali sve ću to preboliti radi tebe.
Već je pao sumrak kad se Vera s Jurom pojavila pred selom. Razgovarali su tako zanimljivo
da nisu ni opazili kako ulaze u selo. Govorili su tiho a i konj nije pravio buke na cesti. Kuda
god su prolazili, nastalo je zaprepaštenje. Čuli su se glasovi i međusobno dozivanje susjeda
onako, tajanstveno.
— Nevesta, oj nevesta .. . Strina Kata ... Brže hote ... Brže sim! .. .
Čuo je to dozivanje Jura i pogledao Veru, ali mu ona mirno odgovori:
—■ Ništa se ne brini! Čujem ja kako se čude, kako nas gledaju, ali me ništa ne smeta. Kad o
nama govore, neka nas i vide!
— Draga Vera, ja sam si mislil da ti bu mrsko kad nas cijelo selo vidi.
—• Neka se nauče na me. Čudit će se neko vrijeme, ali onda će se na to naučiti.
—■ Vera, Vera, kad tak divaniš, meni se srce steže od sreće i miline.
— Osjećaš li ti, Jura, prema meni ljubav ili čežnju?
— Ja ti, mila Vera, ne znam to rastumačiti. Bez tebe ne bih mogao živjeti.
Došli su do Jurine kuće. Preuzme od Vere motiku i baci je pred kuću, a zatim pođoše zajedno
do dvora Kre-menice. Vera se s Jurom oprostila pred dvorcem te krene u dvorište, preda sluzi
konja i uputi se stubama u blagovaonicu.
Stupivši u sobu, ugleda pred sobom majku svu zaplakanu. Sestra Jela sjedi žalosna, a muž je
tješi. Otac je sjedio za stolom, nasionivši glavu na ruke. Izgled mu je lica bio očajan, tako da
se Vera preplašila. Nešto ju je steglo oko srca kada je vidjela skršenog svoga dragog i
ponosnog oca. Majka joj se baci oko vrata i očajno zavapi:
— Vera, draga Vera, uzmi moj život, a poštedi svoga dobrog oca. Ti si sigurno bila zajedno s
njime?
— Jesam, majko, bila sam sa svojim zaručnikom. Bolan duboki uzdah vinu se iz grudi
presvijetloga
Jurića:
— Nebesa . .. nebesa . . . zašto ne saspete sve svoje strijele na moj prokleti dom?
Ustane, dođe pred Veru, podigne ruke u zrak i opet bolno zavapi:
— Nebesa, nek se zemlja otvori da proguta ovo moje dijete! Moj negdašnji ponos i nadu
života moga, progutaj da mi ne sramoti moje staro plemstvo. Djedovi, djedovi, čujete li u
grobu moj glas?
— Čuješ li, Vera, dijete naše, smiluj se ocu svome.
— Majko draga, učinila bih to rado jer ga neizmjerno volim i poštujem, ali ne mogu odustati
od svoje ljubavi.
—■ Đavo je u tebi, prokleto dijete, izrode doma moga!
— Matija, smiri se, ona je tvoje naravi! Saberi se, Ma-tija, i mirno riješimo stvar!
— Više ne mogu izdržati. Danas hoću da znam, imam li samo jednu kćer ili dvije.
— Matija, molim te, najprije dozvoli da nešto založimo pa ćemo mirnije govoriti o tome.
Svi su nešto jeli, samo je presvijetli Jurić sjedio za stolom ne dirnuvši jela. Opet je naslonio
glavu na ruke i gledao je bolnim pogledom svoju obitelj. Presvijetla Ju-rićka približi se Veri
te joj nježno reče:
■— Vera, milo moje, pođi do oca! Znaš kako on drhće nad tobom, pa ga umiri dijete moje!
Vera se malo zamisli i ostane neko vrijeme na mjestu. Onda naglo ustane i uputi se k ocu:
— Oprostite, dragi tata, srce me boli kad vas vidim tako žalosna . . .
— Vera, dijete moje drago!
Tek što je to rekao, presvijetli Jurić svladan bolom zarida glasno. On ponosni plemić. Sve je
prisutne potresao plač. Svi su ostali kao okamenjeni na mjestu dok je Vera stajala pred njime
kao optuženik. Opet mu pristupi i klekne pred njega. Pogleda ga čvrsto i reče mu čuvstveno i
odlučno:
— Tata dragi, oprostite mi, povrijedila sam vas duboko u dušu. Oprostite mi, zbog vaše boli
mnogo trpim, ali me ne prezrite. Poštenje svoje nosim visoko u duhu naše obitelji.
— O tome neću da raspravljam.
— Tata, moj dobri tata, nisam kriva! Kunem vam se, nešto veliko zavladalo je mojim srcem i
mojom dušom.
—• Dijete dijete, hoćeš li da kleknem pred tebe i zamolim da me ne odbijaš?
— Tata dragi, život mi oduzmite, ali riječ je dala još uvijek Vera plemenita Jurić. Rekla sam
samo jedanput u životu da ljubim. To je rekla Vera plemenita Jurić. Vaše sam krvi, i ono što
rečem, ne porečem dok sam živa. Evo vam moj život! Neću bježati od smrti! Volim život jer
ljubim velikom ljubavi, ali svoje riječi pogaziti neću. Dala sam je sama od svoje volje ... Sama
sam je ponudila, oče!
— Smrti, oh, dobra smrti, dođi i riješi me sramote da ne doživim poniženje. Moje dijete —
odgojeno kako dolikuje velikašu i plemiću — da postavši žena seljaku postane i sama prosta
seljanka? Očuvaj Bože, mene i moje dijete te sramote i toga poniženja! Bog to neće, on to ne
smije dozvoliti.
— Dragi moj dobri tata, vjerujem, da je to Bog tako želio. Bez njegove volje ne bih kao
plemkinja mogla, a ni smjela po svom dostojanstvu, ni po svome odgoju ljubiti običnoga
seljaka.
— Vera, Vera, ne ubijaj me tom riječi »ljubim«. Ti ne ljubiš, ti si, dijete, zaslijepljena
njegovom ljepotom i snagom. Vera, dijete, tvoj te otac na koljenima moli, opameti se!
Dostojanstveni Matija pl. Jurić spustio se iznenada na koljena pred svoju kćerku Veru.
Svi su se prenerazili kad su vidjeli da ponosni plemić moli svoje dijete. Prva se sabere
presvijetla Jurićka i skoči do zdvojnog muža nastojeći da ga podigne.
■—■ Matija, moj dragi, ti se toliko ponizuješ ... Ti, koji si naučio samo zapovijedati, daj se
saberi! Tu je Ivo pa što će misliti o tebi?
— Ponizit ću se, Eva, pred svakim, samo da spasim ovo moje milo dijete, Vera, Verice, dijete
milo, je li da to nije tvoja posljednja odluka?
— Razbor je moj, dragi tatice, uz vas.
—- Hvala bogu, vratiti se k nama ... da, da... dijete, to ti razbor nalaže.
— Kažem vam, razbor da, ali osjećaji duše i srca, volja i odluka, riječ i ljubav, to je već kod
seljaka Jure Krnečića.
— Proklet bio! On mi je ugrabio sve na tome svijetu: moju sreću, ponos doma i roda
plemenitoga Jurića . . .
— Vera, imaj duše i srca za svoga oca!
— Imam majko, duše i srca, ali me od moje riječi i odluke, opet vam ponavljam, može
riješiti samo smrt. Druge molbe ni sile nema na svijetu, majko draga!
Svi su plakali. I Vera zajedno s njima. Nu, ostala je čvrsto kod svoje odluke još uvijek klečeći,
kao da time hoće izmoliti milost roditelja da popuste njenoj želji.
Rastali su se kasno u noć, tužni i utučeni, bez truna nade. Vera je bila tužna radi boli svojih
roditelja, ali u duši ponosna jer je vojevala težak boj za svoju veliku ljubav. Borila se za svoga
Juru.
Nekoliko dana kao da je sve zamrlo od tuge na dvorcu Kremenici. Vera nije nikamo izlazila,
pa su svi sa strahom očekivali što će Vera odlučiti.
Presvijetli Jurić bio je naoko miran. Govorio nije ništa, samo je kod jela često puta uperio
pogled u Veru kao da će joj reći: »Od tebe očekujem spas, ti me možeš riješiti strašnih patnja
koje trpi cijelo moje biće.«
Čekanje je bilo uzalud. Vera nije govorila ništa. Bilo joj je upravo neugodno jer su je svi
susretali tako nježno kao teškog bolesnika, koji se oporavlja od teške bolesti. Vera je opet
obraćala mnogo pažnje sestri Jeli. Setale su zajedno perivojem, ali Jela nije ničim spominjala
Veri njezinu neobičnu ljubav premda je žudjela cijelim bićem da sazna hoće li se Vera ipak
premisliti.
Dani su bili strašno dugi. U cijeloj su obitelji drhtali od straha da se Vera ne odluči sama na
šetnju kao što je to prije činila.
Došla je opet nedjelja. Svi su pošli u crkvu, skromno, pobožno s nadom u duši i srcu. Vera je
išla jer je to želja roditelja; a išla je s nadom da će negdje vidjeti Juru.
Prolazeći mimo sakupljenih ljudi pred crkvom, opazila ga je. Ali mu nije mogla ništa reći.
Jedva vidljivi naklon glave i nježni osmijeh bio je dosta jednom i drugom. Razumjeli su da to
znači sastanak.
Cijela je obitelj Jurićeva sjedila pod lipom u dvorcu Kremenica. Kao obično došao je i Ivo, a s
njime su stigli presvijetli gospodin Jarić i supruga. Pozvao ih je Ivo te im ispričao što je
odlučila Vera. Zaprepastili su se svi i bilo im je to teško shvatiti. Nisu mogli vjerovati tim ri-
ječima.
Tetka Ana nije zbog ponosa tome pridavala mnogo važnosti kad joj je to brat pripovijedao sav
zdvojan i skršen.
— Umiri se dragi Matija! U Veri vri čista plemićka krv. Ona je, to priznajem, nešto posebno,
ali konačno to ona neće učiniti. Vera će ostati ipak Vera plemenita Jurić.
— Dao bog, draga moja sestro! Sve moramo poduzeti da se to spriječi, no samo oprezno.
Svi su se preplašili kad je Vera izjavila da će malo izjahati.
— Želiš li, Vera da te ja pratim?
— Hvala ti Ivo, imam želju da sama projašem. Ostani ti samo kod Jele, ja ću se brzo vratiti.
— Ostani Vera, danas s nama! Skoro će noć, a želim s tobom o mnogočem govoriti. Ostani
Verice draga!
— Brzo ću se vratiti tetko pa ćemo onda razgovarati kakogod dugo želite.
Vera pozdravi sve prisutne. Zajaha svoga konja koga je sluga držao pred stajom. Iziđe na
cestu i okrene nadesno prema goricama do crkvice Svetoga Ivana, gdje ju je nestrpljivo cijelo
poslije podne čekao njezin Jura.
Dugo je potrajala šutnja u obitelji Jurić poslije Verina odlaska. Šutio je dugo ponosni plemić
Jurić, ali nakon nekog vremena očajno reče:
— Ništa je nije zadržalo, ona je otišla ... A znaš li ti, draga moja sestro, da je naša ponosna
Vera otišla na sastanak sa seljakom? Krv naše krvi s prostim i običnim seljakom...
— Umiri se, Matija, nije ona otišla na sastanak! Da si je ti zamolio, ne bi otišla.
— Otišla bi ona, sestro draga! Nisam joj mogao reći. U meni se bori duh i ponos naših
djedova. Mogla bi mi odbiti želju, a to bi mi bilo još strasnije.
***
Kad je Jura opazio Veru kako dolazi, potrčao joj je u susret. Više ju je skinuo nego što je
sišla. Zagrlili su se nasred puta ne osvrćući se na pastire koji su okolo po brežuljku pasli
goveda.
— Draga Vera, da znaš kako sam te već željno iščekivao. Ah, da znaš kako je teško čekanje
...
— Znam, znam, jedva sam došla. Imam borbe sa svojima. Svi su strašni i nitko neće da
vjeruje da bismo mi mogli biti svoji. Moj je otac u ovih nekoliko dana postao pravi starac.
— Ja si to mogu misliti! Ti — njihova plemenita kćer i ja — prosti seljak — dakako to im ne
more u glavu.
— To je naša sudbina, protiv toga se ništa ne može. Bog tako hoće a i naša srca žele da
budemo svoji. Je li moj dragi i mili dečko.
— Bog je mene izabral, Vera? Upravo ćutim veliku milost božju.
— Jure, vjerujem da ćemo biti sretni.
— Bit ćemo, Vera! Našu sreću i ljubav dragi bog bude blagoslovil. Ja verujem u to.
Ljudi su iz gorinskog kraja išli putem po raznim poslovima. Susretali su ih i mimoilazili Juru i
Veru. Malo je tko prošao, a da se nije prekrižio i sazvao boga u pomoć da mu pomogne
shvatiti ovo čudo, a njih dvoje govorili su o sreći i ljubavi, velikoj i jakoj koju su samo mogla
čutiti njihova zaljubljena srca. Razlike u podrijetlu nisu bile prepreke.
Jura to nije znao sebi protumačiti dok je Vera vjerovala da je to udes božji.
—■ Kad bus k nam došla? Znaš, ja bih moral k tvojima, ali znam da je to nemoguće. Zato ti
dojdi k nama, oćeš li Vera?
— Hoću, hoću, moram upoznati tvoje. Nosit ću njihovo ime kroz cijeli život i vezat ću se uz
tebe.
— Dobro, Vera, u četvrtak na večer. Ja bum tak doma rekal!
— Ne, Jure, neću da se oni spremaju za doček. Vratimo se, možemo i sada.
—■ Mila Vera, nemam reci za sve ovo!
— Ne trebaš Jura, ali me jako voli jer ću trebati mnogo ljubavi, mnogo ... mnogo . . .
— Na rukama te bum nosil a na srce te bum privijal. —• Vjerujem ti, mili moj dečko!
Krenuli su u razgovoru natrag u selo. Pričali su i nisu ni gledali što se seljaci čude. Kad su bili
nekoliko koraka iza crkve, pozvoni pozdravljenje. Jura je vodio konja. Skinuo je šešir. Hodali
su šuteći i molili svaki za sebe pozdrav anđeoski.
Još nije pozdravljeje ni odzvonilo kad Jura zaustavi konja pred svojom rodnom kućom.
— Oćeš li sada, Vera? Našli bumo moje još pri molitvi!
— Hoću Jure, nije me strah njih.
Jura povede Veru u svoju kuću. S ceste se s nekoliko stepenica ulazi u hodnik. Na lijevoj je
strani velika hiža, na desnoj hižica, a iza nje kuhinja.
Jura uđe prvi, a Vera za njim. Otvoriše vrata hiže i začuše još samo riječi »kako je bilo na
početku, tako neka bude na svršetku. Na sve vijeke, vjekova Amen.« Time je završena
zajednička molitva obitelji Krnečić.
— Dobar večer, bog vam daj!
— Bog ti dal, Jura, bog!
— Dobra večer — čuo se Verin glas.
— Vužgite lampu dopeljal sam gosta.
— Odmah sinko, odmah! Gost nam dobro došal pod naš pošteni krov.
Joža Krnečić zapali šibicu. Kod prvog njezinog sjaja opaziše Verin lik, te svi u jedan glas
zavikaše:
— Za pet ran božjih! Presvijetla . . . presvijetla gospodična.
Ruka je drhtala Joži Krnečiću a šibica mu se tresla. Nekako je zapalio svjetiljku i pozdravio
ukućane po običaju: »Falen Isus!« Nitko mu nije odgovorio jer su svi još bili pod dojmom i
uzbuđeni zbog Verine prisutnosti.
Joža Krnečić se prvi sabere te će Veri:
— Presvijetla gospodična, izvolite do stola i dobro nam došli!
Majka pristupi do Vere s druge strane te je povede do stola riječima:
— Samo izvolite presvijetla gospodična! Bog blagoslo-vil vaš prvi korak u naš dom!
— Fala vam i čuo bog mamica vaše želje.
— Bog i presveto Trojstvo, presvijetla gospodična. Drhtao je glas Jane Krnečićeve dok je to
govorila.
— Prije nego sjednem, sve vas želim pozdraviti.
Vera se rukovala sa svima. Došla je i do stare mame Jurine, pruživši joj ruku. Zatim se okrene
k Juri:
— Je li, Jura, to je stara mama koja je rekla da me kazniš?
— Ja sam to, ja, presvijetla gospodična! On je moj mili vnuk.
Vidim Jura, da me tvoji nećeju imati rada. Zašto nit govorite presvijetla gospodična?
— Kad takova jeste! Znamo mi kaj kemu pripada.
— Jesam, mamice, za druge ali za vas sam ja sada samo Vera! Nije li tako Jura?
— Moja mila i draga Vera jesi i ostala buš dok mi srce bije.
— Jeste li čuli mamica, moga Juru? Zabunila sam se, našega Juru! — ispravi se odmah Vera.
— Čujem ga dijete, i čula sam ga već toliko put. Njegove majke srce drhće. Kak bute vi
svoji, mila moja deca? Razlika je to velika, pak me je strah! Rodila sam ga, pak mi ne
zamerite, presvijetla gosp ... ne, ne, milo dijete!
— Mama, Vera je došla da vas se vidi i upozna. Kaj sad to divanite? Ako bog da, mi burno
sretni. Živili bumo jen za drugoga. Kaj ne, mila Vero? Suđeno je tako pa verujemo da ćemo
biti sretni.
— Sjednite si ovamo, Vera.
— To me veseli da mi tako velite. Odmah osjećam da me već više držite za svoju.
— Mome ste sinu dragi. On nam je rekal da ga samo smrt može rastaviti od vas. Nam je žal
što vas je sudbina dodijelila jedno drugome, ali smo mu pustili na volju.
— Hvala vam za to! Dosta borbe imam ja pa ne treba da ima i on.
— To si možemo misliti, Vera! Poznam vašega oca. Bojim se za vas pa me je strah i za moje
dete.
— Ništa se vi ne bojte, ja ću pobijediti.
— Bojim se, Vera, vi ste još vrlo mlada pa me je strah za sreću vas oboje. Bilo bi mi teško da
se vi zasitite ljubavi moga sina.
Vera ustane s klupe i pogleda u lice Joži Krnečiću, rekavši:
— Ja sam Vera Jurićeva, moja riječ se ne poriče nikada!
— Pazite Vera da se nikada ne pokajete. Još imate vremena i jedno i drugo!
— Dragi ćaća, kaj vi to divanite?
— Muči Jura, ja sam tvoj otac! Imam pravo da to velim Veri.
— Imate pravo, ja vam ne zamjeravam ništa. Jura je vaš sin, a ja ću vam biti kći.
—• Ne mogu to razmeti, ne morem se snajti! Kći pre-svijetloga i velemožnoga gospodina da
mi bude snaha . . .?!
—■ Sudbina je to. Ja vjerujem da je to moć zemlje o kojoj mi je govorio Jura.
— Vera, draga, još ti velim ja, prosti seljak, pak me čuj: Zemlja je lijepa kad se ore, kopa, a
još je ljepša kad rodi, kad se po njoj talasa šenica, zeleni livada, crveni grožđe. Lijepa je i
onda kad se već na njoj počinje sušiti lišće kukuruza. Uvijek je lijepa! Ali Vera, obrađivanje
je zemlje teško. Kruh zaradi seljak u znoju lica svoga, a gorak je ako se ne ljubi zemlja svim
srcem i dušom svojom.
—• Ja ljubim zemlju i znam što je zemlja.
— Vi ljubite ovu našu lijepu zemlju hrvatsku. Veru-jem vam, ona je lijepa kud god okom
pogledate, a naš je kraj ovdje odabran po ljepoti. Ljubiti ljepotu zemlje, već sam vam rekal,
nije teško, ali samu zemlju vi ne možete ljubiti jer je vi još ne poznate. Nju ćete drukčije voliti
ako postanete Jurina žena.
— Želim to postati i hoću postati! To bi mi samo bog mogao spriječiti, a ja želim zavoliti
zemlju.
— Ne možete Vera! — Opet vam velim, još ne možete. Zemlju morate vezati sa svojim
srcem i svojom dušom. Vi ste vlastelinova ćerka, plemenitaška, a to nije isto što i seljanka.
— Onda ću postati seljanka! Znate li vi, što to znači?
— Pazite Vera da se ne pokajete. Lahko je to reći, ali održati riječ, to je teško.
— Meni neće biti teško jer ljubim Juru a on ljubi mene. Sve ću učiniti da budemo sretni.
__ Milo mi je da to čujem od vas. Sad sam mirniji za
sreću svoga sina.
— Bojali ste se da neće biti sretan?
— Bojim se još i sada i iz duše vam velim da ne upropasti svoj mladi život.
__ Kako to mislite? Recite mi, ja sam došla da čujem
sve.
— Znam, vaš je otac jako bogat, moćan je, vi ste plemenitaška, ali ja bi bil sretan i presretan
da se vi niste s mojim Jurom našli. Strah je mene od te njegove velike sreće i, kak vi velite,
ljubavi.
— Ništa se vi ne bojte, ja znam držati svoju riječ.
— Još bi vam tel nekaj reći!
__ Sad bute prije jeli, a onda se divanite. Vera ni došla
da sluša tvoje propovijedi!
— Neka, neka, rado slušam oca mog Jure. Pametno mi govori. Ja nisam gladna, draga
mamice.
— Ne bum dugo divanil, ali me još samo to čujte, snaho moja buduća.
— To mi je drago čuti, vi moj budući svekre.
— Kad ste se izabrali, Bog vam sreću blagoslovil. Samo još nekaj! Moj sin bu vas dopeljal
pod naš siromašni seljački krov. Ja neću drugač nikak. Cura se udaje, a dečko se ženi.
— Ja to razumijem.
— Čekajte, Vera, još nis gotov. Da mi ne bi danas jutri rekli, da vam to nis rekal!
— Samo mi recite sve što želite! Hoću da sve znam.
180
— U naš dom želim da dojdete pod vijencem i u ru-bači, po naše seljačko, neću da je dom na
špot i sramotu. Morate skinuti sve gospodske znake sa sebe. Siti si dajte ruho po seljački kak
nose naše žene: rubače, mašne i pašne. Na glavi vi ćete morati nositi kak nose naše mlade
snahe. Neću da bi se po čemu poznalo da niste seljačka snaha. Jeste li me razmeli, Vera?
— Ja sam vas razumjela i na sve sam pripravna. Znam da se udajem za seljaka. To je moja
volja i nitko me ne sili. Ja ću to učiniti radi ljubavi koju osjećam prema Juri.
— Velike su to reci Vera, i neka budu do boga primljene.
—• Bog to zna! Ja sam znala što me čeka. Odbila sam bogatoga plemića, još bogatijega
baruna! Sve sam ih odbila jer volim Juru. Tako to želi bog. Vjerujem i vjerovat ću to da je to
moć zemlje koja će me vezati uz moga Juru.
■—■ Cuj Bože njene reci.
— Čuje Bog čuje, majko!
Jana Krnečićeva zagrli Veru i poljubi je tako nježno kao da ju je rodila.
— Jesam li vam draga, majko?
— Mila si mi, dete, kak da sam te pod srcem nosila!
— Sad pak bumo večerali. Ti buš, Vera, makar malo s nami!
— Premda je već kasno, malo hoću, neka ne mislite da sam ohola.
— Daj, daj, mila moja Vera! Moraš se već sada pri-učavati na naše seljačko.
— Hoću Jura, sve za sreću naše ljubavi.
Jura je sav sjao od sreće. Nikoga nije vidio oko sebe već je samo gledao svoju Veru. Prvi je
put Vera jela po seljačku iz jedne zdjele. Bila je uzbuđena pa nije ni primijetila kako drugi
jedu, već je samo gledala svoga lijepoga Juru. U sebi je zadovoljno zaključila:
—• Ljepše jede taj obični seljak nego Edo i barun Slavko. Da, meni je na njemu sve najljepše.
Ja ga uistinu od srca ljubim i ne bih mogla živjeti bez njega, ja, Vera plemenita Jurić.
— Kaj me gledaš, Vera?
— To ti neću reći pred tvojima, Jure!
— Samo sam te tak pital, da ti nekaj rečem .. .
— Sad ću ja otići. Vidite da znam i ovako jesti. Doći ću odsad češće da me podučite u svemu
što ja ne znam. Morat ćete mi majko, reći što trebam za ruho. Moja mama niti to zna, a bog
zna bi li mi ga htjela i sabirati.
Vera se nehotice sva strese kad je spomenula svoju majku.
— Samo ti dojdi kad ti god srce zaželi. Znamo mi da nećemo moći iti na dvor oca tvoga.
— Kak to bude, ne znam, ali samo bog može zapriječiti, da mi ne budemo svoji. Je li tako,
Jura?
— Tako je, tako, mila Vera!
— Sada, dragi moj dečko, otprati me do dvorca oca moga.
Vera se sa svima oprostila a s majkom Jurinom se poljubila. Svi su je ispratili pred kuću. Vera
se začudila kad pred kućom nije našla svoga konja.
— Ti si ga Jura, slabo privezao pa je sam otišao kući.
— Ne znam, Vera, kako sam ga privezao, ali me ipak čudi da ga nema.
— Nisam daleko od kuće. Ajdemo Jure, moji će već biti u brizi. Svima želim lahku noć.
— Lahku noć, lahku noć, Vera!
Jura i Vera krenuše na lijevo prema dvorcu Kremenici. Razgovarali nisu ništa već se držali za
ruke i hodali. Veru
182
je nešto vuklo kući jer nije smjela ostati tako dugo ili je trebala nešto javiti.
— Sigurno je koji naš sluga odveo konja.
— Morti je to Miško napravil? Znaš Vera da je on prvi saznal za našu tajnu.
— Jure moj, lahku noć.
— Bog te pratio Vera! Strah me je za tebe. Kaj ti budu rekli ako znaju da si bila pri nami?
— Niš se ti Jura ne boj za tvoju Veru. Čuval te Bog, Jura!
Po pijesku su se čuli koraci Verini dok je Jura stajao na putu i motrio njezinu sjenu kako
odmiče po dvorištu prema dvorcu, odakle je kroz prozor dopiralo svjetlo.
Dugo je još stajao na cesti, ali nije mogao ništa primijetiti. Nije mogao dočekati da se ugasi
svjetlo u velikom salonu presvijetloga gospodina Jurića.
Vera se uputi stepenicama te uniđe u blagovaonicu obučena onako kako je došla sa šetnje.
Otvori vrata sobe, pozdravi sve svoje i htjede se ispričati, ali joj je riječ zapela u grlu. Svi su
sjedili oko stola. Otac na svojem mjestu, rukama je podbočio lice, majka se naglo okrenula a
isto tako tetka, Jela, Ivo i presvijetli Jalić. Svi su gledali Veru tako da se ona sasvim zbunila.
Jedva je smogla toliko snage da je gotovo za sebe progovorila:
— Mamice i tatice, oprostite! Znam da sam previše dugo ostala. Zao mi je što ste bili u brizi
zbog mene.
— Nismo bili u brizi! Dobro su te čuvali i zabavljali oni seljaci.. . Vera, moja ponosna Vera,
sasvim si me do-rukla!
Mirno i sabrano, ali s puno gorčine i bola rekao je tih nekoliko riječi presvijetli Jurić svojoj
kćeri Veri.
— Morala sam, tata dragi! On je želio da se javim njegovima pa sam odlučila danas naveče.
183

■ Ti mi to Vera, tako mirno govoriš ... Ti, Vera, kći plemenita Matije Jurića!
__ Matija dragi, nemoj se uzrujavati! Prepusti Ani
neka ona s Verom mirno govori.
— Ne mogu, draga Eva, moje bi srce moglo pući od
bola i gnjeva.
__ Tatice, drukčije nisam mogla. Ja sam tako sretna.
Sretna sam premda sam malo prije čula da moram zaboraviti sav sjaj i raskoš. Prilagoditi se
moram svom budućem životu.
__ Vera, ja ću te dati zatvoriti u bolnicu! Ti nisi pri
sebi!
— Zdrava sam, tata moj dragi, potpuno zdrava; ali to je meni suđeno i tako to mora biti. Tako
će to i ostati jer Vera plemenita Jurić neće nikada prekršiti riječi. Njezinu riječ krši samo smrt.
__ Sutra ćeš ti drukčije govoriti kad ti protumačim što
te sve u životu čeka ako ostaneš tvrdokorno kod svoje odluke.
__ Slušat ću vas, draga i dobra tetko, ali mijenjati
svoje odluke neću. Ostajem i umirem sa svojom odlukom.
— Sada o tome više ni rijeci. Ja ću, Matija, uzeti sebi za dužnost da Vera ne osramoti stari
plemeniti rod Juri-ćev, da ne okalja čast naših pradjedova i ne ponizi njihovu uspomenu time
što jedna plemenitašica roda Jurićevog uzima za muža običnoga seljaka. Ja ću se, Matija,
zajedno sa svima vama boriti jer mi je to i dužnost. Sve za dobro tvoje, mila naša Vero!
__ Za vaše pojmove, draga tetko, priznajem da imate
pravo. Shvaćam vašu brigu o mojoj udobnosti i lijepom životu, ali moja sreća i moja ljubav
vezana je sudbinom za seljaka Juru Krnečića.
__ Govoriti niti ti dokazivati neću večeras, Vera! Sutra
184
ima dosta dana pa ćeš uvidjeti, Vera, da su sva ova uzru-javanja najviše radi tvoga dobra.
— Vjerujem vam svima i sve vas volim. Svi ste mi mili i dragi.
— Ne plači Vera, dijete moje drago! Majka te ljubi svim srcem i svom dušom.
— Osjećala sam i osjećam majko, vašu veliku roditeljsku ljubav pa me duša boli što mi je
sudbina dodijelila da radim protiv vaše volje.
Rastali su se opet svi tužni i neraspoloženi a najviše je bio satrven presvijetli gospodin Jurić.
Sutradan je na sve strane svima poznatima svijetla gospođa Jalić javljala nesreću i odluku
Verinu te očaj cijele obitelji roda Jurićeva. Posebno je zamolila dra Edu Pu-šića da svakako
dođe, a isto tako i barun Slavko Vernić za čije je namjere znala. Obojica su ozbiljno zaprosili
Verinu ruku te se s njom rastali u nadi da će se ipak predomisliti.
Mnogo je nade tetka Ana polagala u Edu koji bi radi Vere sve učinio.
Dr Pušić je već došao drugi dan na poziv tetke Verine. Osjećao se sretan jer je bio pod
dojmom riječi presvijetle gospođe Jalić da će Vera sigurno s njime naći izlaz iz svoga
položaja. Jedva je dočekao priliku da se nađe na-samu s Verom i tetkom.
Pred veče pozove tetka Veru i Edu da pođu u perivoj i malo prošetaju. Bez okolišanja saopći
Veri razlog Edina dolaska.
— Vera draga, upoznala sam dra Pusica s tvojom odlukom. On je sav očajan.
185
Nesretan sam. Sada se sjećam vaših isprika i onog vremena kad ste se najedanput promijenili
te mi niste mo-j'.li izreći da me ljubite.
— To je moja sudbina! Voljela sam vas, i mogla bih vas ljubiti da nije došao on.
— Vera molim vas, ne spominjite mi toga... vašeg ... Ne može on meni biti ravan.
— Može Edo. Vas volim kao prijatelja, a njega ljubim ... ljubim... Za njega ću sve žrtvovati!
Zar vi ne pojmite moje velike ljubavi?
— Vera, opameti se i pokušaj shvatiti zašto je došao dr Pušić.
— Tetko draga, znam da bi me Edo uzeo za ženu premda ga je i ne ljubim. Jesam li pogodila,
dragi Edo?
— Vera, molim vas, budite moja! Ne upropaštavajte sebe! Vi ćete umrijeti pod tim teretom,
vi ne možete i ne smijete postati seljanka! Molim vas radi ljubavi koju prema vama osjećam,
radi vaše sreće i naše plemićke časti, bježite odavle i budite mi žena.
— Edo, rekla sam vam da vas volim! Zadržat ću vas u lijepoj uspomeni, ali sve je uzalud što
mi govorite. Vera plemenita Jurić rekla je da ljubi i ne mijenja svoje riječi. Ljubim i ljubit ću!;
Moja će ljubav oboriti sve zapreke.
— Vera, predomisli se, ti nisi pametna! Srljaš u propast. Svi ćemo morati prezreti tebe, našu
ljubimicu, ponos roda našega .. .
— Žalim, tetko, ali odustati neću! Od moga Jure bi me mogla samo smrt rastaviti.
Sutradan je Edo opet pokušao na svaki način djelovati na Veru, ali je sve bilo uzalud.
Presvijetli Jurić nije više ni s kim govorio ništa o tome. I Iodao je po sobi sav utučen. Kada bi
tko došao u sobu, pogledao bi ga kao da od njega očekuje spas.
Tužno se opraštao od dra Pušića a kod oproštaja je i plakao:
— Hvala vam dragi doktore! Znam, da želite spasiti ono moje siroto dijete ... Hvala vam na
velikoj ljubavi koju osjećate za nju i za moj dom! Doktore, doktore, ja toga neću moći
preživjeti! Ponos roda moga, moja Vera, postat će seljanka .. .
— Još ima nade presvijetli, još nije sve propalo! Opet ću doći, a za to vrijeme neka Vera
razmisli o mojoj ponudi.
-—■ Ja nemam više nade jer poznam svoju Veru.
Nekoliko dana iza toga došao je barun Slavko Vernić.
Vera je bila na šetnji s Jelom pa je nije zatekao u dvorcu. Toliko je bio siguran u svoj uspjeh
da je ulio mnogo nade cijeloj obitelji Jurić.
— Ništa ne zdvajajte, presvijetli gospodine! Reći ću Veri da nisam uzalud došao iz Beča kad
sam čuo za njezinu nepromišljenost. Ja ću je jednostavno silom odvesti odavle! Pristajete li,
presvijetli?
— Pristajem, dragi barune! Radite što želite! Dao bih vam Veru od svega srca, samo mi je
spasite da ne postane seljanka. Time spašavate čast doma i roda Jurićeva.
— Kako ne, presvijetli! Dokazat ću Veri kako je lud i besmislen njezin hir!
— Dao bog, dragi barune!
— Vjerujem, presvijetla gospođo! Ta ja sam valjda barun Vernić. Uvjeren sam da se taj
Verin seljak ne može ni s čim natjecati sa mnom.
— Sigurno vam nije ravan dragi barune! Njegova je ljepota svoje vrsti, ljepota zdravog
lijepog seljaka, ali on nije za našu Veru.
Prije podne vratiše se Jela i Vera. Odmah im je pošao u susret barun Slavko, pozdravio ih i
veselo oslovio:
186
187..... Kako ste, draga Vera, starog roda plemićkoga?
— Sjajno, barune! Veseli me što vas ovdje vidim.
— Radostan sam da se veselite. Još ću se više radovati kad vas povedem odavle.
— Kasno ste došli dragi barune! Rekla sam vam već u Zagrebu. Žalim, ali je kasno!
— Vi se šalite! Poznam vašu namjeru i znam da je to hir. No ja nisam dr Pušić, ja ću svoj
naum izvesti silom.
— Barune, ja sam još uvijek Vera plemenita Jurić.
— Znam to! Baš zato što ste plemenitašica, dužan sam vas štititi. Vi ste pali u zamku, u
zabludi ste, omamljeni ste i ne možete i ne smijete ljubiti prostoga seljaka. Ta time vrijeđate
naš plemićki rod!
— Barune Slavko, ja ljubim i neću nikada dozvoliti da tko sumnja u moju ljubav. To je moj
udes. Sretna sam jer osjećam da ljubim. Pamtite, ja sam plemenitašica, moja se riječ ni radi
koga ne mijenja, pa ni radi vas.
— Tako vi meni za to što sam vas došao spašavati. .. Vi se utapljate i kajat ćete se i sjećati
baruna Slavka.
— Hvala vam, neću se nikada utopiti. Znam da će me cijeli život čuvati moj Jura, prosti i
obični seljak.
— Stidite se! Vi ste izrod plemićki i niste dostojni da se govori s vama.
— Barune, ne želim vas više vidjeti.
Vera je ostavila baruna Slavka i Jelu u perivoju, po-vukavši se u svoju sobu i nije se
pojavljivala cijeli dan.
Pod večer otišao je barun Slavko Vernić silno ljutit i povrijeđena ponosa. Njega neće ta luda
Vera, odbija ga zbog prostoga seljaka ...
Presvijetli je Jurić ostao sada potpuno slomljen. Nije mu ništa pomogla utjeha njegove
supruge, kćeri Jele i sestre Ane. Sve ih je on slušao, ali na sve bi samo mahnuo rukom i tužno
rekao:
188

iifc"
— Svi mi vi, mili i dragi, ne možete nadoknaditi moje mile Vere! Lakše bih je prežalio da je
umrla, ali ovo nikada nisam ni mogao pomisliti.
— Umiri se, umiri dragi Matija, mogao bi se razboljeti.
— Kamo sreće, Eva, da mogu umrijeti.
— Ja umirem od straha zbog tebe! Misli na našu Jelu i njezino stanje, pa se umiri. Zamisli
kao da je Vera umrla, i tako je žali. Nemamo je više, ona je otišla daleko... daleko od nas, no
ipak bi se mogla vratiti.
— Dobra moja Eva! Što veliš, ona će daleko otputovati pa bi se mogla vratiti?
— Da, Matija, vjerujem da će se ona vratiti nakon svoga puta. Razumij me, neka putuje, tako
joj je suđeno od boga .. .
Cijela obitelj je plakala a najviše presvijetli gospodin Jurić. Zajedno sa svojom ženom žalio je
iskreno svoje ljubljeno dijete. Vrijeme je prolazilo. Otputovali su presvijetli gospodin i
gospođa Jalić i zaklinjali na odlasku Veru, ali je sve ostalo bez uspjeha.
Već je lipanj prošao svoju polovicu. Gorice su već bile sasvim zelene a i polje je počelo
dobivati bogati izgled. Jela je sve manje izlazila iz dvora. Osjećala se dobro. Mjesni je liječnik
bio zadovoljan i sve je pripremio za doček novoga člana obitelji. Presvijetli Jurić rijetko se
dao nagovoriti da iziđe u perivoj. Ako bi na čas uspjelo njegovoj strpljivoj gospođi da ga
izvede, on bi se ipak brzo povukao u dvor.
— Ne mogu podnijeti svijeta! Neću sunca ni zraka! Natrag u sobu, među slike pređa ...
189Vcra je ozbiljno počela raditi u kući. Upućivala se u sve kućne poslove, a osobito se
trudila oko svoje opreme. Dala je tkati plahte, šivale su joj se rubače, a preko dana je često
odlazila pitati Jurinu majku za savjet zbog svoje opreme. Kad god je Jura bio kod kuće,
otpratio bi je do dvorca. Sreća i smirenje sjalo im je s lica.
Presvijetla Jurićka je često plakala. Kad je nije nitko vidio, grlila je Veru i pritiskala je na
grudi s riječima:
— Vera, mila Vera, ne silim te nego molim, radi mene se predomisli.
— Sretna sam majko! Vama se ispovijedam: ja ga ljubim i ljubit ću ga vječno.
— Nesretno moje dijete .. .
— Majko, recite radije »sretno moje dijete«.
Obično se svršavalo da je presvijetla Jurićka ostavljala svoju kćer Veru očima punim suza.
Na početku srpnja rodila je Jela zdravu djevojčicu kojoj nadjenuše ime Nada. Svi su se
okupili oko nje i njene kćeri pa su malo zaboravili na Verin slučaj. Vera je spremala i dalje
svoju opremu i dogovarala se s Jurom. Složili su se da će se Vera vjenčati na Veliku Gospu.
Strašno je bilo teško presvijetloj Jurićki kad joj je Vera rekla da se dogovorila za svadbu u
polovici kolovoza. Shrvana od velike boli nad Verinom sudbinom, nije rekla ništa nego je po
običaju počela plakati.
Presvijetla je gospođa Jurićka odmah pomislila kako će to javiti svome suprugu koji se s
Verinom udajom nije mogao nikako pomiriti. Bojala mu se reći, ali je to ipak morao saznati.
Vera je više živjela sa Jurinom družinom nego sa svoji ina, tako da su je viđali samo kod
stola. U radu oko njene opreme nije sudjelovala ni majka ni sestra jer im je lo bilo nepoznato.
Ona je sama spremala opremu: rubače su bile gotove, stare ormare, stolove i stolice našla je
Vera na tavanu. Sve je to dala lijepo urediti čekajući zgodnu priliku i dan kada će to moći
otpremiti u svoj novi dom. Jahanje je potpuno napustila i umjesto toga sastajala se s Jurom
kod njegove kuće. Ni pred kim nije skrivala ljubav koju je osjećala prema Juri.
Jedne subote na kraju srpnja došao je kao obično njezin svak Ivo na Kremenicu da obiđe Jelu
i svoju kćerkicu Nadu.
Inženjer Marković bio je slobodnijih nazora, ali Ve-rinu ljubav nije mogao shvatiti. On je
Veri uvijek prigovarao i spočitavao njezino prijašnje mišljenje o seljacima, za koje je tvrdila
da su nitko i ništa, da su za njezin pojam sposobni samo kopati i orati, da drugo za njih ne
postoji. Često joj je to predbacivao, ali je Vera uvijek spretno odgovarala.
— Moj Ivo, što je bilo bilo je, ja ljubim seljaka. Da mi je tko prije kazao da ću ljubiti sel/aka,
ja bih se smrtno uvrijedila, a sada je to zbilja. Ljubim svoga Juru, on je moja sudbina.
— Ja nemam prava da ti što govorim — nastavio je inženjer Marković — čuo sam kako su te
zaklinjali otac i majka, a vidim koliko trpi Jela, moja dobra čedna Jela kojoj je svaki crv drag.
Gledam je kako često uzdiše za tobom.
— Znaš Ivo, Jela još nije prigovorila ni jedne riječi mojoj udaji; znam, mnogo plače za
mnom, ali me ne kori.
— Moram ti Vera iskreno priznati: krasan je tvoj Jura ako ti je samo to dosta.
— Ja ni na što ne mislim, vjerujem da je on moja sudbina i da tako mora biti, dragi Ivo.
— Ja ti neću ništa reći, samo mi je žao roditelja a
191osobito žalim tvoga ponosnoga oca. Primjećuješ li Vera kako se on povlači, kako malo
govori, samo te kriomice gleda.
— Vjerujem da me ljubi, ali ja natrag neću i ne mogu jer ljubim, ljubim, nadzemaljskom
silom.
— Bila sretna ova rijetka ljubav i veza između ohole i bogate plemkinje i običnoga seljaka.
— Nekad ohole, Ivo, a sada više ne. Svu oholost je u meni izliječila ljubav. Ivo, nešto ću te
moliti!
— Stojim ti Vera na usluzi.
— Danas sam odlučila da se po običaju upišem u crkvi; ti znaš da nikoga nemam pa te molim
da ti pođeš sa mnom.
— Poštedi mene, draga Vera, što će reći tvoj otac kada to dozna, ja se bojim njegovog
gnjeva.
— On to neće saznati. Ja ću poručiti da me Jura čeka kod svoje kuće i mi ćemo izaći kao na
šetnju.
Inženjer Marković nije to mogao odbiti Veri već je pošao s njom u župni dvor da se ona po
propisu upiše. Prvi puta je on upoznao Juru. Njemu nije ništa govorio već je poslije rekao
Veri:
— Vera, pa on je seljak, pravi pošteni seljak, ja sam ga drugačije zamišljao, držao sam da ga
je pokvarila vojska, a vidim da je divan istinski seljački mladić.
— Da je pokvaren.. . Kako si mogao misliti da bih ga mogla zavoljeti.
— Lakše bi ti bilo Vera da je pokvaren, izopačen, ali ovako, Vera, bit će ti teško.
— Ja te Ivo ne shvaćam?
—- Vera, seljak kao što je tvoj Jura koji nije pokvaren, ljubi svoju ženu, ljubi svoje polje,
svoje gorice, svoje blago, on ljubi svoju zemlju iznad svega. Vera, mene hvata strah radi tebe.
Ti to nećeš moći shvatiti jer nećeš htjeti
192
ništa dijeliti, a Jura, kakav je sada, on kraj tebe neće zaboraviti svoje zemjle jer je pravi seljak.
— Meni je rekao nešto slično Jurin otac, tek sada ga shvaćam zašto je tražio od mene da
odbacim sve što je gospodsko te da postanem i po vanjštini prava seljanka.
— Jesi li mu se na to nasmijala Vera?
— Ne nisam Ivo, ja sam mu rekla da znam da se uda-jem za seljaka.
— Ja ti se divim, draga Vera. Ti si bila i ostat ćeš nešto osobito, samo ne znam hoće li taj
strmi put biti previše opasan, i hoće li ti uspjeti da se ne skotrljaš. Shvaćaš li me Vera?
— Shvaćam Ivo, shvaćam, ali natrag neću, a niti ću se skotrljati niz strmi put jer me veže uz
moju ljubav moć zemlje, kako mi je jednom zgodom rekao moj Jura.
— Još više ti se divim, draga Vera. Druga bi djevojka bježala od takve ljubavi, a ti ostavljaš
udobnost, bogatstvo, sjaj, raskoš, odbacuješ čak i barunsku ljubav; ostavljaš svoje ponosno
plemstvo i udaješ se za seljaka.
— Ja sam na sve to mnogo mislila dok sam se sa sobom borila, ali sada kada sam se odlučila
za moga Juru, sada mislim kako ću se kao seljanka snaći u novom položaju. Radi toga
vjerujem da je moja ljubav vezana uz moć zemlje.
XIX
Sutradan je bila vruća srpanjska nedjelja. Po cesti je vrvio narod koji je hrlio u crkvu.
Presvijetli je gospodin Jurić u taj čas došao na vrata. Čuo je da Vera ne želi da on pođe u
crkvu.
— Radi tebe mi nije ni jedna žrtva prevelika — rekao
13 Moć zemlje
193je — kada te ja odvratiti ne mogu, pomolit ću se Bogu da Ic on odvrati.
— Uzalud vam je, tata moj dragi.
— Ništa mi ne govori, nesretno dijete, još ću u posljednji čas moliti Boga da ti pamet
prosvijetli, da uvidiš svoju zabludu.
Vera nije na to ni riječ odgovorila. Povukla se u svoju sobu i počela se spremati za crkvu.
Misa je započela kao obično. Crkva je bila dupkom puna svijeta.
Svećenik zapjeva »Slava Bogu na visini«, za čas nasta-više orgulje svirati, a puk pjevati.
Svećenik skide misno ruho, uze knjige u ruke i pođe na propovijedaonicu. Kad je svršio
propovijed o kršćanskom nauku, pročitao je imena za koja će se ovaj tjedan govoriti mise, a
poslije je upućivao narod kao obično u gospodarstvo i druge poljske radove; zatim pogleda po
crkvi, uze ponovno knjigu u ruke i pročita:
■—■ Ozivaju se slijedeći:
To je rijetka pojava u ljetno vrijeme, pa je nastao u crkvi takav mir kao da u njoj žive duše
nema.
— Jura Krnečić, sin Jože i Jane Krnečić rođene Zla-tić, uzima Veru plemenitu Jurić, kćerku
dra Matije plemenitoga Jurića, vlastelina i Eve plemenite Jurić rođene plemenite Fodroci.
Navješćuju se danas prvi put.
Crkvom se začuo tih, podrugljiv, ali čujan smijeh . .. ha, ha. U klecalu plemića Jurića čuo se
duboki i teški uzdah. Presvijetli je Jurić problijedio kada je čuo Verino navješćenje. Tešku je
glavu spustio na ruke i ostao tako nekoliko časaka, a onda ustane s klecala i prije svršetka
mise napusti crkvu. Pojuri prema dvoru i prvi put se nije osvrtao na glas svoje supruge koja ga
je zvala da je pričeka. Kad je došao kući, vikao je kao izvan sebe:
194
— Izdaja, prevara, to je previše, to ja podnijeti ne mogu, smjesta uprežite konje, odlazimo
odavle.
Sve se uskomešalo, nitko nije mislio na sebe, već su svi nastojali umiriti presvijetloga
gospodina koji je neprekidno vikao:
— Odavde, odavde i nikada se više nećemo vraćati ovamo, ja ću nju dati zatvoriti — Vera,
Vera, moja draga Vera.
Počeo je drhtati, blijediti i znojiti se, za čas je izgubio svijest.
Presvijetloga Jurića smjestiše u krevet, a za nekoliko časaka je došao mjesni liječnik, koji je
ustanovio da je presvijetli gospodin dobio potres živaca.
Događaj s ocem jako se kosnuo Vere. Nije išla u njegovu sobu, već se povukla u perivoj, sjela
na klupu i gorko je plakala nad udesom koji ga je zadesio.
U mislima je korila samu sebe predbacujući sebi da je sve to skrivila ona i njezina ljubav, ali
pomoći nije mogla naći jer je njezina ljubav prema Juri bila jača nego prema domu i samome
ocu.
— Morala sam mu reći da ne ide u crkvu. .. Ovo je bio za njega strašan udarac. Dragi moj
ponosni oče, oprosti Veri svojoj, ali ja drugačije ne mogu, ja ljubim svim srcem i svom
dušom.
Par dana lebdio je presvijetli gospodin Jurić između života i smrti, ali njegova snaga i njega
liječnika učiniše da nije podlegao bolesti. Liječnik je naredio mirovanje i ležanje. Vera nije
posjećivala oca, bojala se da ga još više ne uzbudi. Također se bojala da u svojoj bolesti od
nje ne zatraži da se odrekne Jure. To bi joj bilo teško čuti i unaprijed je znala da bi ga morala
odbiti, pa zbog toga nije ga ni posjećivala.
Vera je sve većom žurbom spremala svoju opremu;
T3*
195silina se upućivala u tkanje, ali je glavnu brigu oko toga imala jedna starija tezakinja koja
je od svoje mladosti radila u dvorcu Kremenici.
Presvijetlom se Juriću zdravlje prilično popravilo. Izlazio je u perivoj praćen svojom nježnom
suprugom koja se sva posvetila svome bolesnome suprugu.
Na početku kolovoza saopći Vera svojoj majci da se je odlučila vjenčati u polovici kolovoza.
Presvijetla je Ju-rićka gorko plakala, grlila je Veru i dugo je nije puštala iz
zagrljaja.
__ Milo, milo moje izgubljeno dijete, da ti znaš kako
trpi srce majke tvoje. Molim se Bogu, zaklinjem sve svece, ali mi ništa ne pomaže. Otac je
sada nemoćan, kako ću ga ja tužna miriti a i samoj će mi srce puknuti od tuge.
__ Umirite majko, oca kako najbolje znadete, a za
vaše umirenje, majko, ja vam evo svečano izjavljujem: vaša Vera je sretna cijelim bićem
svojim.
__ Kako će to sve biti, Vera, drago moje dijete. Da ti
znaš kako tuguje srce moje kada se samo sjetim tvoje lijepe raskošne opreme, koju sam kroz
tolike godine spremala za tebe.
__. Dajte sve to, majko, Jeli, ja ništa od toga ne trebam.
__ Baš Zato me srce boli što ovu tvoju seljačku opremu ne može tvoja majka da sprema. Moj
plemićki ponos mi ne dopušta da ti pod seljačkom grubošću podlegneš.
__ Neću majko, neću, ja vas uvjeravam, ljubav moja
će savladati sve zapreke života.
Rastale su se. Presvijetla Jurićka ode plačući u dvor, a Vera u veliku družinsku sobu da
sprema svoju opremu. Drugi dan poslije toga sjedila je presvijetla gospođa pod starom lipom,
uz nju je u naslonjaču bio presvijetli gospodin Jurić.
Na sve je moguće načine okolišala presvijetla Jurićka i nastojala svesti razgovor na kćerku
Veru i njezinu udaju.
Presvijetli je bio još pod dojmom svoje bolesti, pa je na sve što je presvijetla gospođa Jurićka
govorila i predlagala, klimao glavom i potvrđivao.
— Sretna sam, dragi Matija, da si već izvan svake opasnosti toliko sam straha pretrpjela radi
tebe.
— Vjerujem, Eva, vjerujem!
— Da si samo vidio, kako je Vera bila tužna i kako je plakala. Ona te ljubi, onda dršće nad
tobom, ja sam to opazila.
— Ne znam, ja to ne shvaćam.
— Ja to shvaćam, dragi Matija, što je suđeno, to se ne može izbjeći. Bog to želi i traži a nas
je izabrao da to podnesemo.
— Zašto nisam umro, zašto me bog nije uzeo?
— Nije bila volja božja, bog želi da trpimo, on nas kuša, on hoće da osjetimo njegovu moć.
— Bog to neće, nije njegova volja da se naša kćer plemkinja, naobražena djevojka, uda za
seljaka; nije to volja božja.
— Ja sam popustila, neka bude; ja vjerujem da je to od boga, pa neka se uda, neka se vrši
volja njegova.
— Nemoj tako, Eva, ženo moja.
— Ja joj neću braniti, dragi Matija, neka se udaje.
— Eva, Eva, ti si je rodila, ti si od plemićkog koljena.
— Matija, nemoj mi ništa o tome govoriti a ni braniti Veri da se čim prije uda. Ona će se
vratiti nama natrag, suđeno je njoj a i nama da podnesemo ovu bol. Ja sam uvjerena da ona
neće dugo biti s tim seljakom. Vratit će se i ostat će uz nas.
— Slaba je to utjeha za nas, Eva.
— Znam da je ova utjeha slaba i bolna, ona je krv
«' 'v.

1%
197naše krvi, ali drugoga izlaza nemamo, a naša nada da će nam se poslije vratiti, ima u sebi
nešto sigurnog.
— Ja se više ne mogu opirati, ja nemam snage, meni je Vcra nanijela bol u duši i tijelu, ti Eva
učini kako misliš da je najbolje.
— Ja ću joj reći neka se čim prije uda, možda će je to odvratiti od udaje.
— Pokušaj Eva sve, ja više ništa neću i ne mogu ništa učiniti, ali dvojim da će ona odustati
od udaje jer nosi u sebi moju krv i moju tvrdoglavost.
— U posljednji čas može Bog učiniti čudo.
— Njegova milost neka učini čudo, a ja ću mnogo žrtvovati u njegovu slavu, samo da naša
kći, moja Vera, moja ponosna Vera, ne postane seljanka.
Još je istu večer presvijetla Jurićka rekla Veri da se može udati za svoga odabranika kada god
to želi.
— Je li otac na to pristao, majko?
— Ti znaš da je on bolestan pa je potrebno da ga šte-dimo. Ja sam mu dala do znanja da ćeš
se ti k nama vratiti čim se udaš.
— To ste mu rekli, majko?
— Da, to sam mu rekla i on u to vjeruje!
— Vjerujete li i vi u to, majko?
— Uskraćujem odgovor. Mogu ti reći da bih ja sa životom svršila, da nema oca i Jele. Sada
me valjda shvaćaš.
— Vjerujete li vi sada, majko, da je tu udaju meni bog dosudio?
— Vjerujem i to me jedino čini jakom da sve to mogu podnijeti.
— Dobra, draga moja majčice!
Presvijetlu gospođu Jurićku obliše opet suze; nije mogla da dovrši razgovor o Verinoj
udaji, a da ne zaplače.
— Ja sam, majko, sretna, ja to osjećam pa vas molim, nemojte plakati, evo i sami
vjerujete da je to moja sudbina.
— Ti, dijete živiš sada kao u snu, ali život je grub pa kada pomislim na teški grubi seljački
život, srce mi se para od pomisli da će ga provoditi moje dijete koje je rođeno i odgojeno u
sjaju i raskoši. Shvaćaš li ti Vera, da si krv moje krvi, da sam te pod srcem nosila i na grudi
svoje privijala. Zar ti ne znaš kakvom sam te u svojim snovima gledala, kakvu lijepu i veliku
budućnost sam ti zamišljala...
—■ Glavno je, majko, da ću biti sretna.
— Ostavi tu sreću, teška je ta tvoja seljačka sreća, draga Vera, ti puno žrtvuješ za svoju
ljubav, da ti je zagledati u moje srce, možda bi se smilovala kad bi znala kako trpi na pomisao
da ćeš ti postati seljakova žena.
— Ja to shvaćam, majko draga, ja znam da sam vam svima zadala veliku bol i radi toga što
me volite i što vam je povrijeđen ponos. Sve ja to shvaćam, ali prelazim preko svega jer
ljubim i vjerujem da mi je to suđeno od boga.
Vera se počela spremati s još većim marom za svoju svadbu. Par dana prije svadbe uredila je
veliku družinsku sobu za svoje svadbene goste.
Družinske prostorije nalazile su se u dvorištu s desne strane, udaljene trideset koraka od
dvorca. To je bila niska prizemna kuća s dvije sobe i kuhinjom. Svadba se morala prema
običaju održati kod mladenke, ali Vera nije ni pomišljala da bi to bilo u dvoru u velikom
salonu. Juri je to bilo pravo, ako i ne bude svadbe, samo da Vera bude njegova. Vera mu je
rekla:
— Znaj, Jure, ja neću imati nikoga svoga na svadbi, jer znam da oni neće doći taj dan ni u
dvorište.
— Znam, Vera, da ti je teško, ali ti si bila na to pri-
198
1991
pravna. Ja sam uvijek uz tebe. Oni će se već smiriti. Ti i nadalje ostaješ njihova kći i sestra
premda ćeš biti moja draga žena.
Konačno je došao dan svadbe Vere plemenite Jurić i Jure Krnečića.
Petnaestoga kolovoza je osvanuo vruć ljetni dan. Staro i mlado grnulo je u crkvu. Jedni da se
na dan Majke Božje pomole Bogu, a drugi, kojih je bila većina, da na svoje oči vide čudo
neviđeno, kako se vlastelinka udaje za seljaka. Po selima kolali su glasovi da će Vera sama
tjerati četveropreg, da će joj oprava biti od svile kao sunce sjajne, ali je malo tko znao pravu
istinu.
Već je rano ujutro cestom vrvio narod s jedne i druge strane dvorca Kremenice, pa sve do
kuće Jure Krnečića. Župnik je pristao da mladence vjenča na Veliku Gospu pod uvjetom da
mladenci prisustvuju velikoj svetoj misi.
Na dvorcu Kremenici sve je mirno iza spuštenih zastora. U družinskim prostorijama vidi se
malo života. Sluga Miško nosi vino, a stara težakinja Bara govori kuharicama da zgotove sve
prije nego dođu svatovi.
Oko devet sati izišla je Vera iz dvora obučena u svoju raskošnu jutarnju opravu. Zaplakana je
i načas zastala pred dvorcem, svrnula oči na prozore.
Laganim se korakom uputi do velike družinske sobe, u koju su uskoro trebali doći njezini
svatovi. Pogleda u veliku sobu koja je bila lijepo iskićena zelenim lišćem i dugim svatovskim
ručnicima, koje je Vera dala tkati po običaju onoga kraja.
Dočekaše je sva služinčad i mnogi stalni težaci vlastelinstva Kremenice. Vera ih je sve
pozvala na svoju svadbu. Lice joj se načas razblaži kada je u svatovskoj prostoriji vidjela
posebno mjesto za sebe i Juru. Stara težakinja Bara dođe do Vere te joj reče:
— Presvijetla gospodična, vrijeme je da dojdete da se oblečete za poruku, svati budu skoro
tu, a mlada još ni oblečena.
— Evo me, Bare, evo, samo pazite da me lijepo na-kitite, nek ne opaze ljudi da me nije kitila
sestrica a ni nadgledala majčica.
Vera je bila ganuta, ali je suze skrivala od služinčadi.
— Niš se vi ne bojte, presvijetla moja gospodična, ja vas bum okinčala kak se spada, ne bu
vam nigdor prigovoriti mogal.
Vera je lagano išla do druge sobe. Oči je uprla u dvorac gdje su se nalazili otac i majka, sestra
i svak. Zastala je gledajući u prozore dvora.
■— Hodite, hodite brže presvijetla gospodična — zvala ju je težakinja Bara — svatovi budu
došli, a vi ne budete gotovi.
Vera je svlačila svoju raskošnu jutarnju haljinu, gledajući još u dvor.
— Kaj stojite, presvijetla gospodična, svati samo što nisu ovdi.
— Evo me, Baro, evo.
U ovom času nije Vera plemenita Jurić skrivala suze.
U kući Jure Krnečića bilo je sve veselo. Došao je sav Krnečićev i Zlatićev rod na svadbu,
došli su susjedi i prijatelji. Joža je pozvao svoje rođake i prijatelje da rod njegove snahe vidi
da on nije među zadnjima u selu.
Od ranoga je jutra svirala glazba a svatovi se kupili jedan za drugim. Gusle su gudile, a
mladež je prilazila guslaču pjevajući:
— Hajd po mladu, hajd po mladu.

200
201Svi su svatovi bili okićeni umjetnim cvijećem koje Je vo/nno narodnom trakom. Jurin je
šešir bogato ukrašen i oko njega široka hrvatska traka. Došao je i »fendrija« sa svojom
velikom hrvatskom zastavom te traži da se i ona okiti. Dobio je veliku jabuku, nabodenu
cvijećem i uskim trakama.
»Fendrija« veselo iznese pred kuću svoju okićenu zastavu nekoliko se puta s njome okrenu,
naheri malo šešir, te zapjeva »samnicu«: »O-ho-o-ho-oj!
Kupite se, kupite se mili svati moji,
Da idemo iskati djevojku, Da idemo iskati djevojku .. .
Na poziv mladoženje počeli su se svatovi spremati, glazba izlazi pred kuću i dalje svira »Hajd
po mladu, hajd po mladu«.
Stari svat, ujak Jurin, zaustavlja svatove da se ne žure, ali ga je na to tjerao najviše sam
mladoženja. »Fendrija« opet zapjeva prigodnu pjesmu što požuruje svatove, te se uputi da
među silnim mnoštvom ljudi, koji su čekali da vide povorku, prokrči put.
Svatovska povorka zakrene nalijevo prema dvorcu Kre-menici. Glazba svira, a mladež
pripjeva:
Evo nas, evo nas, idemo po mladu.
»Fendrija« je prvi došao do dvorca, povede svatove u dvorite te se uputi do kuće gdje je bilo
pripravljeno za svadbu. Svatovi ulaze u kuću, dočekuje iz sluga Miško i njegova žena Roza,
koja je bila i posnašica Verina. »Fendrija« je sa svojini pjevačima ostao u dvorištu dok svi
svatovi nisu unišli u kuću. Onda se on okrenu nekoliko puta,
približi se sobi gdje su spremali Veru, te opet zapjeva samnicu da se sve orilo:
Dobro jutro, stara mila majko, Dobro jutro stara mila majko, Vodite nam kićenu djevojku.
Pjesma se orila jedna za drugom. U drugoj sobi su oblačili Veru, a Jura je već bio pred
vratima i zvao je:
— Jesi li se okitila mila, žuri se, svatovi su nestrpljivi.
— Još samo časak dragi, ovako napola okićena, neću ti se pokazati.
Vera, ponosna Vera bila je uzbuđena, ganule su je pjesme u kojima njezini svatovi spominju
majku.
Jura je opet došao pred vrata gdje su oblačili Veru; ona se otvoriše a na pragu se pojavi Vera,
u svom sjaju okićeni seljačka mlada.
Od sreće i zanosa Jura je pred svima zagrli.
Sve je izašlo i pozdravilo veselo mladu. Dok su je uvodili u svadbenu sobu, glazba je svirala,
a mladež pjevala:
Evo naše mlade, evo naše mlade.
Vera i Jura dođoše u svadbenu sobu, svatovi ustadoše a mladenci pođoše na svoja mjesta.
Stari svat pozdravi mladence s nekoliko riječi. »Fendrija« izađe pred kuću te opet zapjeva
samnicu:
Majka ćerku na poruku sprema, Majka ćerku na poruku sprema, Metnila joj vijenac i rubaču,
Skinčala je hrvatskom trobojkom, Skinčala je hrvatskom trobojkom .. .

202
203Glazbenici izađoše pred kuću, za njima se počeše kupili i ostali svatovi. Stari je svat vodio
Veru, a posnašica je išla s Jurom. Na dvorištu su se počeli svatovi svrstavati u povorku da
pođu na vjenčanje. Vera je stajala uz svoga Juru. Teški se visoki vijenac ljeskao na suncu, a
blagi je jutarnji povjetarac raznasao prikopčane vrpce po krasnoj našlinganoj Verinoj rubači.
U ruci je držala bijeli vezeni rupčić, premiještala ga iz ruke u ruku, popravljala vrpce te se
svaki čas tobože kao slučajno okretala na svatove. Oči su joj kružile oko zastrtih prozora
dvora. Svatovi su pjevali pjesmu:
Lijepo ti je bog, djevojki, dao, Dok ne pružiš ruku spred oltara, Jer kad pružiš ruku spred
oltara, Onda đobiš nad se gospodara.
Težakinja Bara svetom vodom blagoslovi mladence. Veru je to toliko potreslo i ganulo da se
nije mogla suzdržati od plača. Sjetila se da bi barem to morala učiniti njezina majka.
— Ne plači, mila, moja, ne plači, oni su tvrdog i oho-log srca, neće oni da popuste; ne plači
da ljudi ne bi mislili da ideš bez volje, budi draga vesela.
Vera se smirila i svatovi krenuše iz dvorca Kremenice kroz silno mnoštvo svijeta u crkvu na
vjenčanje.
Prozori su dvorca Kremenice bili naoko zastrti. U dvoru je bila tjeskoba i plač. Presvijetli je
Jurić ležao u krevetu u svojoj sobi. Niti se tužio, niti je što govorio, samo mu se na licu
odražavala velika tuga. Toga je jutra
došla Vera u njegovu sobu da se oprosti i da mu kaže »zbogom«, a presvijetli je samo mahnuo
rukom. Majka i sestra su plakale, ali nisu ništa govorile jer je bilo sve uzalud. Presvijetla je
Jurićka odlučila da neće ni pogledati Verinu svadbu, ali nije mogla srcu odoljeti kad je čula
glazbu i pjesmu a pogotovo kad je čula riječi: »Majka sprema ćerku na vjenčanje«. Zagrlila je
kćerku Jelu, unišla u veliki salon, te neprimjetno odgrnula zastor da mogu bolje »promatrati
svatove nesretne Vere«, kako su to govorile.
Neprestano su jecale i brisale suze a presvijetloj je bilo najteže kada je ugledala Veru u
seljačkom ruhu. Okrenula je glavu kada je Jura poljubio i zagrlio Veru i rekla Jeli:
— Moje srce neće moći to podnijeti. Moja Vera na moje oči ljubi prostoga seljaka.
— Pogledajte majko kako je lijep i kako nježno grli Veru. Ne zdvajajte, sada je već kasno,
ona je ipak naša.
Čas poslije toga začu se opet »fendrijina« pjesma:
Metnila joj vijenac i rubaču, Kitila ju hrvatskom trobojkom
a po tom Jura i posnašica Roza izvedoše Veru na dvorište.
— Moju Veru prati zadnja moja dvorkinja, Bože moj, Bože moj, daj mi snage. Svaki čas se
okreće prozorima jadno moje dijete, čeka pozdrav od majke.
Bolni vapaj izvio se iz grudi presvijetloj gospođi Jurić, a kada je vidjela Verin plač i težakinju
Baru kako je blagoslivlja, trgla se i bolno uzdahnula:
— Bože oprosti mi, što sama ne blagoslivljam svoje dijete.
Odmah se od prozora odmakne i povuče u kut sobe s pokajničkom molitvom na usnama.
Malo iza toga otiđe
•i*::-....
"ti1..-!-
'^rl
iV-'
204
205u sobu svoga muža, sabravši svu snagu mirnim glasom reče mužu:
—• Ne žalosti se dragi Matija, sada je otišla na vjenčanje, još se može dogoditi čudo.
Presvijetli gospodin Jurić nije na to rekao ništa, već obrisao suze koje su mu se pojavile u
očima.
Vera se poslije mise vjenčala uz prisuće brojnoga svijeta koji je svatove pratio iz crkve. Pred
kućom su Joža i Jana Krnečić dočekali svatove sa svetom vodom i vinom. Na čas su zadržali
mladenku i svatovi su krenuli dalje po običaju u mladenkinu kuću.
Cijeli je dan Vera bila sa svojim svatovima. U dvorištu se pjevalo i plesalo, a Vera se sa
svojim Jurom okretala i po običaju kolo vodila. Poslije podne su složile rušnarice mladenkino
ruho na dvoja kola, a Vera je po običaju do vrata otpratila kola s ruhom pa se je opet vratila
među svoje seljačke svatove. Pilo se i jelo, pjevalo i plesalo, izgovoreno je mnogo zdravica za
sreću mladenaca. Služila se posljednja večera u mladenkinom domu. Glazba je za-svirala i
posebnom svirkom skupljala uzvanike da daruju mladence.
Uz glazbu su počeli i pjevati:
Hajte vujci, a i vajne, Hote strici i strine, Hote kume iz kujne, Darujte mladence!
Veri se je stislo srce na pomisao da nju neće nitko darivati. Sva se snuždila te je tiho rekla
Juri:
— Ako se ikako može, Jura neka nas ne daruju kod mene, znaš da moga nikoga neće biti.
— Pusti Vera, vujac hoće, a ne smijemo rušiti stare hrvatske običaje, nama nije do dara, ali
navade nek osta-neju stare.
— Teško mi je, Jura, pred ljudima.
Gusle su gudile i svirkom pozivale uzvanike da daruju. Zbunio se i starešina kuće, sluga
Miško, ne znajući kako će se to svršiti, bojao se sramote. Nitko nije imao novaca da može
darivati presvijetlu gospođicu Veru. Pozove na stranu staru kuharicu i težakinju Baru te se
nakon kratkog dogovora izgubi.
Za kratko se vrijeme vrati natrag među svate starješina kuće, sluga Miško. Srebrne forinte i
petokrunke počeše zvoniti po tanjuru, a stari svat je zvao darovatelje da dođu bliže i daruju
mladence.
Veri je bilo teško radi toga što sve darove daje Jurina rodbina. Za čas pojavi se dvorjanstvo
dvora Kremenice s Miškom koji reče starom svatu, polažući nešto novaca na tanjur:
— To je dar od nas sviju za naše mladence.
Nekada ponosnu Veru dirnula je do suza pažnja njenih dvorjanika. Miško sav zbunjen
otkopčao je rubaču te iz njedara izvadio kožnatu lisnicu, govoreći starom svatu:
— Evo, ovo pak po meni daruju presvijetlu nam gospodičnu si njeni: dajte kume Zlatić
brojte, deset tisuća forinti.
Svi su za čas zašutili. Nastalo je čuđenje i šaputanje o deset tisuća forinti, za koje se moglo
kupiti tri Krneči-ćeva imanja. Riječ o ogromnoj svoti išla je od usta do usta, a pročula se i
selom, prije nego su mladenci i svatovi došli kući.
Poslije darova svatovi su večerali, a mladenka se po-

«,:-■•■
frir.

i;-v,.:1.,:j

206
207vukla u drugu sobu da se spremi na polazak u svoj novi dom. Težakinja Bara joj je dala u
vezenom rupcu lješnjaka, oraha i malo pšenice govoreći:
—■ Ovo, presvijetla naša mila, morate hititi pred Kme-čićevom hižom da vam ne može
nahuditi nikakvo zlo; coprnice ne moreju u svadbenu hižu ako ne pobereju sve zrnje kaj vi
hitite, tak ne moreju napraviti niti zla.
__ Hvala vam, Bare, hvala, dobro je da i to znam.
»Fendrija« je opet počeo dozivati svatove i pjesmom ih podsjećati da je vrijeme voditi mladu.
Vera nije cijeli dan išla u dvor. Bojala se očeva gnjeva, majčina i sestrina plača. Kad je čula
»fendrijine« znakove, pomislila je da je došao čas kad se zauvijek mora rastati sa svojim
domom, sa svojim milim i dragim.
Prisloni se k Juri te mu tiho reče:
— Idem gore Jura da im poslednji put kažem zbogom. Majka je majka pa mi ne zamjeri Jura.
Ona je plem-kinja, neće nikako doći da se sa mnom oprosti. Ja sam sada samo Vera
Krnečićeva.
—■ Samo ti hodi, mila moja ženice, ja te bum do vrata prepeljal, reci im zbogom, oni su tvoji.
Vera se popne stubama u veliki salon koji je bio mračan, i htjede zaokrenuti u majčinu sobu
kada iznenada iz kuta začuje svoje ime.
— Vera, draga Vera!
— Došla sam vam Jelo reći zbogom. Gdje je majka? __ Tu sam, tu, shrvana današnjim
danom i čudim se
da sam mogla preživjeti ovaj najtužniji dan svoga života.
— Majko, ja se osjećam tako sretna uz moga Juru. Došla sam vam reći zbogom, majko
blagoslovite me.
— Bog te pratio, dijete! Tvoji putovi su od danas strmi. Bog ti dao mnogo snage u životu.
— Hvala vam, majko, smije li doći i moj Jura?
— Vera, Vera, ti si krv moje krvi, ja sam plemkinja, a on je seljak. Nikada, nikda on ne smije
pred mene.
— Majko, on je moj muž!
— Dosta je o njemu Vera.
— Smijem li do oca, majko?
— Čekaj Vera, ja idem da ga pripravim. Presvijetla Jurićka dođe tiho u sobu svoga supruga te
mu nježno reče:
— Spavaš li, Matija dragi?
— Kako možeš pitati, Eva?
— Matija, Vera je došla reći zbogom, budi jak dragi moj, sada više ne koristi ubijati zdravlje.
— Ja nemam više kćeri, Eva, zar ti to ne znaš?
— Tata, dragi tata zbogom.
Presvijetli Jurić uperi pogled u Veru, onda naglo okrene glavu k zidu te više za sebe reče:
— Ovo nije moja kći Vera, kći Matije plemenitog Ju-rića, ovo je seljanka Vera, Vera
Krnečićeva! Odlazi, odlazi Vera Krnečićeva.
Vera se povuče od očeva kreveta te još jedanput izusti:
— Zbogom, dragi moj tata, zbogom!
Presvijetli Jurić još jedanput pogleda Vera i okrene se.
— Zbogom, majko, zbogom drago Jelo, zbogom svače Ivo, doći ću vam samo s mojim
Jurom, sama nikada više.
— Vera, draga Vera, milo moje nesretno dijete!
— Zbogom majko!
Ćulo se kako Vera silazi drvenim stubama iz dvorca Kremenice. Dolje ju je čekao Jura. Vera
mu padne u naručaj prozborivši:
— Ovdje na tvojim grudima sam najsigurnija. Vodi me Jura, mome novom domu.
Svatovi su već čekali Veru i Juru i čim su se njih dvoje pojavili, krenuli su s mladom u dom
Jože Krnečića.
:;.h^
"sr>3
.u :■-■
KS'-
411" ',.
><* ■«:-'!■ .
i'JA - ■

:'J' '
208
14 Moć zemlje
209Vera je došla pred svoj novi dom. Na pragu doma dočekali su je svekar i svekrva,
blagoslovili je te joj za-želili sve dobro. Vera baci lješnjake i pšenicu preko sebe u dvorište te
se uputi u sobu. Po običaju je morala malo plesati ali i bez toga počela je odmah upoznavati
Jurinu rodbinu.
Vera je svakoga darivala, sa svakim se po običaju zagrlila i poljubila.
Neko se vrijeme pjevalo i plesalo, a poslije toga su odveli Veru u njezinu komoru da joj skinu
vijenac i metnu na glavu znakove mlade snahe.
Jura je došao po svoju mladu ženu u komoru da je uvede među svatove.
Poslije su počeli darovi i zdravice; jelo se i pilo do pred zoru. Svatovi su se razišli, a ostali su
samo najbliži da pomognu raspremiti stolove i posuđe. Vera je teško izdržala noć, ali novo
stanje i uzbuđenje je djelovalo tako, da nije osjećala umora.
Jedva ju je nagovorila svekrva da malo legne u svojoj komori.
—• Ne smiješ ti, ceri mila, odmah tako naglo, ti si još mlada, poslu se moraš polagano
priučiti, mi smo dužni paziti na tebe, samo si ti hodi počini, dijete drago.
XX
Veri su u novom domu dani prolazili ugodno. Svi su je susretali prijazno, upućivali je u
posao, oko kuće i u kući, najviše njezina svekrva koju je Vera istinski zavoljela.
Jura se nije micao od kuće bez svoje Vere, a ako je kuda morao ići, poveo je i nju.
Teško je bilo Veri to daleko hodanje, ali je sve strpljivo podnosila za ljubav svome Juri.
Najviše su Veri smetali znakovi snahe na glavi, ali je i to mirno podnosila. Naučila se brzo
kuhanju, a svekrva ju je naučila i kruh mijesiti.
Teško joj je posao išao od ruke, ali je željela da ni u čemu ne zaostane za svojom nevjestom,
ženom strica Dragića.
Počela se kositi otava. Livade su ležale daleko od njihovoga sela. Na početku rujna spremi
Jura duga kola da će na košnju. Vera je želila da i ona ide s kostima.
— Ja ću vam kuhati — govorila je — ja ću s vama, čula sam ja kako je to tamo.
— Ostani kod kuće draga Vera, tamo moramo spavati pod vedrim nebom, a mene je strah da
se ne prehladiš.
— Ti ćeš me čuvati, dragi moj Jura, ja ću se veseliti, ja ne bih htjela ostati kod kuće sama, ja
ću vam sve raditi tamo, samo me povedi, dragi moj Jura.
— Dobro, samo se bojim, bit će ti vrlo teško; znaš na livadi kraj šume, tamo nema baš ništa.
Livada, šuma i noć.
— Ti ćeš mi pomoći, znam ja to, mili moj, gdje si ti uz mene, nije me strah.
— Onda se spremi, mila moja.
Poslije udaje živjela je Vera kao u snu. Sve joj se činilo kao da je negdje na izletu. Svi su je
susretali lijepo, a osobito Jurina majka, koja kao da joj je željela nadoknaditi sve što je
ostavila u svome gospodskom domu.
Jana Krnečić iskazivala je svojoj novoj snahi mnogo nježnosti. Bila je i te kako ponosna na
svoju snahu, a nije ni čudo, jer je Vera ipak bila kći velemožnoga gospodina vlastelina.
Prije nego ode na košenje otave, odlučila je Vera da
210
r-t*
211spremi sve što joj je potrebno. Zato se povuče u svoju komoricu da spremi rubače i toplo
odijelo, a uz to se mislima zanijela u svoj novi život. Sama je ispitivala sebe.
—■ Ja ga ljubim, ja to osjećam, a još više ga ljubim kao žena, on je od boga meni suđen.
Neki unutarnji glas kao napast bunio je njezin mir i iz unutrašnjosti govorio:
—■ Sretna bi bila i uz Edu, a osobito uz lijepoga i bogatog baruna Slavka. Pogledaj se Vera,
obična si seljanka, spavaš u jednom krevetu sa svojim mužem seljakom, a imala bi dvore, i na
dvoru sjaj i raskoš, dok ovdje imaš komoricu. Vera, Vera, roda plemenitoga, kaješ li se ...?
Vera se trgla na te misli, prihvatila se spremanja i sama sebi odgovorila:
— Znala sam ja to sve unaprijed, no sretnija sam u ljubavi jedan dan, nego u sjaju i raskoši
nesretna cijeli život. Ljubim svoga Juru i ništa mi nije teško za njega.
Majka Verina poslala je za njom još i neke stvari. Poslala joj je i nakit, ali ga je ona vratila s
porukom da njoj ne treba zlata ni dragulja. Sluga Miško dolazio je i nosio poruke.
Vera je sa zebnjom u srcu čekala nedjelju poslije vjenčanja: hoće li je roditelji pozvati na
gozbu, kako je to prastari hrvatski običaj. Sretna bi bila da pozovu prema običaju nju i
njenoga Juru. Znala je to i presvijetla Ju-rićka, ali kako bi ona pozvala seljaka u svoje dvore,
ona Eva plemenita Jurić. Ne, to ona ne može. To bi stajalo života njezinoga supruga. Govorila
je »ona je moje dijete, ali neka osijeti i neka zna da je prezrena«.
Vera je to čula od sluge Miška, ali nije ništa govorila
212
ni poručivala. Bilo joj je teško kad je saznala da njezinog muža Juru neće nikada priznati niti
će se s njome kao ženom seljaka pomiriti
Zbog toga je bila srdita na samu sebe, zbog toga se počela koriti:
— Ja sam to znala, jedino ne znam kakva je to nada u meni sada kada sam Jurina žena. Sve ću
zaboraviti i sve pregorjeti za svoga Juru.
Nekoliko dana poslije Verine svadbe kao da je sve zamrlo na dvorcu Kremenica. Presvijetli je
Jurić i dalje ležao a kraj njega njegova supruga. Jela nije više izlazila na šetnju, već je
većinom boravila u dvoru te se spremala na odlazak u Zagreb.
Nikada još nisu tako rano ostavljali Kremenicu kao ove godine, ali presvijetli Jurić nije
mogao dulje ostati.
— Ja ne mogu, draga Eva — govorio je —- da udišem ovaj zrak, mene sve nešto guši, ovdje
neću više da budem, ovdje bih mogao susresti svoju izgubljenu kćerku pa te molim da čim
prije odemo iz Kremenice.
Odlučili su da otputuju u Zagreb u nedjelju poslije podne. Kakogod je znala i mogla,
presvijetla gosopođa Ju-rićka nagovarala je svoga supruga da odgode odlazak iz Kremenice,
ali joj nije uspjelo. Ona se još nadala da će se Vera možda vratiti, pasti pred nju ničice i moliti
je za oproštenje.
Presvijetla je Jurićka gojila tu nadu i želju, ali je i sama u to malo vjerovala.
Kada je prošlo četrnaest dana od Verine svadbe, odluči i ona da napuste Kremenicu. Za sve se
brinula, određivala je namještenicima što će raditi kada oni budu u Zagrebu.
213Sve je bilo spremljeno za put. Presvijetla je naredila da se voze u velikoj udobnoj kočiji
četveropregom.
— Želim da se vozim — rekla je služinčadi — kako dolikuje velikašima. Ovi seljaci odmah
bi rekli da se povlačimo. Moraju znati kada se vozi presvijetli gospodin Ma-tija plemeniti
Jurić.
Poslije kraće stanke reče presvijetli Jurić svojoj ženi:
— Kakogod ti želiš, Eva, samo čim prije da idemo. Pogledaj na cestu koliko ima kola,
izgleda da idu na ko-šenje livada.
— Neka samo idu, ja ću uživati gledajući ih kako se moraju sklanjati s puta.
— Nemojte, majko, tako — upade Jela — nisam to naučila slušati, pogotovo od vas.
— Pusti me Jelo pusti, nisam ih voljela, ali nisam ni mrzila seljake, a sada ih sve prezirem jer
su mi oduzeli dijete, moje milo dijete.
— Bilo nekada, mila Evo — dobaci presvijetli Jurić — nego požuri da odemo čim prije.
— Imamo dosta vremena da stignemo vlak. Ljepše je, a za tebe i bolje da putuješ po
hladovini.
Sunce je već daleko zašlo za gorje kad je iz dvorišta dvorca Kremenice krenula kočija prema
željezničkoj postaji Jaska . . .
U dvorištu svoga doma pripravljali su Jura i njegov brat Drago kola kojima će se voziti na
livadu. Jura je nastojao da sjedala učini što udobnijima kako bi njegovoj ženi Veri bilo što
ljepše. Njoj mora biti ugodno pa bilo kome pravo ili ne. Žureći se oko toga reče bratu da i on
pomogne.
— Drago, donesi još jedan koš sijena da se moja Vera
214
osjeća kod vožnje udobno. Donesi sijena da joj vožnja bude ugodna ak ji tam ne bu lepo.
— Oću Jura oću, ali da se ti na glavu postaviš, Veri se tu ne bu lepo voziti, kola su na dugo,
pak duge lojtre, moj Jure, to ti je polagana vožnja, voli su voli.
— Niš se ti ne boj, kak ja Veri napravim, ona će biti zadovoljna.
Vera je s nevjestom i svekrvom donijela u kola sve što će ponijeti. Bila je nestrpljiva kao
dijete koje se boji da će mu zabraniti igranje.
— Dobro je, Jura, dobro, pa nije to preko svijeta, kako za druge tako i za mene.
— Samo je jedna Vera, ja bum tebi napravil da buš dobro sedela, a moreš si i prilegnuti, znaš
sa volima ima dobre četiri vure vožnje. Stric Drago će terati volove, a ja i ti ćemo si pričati,
kaj ne stric Drago?
— Ak se ne bute sad, onda se ne bute nigdar, a ja vas ne bum slušal.
— Mi nemamo tajne, je li Jure da nemamo?
— Sad više nemamo Vera, ali sad mi daj onu košaru i gunj pak se u ime božje pripravi i ti,
sad ćemo vrći volove pod jaram.
Malo kasnije gonio je Drago Krnečić svoje volove i kola u kojima su sjedili Vera i brat Jura. I
oni su krenuli cestom za drugim kolima na košnju otave.
— Vera mila moja, okreni se ovamo, tvoji će te vidjeti iz dvora.
— Nek me vide Jura, pa mene nije sram, ja se vozim na posao sa svojim mužem.
— Kak si ti mila Vera, da znaš kak mi to godi.
— Onda sam ja sretna, dragi moj Jure.
Kraj dvorca Kremenice prošli su u razgovoru, da se Vera nije ni okrenula na dvorac i svoj
stari dom. Drago
215je gonio volove koji su lagano odmicali prema livadi. Vera je sjedila, a Jura je legao
stavivši glavu na Verina koljena. I {ili su već blizu velike ceste kad su daleko iza sebe pri-
mijetili oblak prašine. Jura reče:
— Netko se vozi u kočiji, vidiš li Vera kak se to praši.
— Sad vidim Jura, prije nisam ni ja marila, samo me zanima tko bi to mogao biti.
— Krivo mi je Vera što je velika prašina, tko bio od gospode, tebe će prepoznati.
— Neka me prepoznaju, ja ću svakom u oči gledati. Kočija se sve više bližila. Konačno je
Vera prepoznala.
— Pomisli, dragi, to se voze moji, prvi naš susret od kada sam udata.
— Vera, oni će znati kuda ti ideš, pak će misliti da sam ja štel da ideš na košnju.
— Neka me vide, Jure, oni su moji, neka znadu da te uistinu volim, lezi ovako, ja to hoću, ja
tvoja Vera.
Kočija se približavala sve više do Vere koja je bila licem okrenuta prema njoj. Četvoropreg
uspori vožnju jer su mu smetala brojna kola koja su išla na livadu. Prolazeći mimo kola,
usklikne Eva:
— Matija, dragi Matija, ne gledaj, ono je Vera. Drži glavu svome Juri na koljenima.
Kad je kočija prolazila mimo njih, Vera je mahnula rukom. Čula je kako je imenom zovu:
»Vera, Vera, Vera«.
Jela i majka su se okrenule k njoj, a ona im se sretno nasmiješila.
— Osjećaju oni za tebe, draga Vera, jesi li čula kako su te zvali?
— Ja ih sviju volim, Jura, oni su moji. —• Ti, moja mila Vera, nije li ti žao?
—■ Nije, Jura, jer sam uz tebe, a ti si meni sve.
216
— Nek tak bu, Vera, cijeloga života.
Volovi su lagano išli, korak po korak. Pred njima i iza njih redala su se kola i volovi ostalih
seljaka. Gleda to Vera i razmišlja: divi se i raduje sama sebi što proživljava i živi životom
kojega do pred kratko vrijeme kao ohola kći moćnoga vlastelina nije mogla ni zamisliti.
Noć se lagano spuštala, a potpuno se smračilo kada su stigli na livadu. Odvezali su volove
koje su odmah pustili pasti po livadi. Drago i Jura su spremali ležaj za ovu noć, Vera i Jura su
odlučili da će spavati zajedno na ono malo sijena što su ga u kolima dovezli. Drago je također
pokraj njih napravio ležaj na zemlji.
— Draga Vero, neće li ovaj ležaj biti neobičan za tebe. Kaješ li se, mila, što si pošla na
košnju?
— Nemoj me ništa pitati, već dođi spavati, dragi Jura.
— Evo me Vera odmah. Ja neću dugo spavati kraj tebe jer u dva sata poslije ponoći počinje
kosidba. Ti se ništa ne plaši.
— Dođi, dragi, dođi, stric će Drago paziti na volove. Jura i Vera su legli u kola na sijeno.
Bilo im je tijesno,
ali zagrljeni nisu marili za cijeli svijet...
U osvit zore Vera se probudila, ali kraj sebe nije više našla Jure, znala je da i on kosi otavu.
Neko je vrijeme ležala budna i slušala nešto novo što joj do sada nije bilo poznato; slušala je i
osjetila snagu rada, čula je sve glasove ...
Na stotine kosaca kosilo je livade, kroz koje su pod snagom jakih seljačkih ruku odzvanjali
zvuči oštrih kosa. Vera je razmišljala, osluškujući, da li može prepoznati Ju-rinu kosu. Učini
joj se da bi u času prepoznavanja Jurine kose bila sretna, pogotovo kad bi Jura znao da ona
misli na njega .. .
Rujansko jutro je dosta rosno i Vera osjeti kako se
217sve na njoj ovlažilo. Ustala je i razmišljala o sebi i novom slanju. Razne joj se misli vrzle
po glavi:
— Evo, dočekala sam jutro pod vedrim nebom, bilo je lijepo, ali kad pomislim, bilo mi je
ljepše u dvoru, imala sam udoban i topao krevet, zračnu sobu. ,. Ne, ja ipak ne žalim. Ovdje je
moja ljubav kojoj nisam mogla odoljeti, meni je ovdje najljepše.
Siđe s kola te pođe tražiti Juru.
Zastade malo; pred njom se pružala prekrasna slika: mnogo kosaca zamahuju kosama i rade
cijelu noć, možda su i umorni, a tek je počelo svitati. Kad Vera opazi Juru, srce joj poče jače
kucati jer je prvi put vidjela kako Jura kosi. Motrila ga dosta dugo, pogledavala je i druge
kosce, ali ni jedan nije jednak njezinom Juri.
—• Jura, moj Jura.
— Vera draga, zakaj si se već stala, mogla si se pokriti po glavi i dalje spati, rano je, tek su
četiri ure prošle po pol noći.
— Ne mogu spati, Jure, rado bih ti pomogla.
— Još je rano, Vera, ali ako oćeš razbacuj otavu širom, vidiš ovako. Samo se ne umaraj
previše, draga, na rad se moraš po malo priučavati, a tvoje lijepe ruke nisu još za posal.
— Pusti ti Jura moje ruke, u poslu će one izgubiti svoju ljepotu.
To je bio prvi Verin posao u gospodarstvu. Radila je lagano, u početku nespretno, ali je sve
manje i manje osjećala težinu rogulja kojima je razbacivala otavu. Svaki čas se okretao Jura
gledajući je. S velikim su je zanimanjem gledale i druge mlade žene koje se nisu mogle
načuditi kako kći presvijetlog gospodina radi kao i one.
Vera je primijetila da je motre pa je još više nastojala da radi, iako se pravila kao da tobože ne
vidi da je gledaju.
— Lagano Vera, lagano, to je preteško za tebe, daj počini draga.
— Radim li dobro, Jure?
— Previše dobro, mila Vera, ali sada prestani.
— Dok dođem do tebe, onda ću prestati.
Jura se okrene razbacajući otavu s kosom i za čas se susretne s Verom.
— Sva si znojna, mila moja, rekal sam, niš ni dobro preveć.
Jura je držao jednom rukom kosu, a drugom je zagrlio Veru te se uputio do kola.
— Sad bumo naložili vatru, onda ti bum pokazal kak nam buš skuhala.
— Znam ja Jura kuhati, samo mi vatru naloži. Gorjele su vatre, sukljao dim, a oko vatra su
seljaci
poslagali zemljane lonce.
Veri se sve to još činilo kao neki san. Nikako nije mogla da shvati da čisti krumpir i da kuha
za svoga muža zajutrak.
—■ Vera, Vera, jesi li ti to uistinu?
Bila je sretna i vesela kada je pogledala svoga Juru kako loži vatru i kako se njoj divi.
— Mila moja, najdraža na svijetu, kako držiš krumpir, guli ga, guli snašice lijepa.
— Jesam li ti i ovako lijepa Jure?
— Lijepa si mi i mila da od sreće dihati ne mogu.
— Neće se tebi kositi. Pripravi mi drva i hajde kositi jer će se stric Drago srditi na tebe i na
mene.
-—• Kad ti želiš, onda idem, ali ako me trebaš, samo me zazovi. Do viđenja draga Vera.
— Do viđenja, Jura, zvat ću te kad jelo bude gotovo. Kuhati znam, to ćeš vidjeti, a za drugo
te ne trebam.
Vera se veselila što ju je Jura pohvalio da je lijepo i
218
219^•R:"1. ■ / ■ • "jsk* Jir*r\!i!Ijnrasti?iKi
bi/o razbacala otavu, a sada kad vidi da zna i kuhati još vise će se veseliti.
Vera je kuhala krumpirovu juhu, a poslije je pekla kobasice s jajima. Teško joj je bilo dok je
sve to priredila, ali je ipak dovršila. Malo dulje je trajalo pa se osjećala sretnom kad je pozvala
svoga Juru i strica Dragu na zajutrak.
Vera je prostrla na zemlji stolnjak te je dala Juri i bratu da jedu. Od sreće što je priredila
zajutrak i što je sve dobro svršilo, nije mogla ni jesti.
Svanuo je divan topao dan. Vera je pomagala sušiti, prevrtati otavu, što joj je Jura branio da
se ne bi previše umorila. Kad je skuhala objed i večeru, sjala se od sreće jer je tako dokazala
svome Juri da zna kuhati i raditi na livadi.
Poslije večere počeo se javljati umor. Jura je priredio ležaj u kolima, nametao je suhe otave,
pa je Vera jedva čekala da legne. Ni jednom se riječju nije potužila Juri. Držala se junački.
Sutradan rano čim je počelo svitanje, ustao je Jura. Čekao je svaki čas i pogledavao kada će se
pojaviti njegova Vera. Već se počelo lijepo daniti, a Vera se još ne diže sa svoga ležaja. Jura
se uputi do nje, podigne gunj. a Vera je i dalje spavala snom pravednika pa ju je počeo nježno
buditi. Vera je i dalje spavala pijana od umora, najednom otvori oči, pogleda Juru i podigne
ruku da ga pomiluje po licu.
— Već si znojan, dragi, a ja još spavam.
— Ja već kosim. Četiri sata kako kosim, mila moja. Briga me mori za tebe.
—■ Ja sam umorna, da ne mogu ni gledati. Pravo je rekao tvoj otac: »Gorak je kruh seljački!«
— Rekao sam ti mila moja, nisi smjela previše raditi.
Zemlja je dobra, ali joj se čovjek mora cijeli dati. Zato sam te toliko puta opominjao, čuvaj se
zemlje, ti si, mila, seljanka samo po opravi.
— Pomozi mi, dragi Jura, ja moram kuhati zajutrak.
— Ti se ne trebaš mjeriti s drugim ženama koje su ovdje, one su na taj posao naučene od
djetinjstva.
— Pomozi mi Jura, hoću ustati, ja sam znala što je selo, ja sam se želila udati samo za tebe,
mili moj.
— Kako si mi draga, ja ti to ne mogu i ne znam riječima reći.
— Vjerujem, dragi moj, vjerujem, naša je ljubav velika, i ja sam uvjerene da je vezana sa
zemljom.
— Meni je to svejedno Vera, ili sa zemljom ili s nebom, samo kada si ti moja, ja sam sretan i
s tom srećom bum vmrl.
— Dugo, dugo ti meni živi dragi, ali sad je o ljubavi dosta, stric Dragić bu gladan, taj će
misliti da ja ne znam što je red.
— Molim te draga da ja ostanem kraj tebe. Ne gledaj druge, mi smo se tek uzeli. Ti nisi kak
su druge snahe, ti si kćerka gospodskoga roda.
—• Ja sam samo Vera Jure Krnečića .. .
— Ostat ću kraj tebe i sve će danas biti pokošeno.
— Onda ostani, mili moj.
Ustala je. Jedno se vrijeme, dok se tijelo malo razgi-balo, jedva kretala. Bolio ju je svaki
mišić u tijelu a najviše ruke.
— Kako sam tužan draga Vera, zašto me nisi slušala.
— Početak je svaki težak, ja ništa ne prigovaram, a pripravna sam i na teže stvari.
Još je jednu noć spavala Vera na livadi pod vedrim nebom. Treći dan, prije zalaza sunca, išao
je voz za vozom otave prema selu Kremenica.

220
221Drago je Krnečić tjerao volove, a Vera i Jura su ležali na velikom vozu i uživali u dugoj
laganoj vožnji.
Svi su s veseljem dočekali Veru, osobito je bila sretna Jurina majka kad je vidjela kako se
veselo smiješi njezina draga i mlada snaha.
— Sad buš mila Vera večerala i odmah u postelju: Znam ja kaj to je: pod vedrim nebom
spati, kam pak za tebe drago dete, gde si ti na to navčena.
— Bilo je lijepo, majko!
— Sretna sam dijete da ti je bilo lijepo, ali sva si od sunca spaljena, znam ja da si umorna,
pred menom se niš ne srami, ja sam tebi majka.
— Priznati vam moram, umorna sam, ali sam se vozeći ovamo lijepo odmorila.
— Samo vi mama Veru nahranite, pak nek ide na počinak. Ja ću mila, također odmah doći
spavati čim iz-mećem iz kola otavu.
Za čas je Vera svršila s večerom, legla u krevet te je otvorenih očiju počela opet razmišljati.
— Udobnije bi bilo u roditeljskom domu, ugodan je umor od jahanja, još je ljepše uživati, a
ne raditi ništa. Umorna sam, sva gorim od umora, ali sam sretna jer ono što ja osjećam, to je
umor tijela, a duša i srce uživaju što sam izdržala prvu kušnju pravoga života seljanke.
Tako ju je gdje leži i snatri našao Jura kada je došao u komoru.
Bacajući otavu s kola, donio je Jura u komoru miris i svježinu pokošenih polja.
— Ti još ne spavaš Vera?
— Kako vidiš, ne. Nisam mogla zaspati! Mislim na one dane, veselim se da sam mogla
izdržati.
— Znam, mila, da si umorna, nemoj se još više umarati mislima, moramo spavati već je
kasno.
Jura je legao u krevet pokraj Vere, zagrlio je, a poslije kratkog pričanja svladao ih je umor i
san . ..
Kad je presvijetli Jurić ugledao Veru kao seljanku kako sjedi na dnu kola na malo sijena i
kako na koljenima drži glavu Jurinu, skoro je izgubio svijest. Suzdržavao se da bolno ne
zavikne. Nije mogao srcu odoljeti te je nekoliko puta izustio:
— Vera, Vera, moja Vera.
U Jaski je unišao u vlak i do Zagreba nije ni s kim ni riječi progovorio. Kad je došao u svoju
palaču i malo se umirio, rekao je pred svima svojima:
— Dao sam se nagovoriti od tebe Eva, da joj dadem onako veliki miraz, a što misliš zašto
sam ga dao?
— Znam, dao si kao plemić da pokažeš onim seljacima kako si bogat i moćan.
— Ne Eva, znadu oni moju moć i moje bogatstvo i bez toga. Ja sam to dao našoj nesretnici
da joj time olakšam život u seljačkoj kući. Zašto sam morao vidjeti moju Veru kako sjedi u
kolima kao zadnja seljačka sirotinja. Znaš li ti Eva, da se na košnji koja je daleko od doma
spava par dana pod vedrim nebom. Oh Vera, Vera, moje nesretno dijete!
— Smiri se Matija, ona je to željela, sve smo pokušali, ali nije bilo nikakve pomoći. Rekao si
da smo imali dvije kćeri, a sada imamo samo jednu.
— Znam, rekao sam. Ali srce, to nesretno srce, ono mi ne da mira, lebdi mi pred očima
njezin lik i stalno je gledam, ponosnu i milu, a onda mi se gubi i nestaje, a umjesto njenog
plemićkoga i ponosnoga lika javlja se današnja slika kako sjedi na sijenu kao zadnja sirota i
kako
222
223se vozi na volovima. Ona, kći Matije plemenitoga Jurića.
— Dosta je o tome dragi Matija, ona je to sama sebi izabrala. Neka pokuša taj seljački život,
proći će je brzo zanos za seljakovanjem, zasitit će se seljakove ljubavi.
— Ne tješi me Eva. Ona je naša Vera, ja se bojim da će prije umrijeti nego promijeniti svoju
odluku.
— Skoro će ona doći do nas, skromno i skrušeno. Težak je život seljakinje i ona to neće
izdržati. Podleći će pod težinom toga bremena, pa će doći i moliti da je primimo i da joj
pomognemo skinuti verige koje je sama sebi nametnula.
— Ako to doživim Eva, onda ću spokojnije i umrijeti.
— Umiri se Matija, skoro ćeš to doživjeti, samo te molim, dozvoli da joj se pošalje poruka da
s onim silnim novcem što si joj darovao, ugađa sebi i da ga troši za svoju udobnost.
—■ Učini, Eva, kakogod želiš. Ja ću brojiti dane, mjesece pa i godine i čekati njezin povratak
u očinski dom.
XXI
Dani su prolazili jedan za drugim, a Vera se u novom domu dobro osjećala. Bila je sretna uz
svoga Juru kao i prvih dana. U kući su je svi poštivali, a osobito joj je u svemu ugađala
njezina dobra svekrva Jana.
Sve je počinjala raditi, sve je željela znati iako joj nije sve odmah polazilo za rukom. Šivanje i
tkanje, a osobito predenje, nije joj išlo od ruke i Jura je branio:
— Neću, mila da ti pređeš, tvoje su usne previše nježne da po njima vučeš oštru konoplju ili
smrdljivu ku-delju, šivaj ako hoćeš, ali prestati ti branim.
Vera je na čudo sviju radila s voljom vani, na gospodarstvu; čistila je štalu, išla je s Jurom po
lišće u šumu, vozila je kolce u vinograd, tjerala je volove, tako da se svuda govorilo: snaha
Krnečićeva tjera volove kak je negda tjerala gospodske konje.
U crkvu je išla svake nedjelje sa svojim Jurom, a u crkvi je stajala među mladim snašama
kako je to običaj. Nije ni pogledala na klupu obitelji — Jurić.
Bila je lijepa snaša, dosta visoka, vitka tijela, samo se nije naučila čvrsto vezati u struku kao
ostale snašice. Znak na glavi joj je lijepo pristajao, a po tome se znalo da je udata. Sav je svoj
nakit darovala sestri Jeli, jedino je zadržala lijepe briljantne naušnice, koje su joj svaki čas
provirivale ispod crvenoga rupca koji je kao snaha nosila.
Po hodu i kretnjama moglo se vidjeti da se nedavno obukla u seljačko ruho, a način govora je
ostao uglađen, samo je sasvim izgubio gordost jedne plemkinje. Bila je prijazna sa svakim. Za
kratko vrijeme zavolili su je svi oni koji su je se bojali dok je bila gorda i okrutna plem-kinja.
Takvu ju je narod poznavao.
S odlaskom proljeća upoznala je Vera i novi život koji traži zemlja od seljaka, a osobito od
seljakinja. Sve je radila što je mogla i koliko su joj dopuštali svekar, svekrva i njezin Jura.
Često bi je nosio na rukama od dragosti i ljubavi, a to joj je i obećao. Sve više je ljubio svoju
Veru koju je nazvao od milja »zvijezdo sreće moje«.
Vera je dala cijeli svoj miraz u zadrugu svoga muža. Otac je kupio mnogo zemlje i vinograda,
obnovio je staru kuću, načinio podrume, velike štale, kupio lijepe konje i kola tako da je kuća
Krnečića postala ne samo prva i najbogatija u selu Kremenici već i u cijelom kotaru.
Vera je često išla sa svojim svekrom i Jurom u Karlovac na sajam te se jednom zgodom i
slikala kao mlada

224
Moć zemlje
225sinisii-ii. (iospodarstvo se povećalo pa su i oni uzimali težake. Vera je vodila popis težaka,
sama išla na polje i vinograde, pomalo radila i nadzirala posao. Za sve se zanimala i sve ju je
veselilo, samo ako je bio u blizini njezin Jiira.
Cesto je znala reći Juri:
— Kad tebe vidim, mili moj, ja onda dobivam snage, ja sam onda sigurna, ja osjećam da
zemlja drugačije miriše kada si ti na njoj; kada tebe vidim, onda osjetim moć zemlje i njezinu
snagu.
— Ja sam sretan, mila Vera, da si uz mene, ali ja se bojim da se ne premoriš, ti znaš da se
moraš čuvati osobito sada.
— Ja se čuvam, dragi, samo uz tebe, ti si moje sve, meni ništa više nije potrebno, samo tvoja
blizina, tvoj pogled je meni sve.
— Vera, mila moja Vera!
Koncem mjeseca svibnja rodila je Vera zdravog sinčića. Kod poroda nije Vera dopustila da
joj dijete poviju neuke žene, već je tražila da dođe mjesni liječnik i da bude prisutan kod
porođaja.
Kuća Jože Krnečića bila je sretna a najsretniji su bili Jura i Vera. Uz ljubljenoga Juru bio je
sad još i njezin sinčić kojemu je dala ime Božidar. Dojila ga je i njegovala nježnošću majke.
Vera se držala svega kao da je rođena seljanka. Ništa ljepše ni bolje nije radila ni njezina
nevjesta Mara, žena strica Dragića, s kojom se lijepo slagala u svemu. Svoga je sina Božidara
voljela neobičnom ljubavlju, i ništa nije postojalo što bi joj se činilo njega dostojnim. Kad je
Jura
226
donio zipku, zaplakala je, a taj plač je bio prvi poslije udaje.
— Neću te metnuti u ovu običnu zipku — govorila mu je i tepala najslađe riječi — siroče
moje milo, ti si sin velike ljubavi Vere i Jure da ti spavaš u ovoj staroj zipci.
— Ne plači mila Vera, ja sam u njoj spavao, baš sam je zbog toga donio. Evo vidiš, hvala
bogu, kako sam velik narastao.
— Za našega sina. Mili Jura, trebala bi zlatna zipka, on je naša velika ljubav.
— Neka spava, mila Vera, u ovoj, ja te molim, moja je to velika želja, gledaj ga kako milo
gleda.
— Dobro dragi, samo zato što si ti u njoj spavao neka se ziba u ovoj čednoj zipci i naš
Božidar.
Nitko od njezinih nije pitao za Veru, nitko od roda i prijatelja kao mladu majku, po običaju
narodnom onoga kraja, nije je posjećivao. Ovoga ljeta nije nitko dolazio na dvorac
Kremenicu.
Često je Vera prolazila kraj dvorca, ali se nikada nije svraćala. Kao da se i nije u njemu rodila,
kao da nije u njemu najljepše dane mladosti proživjela. Sva radost i sva tuga za nju su bili
njezin Jura i sin Božidar. Često je mislila na svoje roditelje. Bila bi sretna da je njezini
priznaju i da može svojoj majci pokazati sina Božidara.
O tim svojim mislima nije nikada govorila s Jurom i ničim mu nije pokazala da misli na svoje
i da živo želi da im pokaže svoga sina; da im kaže kako je sretna, beskrajno sretna.
Cijeloga ljeta i cijele jeseni ostao je dvorac Kremenica pust i prazan. Nitko nije dolazio.
— To je samo zbog mene, hoće da mi pokažu da su me prezreli — govorila je Vera — meni
je žao da im ne mogu pomoći. Ovo je sada moj dom jer ovdje je moja
15*
227iSii
ljubav, ovde je moj mili i dragi sin koji je pojačao moju ljubav prema ovom seljačkom domu.
Za svoju ljubav i svoga Juru žrtvovala sam sjaj i raskoš, a za svoga sina ću dati i život ako
ustreba.
Došlo je i drugo proljeće. Počeo se buditi život na selu, osobito u lijepom kraju oko
Kremenice. Vera je živjela za svoga Juru i sina Božidara koji se već počeo dizati na noge.
Kuća je Jože Krnečića evala od sreće i blagostanja. Jedino su neveseli starija snaha Mara i
njezin muž Drago. Bog nije obdario njihov brak djecom. Bili su mladi i vjerovali su da će ih
bog blagosloviti. Taj su blagoslov priželjkivali, a on nije dolazio. Vera se i dalje trudila da ra-
dom pomogne gospodarstvo, ali je svu pažnju posvećivala sinu koji se razvijao i lijepo
napredovao.
Ni ovoga ljeta od obitelji Jurić nije nitko došao u dvorac Kremenicu.
Za Veru nije nitko pitao kao da je nema. Mislila je često na svoje i vjerovala da i oni na nju
misle. Znala je gordost svoga oca i svoje majke, pa je time opravdavala svoje sumnje. Znala je
da bi sestra Jela bila sretna kad bi se s njom sastala. Shvaćala je da joj to ne dopušta do-
stojanstvo staroga plemićkoga roda.
— Znam da trpe radi svoga dostojanstva — govorila je sebi — ali kada bi mogli osjetiti moju
sreću, morali bi preći preko svega jer su oni moji roditelji a ja sam njihova. I moj Jura je
njihov. Naš sin, plod naše velike ljubavi, njihov je unuk.
Na Veliku Gospu navršile su se dvije godine sretnoga braka. I mali Božidar je prohodao.
Sretan je bio Jura a još
228
više Vera. Taj dan dogovore se da pođu na proštenje da se zahvale Majci Božjoj na sreći koju
je dala njihovom življenju.
Jura upregne konje u lijepa nova kola te se s Verom i sinčićem uputi na proštenje Majci
Božjoj. Vera je učinila zavjet i skrušeno se molila za sreću svoga Jure i svoga sina. Na
proštenju ih je bilo lijepo vidjeti. Krasan mladi par u lijepoj narodnoj nošnji. Vanjština im je
odavala sretan život u dobru i blagostanju.
Gdjegod su se pojavili bili su predmet razgovora i nagađanja. Svijet je govorio o Veri kao o
kćerki vlastelino-voj, a o Juri kao sretniku koji je oženio plemkinju,
— Je lijep i vrijedan čovjek. Svakako je vrijedan ljubavi lijepe vlastelinke. Tako je govorio
svijet o njima.
Na proštenju su doznali da će u kasnu jesen doći u okolicu Kremenice vojska i da će se tamo
držati velike vojne vježbe. Jura je saznao da će konjaništvom zapovijedati njegov bivši
zapovjednik.
Vratili su se sa proštenja pred zalaz sunca sretni i zadovoljni. Za svakog je Vera donijala dar.
Mislila je i na staru mamu te se i nje sjetila darom.
XXII
Vrijeme je išlo svojim tokom. Prolazio je dan za danom, jesen je već bila na domaku, počela
je berba grožđa i kukuruza. Narod se žurio jer se bojao dolaska vojske. Nije uzalud narod
stvorio poslovicu: »Gdje vojska prolazi, tamo berbe nema.«
U mjesecu listopadu pojavi se silna vojska. Najprije pješaci, za njima konjaništvo.
Konjaništvom je zapovije-
229
i■ :■
■ »"u.-i I
■- .-!|'W.dao nakadasnji Jurin zapovjednik koji je poslije postao general. Zvao se Ivo Lovrić.
General Lovrić je čuo još u Zagrebu za čudnu udaju jedne vlastelinke koja je pošla za seljaka.
Kasnije je saznao da je taj seljak njegov nekadašnji vojnik. Vukla ga je velika znatiželja, pa je
odlučio da ovu zgodu iskoristi i odsjedne kod znanca iz vojske.
Želio je upoznati ovu znamenitu plemkinju koja je za svoju ljubav žrtvovala sjaj i raskoš i
udala se za lijepoga, ali običnoga seljaka
Glavni stan generala Lovrića bio je u kući Jože Krne-čića koji se ponosio što je nekadašnji
zapovjednik njegovog sina odsjeo kod njega.
Pratnja generala Lovrića razmjestila se po susjednim kućama. Nekoliko dana trajale su ratne
vježbe po cijelom žumberačkom gorju. U nedjelju ju ujutro završio general Lovrić vježbe i
izdao naredbu da se taj dan i tu noć odmara vojska u selu Kremenici, a drugi dan da krene
dalje. General Lovrić je bio kod Jure koji ga je udobno smjestio u svojoj kući. Njegove konje
je privezao uz jasle u novoj štali, nahranio ih sijenom i zobi.
U počast generala priredio je Joža Krnečić veliku gozbu. Veselilo ga je što je njegovoga sina
Juru prijateljski susretao. General Lovrić je razgovarao dugo s Verom i Jurom na samu i tom
prilikom je došao do uvjerenja da je Verina ljubav istinska i duboka. U razgovoru mu je Vera
primijetila:
— Naša je ljubav naša sudbina, a moje je uvjerenje da nas veže moć zemlje.
Nizale su se zdravice za zdravicom. Svi su nazdravljali generalu, a on je odgovarao
zdravicom svima po redu. General Lovrić je nazdravio i Juri te je u zdravici rekao »da je on
njegov najljepši i najhrabriji konjanik koji je znao ukrotiti svakoga konja«. Nije propustio da
se do-
230
takne i njegove sreće, dodavši da je tu sreću zaslužio ovako lijep i hrabar vojnik.
Cijeli dan su se lijepo zabavljali. Na želju generala Lovrića pristane Jura da izjašu malo u
gorje na vojničkim konjima. Nakon dvije godine otkako se udala, bila je Vera u društvu koje
joj je bilo ravno.
Tom prilikom je general Lovrić doznao kako se Vera s Jurom upoznala, a osim toga je imao
prilike vidjeti kako je Vera izvrsna jahačica.
Prije nego su prošli u goru, morali su general Lovrić i Jura dugo nagovarati Veru da pođe s
njima. Međutim Vera nije pristala. Tek je na nagovor svekrov obećala da će poći.
— Ja neću ćaća, ja sam sada seljanka. Svijet će o tome loše govoriti.
— Ja te, kćerko, molim, pođi... Tvoj muž ide s tobom, osim toga neće ići daleko. Baš bi me
veselilo da jašiš kao moja snaha.
— Dobro, kad baš hoćete, neka vam bude. Samo će to čudno izgledati: seljanka na
vojničkom konju.
Za kratko vrijeme izjaši iz Krnečićeva dvorišta deset jahača na vojničkim konjima.
Vera je vješto jašila na konju kao da je vježbala svaki dan, uživjela se i sasvim zaboravila da
je preobučena seljanka.
Prednjačili su: Vera, general i Jura. Poveli su jahače u lijepo valovito i vinorodno gorje.
— Kako vi, gospođo, divno jašete.
— Ja sam samo Krnečićka, a ne gospođa. Zar vi to ne znate, gospodine generale?
— Je li, Jure da nisam gospođa a niti mislim biti.
— Tak je gospon general. Moja Vera drži riječ. Ona je samo mlada Krnečićeva snaha, a moja
mila žena.
231

— Vi divno jašete Krnečićka kao da svaki dan vježbate — nakon toga reče general.
— To je bila moja najmilija zabava, ali više od dvije godine ne jašem.
— Gospodo časnici, zar se ne divite našoj jahačici?
— I te kako, gospodine generale, ali iz pristojnosti nismo htjeli ništa govoriti.
— Divno vi, Krnečićka, upravljate konjem — reče najstariji časnik među prisutnima.
Nakon dva sata vratili su se iz gorja da nastave gozbu. Vera je bila neobično vesela. Godilo
joj je što je hvale pred njezinim Jurom. Veselilo ju je što poslije dvije godine jaše u tako
otmjenom društvu, te što je to društvo počastilo nju i njezinoga Juru.
Vojnici su uveli konje u štalu, a general i patnja s Jurom i njegovima sjedoše opet kraj stola da
nastave gozbom. Vera je nastojala da što ljepše pogosti generala koji je bio dobar zapovjednik
njezinom Juri.
Vera se približi Juri, stisne mu ruku i upita:
— Jesi li zadovoljan dragi moj?
— Sretan sam, mila moja, kao da sam u raju.
— Mili moj, ja sam također sretna što mi je sudbina dodijelila tebe.
— Tebe mi je dosudio dobri bog. Jesi li vidjela našega Božidara?
— Jesam dragi! Vas dvojica ste moja sreća, moja ljubav.
— Pogledaj Vera, kak nas gledaju! Kaj ne da se ču-diju našoj ljubavi?
— Neka se čude, dragi. Mogu se čuditi, ali neće shvatiti moje velike ljubavi. Ti si moj i
vječno moj.
— Ah, da znam i da mogu reći jedan mali dio onoga što je u mome srcu.
Majka Jurina pozove Veru i snahu Maru da spremljeno jelo za južinu nose pred goste. Južina
je bila prostrta u dvorištu pod stehom jer je vrijeme bilo toplo i ugodno. Vera se digla i uputila
u kuhinju, željela je generalu iskazati poštovanje i osobno ga poslužiti. Znala je da to želi i
njezin Jura.
Počela su dolaziti i druga jela. Joža Krnečić je točio staro vino svojim gostima i pričao iz koje
je gorice vino najslađe.
-— Gospodine generale, molim vas vi počnite jesti jer na vas svi čekaju. Vidite, čak i moj
Jura gleda i želi da vi otvorite južinu.
Kad su gosti počeli jesti, čula se iz štale vika konjuša-ra i lupa konja. Svi časnici skočiše i
poletješe u štalu. Imali su što vidjeti. Dva generalova konja čistokrvne arapske pasmine
potrgala ulare od jasala i počela se gristi. Navalili jedan na drugoga svom žestinom.
Prijetila je opasnost da se ne poplaše i drugi konji, ali nitko od prisutnih nije imao odvažnosti
da ih rastavi. Došli su i ostali gosti do štale; došao je i general. Prijetila je opasnost da se i
drugi konji potuku. U Juri se probudi odvažnost bivšeg konjanika. Skoči u tom času među
konje u nadi da će ih uhvatiti za ulare. Sreća ga nije poslužila jer je uhvatio ular samo jednoga
konja. Htio je da dohvati i ular drugoga konja, ali se ovaj naglo okrenuo i svom snagom udari
Juru u trbuh. Skupio je svu snagu da konja izvede pred štalu. Tu se savio od boli zapomažući:
— Joj meni, joj meni.
Svi su se sletili oko Jure koji je u velikim mukama ležao na zemlji zapomažući:
— Joj meni!
Došao je otac, majka, brat, došla je i jadna Vera. Svi su plakali i bolno naricali, a najtužniji je
bio Verin plač.
w }-h m
JSIr
:£
^■■■;
1 • • 'u V

232
233 jc jaukao i Jura. Osvrtao se i gledao oko sebe, a najviše je gledao Veru. Dok je ležao na
zemlji, jedni su tražili spretnu nosiljku, drugi su otišli po liječnika. Jura je bolno uzdisao ne
skidajući očiju s Vere.
Kad je Jura malo podignuo ruku, Vera se srušila kraj njega i stala ga grliti i tepati mu
najljepše i najdirljivije riječi, što ih može zaljubljeno srce reći svome dragome. Jura još
jednom pogleda Veru, dignuvši obije ruke bolno zavapi:
— Joj meni, ljubavi mila oprosti, ti siroto moja, joj meni.
Vera se baci na Juru i poče mu ljubiti usta, lice, kosu. Riječi su joj kroz plač bile isprekidane i
bolne, tužne i čuvstvene, tako da su svi prisutni plakali.
Došao je i liječnik. Pogledao je Juru, uzeo ga za ruku i ustanovio da je prekasno došao. Jura
Krnečić je umro u cvijetu svoje mladosti, u sreći i ljubavi kakvu rijetko koji smrtnik doživi.
Ostavio je mladu ženu i jedinca sina. Plakali su Vera, majka, otac, plakali su i naricali, molili
čudo od dragoga boga, ali je smrt bila nesmiljena.
Malo iza toga ležao je na odru Jura Krnečić, oplakivan od sviju, a najviše od svoje mlade
ljubljene žene. Ona se nije micala od odra. Vjerovala je da će ga milost božja vratiti među
žive. Tužno je bilo gledati Veru kako plače i nariče, obilazi odar sa svih strana i ne može
shvatiti ni vjerovati da je uistinu njezin ljubljeni Jura mrtav.
Hodala je s djetetom u naručaju, zazivajući Boga i sve svece da joj povrate muža i oca.
Naricala je i plakala, molila Boga, tražila milosti.
Treći dan su pokopali Jura Krnečića. Sprovodu su prisustvovali seljaci iz cijeloga kraja. Po
nalogu generala Lovrića bila je na sprovodu i jedna četa konjanika.
Izmorena od boli i silnoga plača za svojim dragim Jurom Vera se nije znala primiriti. Bol i
tuga, tragičan udes i nesretan slučaj kosnuo se svih prisutnih te nisu mogli izdržati bez
orošenog oka.
Svaki čas je tražila dijete, a kad su joj ga donijeli, pri-vijala ga na grudi tako snažno da je
dijete od boli počelo plakati. Plač djeteta kao da ju je umirio za čas. Po tom bi se zagledala u
jednu točku i bespomoćno buljila dugo vremena dok je iz toga nije trgla Jurina majka:
— Božja je to bila volja, Vera moja draga, bili ste previše sretni, mila djeco moja.
— Nije to majko bila volja božja, nismo griješili što smo se ljubili . . . Jura, ljubavi moja
draga.
— Ja sam ga, kćerko, izgubila i moram ga zaboraviti prem sam ga pod srcem nosila.
■— Ja sam, majko, mlada, nisam se naužila njegove ljubavi. Sudbino, sudbino, okrutna si
prema meni... Zašto si mi ugrabila veliku ljubav moju?
— Umiri se, kćerko mila! Ostalo ti je čedo malo pa za njega živi, njemu se sva posveti pa buš
lakše zaboravila miloga nam Juru.
■—■ Nikada, nikada, majko, neću ga moći zaboraviti.
— Mlada si, dijete drago, ne ubijaj samu sebe velikom tugom.
— Samo da hoće doći smrt! O smrti, smrti, okrutna smrti, dođi po mene, nosi i mene do
moga Jure.
— Vera, draga Vera, kaj bi tvoj mali sinčić, on bi bil siroče bez oca i majke.
— Imate pravo, majko, ja moram živjeti za njega, on bi bio veliko siroče, ne bi imao ni oca ni
majke. Kako ću ga ja odgajati, tek sam navršila dvadeset jednu godinu života.
— Ja ću uvijek stajati uz tebe, ja ću te štititi, ja sam

;i ■ ' PV.......
:Ur.*».-
234
235'Ti
rodila svoga Juru, ti si mi draga i privit ću te na srce kao našu kćer. Ne plači mila moja, ubit
će te tuga, umiri se milo dijete.
I Jana Krnečićeva je trpjela velike boli. Krvarilo je srce majčino. Tužila je najviše kada je nije
nitko vidio. Smrt joj je ugrabila miloga sina. Jura je bio njezin ponos, osobito otkada se
oženio Verom.
Samo pred svojim mužem Jožom nije skrivala boli, zajedno su plakali nad nesrećom koja im
je zadesila dom.
— Jana, Jana, da nam sina nije proklela ona nesmiljena gospoštija. Znaš da su oni kleli njega
i Veru.
— Prekriži se moj Joža, oni su griješnici, oni nisu mogli prokleti našega sina, ne Joža.
Njihova je ljubav bila sveta, ja verujem da ju je bog blagoslovio, a taj blagoslov je njihov sin.
Ja verujem u Verine riječi, koja veli da su ona i Jura suđeni bili jedan drugome, da ih je moć
zemlje sjedinila.
— Veliš, Jane, da ne bi bog posluša! oholice i greš-nike da nam prokunu djecu!
— Ne bi, Jože, ne bi! Ali našeg sina je ipak zel ka sebi! Ona — Vera je mlada kak jutarnja
rosa, kak buš njom?
— Ne znam, Jože, ni sama, sad nek bu tak, posle burno već vidili, kaj bog da! Dobro joj
bu dok ćemo mi živeti, ali posle, kak to bude, sam bog zna.
Joža i Jana Krnečić bili su u velikoj brizi za Verinu budućnost, a nisu znali što da učine. Vera
je živjela kao u snu. Malo je jela, a najviše je plakala pa je uslijed toga vrlo oslabila. Najradije
bi se s djetetom povukla u svoju komoru i plačući bi gledala Jurinu sliku. Nakon Jurinog
pokopa išla je svaki dan na grob. Tamo bi dugo ostala i glasno plakala. Jurini roditelji su se
bojali za nju pa su je i protiv njezine volje pratili.
— Pustite me, majko, samu.
— Ne, dijete, ne, i ja ću ostati, on je moj sin, ja imam isto pravo na njega.
Vera je morala popustiti. Poslije nekoliko dana Jurini su roditelji toliko uspjeli da je išla svaki
drugi dan na groblje. Nekada lijepa i stasita snaha, izgledala je tako tužno da su se njezini
bojali da će navući na sebe neku tešku bolest.
Na glavi je nosila crni rubac, a ako struka crni pojas i crne vrpce na zastoru. Sav nakit je
skinula sa sebe. Ru-bače i zastor su bili bez ukrasa, satkani od gruboga platna pa ju je to činilo
tužnijom, što se svakog doimalo.
Nije jedna znala da će tako brzo oblačiti žalobno ruho i da će ga nositi za svojim ljubljenim
Jurom.
Nekoliko dana poslije Jure pokopali su staru mamu.
XXIII
Presvijetli je Jurić čuo što se dogodilo Juri.
— Nije bog mogao dopustiti da dugo uživa ono što nije za njega i što njemu ne pripada. Neka
mi bog oprosti grijeh, ali ja sam mu zahvalan što je na taj način riješio Veru muka i
seljakovanja.
— Matija, ti si sada zdrav, pa te molim otiđi na Kre-menicu, pozovi Veru da napusti selo i
dovedi je u Zagreb.
— Ja to, Eva neću učiniti. Verina je dužnost da nas moli za oproštenje, za bol i sramotu koju
nam je nanijela. Neka se sjeti svoje dužnosti.
— Dobro, Matija, pustimo je par dana neka se sabere .. .! Ali što ćemo raditi ako ona ipak ne
bi došla sama?
VA
i

:m
m
t
$"&'■':■■■
236
237— Neka ona onda propadne među onim seljacima. Ja se neću poniziti da je zovem; ona je
povrijedila mene i sva pokoljenja doma plemenitih Jurića.
— Nemoj biti tako strog dragi Mati ja. Ja znam što smo pretrpjeli u dvije godine. Priznaj da
si trpio mnogo, priznaj Matija meni, svojoj ženi; ti si otac, ja sam majka.
— Trpio sam, ali sada više ne trpim. Ona se riješila veriga koje su je sputavale, pa mora
osjećati i naše boli i naše želje, treba bez predomišljanja napustiti selo i kobnu kuću onih
otimača koji su uništili njezinu mladost, razorili mir i sreću našega doma.
— Ja znam da i ona jedva čeka naš naručaj, ali ona je Vera i to tvoja Vera. Ona je ipak naše
dijete, pa te molim da joj dademo prilike i pobude da se može vratiti.
— Primit ću Veru u svoj dom. Srce mi dršće od radosti pri pomisli da će ona doći. Ali ja ti
opet naglašavam, da ću ostati nakon toga Matija plemeniti Jurić.
— Zašto si onda toliko plakao za Verom, zašto te je to toliko kosnulo da si skoro životom
platio kada si čuo njezinu odluku. Čemu si se snebivao kada si toliko tvrd. Daj dragi Matija,
poslušaj mene, ako nećeš ti, daj dopusti da ja idem u Kremenicu, ja sam majka, ja podnosim
velike boli kad pomislim da je moja kći, moje dijete koje sam ja rodila, obična seljakinja.
Matija imaj srca za sebe, za mene, a ako nemaš za sebe, ni za mene, onda se smiluj
plemenitom domu tvome. Vera je mlada. Sramota će se oprati s tvoga doma njezinom
ponovnom udajom.
— Imaš pravo, ja sve shvaćam. I ja ljubim Veru, dr-šćem od sreće kad mislim na nju, ali ona
ima dijete, ona ima seljakovo dijete. To je ona velika rana koja mi ne može zacijeliti. Kći
Matije plemenitog Jurića ima zakonito dijete seljaka iz Kremenice.
— Znam, Matija, znam ja to, ali on je mrtav. Vera je
naša, dijete ćemo mi odgojiti, Vera će se opet udati pa će nestati traga sramoti koja se desila
našemu rodu.
— Lijepo govoriš, Eva, ali ja ne mogu zvati Veru. Prvi puta sam jedva izbjegao smrti od
sramote što je odlučila postati seljankom, sad bih sigurno umro da je ja moram zvati. Ona
mora osjetiti i znati svoju dužnost. Ona mora oprati sramotu koju je nanijela našem domu.
— Ona je tvoja kći pa ne govori tako, dragi Matija! Presvijetli Jurić pogleda svoju suprugu,
zarine prste
u kosu i nekoliko puta je promrsi gledajući u jednu točku. Najednom se strese cijelim tijelom,
podiže glavu gledajući oštro svojoj supruzi u oči:
— Da, Eva, moja kći... Jest bila je ona moja, draga, ljubljena kći, ali sam je izgubio.
— Matija samo pruži ruku, ona će se vratiti, opet ćeš imati svoju Veru — odgovori mu
supruga.
— Imat ću svoju Veru.. . hm, hm, hm. Ne, Eva, nema više naše Vere. Ona je seljakova žena i
majka njegovog djeteta. Ne mogu, ne mogu i neću je ja zvati, a niti je smije itko od nas zvati.
Ona nas mora klečeći moliti da je izvučemo iz seljačkog blata u koje je sama pala.
— Teško mi je Matija, ja sam joj majka, ali neka se poštuje tvoja volja. Bojim se da je ne
uništi tuga jer nema onoga radi kojeg je nas ostavila.
— Sada ima prilike pokazati da je moja kći. Neka pokaže da se kaje.
Jesen se primicala kraju. Presvijetla je Jurićka svaki dan očekivala da će doći bilo kakva
poruka od Vere. Sluga Miško je češće dolazio u Zagreb te je pričao kako je Vera oslabila i
kako uvijek ide na groblje. Miško nije bio upu-
■I'

>•**■■
"Svi.- ,,
i* i-.

fel'K- ■ i« ,

■•i. •
sr?-

238
239ceu, ali je smatrao naravnim da se sada Vera vrati u dvor, pa ga je čudilo da mu Vera ništa
ne govori. Isto tako ga jo čudilo što preko svega toga prelazi presvijetla gospođa. Vidio je
kako ona plače čim se spomene Verino ime.
Miško se češće vraćao iz Zagreba vrlo tužan što nije dobio nikakve upute radi Vere. On se
nije usudio ni približiti Veri premda je ona bila Krnečićeva snaha. Miško ju je još uvijek
gledao kao presvijetlu gospodičnu, kćerku moćnoga vlastelina. Cesto puta je govorio svojoj
ženi:
__ Čudna su ta gospoda, ili nemaju srca, ili ga pak
skrivaju pred nami, ili su pak tak gizdavi.
— Dobro si rekel, moj Miško, gizdavi su oni gizdavi. Kaj bi oni zvali nazad svoju ćer, ona
nosi Krnečićevo ime, ona je seljakinja, delali bi druga gospoda špot od njih.
— Nek si deluju kaj očeju, ne budu ni ovak srećni. Krv ni voda! Sejeno je ona njihova ćer,
pak ju niti sa je-nom reci neće požaliti. Sirota Vera kak je srećna bila dok je bil živ njezin
Jura.
Vera je i dalje živjela u svom novom domu. Svrha njezinog života bilo je njezino dijete i grob
njezinog Jure. Počela je raditi oko kuće, samo da zaboravi svoju veliku tugu
i bol.
Od plača i tuge za ljubljenim Jurom blijedila je i mrša-vila. Miško je češće dolazio do
Krnečićeve kuće. Vera ga nije ništa pitala osim za zdravlje svojih roditelja. Svaki dan je
mislila i sebe uvjeravala da bi joj bilo lakše kad bi se mogla izjaditi svojima i kad bi im svoje
jade iskreno rekla. Mislila je da bi je razumjeli kad bi im ispripovijedala iskreno i bolno svu
svoju tugu koja se još nije stišala.
Na Kremenicu nije nitko dolazio. Nije joj nitko pisao otkad se udala. Znala je da su njezini
saznali za smrt njenoga Jure i vjerovala da će je zvati da napusti kuću Krne-čićevu. U tom je
čekanju i razmišljanju došao i Božić.
240
Tužan je bio Božić u kući Jože Krnečića. Taj marljivi i jedri seljak postao je za kratko vrijeme
starac, suh, mršav kao i njegova žena Jana. Tugovali su za svojim dragim sinom pa su se
svaki dan žalili na sudbinu dozivljujući smrt.
Vera je išla o Božiću u crkvu i na groblje. Inače se najradije preko dana zadržavala u svojoj
komori sa svojim sinom. Cijela je Krnečićeva obitelj voljela maloga Boži-dara. Bio je drag,
svakomu je rado išao tkogod ga je zvao k sebi. Najveseliji je bio njegov djed Joža Krnečić.
On bi sav sjajio od sreće kada je na rukama držao maloga Bozu te mu govorio:
— Ti milo dijete moje, ti si sad nada doma našega, ti drago siroče malo naše.
— Nemojte ćaća tako, dok sam ja živa, nemojte ga zvati siročetom, to me strašno boli.
— Oprosti draga Vera, nis te vidil da si došla v hižu, tužan sam, a s djetetom sam vesel. Znaš,
on je jedini pri naši hiži kad bog ni još blagoslovil Marino krilo.
— On je uistinu siroče, ali ja to ne mogu čuti. Jura, Jura, mili moj Jura, zašto si nas ostavio?
— Vero draga, ni plač ni tuga ne pomažu. Život se mora gledati i primati onako, kako nam ga
je milostivi bog dao.
— Blago vama ćaća, ali ja se ni u molitvi ne mogu pomiriti da je naš Jura morao umrijeti na
ovako strašan način. Dajte mi ćaća, dajte to siroče moje.
Cesto se dešavalo da je Vera uzimala dijete i plačući odlazila u svoju komoru. Tamo je
razmišljala što da učini. »Bez njega meni nema ovdje života« — mislila je — »meni je bilo
lijepo ovdje samo s njime. Ja moram nešto učiniti, samo ne znam što i kako, ali znam da
ovako ne može dalje. Za tebe milo moje dijete« — progovorila je
Moć zemlje
241u pola glasa »majka će živjeti. Ti si meni sada sve, ti si sada moja jedina velika ljubav.«
— Ako zamolim oca — govorila je sama sebi — uvjerena sam da će mi oprostiti da će me
rado primiti u svoj dom, samo ne znam kako će on gledati moga Božidara. Dragi Bože,
pomozi mi, nadahni me da učinim ono što bi bilo bolje za moje dijete. Da se vratim u rodni
dom ili da ostanem ovdje? Sve ću učiniti, dragi moj Bože, sve ću podnijeti za dobro i sreću
svoga djeteta.
Vera je razmišljala, ali nije poduzimala ništa. Dani su polazili u brizi oko djeteta, a čim je
proljeće granulo, podigla je lijep spomenik svome Juri. Svu je pažnju posvetila tome te je radi
toga nekoliko puta išla u Karlovac.
Veru su pustili da radi koliko može i kako želi. Njezin svekar i svekrva nisu dopustili nikomu
da Veru krivo pogleda a kamoli da se Veri što prigovori.
Kada je Drago, drugi sin Jože Krnečića, čuo koliko se mora platiti za spomenik, rekao je ocu:
— Joj, ćaća, za boga miloga! Mogli bismo kupiti tri para volova za taj spomenik. Kaj to treba
našemu Juri.
—• Da nisi više pred nikim to rekal Drago. To je Ve-rina volja, ona si je to izabrala, ona to
podiže u spomen svome mužu. Kaj to ni njezin movac, kaj ti je premalo i ovo kaj sad imamo?
■—• Ni ćaća, ni, ali sam samo mislil da je šteta tolike novce za njen grob.
■—• Neću da mi to divaniš, ako oće još lepšega, nek si izabere. Se možemo platiti, fala bogu.
Veri je još od velikoga miraza ostalo dosta novaca jer njezin svekar nije mogao naći toliko
zemlje koliko je bilo novaca. Vera je želila da na godišnjicu smrti njezinoga Jure bude
postavljen i spomenik. Mjesec dana je još manjkalo do godišnjice, a klesar još nije dopremio
spomenik.
242
Vera zamoli svoga svekra da je prati u Karlovac klesaru da požure posao.
Joža Krnečić upregao je svoje konje u lagana kola te se uputio u Karlovac. Vera je svršila
posao kod klesara i žurila se preko glavne ulice do gostionice, gdje su ostavili konje i kola.
Tamo su ona i svekar naručili objed. Kako je bio sajmeni dan, svijeta je bilo mnogo, tako da
su kola za kolima vozila na jednu i drugu stranu. Vera je morala preko mosta na Baniju u
svoju gostionicu. Na uglu je morala preći cestu pa je zastala načas kod glavne otmjene kavane
dok su prošla jedna kola.
Ništa ne sluteći prešla je cestu i uputila se do mosta koji vodi na Baniju. Vera je još nosila
teško seljačko ža-kobno ruho bez ikakvih ukrasa, a na glavi crni rubac i oko tijela crni pojas.
Jedino što je još nosila, a što druge žene nisu nosile, bile su crne vrpce s kojima je vezala
zastor. U ruci je imala zavežljaj darova za svoje kod kuće, a osobito za svoga sinčića. Hod je
imala dostojanstven kao da je još uvijek presvijetla gospodična. Hodala je brzo i pravila male
korake.
Najedanput čuje kako je netko po imenu zove:
— Vera, Vera, stanite. Vera kuda se tako žurite? Lijepo obučen mlad čovjek žurno je koracao
za Verorn
i molio je da stane. Kad se okrenula i pogledala iza sebe, zastala je načas kao ukopana.
— Edo — reče na pol glasa. — Oprostite gospodine doktore, otkuda vi najedanput ovdje u
Karlovcu?
Doktor Pušić pritrči Veri, uze joj ruku koju je prinio ustima i nekoliko puta poljubio.
— Vera, Vera, draga Vera, kako vi to izgledate. Sjećate li se Vera što sam vam rekao. Ovaj
put je za vašu nježnu i profinjenu dušu previše strm. Vera, vi ste se jako promijenili, oslabili
ste, blijedi ste. Nošnja vašega kraja je
243

i&-
.(. ,..,

**.<';• ■>

»te«.lijepa, a na vama vidim grubo seljačko platno. Vera, Vera, kajete li se jako? Meni, Vera,
možete reći, ja sam još uvijek vaš prijatelj.
Doktor Pušić pogleda Veru, opazi suze u njenim očima, opet joj uze ruke i poljubi.
— Siroto. Znao sam da vas nisu shvatili jer su ipak samo prosti seljaci.
Dok je Vera gledala u dr Pusica, suza joj gonila suzu iz očiju. Oko njih su postajkivali
prolaznici. Nisu mogli shvatiti to čudo: otmjen i mladi gospodin ljubi ruku prostoj seljakinji.
Obrisavši suze pogledala je dr Pušića u oči:
— Krivo ste shvatili, dragi Edo, moj položaj. Nisam ja neshvaćena, već sam nesretna jer sam
već skoro godinu dana udovica.
— Vi ste udovica, Vera, vi ste uistinu udovica?
— Da, Edo, bit će skoro godinu dana da je nesretno stradao moj dragi Jura. Lijep ste mi vi
prijatelj. Po tome se vidi kako ste malo brige vodi o imeni. Da, da... Što ja to govorim, ja sam
obična seljanka, a vi ste vlastelin Edo plemeniti Pušić.
__ Već više od godinu dana živim u Francuskoj. Pred
par dana došao sam i nisam se ni s kim sastajao. Ovdje imam posla i ne mogu vam reći kako
sam bio sretan kad sam vas opazio.
— Veseli me, Edo, da ste se udostojali poći za mnom. Hvala vam na pažnji, ali već je kasno.
Mene čeka moj svekar u gostionici, znate, Edo, tamo dolje, gdje odsjedaju skoro svi seljaci
sela Kremenice. Zbogom Edo, moram se žuriti da čim prije svršimo s objedom i da krenemo
kući, tamo me čeka moj mili sin Božidar.
— Vaš sin Božidar?
Dr Pušić je izustio tiho s naglaskom:
— Vaš sin Božidar.
244
— Da, Edo, moj sin, sve moje na ovome svijetu, moj sin, dragi sin.
— Zbogom Vera, smijem li vas kada posjetiti?
— Nemojte, Edo, ja nisam nikoga svoga vidjela već više od tri godine, pa nemojte ni vi. Vaš
svijet je drugo, a mene prepustite mojoj tuzi i boli i mome milom sinu.
Dr Pušić poljubi opet Verinu ruku, pozdravi je s mnogo poštovanja te se uputi natrag kavani,
a Vera opet do gostionice, gdje ju je čekao njezin svekar.
— Jeste li gladni, ćaća?
— Nisam Vera, nisam nigdar posle prav gladan. Jedem kaj moram. Sad bumo skupa jeli.
Čekal sam tebe.
— Obavila sam sve. U srijedu će voziti spomenik našemu Juri. Lijep je, da ne može biti
ljepši.
— Samo kad si ti zadovoljna, mila Vera, onda je i meni pravo.
— To je moja velika želja. Nek zna moj sin gdje počiva njegov otac.
— Dobro, dijete, ali sada na objed, pak domov da ne bu mama u brigi za nas.
— Već bi bila prije došla, ali sam susrela jednoga dobroga znanca još od prije. On nije znao
za moju nesreću.
— Neka, dijete, zato i jesmo ljudi da divanimo i jedan drugom svoje teškoće velimo.
— Da, istina je, ćaća, imate pravo, ali ja najradije sama trpim.
— Nije to dobro, mila Vera! Ti si mlada, i to jako mlada pa čuvaj zdravlje za svoga sina.
—■ Ja ću, ćaća, živjeti za njega. On je moja sreća i moja ljubav.
— Dobro dijete, a sada idemo k obedu. Na kolima bumo divanili.
Dr Pušić nije ni pokušao moliti Veru za dozvolu da je
245
r a* ,ji>i t

prati do njezine gostionice. Stajao je jedan čas na mjestu, na kojem je s njom razgovarao,
gledajući kako odlazi od njega. Naglo se okrenuo i brzim korakom uputio do kavane, iz koje
je Veru spazio.
Sjeo je za stol, naručio nešto samo da se riješi konobara, nadlaktio se i zanio u misli.
— Ipak me nešto veže uz Veru — mislio je — zašto sam je morao sresti, zašto sam uopće
gledao svaku seljanku koja je dolazila iz Kremenice, zašto sam se nadao da bi možda koja od
njih mogla biti Vera? O Vera, Vera! Bog te je riješio jarma kojega si sama sebi nametnula.
Oslabila je — govorio je sebi dr Pušić — ali lijepa je i dostojanstvena. Ponizila me i
osramotila pred cijelim svijetom, odbila mene i uzela seljaka. Da zna kako sam često mislio
na nju, da zna da sam zbog nje ostavio domovinu i u svijetu tražio olakšanje i zaborav svojoj
boli. Kako je teško ljubiti i vjerovati u ljubav, živjeti u nadi da si ljubljen i da te čekaju dani
sreće, a poslije razočaran i slomljen gledati kako ljubljeno biće polazi za drugoga, i to za
običnoga seljaka. Ali i to sam preživio, sve je prošlo. Nekadašnja ponosita plemenitašica sada
je udovica seljaka i majka njegova djeteta. Kako bih bio sretan, da je moguće sve zaboraviti i
iz pamćenja izbrisati, kako bih bio sretan, da mogu pred nju pasti i zamoliti je da bude moja.
Takve su se misli vrzle po glavi dr Pušića.
Ali za trenutak javljale su se druge misli koje su se borile s prvima. Nešto mu je govorilo o
položaju i plemstvu, o uvredi jer je bio odbijen, o Verinu poniženju. Ona bi morala biti sretna
da može na njegov mig pohrliti u naručaj, moliti za oproštenje što nije prije uvidjela progre-
šku. Dr Pušić je razmišljao kako je u boljem položaju i prilici, uvjeravajući sam sebe da bi
Vera jedva dočekala njegovu ponudu i ljubav.
246
(ionio je od sebe misli, koje su ga podsjećale na ponosnu i lijepu plemkinju i na ljubav, što ju
je za nju gojio, '/grozio se kad je u mislima prizvao njezinu sliku: Bože, kako samo izgleda —
nehotice je uzdahnuo — nisam je mogao zamisliti obučenu u proste seljačke platnene haljine,
s crnim rupcem na glavi i čudnim znacima žene.
Jedna je misao potiskivala drugu i dr Pušić se upita zašto ju je uopće zvao, zašto joj je
poljubio ruku. Ona je seljanka, udovica seljaka.
Kod njega se pojavi sažaljenje prema Veri kad je gledao kako sjedi u seljačkoj gostionici sa
svojim svekrom također seljakom.
Zadubljen u misli, koje su ga nosile u prošlost i obnavljale ugodne časove ljubavi, dr Pušić
nije ni mogao primijetiti da je kavana prazna. Tek tada se sjetio da su ga rođaci pozvali na
objed, ali kad je pogledao na sat, primijetio je da je zakasnio. Žurno je ustao, platio naručeno i
brzim se koracima uputio na objed. Kad je došao k rođacima, rekao je da se zadržao s Verom,
kćerkom plemenitog Jurića. Tetka dr Pušića, također plemkinja, stala ga koriti:
— Čudi me da si se uopće osvrtao na nju. Nije vrijedna da se o njoj govori. Osramotila je sve
plemkinje.
— Vjerujem vam, draga tetko, ali ja sam ne znam kako sam je mogao zvati. Je li vam
poznato da je udovica?
— Da, nešto smo čuli, ali nije vrijedno govoriti o tome. Bila je nekoć plemenita Vera Jurić, a
sada je nema. Postoji samo obična seljaka, koja je sramotila sav naš plemićki rod.
Za vrijeme objeda nisu više govorili o Veri. Poslije podne otputovao je dr Pušić iz Karlovca u
Zagreb, kamo je stigao prije zalaza sunca.
247XXIV
Cijelim je putem od Karlovca do Zagreba mislio na Veru, a ta misao ga nije ostavila ni u
njegovoj gornjogradskoj palači. Bio je veseo i neobično raspoložen premda je u srcu Veru
žalio. Nešto je u njemu govorilo:
— Ona bi bila sretna kad bih se ja sada htio osvrnuti na nju. Možda bi me molila, samo da joj
dadem malo povoda. Ali ja to neću. Treba kazniti tu oholu Veru, neka sada vidi i osjeti da je
nitko i ništa i da se ja na nju ni ne osvrćem. Ljubio sam je cijelim bićem svojim, a ona me je
do dna srca povrijedila. Sada ću se oženiti, pa makar za inat. Neka vidi da sam je sasvim
zaboravio. Ja je moram zaboraviti. Ja sam bio i ostat ću plemić i na svoje sam plemstvo
ponosan.
Cijelu je večer dr Pušić razmišljao kako će pokazati Veri da baš sada ne misli na nju. Ali mu
je njezina slika bila neprestano pred očima. Iskrsla bi na čas kao seljanka, a po tom kao
ponosna i gorda plemkinja koja jaši na konju ili se vozi četveropregom. Pričinjalo mu se da
stoji pred njim svježa i zanosna, upravo onakva kakvu ju je ljubio.
Nastojao je da i drugi dan bude veseo, ali njezin lik ga je progonio i opet je počeo misliti na
nju. Ona mu se, međutim, pojavljivala u mislima kao obična seljanka kakvu je jučer susreo u
Karlovcu, a to ga je strahovito uzrujavalo i ljutilo.
Neko je vrijeme hodao po svojoj sobi boreći se teškim mislima, kad se sjeti prijatelja ing.
Markovića kojega je odlučio posjetiti.
Ing. Markovic se jako začudio kad su mu najavili njegova prijatelja dr Pušića. Ustao je i
pošao mu u susret.
—■ Edo, dragi Edo, da znaš kako si me iznenadio i
248
razveselio. Ne mogu ti opisati. Kada si došao? Veselim se šio te opet vidim.
Srdačan susret sa starim prijateljem brzo razveseli dr Pušića.
— Kako si ti Ivo? Dugo se nismo vidjeli?
— Ja sam dobro a zdravi smo svi. Obitelj mi se povećala, mislim da sam ti to javio. Jela je
moja dobra, inače. ..? Uvijek sam u poslu. Ostavi mene i moje, već pričaj kako si živio i što si
novoga donio iz inozemstva?
— Sinoć sam došao iz Karlovca. Tamo sam se zadržao kod mojih rođaka, a danas sam evo
najprije došao k tebi.
— Lijepo, lijepo od tebe, Edo. Poći ćeš sa mnom mojoj kući i pozdraviti moju Jelu, moga
sina i kćer. Jela će se veseliti tvome dolasku.
— Vrlo rado, Ivo. Znam da ćemo se kod kuće moći ljepše razgovoriti nego u tvom uredu.
Ing. Markovic i Edo upute se pješke do stana da pozdrave Jelu. Jela se iskreno veselila
dolaska dr Pušića. Bio joj je vrlo drag, te je žalila svoju nesretnu sestru što je odbila ovako
lijepoga, dobroga i bogatoga prosca.
— Veseli me, dragi doktore, da ste nas došli posjetiti — rekla je.
— Mene također veseli, milostiva gospođo. Ivo je moj najbolji prijatelj, s kojim me vežu
lijepe uspomene iz prošlosti.
Nakon kratke stanke obrati se dr Pušić ponovno gospođi Jeli.
— Znate li zašto sam danas došao do vas?
— Znam, volite nas a osim toga smo prijatelji.
— Jest, milostiva i radi toga, ali reći ću vam nešto što će vas vrlo iznenaditi.
— Recite, dragi doktore, da čujemo. Nadamo se da će to iznenađenje biti dobro i ugodno.
249
iiitii iiti'k Sils wbi;&

— Jučer sam u Karlovcu govorio s Verom.

Nastade kratka stanka. Jela pogleda svoga muža pa onda Edu. Nije znala što bi odgovorila.
Ing. Marković se također iznenadio riječima svoga prijatelja i upita ga kao da nije razumio
njegove riječi.
— Ti si govorio s Verom?
— Što se vi tako čudite? Zašto me tako gledate?
Osjetljiva i nježna, kakva je uvijek bila, Jela htjede zaplakati, ali se suzdrži. Isprekidanim
glasom reče dru Pu-šiću:
— Čudimo se dragi doktore jer nismo vidjeli Veru više od tri godine. To je prvi put da je
netko od ljudi iz našega kruga s njom govorio.
— Vi je niste vidjeli, ni govorili s njom? — upita dr Pušić.
— Nismo radi našega tate. Vi znate, kako je on njenom udajom bio strašno pogođen. Teško
mi je, doktore. Ona je ipak moja sestra koju volim.
Jela se okrenu na stranu i obriše suze koje su joj na
oči navrle.
__ ja se ne čudim vašem ocu, ali se čudim vama i Ivi.
— Naš otac je nepopustljiv. Rekao je da ne smijemo ići k Veri. On želi da se ona sama
pokaje i da sama moli milost za učinjenu sramotu.
— Istina, moramo i njega razumjeti, on je plemić koji poštiva svoje pređe.
— Pričajte nam, dragi doktore, kako izgleda Vera. Je li jako oslabila, je li se zapustila kao
prava seljanka?
— Vrlo je slaba i blijeda kao da boluje.
— Sirota. Kako je nesretna moja sestra — uzdahnu gospođa Jela.
— Po izgledu je prava seljanka. Na njoj je grubo bijelo platno, crni rubac. Jedino je kretnje i
hod zadržala.
— Kako govori, seljački?
— Govor nije promijenila, samo je nestalo one obije-sti, koja se izgleda izgubila u tuzi.
— Mi smo mislili da će biti sretna, što ju je bog riješio obveze prema onom seljaku.
— Varate se, milostiva, ona iskreno žali za njim. Ona je od boli satrvena. Da ste vidjeli, kako
su joj se oči zasjale kad je spomenula ime svoga sina. To se ne može opisati. Ja sam često
mislio na nju, ali od jučer mi cijelo vrijeme lebdi pred očima njezina slika. Radi toga sam
došao do vas da se o njoj razgovorimo.
— Ja sam joj sestra, dragi doktore, pa nema dana da nisam pomislila na nju. Žalim je, ali joj
pomoći ne mogu jer se bojim da bih ubila našega oca.
— Ipak morate još jednom pokušati. Ona će propasti ako ostane na selu. Ne smijete je tamo
ostaviti. Znam da je Vera svojim postupkom vrlo teško uvrijedila vašega oca, ali ipak me čudi
što je on tako tvrda srca.
— Majka naša silno trpi. Ona zna da i otac trpi, ali ga ne može nikako nagovoriti da pozove
Veru natrag.
— Vi znate, milostiva, da je i mene povrijedila, ali nisam mogao odoljeti da je ne zovnem
kad sam je ugledao. Ja sam radi toga i došao do vas s molbom da poduzmete nešto, što bi
spriječilo Verino propadanje. Ja sam joj obećao da ću joj ostati prijatelj, pa to obećanje želim i
održati.
— Ja sam vam zahvalna, dragi doktore. Volim je i radi nje mnogo trpim.
— Vi volite Veru, ona je vaša setra, a ja sam je ljubio je obećao sam joj prijateljstvo. Da nije
stradao taj seljak, jezin muž, ja ne bih ništa govorio, ali Vera je sada sama, nju se mora spasiti.
— Poljubila bih vas kao brata za te riječi. Vi se una-loč poniženja koje vam je nanijela
brinete za nju.
250
251— Sad ću otići, ali obećajem da ću opet doći da čujem što je rekao vaš gospodin otac.
Ing. Marković je također zahvalio dru Pušiću na zauzimanju za Veru. On mu je istakao
njezinu tvrdoglavost i nepopustljivost, prema kojoj bi ona prije umrla nego promijenila svoje
mišljenje. Na rastanku zahvalio je u svoje ime i u ime svoje supruge. U tom se času Jela nije
mogla suzdržati i prosuzi.
— Nemojte plakati, milostiva, stanje nije beznadno. Veri se još može pomoći.
— Ne vjerujem. Vrlo sam tužna, ona je, doktore, još vrlo, vrlo mlada.
— Jest, milostiva, ona je mlada, vrlo mlada i lijepa, ali je udovica jednog seljaka i majka
seljakova djeteta.
Dr Pušić se naglo oprosti od Markovićevih i na sva njihova nagovaranja nije htio ostati na
večeri, već se vratio u svoju palaču. Mislio je da će se kod njih utješiti, međutim on se još više
uzbudio. Verin lik ga nije ostavljao ni časa, premda je tvrdo odlučio da neće misliti na nju i da
će ženidbom prisiliti samoga sebe da je sasvim zaboravi.
Dok je dr Pušić bio kod njih, Jela se osjećala jakom, činilo joj se da bi mogla reći ocu da
pozove Veru natrag u njihov dom, ali čim je doktor otišao, postala je nesigurna. Opet se
javljala bojazan od očevog gnjeva. Bojala se za njegovo zdravlje. Mislila je u sebi, kako bi
bilo da do oca ode Ivo i da mu objasni Verino stanje a ujedno da mu kaže mišljenje dra
Pušića. Zamolila ga je da prvom zgodom pokuša kod oca i čuje što će on na to reći.
— Ja ću za tebe sve učiniti. Čut ćemo što će reći otac kad dozna što je Edo rekao.
— Ja shvaćam Veru — nastavi Jela — jer i ja bih za tebe sve žrtvovala.
252
— Uvijek si mila. Dobrotu tvojega srca znam samo ja. Jela je imala veliki stan u kući svoga
oca. Vodila je
veliko kućanstvo kako i dolikuje kćeri bogatog vlastelina. vSav dohodak od vlastelinstva u
Turoplju uzimao je ing. Marković sebi. To je bio Jelin miraz. Ing. Marković volio je zemlju i
dobro upravljao gospodarstvom koje mu je donosilo veliki dohodak. U kući su držali slugu,
kuharicu, dvije sobarice i odgojiteljicu djece. Jela nije nikada vodila računa o onome što se
troši za kućanstvo jer nije bila naučena računati.
Presvijetli je Jurić neprestano tražio od žene da nabavlja odijela i druge raskošne darove za
Jelu i njezinu djecu. Znao joj je više puta prigovoriti:
— Zašto nisi tražila nešto ljepše i skupocjenije? Želio bih da naša Jela ima sve što joj srce
želi. Ona je naša jedinica, njoj moram iskazati svu ljubav i nježnost.
— Ostavi se razbacivanja, dragi Matija, Jela ima sve što joj treba, ona ne želi ništa, znaš da je
čedna.
— Oduči se od čednosti. Neka nam ona nadomjesti barem donekle ono što smo izgubili.
Presvijetla je znala na što njezin suprug misli pa je brzo nadodala:
— Ako ti hoćeš, mogla bi se povratiti. Tvoja jedna riječ i, vjerujem, ona bi došla.
— O tome neću ništa da čujem. Ona mora sama pokajnički na koljenima doći. Radije
ću umrijeti nego je zvati.
— Promisli dobro, Marija. Već je skoro godinu dana sama, a mi oboje potajno uzdišemo za
njom.
— Ja imam samo jedno dijete pa me poštedi, draga Evo.
— Ti imaš jedno dijete pred svijetom, ali u srcu imaš dvoje kao i prije. Glavu možeš okrenuti
da ne vidiš, usta
253možeš zatvoriti da ne govore, ali srcu ne možeš reći da ne kuca. Je li tako dragi Mati ja?
— Prestani Eva, prestani.
Presvijetli pogleda na svoj zlatni sat, prozborivši supruzi:
__ Čudi me da još nema Jele s djecom.
__, Možda neće ni doći danas. Valjda ima posjete, ili
je zapriječena kakvim poslom.
__ ja ću onda do nje. Ne mogu izdržati da ne vidim
nju i njezinu djecu. Unuka je zlatna, već me zabavlja, a naš unuk će biti junak, sličan je Jeli.
Bit će to lijep dječak.
__ Kamo sreće da se naša Vera rodila kao dječak, ne
bismo doživjeli tu sramotu, a ni podnosili toliko tuge.
Presvijetli Jurić nije ništa odgovorio na tu primjedbu svoje supruge. Kad je kroz prozor
ugledao Jelinu kočiju, radosno je uskliknuo:
__ Evo Jele, ide s djecom, a s njom ide i Ivo. Malo
me čudi da on tako dolazi. To nije običavao.
— Želio ju je dopratiti, znaš da je voli.
Kočija je stala pred kućom. Kad se Ivo pozdravio s presvijetlim, uljudno se počeo ispričavati:
__ Nemojte se srditi dragi tata što Jela nije prije došla. Imale smo posjet, pa se zadržala.
__Ništa zato, glavno je da ste tu. Svaki dan željno
čekam Jelu i djecu. Osjećam da mi je to potrebno kao žednome voda. Tebi se također uvijek
veselim.
Poslije pozdrava je presvijetli Jurić s osobitom nježnošću poljubio svoju unučad, a po tom je
uzeo Jelu ispod ruke i odveo je u vrt, gdje su obično užinali. Jela je iskoristila taj trenutak
očeve nježnosti odlučivši čvrsto da će pokušati svesti razgovor na Verinu sudbinu.
__. Tatice, mi smo imali posjet, a ja sam uvjerena da
li no bi pogodio tko je bio kod nas.
254
Presvijetli Jurić pogleda s nekim strahom Jelu i ne reče ništa.
— Tatice, vi poznate toga gospodina. Zar ne slutite Iko bi to mogao biti?
— Ne znam dijete. Ne slutim. Ivo ima puno znanaca pa tko bi pogodio, koji je bio.
Jela se obrati majci, želeći da i ona sudjeluje u tom razgovoru.
— Majko, tata ne može pogoditi osobu koja nas je danas posjetila. Ta osoba bi i vas
zanimala.
— Mene Jelo?
— Da i vas i tatu.
— Mene bi, kažeš zanimao taj posjet?
— Čvsto sam uvjerena, majko.
— Da možda nije bila ona?
— Ali majko.
Ing. Marković je dokončao to odgonetavanje, jer mu se činilo predugim i nepotrebnim.
— Mogla si odmah reći da je bio moj prijatelj dr Edo l'ušić.
— Kada se vratio? Nisam za njega čuo poslije događaja s njom.
— Vratio se iz inozemstva. Pričao nam je mnogo.
— Djeco, sad dođite na užinu, a onda ćete pričati što sic sve doznali od dra Pušića.
— Jelo, ti sjedni kraj tate. Djecu pusti gospođici. Presvijetli gospodin Jurić nije puštao djecu
od sebe.
— Ne, ja neću, djeca neka ostanu ovdje.
— Ali Matija dragi, onda se nećemo moći razgovarati.
— Meni i nije do razgovora. Što može reći dr Pušić? —■ Ti znaš što nas je vezalo uz njega.
Radi toga me
vi lo zanima njegovo mišljenje.
255__ Tatice, smijem li vam nešto reći?
__ Kako ne, samo reci, drago dijete.
__ pod uvjetom da se ne srdite.
— Tata se na tebe ne može rasrditi. Pričaj nam. Ne mogu od znatiželje ni kavu popiti.
— Majko, dr Pušić je došao iz Karlovca i tamo je susreo našu Veru.
— Naša nije, pusti je, Jelo, u miru — odvrati presvi-
jetli Jurić. .
— Tatice, vi ste rekli da se nećete srditi, a vi uvijek
držite riječ.
— Pričaj dalje, ja gorim od znatiželje — gospođa se obrati svome mužu — Matija, ti
zaboravljaš da sam je ja pod srcem nosila. Ona je moja, ona je na mome srcu rasla.
Presvijetla Jurićka ustade, priđe k mužu, pade pred njim na koljena, nasloni glavu na njegove
noge, i zaplače.
_ Ne plači, Evo, ustani. Ja imam srca, ali znaš da moram čuvati svoj ponos.
_ i ja sam rođena plemkinja, i ne zaboravi da sam
joj majka.
Nije se mogla suzdržati od uzbuđenja, pa je svome
mužu povišenim glasom govorila:
_ Već tri godine trpim. U meni se bori ponos majke i plemkinje, ali sada sam klonula i ne
mogu više. Dopusti da o njoj smijemo barem govoriti.
_ Dobro. Evo, dobro! Ja sam rekao Jeli da se neću
srditi. Držim riječ. v
— Ti ne znaš kako majci srce krvari, ti ne znaš da je majci svejedno, je li ona plemkinja,
bogata ili siromašna. Majčina ljubav to ne razlikuje.
— Ja te još nisam tako uzrujanu vidio. Ustani i sjedi. Presvijetla gospođa Jurićka sjedne kraj
svoga zeta, pogleda muža i skopi ruke na molitvu.
256
— Previše trpim. Bojim se govoriti o njoj, i jednu riječ progovoriti da tebe ne uzbudim. Sada
više nisam mogla izdržati, pogotovo kada sam čula da je s njom razgovarao dr Pušić. Svi
znate da ju je on ljubio.
Uzbuđena i klonula okrene se svome zetu i upita ga:
— Ti si Ivo s njime govorio, molim te reci mi je li zdrava, je li slaba i kako izgleda?
— On mi je rekao da je blijeda i mršava.
— Je li možda bolesna?
— Nije, ali je mršava i vrlo potištena.
— Sirota! Ona nije mogla izdržati napor života. Previše je nježna i slaba, kao cvijet koji se
presađuje iz mekane i sočne zemlje u tvrdo, suho i neplodno tlo.
— Nemoj, Eva, tako govoriti. Sama je to željela. To najbolje ti znaš — umiješa se presvijetli
gospodin Jurić.
— Znam ■—■ reče suho gospođa Jurić — ali to je bila ljubav, nesretna ljubav, koja je uvijek
slijepa i koja ne pozna zapreka.
Čula je još neke nejasne riječi svoga supruga o plemstvu i povredi, ali ih nije sasvim
razumjela.
— Ne govori to pred našom djecom — obrati se ponovno svome mužu — i ja imam
shvaćanja, ali je osjećaj majke nadjačao razum.
Kad se malo primirila, upita Ivu:
— Molim te, reci mi, što još znaš o njoj?
— Slušajte! Vera je kraj kavane morala preći preko puta, na drugu stranu ulice. U taj čas su
prolazila jedna kola, pa je morala čekati. Vjerojatno slučajno, okrenula je glavu i pogledala u
kavanu, gdje je sjedio Edo. Međutim, ona njega nije primijetila, već je on nju prepoznao. I
lako je došlo do susreta. I ako to Edo nije rekao, ja mislim da se u njemu probudila stara
ljubav. Kaže: smilila mi se je. Još uvijek je gorda iako je seljakinja. Na
17 Moć 7.cmlje
257njoj je još uvijek grubo platno, žalobno seljačko ruho, crni rubac na glavi, a u ruci oveći
zavežljaj.
-—■ Što mu je govorila o sebi?
__ Žalila se na svoju nesreću. Pričala mu je da joj je
stradao muž i da je došla po spomenik. Rekla je da spomenik želi postaviti na godišnjicu
njegove smrti.
— Je li se tužila da trpi? Je li govorila o teškoćama i teretu? Može li podnositi sve to? Je li
plakala?
— Kaže da je plakala i da se morala žuriti u gostionicu, gdje su je čekali svekar i njezin sin
Božidar.
Stari je gospodin Jurić pažljivo saslušao Ivino kazivanje. Svaku je izgovorenu riječ po
nekoliko puta u mislima ponovio, nadajući se da će možda čuti kako pita za nj i majku. Kad je
Ivo završio pripovijest o njoj, stara srdžba plemićskog ponosa uskipi u njemu. Učini mu se
nezgodno da Ivi predbaci Verin prkos, već se okrenu ženi i sipljivim zajedljivim glasom stade
je koriti:
__ jesi li čula? Nas nije ni spomenula. Neka ostane
gdje je. Neka ostane sa svojim sinom. On je zapravo najveća smetnja da se vrati, on seljačko
dijete ...
Dajući oduška majčinskim osjećajima gospođa Jurić ponovno pokuša stišati srdžbu oca prema
kćeri.
— Majka je majka. Ona ga je donijela na svijet, pa je i razumljivo što ga ljubi svim srcem.
Jeli je bilo vrlo neugodno slušati očevo predbacivanje, pa da opravda stav gospođe Jurić,
umiješa se u razgovor:
__ Majko, ja sam uvjerena da se svemu može pomoći.
Samo malo dobre volje. Tata bi morao popustiti.
— Ni riječi više ne želim o tome reći. Ni riječi. Ja sam imao dvije kćeri. Jedna je živa, a
druga je za mene
mrtva.
__ Dragi tatice, ako želite Veri pomoći, pozovite je na
imaje u Turopolje. Vi samo odobrite, a mi ćemo sve
258
ostalo svršiti. Vi je ne morate ni vidjeti ako ne želite. Treba je spasiti i riješiti sela. Ona će
zaboraviti seljaka i seljakovanje i opet će biti naša Vera. Tatice, vi ćete se radovati kada je
budete vidjeli sretnu. Pogledajte našu majku, ona plače.
Presvijetli je Jurić šutio. Jela je nakon kratke stanke nastavila:
— Ako želite da se to ne dočuje, mi ćemo je poslati u Francusku da je što dalje od nas i da
nitko ništa ne dozna. Samo vi nama odobrite. Osobito vas dr Pušić moli da se Vera spasi od
propadanja. Vi znate da je on plemić i da ju je nekada jako volio.
Poslije Jelinih riječi smekšao se stari i tvrdi plemić Matija Jurić. I glas mu se ublažio.
— On je meni poručio, on, dr Pušić moli da se vrati. Je li to točno Jelo?
— Tatice, ja uvijek govorim istinu. Ja sam uvjerena da će dr Pušić sam doći ako mu
dozvolite da smije govoriti o Veri.
Kao da se nečega sjetio i kao da se u njemu nešto slomilo, presvijetli se Jurić ponovno okosi
na sve prisutne:
— Za danas je dosta. Ja nisam rekao ni ne niti da. Ja ću stvar dobro promisliti. Upamti, radije
ću umrijeti nego da budem ruglo i sramota ostalim velikašima i plemićima.
— S tvojim odgovorom ja sam jako zadovoljna. Ti to dobro promisli dragi Matija, ali ne
zaboravi da smo mi njezini roditelji i ne smijemo dozvoliti da nam dijete sasvim propadne.
Razdragana je Jela prikrivala svoje uzbuđenje i nadu u sretan svršetak započetoga.
Jela i Ivo su se pozdravili i oprostili te uputili s djecom svome domu.
259XXV
Kad se Vera poslije podne vratila iz Karlovca, pripravila je sve potrebno za spomenik.
Veselila se kako će lijepo urediti grob svoga Jure. Kod večere reče bratu pokojnog Jure:
.
— Ja vas lijepo molim da još sutra dovezete dvoja kola bijeloga pijeska iz gore. Želila bih da
se tim pijeskom ukrasi Jurin spomenik.
_ Ja mislim, nevesta, da je šega tega već prevec.
__ Što mislite time reći?
Drago pogleda svoju ženu, a onda nastavi:
— Previše vi trošite, nevesta, za taj spomenik. Kaj to treba jenemu seljaku? Bolje, da za
nekaj drugo čuvate
novce. . ,-,,,,-
Vera je problijedila i nije ništa odgovorila. Gledala je dugo djevera Dragu, a onda svoga
svekra kao da traži zaštitu Svi su za jedan čas zamuknuli. Stari svekar je razumio Verin
pogled pun tuge, a kako je volio Veru, uzme
je pod okrilje.
_ Drago, sram te budi. Još više onoga, ki te je to napuntal. Jesam li ja gospodar pri hiži ili
nisam? Ti se usuđuješ Veri prigovoriti kaj poštuje muža svoga, moga sina, tvoga brata . ..
Sram te budi!
__ Kaj sam joj krunu snel z glave?
Vera diže glavu i pogleda djevera Dragu.
_ Nisam ni u snu mislila da će kome krivo biti što podižem Juri spomenik.
_ Da, ali takav? Takvog još nema na našem groblju
ni jedan župnik.
— Ja to želim, i od toga me nitko neće odvratiti.
Vera ustade, uzme maloga Božidara i povuče se u svoju komoricu. Svi se još više zbuniše, a
najviše Jana, Venna
260
svekrva. Osjeti potrebu da i ona kaže koju riječ, da potkrijepi Verino mišljenje.
— Bole da si ti svoj jezik pregrizal, nek kaj si joj to rekal. Kaj ni sirota nesretna dost? Pusti
joj to, kaj morti stradaš čega ti ili tvoja Mara? Ne dam na Veru ni muhi sesli, a ne da ji buš ti
prigovaral. Sam znaš da su to njeni novci.
Stara Jana je sumnjala da je u to umiješana njezina druga snaha.
— Ja mislim da si ti tu kašu skuhala. Dugo si ju miješala, ali je ni moral Drago pojesti. Kaj ti
Vera pači, kaj nemaš srca nad njenom nesrećom?
Oboje su šutjeli. Cijela je obitelj odmah znala da je Mara svemu tome kriva.
Mara je isprva bila snaha kako treba. Radila je svoj posao i nije se puno osvrtala na Veru. Prvi
jal što ga je osjetila, bio je onda kad je Vera rodila sina.
— Znam ja, Mare, znam, zakaj si takva, ali to je božja volja. Nisi ti kriva, a za to ne smeš
mrziti Veru.
— Ja, mama, ne mrzim neveste Vere. Samo sam se lak s Dragom divanila da ne bi trebala
tolike novce dati. Mi nismo gospoda.
— Vera je nekaj drugo bila nek smo ja i ti. Sama vidiš da ni gizdava. Kaj vam ni sem dost,
koliko smo po njoj dobili?
— Znam ja, mama, i vidim to da vam je milija nevesta Vera nek sam ja.
—■ Rada vas imam obadve, ali Vera mi je draga kak <la sam ju rodila. Ona je nesrećna kak
ni jedna snaha ni, pak vas molim i prosim da ji niš ne prigovarate.
— Kaj ja ne delam više nek dela ona?
— Delaš, Mare, delaš. Ti si na to navčena. Vera ne more tak, ona ima dete.
261— I druge žene imaju dece, pak ih tak ne prenašaju i ne sediju kraj njega kak nevesta
Vera sa svojim Boži-darom.
— Mare, od deteta ja ne dam niš govoriti. Ti nemaš zakaj biti Veri jalna, a o detetu ni riječi
— javio se stari svekar.
— Ja nis tak mislila kak mi vi ćaća divanite.
— Sejeno, kaj si mislila, samo velim tebi i Dragiću: na Veru ja ne dam ni da bi gdoj krivo
pogledal. Ja sam gospodar i takav bum dok bum dihati mogal.
Kad je Joža Krnečić to rekao, uzeo je svoju lulu, sjeo pod peć na klupicu i šutke pušio. Jana,
njegova žena, ode do Vere u njezinu komoricu.
Tiho je otvorila vrata i našla je Veru kako sjedi na stolcu kraj kreveta. Maloga Božidara je
metnula u krevet. Naslonila je glavu na njegova mala koljena, a rukom ga je dragala po licu i
kosi jadajući se:
— Stric Drago prigovara tvojoj mami. Prigovara, a ne shvaća da to mene do dna srca dira. Ja
bih, čedo milo, tvome ocu do nebesa spomenik digla, samo da mogu. On je bio za mene sav
zemaljski svijet. Jura, dragi moj, kako je udes moj nesmiljen. Zašto te crna zemlja krije? Ti si
ljubav moja najveća. Prvi put čujem prigovore i to radi tebe, ljubavi moja. Sve bih ja
žrtvovala na svijetu da tebi spomen podignem. To će biti simbol naše velike ljubavi. Na taj
način želim pokazati svijetu da te ljubim i preko groba.
Dijete kao da je shvatilo bol svoje majke, bilo je mirno i igralo se ručicama s Verinim rupcem.
Jana je stajala malo na vratima i prisluškivala neko vrijeme Verine jadikovke. Onda ju je
počela zvati:
— Vera, s kim se to divaniš? Kaj ti se je to tak na žal dalo. Oni su obadva bedaki. Ja sam je
našpotala, a
262
i ćaća jim je svoje povedal. Ne damo mi na tebe niš, ti mila sirotice naša.
—■ Znam, ja, mama, da vi jedini razumijete moje boli jer vi oboje sa mnom trpite.
— Trpim, dijete, trpim. Kako i ne bih. Onakvo lijepo i dobro dijete izgubiti. Kad još
pomislim da ga je bog s velikom srećom nadijelil, onda mi krvari srce gledajući lebe i tvoje
siroče.
—- Ne dam ja reći, mama, da je moj Božidar siroče.
— Ne daj ti, ne daj, mila Vera, ali on je ipak siroče bez oca.
— Ja sam tu, mama, on nije sam.
— Kad tebe vidim mladu kak jutarnja rosa, srce me boli. Mlada si, mlada, milo dijete, a još
nisi prav ni k nam prirasla.
— Kako vi to mislite, mama?
— Ja ti to ne znam prav ni dopovedati, ali osećam da si kao sirota, tam te ne zoveju, a ovdi ti
je teško bez njega.
— Istina je, mama, meni njega nitko nadomjestiti ne može. On je moja ljubav, uz njega me je
vezala silna moć, uz njega sam ja čvrsto prirasla.
—- Tak sam i ja mislila, ali ovak mi te je žal. Niš ne divaniš, ali tebi je teško. Kaj ne, mila?
— Ja ne znam, mama, ni sama, ja na to ne mislim, /nam da mi je to dom, da je tu sve moje
blago, moj Božidar. Znam da na groblju leži moja najveća ljubav. Ja, mama, samo na to
mislim. Možda ću biti mirnija kada spomenik bude gotov.
—■ Samo ti ne tuguj, mila Vera, mi oboje nismo još stari, a tu je tvoj sin. Vidiš njegovu ruku
kak te za rukav vlečc.
— On mi je nagrada za moju veliku ljubav Pusti, pusti, ne vuci majku.
263
Vcra uzme dijete za ruku, okrene se svekrvi: .— Mama, je li moj Jura bio takav?
— Bio je dijete, slika i prilika maloga Božeka. Zato i imam maloga tak rada.
__. Gledajte, mama, ove lijepe očice, ovo lice kao u
anđela, a onda ovu lijepu jaku ruku. Takve je ruke imao i moj Jura.
— Da, da, Vera, lijep je i jak bil kak da su ga vile
dojile.
— Znam ja, mama, znam, kao da ga sad gledam. Jednom je rukom konja skoro na zemlju
srušio. Prvi put mi je rekao: pokušaj natjerati konja na mene, curo gospodska, zube buš svoje
brala po putu.
— Ja to, Vera, i ne znam. Ni nam to pokojni nigdar
rekal.
—■ Ja sam se onda rasrdila, ali mi se on u pamet
usjekao.
— Da ti pak znaš, kakav je onda domov došal kak si mu škrljak hitila? Bojala sam se da bude
zla. Moj Jura bil je pravedan kak svetac, a ni sebi ni dal krivo!
— Imao je mama, pravo. Bio je momak da mu nije bilo para. Radi toga majko i griješim,
huleći na boga što je bio nepravedan i što mi ga je uzeo.
—- Božja je to volja, dijete, protiv koje se ne može
ništa.
__Recite mi, kako me je volio Jura?
— Bum ti rekla bum, samo ne plači.
— Nemojte ni vi plakati.
— Ja sam već stara, meni suze same curiju.
Jana, Jurina mati, obrisa suze najprije Veri, onda sebi i poče pričati:
__Mila moja, nis ja znala da je on tebe kuševal i
dragal. Kaj bi ja na to došla. Bože moj, kak mi ga je bilo
264
teško gledati. Niš ni jel, na delu je stal, pak se zamislil, lužan je bil, a nikimu ni tel niš reći.
Mnogo put sam ga pitala: Jure sinko, daj reci majki, kaj ti je? Da vam ja povem, vi to mama
ne bi razumeli, ono kaj ja želim, tak jo visoko, kak nebo. Možete li mi ga doseći mama? Ne
morem, sinko, ne morem, ali da morem, dala bi ti ga. Više put sam se budila i čula sam, kak je
u snu divanil: »Od mene, od mene napasti, napasti.« Jesti ni htel, izmed nas je ležal. Još i sad
mi je pred očima kak je problijedil, kad mu je ćaća rekal da je izprosil za njega curu Šima-
tićevu i da će ga ženiti. Kak se je siromak branil... Kad se s tobom dokončal, kak je bil vesel,
kak je bil sretan; Bože naš, dobri Bože, zakaj mu se nisi dal sreće nauživati.
— Onda, mama, onda?
— Ali onda već i znaš, skoro saki dan je mijenjal halje, vesel je bil i srećan. Rekel je: »Makar
bum tvrde pute rukama kopal, ali njoj bum dobar i se bum priskrbil.« Meni je i ćaći govoril:
»Ona je meni od boga suđene, za druge neću, ona je moja sudbina.«
— Vera, dijete drago, vidiš mali Božek ti je na rukah zaspal. Hodi i ti u krevet. Ja ti bum
pomogla, lezi. Bog je to tak tel imeti.
— Blago vama. Ja ću tužiti i uvijek pred Bogom plakati i u plaču ponavljati: Zašto mi je uzeo
ljubav i sreću!
— Lezi si, lezi, mila moja ceri, sirotice moja.
— Ja jesam sirota, ali moj Božidar nije, on ima majku svoju.
Vera poljubi dijete, metne ga kraj sebe u postelju te i sama legne kraj njega.
Svekrva je pokrije, a poslije toga je neko vrijeme stajala kraj postelje učinivši znakom ruke
križ nad njima i na prstima se udaljila među domare u kuću.
Čim je došla među svoje, odmah oslovi sina i muža:
265
ilfe&^lš&iiHii&i^
— Ja sam umirila Veru.
Poslije kratke šutnje spomenu da se mora pijesak dovesti.
— Kaj ti to Jana divaniš — reče stari otac Jurin — to je moja briga.
— Tega nam niste trebali ni reći, pa ja nis mislil ni reći da neću.
— Onda je dobro, ja ne bih rada grijeha.
— Ne bu, Jane, ne bu, samo Bog daj sloge, poštovanja i meni zdravlja.
— Daj nam svemogući Bog. Bilo je sreće i veselja, a bilo je tuge i žalosti velike. Mira i sloge
daj nam Bog.
Sutradan se vozio pijesak i sve što je bilo potrebno za podizanje Jurina spomenika. Vera je
sve nadzirala i upućivala majstore i radnike kako će spomenik stajati i kako će se visoko
podići zid oko groba.
Kad je došao iz Karlovca mramor, rasplaka se, obrati se svekrvi koja je blizu nje stajala:
— Gledajte mama, kako polagano idu konji. Gledajući sve to čini mi se da gledam njegov
sprovod.
Baš na godišnjicu Jurine smrti blagoslovio je mjesni župnik ukrašen grob. Vera je bila tužna,
ali je tugu potiskivao osjećaj smirenja što je izvršila svoj zavjet prema svome Juri i što će
hladni crni mramor kazivati mješta-nima Kremenice i okolnih sela svu ljubav, koja za Juru
gori. Govorit će se da je to spomenik kakvoga ne mogu kupiti ni četiri para najboljih volova.
Poslije posvete spomenika počela je berba grožđa. Oživjele su sve gorice u lijepoj okolici
Kremenice. Vera je išla na branje grožđa, a osobito joj je bilo drago tjerati blago koje je
vozilo mošt iz gorice, ili kukuruz s polja. Cesto je prolazila putem uz roditeljski dvorac, ali se
na nj nije nikada osvrtala kao da nije u njemu proživjela ni
266
ilim svoga života. Tri godine su prošle otkako se udala. < Hl loga vremena stajao je dvorac
pust i prazan. U njegovim odajama ne stanuje nitko kao da vlasnici nisu živi. Jednoga dana
vozila je Vera volovima veliki koš kukuruza iz polja. Bilo je lijepo jesensko vrijeme kad je
prolazila mimo dvorca. Nehotice joj padne pogled na prozore i primijeti da su otvoreni. Udari
volove bičem viknuvši glasno: »Ajs Rogec, štis Lisan«. Kad je odmaknula dosta od dvorca,
čula je neki poznati glas kako je zove.
— Presvijetla, presvijetla Vera!
— Što je, Miško, što želite od mene?
— Vas bu presvijet.. .
— Znate Miško, da sam ja za vas i za svakoga samo Krnečićka.
— Znam, znam, oprostite, ali vas bu zanimalo.
— Sto Miško?
— Poručili su velemožna iz Zagreba nek se uredi dvorac.
— Mene to, Miško, ne zanima. To je rekla i potjerala volove.
— Ja sam mislil da bute veseli. Znate, tri leta nikiga ni bilo, a ipak su oni njihovi.
— Zbogom Miško.
— Zbogom, zbogom!
Miško je stajao i gledao za Verom, mašući rukama i razgovarajući sam sa sobom.
—■ Čudna su ta gospoda. Oni nemaju srca za nju, a ona pak ne mari za njih. Da ju vidiju
presvijetli gospodin kak sad tjera volove, kak bič drži i kak polahko kraj njih ide, moralo bi
mu se srce zmekšati.
Veru je također iznenadila vijest da se uređuju pro-storije dvorca. To sebi nije nikako mogla
rastumačiti.
Kada je dotjerala volove u dvorište, pred nju je do-
267ličao njezin jedinac. Vera je raširila ruke, digla ga u naručaj i ne znajući ni sama zašto,
počela je govoriti djetetu: — Čuj, srce moje, poručila je velemožna gospođa da se dvorac
uredi, velemožna tvoja druga baka.
XXVI
Čim je otišao od svoga prijatelja Markovića i vratio se u svoju palaču, dr Pušić je sam sa
sobom počeo razgovarati:
— Zašto sam pričao da sam susreo Veru, zašto sam govorio da se Vera mora spasiti
seljakovanja? Što je ona meni? Ništa. Nekada mi je bila sve. Nekada je bila san moje sreće,
ali me je za ljubav jednoga seljaka odbacila. Zbog nje sam dosta pretrpio, sad više neću. Sada
mi je vruća želja da ona padne u zaborav.
Naredio je da mu se spreme stvari, a poslije toga je otišao na svoje imanje u Zagorje.
Cijeli taj događaj nije mu dao mira. Duboko u svijesti javljalo mu se Verino ime. Nastojao je
baciti sve u zaborav, prijeći preko svega, otresti se i samih misli, no ono duboko u njemu
pobjeđivalo je i natrag dovodilo Verinu sliku, najprije gordu i ponositu, zamamno lijepu i
svojeglavu, a po tom ispaćenu i bolnu. Tješio je sam sebe.
— Zabavljat ću se sa susjednom vlastelom i u zabavi naći olakšanje. Da, to sam odlučio.
Baronesa Škrlac je također lijepa, zašto ne bi kod nje pokušao sreću. Uvjeren sam da me neće
odbiti ako je zaprosim. Čestita je i dobra, meni je pokazivala mnogo naklonosti, pa zašto ne
bih i uz nju mogao biti sretan.
Kad je dr Pušić došao kući u Zagorje, veselju nije bilo
268
lunja. Stari je vlastelin Pušić naredio da se donese naj-holjo vino, a presvijetla gospođa
Pušićka dala je u kuhinji nalog da se za večeru skuha sve ono što njezin Edo voli.
Sutradan je Edo ustao rano. Uživao je jašeći i razgledavajući krasne svoje vinograde, koji su
ove godine obilno rodili.
Čim je granulo iza gore sunce, pošao je prema dvorcu baruna Škrlca. Veselo su ga dočekali, a
osobito se veselila baronesa Olga. Cijeli je dan ostao kod njih. Nastojao je hiti veseo i
zabavan, ali mu nije polazilo za rukom.
Drugi dan su on i baronesa Škrlec zajedno jahali. Bilo im je lijepo. Pušić se pretvarao da voli
baronesu Olgu. Počeo je s udvaranjem, ali ono, što je očekivala baronesa Olga, dr Pušić nije
rekao.
Vratio se kući, ljut sam na sebe što nije mogao reći baronesi Olgi da je voli. Dan za danom je
prolazio, a između dra Pusica i baronese Olge još uvijek je ostalo pri starome.
— Ne mogu, ne mogu joj lagati. Neću da je varam, ona je mlada, lijepa i bogata. Naći će
sreću kakvu zaslužuje. Ja je ne ljubim, pa zašto da joj lažem. Veri se mogu osvetiti kada
naumim. Ali neću s baronesom Olgom. Kuda mi se žuri?
Takvim se mislima bavio dr Pušić kadgod je bio sam.
Počelo je pripremanje za berbu grožđa i kukuruza, pa je i Edo pomagao ocu oko toga posla.
Radio je mnogo. Nadao se da će u radu najlakše sve zaboraviti.
Posjećivao je ostale susjede, a nije zanemarivao in dvorac baruna Škrlca. Baronesi Olgi nije
međutim udvarao onako kako je počeo.
Berba je grožđa bila u punom jeku. Zagorjem se ori pjesma sa svakoga brežuljka i iz svake
klijeti. Narod se veseli dobrom prirodu, a i mošt djeluje na raspoloženje.
269Jednoga dana pred podne zaustavi se pred dvorcem plemića Pušića raskošna kočija, u
kojoj su bila upregnuta dva lijepa vrana konja. Veselju nije bilo kraja kada je Edo vidio da ga
je došao posjetiti njegov prijatelj Ivo iz Zagreba.
— Zdravo, Ivo. Da znaš kako si me razveselio, a bogme i iznenadio svojim posjetom.
— Došao sam, dragi Edo, kako i ne bih, šalje me moja Jela da ti u njezino ime zahvalim.
Naime, ona je jučer s djecom i poslugom otišla u Kremenicu.
— Dakle tvoja je supruga tamo otišla?
— Da, Edo. Moj tast je, nakon dugog nagovaranja, ipak dopustio da Jela nekako uredi s
Verom.
— Dođi Ivo, gore u sobu, pa mi pričaj kako ste ga nagovorili da popusti.
— Najviše imamo da zahvalimo tebi. Stoga mi je moja Jela rekla: »Otiđi Ivo do dra Pušića te
mu reci da ću uvijek ostati njegov dužnik. Njegova je zasluga da je tata popustio.«
— Mene zanima kako ste se dogovorili i što mislite učiniti s Verom.
— Moj tast je pristao da Jela ispita što Vera misli, pa ako se pokaje i sasvim odrekne sela i
svega što je za selo veže, da njih dvije odu zajedno u Turopolje.
— A zašto ne u Zagreb?
— U Zagreb nikako. Odlučio je da Vera neko vrijeme živi u Turopolju, a poslije toga će je
poslati u Pariz. »Želim da u otmjenom gradu zaboravi svoje seljakovanje« — rekao je moj
tast.
— Nije loše, nije loše, samo bih savjetovao Jeli da ne stavlja Veri nikakve zahtjeve. Znaš ti
Veru, ona će radije umrijeti nego se poniziti. Iako je mnogo pretrpjela, nije se promijenila.
270
— Ja idem u nedjelju u Kremenicu. Veselio bih se, dragi Edo, kada bi i ti sa mnom pošao.
— Ja, Ivo ne mogu, što bih ja tamo radio. Tvoja supruga će znati sama najbolje pridobiti
Veru. Ja bih joj samo smetao.
— Neću te siliti, Edo, ali ja sam uvjeren da Jela neće imati nikakvih poteškoća s Verom.
Znaš, Vera će jedva dočekati da se može vratiti u roditeljski dom.
— Svakako da hoće, trebali ste to odmah učiniti čim je postala udovica. Bila bi vam svima
zahvalna.
— Nije se nikako dalo, Edo. Moj tast je očekivao da će ona skrušeno moliti da joj oprosti i da
će se od srca pokajati. On je to čekao, a Vera nije dolazila. Tako se to zavuklo dok ti nisi
došao.
— Veseli me da je do toga ipak došlo. Znaš da je meni Vera nekada bila vrlo bliza. To mi je
bila i dužnost.
— Pustimo sada Vera. Pozvao sam te da pođeš sa mnom, odbio si, stavljam ti na volju. Ja
sam došao do tebe da se s nečim drugim zabavim, a ne samo s Verom.
Edo odvede ing. Markovića do svojih roditelja, a poslije toga u svoje gorice, gdje je bila berba
grožđa u punom jeku.
Cijeli je dan ing. Marković proveo u gostima. Naveče je Edinim roditeljima potanje pričao o
svojoj svasti. Već nekoliko puta čula je presvijetla gospođa Pušićka o Veri, ali se uvijek
čudila Veri.
— Žalim od srca onako lijepu djevojku. Njezin izgled i njezino držanje predstavljalo je
uzoritost plemićke djevojke.
Sutradan je Ivo otputovao natrag u Zagreb. Nije više nagovarao Edu da pođe s njim na
Kremenicu. Na rastanku je rekao:
— Ovo par dana u Zagrebu bit će mi vječnost. Na-
271dam se da će nam Jela javiti povoljno o Veri, pa ćemo onda zajedno na nekoliko dana u
Turopolje.
— Zašto i ti ideš tamo? — upita dr Pušić.
— Ne možemo je jednostavno odvesti i tamo pustiti samu kao zatočenicu.
— Budite oprezni s Verom. Rekao sam ti da je u njoj ostao Jurićev ponos, iako je prekriven
seljačkim ruhom.
— Hvala ti Edo, na savjetu. Znam da nas je Vera strašno uvrijedila, ali žalim što mora doći
natrag kao po-kajnica.
Na dvorcu u Kremenici bilo je vrlo živo. Vozio se mošt iz gorica. Sve je bilo zaposleno oko
berbe grožđa. Upravitelj je vikao na težake da se žure s poslom. Pred-veče je došla vijest da se
ujutro rano pošalje kočija na postaju. Poslije tri godine dolazi gospoštija opet u Kremenicu.
Sutradan se sve užurbalo u dvorcu, čistilo se dvorište, uređivali putovi po perivoju. Nije to
mala stvar, tri godine nije bilo nikoga u dvorcu. Sve je bilo pusto i tužno. Poslije Verine udaje
zamro je na dvorcu sav život.
Još prije podne vratila se kočija, u njoj se dovezla Jela s djecom i poslugom.
Bila je sva uzbuđena od sreće. Jedva je dočekala da dođe na Kremenicu. Cim je kočija stala
pred dvorom, Jela je prepustila posluzi djecu i stvari, skinula je sa sebe putnu opravu i
dozvala staroga slugu Miška.
— Ja se tak veselim, presvijetla da su opet oživili ovi naši dvori, da vam ne morem povedati.
— Mene, dragi Miško, još više veseli da sam opet tu. Ali, čujte sad Miško, što ću vam reći.
— Naj samo zapovedaju, presvetla.
272
— Sada odmah pođite k mojoj sestri Veri i recite joj da je molim neka odmah dođe k meni u
dvor.
Miškove oči zasjale su od sreće i iznenađenja.
— No, Miško, što stojite, zašto ne idete do Vere?
— Bojim se, presvetla, da morti nis prav čul.
— Čuli ste pravo, neka moja sestra odmah dođe do mene u dvorac.
Miško se brzo spusti niz drvene stube dvorca i preko dvorišta otrči u pravcu Verine kuće.
Zapuhan i užaren u licu zaletio se u Krnečićevo dvorište u kojem je zatekao Verinu svekrvu.
Ne čekajući da se sabere i odahne, govorio je isprekidano i zbunjeno:
— Kuma Jana, kuma Jana, gdje je vaša snaha?
— Koja snaha, Miško?
— Znate i sama koja vaša snaha, znate naša presvetla.
— Ti Miško, Veru iščeš?
— Da, da, da, samo mi već jenput povete gde je.
— Tam je u pojati, slažeju kukuruzu koju su iz polja dopeljali.
Miško otrči do pojate i ispred vratiju poče dozivati:
— Krnečićka, Krnečićka.
Ne čekajući odgovora otvori vrata i opazi Dragu, Maru, staroga Jožu i Veru kako bacaju
kukuruz. Čim je ugledao Veru, odmah se zbunio, nije znao kako bi počeo.
— Što je, Miško, zašto si došao?
—• Poslala me presvetla i moli, da bi odmah došli u dvorac.
Nitko se nije nadao tome, a najmanje Vera.
— Kada je došla u dvorac presvetla?
— Malo prije je ona došla sa svojom djecom.
— A nije došla moja majka?
— Ne, ona nije došla, već vaša sestra, presvetla gospođa Jela.
IH Moć zemlje
273Vera je bila vrlo uzbuđena. U prvi mah je mislila da je došla njezina majka i da je ona
zove. Malo se sabrala i odgovorila Mišku:
— Recite mojoj sestri da ja sada imam posla, a kada svršimo posao, onda ću doći.
— Presvetloj bude žal, ona se još ni prav niti sela u dvoru i odmah je poslala po vas.
— Recite, kako vam velim, sada ne mogu. Čim se Miško udaljio, reče Krnečić svojoj snasi:
— Vera draga, ti se ne veži na posal, lahko mi to sami napravimo.
—■ Neću, ćaća, zašto da ja tamo odmah trčim. Tri godine nitko nije za mene pitao, pa sad
mogu malo čekati.
— Kako ti želiš, dijete.
Vera je i dalje premetala kukuruz, želila je radom prikriti svoje uzbuđenje. Ali su joj se
glavom rojile misli.
— Oni su se ipak mene sjetili. Poslije tri godine eto šalju Jelu, nju šalju, dobru moju, dragu,
plašljivu Jelu. Što žele od mene, što mi poručuju? Možda je Jela došla potajno? Ah, što ja
mislim. Zar bi Jela učinila nešto protiv volje našega oca, sama na svoju ruku. Ne, ne, oni su je
poslali.
Već je pao sumrak kad je posao oko kuće bio gotov.
— Mama — reče Vera svojoj svekrvi — molim vas pripazite mi na dijete, ja idem da čujem
što mi moji poručuju.
— Hodi ćerko, hodi. Ja ti bum po istini povedala. Čim sam čula da budu došli tvoji na
Kremenicu, mam me je nekaj od straha u prsima stislo.
— Ništa se vi ne plašite mama, poslali su samo moju sestru.
Iako je već prošla godina dana od Jurine smrti, Vera nije obukla drugo ruho osim žalobnog.
Spremajući se da
274
poNJcIi svoju sestru, obukla je u svojoj komori čistu ru-luii'ii i prvi puta se poslije svoje udaje
uputila u dvorac.
Čim je stupila u dvorište dvorca Kremenice, nešto se u njoj uzbudi i u tom času zaboravi da je
seljanka. Stariji nnmjcštenici dvorca Kremenice pozdravljali su Veru kao I nekada.
Jelina posluga, koja je bila pred dvorcem, nije se osvrtala na nepoznatu seljanku. Kad je
spazila Jelinu djecu, prišla im je bliže u namjeri da pomiluje djevojčicu, uli joj to
njegovateljica zabranila.
— Nemojte kumica dirati djecu, presvijetloj gospođi ne bi bilo pravo.
Vera se povuče s bolnim osmijehom na ustima, od-govorivši njegovateljici:
— Imate pravo, imate pravo, gospođice, ja sam zaboravila da sam seljanka.
Rekavši to, uputi se u dvor.
Njegovateljica pogleda Veru začuđeno i privi djecu k sebi.
Jela je čula da joj dolazi sestra i istrča pred nju na hodnik. Dok je Vera bila na stubama, čula
je sestrin glas:
— Vera, draga Vera, zašto si dopustila, da te tako dugo čekam.
Bez riječi sestre se zagrle. Uzbuđene od radosti i tuge ostale su dugo u zagrljaju.
— Sestro moja — nakon duge stanke promuca Jela — oslabila si.
Iskrene i tople sestrinske suze tekle su joj niz lice koje se grčilo u bolu. Gledala je u Veru kao
da ne vjeruje svojim očima. Činilo joj se da sanja i da u snu plače. Pa ipak to je zbilja, kruta
životna zbilja, koja joj je opet dala prilike da zagrli sestru.
— Zašto ti sada plačeš, Jelo? Meni ne možeš svojim
275plačem povratiti sreće. Ne plači! Vidiš, ja sam se već
umirila.
— Neću Vera plakati. Dođi da te vidim, nesretna sestro moja.
— Bila sam Jelo, sretna, a sada sam uistinu nesretna
jer je moja sreća u zemlji zakopana.
— Slaba si, puno trpiš.
— Previše je nesreće preko mene prošlo. Sada ne trpim, sada samo tugujem.
— Zašto nisi dovela svoje dijete, Vera?
— Ono ovamo ne spada, nisam ga htjela dovesti.
— Vera, zar si ti mislila da sam zaboravila na tebe?
— Svi ste se morali mene odreći, Jelo, a zaboraviti me ipak niste mogli. Tri godine nitko nije
pitao za mene. Dok sam bila sretna, nisam nikoga ni željela, ali u mojoj nesreći, morali ste se
javiti, sestrice moja.
— Ti znaš našega oca, bio je neumoljiv. Koliko puta ga je molila naša majka, koliko je suza
prolila, ali on nije htio popustiti.
— Ja nisam trebala ništa, Jelo, samo sam se osjećala sama i nesretna, često sam zaželjela da
vas samo vidim.
— Sada će biti sve dobro, opet ćeš ti biti naša Vera. Raduj se sestrice, ja sam radi toga došla
u Kremenicu.
— Kako to, Jelo, da se tata promijenio? Što ga je natjeralo na to da je poslao tebe.
— Svi smo ga molili. Najviše je tomu doprineo gospodin dr Pušić.
— On Jelo?
— On je došao i pričao da je govorio s tobom. Rekao je: »Dosta joj je seljakovanja. Dajte
učinite sve da je se spasi.« Rekao je: »Vera je blijeda, mršava, a možda nije ni zdrava.«
— Plemenit je taj Edo.
276
- Jest Vera, ja ti ne mogu reći koliko je dobar. Na njegove je poruke tata pristao da se ti
povratiš.
■— Tata mi oprašta sve. Je li to istina Jelo?
■■■- Najprije moraš u Turopolje, tamo bi ostala neko vrijeme, onda te tata misli poslati u
Pariz da bi bio po-vraLak ljepši. Ti znaš naš svijet, sama moraš priznati da si veliki prekršaj
učinila.
— Bila sam, Jelo, sretna.
— Vjerujem ti, ali sada nisi Vero. Budi sretna i vesela da je tata pristao da te riješi te nevolje.
Kako si samo bijedno obučena.
— Nemoj, Jelo, tako. Moje je srce bilo sretno, ja sam bila pripravna da cijeli život nosim
seljačko ruho.
— Bog je htio da kći plemenitog Jurićeva roda više ne nosi seljačko ruho.
— Ja sam, Jelo, pred bogom i pred ljudima žena jednoga seljaka.
■—• Njega više nema, pa prema tome nema što da te više veže na selo.
— Sada znam što mi poručuju. Danas ti ne mogu ništa reći. Doći ću drugi puta.
— Ostani, Vera, sa mnom na večeri.
— Ne mogu, Jelo, doma me čeka moj sin! Jela se trgla na tu riječ, nadodavši:
— Dođi, da ti pokažem svoju djecu.
Sestre se upute do Jeline djece, kod kojih su se zadržale neko vrijeme. Vera je izljubila Jelinu
djecu, opro-stivši se s njima:
— Moram k mome sinu da ga legnem u krevet. Drugom se ne da leći. Kad me ne vidi, pita
gdje sam.
— Dođi, Vera, čim prije, bit ćeš opet sretna. Možda će otac dopustiti da te majka smije
posjetiti u Turopolju. Kako će kod nas opet biti sve veselo.
277— Doći ću, Jelo, doći. Laku noć!
— Laku noć, Vera!
Jela je gledala za svojom sestrom doklegod joj je u mraku mogla razabrati bijelu opravu.
Vera je došla kući sva zamišljena i odmah potražila svoje dijete.
— Gdje je Božidar?
— Pri starom ćaći u hiži. Daj ga ti sama nahrani!
— Hoću, mama. Malo sam se previše zadržala.
— Nije ni čudo, Vera. Sestra je sestra, a tri leta niste se vidile.
— Ja sam išla samo sestri za volju. Ne mogu ja svojima tako lako oprostiti što su me pustili
u mojoj nesreći, a da mi nisu ni jednu dobru riječ rekli.
—■ Nemoj se tužiti, ti si znala da ti tvoji neće nikada oprostiti kaj si Jura zela.
— Znam ja to, mama, znam, nisam to ni čekala, ali kad je umro moj dragi Jura, onda su
morali prema meni pokazati više srca i duše.
-— Ja gospodu ne razmem, ti si njihova, morti to tak mora biti.
— Ne mora, mama, ne mora.
— Niš ti, Vera, na to ne misli, već hodi nahrani Bo-žeka.
— Pravo kažete... Gdje je hrana za moje zlato, ono je gladno, ono, koje ispunjava moj cijeli
život. Idem odmah da te nahranim, dijete moje drago.
Jela je ostala sama u dvoru. Povukla se od djece i posluge u zadnju sobu i gorko se rasplakala
nad sudbinom svoje sestre.
278
Jela je bila dobra srca. Razmišljajući o svojoj sestri korila ju je:
— Bila sam čvrsto uvjerena da će doći čim je čula da siun ja tu, a kad tamo, ona je čekala do
večeri. Seljakinja je samo po odijelu, inače iz nje još izbija snažan duh nekad ponosite
plemkinje.
Jela je drugo jutro očekivala da će Vera doći i zamoliti je da javi ocu da pristaje na sve kako
on to želi.
Došlo je podne, a Vere nema. Došla je večer. Vera se nije pojavljivala. Jela je bila toliko
nestrpljiva da je ponovno poslala Miška po nju. Miško ju je našao i saopćio joj Jelinu želju da
dođe u dvor.
— Reci Miško mojoj sestri da još neću doći, jer joj ne mogu dati odgovora — odgovorila je.
—■ Kaj bum rekal, gda bute došli, presvetla je jako žalosna za vami.
— Reci samo to, da nisam ni s kim od ukućana govorila i da još ne znam što ću učiniti.
Veru je jako uzbudila očeva poruka. Ona ga je dobro poznavala. Znala je njegov ponos, znala
je da je on ipak voli kad joj omogućuje da se može vratiti.
— Kazniti me hoće — razmišljala je u sebi — kad ne smijem u Zagreb. Moram za kaznu u
Turopolje, a onda u Pariz. Neću sada ništa misliti, ali razum mi kazuje da je ovako bolje za
mene, a još više za moje drago dijete. Božidar je dijete moje i moje ljubavi.
Vera uze dijete u naručaj te ga privi k sebi takvom snagom, da se mali Božidar počeo buniti.
— Tvome sam se ocu zarekla, milo moje, da ću sve slasti ugodnoga i lagodnoga života
odbaciti, ali ako primim njihov poziv, činim to samo radi tebe, drago moje. Zavoljela sam
selo, zavoljela sam zemlju, jer sam voljela tvoga oca. Vjerovala sam i vjerujem u moć zemlje.
Ona je
279djelovala na moju ljubav. Sve ću učiniti za tvoje dobro, milo čedo moje. Kako ću reći
tvome djedu i baki kod kojih si ugledao svijet, koji te ljube i dršću nad tobom. Dobri su tebi i
meni, je li tako, milo moje? Tvoj otac se neće srditi, on će mi oprostiti ako ostavim njegov
dom za tvoje dobro.
Razmišljala je kako će reći svome svekru i svekrvi se-strinu poruku, ali kad je svanulo jutro,
izdala ju je snaga. Vera je istinski zavoljela i poštivala Jožu i Janu Krnečić.
Vera je bila nemirna. Sestrina poruka ju je jako uzbudila. Prolazio je dan za danom, a ona se
nije mogla odlučiti da svojima kaže svoju poruku.
Drugi dan javila je Jela u Zagreb svome mužu da Vera još nije pristala da ide u Turopolje.
Treći dan je molila svoga muža da javi ocu i majci da Vera uopće ne dolazi u dvor. U listu je
Jela pisala:
—■ Ja šaljem svaki dan po dva puta poruku k njoj, ali mi ona po Mišku odgovara: »Reci da
ne mogu doći jer ne mogu još dati odgovor.« Ja sam zdvojna, dođi ti i pokušaj nagovoriti tatu
da dopusti da mama dođe. Znaš, mama je mama, ona neće trebati ništa govoriti, nju će Vera
odmah poslušati.
U subotu večer dobila je Jela poruku da pošalje kočiju na postaju. Jela se veselila jer je bila
uvjerena da s Ivom dolazi i njezina majka. Kada se u nedjelju prije podne kočija vratila s
postaje, opazila je Jela da je mjesto njezine majke s Ivom došao dr Pušić. Jela im je sva
zdvojna ispričala kako je Vera bila kod nje samo u utorak naveče, te da poslije nikako nije
dolazila.
Odluče da će svi u crkvu i da će tom zgodom zamoliti Veru da poslije podne dođe do njih u
dvor.
Jela, Ivo i dr Pušić izašli su prije svršetka mise iz
280
crkve, čekajući da se pojavi Vera, koju su iz obiteljskog klecala vidjeli kako stoji među
drugim mlađim seoskim ni nišama. Jela nije bila sabrana u crkvi, ona je samo promatrala
Veru kako čedno stoji među drugima i kako kleči na kamenu. Žalost se njezina još više
pojačala kad ju je vidjela u žalobnom ruhu sa crnim rupcem na glavi.
Kad je izašla iz crkve, Vera je odmah spazila Jelu i ostale te se uputila do njih. Pozdravila se
sa svima, okre-nuvši se dr Pušiću:
— Radujem se da vas opet vidim, znam da silno volite Ivu kad vam nije bilo teško da ga
dopratite čak u Kremenicu.
—■ Ja sam mu rekao —■ reče Ivo — što mi je javljala Jela da uopće ne dolaziš u dvorac.
— Vi ste se preplašili zbog toga? To je lijepo — obrati se Vera dru Pušiću. Sad vidim da ste
mi prijatelj. Nije li tako Edo? Barem ste mi to obećali?
— Jesam, Vera, i držim obećanje.
— Draga Vera, zašto nisi došla do mene? — upita je sestra.
— Nisam mogla Jelo, nisam imala snage da svome svekru i svekrvi kažem tvoju poruku.
— Previše ste obzirni prema njima .. .
— Recite, Edo, recite do kraja, ja znam što ste mislili reći. Ali ja sam kod njih bila sretna!
— Hoćeš li doći do nas? Dođi da zajedno ručamo.
— Ne mogu, Jelo, čeka me kod kuće moj sin. Nemojmo stajati, ljudi nas čudno gledaju:
velika gospoda i obična seljanka.
— Rugaš nam se, Vero!
— Ne nimalo, ali nije običaj. Zajedno ćemo do moje kuće, a onda vi u dvorac.
— Dira me u srce ta riječ: tvoje kuće.
281— Da, Jelo. Ona je po zakonu božjem moj dom. Da, inoj dom, a u njemu moj jedinac.
Kako je kuća Krnečićeva bila crkvi bliže nego dvorac Kremenica, to su svi prošli kraj nje
opraštajući se s Verom.
Prije nego su se razišli, pojavi se Joža Krnečić s malim Božidarom u naručaju.
— Ma-ma-ma-ma — zatepa dijete spazivši majku. Vera priskoči djetetu, uze ga u naručaj
pokazujući ga
svojima:
— Ovo je moj sin, ovo je sreća moja.
Jela je htjela pomilovati dijete, ali se ono prisloni k majci.
— Ovo je pak moj dobri svekar — reče Vera pokazujući na staroga Krnečića. — Ćaća, ovo
je moja sestra, moj svak i njegov prijatelj, a i moj nekadašnji prijatelj.
Sa svima se Joža Krnečić rukovao.
— Znate kume — reče iznenada Ivo starcu — mi smo došli da odvedemo Veru.
— To je gospodo, nezina volja. Onoga koga je ona voljela nema, pokrila ga crna zemlja.
Vera se malo zbunila, međutim brzo se snašla dodavši:
— Hajdemo mi ćaća, doma. Potom se okrenu k sestri:
— Jelo, ja ću poslije ručka doći do tebe.
— Molim te, požuri se.
Vera je malo jela. Nije nikako mogla zaboraviti sva-kove riječi, koje je rekao starome
Krnečiću da su je došli odvesti.
Poslije ručka preporuči Vera svoje dijete svekrvi:
— Ja idem, ćaća, do njih da čujem što će mi reći. Joža Krnečić pogleda Veru i uhvati je za
ruke:
— Premisli, Vera, i onda dobro vagni, mlada si još i imaš pravo na život.
— Nemojte tako, ćaća.
282
— Hodi Vera, hodi, ja sam ti iskreno rekal.
Svi su nestrpljivo očekivali kad će se Vera pojaviti u dvorcu. Kad je stigla, Jela je bila toliko
uzbuđena da je opet počela plakati.
— Kako ću opet biti sretna kada skineš to seljačko ruho — govorila je prisutnima, opet ću
imati svoju dragu sestru. Kad te gledam ovakvu, čini mi se da mi nisi sestra.
— Nije ni čudo, Jelo, tri godine nismo se vidjeli. Moje žuljave ruke, moje nenjegovano lice.
Ta ja i jesam prava seljanka. Zar ne, Ivo?
— Niste, Vero, niste — upadne joj u riječ Edo — kroz tri godine nije se moglo izbrisati sve
što je odgojem i njegovanjem učinjeno kroz dvadeset godina.
— Može, Edo, može. Ali zemlja ima veliku moć, ja to osjećam na sebi.
— Pa vi ne možete zavoljeti zemlju kao seljanka koja se rodila i odgojila u selu.
— Ja~sam je, Edo, zavoljela.
— To nije moguće.
— Jest, Edo, ja ljubim zemlju, a ljubiti zemlju, naučio me je moj Jura.
Nastala je mala neugodna šutnja. Vera se prva snađe, obrativši se ponovno dru Pušiću:
— Prije nego sam se udala, rekao mi je moj svekar jednom zgodom: »Presvijetla gospodična,
zemlju je prekrasno gledati, ali je gorki kruh onome tko tu zemlju od srca ne zavoli. Znajte,
zemlju se mora ljubiti, a ljubiti je može samo seljak koji je, da tako kažem, u srcu pozna.«
— Lijepo je rekao! Sada nam recite, ali po duši: je li vam bio gorak kruh?
Vera se malo zamisli, pogleda Edu, onda svoju sestru i nekim povišenim glasom u kojem je
bilo vjere i pouzdanja odgovori:
283— Pošteno vam i iskreno velim, nije nikada.
— To nije moguće.
—■ Moguće je. Uz svoju ljubav zavoljela sam zemlju. Zemlju je ljubio moj Jura pa i ja, i u
toj silnoj ljubavi osjetila sam njezinu moć.
— Tvoja je ljubav mrtva — javi se Ivo.
— Nije Ivo, prava ljubav ne može umrijeti, ona u srcu uvijek živi.
— Dobro! Ta ljubav te danas ne veže, pa nam reci jesi li se odlučila i što ćeš nam reći na
očevu poruku?
— Ja sam mnogo o tome mislila, dragi Ivo, pa ti iskreno kažem da mene uz selo vežu sve
lijepe uspomene na moju veliku ljubav.
■— To se mora zaboraviti, Vera! —■ Teško će se to zaboraviti.
— Znamo Vera draga, znamo, ali ja ću ti pomoći. Ti si vrlo mlada, a imaš dijete, pa moraš
zaboraviti, ne smiješ se prepuštati bolima — upade u razgovor Jela.
— Da, ali za mene je već određena kazna, najprije Turopolje, a onda Pariz.
— Možda to i neće biti tako, ti znaš tatu. Kada te on vidi u sjaju i raskoši, onda će biti sasvim
drugačiji.
— Ja se sa strahom pitam, hoće li on voliti i moga Božidara, jer on je dio mene pa bih radije
umrla nego da ga tko prezre.
— Iskreno ti velim, oca je dijete smetalo, rekao je jednom mami: da nije zakonito dijete
seljaka, bilo bi mi draže. A ovako, zakonito dijete jednog seljaka.
— Osjećala sam ja to, Ivo.
— On se je smirio jer je mama rekla da će se sve to tokom vremena izgubiti. Odgoj čuda čini.
— Jadno moje dijete. Ja sam to osjećala.
— Sve je gotovo, samo reci kada bismo otputovali.
284
— Moj mi je svekar rekao na odlasku: »Dobro pre-inisli Vera, onda vagni kaj buš rekla.
Mlada si, imaš pravo na život«.
— Lijepo vam je rekao Vera, pametan seljak. Mladi sic, imate pravo na život.
— Meni će sada biti mnogo lakše jer oni već slute zašto ste vi došli. Ti si danas, Ivo, rekao
pred mojim svekrom da ste došli po mene.
— Čemu taj obzir, Vero, što vas se oni tiču?
— Nemojte tako, Edo. Ja sam njih zavoljela, oni su meni bili sve poslije smrti moga Jure. Ja
ih poštujem, ali ipak idem da im sve kažem.
— Hajde, Vera, i dođi nam odmah reći dan kada bismo otputovali.
Poslije toga razgovora oprostila se i vratila kući.
Našla je u kući svekra, gdje puši lulu, a svekrvu kako se zabavlja s djetetom. Nasmiješivši se
djetetu sjedne na klupu kraj svekra.
— Vi se lijepo zabavljate s malim?
— I previše. I ja sam imala djece i unukov, ali ovakve ljubavi nis vidila.
— Da vi znate kako meni godi kad ga vole, to malo siroče.
— Rekal sam ti, Vera, da tvoje dijete ni siroče, a ni ne bu siroče dok si ti živa, i dok mi dvoje
dišemo. Kaj ne, Jane?
— Je, je, Jože, pravo veliš! Mali Božek je veselje naše.
— Neće ono biti siroče, ne.
— Mene je Vera draga strah, ti si mlada i lijepa a tek su ti dvadeset i tri godine.
— Ja sam ćaća, zato i došla ovamo, veseli me da sam vas same našla, vas i mamu. Imam vam
nešto reći.
— Ćutim to, Vera, već nekoliko dana. Tak je nekaj
285napeto i nejde u redu, nekaj je došlo kak u vitlu kad se zapriječi nit i ne da se odmatati.
— Pravo velite, ćaća, već par dana ja bih vam htjela nešto reći, ali ne mogu. Izdala me snaga.
— Reci, Vera, reci, bu ti lakše.
U sobi je nastala tišina. Stara je prestala moliti krunicu, a mali Božidar se umirio na majčinom
krilu kao da i on hoće da čuje što će njegova majka reći.
— Ćaća, moja je sestra uistinu došla po mene. Hoće da se vratim natrag k njima.
— Ćutil sam to, draga Vera.
— Ja im nisam još ništa rekla. Nisam im htjela reći prije nego s vama govorim.
— Drago nam je, Vera, da nas poštuješ.
— Ja vas oboje jako poštujem. Ja vas i poštujem i volim. Volim vas jer ste roditelji moje
ljubavi. A volim vas i zato jer vi volite mene i moje dijete.
— Vera, drago dijete naše, mi smo te tak zavolili kak da si naša rođena. Prvo i najprvo zato
kaj si žena našega nesretnoga sina. Veruj ti meni, mila moja, mi smo se bojali za sreću našega
sina, bojali smo se i tebe, ti si ćerka našega vlastelina. Vera, veruj nam, ne volimo te za bo-
gatstvo kaj smo po tebi dobili: ne Vera, volimo te jer si ti zavolila nas, seljake, ti nas razumeš.
Ti si Vera zavolila zemlju, ti si od velike gospodične postala seljanka.
— Rekla sam ja to svojima, a oni se čude i uvjeravaju me da je nemoguće da to od mene
učini ljubav i moć zemlje.
— Ne znam, je li to ljubav, ali da postoji moć zemlje, u to vjerujem.
—• Ćaća, ali moji mene zovu da ostavim vas, da ostavim selo, da se vratim k njima, da živim
onako kako sam i prije živjela.
286
- Ja sam te razmel, Vera, ja sam znal odmah, kaj ne lime — obrati se Joža svojoj ženi — da
sam ti to pred U va dana rekal.
— Jesi, Jože, jesi.
— Onda što vi velite na to ćaća?
— Bum ti odgovoril i na to pitanje da me lakše ra-znieš.
— To bi ja željela čuti sasvim iskreno.
■— Ja drugčije ni ne znam, draga Vera. Ti veliš, tebe zoveju tvoji.
— Da, ćaća, zovu.
— Ja sam se samo čudil da te već nisu prije zvali, čudil sam se da nisu došli posle tvoje
nesreće, onda su morali dojti.
— To im i ja zameravam, ćaća.
— Ništa za to Vera! Nisu došli prije, ali su došli sada, dobro je i sada, bolje je ikad nego
nikad.
—• Onda vi meni odobravate, ćaća, da ja idem kad me zovu.
— Ja sam ti rekal, Vera, da je pred tobom život, ti si mlada, imaš pravo da živiš.
— Meni će, velite i sami, biti ljepše kod mojih.
— Oće, Vera, oće, ti si jela kruh s ove zemlje. Težak je, Vera, je li?
— Neću reći ćaća, da mi nije bio težak, ali mi nije bio gorak!
— Nije ti bio gorak Vera, vjerujem ti da nije jer si zavoljela zemlju.
— Onda mi vi, ćaća i mama, iskreno savjetujete da idem kada me moji zovu.
Jana Krnečićka pogleda Veru dugim pogledom, onda svoga muža, a najdulje joj se pogled
zadrži na malom Uo/idaru.
287Nije rekla ni jedne riječi, samo je uzdahnula, metnula ruku preko ruke i malo je slegnula
ramenima.
Vera svrne pogled na svoju svekrvu i pričini joj se kao da je zbunjena.
— Vi mi mama niste rekla ni riječi, ja sam mislila da ćete me barem malo žaliti, a kak vidim,
bit će vam drago ako odem.
— Već nekoliko dana drži me nakaj oko srca. Ja sam se preplašila kada sam čula da su došli
tvoji. Ja sam osjetila da su došli po tebe, i kad su oni došli, znala sam da će te odpelati.
— Vama će biti lakše, draga majko. Imali ste brige i posla sa mnom. Koliko ste mi puta
olakšali posao, to samo ja znam.
— Zavoljela sam te, dijete, kao da sam te pod srcem svojim nosila, bila si dika i ponos naše
hiže. Dvije godine tvoje sreće prošlo je kao dva dana. I ja sam bila mlada i ja sam voljela i ja
sam vidjela mladosti, ali ovakve sreće i ljubavi kakva je bila vaša, to se ne može opisati.
— Rastužili ste me, draga mama, ali sam u srcu sretna da ste i vi primijetili našu veliku sreću
i još veću ljubav. Samo se jedanput može biti sretan. Sreća se više nikada ne ponavlja.
—■ Vjerujem ti, Vera, ali živjeti se mora, a bog daje čovjeku razum i pravo da si životom
ravna onako kako misli da će mu biti bolje.
— Onda mi vi, mama, odobravate da odem?
— Za tvoj život draga Vera bit će mnogo lepše i bolje, samo Vera, koliko je poznam tebe i
tvoju dobrotu, mnogo će biti uzdaha a i mnogo suza će proći dok ti otvrdneš.
— Hoće mama, hoće, ovdje sam bila sretna, ali ja vas, mama, ne razumijem potpuno.
288
• Niti nisi mogla mamu razumjeti, jer nam je teško dit li to rečemo — uzdahnuo je stari
Krnečić.
Veru je ovo par riječi uzbudilo tako da je nekoliko putu prošla po sobi. Osjećala je neku
opasnost. Činilo joj »o kao da stoji kraj ponora koji se širi i postaje veći.
— Recite, ćaća, što mi ne možete reći?
— Teško nam je reći, teško ta riječ izlazi iz usta.
— Recite, ćaća, recite.
— Ti si draga Vera, majka malome Božidaru.
Vera se trgnu kao da ju je netko nožem ubo. Mali se Hožidar igrao krunicom u naručaju stare
mame. Vera poleti do djeteta kao lavica, zgrabi ga u naručaj i privine k sebi tako snažno da je
dijete počelo plakati, a i Veri provali plač iz srca. Držeći dijete u naručaju, okrenu se svekrvi
te će kroz plač:
— Kako ste mogli samo i pomisliti da bih ja svoje dijete, jedini trag svoje sreće, mogla
ostavki. Mama draga, vi ste majka, pa kako vi niste odmah mene uzeli u obranu.
Nastala je neugodna šutnja. Joža Krnečić je prestao pušiti, a njegovu je ženu probio ledeni
znoj.
— Ne bih ja bez tebe išla, milo moje — stiskala je i grlila dijete — da me u raj zovu. Majka
tvoja bi se upustila u borbu i sa samom smrću. Ti jedina radosti života moga, kuda ja budem
išla i ti ćeš sa mnom. Jao onomu koji bi se usudio tebi nažao učiniti!
Vera dođe malo smirena s djetetom do svoje svekrve. Kroz suze i smijeh, držeći Božidara u
naručaju, poče mu tepati:
— Vidiš ti, milo žice moje, dobra stara mama je posumnjala u tvoju majku. Mislila je da će
otići, a tebe prepustiti sudbini. Reci joj srce moje: zločesta stara mama.
Djetetu je već dosadilo što ga majka stišće, pa je htjelo k staroj mami koju je mali Božidar
također volio.
iy Moć zemlje
289— Vera draga, smiri se. Strašno si se uzrujala, a i nas si ganula do suza.
— Kako ne bi, ćaća, kako ne bi kada ste tako što o meni mogli misliti.
—■ Nemoj krivo razmeti, kaj sam ti rekla da će mnogi tvoj uzdah ovamo dojti, a mnogo će
suza proteći dok otvrdneš.
— Recite mi sve, ali iskreno. Vi ste mi, ćaća, obećali da ćete prema meni biti iskreni.
— Dobro, Vera, onda čuj. Tebe tvoji zovu, ti si mlada, imaš pravo na sve što život pruža
mladom stvoru, ti još ni živjela nisi.
— Pustite, ćaća, sve to. Recite odmah što mislite.
— Čekaj, Vera, ne mogu tako naglo, veliku stvar ću ti reći.
— Recite samo, recite, ja se više ničega ne bojim.
— Vera, ti imaš pravo da živiš kako oćeš, ali znaj, mila Vera, dijete će ostati ovdje.
Joža Krnečić je to tako tiho rekao da je jedva čuo svoje riječi. Učinile su mu se strašne.
Nastala je grobna tišina, ni od koga ni riječi ni daha.
Kroz prozore se spuštao rani jesenski sumrak.
Nitko nije imao snage da progovori. Vera je bila blijeda, a glavu je naslonila na zid . .
Mali Božidar je tepao nešto baki. Okrenu se i pogleda majku, zovući je djetinjom veselošću.
Svi su se sabrali na glas djeteta, a Vera se bolno nasmije. Okrene se svekru te mu reče tiho
izmučenim glasom:
■—■ Vi ste rekli, ćaća, da dijete ostaje ovdje.
— Da, Vera, tako sam rekao.
— Moje dijete, ovo moje milo dijete, dio života moga, ono ostaje ovdje? Imate li vi srca,
imate li vi duše?
— Imamo Vera, puno srca i čistu nepokvarenu dušu.
290
Nemate ćaća, kada bi mogli oduzeti dijete majci.
— ■ Oćeš ti Vera, da ti velim sada što mislim?
- Ja vas molim, recite mi, ja ne bih mogla izdržati tlu sve ne saznam.
— Naša Krnečićeva kuća je stara zadruga. Moj otac jo dobro gospodario a ja sam nastavio.
Ti si nam Vera loliko donijela da smo sada najbogatija zadruga u cijelom kraju.
— Ne marim ja, ćaća za blago.
— Čekaj Vera, čekaj.
—■ Strpljivo ću vas slušati.
— Moji sinovi Drago i pokojni Jura bili su stupovi /udruge. Mi smo se bojali za našega Juru,
te mi je bilo zao kad je izabrao tebe, Vera. Kad si došla u našu kuću kao snaha, još veći je
blagoslov zavladao u njoj. Drago se isto oženio godinu dana prije tebe.
— Znam, ćaća, znam.
— Samo se strpi. Kako smo tebe zavoljeli, to ti iskazati ne možemo. Bojali smo se tebe, a od
te bojazni i od bogate ohole gospodske kćeri, dobili smo dragu dobru snahu, a naš mili sin
ženu kakovu još sunce grijalo nije. Kaj ne, Jane?
—■ Još si i premalo rekel, Jože.
— Bili smo svi sretni gledajući vas dvoje, a najviše smo se čudili tebi koja si se tako
prilagodila seljačkom životu kao da si među nama odrasla. Radosti naše ne možemo opisati
nikome kada smo vidjeli blagoslovljeno tvoje slanje. Kada je pak došao na svijet tvoj Božidar,
onda je lii I a naša sreća potpuna.
— I ja sam mislila, ćaća, da je cijeli svijet moj.
Vera podigne opet dijete na ruke te ga stane milovati.
— Ja sam ti rekao, Vera, da je život seljaka težak, da zemlja traži da joj se sav posveti.
291— Zašto ta zemlja treba moje milo dijete?
— Ti si Vera žena seljaka, ti si znala da ćeš takva postati, ja sam ti to naglasio još prije tvoje
udaje.
— Znam, ćaća, znam, i ja se nikada pokajala nisam.
— Tvoj Božidar je danas stup i oslon naše zadruge, ja ga ne smijem tebi dati, ti ga kao majka
ne smiješ sobom odvesti, on mora ostati za našu zadrugu.
— To ja, ćaća, nisam znala.
— Sada znaš, dijete drago.
— Dobro, ćaća, pa tu je još stric Drago, pa on je vaš
pravi nasljednik.
— Ne, Vera, čim se rodio tvoj Božidar, on je oslon i stup zadruge. Ali ako Bog Maru
blagoslovi s djecom, onda njezina djeca ako su muška, mogu zamijeniti tvoga sina. Jesi li me
sada razumjela?
— Jesam, ćaća, jesam. To ja nisam znala.
—■ Ja te Vera od srca žalim, ali tu je zadružni zakon, strog i nesmiljen, koji se ne može kršiti.
Nema pravde, nema suda koji bi to drugačije odredio.
— Sve bi se moglo, ćaća, samo kada bi vi to htijeli.
— Ne može, Vera, ne može, ja sam čuvar svoje zadruge, ja sam je naslijedio od svojih pređa,
ja moram nad njom bdjeti da ne izumre naše ognjište.
— Ako bih ja i povela Božidara u grad među moje, on ću uvijek nositi vaše ime.
— Nosit će Vera naše ime, ali duh neće u njemu ostati naš seljački. Ja sam dužan da ga
čuvam za nasu zemlju, za našu staru zadrugu.
— Onda se tu ne da ništa više pomoći, ćaća?
— Ne, Vera, to je tako i tako mora ostati. Sjeti se kad sam ti rekao da je naša zemlja krasna,
ali je tvrda.
— Znam, rekli ste da je gorak kruh onome tko ne ljubi zemlju.
292
Jest, Vera, zemlja ima svoju moć.
- I baš se ništa ne može mijenjati?
-- Ništa Vera, ništa! Tvoj Božidar je seljakov sin.
- Ja mogu uteći sa svojim djetetom.
— Možeš, Vera, ali makar si ti i vlastelinova kći, s moćnim vezama, a ja obični seljak, uz
mene je zakon zemlje koji nitko ne može pobiti. Ja te žalim, žalim tvoju mladost, pravo je na
tvojoj strani, ali moć zemlje je nad svima.
— Moć zemlje je uistinu velika. Ona je bila uz mene dok sam bila sretna... Ja sam se već
odlučila. .. Pripazile na dijete, a ja idem svojima u dvor.
Vera ustane, poljubi dijete te se uputi prema vratima. Kad je bila na vratima, reče svekrvi:
— Mama, molim vas nahranite dijete, ležite ga u krevet da ne čeka mene.
U dvorcu Kremenici bili su nestrpljivi. Bojali su se da Vera uopće više ne dođe. Kada su javili
da dolazi, Jela je od radosti počela plakati.
— Evo je. Znala sam kada moja Vera dade riječ, ona je i održi.
— Skoro nisam došla, Jelo.
— Ne mogu ti reći kako bih se ražalostila. Sada nećemo govoriti ni o čemu, nego sjedi na
svoje staro mjesto pa ćemo nakon toliko godina opet zajedno večerati.
Posluživalo se kod večere po propisu kuće plemenitasa J urica. Kada je Miško donio vino,
reče sav sretan:
— Dajte da vam ja natočim kupicu, presvetla, to vam sad opet smem reći.
— Naravno, Miško, ona za vas uvijek ostaje presvi-jctla.
293— Ni to tak gospom doktor, oni su meni zabranili i rekli: Miško, ja sam otsad za vas
samo Krnečićka, nikakva prisvijetla. Kaj ne presvijetla da ste mi tak rekli?
— Danas mi možete reći kako god želite.
— Pijte, pijte, presvijetla, kad vas ovdje vidim, ja se bum od veselja napil.
— Pijte, Miško, pijte i svima dajte da piju, neka se svi vesele, naša mila sestra večeras je
među nama. Ja bih željela cijelom svijetu reći kako sam sretna što je ona među nama.
Primjećuješ li ti Vera na meni kako ja sva blistam od sreće?
— Veselim se da si sretna, dao ti Bog i dalje tako. Sve što ti je drago, sve je oko tebe.
— Biti ćeš i ti još sretna. Znaš ti našu majku, a i otac će kad te ugleda, sve zaboraviti. Ti ćeš
opet biti njegova miljenica.
— Obećala si Jelo da kod večere nećemo o meni govoriti. Drži riječ, vidiš da Edo i Ivo ne
govore.
Večera se odvijala po svim propisima, svi su bili raspoloženi, a najviše je pričala Vera.
— Sjećate li se Edo, kako sam vas pred više od četiri godine vodila s konjem po vinogradu?
— Bili ste obijesni, a meni je onda bilo lijepo, ja sam uživao u vašoj nestalnosti.
__ Vi ste uživali, a Ivo i Jela su se zgražali i imali su
pravo. Mene je i danas stid kad se sjetim da sam mogla biti takova.
— Bili ste mladi, nerazboriti.
— Ne, Edo, nije tako. Bila sam zla, znala sam da ću time ljutiti seljake pa sam to činila iz
obijesti.
— Vaš otac je plaćao svaku štetu pa ste mogli sebi to veselje priuštiti.
— Bila sam nevaljanka.
294
--— Tko grijeh priznaje, oprašta mu se. Je li tako dok-Itirc? branila je Jela sestru.
— Ne znam, da li je to kod svakoga. Vi, milostiva gospođo najbolje poznajete Veru.
— Ja se uistinu kajem pa vjerujem da će mi Bog oprostili — skrušeno će Vera.
— Otkada ste na selu, postali ste i pobožni.
— Odgajana sam od majke pobožno. U svojoj sam nesreći spoznala da me je vjera održala.
Tako vam je to, dragi Edo.
Večera je svršila s crnom kavom. Poslije crne kave predloži Jela da Vera nešto zasvira.
— Sviraj nam »Prosjaka« od Lisinskoga.
— Nemoj to tražiti od mene. To je više pratnja za pjevanje, a ja više ne znam ni svirati, a
kamoli pjevati.
— To si ti prije jedno i drugo lijepo izvodila.
— Smiješno bih izgledala za glasovirom, zar nisi primijetila kako su mi ruke tvrde.
— Svemu će biti doskora kraj.
— Ne mogu ni svirati ni pjevati jer mi srce plače.
— Ja sam htjela da se malo rastreseš.
— Znam, ali sve to nema smisla. Ja moram i dalje ostati na selu.
— Ti se nikada nisi voljela šaliti. Čemu ta šala? /grozi se Jela.
— Ne šalim se. Saslušajte me, pa me onda sudite. Vera je svima ispričala svoj razgovor sa
svekrom.
— Vi ste pristali na to što vam je rekao jedan seljak?
— Nemojte tako, Edo, taj seljak je otac moga pokojnog muža. Osim toga je vrlo dobar
čovjek.
— To ne mogu razumjeti, Vera, ni vjerovati da ćete se vi tome pokoriti.
— Zašto ne, on je gospodar te zadruge.
295Jela nije mogla reći ni jedne riječi. Sjedila je i sažalno promatrala Veru.
— Što vi velite na to, milostiva gospođo Jelo?
— Ja se ne mogu snaći, ja ne mogu misliti, ja neću da u to vjerujem. Ja neću imati hrabrosti
da dođem pred našu majku, koja je toliko trpjela i molila oca da se sestra vrati. Molim te,
osvijesti se, daj da se u tebi probudi nekadašnja Vera.
— To više nije moguće.
— Pogledaj Jelu, imaj za nju srca, a pomisli na tvoju majku — gotovo je zavapio Ivo, a Jela
je uzbuđeno nastavila:
— Vera, mila Vera, sestro draga, ja te nikada odvraćala nisam od ljubavi tvoje, ali selo nije
za tebe, ono će te prije ubiti. Za selo i za seljanku treba se roditi. Sjeti se naše majke. Kako ću
doći i reći joj: Vera se neće vratiti, ne daju joj seljaci dijete. Promisli, i ti si majka!
— Da, majka sam i svu moju ljubav prenijala sam na svoga sina. Ja pripadam sva svome
jedincu.
— Ako se hoćeš vratiti, dajem ti časnu riječ da ću se ja pobrinuti da se tvoj sin sudbenim
putem njima oduzme i dade tebi.
— Ti to veliš Ivo? Ti koji si nekada drugačije govorio?
— Sve ću učiniti za mir i sreću svoje Jele i tvoje majke, a znam da će i tvoj otac s vremenom
sve zaboraviti.
Vera pogleda svaka značajnim pogledom i mirno ga upita:
— Reci mi Ivo, samo to: bi li sud donio svoje rješenje pravedno po zakonu?
— To će već biti moja briga, glavno je da sud dade pravo tebi.
— Više nemaš razloga da sutra ne pođeš s nama u Turopolje — pokuša je nagovoriti Jela.
296
Vera nije ništa odgovorila, a Jela je nastavila:
— Ti ćeš tjerati četveropreg kao nekada neobuzdano i obijesno da se cesta praši. Ja ću
uživati. Obući ćeš moju haljinu koju izabereš. Onda . .. onda ... reci seljakovanju: zbogom.
Vera je gledala zamišljeno, držeći prstima čelo. Lagano je spustila ruku i još laganije digla
glavu. Letemično je pogledala prisutne, onda se okrenu k Jeli, uhvati je rukama za lice
prozborivši:
— Lijepo ti sve to dočaravaš, sestro moja, ali ja ću ipak ostati ovdje.
Jela se trže, problijedi i preplašeno pogleda Veru:
— Sestro draga!
— Ti me poznaš, ja držim svoju riječ.
— Vera —-------
— Dopustite da vam ja nešto kažem — upleo se doktor Pušić.
— Uzalud govorite doktore, poznam Veru, uzalud je nagovarate.
Vera je samo šutjela i gledala Jelu.
— Ja vam ipak želim nešto reći — nije se doktor dao ušutkati.
— Izvolite, Edo, mi smo prijatelji. Unatoč svega što sam učinila vi ste mi ostali dobar, vjeran
i odan prijatelj.
— Hvala vam Vera, na priznanju, to mi godi i srcu i duši. Molim vas, čujte me i shvatite to
iskreno.
— Govorite, ja ću vas pažljivo slušati.
— Ja sam vas ljubio. Ja vas još ljubim svom dušom i srcem. Ja vas molim, ja vas zaklinjem
budite moja žena.
Veru je to toliko iznenadilo, da ju je oblio znoj od uzbuđenja.
— Oprostite, da vam to izjavljujem pred Ivom i Jelom, ali ja nisam mogao više izdržati.
Borio sam se od
297onog dana kada sam vas vidio u Karlovcu. Vratite mi sreću, a ja ću nastojati da i vi budete
uz mene sretni.
— Znala sam, Edo, već prije, da ste vi plemenit, ali da ste ovako dobar i plemenit, to nisam
mogla ni zamisliti.
— Nije to dobrota, to je ljubav, koju nisam nikada mogao odagnati od sebe.
— Vi biste me uzeli za ženu, mene, ženu seljaka, mene, koja sam vas napustila. Slušajte me,
vama ću prvom ispričati tajnu svoje ljubavi. Vi ste prema meni pošteni pa tu tajnu morate
znati.
Svi su ponovno sjeli, a Vera je počela:
— Bila sam vas istinski zavoljela. Bog mi je svjedok da sam uvijek s veseljem išla pred vas.
Veselila sam se da vas čim prije vidim. Razmišljala sam kako da vam kažem koliko vas
ljubim. Srce i duša bili su mi puni vaše miline. Krenula sam kroz šumu da čim prije dođem
pred vas. Najednom, ne znam ni sama odakle, stvorio se on preda mnom, moj Jura. Onaj čas
sam ga mrzila i da sam mogla, rastavila bih ga sa životom. Bacio me na travu i počeo divlje
milovati i ljubiti.
— Sramota, prostak.
— Sama sam tada mislila da je prostak. Borila sam se, ali on je bio jači. Neću ga nikada
zaboraviti. Lice mu je bilo crveno i užareno kao vatra, kosa razbarušena, velike kao nebo
modre oči, sijevale su svim žarom bujne mladosti iz koje je buktjela snaga. Imao je male
tamne brčiće, koji su mu davali neki osobiti izgled, obrubljujući rumene sočne usnice.
Naslonio se drsko na mene, i malo zadihan, isprekidanim glasom u kojem je bilo i drskosti i
privlačnosti, počeo govoriti: »Još te se nisam namilovao i nalju-bio, curo roda gospodskoga.
Poslije ovoga poljupca ne marim za smrt. Makar i umro, ali sam milovao lice roda
gospodskoga.«
298
Vera je bila sva zaronila u uspomene i nastavila u zanosu:
— Onda je ustao i skočio kao šumski div. Ja sam ležala u travi, a on mi reče: »Poštenja tvoga
neću dirati, neću, curo roda gospodskoga, mogao bih, ali neću.« U taj čas sam ga zavoljela. U
tom času sam mu poklonila svoje srce. On je ustao i postavio se preda me i pruživši mi lice
govorio: »Udri curo, udri do krvi, ubij me! Sada ne žalim ako umrem od tvoje ruke.« U taj čas
sam se odlučila za njega, a vas sam Edo odbacila. Pitam vas, hoćete li me takvu uzeti za ženu?
Dr Pušić je šutio i promatrao Veru koja se smiješila i nastavila s pričanjem:
— Ljubila sam ga kao svoj dah; kad je on govorio, činilo mi se da čujem glazbu cijeloga
svijeta. A kada me ljubio, mislila sam da je cijeli svijet moj. Kad bih imala stotinu života, sve
bih za njegov dala. Ljubila sam ga, a ljubim ga i mrtvoga.
Nakon male stanke ponovno je Vera upitala:
— Zar biste me takvu uzeli?
Dr Pušić bio je malo zbunjen tim pitanjem, ali se brzo sabrao i odgovorio:
— Uzeo bih vas jer vas ljubim. Vera na te riječi problijedi:
— Moja uzvišena ljubav me nagradila. Rodila sam sina, dio života moga. Svu ljubav koju
sam imala, prenijela sam na njega. Ja se od svoga sina ne rastajem. Biste li me i s njim uzeli?
Edo naglo odgovori:
— Radije bez njega, ali i takvu vas uzimam, jer vas ljubim i žudim za vama cijelim bićem.
—• Od srca vam zahvaljujem, ali ja otklanjam vašu ruku. Neću da povrijedim one kojima sam
dala riječ da
299ću ljubiti zemlju. Ja, Edo, vjerujem da je moja ljubav usko vezana uz zemlju. Zavoljela
sam zemlju i ove drage ljude na njoj, ostavit ću im sina jer je on jedini oslon naše zadruge.
Ljubim svoga jedinca svim srcem svojim pa ću ostati uz njega.
— Čujte me. Ovo je moja posljednja riječ. Morate se odmah odlučiti jer ja vam nikada više
neću reći što sam malo prije rekao. Ostavite selo i seljakovanje, odbacite sve to i mislite na
sebe.
Edo stane pred Veru, govoreći prigušenim glasom:
— Vi ćete se gorko kajati, još malo imate vremena. Čujete li me, Vero?
Svi su ostali kao izvan sebe nakon Verinog odlaska, nisu mogli nikako shvatiti, zašto je sve
ponude odbila. Jela je samo plakala, te se nije nikako mogla smiriti, iako ju je Ivo na sve
načine tješio.
Edo je sjedio u kutu sobe, zarinuo je prste u kosu i gledao u jednu točku. Prvi se snašao Ivo te
se obratio Jeli i Edi.
— Ja sam svemu najviše kriv, a osobito mi je žao tebe, dragi moj prijatelju. Ti si opet
povrijeđen, a mislio si lijepo i plemenito. Dosta je plača, draga moja Jelo, umiri se, sada si se
osvjedočila da Veri nije stalo ni do koga od njezinih.
— Nemoj govoriti tako, Ivo, ja poznam najbolje Veru, ja sam je danas promatrala.
— Pa što si primijetila, Jelo?
— Ja znam da bi se ona osjećala sretnom među nama, ali ona nije sama svoj gospodar, njoj
nešto ne da da bude s nama.
— Ja isto to razmišljam, vjerujte, milostiva gospođo, i sjećam se što je Vera nekoliko puta
spomenula. Moć zemlje!
300
— Moglo bi to da bude. Ona je onda ipak začarana, dragi doktore!
— To ne vjerujem, ali jest posrijedi neka sila koja drži Veru na selu i uz te seljake.
— Ja, dragi Ivo, ništa ne krivim tebe — progovori Edo — ja sam sada umiren. Sve sam
pokušao da Vera ostavi selo, ali mi na žalost nije uspjelo. Više joj ne mogu dati od samoga
sebe.
— Čula sam sve, dragi doktore, ali ta moja nesretna sestra odbija sve to. Ah Vera, Vera, kako
ću se ja vratiti našoj mami.
— Ne zdvajaj, Jelo, još može sve dobro biti, ovaj put nisi uspjela ni ti ni Edo. Vera je još
mlada, ona će sada mnogo misliti na sve što je od vas čula. Moramo biti strpljivi.
— Ja ni u što više ne vjerujem. Da vi znate kako sam bila sretna kad je tata dopustio da
smijem pozvati Veru. S kakovim sam uvjerenjem došla ovamo na Kremenicu, to ne mogu niti
opisati, ja sam mislila da će Vera plakati i plačući mi zahvaljivati što sam je došla zvati. Kako
sam se u tome gorko prevarila.
— Ja sam također mislio da ću naći drugu Veru, i ja sam se milostiva gospođo jako
razočarao. Mislio sam da ću usrećiti Veru, da ću naći moju izgubljenu sreću. Meni je sada
propalo sve. Uvjerio sam se da neću nikada više moći naći svoju izgubljenu sreću.
— Dragi dobri doktore Edo! Kada sam razabrala što ste govorili Veri, moje je srce treperilo
od veselja, ja sam već gledala u duhu sretnu svoju dragu sestru. Ali kada sam čula što to sve
Vera počinje nabrajati, mene je hvatala čas zima, a čas vrućina, nisam vjerovala svojim
ušima. Ja sam se tako zaprepastila, da nisam smogla niti jedne riječi da Veri nešto kažem.
301— Dosta je sada, Jelo, o svemu tome, to se više promijeniti ne može, ti najbolje poznaš
svoju sestru.
— Poznam je, dragi Ivo, poznam.
— Ja se, Jelo, sutra ujutro vraćam u Zagreb, sa mnom će i Edo, a ti još pokušaj sve što možeš
i znaš, naša nazočnost mogla bi ti još više smetati.
— Znam ja već unaprijed da je sve uzalud. Još ću jednom zamoliti Veru da dođe do mene, ali
je više nagovarati neću. Svi mi poznamo Veru, ona ne mijenja svoje odluke.
— Pravo kažete, milostiva gospođo, Vera bi prije mogla i umrijeti, ali riječ će svoju održati.
— Bila je uvijek takva, dragi doktore, ali da nije prihvatila vašu ponudu, to nikada neću
shvatiti. Sve uvrede i poniženja zaboraviti i preko svega prijeći, nuditi joj sreću i novi ljepši
život, strašno je da je to odbila.
Svi su načas ušutili i svatko se je bavio svojim mislima. Doktor Pušić uzdahne te će kao za
sebe:
— Priznala mi je barem nešto. Rekla mi je nekoliko puta: Dobri, plemeniti Edo, Vera,
Vera, srećo moga života.
Jela dođe do doktora Pušića, položi mu ruku na rame, pogleda ga značajno u oči te ga upita:
— Odgovorite mi, doktore, po istini na moje pitanje.
— Kako bih drugačije.
— Vjerujete li vi da je na Veru djelovala zemlja?
— Sada sam u to uvjeren, milostiva gospođo.
— Vi, doktore uistinu vjerujete?
— Vjerujem, vjerujem, zemlja ima svoju moć.
Na Jelu je to silno djelovalo, nije više ništa govorila već se uz tihi pozdrav povukla u svoju
sobu.
302
Bilo je već kasno kada se Vera povratila kući. Došla je u svoju komoricu i zapalila svijetlo.
Prva briga bilo joj jo dijete. Nagne se preko svoje svekrve te pomiluje nježno dijete po glavi, a
preko usana prođe joj tihi šapat:
— Radije bez njega, ali uzimam vas i s njime. Ne, srce moje milo, ne da tebe majka tvoja
nikome na svijetu.
— Dugo si ostala, Vera — javi se svekrva.
— Ja sam mislila, da vi spavate mama?
— Ležim uz dijete, pak mislim i mislim i nigde nis zaustavila misli.
— Na što vi mislite, mama?
— Mislim Vera na tvoj mladi život i mislim na život ovoga nedužnog anđela. Premišljavam,
kak bu on živil ako ti Vera prejdeš.
Jana Krnečićeva je ustala i naslonila se na rub kreveta, a Vera je stajala pred njom. Čulo se
pravilno disanje maloga Božidara, a svijeća je treperila na stoliću. Vera pogleda svoju svekrvu
te joj tiho reče:
— Ja sam rekla mojima da ću ostati ovdje uz svoje dijete.
Jana Krnečićeva naglo su odmaknu od kreveta i progovori plačućim glasom:
— Vera, mila Vera, kaj ti to ipak ne bu preteško. Mlada si, premlada, milo dijete moje.
— Ne bude mama, ništa se vi ne bojte!
— Ja bum Vera, navek uz tebe, sada bum molila Boga, da mi podijeli veliku starost. Živiti bi
dugo štela, a to najviše za tebe i tvoje dijete.
— Hvala vam, mama.
— Kaj bi ti meni falila, mila draga mučenice moja, daj da te zagrlim.
Vera je pustila da je svekrva grli i ljubi; to je neizmjerno godilo njezinoj duši.
303 Sada, mila moja, hodi na počinak, niš ne misli nego j tak mirno kak i tvoj sinek. - I loću
mama, hoću, pokušat ću da ni na što ne mi-
slim.
XXVII
Sutradan su Ivo i dr Pušić otputovali iz Kremenice. Jela ih je ispratila do puta te je obećala da
će javiti ako bi slučajno Vera promijenila svoju odluku.
— Tebe dragi Ivo, molim, pripravi majku, reci joj sve, kako smo nagovarali Veru. Napose te
molim, ispričaj roditeljima plemenitost gospodina doktora.
— Nikako ne želim da me smatra plemenitim. Ja bih bio samo neizrecivo sretan da je Vera
pristala na moju ponudu.
Obojica su sjedili u kočiji te kada su kola okretala prema postaji, dr Pušić je gledao nadesno
od dvorca, prema kući Verinoj.
Jela je ostala sa djecom u dvorištu dvorca te je i ona svaki čas pogledavala hoće li se skoro
pojaviti Vera.
Nekoliko puta slala je Jela slugu Miška do Vere sa porukom da dođe Vera sa svojim sinom.
— Reci, Miško, sestri, da ću doći u srijedu, prije ne mogu, reci joj da je jesen, a ujesen su
pune ruke posla.
— Baš je vama sila delati, presvijetla .. .
— Miško, Miško, još se nisi naučio! Otiđi kući i reci sestri moju poruku.
— Idem, već idem Krneeićka, bum obavil, kak vi ve-Ii to.
Miško je odlazio i nekako srdito gledao Veru kako tišti zelje za kiseljenje. Sam je sobom
govorio:
104
— Baš je to njoj sila, zoveju ju nazad i neće, pak neće da ide na dobro. Čudna je navek bila, a
sad je pak bedasta.
Kada je Vera obećala, tako je i došla Jeli u posjete sa svojim sinom. Kada je Vera skrenula u
dvorište dvorca, sva je posluga došla da je pozdravi, jer su bili uvjereni da je došla te da će
ostati u dvorcu.
Vera je svima odzdravljala, išla je polagano i posvećivala je svu pažnju svome Božidaru koji
je uz nju koracao.
Iz dvora je izišla Jela te upravo trčući pošla u susret Veri.
— Kako se radujem, Vera, što te opet vidim, ja ti to ne mogu iskazati.
Jela je cjelivala i grlila Veru kao da je nije bog zna kako dugo vidjela. Zatim se obrati djetetu,
pridigne ga na ruku i počne ga ljubiti i privijati k sebi, tepajući mu:
— Daj, dođi k teti, dođi, da te vidim sasma iz bliza. Zbog tebe, čuješ li, zbog tebe neće tvoja
mama da se vrati k nama. Znaš li ti, za tebe će tvoja mama pregorjeli majku, oca, sestru i naš
lijepi gospodski dom.
— Zar nije zlatan moj sin, Jelo?
— Divno je dijete, moram ti priznati, Vera.
Došla su i Jelina djeca sa svojom odgojiteljicom. Starija djevojčica došla je pozdraviti Veru i
Božidara, ali se mali Božek zaklonio za majčino krilo, te je samo motrio svoju sestričnu kako
bi se željela s njime igrati.
Vera je ostala do večeri kod Jele, bila je raspoložena, a osobito je bio veseo njezin sinčić,
kome je odgojiteljica Jeline djece poklanjala veliku pažnju. Jela nije niti pokušavala
nagovoriti Veru da promijeni svoju odluku, ali se još uvijek nadala da će se Vera možda ipak
odlučiti da ostavi selo. Bilo joj je vrlo žao kada se Vera počela spremati na odlazak kući.
20 Moć zemlje
305— Vera draga, ja sam mislila da ćeš noćiti u dvorcu.
— Nemoj Jelo, ne mogu, doma nisam ništa rekla, a kuća mi je par časaka udaljena. Ne mogu,
a niti neću, ja sam seljanka a moj sin seljačić.
— Prestani s time, draga moja.
— Samo ti ozbiljno kažem Jelo! Znaš ti našega tatu, kao da ga sada pred sobom vidim, on će
me najviše osuđivati.
— Vera, Vera, da ti znaš kako on tebe voli.
— Ne vjerujem, Jelo, da je to ljubav, ne, nije. Da je on došao po mene odmah nakon moje
nesreće, to bi bila prava ljubav.
— Znala si, Vero, kako je bio povrijeđen i osramoćen tvojom udajom. Ti, njegova Vera!
— Možda ga shvaćam, ali mu ne odobravam. Ja sam doduše povrijedila njegovu plemićku
taštinu, ali u mojoj nesreći morao mi je to oprostiti.
— Sve je prošlo Vera, više se ne može vratiti, ti si sve zaboravila za volju svoje ljubavi.
— Ja sam, Jelo, samo sve pregorjela, ali zaboravila vas nisam, a još manje prezrela kao vi
mene.
— Vera, kako to govoriš! Naša majka, pa ja, kako možeš misliti da smo te mi prezrele?
— Sjećam se ja, Jelo, vrlo dobro, kako ste nekoliko dana poslije moje udaje projurili pokraj
mene u kočiji.
— Nismo smjeli radi tate, draga.
— Neka, Jelo, neka, onda sam ja bila sretna uz moga Juru.
— Možda bi opet bila sretna, draga moja jedina sestro.
— Nikada više nema moje sreće, draga Jelo. Bilo bi mi ljepše i lakše, ali vidiš li ono moje
sve na svijetu najmilije. Pogledaj ga, Jelo, kako se je sprijateljio s tvojom
306
djecom? On mi je, Jelo, sve blago ovoga svijeta, vidiš ovo dijete, obučeno kao i ja u obično
bijelo seljačko platno.
Vera uzme svoje dijete, privine ga k sebi te ga poče ljubiti po licu i kosi i tepati mu
najnježnije riječi.
— Priznajem ti, Vera, ti si velika u svojoj ljubavi kao žena, a ostala si i kao majka.
— Moja ljubav za moga Juru nema svršetka, a na svoga sina, uz materinski nagon, nastojim
prenijeti svu nježnost neumrle svoje ljubavi.
— Ja ti, Vera, ne mogu ništa dokazati jer me uvijek pobijaš, jedino ti mogu reći da ću ja, a
osobito majka naša, mnogo trpjeti radi tebe.
— Pozdravi, Jelo, majku i reci joj da sam radi ovoga, radi svoga dragog sina, odlučila ostati
ovdje.
Jela je počela plakati te se sa suzama u očima rastala od Vere.
Drugi dan oko podne otputovala je Jela s djecom i pratnjom iz Kremenice natrag u Zagreb.
Bila je tužna i zamišljena, vidjelo joj se na licu da trpi. Na pitanja djece i posluge odgovarala
je samo s »da« ili »ne«.
Kada ju je odgojiteljica djece upitala zašto se tako naglo vraćaju iz Kremenice u Zagreb:
— Vi ste rekli, milostiva gospođo, da ćemo cijelu jesen provesti na ladanju — odgovorila je:
— Ja sam mislila da će tako biti, ali moja je sestra sve pokvarila.
— Otmena je vaša sestra makar je obučena u seljačko ruho.
— Lijepo vas molim, draga gospodična, nemojte mi ništa govoriti, ja sam izvan sebe.
— Vidim to na vama, milostiva gospođo.
Kočija je pojurila put postaje, a Jela je gledala neće li ugledati Veru.
307Još istu večer sastala se u Zagrebu s roditeljima. Čim je došla u njihov stan, majka joj je
došla u susret, ništa nije rekla već je počela gorko plakati i dozivati Veru.
Presvijetli Jurie stajao je po strani, ruke je držao na leđima, glavom je klimao, nekoliko puta
se okrenuo od žene i kćerke, promrsio je kroz zube par puta neku kletvu, gledao je još neko
vrijeme ženu i kćerku, a zatim se povukao u svoju sobu.
Presvijetla Jurićka plakala je s Jelom dosta dugo, a nakon toga upute se da nađu presvijetloga.
Još s vratiju plačljivim glasom bolno zavapi presvijetla Jurićka:
— Matija, dragi Matija, što ćemo raditi, ona neće da ostavi selo, Vera, Vera, nesretno naše
dijete.
— Ja sam već dugo nacistu, nemam nego samo jednu kćerku, ali sam popustio tebi za ljubav.
Sada ona za nas oboje više ne postoji.
— To ti govoriš Matija, ali srce tvoje ćuti drugačije. Bože moj, Bože, osjećam, da ću ostati
cijelog života svoga nesretna majka.
—• Eva, ne tuži se, ja sam popustio, pogazio dostojanstvo kada sam dopustio Jeli da dovede
onu nesretnicu. Ja je sada ne prezirem, već i mrzim. Ona neće da ostavi selo, neće da odvede
dijete da ne bi povrijedila one seljake. To kaže moja kćerka, krv moje plemenite krvi. Ne, nije
ona naša kći, ona je izrod i nije dostojna da mi dođe pred oči.
— Priznajem ti dragi Matija, mnogo toga imaš pravo, ali ja sam je rodila.
— Dosta o njoj i previše. Ako me nećete sasma ubiti, onda prestanite spominjati njeno ime
preda mnom.
Presvijetla se Jurićka povukla s Jelom u mali salon. Kada su se našle same u salonu i
presvijetla se malo umirila, počela je ispitivati Jelu:
— Reci mi, Jelo, ali po istini, je li Vera jako mršava.
308
— Dosta je slaba, majko, ali baš jako mršava nije.
— Da li je mene često spominjala?
— Žalila se na vas i na sve nas kako smo je mogli zaboraviti u njezinoj velikoj nesreći.
— Onda ga je ona istinski ljubila.
— Ona ga je, majko, ljubila, a i sada ga mrtvoga ljubi, ja sam to primijetila. Kada o njemu
govori, iz očiju joj odsijeva blaženstvo.
— A dijete joj je divno kažeš?
— Ne mogu ga opisati, majko. Lijepo, zdravo, bijelo i rumeno, oči kao trnine, a kosa svijetla
i kovrčasta.
— A ona je obučena u teško žalobno ruho, bez ukrasa i nakita.
— Bijela rubača, crne cipele i crni rubac, pojas nosi crni s trakovima kojima veže zastor. I
oni su crni.
— Siroče moje drago, kako ti to podnašaš.
— Rekla mi je, majko, da će sve podnijeti kada je mogla podnijeti strašnu smrt svoga Jure.
— Bože moj, ona moja Vera, ona nekada ponosna Vera, pa da ju je tako promijenila
seljakova ljubav. Je li još uvijek lijepa?
— Lijepa je, majko, i otmjena, prava naša Vera. Seljačko ruho samo ju je uozbiljilo. Veselja
je s njena lica nestalo, već se usjekla neka bolna crta. Ona se, majko, ne osjeća nesretnom,
kako sam vam rekla, ona smatra najvećom nesrećom smrt svoga Jure.
— Mlada je ona, Jelo, tek joj je dvadeset i tri godine.
— Znam, majko, i shvaćam vas. Ali ona je odbila ponudu dra Pušića: »Ostat ću ovdje uz
svoje dijete i svoju mrtvu ljubav.«
— Nesretno moje dijete, zašto je sudbina tako okrutna prema tebi.
— Pustite je, majko, još neko vrijeme, njezina je Iju-
309bav bila silna, ali ja vjerujem da je očarana, kako Vera naglašuje, snagom zemlje.
Bog zna kako dugo bi još ispitivala presvijetla svoju kćerku Jelu, da nije po njih poslao
presvijetli Jurić jer je došao Ivo s djecom.
XXVIII
Vrijeme je išlo svojim tokom, prošla je jesen, došla je duga zima, onda svima drago proljeće.
Vera je radila koliko je mogla seoske poslove, najradije je išla u šumu po drva, u jesen je
vozila sijeno sa livade, kukuruz iz polja, mošt iz gorice. Svekrva i svekar su je štedjeli što se
najviše moglo, ali Vera sama nije željela da bude bez posla.
Često su je ljudi susretali kako tjera volove, lijepa mlada snašica i mirno sjedi u običnim
seljačkim kolima, u krilu joj sjedi dijete, jednom rukom privila ga k sebi, a drugom drži bič i
upravlja volovima. Često nešto govori djetetu, onda se okrene na volove, zamahne bičem i
već prema potrebi zaviče »štis ili ajs, voleki«. Tko ju je prepoznao, samo je od čuda mahao
glavom. Ta nekada gorda i ponosna Vera koja je divljim kasom tjerala četveropreg, a sada
mirno i sabrano tjera seljačke volove.
Čudili se ljudi da žena tjera volove ili konje, a naročito žena.
Gotovo svaki dan išla je na groblje, na grob svoga Jure. Grob je bio uvijek lijepo uređen, a
kitila ga je makar i poljskim cvijećem. Mali Božidar je lijepo napredovao, bio je još uvijek
jedinac u velikoj i bogatoj zadruzi Krenečić.
310
Briga za grob svoga Jure i kakova će biti budućnost njenog dijeteta, to je bilo jedino što je
zaokupljalo Veru. Radila je seoski posao i sav kućni, bavila se i košenjem, ali to joj je uvijek
branio svekar, a naročito svekrva. Boži-dara su svi voljeli jer je bio ne samo lijep već i umiljat
dječarac. Njegove gaćice i rubača bile su uvijek čiste, on je naučio paziti na svoje odijelo, a
napose je bdila nad njima njegova majka. Često su joj govorile susjede:
— Kaj ga presvlačite toliko, vidite našu decu kak su zamazana, pa ipak rasteju kak i vaš
Božidar.
Vera se je samo smiješila na takove primjedbe, ali nije propuštala da drži u redu svoga
jedinca. Naučila se je već tkati platno, šivala je svoje rubače, a osobito se veselila kada je
imala puno gaća i rubača za svoga jedinca.
Vera se je svuda ponosila sa svojim Božidarom i svakom ga je pokazivala kao svoje najveće
blago.
Kad su se vraćali s upisa za školu, upita mali Božidar:
— Mama! Zakaj mene deca zoveju gospodski?
Vera se je na taj upit malo trgla, ali smiješeći se odgovori:
— To je sinko zbog toga što sam ja gospodskoga roda.
— Ja, mama, neću da me zoveju: gospodski.
— Nećeju sinko ne, pa ti i nisi gospodski, tvoj otac bio je seljak a i majka je tvoja seljanka.
— Bum ja to deci rekal. Ja sam se bojal da to ni kakav špot.
— Nije, nije srce moje milo.
Božidar Krnečić bio je prvi đak u školi, sve je on već znao što se učilo. Vera je svršila više
škole pa je sama podučavala svoga jedinca.
Život je tekao dalje svojim tokom, pa tako i u zadruzi Krnečić, svi su radili svoj posao i
poštivali se kako se pristoji. Više puta znala je reći Mara svome mužu:
311— Opet danas ni ćaća dal da nevesta Vera nosi sama objed u goru težakima.
— Pa kaj ti je to krivo Mare?
— Nije mi krivo, samo mi je žal, mene nigdar ne po-žaliju i ne braniju mi teško delati. Vidim
ja, rajše imaju gospoju, nju čuvaju mama i ćaća.
— Nemoj Mare, ona je bila gospoja, pak ni navčena kak ti, a onda ima ona i brigu oko deteta,
pak se i tu malo pregleda.
— A joj mene, gdo bi rajše dete od mene, ali proti božje bolje se ne more.
— Znamo to, Mare, znamo, pak fala Bogu. Pusti to za nevestu, vidiš da je dobra, nek dela kaj
će, za nas bu šega dost ak nam Bog ne bu dal dece.
Nakon takve muževe opomene, Mara se uvijek smirila, ali u duši je ostala sjenka zavisti
prema Veri.
Mara je znala tko je i što je bila Vera, osjećala je blagostanje u kući poslije Verine udaje,
shvaćala je njezinu nesreću što je mlada ostala udovica, ali nije mogla sakriti svoju zavist što
Vera ima sina.
Često se tužila svojoj sestri Franci, koja se udala u susjedno selo i imala šestero djece.
— Lahko tebi mila sestrice, ti se ne moraš bojati u starosti, tebe bu imal gdo' u bolesti
nadvoriti, a kad umreš svecu zapaliti. Ja sam panj ki se pohituje sim i tam.
— Muči, Mare, muči, kaj se već sad tužiš, još si mlada, Bog te more obdariti s petero
šestero dece, onda bus imala dost brige, kaj je imam i ja.
— Uslišal te France, Otac nebeski i čul tvoje reci. Škola je svršila, mali Božidar veselo dotrči
starom ćaći
te radosno zaviče još s puta:
—- Stari ćaća, stara mama, ej gde ste. Treći razred ki je najteži, ja sam sa odlikom svršil. Gde
je moja mama?
312
— Hodi sinko, hodi stari mami, bum ti dala lončić kiseloga mlijeka, onda hodi pred mamu,
ona pere tvoje ru-bače na potoku.
Veselo je došao na potok do svoje majke mali Božidar. Vera se veselila uspjeha svoga sina,
ali ga nije pomno slušala kako bi ga inače.
Za Krnečićevu kuću pere uvijek više peračica, a prala je s Verom i njezina nevjesta Mara.
Korito stoji u plitkoj vodi, naslonjeno peračici na struk i koljena, a peračica umače rublje u
vodu i udara njime u korito. Daleko se čuju peračice, osobito ako je rublje novo i tvrdo. Prala
je i Mara, starija snaha Krnečićeva, ali najedanput joj pozli i ona prestane prati. Žene se okupe
oko nje, došla je iskusna Bara Smokova, pogleda Maru, okrenula se odmah od nje, pogleda
okolo, udarila dva tri puta dlanovima te kao za sebe progovorila:
— Je, je, me žene, Bog moj mili. Ježuš Marija, nakon tuliko let.
Sve su razumjele da je Mara Krnečićeva u blagoslovljenom stanju. Sretna i vesela bila je
Mara, a Vera je bila sva izvan sebe. Baš je u to vrijeme došao Božidar javiti da je dobro
prošao u školi. Vera zagrli dijete, stisne ga k sebi te mu sva izvan sebe kaže:
— Dobro je, dobro, milo moje, samo uči, dobro uči, da ne osramotiš pred gospodičnom
učiteljicom svoju majku.
— Niš se vi mama ne bojte kad sam treći, bum i četvrti svršil.
Vera nije ništa rekla, već se zanese u misli. Nije više slušala djeteta što govori, već se je
zanijela mislima u njegovu budućnost.
— Ja idem mama pred stričeka, vi mi tak i tak niš ne odgovarate, a š njim se bum vozil.
313Još prije nego je mogla Vera reći djetetu, on otrči pred strica koji je otišao u šumu po
lišće.
Vera je bdjela više nad Marom nego njezina majka, veselila se njezinoj sreći i teško je
očekivala dan poroda.
Više puta je rekla svojoj svekrvi:
— Samo daj Bože, da bude zdravo i sretno.
—■ Bude Vera bude, ako Bog da, niš zato, kaj je malo u leta zašla, ali zdrava je, se bu dobro,
dal bu Bog.
Znala je Jana Krnečićka zašto njezina snaha Vera toliko bdije nad trudnoćom Marinom, ali
nije nikome rekla, pa ni samoj Veri, da ju je razumjela. Pomilovala je Veru po licu sa svojom
žuljavom izrađenom rukom, duboko je uzdahnula i kao za sebe rekla:
— Tužna, tužna mladost tvoja.
— Ne, mama ne. Je li već došao Božidar kući?
— Ne znam dijete, hodi ga poišći.
Kao da ništa nije bilo, poslala je Veru da traži sina, a znala je da ga nema još kući.
Opet se je nakon toliko godina pročuo u zadruzi Krne-čića plač djeteta. Stari je Joža sjedio sa
sinom Dragutinom u velikoj hiži. Ružili su kukuruz. Vrata se otvore, Jana Krnečić pogleda
obadvojicu, oni u strahu podignu na nju oči, a ona će mirno:
— Samo mir, niti prigovora niti veselja, zdravo je fala Bogu, makar je kćer.
Ona zatvori vrata i otiđe za poslom, a oni nastave dalje ruženjem kukuruza bez riječi. Neko su
vrijeme sjedili, onda se digne stari Joža Krnečić te će kao za sebe a ne kao da to ide za sina.
— Božja je volja da je cura! Njegova bu odredba da bude i sin.
Ostavi sina u kući a sam otiđe u štalu da prigleda da li jedu volovi.
314
Mala je Barica dobro napredovala. Vera ju je često uzimala u naručaj i nosila je svekru.
— Gledajte ćaća, kak vam je jaka, velika unuka.
— Fala Bogu, fala Bogu trebamo mi pastirica, a bez cura ni niš.
Jedne nedjelje poslije podne nađe Vera svoga svekra kako se muči da složi račune. Počeo je
sakupljati vino i dalje ga preprodavati.
— Što se mučite ćaća, ja ću vam rado pomoći.
— Zakaj bi ti, dijete, bum već sam nadošal gde sam se zabunil.
—• Ja bih baš rado da mi dozvolite.
—• Baš kad ćeš, nek ti bude, da ne bi mislila da kaj tajim pred tobom.
Začas je uredila Vera račune na zadovoljstvo svoga svekra.
— Ćaća!
— Oj, Vere!
— Ja bih željela malo govoriti s vama.
— Rad ja, ćerko, s tobom divanim.
— Ja ne znam, kako bih počela da me lakše razumijete.
— Počni, dijete, sa kega god kraja oćeš, ja te bum razmel.
—■ Vi ćaća, vidite, naš bu Božidar skoro svršio četvrti razred pučke škole.
—■ To, ćerko, znam!
—■ Što da vam govorim, vi sami znadete da nikada nisam poslije onoga govorila s vama za
moje dijete, ali sada ćaća dao je Bog našoj zadruzi još jedno dijete.
— Jest, fala mu i slava budi, dal je, ali je dete žensko. Vera je problijedila, ali upita ipak
svekra:
— Zar to nije svejedno, ćaća?
315— Ne, Vera, samo promisli. Žensko dete udaje se i ljubi zadrugu, svoje ime, raznese se
kak da ga nikada ni niti bilo.
— Onda moj sin nije još slobodan?
— Nije Vera, ne može biti, jer njega ne da zadruga djedova njegovih, njega ne da zemlja oca
njegovoga.
— Ćaća, vama ću reći, mene je nešto počelo uznemirivati, nešto me buni, nešto mi govori.
Ćaća, ja čujem neki glas.
— Vera, Vera, pogledaj život svoj.
— Ćaća, ja sam još mlada.
— Ceri mila, tužno je meni, još mi je teže nad tobom bilo u cvijetu tvoje mladosti, tužno
gledam kako polagano veneš, polagano, Vera, ali veneš. Žalim te, dijete, rekao sam da ti imaš
pravu na sreću kao niti jedan stvor na zemlji.
— Ja ne žudim za srećom, ćaća, ja živim za pokojnu svoju ljubav i za svoje dijete, pa baš
tome djetetu želim sreću. Strpljivo sam čekala, ali sada me nešto goni i moram odlučiti za
njegovo dobro. Ja bih rado da ga školujem, bit će mu lakše i ljepše.
— Dobro si rekla, Vera, bit će mu lakše, a je li će mu biti lepše, to bog zna.
— Bit će mu, ćaća, ja poznam jedno i drugo, već sam skoro dvanaest godina seljanka. Bit će
mu lakše. Ja još i danas pamtim vaše riječi, ćaća. »Ako se ne ljubi zemlja, gorak je njezin
kruh.«
— Pa gdo ti veli da tvoj sin neće ljubiti zemlju?
— Kada svrši školu neka poslije odluči hoće li natrag na zemlju.
— Ne, Vera, to nemoj napraviti. Mi imamo dost školanih ljudi iz našeg sela, pak daj mi Vera
jednoga pokaži, koji se je vmul na zemlju u svoje selo da tu zemlju s lju-
316
bavlju i školanim znanjem opet prigrne. Škole su, Vera, korisne i potrebne, ali naše škole prvo
koljeno izopače, one, na žalost, ne naučavaju seljačku djecu da ljube selo i zemlju.
— Nemojte, ćaća, tako, školovani ljudi uče nas kako se ljubi zemlja, u kojoj smo rođeni.
—■ Miješaš ti, Vera, domovinu i zemlju. Nikada školovani gospodin ne može seljaka učiti
kako mora ljubiti zemlju.
— Ja, ćaća, ljubim zemlju.
—■ Ti si, Vera, za ljubav našega pokojnoga Jure zavoljela zemlju, pa je moć zemlje zavladala
tobom.
— Moj će sin ljubiti zemlju, ja ću ga kao bivša plem-kinja, a sada seljanka, naučiti na to.
— Bog govori iz tebe, Vera, ali samo još pričekaj, niš ne bu prekasno za visoke škole. Neka
dijete ide u ope-tovnu, pričekajmo, Vera, vidiš da je Bog blagoslovil Marino krilo.
Vera je ostavila svoga svekra i nije mu ništa rekla što je odlučila.
Škola je bila pri završetku, Vera je znala da Božidar izvrsno uči, a ona ga je uvijek nadzirala u
učenju.
Na svršetku godine izvadila je Vera školsku svjedodžbu četvrtoga razreda, spremila ju je i
počela razmišljati što da učini sa djetetom.
Odlučila je da svoje dijete ostavi zemlji i zadruzi, ali u kasnijim godinama stvorila je
zaključak da će ga ipak dati školovati, a poslije, ako želi, neka se vrati na zemlju. Lakše i
ljepše biti će njoj uz njega naobraženoga, shvatit će lakše njezin položaj kao majke seljanke, a
nekadašnje plemkinje.
Školski praznici primicali su se kraju.
Mali Božidar prihvaćao se svega seoskoga posla koji
317može raditi jedanaestogodišnje dijete. Veselio se košnji, kopanju, a najviše je volio tjerati
konje.
Dan je prolazio za danom, a Vera odluči da će dijete odvesti i upisati u školu. Nije nikomu
spominjala svoje odluke.
Kako je namjeravala neko vrijeme ostati u Karlovcu sa sinom, odluči da će posjetiti grob
Jurin. Vera i Božidar upute se na groblje. Vera se molila na grobu te je rekla sinu da i on moli.
Kada su se vraćali s groblja, zamoli Božidar majku da se navrate u goricu zobati grožđe.
— Dojdite, mama, ja vas bum prepeljal, ja znam za rane trse, hote mama bumo natrgali
grožđa i za staru mamu.
Vera popusti djetetu te se upute u vinograde. Put ih je vodio kraj kapelice Svetoga Ivana. Vera
se snuždila i ražalostila.
— Zakaj vi, mama mučite, niste više veseli kak ste bili?
— Sjetila sam se, sinko, tvoga ćaće, ovdje vidiš pri Sv. Ivanu mi smo se dokončali da ćemo
se uzeti.
— Kaj ne, mama, moj ćaća je bil lep i jak čovjek?
— Lijep, lijep, sinko mili, a jak kao div, dobar kao jagnje, a glas je imao kao da kroz frulu
govori. Sličiš mu, sinko, mnogo, glas ti je već sada mio, lice ti je lijepo kao njegovo, tamna ti
je kosa, samo su ti oči modre kao moje.
-— A usne, a zube, od koga imam to?
— Zubi, lijepi tvoji zubi, to imaš također od oca.
Išli su dalje u vinograde. Prolazili su kraj vinograda Verinoga oca.
Upravitelj je zapovijedao ljudima, koji su redili burad u klijeti. Kada je Vera prolazila sa
svojim sinom, svi su je pozdravili, a upravitelj izađe pred nju te je upita:
318
— Smijem li vas čime ponuditi, presvijetla gospa Kr-nečićka?
— Hvala vam gospodin upravitelj, ali jer nisam presvijetla, otklanjam vaš poziv.
Mali je Božidar pogledavao čas majku, čas upravitelja. Kada su se malo odmakli, upita Veru:
— Mama! Je li to istina, veliju da je taj veliki his i puno trsa od mega drugoga staroga ćaće,
onoga gospona?
— Tko ti je to srce moje, rekao?
— Rekal mi je striče Drago, ali je rekal da ti to ne povedam.
— Je, istina je to, sve je to od moga oca.
— Je, mama, kak je on bogat, kaj smo mi proti njemu, a nas držiju tak bogate.
—■ Evo vidiš, na ovom brijegu je naš his. —■ Znam ja mama, znam, tam je dobra plemenka.
Išli su nekoliko koraka bez riječi, zatim se dječak opet javi pitanjem:
— Mama!
— Što je srce moje?
—■ Zakaj, stari ćaća neće dojti sim? —■ Ti to znaš, pa zašto me pitaš? —■ Ja bi htel čuti od
vas.
— Rasrdio se jako na mene što sam uzela tvoga oca!
— A onda mama, a onda?
—■ Onda se je sasma rasrdio na mene kada se nisam htjela vratiti natrag na dvor poslije smrti
tvoga oca.
— A onda mama?
— Od onda on neće da dojde na dvorac Kremenicu.
— Onda ste vi mama vušli iz dvora za megu ćaću?
— Nisam baš vušla, već sam odlučila da ću ga uzeti za muža i tako sam ja danas tvoja mama
seljanka.
— Ja vas mama imam jako, jako rad.
319■-- Imaj me, imaj milo moje, mama to i treba. Uto su došli do svoga vinograda.
— Mama! Oj mama, kaj ne čujete? —• Čujem te sinko, čujem.
— Sad vam bum trse od plemenke pokazal.
— Ne da mi se tražiti trse, ti meni donesi grožđe, ja sam umorna.
Vera je sjela u hladovinu, a mali Božidar neprestano u vinogradu. Začas se vrati vičući:
— Pogledajte mama, kakvi su lepi grozdi, a slatki su kak slatki med. Znate mama, šest trsov
je takvih, si su puni kak da su nametani. Stari ćaća je navek sam obvezuje. Znate li kak je
zove?
— Ne znam, sinko.
— Pogodite, mama.
— Možda plemenšina, traminac, kraljevac.
— Kaj bi je tak zval. Stari ćaća je zove Jurini trsi, a moj ćaća je zval Verini trsi.
Vera se lecne na to naivno dječje pričanje kada je spomenuo oca.
— Zašto ih tako zovu?
— Kaj se delate mama kak da ne znate.
Dijete se približi majci te je zagrli slobodnom rukom, a u drugoj je držao na pola ozobani
grozd.
— Kaj me vi navajate. Ja da znam, a vi da ne znate. Vera se sva raznježila od draganja
djetetova pa su joj
se pojavile suze.
— Kaj sam vam ja, mama, kaj na žal napravil?
— Nisi, nisi srce moje drago.
— Mama, one trse je moj ćaća samo za vas ce-pil: Stari ćaća veli da je rekal: »Ovo su
Verini trsi.« Stari ćaća veli: »Kad on ni siromak doživil da bi rodili, onda sam je ja prozval
Jurini trsi.« Dobar je stari naš ćaća, on
320
je meni uvijek nosil tog finog grožđa, ali mi nije nikada govoril tko ga je sadil.
Božidar sjedne kraj majke, zobljući grožđe i počne pričati:
— Sad se ja točno vramam kad mi je stari ćaća to pripovedal o tem trsim. Glas mu je drhtal, a
kad je rekel »ni siromaik doživil da bi rodili« onda si je sa rukavom oči obrisal. Ja imam rad,
mama, staroga ćaću.
— Daj mami svojoj pokaži sve te trse.
— A vidite, sad ćete ji gledati.
— Oću, srce moje, oću, sveti su to meni trsi, koje je tvoj ćaća za mene sadio.
Vera je bila tronuta pa je to djelovalo i na dijete. —• Pričaj, pričaj srce majci, budi veseo.
— Ne morem mama, ne morem, kad vi se plačete, kak bum ja vesel.
Išli su šutke vinogradom. Na najljepšem mjestu, na uzvisini redali su se Verini trsi.
—• Jen, dva, tri, četiri, pet, šest. Evo mama, to je vaše i pokojnog ćaće trsje. Oni su stariji, nek
ja. Kaj ne mama?
Odgovora nije dobio, jer se Vera zanijela u svoju mladost i svoju sreću. Suza je suzu tjerala
niz lijepo Verino lice. Dijete je nije bunilo, već je sjelo pod oveći trs. Božidar je držao grozd u
ruci, rijetko je metao zrna u usta, lagano je grizao grožđe sa strahom da ne uznemiri svoje
majke, koju je svaki čas ispod oka pogledavao kako plače.
Mir i tišina bijahu svuda oko njih. Najljepši predio vinograda, trsje puno grožđa u svim
bojama, kraj toga stoji mlada seljanka i plače od sreće, što je bog dao obilan rod, a lijepo
dijete drži grozd i jede zbunjeno, ne znajući zašto plače njegova mati.
—■ Zašto si, Bože, bio tako okrutan, zašto mu nisi dao dočekati ploda?
2r Moć zemlje
321
"■mm— Mama! Mama! Kaj vam je, kemu to divanite. Mene je strah.
— Tužim se sinko Bogu svemogućemu što je tatu od nas uzeo.
—■ Mama! Čujete mene. — Bilo mu je sujeno. Dijete zagrli majku te je povuče dalje od
mjesta, gdje su stajali trsi.
— Mama!
— Što je sine?
— Bi li ja bil isto na svetu da ste se vi za kega drugoga udali?
— Ne, sine moj, ne bi, ja te ne bih nikada imala tako miloga, dobroga i tako lijepoga.
Narezali su punu veliku bijelu peču grožđa za domare. Kada je Vera napuštala zemlju,
pogladi nekoliko puta rukom zemlju i očima potraži trse, koje je zasadio Jura.
Vraćajući se kući, Vera se bila tako raznježila, da se pokolebala u sebi:
■— Činim li ja pravo da dijete uzimam toj zemlji. Možda moj svekar ima pravo. Zemlju se
mora ljubiti. Ja tu zemlju uistinu ljubim, a ono trsje obožavam, jer čuva uspomenu moga
dragog Jure. On je to meni u počast posadio, kako je bio plemenit, nije mi se time pohvalio,
čekao je jadan da rodi, onda da mi donese ploda njihovoga. Kako dugo mogu oni još roditi?
Tko će to njegovati, ako sina svoga oduzmem toj zemlji?
U takvim mislima spuštala se Vera sa svojim sinom strmom stazom put sela Kremenice.
— Mama, zakaj mi nejdemo po putu?
— Pokazati ti oću, gdje sam prvi puta susrela tvoga oca. Evo vidiš, sinko, ovdje, put je isti
uzak i neravan, živica kao i da ne raste, a prošlo je već dvanaest godina, Ovdje me je skoro
hitil s konja, evo baš tu.
322
— Je-e-e! Mama, kak vi mene varate, kaj bi vas moj ćaća hitil.
— Je, je, sinko, bila sam onda zločesta, ohola, htjela sam na njega natjerati konja.
— Mama, mama, to vi ne bi bili napravili!
— Možda bi, bila sam ohola, nitko mi nije bio ravan. Ali on je zgrabio konja za uzde tako
jako, da je konj skoro pao.
— E, da mi ga je bilo onda viditi. Kaj ne, mama, vi niste više gizdavi?
—■ Nisam sinko nisam, sve sam ja to odbacila za ljubav tvoga ćaće.
Iz takvog razgovora prekine ih strani glas.
— Kak se vi dva tak divanite kak kakovi starci?
— Vraćamo se iz gorice, ujna Mare.
— Jeste li se nazobali?
■—• Jesmo, jesmo, dajte uzmite, nema svatko ranoga grožđa.
Ujna Mare bila je neki rod Jane Krnečićeve. Dobra žena, ali je htjela sve znati što su u selu
događa pa joj dom baš nije bio uređen kako treba.
— Bum zela, bum jenu češulicu.
— Zemite vujna i dvije, dobro je, moj ga je pokojni ćaća cepil.
—• Neću sinko, neću, nek to mama nosi doma, ima vas dosta doma, bu vas ako bog da i više.
Znaš kaj Vera, malo prvo sam čula da bu Mara opet na postelj došla. Idem ja, idem po travu,
dom mi je sam.
U onom času stvori Vera odluku da neće zasada sina u školu u gimnaziju. Sva sretna i vesela
vratila se kući, puna lijepih uspomena, što je danas proživjela sa svojim sinom.
Vrijeme je prolazilo u radu i iščekivanju. Mali Božidar
323 je u opetovnicu s drugom djecom, a oko kuće je radio mi veseljem svaki seoski posao. U
mjesecu travnju povije Mura dijete, ali na veliku žalost Verinu bila je opet curica. Veru nije
nikome govorila, niti se odavala da je to žalosti. Njezin je Božidar divno napredovao, tome se
ona od srca radovala. Jedini je znao njezine namjere gospodin učitelj, a on ju je i tješio.
— Ništa neće izostati, draga Krnečićka, godinu prije ili kasnije, čim je duže na selu, bolje će
se razviti. Vidite kako vam divno izgleda.
U mjesecu kolovozu opazi Vera opet na svojoj nevjesti da će u krevet.
— Još ću samo ovaj put čekati, onda više ne, to je zadnje vrijeme — tako se Vera sama sebi
zarekla. Pustila je da Božidar ide još jednu godinu u opetovnicu. Učitelj je nastojao da dijete i
za više nauke priprema, ali je Bo-židaru bilo dosadno pa je često prigovarao:
— Kaj me šaljete u opetovnicu, ne bum ja pop da se toliko vučim, za selo ja znam dost.
— Još samo ovu godinu sinko, učenje ti neće škoditi, a onda više nećeš morati ići.
Mirila je na sve načine svoga sina, koji se više zanimao za volove i krave, a naročito za konje,
nego li za školu. Bio je prema majci dobar i umiljat, ali je često izostajao od škole i uvijek za
to nalazio ispriku.
U mjesecu ožujku povije nevjesta Mara treće dijete i to opet djevojčicu. Vera je ipak ostala pri
svojoj odluci, da na početku školske godine upiše sina u karlovačku gimnaziju. U sebi je
razmišljala i stvorila zaključak.
— Ja ću svekru reći da ide samo na četiri godine, onda će se vratiti kući. Na taj ću ga način
predobiti.
Joži Krnečiću dovažao je narod sve više vina da ga otkupi, a sin se njegov tome jako radovao.
324
—■ Ja, ćaća, moram malo gledati da se uputim, vidite da nam je bog dao tri cure, morat ću
skrbiti ruho.
— Dobar je to posal sinko, naši ljudi siromaki, ak dobije i vedro, on sve popije. Ovako mi mu
kupimo kak mošt, pak ima i on koristi, a i nam ostane zarada.
Drago Krnečić naručio je novu burad i pripremao se za jesen, jer je berba pokazivala da će
biti vrlo dobra. Kupili su još jedan par konja i uzeli su za njih slugu. Drago je samo počeo
misliti kako će se još više obogatiti i što više zaslužiti.
Konačno je i svršila škola. U polovici školskih praznika reče Vera svome svekru:
— Ćaća, nemojte mi zamjeriti što vas opet molim. Dajte da upišem Božidara u gimnaziju u
Karlovac. Vidite, tri su djevojčice u zadruzi, a nevjesta Mara je opet u blagoslovljenom
stanju, neka Božidar pokuša.
— Meni je jako žal Vera, ali ja se bojim probanja. No da te ne ražalostim kad si tak čvrsto
nakanila, prosim te čekaj. Još je cijeli mjesec pred nami.
Vera je izvadila svjedodžbu i u potaji je spremala sve potrebno za svoga sina, koji je već čuo
što majka želi. Govorio nije ništa, ali je bio od toga dana sve više zamišljen i nujan.
Bio je navršio već trinaest godina, a izgledao je kao da je star petnaest. Umiljat, miran i uvijek
nasmijan a glas mu je bio pun i zvonak.
Bio je četvrtak, a petkom je u Karlovcu sajam pa u podne kod objeda upita Vera svoga
svekra:
— Ćaća, ja bi jutri rada iti u Karlovac, nekaj bi si kupila, oćete i vi iti sa mnom, ja bih vodila
i maloga da vidim radi stana, prije nego ga upišem.
— Dobro Vera, kak ja ne bi išal s tobom, navek, dok bum mogal.Mama! — oglasi se i
Božidar. Sto je sine? - Kaj i ja idem jutri u Karlovac?
— Ideš dijete i ti s nama. Da li se jako veseliš?
— Veselim se, veselim, mama iti u Karlovac, ali ja se, mama, neću u školu upisati.
Vera je ostala kao okamenjena kada je čula riječi svoga sina. Nije ništa mogla govoriti, samo
je gledala u svojeg jedinca. Svemu bi se prije mogla nadati, ali da njezin sin neće u gimnaziju,
to nije mogla vjerovati. A ipak je jasno rekao da se neće upisati u školu.
— Siriko, ti niti ne znaš, u kakovu te ja školu želim upisati!
■—■ Znam ja, mama, vi ne želite da ja budem svećenik, ali ja neću nikakove škole.
— Sinko, ti se buš premislil, ti ne znaš što govoriš.
— Znam ja, mama, znam, tucite me, režite me, ali ja u školu nikada više ne bum išal.
— Nije tebe majka tvoja nikada tukla, neće te niti sada, ali majka će te moliti za tvoje dobro,
sinko.
— Nemojte, nemojte, majko, majko jedina, se vas bum posluhnul, kaj god oćete, ali to ne
bum nigdar.
Sutradan Vera nije išla u Karlovac i nije nikada upisala svoga sina u više škole.
Mali Božidar nije prezao ni pred jednim seoskim poslom i radio ga je radosno. Stričeva
trgovina vina nije ga ništa zanimala.
— Kaj bi ja vino skupljaval, a onda ga prodaval, ne, meni je drago samo naše vino, kaj u
našim goricama raste.
Četvrto dijete nevjeste Mare bilo je opet na veliku žalost njezinoga muža djevojčica. Drago je
znao reći svojoj ženi:
326
—■ Lepo sam se uputil u trgovinu s vinom. Da mi bog da sina, njega bi u to upućivao, lepo se
zasluži.
Stari je Krnečić radio i nadzirao poslove svoje zadruge s unukom Božidarom, a Drago je
počeo u jeseni i zimi obilaziti po okolišnim selima da skupi čim više vina, što su mu ga
gostioničari naručivali.
Kad se jedanput vratio kući, njegova Mara rodila je peto dijete. Bio je sin.
Sreće nije mogao nikome da iskaže, a da ipak dade vidljivoga znaka da je dobio sina, pozvao
je svoje znance u svoju pivnicu, i svi su se skupa ljudski napili.
Drago se počeo sasvim mijenjati, postao je gramzljiv i nije bio ničim zadovoljan. Zarada mu
je uvijek bila premalena i nije mu bilo dosta ono, što su mu gostioničari davali za
posredovanje kod kupovanja vina.
Kada mu se rodio drugi sin, bio je lud od sreće i nije bio trijezan nekoliko dana. Otac ga je
više puta opomi-njao.
— Dragi sinko, to mi se više ne dopada, ti nisi trgovac, ti si sinko seljak i ostani takav, ja sam
to počeo da pomognem našoj seljačkoj braći, a ti sinko oćeš brže da zgrneš novaca.
— Ovak je ćaća lakše i brže ide.
— Nemoj sinko, taj posal ni za seljaka. Prva je zemlja, njoj treba dati svoje, a onda ovo
drugo, a ti sinko zemlju sasma zapušćaš.
— Ne, ne, ja imam rado zemlju, ja dršćem od sreće i veselja kolko bum još zemlje
nakupoval.
—■ Polahko sinko, polahko, ne jedi previše brzo, mo-gal bi se zadaviti.
— Niš se vi ne bojte ćaća za mene, znam ja kaj de-lam.
— Dobro Drago dobro, nek ti Bog pamet prosvijetli.
37.7Jesen je bila ove godine dobra, sve je rodilo, a naj-holjo gorice, čemu se narod najviše
veselio. Kod zadruge kniečić sve je bilo zaposleno. Joža Krnečić samo je nala-f.»,no. Božidar
je vozio na kolima iz polja kukuruz, a iz )>oiice mošt. Vera je pomagala svekrvi u kuhinji i
pazila je na blago da bude dobro nahranjeno. Nevjesta Mara bila jo zaposlena oko svoje djece,
a da je imala vremena za kakav posao, ne bi ga mogla raditi jer je jako oslabila od čestih
porođaja. Od poroda zadnjega sina nije njezino zdravlje bilo kako treba.
Posao je najviše vodio stari Joža Krnečić jer njegov sin Drago nije bio kroz cijeli dan kod
kuće.
U subotu predveče dovezao je Božidar veliki koš kukuruza iz donjega polja. Kola su škripala
pod teretom, a koš se širio i pucketao, toliko je bio natrpan.
— Je li vidite stari ćaća, kak sam nametal koš kukuruza?
— Vidim sinko, vidim, se mi u srcu migeće, koliko smo na toj njivi dobili kukuruze.
— Još mi je ostalo na njivi dobroga pol koša, ali sam to moral tam ostaviti.
— Hu, hu, hu, to ni dobro sinko.
Joža Krnečić naheri svoj trošni klapavi šešir i počeo se češati po glavi i tamo gdje ga nije
svrbjelo.
— Tam ni dobro ostaviti kukuruzu na kupu, svinjari Rupčinski i Šipački pol je budu do
pondeljka raznesli. Neću da nam se muka tak rasteple, daj ti sinko Bozo, ok-reni konje, bumo
želi dva težaka, idemo po taj kukuruz na doljnje polje. Ja idem s vami.
— Joj stari ćaća, meni se baš ne da, ali kad vi idete, onda ne smem reći da neću.
Kada su nametali kukuruzu u koš, bilo je već kasno i počela je padati gusta jesenska kiša.
328
Vješti Božidar potjera konje kasom, ali dok su došli u selo Kremenicu do doma Krnečića,
pokisli su do kože.
Mladost je izdržala hladnu jesensku kišu, ali Jožu Krnečića shrvala je u krevet. Dobio je upalu
pluća i za osam dana odvezli su ga na vječni počinak kraj njegova sina Jure.
Nitko nije toliko iskreno žalio za Jožom Krnečićem kao njegova snaha Vera. Zagrlila je svoga
sina te je iskreno zaplakala nad svekrovim odrom.
— Prerano, prerano otela si nam ga nesmiljena mati, za mene ne, već za tebe, sine moj mili.
Zavoljela sam ga iskreno, on mi je iskreno nastojao nadomjestiti sve što sam izgubila.
Njegova žena jaukala je nad njime:
— Joj, joj meni, joj. Tak si otišal, da nam nisi ni Zbogom rekal. Jože, Jože mi-i-i-li.
Zakaj si nas osta-vi-i-i-i-1.
Čim se odmakla od odra svoga Jože, počela ju je tješiti njezina prija majka Marina:
■— Ne plačite tuliko prijateljica, više pomoći ni.
■— Da, da, da, pomoći mu ne morem, ali bil mi je navek dobar. Bog mu daj duši lahko, tam
mu je sunce zašlo, gde ga je i sagrelo. Bil mi je dobar, lepo nam je bilo, ali se je i nadelal u
životu i namučil i natužil za onim našim neprežaljenim sinom.
— Bog i dobre oće pri sebi imeti.
— Tak je, tak prijateljica. Fala mu i slava budi. Proti njegove volje niš se ne more.
Tako se je tješila za svojim mužem Jana Krnečićeva.
Poslije očeve smrti preuzeo je gospodarstvo zadruge potpuno u svoje ruke njegov sin Drago.
Još se nije pravo niti spremila jesenska zimica, a Drago se nije niti snašao u gospodarstvu, pa
se nije moglo ništa niti prigovoriti.I'i cd sam Božić dobila je Vera iz Zagreba osmrtnicu da joj
je naglom smrću preminula majka.
Osmrtnica je glasila:
»liva pl. Jurić rođ. pl. Fedroci, vlastelirika i supruga kraljevskog bilježnika. Tuguje za njom
ožalošćeni suprug <lr Matija pl. Jurić, kćerka Jela Marković rođ. pl. Jurić, zet ing. Ivo
Marković, banski savjetnik, te unučad Nada i Zvonimir.«
Veru su oblile suze i gorko je jecala:
— Zar ona nije i mene rodila? Ali ne, ne, ja sam seljanka, ja nisam dostojna da se mene i
moje dijete spominje. Zašto me nisu barem mrtvoj majci zvali? Oče moj oče, gordi i ponosni
oče, kako bi smjela doći vaša Vera? Kako bi došla na sprovod Evi plemenitoj Jurić njezina
kćerka i unuk, seljanka i seljak. To bi za vas bila sablazan. Oče! Ipak oče, sedamnaest
godina nisam vidjela majke, mrtvoj majci morali ste me zvati.
— Mama, ne plačite, ja vas ne morem gledati kak plačete.
—■ Pusti me sinko, plačem nad mojim ocem koji je izgubio srce.
— Niš mi ni žal kaj ne poznam toga staroga ćaću, koji moju mamu neće pripoznati kak ćer
samo zato, kaj je u ljubavi zela moga ćaću.
— To ti sinko, ne razumiješ.
■— Baš zato i neću da vi plačete, ja vas ne bi dal za se na ovome svetu.
Vera se smirila i kraj svoga sina zaboravila je sve boli. Zima je prošla i opet se je pojavilo
proljeće. Drago se nije ništa brinuo za proljetne poljske poslove, već je to prepustio drugima.
Najviše je brige vodio šesnaestogodišnji Bo-židar, pomagala mu je stara mama, a kako je ona
bila stara, pala je sva briga na Veru, jer nevjesta Mara nije
330
nikako mogla doći do zdravlja. Nije se niti mnogo brinula jer joj je muž davao dosta novaca
što ga je zarađivao na vinu.
Drago Krnečić nije bio više sličan seljaku, a niti gospodinu. Dosta se ugojio pa je nestalo one
prijaznosti što je imao u mladosti. Bio je vrlo lijep čovjek, pun novaca, pa je zanemarivao
bolesnu ženu. Naučio se piti trgujući vinom, pa je na prvi pogled izgledao kao svinjski
mešetar s debelom novčarkom u džepu. Posao mu je dobro išao, novaca je imao, pa je počeo
previše trošiti na svoju osobu.
Vera je to sve primjećivala pa joj je bilo krivo što stric Drago tako loše gospodari. Povjeravala
je to jedino svekrvi.
— Nije mi mama, to pravo, da stric Drago tako razbacuje novac. Moj sin radi cijeli dan, a on
kada nije u Karlovcu, onda sjedi kod domaćega gostioničara kao da nema vina kod kuće.
— Imaš pravo, kćerko mila, već sam mu na samim nekoliko puta prigovarala, ali mi je
izvadil šatoflin pun penez i rekal mi je: »Vidite, mama, to sam zaslužil, to je više neg da tri
leta kopam i orjem.«
—■ Neka onda kupi zemlje kada ima novaca. Čula sam da će moj otac prodavati šumu.
— Tvoj otac ne bi htel njemu prodati. -— Neka kupi preko drugoga.
— Dobro Vera, dobro, bum mu ja rekla, niš se ti ne boj, drago dijete.
— Znam ja, mama, da ste vi dobri, ali ja sam ostala tu, ja imam sina, moram se brinuti za
njega, a moj miraz je pri kraju.
— Znam dijete, znam, koliko si dala med se nas u zadrugu.
Nisu ništa koristile opomene i prijekori. Drago Krne-
331< u oslao je kod svoga. Novac ga je sasvim izopačio. Ri-|i-lk<> je bio kod kuće, a još je
rjeđe jeo kod kuće.
• Čuješ Drago, kaj ja više ne znam kuhati za tebe? tužila se majka.
— Kako ne, mama, ali tam mi dojdeju na dogovore. —■ Bolje je da ti je ćaća vmrl, znam da
se u grobu
okreće.
— Se bu dobro mama, bute vi već vidili.
— Drži se, sinko, zemlje, to ti je navek divanil pokojni ćaća.
— Volim ja zemlju, mama, bum je ja još nakupil čuda, samo da još više zaslužim. Imam ja
šestoro dece.
— Pazi, sinko, da se ne pokaješ, trgovina nigdar ni sigurna kak je zemlja.
XXIX
Krernenica, dvorac presvijetloga Jurića dosta je opustio. Sedamnaest je godina prepušten
upravitelju. Vinograda je bilo mnogo, težake treba skupo plaćati, nije upravitelj kriv što je
toliko trsje pozeblo. Blago je bilo mršavo, zemlje se slabo gnojila, pa nije bogzna što rodilo.
Dvorac bi trebalo sav prekriti, krov popušta sa sjevera, pa je drvo na jednom uglu sagnjilo.
Nije upravitelj kriv što presvijetli neće da dođe na Kremenicu kao da i nije njegova. Upra-
vitelj je već dugo predložio da se proda jedna šuma koja leži daleko od Kremenice, pa da se
dvorac uredi. Nije on kriv što presvijetli s time zateže.
Gospodin upravitelj kupio je za sebe u Karlovcu dvije lijepe kuće, a u okolici Siska malo
imanje, jedan veći seljački posjed. Nekoliko je puta upravitelj požurivao pro-
332
daju šume pa je konačno dobio obavijest od inženjera Markovića da presvijetli gospodin
pristaje na prodaju.
— Molim vas da to zadržite za sebe, ali nikako ne smije da šumu kupi obitelj Krnečić. Vama
je već poznat razlog.
Upravitelj se dao odmah na posao, jer je znao da će i on tu nešto zaslužiti. Govorio nije još
nikome za prodaju, ali je bio uvjeren da će to moći prodati jedino kojoj zem-ljišnjoj zajednici.
Sutradan je otišao ravno u Karlovac u gruntovnicu da točno vidi koliko je šume u Bukovici.
Inženjer mu je pokazao plan, kako leži zemlja i dao mu je mali nacrt. Pa kako ne bi išao na
ruku upravitelju presvijetloga i vele-možnoga gospodina dra Matije pl. Jurića?
Upravitelj zamoli da se to sve to točno ispiše na gruntovnom izvatku, za koji je položio i
biljege, te se uputi svojim poslom u grad. Kada se za jedan sat vratio, bilo je već sve gotovo.
Preporučio se činovniku te se uputi do svojih kola da se čim prije vrati u Kremenicu.
Izlazeći iz kočije, izvadi iz omota gruntovni izvadak, zastane — i uhvati se za glavu: Šuma na
Bukovici, pedeset jutara, vlasništvo dr. Matije pl. Jurić i Vere pl. Jurić. Dodatak: Udane za
Juru Krnečića u Kremenici, zadružni broj 12. Bilo mu je jasno da je polovica cijeloga posjeda
Kremenice vlasništvo Vere Krnečić, rođene plemenite Jurić. Napisao je list i poslao u Zagreb
i tražio uputu od presvijetloga gospodina Jurića.
Cijelim putem nije se mogao smiriti, već je sam sobom govorio:
—■ Ona je vlasnica polovine cijeloga vlastelinstva, ona, Vera Krnečić, udova običnoga
seljaka, vlasnica je, a ona to sigurno ne zna, to bi mogao biti sjajan posao za mene. Tjeraj
Štefan jače konje, meni se žuri domov.Tirani ja konje, tiram dobro, ali mi se je pričulo tlu
meni kaj velite, a ono vi se, gospon upravitelj, sami sohom razgovarate.
- Što sam govorio, što, daj mi opetuj.
— Gdo bi vas razmel, kaj ste se rekli.
— Dobro je dobro, samo tjerajte bolje konje i ne okrečite se ovamo.
Čim je upravitelj stigao na dvorac Kremenicu, odmah se presvukao i kao u šetnji uputio se do
Krnečićeve kuće. Lagano je išao, ali je drhtao cijelim tijelom, a u glavi mu se rojile misli.
— Ako mi uspije, ja ću biti gospodar pola vlastelinstva Kremenice, a za drugu polovicu meni
je lako. Koliko da joj ponudim, da je navedem na prodaju. Moram biti oprezan da se ne
dosjeti da je ona vlasnica, alaj će pre-svijetli grmjeti, ali neka, baš me briga, samo da uspijem
kupiti. Ponudit ću joj makar i kuću u Karlovcu, pa i obadvije ako se bude cjenkala. Pola
vlastelinstva Kremenice vrijedi nekoliko kuća.
Počeo je trljati ruke, a licem mu je lebdio posmijeh.
— Ja ću biti vlastelin, ja Antun Štengel, vlastelin Kre-menički. Lijepo ću ja to onda urediti, a
i druga polovica bit će brzo moja.
U takvim mislima došao je gospodin upravitelj pred kuću Krnečićevu. Pred pivnicom je bio
Drago Krnečić, pregledavao je burad, jer sutra vozi vino u Karlovac.
— Pregledavaš ti, Drago, pregledavaš.
— Je, moram gospon upravitelj, moram, na lajte se mora paziti, oni bi pokvarili moju dobru
robu.
— Postal si ti pravi vinski trgovac.
— Ak ne bi ja bil, bil bi drugi, a kemu se to bolje šika neg meni. Gospon upravitelj, hote sim
na kupicu, morti je tak dobro kak i vaše vlastelinsko.
334
Drago je natočio čaše, a upravitelj iziđe pred pivnicu i digne čašu prema svijetlu da pregleda
boju vina. Više je gledao okolo, ne bi li gdje ugledao Veru nego u vino.
— Dobra je roba, moram ti iskreno reći, baš je dobra. Dragi Krnečiću su se sjale oči nešto od
vina, a nešto
od sreće. Nije to mala stvar: sam gospodin upravitelj vlastelinstva hvali njegovo vino.
— Gdje su ti domari Drago?
— Žene su po kuhinji i komorama, djeca po dvorišću, a Božidar je otišal po drva u lozu.
— Dobar je taj dečko! Tko bi si bio mislio da će naša presvijetla gospodična tvoga brata
uzeti.
— Je vidite gospon upravitelj da je se na svetu moguće.
—• Lijep je to par bio, iskre su okolo frcale kad su oni skupa išli. Rijetka je to žena: iz one
bogate plemenitaške kuće udati se za seljaka.
— Mene bi Bog da joj prigovorim, ali sad se počela puntati, meni prigovarja čez moju mamu,
a i dečka je počela okretati po svoje. Boji se da bum zgubil na trgovini.
— E moj Drago, trgovina je trgovina, skliska je kao led, zato se i zove trgovina.
— Kaj bi zgubil, se više i više zaslužujem.
— Ako ti je nevjesta kod kuće, baš bi je nešto pitao.
— Tu je, tu, bum poslal dete po nju.
— Samo neka pogleda gde je, ja ću sam do nje. Znaš, Drago, ona je tvoja nevjesta, ali ja sam
upravitelj njezinoga oca i ona je meni još uvijek presvijetla.
— Nek vam se svijetli, nek, kad tak oćete.
Vera je bila u svojoj komori, okretala ošvicu na sinovoj rubači.
Kada je ugledala upravitelja da ide k njoj, malo se začudila, ali to nije ničim odala.
335— Molim oprostite, smetam li?
— Nimalo gospodin Štengel, ja baš popravljam sinu rublje, već je velik, produžujem što je
maleno, a krpam poderano.
— Znam da se mora raditi, ali vi biste mogli to drugome dati da radi.
— Mome sinu šijem i krpam ja sama.
— Vi ste uvijek isti, presvijetla, i nećete ništa popustiti.
— Samo su moje ruke presvijetle, gospodin Štengel, a ja sam Krnečićka.
— Oprostite, oprostite, ali u mojim očima vi ste ona koja ste i prije bila.
— Otkada to, gospodine upravitelju, kakva je to promjena? Koliko puta ste kraj mene prošli i
učinili kao da me ne vidite.
— Nikada nije bilo hotimice, nikada! Kako bih ja to učinio, vama, koju toliko cijenim. Baš
vam želim nešto reći čime bih vam dokazao svoju odanost.
— Onda izvolite sjesti.
Vera je još stanovala u svojoj komori, gdje ju je doveo njezin Jura. Komorica je uvijek bila
čista i uredna. Mnogim ženama pokazivala je Jana Kmečićeva s ponosom komoru svoje snahe
Vere. Mnoga pak snaha dobila je tu komoricu pod nos za svoju neurednost od svoje svekrve,
jer je svaka uzimala za primjer Veru.
— Zakaj mi ne velite za Marinu komoru, a ne samo Vera, pak Vera.
— Kaj bum ti za njenu rekla, kaj je se zamazano od muh, od prvog leta, kak se je vdala, kak
je i tvoja —■ takvi su razgovori bili vrlo česti.
Upravitelj je sjeo i počeo pričati Veri.
— Meni je teško da vam to kažem, ali presvijetli je
336
gospodin sasma zanemario Kremenicu. Sve izvlači iz vlastelinstva te je kupio već dvije kuće
za vašu sestru u Zagrebu.
— Neka je, meni nije žao, on je gospodar, može raditi što ga je volja.
— Nije to pravo, vi ste također njegova kći, a vi imate i sina.
— Imam sina seljaka, koji ljubi zemlju, a naša je zadruga prva u selu. Moj pokojni svekar
dobro je uložio moj miraz.
— Istina je sve to, ali ja vam želim još bolje. Vaš stric Drago počeo je trgovati, a on je
gospodar zadruge pa bi bilo dobro da vi i vaš sin imate kakav osebunjak.
Vera je pogledala značajno upravitelja te se odmah nekako uzbunila čim je čula za osebunjak.
Nije ništa rekla upravitelju, ali joj je mozgom letjela misao. Kako ne, sretna bi bila kad bi
njezin jedinac imao nešto osobno svoga.
— Ja mislim da znam na što vi ciljate, gospodin Štengel, ali ja vam moram iskreno reći, ja
novaca više nemam. Već je skoro osamnaest godina što sam se udala, mnogo smo dali tastu, a
ono što je gotovine ostalo kod mene, pomalo sam potrošila.
— Krivo mislite, presvijetla, ja vam ne nudim ništa na prodaju.
Oči su upravitelju sjale kao zvijerki kada joj je plijen na domaku.
— To nije moja stvar, ali vi znate da presvijetli neće za vas ništa da čuje.
— To je stara stvar, gospodin Štengel.
— Baš zato, što je stara stvar, ja bih vam predložio nešto vrlo korisno za vas.
— Molim da čujem.
22 Moć zemlje
337— Vi sigurno ne mislite sudbenim putem nešto tražiti od presvijetloga gospodina?
— Bože me sačuvaj. On je moj otac.
— Vi ste pak majka, imate sina za koga biste sve žrtvovali.
— Imam sina, gospodin Štengl, za koga bih život dala, ali poštovanje prema mome ocu hoću
da zadržim do smrti.
Vera je ustala i na taj način pokazala je upravitelju da ne želi takav razgovor.
— Oprostite, niste me razumjeli.
— Molim vas svršite brzo.
— Ja znam, da ste vi ponosni, i da je vaš presvijetli gospodin otac osjetljiv.
— Molim vas bez okolišanja.
— Ja sam vam mislio predložiti slijedeće: Vi meni podpišite da se odričete svega i da nikad
nećete od vašega oca ništa sudbenim putem tražiti, a ja ću vam za to dati dvije tisuće forinti.
— Dvije tisuće forinti dali biste mi za moj potpis.
— Da, ja vama presvijetla, a vi možete kupiti vašem sinu osebunjak, kakovoga nema u
cijelom kotaru.
— Dvije tisuće forinti, samo za moj potpis da se odričem svake tražbine sudbenim putem?
Odričem se, odričem, odričem! Strašno ste me zbunili, gospodin Štengel! Ja se ne mogu snaći.
Dvije tisuće forinti!
— Da, presvijetla, to će biti osebunjak, kakvoga nema niti jedan mladić. Neka se zna, tko je
jedinac Vere plemenite Jurić.
Vera je sve prečula, samo je u duhu gledala svoga sina kako će on imati osebunjak.
— Možemo li sutra urediti stvar, presvijetla?
— Dobro, dobro, možemo, možemo, samo me pustite samu.
338
Upravitelj je otišao kući, veseo i sretan, on će već sutra biti vlastelin u Kremenici, a ne
upravitelj. Čim je stigao u svoj stan, počeo je sastavljati očitovanje koje će Vera potpisati.
Visoke Škole nije imao, ali je bilo toliko pismen da je sastavio očitovanje. Kao veliku tajnu
pročitao je to svojoj ženi. Od sreće i zadovoljstva nisu oboje cijelu noć spavali.
— Sutra, već sutra mi ćemo biti pravi pravcati vlasnici pola dobra Kremenice.
Vera više nije mogla krpati rubače, njoj je lebdio pred očima njezin jedinac i njegov
osebunjak. Vera se nadlak-tila i zadubila se u misli.
—• Tko bi meni prije bio rekao da ću se ja toliko veseliti zemlji. Moj svekar imao je pravo
kada je rekao da seljak zavoli zemlju kada s njom živi. Ja uistinu ljubim zemlju, ja nisam sada
samo seljanka po odijelu, već ja sam prava seljanka i u duši, ja ljubim zemlju. Kako mi je
onda moja ljubav rekla kada je orao pod lozama: »Miči se curo gospodska, ako te uzmem za
šišak i zarinem te u ovu brazdu, znala buš moć zemlje«. Oh, da me je onda uzeo i bacio u
zemlju, kako bi se sretnom već onda osjećala. Ljubio me je već onda, samo nije siromah
vjerovao u ostvarenje svoje ljubavi. Jure, Jure, moja vječno živa ljubavi, na mene je djelovala
moć zemlje. Ja ljubim zemlju, ja se veselim osebunjku našega jedinca.
Vera se toliko zanijela u misli da nije niti opazila svoga sina.
— Mama, kaj vi tu delate?
— Mislim sine i mislim, a sad sam mislila kako bih ti kupila osebunjak.
— Kaj si vi s tem šuplite glavu, mama, meni bu već cura donesla osebunjak.
Vera se trgne na te riječi i pogleda svoga sina.Obuhvati mu glavu i odmakne ga od sebe da ga
bolje vidi.
— Što ti na to misliš, sinak moj jedini?
— Da vi samo vidite kak mene cure glediju.
— Sine, sine, tebi još mlijeko curi iz ustiju pa ti već svojoj mami s curom?
— Kaj ste rekli, kaj ste rekli mama?
Božidar počne ljubiti svoju majku i nastojao je da je digne.
— Kaj meni mlijeko, kaj meni mlijeko?
Vera se sva topila od sreće i zadovoljstva kada ju je grlio njezin jedinac.
— Dosta je šale sinko, ali uistinu, ja ću ti moći kupiti osebunjak.
— E, rad bi ja, mama, moj osebunjak, kak ne, još se bi bolje oženil.
Vera ispriča svome jedincu sve što joj je upravitelj rekao.
— Mama, ako vi dobite, to je vaše, to nam ne bu nigdor zel, ali ja ne bi nikomu rekel, nek
samo naši stari mami. Pametna je ono žena, bumo čuli, kaj bu rekla.
— Ja se slažem, daj je zovi.
S hodnika komorice pozove Božidar staru mamu.
— Kaj je Božek, kaj ćeš?
— Hote malo sim k nam u komoru.
— Kaj baš sad, deca će me raščiniti, vidiš kak su gorka.
— Dajte jim kruha i dojdite sim.
— Vera je sve lijepo razložila svojoj svekrvi što joj je upravitelj rekao i čekala da čuje njeno
mišljenje.
Jana se Krnečić malo zamisli te će polagano svojoj snasi:
— Znaš, ma Vere, kaj ti bum rekla, samo mi ne za-
340
meri. Rijetko ti gospoda k seljaku dojdeju za njegovu korist.
— Ali ovo je samo moja korist, mama draga.
— Znam, me dete, znam, ali mogla bi to biti i čija druga.
— Ja, mama, nikada neću od moga oca tražiti ništa.
— Dobro, Vera, dobro, posluhni dete mene, ako je dobro danas, bu dobro jutri i pojutri, ne
potpisuj odmah.
— Rekal sam ja, mama, da bu stara mama pametno rekla.
Sutradan poslije podne uputio se upravitelj Štengel službeno do Vere. Bio bi on već išao do
podne, ali je otišao u Karlovac po novac.
Čim je zaokrenuo cestom prema kući Krnečić, našla je njegova supruga priliku da veli ženi
špana i staroga sluge Miška:
— Od sutra smo mi na pola vlasnici Kremenice! Da znate neću vas ovdje trpiti, vi lenčino
jedna.
Kao da je grom iz vedra neba udario u Rozu Bre-brićevu.
— Kaj bi vi isterali mene i mega Miška, nas, ki smo svoju mladost tu ostavili. Ne bu tu
nigdar vašega niti jedan slog.
—• Drukčije ćeš govoriti, samo da se moj muž vrati s obveznicom!
Upravitelj Štengel vratio se brzo natrag, sav crven od gnjeva i rekao ženi:
— Nije danas htjela potpisati ta seljačka presvijetla. Rekla mi je: »Savjetovala me je svekrva,
imam vremena i sutra.« Nudio sam joj novac, a onda me je skoro polje-rala: »Ja sam Vera
plemenita Jurić, znate gospodine Štengel, makar i u seljačkoj rubači.«
— No pak će sutra, što se toliko uzrujavaš.
III- Da je danas, bilo bi svršeno, ne znamo što može donijeti sutra.
— Baš će nekoga donijeti da joj nudi dvije tisuće forinti. Ja sam već u to sigurna, samo
spremi novac.
— Čuo sam još s puta kako se prepireš s Rozom, zašto se uopće razgovaraš s njom. Ti si
gospođa, a ona težak, seljakinja, pusti je u miru. Kada to bude uređeno, bacit ću je ja već van.
— To sam joj baš rekla.
— Ti si Ružica, poludjela! Kako si to mogla, rekao sam ti da čuvaš tajnu.
— Ne mogu trpjeti kako govori slugama, samo da ja čujem: »Ružica bi htela da ju se zove, a
Roza je kak i ja. Gospoja bi htela biti, a zna se da je po birtijama goste dvorila.«
— Trebala si šutjeti, što ti može, ti si žena upravitelja i gospođa.
Još istu večer šuškalo se po cijeloj Kremenici da će od sutra gospon upravitelj biti gospodar
pola imanja Kreme-nice. Sutradan je čula i Vera. Njezin stric Drago otišao je u Karlovac s
vinom, čuo je to putom. Pričao je to u Karlovcu znancima, a ovi ga upute u gruntovnicu.
Krnečićevi konji bili su najbolji u cijeloj okolici. Svi su mislili da je Drago Krnečić poludio,
kako je naglo tjerao konje cijelim putem iz Karlovca. Konji su bili mokri i zapjenjeni.
Jedva je zaustavio kola pred kućom i počeo vikati:
— Nevesta, nevesta Vera, oj nevesta!
Vera se pojavi na stubama stare hiže te ga upita:
— Tu sam, stric, što želite?
— Nevesta, nevesta ne potpisujte niš, pol cijele Kre-menice je pod vašim imenom. Pol šega,
znate nevesta, šega. Zemlje, trsje, loze, šega, šega pol.
342
Vera je ostala skamenjena od čuda. Drago je pogleda te zaviče kao izvan sebe:
— Morti ste već potpisali onomu tatu upravitelju, nevesta, nevesta, nevesta . ..
Susjedi su se skupljali da čuju i vide što Drago toliko viče. Vera se sabere, pogleda strica i
veli:
— Nisam još ništa potpisala!
Zatim se okrene i otiđe svekrvi u kuhinju:
— Mama, pol Kremenice je moje!
Drago se umirio i rekao nekoliko puta sam sebi sav iznemogao:
— Fala Bogu, fala Bogu!
Sjeo je na stube kuće. Prestao je biti na čas trgovac vinom, u njemu se opet pojavio seljak.
— Zemlje, zemlje, zemlje — šaptala su mu usta. Ruke je spustio da mu vise, a usta su
ponavljala:
— Zemlje bu, gorice bu, livade bu. Zemlje, zemlje, drage zemlje, nje bu dost! .. .
XXX
Kada je presvijetli Jurić dobio od upravitelja pismo, silno se uzrujao. Dao je odmah sebi
pozvati zeta Ivu i kćerku Jelu da im razjasni kako je to s Kremenicom.
— Ja sam uživao jer je bila strah i trepet seljacima. A da povećam njezinu moć, dao sam na
nju prepisati pola imanja, sa svim vlastelinskim ovlastima. Vrijeđa me samo da je u
gruntovnici unesena — evo pogledaj Ivo — »udala za seljaka Krnečića, zadruga k. broj 12.«
— Vi ste tata, vlastelin, gospodin plemić, dali sic Vm i nemojte sada pobijati vašu riječ —
javila se Jela.
H l—■ Tako ti meni, Jelo, savjetuješ, da ja pustim onoj nesretnici pola moga dragoga dobra
Kremenice?
— Tata, majke više nema, vi ste stari, mi imamo dosta, pustite to, nemojte se upuštati u
procese. Vidite tata, Vera nije nikada ništa tražila od vas.
— Ona se nije sjetila toga, kao što nisam ni ja mislio na to. Ne mogu, ne mogu ja to njoj
pustiti, ona je na sve vijeke ponizila djedove plemenite kuće Jurićeve. Ne mogu i neću,
parničit ću se i naći načina da joj to oduzmem. Nije dostojna ona a niti njezin sin da uživaju
Kremenicu, ponos moj, moga oca i mojih predjedova. Neću, neću i ne mogu to dopustiti.
— Ali tata dragi, pokušajmo prije govoriti s Verom, možda će se ona dobrovoljno odreći. Ja
sam uvjerena da će to učiniti Vera kada čuje kako se vi protivite i kako se radi toga
uzrujavate.
— Neću ja s njom imati više nikada nikakve veze, za mene ona više ne postoji. Za mene bi
bila smrt razgovor s njome.
— Ja nisam mislila da mi to osobno razgovaramo, mislila sam preko odvjetnika.
— Sudom ću ja to sve pobiti i dokazati zašto sam joj ja to dao. Ne dam njoj, neka radije sve
propadne. Jesi li me razumjela, Jelo, duboko je ona povrijedila srce moje.
— Nisam naučena, dragi moj tata, da vi kršite svoju riječ.
— Prezirem je, Jelo, jer je ona prezrela nas.
— Pusti, Jelo, tatu, on ima svoje nazore, pa nemoj ga svojim dokazima uzrujavati.
Jela nije govorila, ali je bila žalosna zbog oca. Ona je voljela Veru, pa se od srca radovala
kada je doznala kako stoji s Kremenicom. Bila je dobroga srca a Ivi je rekla:
— Nama je dosta ovih kuća u Zagrebu, Turopolje
344
puno više vrijedi nego cijela Kremenica, od koje je ipak još polovina naša.
— Ti ostaješ, Jelo, kako si bila, dobra i plemenita, ganuo se Ivo.
— Vera će uvijek ostati moja sestra, ja uvijek mislim na nju. Neka joj je, ja se od srca
veselim. Nastoj Ivo, tatu nagovoriti da ne poduzima ništa.
— To Jelo nije moguće, znaš ti kakav je on.
Za par dana dobila je Vera dopis od odvjetnika iz Jaske, gdje se poziva da, prije nego što dođe
do tužbe, ona dođe do njega i da dobrovoljno potpiše da se odriče suvlasništva vlastelinstva
Kremenice.
Strašno je djelovao na Veru taj dopis od odvjetnika.
—■ Mene hoće sudom da progoni moj vlastiti otac, mene svoju rođenu kćer. Ja mu to nisam
uzela, on mi je dao, on je to na mene sam prenio.
— Nemojte vi, mama, niš potpisati, ne dajte vi zemlje.
— Sine, sine dragi moj, mene hoće da tuži moj rođeni otac, mene nekada mezimicu svoju.
— Mama, draga mama, dajte zamolite ga za toliku zemlju, dajte, mama, rajše nek ju zgubiti.
— Sine moj, pak još mi niti nemamo tu zemlju.
— Mama, ali ona je vaša, a kaj je vaše to je i moje.
— Veliš sine, moliti ga. Da, otac mi je, moliti ga, veliš ti sine, za toliku zemlju?
— Dajte mama, dajte, za ovoliku zemlju, pak lijepo trsje, ej mama, mama, molite, molite.
Vera se zamisli te će kao za sebe:
— Trebala sam to učiniti onda dok si ti bio dijele, ali tebe mi nije dao stari ćaća. Trebao si
zadruzi jer još nijr bilo Ive ni Pere stričevog. Danas si ti sine velik, sailn li ne trebaš više
majke.
— Rajši vas, mama, imam nek ćeli svet.— Osjećam to, dijete milo. Veliš, moliti za toliku
zemlju?
—• Meni će oni oprostiti sine, ja to znam, dat će mi i kuću u Zagrebu, mene će uzeti, ali tebe
neće, ti si, sinko, velik, ti si seljak, sin si seljaka Jure Krnečića.
Božidar nije sve shvatio, ali je preplašeno gledao u majku.
— Ako ga molim, ja ću morati otići k njima u grad, morat ću ostaviti ovu zemlju, ovo selo,
našu kuću, morat ću svući ovu rubaču, živjeti u gradu kao velika gospođa. A što mi je još
najteže, morat ću tebe, sine moj mili, ostaviti ovdje.
Vera se rasplakala, tako da je zadnje riječi jedva izgovorila. Božidar poleti majci, zagrli je
čvrsto te uzbuđeno progovori:
— Mama, mama, moja draga, kaj bi vi to mogli, kaj bi vi mene ostavili samoga za volju pol
Kremenice. Onda, mama, ne, ako bi oni tražili da nas rastave, onda ne, da nam daju ćeli svet.
Ne, mama, ne, samo Bog nas nek rastavlja.
— Nevesta, dajte budite pametni, moramo se pravdati.
— Stric Drago, nemojte me na to nikada nagovarati. Znajte, ja sam majka, ne dopuštam da
ikoja majka može više voljeti svoje dijete nego ja. Ja bih za volju svoga djeteta molila, oni bi
mi dali cijelu Kremenicu, ali bi tražili mene. Za ljubav svoga djeteta ja bih to učinila, premda
sam uvjerena da bi mi puklo srce od boli.
— Ne, ne, majko, za sve blago ovoga svijeta. Božidar se primakne ponovno k majci, i držao
joj je
ruku oko vrata, a ona je dalje govorila:
— Ja silno žalim da moj otac hoće pravdu suda, znam, on me mrzi, kako mi je i prije udaje
govorio, jer sam povrijedila rod plemenitih Jurića što sam se udala za
346
seljaka. Sve sam za volju moga dragog Jure odbacila, ali ništa ne žalim zbog moje lijepe
kratkotrajne sreće.
— Vi ste, nevesta, svoje fele žena.
— Da, stric, bila sam i ostat ću. Ljubim zemlju jer sam seljanka, majka jedinca svoga, ali
pravde sa svojim ocem neću jer sam bila njegova Vera.
Vera je ustala i otišla je sa svojim Božidarom u svoju komoru.
Nije išla u Jasku odvjetniku. Stric Drago je otišao u Karlovac i uzeo odvjetnika. Više njih je
proučilo stvar. Vera Krnečić bila je u gruntovnici, ali udata u zadrugu broj 12. Zadruga je bila
vlasnik svega, a ne više Vera.
Kada je to doznao presvijetli Jurić, nije podnosio tužbe jer ne bi imao uspjeha. Strašno se
uzrujavao na odvjetnika kada mu je to došao javiti.
—• Zar ja, doktor Matija plemeniti Jurić, vlastelin, moram napustiti pravdu?
— Ne koristi, presvijetli gospodine. Hrvatski sabor uzakonio je to. Evo vam zakon: Miraz
djevojke koja se uda u zadrugu, pripada sav zadruzi. Zadruga se ne može razvrći ako nema
svaki član zadruge šest jutara zemlje. Ženski članovi zadruge mogu se samo isplatiti i nemaju
prava na diobu zemlje.
— Strašno, strašno, ja to neću moći preživjeti. Ovi seljaci koji su mi oteli dijete, dobit će i
moju djedovinu.
— Zakonski ste vi sami na nju prenijeli, presvijetli gospodine. Vera plemenita Jurić udata za
Juru Krnečića, zadruga broj 12.
— Prestanite, prestanite, što mi spominjete njeno ime i sadašnje prezime.
— Točno tako stoji u gruntovnici u Karlovcu i u plemićkoj u Zagrebu.
— Dragi doktore! Ja nikada više neću na Kremcnicn,
:V17ne mogu više tamo, neću da znam za nju, tamo sam doživio najteži udarac svoga života.
Evo vam punomoći, rasprodajte moju polovinu. Ali uz jedan uvjet.
— Molim presvijetli, molim.
Odvjetniku su se krijesile oči jer je već unaprijed znao kako će lijepo zaraditi.
— Taj uvjet bi bio?
— Ni uz koju cijenu pa makar i zaobilaznim putem, ne smije moj dvor dobiti u ruke zadruga
Krnečić.
— Bit će kako vi nalažete.
— Ovo isto vrijedi i za moga upravitelja Štengla. Prodajte seljacima komadić po komadić.
Lako ćete prodati jer je seljak gladan zemlje. Stvari iz dvorca dopremite sve u Zagreb. Dvor
porušite, drven je, neću da ostane čitav. Najradije bih da sve razrušite, ali nemam pravo,
polovina je kako kažete od onih, kojima neću spominjati ni imena jer ih mrzim i prezirem.
XXXI
Zadruga Krnečić bila je odmah iza udaje Verine prva u onom kraju, a sada kada su dobili
polovicu Kremenice, uvrstila se u red vlastelinstva. Narod ju je prozvao grofovija Krnečićeva.
Drago Krnečić bio je i po izgledu pravi gospodar. Bio je ojačao, onako visok i krupan, s lulom
u ustima. Na nagovor mjesnoga župnika počeo je nositi pravu seljačku halju ukrašenu
vrpcama i bijele hlače s crnom vrpcom, Neko vrijeme zaboravio je i na vino. Nije to mala
stvar, on je prvi čovjek u kotaru, on je gospodar najbogatije zadruge u cijeloj Hrvatskoj.
348
Konja, volova, krava, svinja svega je bilo, on sam nije u prvi čas znao što će sa tolikim
blagom.
Kada je nekoliko dana iza toga došao pred crkvu medu ljude, bio je još pod dojmom velike
sreće. Njegovi dru govi, osobito siromašni seljaci, malo od jada, a nešto od prkosa, počeli su
ga zadirkivati.
— E, Drago, ti ne spadaš med nas, ti moraš med gospodu. Od sad ne bu ni toliko znala kuhati
stara Jana. Sad ne bu ni pri Klemenićki u gostioni dobro.
Drago se je smijuckao i pušio je svoju lulu te iskreno progovorio, ali više kao za sebe:
— Da, da, veliko je blago naše zadruge, a njezina djeca, da ih je stotine, imat će zemlje
dosta. Zemlje, zemlje, lijepe zemlje.
Ostao je tako zanesen neko vrijeme dok mu nije rekao Pera Šintić:
— Ti si, Drago, počeo od bogatstva bulazniti.
Drago se sabere i uputi se dostojanstveno u crkvu jer je baš pozvonilo na misu.
Vera se je također veselila zbog takvog preokreta. Nije u prvi čas mogla pravo shvatiti kako to
da ona nije gospodar. A onda se sjetila riječi svoga svekra: »Zadruga je gospodar tvoga sina,
ona ga ne može dati da ga ti odvedeš, njega treba zadruga, on mora ostati ovdje na zemlji. On
je za sada jedini jer bog još uvijek nije blagoslovio Marino krilo.«
Bila je sretna jer se zemlji veselio njezin jedinac.
— Mama, mama, sad mi ne treba osebunjka donesi i cura. Ovoliko zemlje, ovoliko šega. Joj
mama, mora da je jako bogat taj moj stari ćaća!
— Ni ja ne znam sine kako je bogat.
— I ni vam, mama, niš za tim bogatstvom žal?
— Već sam ti rekla, sine, da nije, ja sam sretna lula
\V)uz tvoga pokojnoga oca, a sada sam uz tebe, jedince moj. Jesi li ti sada sretan?
— Ja sam bil sretan, mama, navek, a sad do kraja i konca jer imamo zemlje, čuda zemlje.
Vera je blaženo gledala svoga jedinca, prišla k njemu, zagrlila ga i rekla mu kao da moli:
— Zamlja, sine moj, ima veliku moć, zemlja, zemlja, ja duboko vjerujem, ima svoju moć.
— Ima, majko, zemlja moć, ima, kad ju mi seljaki tak radi imamo — nadodao je i Božidar
zaneseno.
Drago Krnečić prionuo je istinski oko sređivanja svoje bogate zadruge. Konje, volove i svinje
ostavio je u stajama, koje su dobili od presvijetloga Jurića.
Kod diobe je odvjetnik tražio dvor i dva sjenika, a sve štale i družinsku zgradu dobila je
zadruga. Čim je granulo proljeće, počelo je oranje i kopanje kod velike zadruge. Težaka je
bilo mnogo ženskih i muških. Jana Krnečićeva uz svu volju nije mogla da nakuha sama
tolikim težacima. Pod njenim i Verinim nadzorom kuhale su hranu za težake unajmljene žene.
Vera je prionula uz posao s puno volje i ljubavi, nije razmišljala može li se to ili ne može.
Više puta su joj težakinje govorile:
— Kaj se vi u taj posal pušćate, gde bi se vi merili z nami, vi ste kak gospodsko dete odrasli.
— Sve se može kad se hoće, dobra se volja mora zadržati.
— Baš vam ni sila, toliko bogatstvo ste zadrugi do-nesli, pak više delate, nek vaša nevesta.
— Ona je bolesna, a ja sam zdrava.
Često je Vera čula slične primjedbe, ali nije marila. Na kućni posao bila se kroz tolike godine
naučila, samo se bojala kopanja u polju i vinogradu.
Pokušala je nekoliko puta, ali ju je boljelo cijelo tijelo.
350
Za isplatu i traženje težaka brinuo se gospodar a težake je nadzirao Božidar.
Rado je on to sve činio. Kad je išao kopačima, nosio je motiku, kad je išao koscima, nosio je
kosu, te je svuda pokazivao primjerom kako valja raditi.
Najviše je veselilo Veru, što se i stric Drago drži zemlje i radi na njoj, a ne bavi se kao prije
kupovanjem vina. Brinuo se marljivo cijelo proljeće, sve do polovice ljeta.
Jednu večer došao je iz Karlovca sav izvan sebe od sreće. Pozvao je svoju majku i nevjestu
Veru pa im je počeo pričati o sreći na koju je danas naišao.
— Znate, mama i nevesta, dal mi je bogati trgovac vina Frelih iz Karlovca trideset hiljada
forinti da mu na-kupujem vina. Rok imam godinu dana, a pogodili smo se već i dobru cijenu
mi je dal.
— Drago, Drago, kaj će to tebi, kaj mi nemamo šega dost?
—■ Imamo, mama, imamo, ali hitati novac kad vam se pruža, ne smije se, sreću se mora
grabiti kad se nudi.
— Ja sam se stric radovala kada sam vas gledala kako se brinete oko polja i naših velikih
vinograda. Mislila sam da ste napustili sakupljanje vina, a kad tamo vi se bacate u trgovačke
vratolomije.
—■ Kaj vi znate, nevesta, ja sam mu samo ugovor pol-pisal, a on meni odmah na ruke tolike
novce.
— Kako vam ne bi dao, vi ste gospodar najbogatije zadruge.
— Zašto nije dao našem Mišku, on je isto pošten, a i on se dobro razumije u vino. Sve bu
dobro, ja se buni brinul za naš posal, ovo bu samo tu nusput. Ćeli dan imam vremena.
— Nama nije toga potrebno, dragi stric, vratite novai ako možete.— Ne mogu, nevesta, i
neću. Za ovaj novac koji zaslužim ja, zidat ću novu veliku hižu.
Vera se rastala sa stricem vrlo zabrinuta. Nije ona razumjela trgovinu, ali se uvijek sjećala
svoga pametnoga svekra: »Drago, Drago, trgovina ni za seljaka, to ti je kak da hodiš po ledu.«
Sav je prirod ove godine bio izvrstan, sijena je bilo dosta, pšenice i ječma u obilju, a narod se
onoga kraja veselio kukuruzu a još više vinogradima, koji su sjajno urodili.
Drago Krnečić radio je marljivo u zadruzi u polju, u vinogradu, a nadzirao je i kod kuće sav
posao. Veselo se, smiješio i radovao se u sebi misleći:
— Kak je bedast onaj Zid Frelih, kaj je meni dal tolke novce napred za vino, a cijena bu pala
jako jer rod vinograda je takav kak ni skoro bil.
— O bedak jedan bedasti, fala bogu, bar bu muž jen-put na Zidu zaslužil.
Drago Krnečić je s pravom tako računao jer su svi izgledi bili dobri.
Na kraju kolovoza promijenilo se vrijeme, i kroz cijele dane padala je kiša. Takav je bio i
čitav mjesec rujan. U cijeloj okolici počelo je grožđe gnjiti, te ga je samo nestajalo s trsja kao
da ga netko krade. Još prije berbe pojave se pretršci vina, čak iz Gline, Ogulina i Gospića.
Drago se začudio i u jednu ruku preplašio.
Kupovali su staro vino i plaćali su ga više nego je bilo u proljeće. Upustio se u razgovor s
trgovcima iz Gospića, a oni mu saopće, da su Češka i Njemačka pokupile već unaprijed sve
vino u Dalmaciji, pa da će ove godine biti velika oskudica vina.
Zamislio se na te vijesti Drago Krnečić, ali mahnuo rukom i sam se je utješio:
352
— Kaj si bum već sad glavu tri, imam ja još vremena, već bu se dobro.
Berba je došla i brzo prošla, a što je bilo vina, sve je bilo kiselo i slabo. Drago je pogodio
skuplje nego obično, jer se radilo o Kremeničkom vinu poznate jakosti.
Postao je mrk i zlovoljan, nikom se nije potužio, već je trpio sam . ..
Prošla je zima, počeli su proljetni poslovi. Drago je sasma zaboravio na vino.
Pred Duhove dobio je od Freliha pismo da mu je potrebna jedna količina vina, pa ga moli da
mu ga čim prije dopremi.
Drago pokupi gotovo sve zadružno vino, ali je to bila tek desetina onoga na što je bio obvezan
prema Frelihu. Drago se počeo tužiti kako je vinograd ove godine podbacio, tako da to ne
pamte ni najstariji ljudi.
— Je, dragi moj kume Krnečiću, moglo je biti i drugačije, tko u trgovini ne raskira, on i ne
profitira. Tak je to, tak . . . Ugovor je ugovor ...
Drago je počeo sakupljati vino. Vozio ga je čak ispod Okića i Samobora. Cijena je bila tako
visoka, da je prije obvezatne polovice nestalo svih novaca što ih je Drago dobio od Freliha.
— Ništa, ništa, dragi Krnečić, ja imam novaca, dajte mi obveznicu, dobit ćete koliko želite.
Za nekoliko dana bila je uknjižena za veliku svotu na zadruzi Krnečić trgovačka banka iz
Karlovca. Kada je to doznala Vera, trgla se kao lavica. Tražila je od strica razjašnjenje. Sve je
on priznao, ali je tješio Veru:
— Nemojte, nevesta, mam glavu zgubiti, ja bum to već navrgal, ja bum zaslužil i banku
platil.
Drago se sav posvetio trgovini vina, vjerovao je u sreću da će zaslužiti.
23 Moć zemlje
353Vera je uvidjela da se stric slabo brine za gospodarstvo, pa je sama uz svoga jedinca
vodila glavnu brigu.
Poteškoća je bilo jer je uzmanjkalo novaca. Drago je dao domaćeg vina potrebnog težacima.
Vera predloži stricu da prodaju par konja i volova te nekoliko svinja, ali ni to nije bilo dosta.
Zemlje je mnogo, stotine i stotine težaka treba svake subote plaćati. Znala je Vera da zemlji
treba dati, pa onda možeš od nje i očekivati.
Potužila se svekrvi, a ona joj odgovori:
__ ja sam draga Vera prigovarala i prigovarala bum
dok bum živa, ali ne koristi ništa, se jeno dela kak oće. Samo mi veli: »Mama, se bu dobro.«
Vera je zdvajala. Ona je sada uglavnom vršila isplatu težaka pa se je jedne subote dogodilo da
nije svima mogla platiti. U njoj se je probudio onaj ponositi duh, jer su težaci s pravom
prigovarali.
Još istu većer nastao je prvi lom u zadruzi Krnečić.
Drago je došao s konjima iz Karlovca. Po običaju je počeo pitati da li je sve u redu. Vera, još
pod dojmom neugodnosti što je imala s težacima, plane prvi put otkako
se udala.
.__. Ovo je, stric, sramota, vi okolo bogu dane kradete,
a doma sve propada. Ja to više podnositi ne mogu. Rugaju nam se naši težaci, a kako tek
negdje govore drugi ljudi.
__ Kaj vam nisam pustil, nevesta, da gospodarite kak
oćete?
— Lahko vam je sada pustiti kada su najveći poslovi, a novaca nemamo. Vino ste dali
Frelihu, a ono je sve premalo, to što prodajete krave i volove, to težaci u jedan tjedan odnesu.
__ Prodajte još nevesta, se smo dost dobili od vašega
oca.
__ ja to, stric, podnositi ne mogu, mene je stid blago
354
prodavati. Vi ste svemu krivi, zemlju ste za teške hiljade zadužili banci, novac ste izgubili na
vinu. Znate vi, stric, kam to vodi? Mi ćemo propasti.
— Je, pak bumo zgubili, kaj smo dobili, vi ste tak i tak vašem ćaći badava podkrižati hteli.
— Vi izgubite svoju glavu, ali ja neću, ja imam sina, je neću da izgubim zemlju zbog vaše
gluposti. Ova zemlja je moje očinstvo, ja hoću da je sačuvam za svoga sina.
— Jeste li vi gospodar zadruge ili ja, dajte mi recite nevesta?
— Vi ste gospodar, ali činite krivo, ja vam velim da ću se boriti za svog sina. Neću sramote
da propadnemo.
Cijela družina bila je uzbuđena. Mara, žena Dragina, čas je gledala svoga muža, čas nevestu.
Bila je seljanka, majka šestoro djece, šumile su joj u ušima riječi »dug banci«, i »mi ćemo
propasti« .. .
Stara Jana Krnečićeva samo je brisala suze i križala se govoreći:
— Bog nas občuvaj, Bog nas občuvaj, da dojdemo na bubanj. Oprosti, Bože, grijehe, ali rajše
nek se izgori, nek da tu sramotu doživimo.
Božidar je sjedio u uglu na kraju klupe. Lijep, zdrav, visok, osamnaestogodišnji mladić. Bio je
rastom i ljepotom sličan pokojnom ocu Juri. Po ocu svome naslijedio je mirnu narav. Samo
bože sačuvaj da bi ga tko nepravedno okrivio za nešto ili mu pak hotimično učinio krivo.
Onda je od nevinog jaganjca postao lav. Sada ga nije nitko uvrijedio, i on je mirno promatrao
majku i strica. Svoga strica on je vrlo poštivao, bio mu je namjesto oca, u njemu je gledao
zaštitu poslije djedove smrti. Ali majku nije još nikada vidio ovako uzbuđenu. On je pozna
samo žalosnu, često ju je našao zaplakanu, ali srditu nikada. Na njega su strašan dojam
ostavile majčine riječi: »Zadužili ste zadrug
355kod banke, mi ćemo propasti. Ja neću sramote, ja imam sina, ja ću se boriti za njega.«
Svi su šutjeli, čak su se i Marina djeca umirila. Božidar ustane, pogleda strica koji je ljutito
pušio i staru mamu koja je plakala i križala se, zatim svrne pogled na svoju majku koja se je
nalaktila na stol.
Pristupi majci, uzme je za ruku te joj blago reče:
— Ne jadite se, mama, nigdar vas nisam vidil tak jadnu, hote gore u komoru.
Vera je bila naoko mirna, ali sva je drhtala od uzbuđenja. Prvo, što se zaboravila i pred svima
govorila onako oštro gospodaru zadruge. Drugo, što je sama čula svoje riječi: »Mi ćemo
propasti.«
Božidar ju je silom digao, a ona pođe vođena od sina, kod vratiju se okrene, pogleda cijelu
družinu i rekne:
— Stric oprostite, ali u meni se je sabralo, ja sam majka, seljanka.
Riječ »seljanka« rekla je Vera povišenim glasom. Drago je mahnuo rukom, a Vera je otišla sa
sinom u svoju komoru.
Vera je u komori na samu razjasnila sinu zašto je tako istupila prema stricu Dragiću.
— Mama, kaj bi mi uistinu mogli propasti?
— Još nekoliko ovakvih gubitaka i lako bismo propali.
— Još i sad, kak da čujem staru mamu: »Bole nek sve zgori, nego sramotu doživiti, da bi na
bubanj došli.«
— Da, dijete drago, za sada treba paziti i mnogo, mnogo raditi, drugu brigu ti ne vodi, sine
moj, rasti i na-užij se mladosti.
Došla je berba. Drago je morao skoro sve domaće vino dati da do kraja namiri Freliha.
Zadruga je ostala bez novaca, a trebalo je platiti veliki porez, platiti sluge, a osobito
mnogobrojne težake, koji su morali biti na tako
356
velikoj zemlji. Drago je uzeo opet zajam u banci da uzdrži zadrugu do druge berbe.
Dao se sav na posao, postao je mučaljiv, grizlo ga je što je tako zadužio zadrugu. Bojao se i
on jer je znao da je dug zao drug. Preko zime brinuo se za kolje za vinograd. Dao je voziti
gnoj na polje, livade i vinograd. Savjetovao se s Verom, što je trebalo učiniti.
Bilo ga je stid pred Verom, osobito kada je morao platiti veliku svotu novaca za kamate na
prvi dug.
Najviše je prigovarala stara Jana:
— Joj, joj, Drago, samo da nisi u onu napast zašal, kak bi mi lepo bez brige živeli.
— Nemojte mi, mama, očiju izkapati, kaj ja sad morem.
— Joj mene, joj, žal mi je Vere da se tak muči. Drago je onda zašutio i otišao od majke. Svi
su radili
cijelo proljeće i cijelo ljeto. Jesen je budila sjajne nade. Ali prije berbe došla je silna tuča i sve
je gorice potukla, tako da mnogi seljak nije ni išao brati ostatke.
Žalostan je bio cijeli kraj, jer se vinom sve pokrije, plaća se porez, svi se obuku, a od vina se
kupuje i kruh.
Zadruga Krnečić bila je također u velikoj neprilici. Oni imaju svega, ali vino je najglavnije,
od vina sve se uzdržava. Drago je bio zdvojan a Vera neutješiva.
Dogovarali su se, bilo je i oštrih riječi. Vera nije dopustila novi zajam.
— Ako vi, stric, uzmete zajam, ja ću tražiti drugoga skrbnika mome sinu ili ću ga proglasiti
punoljetnim.
■—- Nemoj, Vera, dete drago, daj da mirno umrem —■ jadikovala je Jana.
— Neću, mama, neću vam za ljubav, ali zajam neću da se diže, radije prodajmo komad
grunta.
Sram ih bilo, ali su se ipak nekako složili i prodali su
357seoskoj zajednici jednu šumu. Jednim dijelom platili su kamate banci, a ostatkom
namirivale su se potrebe zadruge.
Nadošla jesen bila je dobra, rodilo je sve dobro, osobito su dobro odbacili vinogradi.
Drago Krnečić platio je kamate, a za potrebe zadruge je krpario. Nešto je pozajmio, nešto
vratio, nešto prodao blaga, pa se je izašlo.
Vera je bdila nad svime, ali nije mogla na sve nadoći. Sinu svome nije sve povjeravala, prvo,
jer se bojala svađe sa stricom, a drugo, jer ga je silno voljela pa je često govorila svekrvi:
— Neću, mamo, njega miješati u tu kašu u koju je stric Drago opal. Nek se još malo mladosti
navžije, dost brige bu imel kad sve to sazna.
— Kad ti tu brigu nosiš, Vera mila moja, nemoj njega s tem trti.
— Mama draga, on mi je tak mio, da bih deset života za njega dala, da ih imam.
— Slika i prilika je, Vera draga, pokojnog Jure.
— Još ga zato više imam rada. Mama, zato mi ne zamerite kaj toliko stricu prigovaram,
vjerujte mi sve to činim iz straha za moga jedinca da ne izgubi zemlje. Zemlje, te drage
zemlje ...
Zadruga Krnečić počela je pomalo nazadovati. Krava je bilo manje, volova manje, a konja je
ostalo samo tri para. Čopor svinja, koji je bio prije velik, jako se razri-jedio. Drago je bez
znanja domara zaduživao zadrugu gdje je mogao. Na jednom je mjestu uzeo zajam da pokrije
drugi, koji je morao platiti.
358
Pred Verom i majkom držao je sve u tajnosti. Kada je Vera saznala, bilo je prigovora, ali je
Drago slegao ramenima, pomalo je postao i grub prema majci i Veri. Pomoći nije mogao, pa
se je sve više svraćao u gostionicu da se utješi vinom.
Vera je zdvajala, ali pomoći nije mogla. Nije se više dalo ni posuđivati jer je bilo mnogo
dugova. Drago Krnečić počeo je zdvajati. Bio je inače pošten čovjek, trsio se je, ali nije se
mogao dugova riješiti, a stidio se kao gospodar najveće zadruge da se ne smije pokazati pred
kakvim gostioničarem ili trgovčićem.
Godine 1913. prodali su svoju najljepšu šumu. Cijelu godinu ljudi iz okolišnih sela izvozili su
balvane iz Krne-čićeve šume. Krasan posao učinilo je šumsko poduzeće.
Dočuo je to i presvijetli Jurić u Zagrebu. Zdvajao je od jada.
— Moja krasna šuma, koliko godina sam je njegovao, još pred dvadeset godina dobivao sam
za nju tri puta toliko za koliko je sada prodana. Nije mi žao novaca, ali me duša boli za
mojom divnom šumom.
Nije međutim dugo žalio, jer je još iste godine umro u Zagrebu.
Drago Krnečić riješio se je svih dugova, osim duga u banci, koji je u početku načinio.
Nastojao je na sve moguće načine da popravi svoju pogrešku, ali zadruga nije napredovala.
Došao je i veliki rat godine 1914. Sve sposobno za vojsku otišlo je u rat. Sva su gospodarstva
nazadovala, jer nije bilo radne snage. Svi su radili, što je tko mogao. Vera nije prezala ni pred
kakvim poslom.
35()Godine 1915. tjera dijete strica Dagića volove, a Vera se naslanja svom težinom tijela.
Brazda se ljeska na proljetnom suncu, a Vera naslonjena na plug, ruke joj dršću od
naprezanja, a ona koraca po jarku izoranom brazdom. Veseli se svakoj brazdi, a osobito
svakom slogu.
Na jednom mjestu usred sloga zaustavi Vera volove:
— Zakaj smo stali, strina Vera?
— Pusti me dijete, umorna sam, da se malo odmorim. Vera se nasloni na plug i zanese se u
misli.
— Evo ovdje, baš ovdje, pred mnogo godina orao je i on ovu zemlju i stajao je ovako na
brazdi. Kako je bio lijep, Bože moj. Njegove ruke nisu drhtale nad plugom, on je plužio da su
volovi morali stati. Kako je ugodno zvučio njegov glas premda mi je prijetio: »Miči mi se is-
pred očiju, curo gospodska, ako ti zarinem glavu u ovu brazdu, osjetit ćeš moć ove zemlje.«
Osjećam je, Jura moj, da je ne osjećam, ne bih je danas orala.
— Kaj ste meni kaj rekli, strine Vera? — oglasi se dječarac.
— Nisam ništa tebi, dijete, daj potjeraj volove. Volovi su vukli, a plug se zario u zemlju i
savijao
brazdu, Vera je išla za plugom po jarku, sva sretna i blažena. Ruke su držale ručke pluga, ali
za čudo nisu drhtale od napora. Vera se prenijela u prošlost, s lica joj se zrcalila sreća, duhom
se zanijela, osjećala je duh svoga Jure. A silnu snagu, koju je osjećala u sebi, vjerovala je da
crpi iz zemlje.
Pred zalaz sunca bila je njiva izorana. Presretna Vera složi plug na kola i preleti okom
nekoliko puta njivu. Cijelo tijelo bilo joj je klonulo od napornoga rada, ali duša joj je kliktala
od sreće. Sjela je na kola, potjerala volove, jaram je potiho cvilio, kola su škripala, usta su
Verina šaptala:
360
— Tvoj duh Jure vidim, ti Jure moj, znaš da ja volim zemlju. Ja ljubim zemlju, čuvam je i
čuvat ću je za našega jedinca.
Naveče su se svi skupili i govorili su o strahotama rata i o gospodarstvu.
— Vera, dijete drago, hodi si ti lezi, ti buš zatrla svoj život, gdje je za tebe cijeli dan oranje.
—■ Sretna sam i presretna, mama, da mogu izdržati oranje. Zemlja naša ne smije ostati pusta!
•— Stara mama, dajte mi povejte, gdoj ima takvu mamu, kak ju imam ja? — s ponosom se
javio Božidar.
— Nema, nema, sinko, ni jedno dijete u cijeloj Hrvatskoj.
—■ A zakaj ju zoveju pošpotljivo: gospoja, ona Krne-čićeva gospa? Je li moja mama
gospodska ili prava seljačka majka?
— Gospodskoga roda, sine moj jedini, ali ostajem prava seljačka majka.
— Mama, draga moja mama, da vi to samo znate kak vas ja imam rad.
— Sine, sine moj, sve dobro ovoga svijeta. Pravo veli stara mama. Idemo na počinak, jutri
nas treba opet zemlja.
Vera i Božidar otišli su u svoju komoru. Božidar je bio za čas u krevetu, a Vera je nešto
spremala po komori. •—■ Mama! —■ Što je, sine?
— Jeste li vi jako trudni?
—■ Zašto pitaš dijete moje, znaš i sam da sam jako, jako umorna.
— A ja sam vam tel nekaj reći.
— Onda nisam, sinko, znaš, da bih ja tebe slušala cijelu noć.
— Mama! Sedite si k meni na postelju.Vera sjedne do sina koji je ležao. Jednu ruku držao je
pod glavom, a drugom uzeo majčinu ruku.
— Trda vam je ruka mama, ali navek je još lepa.
— No reci mi, sine, što si mi htio kazati.
— Mama, kaj ne da sam ja velik?
— Jesi sinko, hvala Bogu dragom, velik i jak, zdrav i lijep. Samo dršćem, sinko, od ove ratne
strahote. Sada mi reci što želiš, već je kasno.
— Mama, draga mama, bu li vam morti žal?
— Reci mi, sinko, reci.
— Mama, ja bi se rado ženiti.
Vera se je jako začudila, ali duša joj je odmah bila puna miline.
— Sine moj, jedini sine, ti si još mlad, vidiš strahote rata, čekaj, sine, dok se to svrši.
— Mama, ja ju imam jako rado, a i riječ sam joj dal.
— Riječ si joj dal, riječ, ti veliko dijete moje, a nisi pitao prije majku?
— Nisam dospil mama. Mila mi je, lijepa je i vam se bu dopala.
— Tebi dobra i meni će biti, tebi lijepa sine, i meni će biti, ako budeš sretan, majka će tvoja
biti zadovoljna.
— Mama, mama, kaj bi vam rekal, tak sam si uprav mislil da mi bute rekli, dobra, dobra,
mila moja mama.
Par mjeseci nakon razgovora s Verom, oženio se je Božidar Krnečić, najljepši i najbogatiji
dečko u župi Kre-menica. Uzeo je lijepu petnaestogodišnju djevojku, crnih očiju, prekrasnoga
lica, zdravu kao dren, a veselu i živu kao vatra.
Stric Drago ispraznio im je svoju komoru, njemu ne treba više posebne komore, on će spavati
u zajedničkoj hiži.
362
Zadruga Krnečić nije napredovala uza svu dobru volju, zemlja se nije mogla obrađivati uslijed
nadošlog rata. Ono što je bilo zasijano, nije se moglo gnojiti jer je Drago dost blaga
rasprodao.
Na veliko Verino zaprepaštenje prodao je stric Drago jednu veliku njivu. Vera se strašno
ljutila, ali pomoći nije mogla, gospodar zadruge može učiniti što nađe za dobro sviju
zadrugara. Božidar se bio tek oženio pa ga je Vera štedjela i sama je odlučila da počeka još
par mjeseci dok Božidar ne bude punoljetan.
Prije nego je to Vera željela, došlo je to samo od sebe. Božidara Krnečića s njegovim
drugovima pozvali su na vojnički pregled. Gotovo svi su postali vojnici.
Vera je očajavala od straha za svojim jedincem. Pokušavala je na sve moguće načine da on
ostane kod kuće kao hranitelj. U Karlovcu su joj obećali i davali nade, ali je morao ići s
drugima u Karlovac.
Majka je pratila svoga jedinca, a mlada ženica svoga muža čak u Karlovac, plakale su obje, ali
vojska je trebala mladih snaga i nije pitala za majku i ženu. Božidar je ostao u Karlovcu, a
Vera i njezina snaha Jelica vratile se tužnoga srca u Kremenicu. Radile su oko kuće što su
mogle, ali sve misli bile su im kod Božidara.
Nekoliko dana poslije Božidarovog odlaska u vojsku, povjeri mlada Jelica svojoj svekrvi da
će postati majka. Vera se radovala, ali je još više žudila za sinom. Sve je razmišljala kako da
spasi svoga sina od ratne strahote.
Stricu Dragiću trebalo je novaca za potrebe zadruge, te on predloži nevjesti Veri da bi nešto
prodali. Bilo mu je neugodno, ali potreba ne pozna stida. Bojao se učiniti sam jer je Božidar
već punoljetan.
— Ja bi nevesta imao dobroga kupca za naše staro domaće trsje.
363Vera je skočila kao ranjena zvijer.
— Ne, ne, ni za sve novce na ovome svijetu.
— Zakaj ne, nevesta, staro je trsje, trebalo bi puno trsa, a mi imamo čuda trsa, da ga držimo u
redu.
— Ne dam toga trsja, ne dam. Sve drugo, ali to mi stric nemojte napraviti.
— Za drugo niš kupca nemam.
— Samo to trsje ne, samo to ne, to ne!
Vera je ostavila strica, obukla se i uputila na groblje. Tamo kod groba svoga Jure, ona se
izjadala i isplakala. »Hoće da proda moju živu uspomenu na tebe, one trse, koje si ti, ljubavi
moja, meni na spomen zasadio. Neću mu reći jer bi me ismijao, ali prodati ne dam, branit ću
odsada svaku grudu zemlje, treba je naš jedinac, a trebat će je i njegovo dijete, koje se javilo
majci pod srcem. Moje unuče.«
Sutradan se Vera uputila u Karlovac. Potražila je svoga sina, s njime se dogovorila i složila da
se odijele od strica Dragića. Vera je povjerila svojem sinu da će Jelica postati majkom.
— Čuvajte je, mama moja draga, a čuvajte mi i pazite ono, kaj dojde. Morti bum lakše došal
domov ako se dijelimo od strica i ne bumo više zadruga. Dobro ste vi rekli, seljak ne smije
biti dužan banki.
— Smije, sinko, biti, ali ne može jer zemlja ne podnosi velikih kamata.
— Mama! Dal vi kaj delate da me izvadite nekak iz vojske, za malo i mi budemo poslani na
ratište.
Veru je zazeblo oko srca, te upita sina:
— Kako si rekao, sine, na ratište vas spremaju?
— Morali bumo iti, mama.
Kod suda su brzo obavili razvrgnuće zadruge. Zapreka nama jer imaju dosta zemlje. Božidara
Krnečića pripada
364
polovina, ali sud može riješiti da se podijeli na tri dijela. Stričeva dva sina i Božidar.
Kada su se vraćali sa suda u vojarnu opet će Božidar:
— Mama!
— Što ti je, sine?
— Kaj ne bi mi mogli prositi one generale, ki su poznavali pokojnoga ćaću. Znate one, ki su
onda bili pri nam, kad je pokojni ćaća nastradao.
— Dobro da si me sjetio sine, ja ću pokušati sve da te spasim.
Vera je doznala u Karlovcu za mnoge časnike koji su sada na visokom položaju, a počeli su
kao mladi časnici služiti s njenim Jurom.
Pisala je odmah još iz Karlovca nekolicini od njih i molila je da joj ostave jedinca sina na
službi u zaleđu, a neka ga ne šalju na ratište.
Za nekoliko dana dobila je Vera odgovore da će nastojati da joj učine nešto za njezina sina, ali
da to teško uspijeva uslijed ratnih poteškoća.
Dan za danom očekivala je Vera vijesti od Božidara, ali on ne javlja ništa dobra.
Vera je dobila vijest, da će za tri tjedna njegova satnija na ratište. Zdvajala je. Što da učini da
spasi jedinca?
Sutradan je sama išla u Karlovac, molila je Jurine starješine, ali bez uspjeha.
— Mi ne možemo, draga kuma, ništa, samo armija može, ali ona je u Zagrebu.
— Pomozite mi, dragi gospodine kapetane.
Vera se predstavila tko je i što je. Kada je vidio s kime ima posla, bio je obazriviji s Verom.
— Ja sam upoznao tamo jednoga našega Hrvala, pravni je savjetnik kod armije, evo vam
njegove adrese, pišite mu, ja se neću protiviti.
u.s

\
Vera uzme adresu, zahvali se časniku te se uputi da napiše list. Pogleda adresu, pred očima joj
se počelo vrtiti.. . Dr Edo pl. Pušić.
— Ne, nikada ne, njemu ja ne mogu pisati, njega ne mogu moliti, ja sam Vera, to sam mu
dokazala i ostat ću takva. Njemu pisati neću. Svakog drugog na koljenima ću moliti za svoga
sina, ali njega ne.
Hladan znoj izbio joj je na čelo. Vratila se natrag u ured da moli kapetana drugu preporuku,
ali ga više nije bilo tamo. Korak po korak išla je do mjesta, gdje ju je čekao Božidar.
— Mama! Draga mama! Ne za tri tjedna, za deset dana idemo na ratište, sad sem doznal.
Vera je problijedila kao krpa.
— Za deset dana, sine moj, dijete moje, za deset dana. Svaki čas je dragocjen, a ja, majka
tvoja razmišljam da ne povrijedim svoj ponos. Molit ću, moliti, ako treba i kleknuti pred
njega, samo da mi dijete spasi!
— Kaj vam je mama?
— Nećeš ti na ratište, ne, ne da tebe majka tvoja. Do đavola i ponos, gazim i njega kad se
radi o mome jedincu.
— Kaj vam je, mama draga?
— Ništa, ništa, sine, već je prošlo, bila je borba u meni radi tebe.
Isti dan pisala je Vera list na pukovnika Edu pl. Pu-šića. Za par dana dobila je odgovor iz
Zagreba.
»Vera Krnečić rođena plemenita Jurić. Vaš sin Božidar neće na ratište, svojim vam životom
jamčim. Edo.«
— Plemeniti čovječe! — bile su Verine riječi. Taj list kratkog sadržaja spremila je duboko u
ladicu.
Za nekoliko dana pisao je Božidar Veri i ženi iz Zagreba.
— Ja sam, hvala Bogu, u bolnici, dodijeljen liječniku
366
na pomoć. Straha sam se dosta naužio, draga mama. Kapetan me je pozvao u ured da se
odmah javim. Već sam mislio, zbogom moj Božidare. Ja dojdem pred njega, a pri njemu sjedi
pukovnik. Ja nisam od straha ni dihal. Jesi li ti sin Vere Krnečićeve, rođene plemenite Jurić.
Ne znam ni kaj sam odgovoril, on me je gledao od gore do dolje, a onda mi veli: »Spremi se
odmah, sa mnom ćeš u Zagreb. Vera je bila sretna što je spasila sina da ne ide na ratište.
Stric Drago je doznao da je Vera podnijela molbu za razvrgnuće zadruge. On se borio da to
osujeti ili barem da se podijeli na tri dijela. Vinograda nije prodao, već jednu veliku livadu.
Vera je opet požurivala razvrgnuće zadruge, svaki čas je morala u Karlovac na sud da se to
čim prije riješi. Strepila je nad svakim komadom zemlje, brinula se da očuva svome sinu dom.
Kada joj je svekrva prigovarala zašto požuruje razvrgnuće, Vera joj je rekla:
— Ja to moram, mama draga, svatko zna svoje, stric Drago nema sreće, pokušat ćemo ovako.
— Zakaj ne čekate, deca draga, dok mene ne zakopate.
— Mi se ne moramo, mama, raziti, ali ja ne bi bila majka jedinca da pustim dalje gospodariti
tako. Meni kao da se kida srce kada se koji komad zemlje prodaje.
Kada je Božidar dobio vijest da mu se je rodio sin, dobio je četrnaest dana dopusta.
Nitko sretniji od mladoga oca, a i Veri su se širile grudi od sreće i radosti. Privijala je dijete k
sebi i tepala mu je riječi: »Milo moje malo, ti si sin sina moga, krv krvi moje, sad ću još više
čuvati očinstvo tvoje.«Dok je Božidar bio na dopustu, došla je odluka suda o razvrgnuću
zadruge Krnečić.
Lijepo su u miru, bez trzavica, podijelili zemlju i dug na zemlji, a odlučili su da će ostati
zajedno u kućanstvu radi stare mame. Naoko se nije ni primijetilo da zadruga više ne postoji.
Božidar se vratio natrag u Zagreb, ali je gotovo svaki tjedan dolazio da vidi kako mu
napreduje sin Jura.
Rat je bijesnio i dalje, više drugova Božidarevih ostavili su svoje živote na ratištu.
Bolno se doimalo čuti, kako nariče majka za sinom, sestra za bratom, a mlada žena za
drugom. Vera je zahvaljivala Bogu što ju je poštedio da ne mora drhtati za život svoga jedinca
.. .
Nitko nije veselije dočekao svršetak rata 1918. godine nego Vera.
— Veselim se sine moj da je prestala ova ratna strahota za sve nas. Sada si, sine moj, na
svome domu, na sigurnoj svojoj zemlji. Sada nisi više samo moj, imaš dobru ženicu i svoga
sina. Raditi, sine, treba, mi smo još prvi u ovom kraju pa moramo to i primjerom pokazati.
— Ja bum mama, delal, još više, još bolje, nek sam prvo delal. Ja imam svoga sina, svoju
ženu, a ja imam i svoju dragu dobru majku.
— Ti si sine sada gospodar, pazi, kako ćeš gospodariti. —■ Ja bum, mama, gospodar kak
muška glava, a vi,
mama, svima nama skupa anđeo čuvar. Kaj ne, dobra moja mama?
Božidar se dogovorio s majkom i stricem da će zajednički prodati još jednu šumu. Prvo da se
riješi duga, a za
368
ostatak novca da se Božidar isplati iz stare kuće, jer on je mlađi, pa stric ima pravo na očinski
stari dom.
Pregovarali su za prodaju šume, a Božidar je s majkom gradio planove kakvu će kuću graditi.
— Nama se, striče, ne žuri, bumo mi čekali dobrog kupca, a i ove prilike poslijeratne će se
malo srediti. ..
Jednoga dana potužio se Božidar majci i ženi da ga boli glava i da mu je jako vruće.
— Lezi si, sinko mili, čuvaj se, negde si se nahladio, pazi na sebe.
— Niš se vi ne bojte, mama, ni to niš, brže bu to meni prošlo.
Do večeri se vukao po dvorištu, išao je u štalu da hrani goveda, ali ih nije mogao nahraniti do
kraja.
—■ Bum se ja samo malo prilegal, magli mi se od vrućine.
— Ne dam se ja sasma na postelj, mama, samo ovak malo ću prileći.
—■ Skini, sinko, odijelo sa sebe i lezi u krevet, sav goriš od vrućine.
Kako je Božidar Krnečić legao u krevet, nije se više ni digao. Za osam dana vozili su ga na
groblje do njegova oca. Pokosila ga španjolska groznica. Vera se je za vrijeme bolesti borila
za život svoga jedinca. Dolazili su liječnici čak iz Zagreba. Zaklinjala ih je Vera sa svim sve-
tim na nebu i na zemlji neka joj spase jedinca. Uzalud . ..
14 Moć zemlje
M,*>EPILOG
Jedan od naših posljednjih razgovora tekao je ovako:
— Čuo sam sada, draga kuma, cijeli udes vašega života, a sada mi recite, molim vas lijepo,
sve do kraja.
— Ni sama ne znam kako sam to preživjela. Bila sam živčano klonula. Naš liječnik me
uzdržao na životu. Kada sam došla k sebi, molila sam ga da mi dade otrova. Svi su pazili na
mene, a najviše moja dobra svekrva. Ona je plakala i mirila me je, a ja sam hulila na Boga.
Nisam nikoga puštala k sebi osim svekrve. Dan za danom uspjelo je mojoj dobroj svekrvi
da me umiri. Počela sam osjećati glad .. . Jedno dopodne malo sam zadrijemala,
moja snaha doznala je od stare mame da mi je bolje. Šuljala se je s djetetom na rukama da me
kroz prozor komorice vidi. Od straha da je tko ne vidi, nije pazila kuda staje i pala je s
djetetom pred vratima. Moj Jurica je zaplakao takvom snagom, da sam se ja trgla. U onom
času vjerovala sam da je to moj Božidar. To je bio moj spas. Kada sam se snašla, pozvala sam
snahu s djetetom u komoru. Dijete moga sina ulilo mi je volje za novi život.
Za kratko vrijeme opazila sam da je moja snaha brzo prežalila moga jedinca. Bila je mlada,
tek joj je bilo se-
370
damnaest godina, a bila je puna života. Kada sam to primijetila, upravo sam je prisilila da se
odmah uda. Svoga unuka utela sam k sebi. Čim sam sasvim ozdravila, umrla je moja dobra
svekrva, koja je već dugo jedva čekala da ode na vječni počinak.
— Kako ste se uspjeli odijeliti od zadruge?
— Još za života moga sina uspjelo nam se odijeliti, tako da je moj sin dobio trećinu svega.
Najviše me je uzbudilo to, što je stric Drago počeo govoriti da mome unuku ne pripada sav
očev dio. Ja sam se trgla nakon toga, te je počela borba između mene i strica. Teško sam to
podnosila, ali na pomisao da bi kod diobe moj unuk mogao biti prikraćen, dobila sam nove
snage. Zakon je bio uz mene, te mi je uspjelo da ishodim pravo svome unuku. Naša je zadruga
jako nazadovala, duga smo imali dosta, a žive imovine vrlo malo. Ja sam tražila za svoga
unuka ovaj stan gdje sam sada. Stric Drago se čudio kada sam tražila da mi se dodijele ove
zgrade. Bile su vrlo trošne i zapuštene, ali ja sam ih obnovila što se bolje dalo. Ovdje vidite, u
ovoj velikoj sobi, bili su moji svatovi, to su bili stanovi naše družine kada sam se ja udavala
za dragog pokojnoga Juru.
— Što vam je dalo najviše snage da ste opet dobili toliki polet za život?
— Vjerujte mi, najvišu ulogu igrala je i opet zemlja.
— Stara mama, stara mama. Kak vi to velite, kaj ja niš ne vredim? — javio se unuk.
—■ Vrijediš, vrijediš milo moje sve ovoga svijeta, ali zemlja, njezina moć, velika moć
zemlje, ulila mi je snage i poleta za život. U borbi za zemlju zaboravljala sam ja na časove na
svoj strašni udes. Sva sam se posvetila svome dragom unuku i gospodarstvu. Ja i ne mislim da
mi je on unuk, već sam se uživila kao da mi je sin.
.171
t— Tko vam je najviše pomagao dok je Jura bio malen?
— Uzela sam na gospodarstvo našega vjernoga Miška i njegovu ženu Rozu. Sada smo već
svi stari, osobito Miško, ali mi se pomažemo i razumijemo. Bilo mi je vrlo teško više puta,
osobito onda kad sam se odijelila od zadruge. Najteže mi je bilo ono vrijeme dok je trajalo
natezanje između mene i strica radi diobe. Teško sam izdržala, borila sam se za svaku brazdu
zemlje koja je trebala pripasti mome unuku.
— Recite mi iskreno, kuma Krnečićka, jeste li se pokajali za to što ste postali seljanka.
— Kajala se nisam nikada, baš nikada, jedino sam mnogo mislila na ono što sam proživjela.
— Neobična ste vi žena, draga kuma, jako neobična, od onako gorde vlastelinke i plemkinje
postali ste tako dobra seljanka.
— Ja sam uvjerena da bi to i svaka druga na mome mjestu postala.
— Kako to mislite?
—- Svaku ženu, koja bi osjećala ljubav kako sam je ja osjećala za svoga dragoga Juru,
privukla bi najprije moć te velike ljubavi. Ljubav, kojom sam ja ljubila moga Juru, bila je
ljubav bez granice, ja sam ljubila njega i sve njegovo, sve mi je bilo lijepo i drago. Iznad
svega na svijetu najdraži mi je bio moj Jura, njegov otac, majka, brat, čak i stara mama moga
Jure. Zavoljela sam odmah njegov seljački dom, došla sam u njega s osobitom pobožnošću i
poštovanjem. Možete misliti da je bilo mnogo oprečnosti i neizmjerno velikih razlika između
moga raskošnoga gospodskoga doma i moga novoga seljačkoga doma.
—• Vidite, bili ste nezadovoljni već u početku.
— To vam nisam rekla i to ne kažem, jer ja sam to
372
već unaprijed znala, a upozorio me na to i moj dobri svekar. Smatrala sam da drugačije nije
moguće živjeti jednoj seljanki i ja sam se na to priučila vrlo brzo. Kažem vam, sve sam
zavoljela uz svoga dragoga Juru, a osobitu zemlju i selo. Ja sam uvjerena da bi svakoga koji bi
zavolio zemlju i selo onako istinski kao ja, morala zemlja privući i pridobiti za sebe.
— Vjerujete li vi u moć zemlje?
— Vjerujem, vjerujem, jer je osjećam u sebi, vjerujem, jer je ljubim, jer sam kroz nju
zavoljela naše selo. Jedno i drugo djelovalo je na mene i sasvim sam srasla sa zemljom i sa
selom.
— Opet bi se vi brzo priučili raskoši i gradskoj udobnosti?
— Ja poznam jedno i drugo, pa vam kažem da ja ne bih mogla više živjeti bez svoje zemlje i
sela. Gradski život bio bi za mene kao zatvor. Ja sam već dosta stara pa se već pomalo
spremam na vječni put do moga dragoga Jure i moga Božidara, koje mi je otela
nesmiljena i okrutna smrt.
— Sada ste rekli, kuma Krnečićka, ono pravo, što vas najviše drži na selu.
— Grobovi mojih dragih svakako, jest, i to je razlog, ali drage pokojnike može se štovati iako
se živi daleko od njih. Mene veže moć zemlje, snaga njezina i selo ne bi mogli privući i
raščiniti mu svu gordost i oholost, koju ima u sebi. Samo naglašavam, zemlju i selo valja
ljubiti. Još su mi usječene u dušu i srce riječi moga svekra. »Zemlji se moraš, Vera, sva dati,
moraš je voliti, njegovati i davati joj, a od nje ne možeš tražiti, nego samo očekivati.« Naše
gospodarstvo je prilično, ja sam prodala zemlje da platim dugove što su na zadruzi još od
strica ostali. Unatoč toga dobro stojimo, a razlog je tome taj što ja i mojunuk dajemo zemlji
sve što ona od nas zahtijeva, dajemo joj s puno osjećaja. Žao mi je da vas moram upozoriti na
zadrugu moga strica i njegovih sinova. Zemlje imaju još dosta, ali nemaju prave ljubavi za
svoju zemlju. Moga strica zahvatila je strast trgovanja vinom, puno više je izgubio nego
dobio, odalečio se od zemlje, a za njime i njegovi sinovi. Pogledajte njihove konje, rebra im
se vide, imaju jednu kravicu, a svinje ni jedne, a bila je to tako bogata zadruga za moje
mladosti.
— Meni je poznato, draga kumo, da oni svi rade na zemlji.
— Rade oni, rade i obrađuju zemlju, ali kako? Bez ljubavi, bez poštovanja prema zemlji.
Meni je žao, moga je Jure ono rodni dom, tamo je još i moja komora, tamo sam se naužila
radosti i žalosti, ali njima zemlja ne daje ništa, moga strica i njegove sinove zemlja još i
kažnjava jer su se od nje odalečili.
— Radite li vi još na zemlji?
— Svakako da radim, moj je vrt i mali cvjetnjak oko kuće. Evo vam moje slike kako u
proljeće prekopavam vrt, slučajno me je slikao jedan stari znanac Jurićeva doma. Tražio
je dvorac mojih djedova, a našao je samo mene, a i to već ruševinu.
— Da li se često sastajete sa sestrom Jelom?
— Nikada nismo bile zajedno poslije one zgode kada je došla po mene i tražila da ostavim
selo. Moja je sestra dobra, ali mora da se zaklela ocu da me neće nikada posjećivati. Tako sam
nešto čula, ali ja jesam i ostajem makar i u starosti Vera!
— Ja volim svoju sestru, ali od nje ne bih uzela ništa ni ja, a ni moj Jura. Ona neka živi
svojim životom u krugu svoje djece i unučadi, a ja ću sa svojim jedincem unukom. Dao samo
dragi Bog, da se ove strahote ratne svrše čim
374
prije i sa što manjim žrtvama. Sve mi se srce steže od straha kad pomišljam na moga Juru, niti
u mislima ne bih mogla preživjeti da se njemu, ne daj Bože, što dogodi.
— Vjerujem kuma Krnečićka, da će se sve dobro svršiti.
— Dao Bog sreću našim svim domovima i dragoj domovini Hrvatskoj, u tu sreću neka uvrsti
dragi Bog moj dom i moga unuka.
— Ja sam vam, draga kuma Krnečićka, jako zahvalan. Vaš život je vrlo zanimljiv, pa sam
napisao cijeli roman po vašem pričanju. Još vas samo jedanput molim, recite mi, kako volite
selo i zemlju.
— Zašto hoćete, dragi prijatelju, da vam opet ponavljam. Uvijek u proljeće budi se novi život
u meni, postajem jača, ne osjećam umora, sva sam uzbuđena kada prvi put u proljeće
spremam svoga unuka na oranje zemlje. Cijelo vrijeme oranja i sijanja moja se duša i cijelo
moje biće nalazi u svečanom raspoloženju. Kada je sve izorano i posijano, a moj dragi unuk
veselo dođe do mene i pjevajući veli: »Stara mama, ej, stara mama, sve je fala Bogu izorano,
posijano i zakopano, sad kaj Bog dade«, na čas mi napetost popusti na par dana, ali se opet
brzo budi u iščekivanju kakav će nam prirod dati draga zemlja.
Ne mogu opisati svoje sreće kada primjećujem kako se u proljeće zemlja budi. Srce mi
snažnije bije kada vidim plodove zemlje. Cijelo mi biće klikće od sreće kada se talasa zrela
pšenica na ljetnom povjetarcu. Samo mi seljaci razumijemo zrele talase pšenice, koja kao da
nas plaši: »Još malo, čekajte, još nisam vaša.« Kada osjetim miris zrele livade i gledam
šarenilo divnih naših gorica, onda zaboravljeni sve, onda se zanesem u svoju mladost. Radu-
jem se sa svojim dragim selom rodnoj godini, osjećam duboku žalost kada nam prirod
podbaci, duša i srce mi plaču
37 S

i
kada nam nevrijeme i tuča uništi tešku našu muku. Žalim i plačem nad svim nesrećama koje
nas seljake biju, žalosna sam, ali se na zemlju nikada ne tužim, nikada je ne optužujem.
— Uzor ste vi seljanke, draga Krnečićka.
— Ne, nisam uzor, ali sam prava seljanka koja ljubi zemlju i vjeruje u njezinu moć.
— Kako vi, kuma, lijepo govorite žarkim mladenačkim zanosom.
— Govorim ja, da, govorim, ali iz mene govori snaga i moć zemlje.
— Sada zbilja vidim, koliko ste duboko zavoljeli zemlju i naše drago selo.
— Da, volim selo i zemlju svim srcem svojim, svom dušom svojom i cijelim svojim bićem.
Nema sile, nema snage, nema ni jedne zemaljske moći, koja bi me mogla odijeliti od zemlje i
moga sela. Za svoga milog muža seljaka osjetila sam prvu i veliku ljubav, selu i zemlji daro-
vala svoju mladost i svoga jedinca sina. Ovdje ću umrijeti, u tom dragom selu, koje me je
naučilo raditi i pregarati. Ovdje želim počivati kraj svojih dragih u toj zemlji, za koju duboko
vjerujem da me je privukla, da mi je dala snage, da crpim život iz nje. U toj zemlji, koja ima
veliku i neodoljivu moć . . .
376
NAKLADNI ZAVOD ZNANJE, ZAGREB ZA IZDAVAČA: INŽ. BRUNO PEKOTA
KOREKTOR: ŠTEFICA KONJEVOD TEHNIČKI UREDNIK: SREĆKO JOLIĆ TISAK:
ČGP .DELO-, LJUBLJANA, 1971