Professional Documents
Culture Documents
1steceno Znanje PDF
1steceno Znanje PDF
Beograd, 2010.
Priručnik za podizanje kapaciteta organizacija civilnog društva,
DRUGI DEO
Izdavač:
...IZ KRUGA, organizacija za zaštitu prava i podršku
osobama sa invaliditetom Srbije
Beograd, Sredačka 2
www.izkruga.org
Autori:
Lepojka Čarević Mitanovski
Aleksandar Janković
Za izdavača:
Snežana Mađerčić
Priprema i dizajn:
Maja Mađerčić
Korektura:
Tamara Stefanović
Tiraž:
500 primeraka
Štampa:
Štamparija „Stojanović“
SADRŽAJ
UVOD.................................................................................................................9
LOBIRANJE.......................................................................................................23
1. Šta je lobiranje........................................................................................24
2. Definicija lobiranja..................................................................................25
3. Pojam lobiranja kao deo našeg mentaliteta............................................25
4. Vrste lobiranja.........................................................................................26
5. Oblici direktnog lobiranja........................................................................26
6. Profesija: lobiranje..................................................................................27
7. Šta rade lobisti........................................................................................28
8. Načini lobiranja.......................................................................................29
5
Praktično znanje - prepreka manje
4. Evaluacijske metode................................................................................54
ODNOSI SA JAVNOŠĆU.................................................................................... 57
1. Interna javnost........................................................................................58
2. Eksterna javnost......................................................................................59
3. Mediji...................................................................................................... 60
4. Odnosi sa medijima................................................................................61
5. Konferencija za novinare.........................................................................64
6. Za kraj..................................................................................................... 65
6
PRAKTIČNO ZNANJE - PREPREKA MANJE
Praktično znanje - prepreka manje
UVOD
Evo nas na početku drugog priručnika „Praktično znanje - prepreka
manje“, koji će, nadamo se dopuniti i unaprediti znanja koja su neophodna za
uspešan rad bilo kojih organizacija, naročito organizacija osoba sa invalidite-
tom.
Lepojka Čarević Mitanovski (lepojka@izkruga.org) i Aleksandar Janković
(weirdal.j@gmail.com) su se ovoga puta potrudili da, koristeći razne izvore, pre-
nesu i svoja znanja i iskustva u navedenim oblastima.
Priručnik je priređen u okviru projekta „Osobe sa invaliditetom -
demokratske snage“, finansiran sredstvima Delegacije Evropske Unije u Srbiji.
Projekat ima za cilj, pre svega, jačanje kapaciteta, komunikacije i saradnje
između organizacija osoba sa invaliditetom u Srbiji, kao i povećanje mogućnosti
za unapređenje njihovog položaja u društvu (naročito žena sa invaliditetom) u
skladu sa Konvencijama UN i preporuka EU koje se odnose na ovu populaciju.
Sa željom da vam ovaj priručnik bude od koristi u radu,
Srdačno,
autorka i autor
9
Praktično znanje - prepreka manje
O PROJEKTIMA
Kada ukucate pojam „projekat“ u Google pretraživač na Internetu,
dobićete sledeće naslove:
• [Projekat Rastko] Strip
• Cucumis - Projekat
• PROJEKAT PODZEMNOG SKLADIŠTA GASA BANATSKI DVOR
• Projekat izrade baze podataka SKGO
• Projekat „Primenjena nostalgija“ | Facebook
• Fedora Core projekat
• Joomla! • View topic - Novi Forge projekat za prevode!
• EVS projekat u Bugarskoj na temu ljudskih prava
• 21 PROJEKAT ZA 21 VEK
• UJEDINJENI PROJEKAT
• LabforCulture - Case Studies: s-o-s projekat
I tako dalje i tako dalje... Da li nam ovi naslovi daju neko bliže objašnjenje
o tome šta su to ti „projekti“? Ako se još malo potrudimo da kopamo po teksto-
vima objavljenim na internetu, naići ćemo i na sledeće redove:
• Boško Jakovljević (voditelj): “Još jedan veliki hit, to je projekat koji će se tek
pojaviti!”
• U izjavi za Kurir, Jelena Karleuša nije želela da potvrdi, ali ni demantuje tvrd-
nje našeg izvora da bi i sama želela zajednički muzički projekat sa Zdravkom
Čolićem.
• Projekat “Ceca 2000”
11
Praktično znanje - prepreka manje
• Uređenje Male sale Dečjeg kulturnog centra: Projekat gotov, nedostaje no-
vac
• Direktor i glavni urednik Službenog glasnika Slobodan Gavrilović obustavio
je danas projekat Biografije ličnosti koje su obeležile srpsku modernu istoriju
zbog kritika stručne i široke javnosti na izbor i kriterijume za taj izbor.
Da li nam je sada malo jasnije šta je to projekat?
Tu nam u pomoć dolazi wikipedija, slobodna Internet enciklopedija. Na-
redni tekst je preuzet sa stranica Wikipedije na hrvatskom jeziku, ali nam jezik u
ovom slučaju neće predstavljati barijeru:
„Projekt je ciljno usmjerena, jednokratna, relativno nova i kompleksna
namjera, produkt ili cjelovitost međusobno povezanih aktivnosti čije je trajanje
vremenski ograničeno. Realizacija aktivnosti povezana je s korištenjem resursa i
visokim rizikom, pa zahtjeva suradnju različitih stručnjaka (timski rad) i posebno
organiziranje.
Za puno razumijevanje definicije projekta kao organiziranog načina
rada za ostvarivanje jednokratno definiranog cilja važno je prepoznati neke bit-
ne značajke:
• Projekt je privremena organizacijska forma koja traje od početka djelovanja
na unaprijed određenim poslovima ostvarenja postavljenog cilja
• Projekt za ostvarenje ciljeva rabi ljudske i materijalne resurse
• Projekt je u svojem ostvarenju omeđen obimom posla kojeg treba obaviti,
vremenom pretpostavljenim za dovršenje i raspoloživim financijskim sredstvima
• Projekt je skup međusobno povezanih aktivnosti s definiranim vremenom
početka i završetka usmjerenih prema zajedničkom cilju
Kritični elementi projekta su:
• Resursi (ljudi, materijali, oprema)
• Vrijeme (predviđeno za dovršenje projekta)
• Sredstva (na raspolaganju za projekt)
Ciljevi projekta se ostvaruju slijedom promišljenih aktivnosti kojima je
točno definirano što se očekuje kao rezultat, koje je predviđeno vrijeme te koji
resursi se rabe ili sudjeluju u radu. Sve aktivnosti raspoređene su u vremenski
slijed ovisno o povezanosti rezultata rada te optimiranog rasporeda kako bi se
skratilo ukupno vrijeme rada na projektu. Da bi mogli nadzirati izvršenje plano-
va ugrađuju se kontrolne točke na karakterističnim i obično značajnim točkama
planiranog ostvarenja.“
Ukratko, projekat je:
Akcija usmerena ka određenom cilju,
• Akcija koja vodi promeni,
• Akcija koja je jedinstvena,
12
Praktično znanje - prepreka manje
13
Praktično znanje - prepreka manje
14
Praktično znanje - prepreka manje
15
Praktično znanje - prepreka manje
POSLEDICA 1
POSLEDICA 2
PROBLEM
UZROK 1
UZROK 3 UZROK 4
UZROK 1.1
UZROK 2 UZROK 3.2
UZROK 1.2
UZROK 3.1 UZROK 4.1 UZROK 4.2
UZROK 2.1
UZROK 2.2
16
Praktično znanje - prepreka manje
17
Praktično znanje - prepreka manje
REZULTAT 1 REZULTAT 2
CILJ
ZADATAK 1
ZADATAK 4
ZADATAK 1.1 ZADATAK 3
ZADATAK 3.2
ZADATAK 1.2 ZADATAK 2
ZADATAK 4.2
ZADATAK 3.1 ZADATAK 4.1
ZADATAK 2.1
ZADATAK 2.2
18
Praktično znanje - prepreka manje
BUDŽET OPIS
(KOLIKO?) PROBLEMA
(ZAŠTO?)
EVALUACIONI
PLAN CILJ I ZADACI
(KOLIKO SMO (ŠTA?)
(BILI) USPEŠNI?)
AKTIVNOSTI
(KAKO?)
19
Praktično znanje - prepreka manje
20
Praktično znanje - prepreka manje
nekom donatoru).
Ukratko možemo da navedemo koji su to najuobičajeniji delovi koje je-
dan projektni predlog ima.
1. Naziv projekta – ma koliko je ovo podrazumevana stavka, i pro-forme, vredi
se potruditi oko toga da pronađemo originalni naziv za naše „čedo“.
2. Rezime projekta – ovaj deo predstavlja kratak opis našeg projekta (kako mu
i sam naziv govori). Obično je to tekst od ne više od pola strane koji pominje
problem koji želimo da rešimo, šta želimo da postignemo i na koji način. Rezime
projekta, iako stoji na samom početku projekta, piše se na kraju, kada imamo sve
celine dobrano razrađene i pred sobom.
3. Opis problema – nadamo se da smo do sada utvrdili ovaj segment, pa ga
nećemo posebno opisivati, da se ne bismo ponavljali.
4. Cilj i zadaci – ponegde ćemo niaći i na množinu - ciljevi, ali je ipak preporučeno
da projekat ima samo jedan cilj. Negde se (u aplikacionim formularima) traže
stavke poput: glavni ili dugoročni cilj, sporedni ili kratkoročni cilj(evi), svrha pro-
jekta, itd. To je već stvar stila i terminologije, ali je suština u onome što smo
već razmatrali u ovom i prethodnom poglavlju. Ovde bi trebalo da navedemo i
očekivane rezultate (setite se „drveta cilja), odnosno šta mislimo da ćemo postići
realizacijom našeg projekta.
5. Aktivnosti i vremenski plan – kako da definišemo aktivnosti, o tome smo već
pričali, ali ovde možemo da obratimo pažnju i na jednu metodu za planiranje ak-
tivnosti u vremenu, koja ne samo što nam omogućava da slikovito prikažemo naš
plan, već i da vidimo moguće greške (previše aktivnosti u određenim periodima
i periodi bez ikakvih aktivnosti, na primer), kao i da kasnije, u realizaciji, pratimo
dokle smo stigli i šta nas sve očekuje. Ova metoda je predstavljena tabelom, koja
se zove Gantogram1.
AKTIVNOSTI / VREME I mesec II mesec III mesec IV mesec V mesec VI mesec .....
Aktivnost 1
Aktivnost 2
Aktivnost 3
Aktivnost 4
Aktivnost 5
Aktivnost 6
Aktivnost 7
.....
1
) Prvi Gantogram za koji se zna je izradio Karol Adamiecki 1896-te godine i nazvao ga je Harmonogram.
Ovaj metod je publikovao tek 1931-te, ali na poljskom i ruskom jeziku, koji su bili slabo korišteni u
zapadim zemljama. Zbog toga, ova tabela nosi naziv po Henriju Gantu (Henry Gantt) koji je svoju tabelu
objavio oko 1910-te godine u Americi.
21
Praktično znanje - prepreka manje
ZAKLJUČAK
Pisanje predloga projekata je veština koja se brusi i unapređuje kroz
praksu. Ključna stvar je da naučite kako da svoju ideju izložite jezgrovito, pre-
cizno i jasnim jezikom i da u tekstu postoje svi odgovori na pitanja - zašto, šta,
kako, kada, gde, ko i koliko. Treba imati na umu da će vaš predlog projekta čitati
ljudi koji imaju drugačija predznanja od vas, tako da gornja primedba o jasnom i
preciznom jeziku dodatno dobija na težini. Ako pokušamo da rastumačimo šta se
nalazi na sledećoj slici – zec ili ptica, teško da ćemo doći do jasnog zaključka, jer
su moguća oba slučaja, Vaš predlog projekta ne sme da bude takav.
22
Praktično znanje - prepreka manje
LOBIRANJE
Lepojka Čarević Mitanovski
“Deset ljudi koji govore stvaraju veću buku, nego deset hiljada onih koji
ćute”
Napoleon Bonaparte
Lobiranje potiče od engleske reči lobby koja ima više značenja, a najčešće
se upotrebljava kao objašnjenje za hodnik, predvorje, raspravljati u predvorju.
Ova reč se u poslednje vreme veoma često koristi, a prva asocijacija
je korupcija. Sa druge strane, veliki broj ljudi smatra da se lobiranje isključivo
odnosi na veze i poznanstva.
Vrlo često „veze i poznanstva“ i jesu način „pritiska“ na donosioce
odluka, ali pre svega to je danas jedna od profesija, to su ljudi koji vladaju in-
formacijama i činjenicama radi uveravanja ili dokazivanja za konkretne stvari.
Savremeno lobiranje često koristi osetljive i emotivne reklame, poseban način
odnosa sa javnošću i tehnike telekomunikacije da bi obezbedili javnu podršku i
uticali na vladu.
U suštini, sa razvojem demokratskih institucija, povećava se broj dono-
sioca javnih odluka, a istovremeno se širi i polje uticaja na njih. Sve više je ne-
vladinih organizacija - udruženja i neformalnih grupa građana, koji su zaintereso-
vani da znaju šta se zapravo finansira i žele da učestvuje u donošenju odluka.
Tajne odluke državnih organa sve su neizvesnije, jer sve u jednom trenutku izbija
23
Praktično znanje - prepreka manje
Šta je lobiranje?
Lobiranje je jedna od tehnika u procesu javnog zastupanja. Prvi put se
pominje u Americi, kada su se agenti sastajali u hodnicima (lobijima) Kongresa
da bi vršili pritisak za njihovu „stvar“.
Sama reč lobi, u osnovnom značenju (hodnik), ukazuje na prirodu
ovakve aktivnosti. Lobiranje bi se moglo shvatiti kao sedenje u hodniku ispred
vrata državnog sekretara ili nekog od ministara, konstantno povlačenje za ru-
kav i vršenje pritiska. Stručnjaci kažu da su lobiji interesne grupe koje nastaju
iz istih razloga kao političke partije i koje svoj interes mogu ostvariti isključivo
u političkom okruženju, vršenjem stalnog pritiska. Zanimljivo je da u Evropi
lobiranje ima drugačiji pristup nego u Americi, jer je u Evropi razvoj političkih
odnosa tekao u pravcu jačanja stranaka, pa je lobiranje smatrano politički neko-
rektnim, čak i zabranjenim. Otuda ova aktivnost i u našem rečniku ima pogrdno
značenje.
Danas sve važnije interesne grupacije u SAD, npr. biznis, sindikati,
farmeri..., imaju stalne plaćene lobiste sa zadatkom da uvere nekoga da rade za
njihovu stvar. Lobiranje je uvek postojalo, samo se drugačije zvalo. Čak i carevi
koji su imali najveću moć, nisu svaku odluku mogli da donose bez ikakvog uti-
caja. Uvek su postojali oni bliski dvorjani koji su bar ponekad mogli da utiču na
njegovu odluku. Može se reći da je još i knez Miloš Obrenović zahvaljujući nekim
od tehnika lobiranja uspeo Portu da pridobije na svoju stranu.
Lobiranje može biti prisutno na lokalnom, regionalnom kao i na nacio-
nalnom, međudržavnom i međunarodnom nivou. Međutim, neke aktivnosti koje
utiču na političke odluke, a nisu realizovane da se usvoji ili ne usvoji određeni
zakonski akt, ne smatraju se lobiranjem. Lobing je samo onda prisutan ako po-
stoji pokušaj uticanja od strane osoba ili grupa, koje same formalno ne učestvuju
u odluci.
Lobiranje je oduvek postojalo u različitim oblicima u zavisnosti od ra-
zvijenosti društva. To je legitimno pravo svake grupe da iz pozicije svog interesa
24
Praktično znanje - prepreka manje
Definicija lobiranja
Lobiranje se može definisati na više načina. Po jednoj definiciji lobiranje
se shvata kao komunikacije između ljudi, dok neka druga smatra da je to tehnika
javnog zagovaranja odnosno sposobnost ubeđivanja. Za sve definicije je važno
da je lobiranje niz akcija kojima je cilj da se izvrši uticaj na donosioce odluka.
Lobiranje je naziv za sve aktivnosti koje uključuju direktnu komunikaciju
između onih koji lobiraju i onih koji donose odluke, kako bi se usvojio zakon-
ski akt od interesa za grupu koja lobira. To je pre svega pokušaj da se utiče na
demokratski izabrane predstavnike u organima vlasti.
To je usko ciljana aktivnost i obično znači kontakt sa zvaničnim telima
kao što su: lokalne vlasti, državni organi i predstavnici međunarodnih vlada ili
organizacija.
Najčešće značenje ovog pojma određuje interesne grupe i njihove
predstavnike čiji je cilj da utiču na odluke ili mišljenje nekog vladajućeg tela,
odnosno da deluju na predstavnike ili zastupnike vlasti ili korporacije da (ne)
„poguraju“ neko mišljenje, zakon ili izmene svoj stav i tako budu od koristi za
onoga ko lobira. Samo mali deo lobiranja se odvija u hodnicima i predvorjima.
Glavni posao pri lobističkim projektima je proučavanje zakonodavstva, praćenje
političkih događanja i analiziranje mreže interesnih grupa.
Lobiranje je predstavljanje problema i građenje raznih mreža i
savezništava u izgradnji demokratskog i humanog društva.
U principu se sve definicije odnose na postojanje interesnih grupa
koje pokušavaju i vrlo često uspevaju da utiču na donošenje javnih odluka, ili
odluka uopšte. U društvenom smislu lobiranje predstavlja sastavni deo svakog
demokratskog zakonodavstva i političkog procesa.
25
Praktično znanje - prepreka manje
Vrste lobiranja
Postoje različite vrste lobiranja, od etničkih do feminističkih. Primera
radi, u Americi postoji lobi proizvođača mleka i, koliko god to nelogično izgle-
dalo, budući da je u pitanju tržište od gotovo 300 miliona potrošača, veoma je
bitno kako će izgledati zakonska regulativa u toj oblasti.
Lobiranje može biti direktan apel onima koji donose odluke, poziv na
akciju u korist ili protiv određene zakonske regulative u izvršnom ili u zakono-
davnom telu. Najčešće uključuje plaćene pojedince koji ulaze u direktni, formalni
komunikacijski proces sa ključnim donosioma odluka ili zakonodavnim telima.
Indirektan način lobiranja usmeren je na process formiranja javnog
mišljenja u korist ili protiv nekog zakonskog rešenja. Može da uključi usmene ili
pismene pokušaje ubeđivanja, finansiranje kampanja, PR kampanje, istraživanja
koja se podnose zakonodavnim komitetima i formalno svedočenje pred takvim
komitetima. Lobisti mogu biti članovi posebnih interesnih grupa ili pojedinci,
profesionalci spremni da predstavljaju bilo koju takvu grupu.
Profesija: lobiranje
Lobiranje kao profesija u Americi je relativno nova, diskretna, nedovolj-
no organizovana, pa se na odgovor ko su lobisti ne može pružiti potpun odgovor.
Trenutno zaposleni lobisti su većinom samouki, ali ipak većinu čine pravnici, za-
posleni u pravnoj službi, bivši činovnici, vladini službenici, članovi osoblja Vlade
ili ostali pojedinci koji imaju dobre veze s donosiocima odluka. Takođe, potiču
iz oblasti komunikacija, međunarodnih odnosa, odnosa s javnošću - novinari,
naučnici, reklamni ili marketinški stručnjaci. Broj lobista je poslednjih godina
dramatično porastao. Izhmeđu 1975. i 1990. godine broj lobista registrovanih pri
Senatu SAD-a narastao je s 3.000 na 33.0003. Otprilike 3 od 4 firme sa prometom
većim od 100 miliona dolara imaju vlastite lobiste. Dan za danom vojske lobista
patroliraju hodnicima Kongresa i svake Federalne agencije. Ogromne količine
) http://www.elitesecurity.org/t129604-0
3
27
Praktično znanje - prepreka manje
28
Praktično znanje - prepreka manje
1. Uspostavljanje koalicija,
2. Vršenje istraživanja i pripremanje izveštaja,
3. Ostvarivanje kontakta sa uticajnim ljudima,
4. Pripremanje svedoka i govornika,
5. Fokusiranje debate.
Možda jedna od uloga lobista koja najviše odjekuje je bila John F. Ken-
nedy, u ono vreme senator iz Massachusettsa. Lobisti su u mnogim slučajevima
eksperti-tehničari i u stanju su da razjasne kompleksne i teške predmete na jasan
i razumljiv način. Oni se angažuju u ličnim diskusijama sa članovima Kongresa u
kojem oni mogu objasniti do u detalje razlog za pozicije koje zastupaju. Lobisti
pripremaju sažete prikaze predmeta, memorandume, zakonske analize, i sasta-
vljaju zakonske nacrte za upotrebu od odbora i članova Kongresa. Oni su nužno
gospodari njihovog predmeta i, u stvari, oni često mogu ponuditi korisne statis-
tike i informacije koje nisu inače dostupne.
Načini lobiranja
Lobiranje u Srbiji nije razvijeno i ne prepoznaje se kao takvo. Bez obzira
što svako od nas primenjuje neku od vrsta lobiranja, kako bi smo postigli svoj
cilj, ipak jako malo znamo o lobiranju. Da bi smo shvatili značaj i suštinu pojma
lobiranje, neophodno je da poznajemo njegove načine ili tehnike.
29
Praktično znanje - prepreka manje
1. Pismeno lobiranje
Ovo je najčešći način kako lobirati za rešenje nekog nacionalnog ili
lokalnog problema. Obično su to kratka obaveštenja, izveštaji, pisma, sve što
omogućava da pružimo informacije, predstavimo svoj „slučaj“ i zatražimo delo-
vanje.
Pismo treba, pre svega, da bude napisano na memorandumu organizaci-
je, zatim da bude naslovljeno na ime pojedinca ili institucije koja je nadležna za
donošenje zakona ili odluke za koju lobiramo. Na samom početku pisma, neo-
phodno je iskazati ključnu poruku, koja će nedvosmisleno ukazati na problem
koji želimo da rešimo. Objašnjenje ko smo, čime se bavimo i ko su naši krajnji
korisnici, daće donosiocima odluka informaciju o našem legitimitetu i ekspertizi
da najbolje poznajemo problem kao i način njegovog rešenja.
Treba da pokažemo da dobro poznajemo funkcionisanje državnog
aparata i način donošenja odluka, time što ćemo jasnim argumentima (npr. pozi-
vanje na određene zakonske odredbe...) objasniti na koji je način ciljna osoba ili
institucija odgovorna za dato pitanje.
Nije dobro samo imenovati problem i njegove posledice, već je od
suštinske važnosti i da predložimo koje bi akcije želeli da ciljna osoba/e ili in-
stitucija preduzme, odnosno koja zakonska rešenja očekujemo i kakav će uticaj
to imati na rešenje navedenog problema. Na kraju pisma, koje ne bi trebalo da
bude duže od jedne do dve strane, ponoviti ključnu poruku.
30
Praktično znanje - prepreka manje
Ona mora u što kraćem roku da iznese problem i razloge za donošenje određene
odluke ili zakonskog akta, kao i kako će to doprineti rešenju problem zbog kojeg
lobiramo. Definisanje problema i sve u vezi sa tim objasnili smo Priručniku I, u
tekstu o javnom zastupanju.
b) Dodavač ima ulogu da dodaje argumente, novinske članke, statističke
podatke i druge važne informacije koje potkrepljuju neophodnost donošenja od-
luke ili zakonskog akta. Uglavnom je to neko stručno lice ili expert u određenoj
oblasti.
c) Čistač vraća priču na tok kada se skrene sa teme (npr: Da, ali tema
našeg sastanka je...)
Na samom sastanku voditi računa o sledećem:
• iznosimo razlog dolaska (PROBLEM)
• iznosimo argumente (tj. poruku)
• vodimo računa o tome da nas ne izbace iz takta
• voditi računa o kompromisu (unapred odrediti ispod koje „ponude“ ne
idemo)
• pripremiti slične primere (koji govore u prilog zahtevu)
• vodite računa o vremenu
• ponoviti na kraju dogovor (poentirati!!!)
• posle par dana napisati pismo (zahvaliti se i ponoviti dobijeno obećanje, tj.
dogovor)
31
Praktično znanje - prepreka manje
33
Praktično znanje - prepreka manje
- Daje nam osećaj pripadnosti što nas stimuliše i inspiriše da damo svoj mak-
simum, zadovoljni smo sopstvenim radom, omogućava da budemo kreativni i
slobodno iznosimo ideje i tako dalje.
Ipak, nije dovljno samo okupiti ljude i započeti sa radom - tim je potre-
bno izgraditi. Taj put je često trnovit, nekad pun neprijatnosti i frustracija, ali
konflikti su sastavni deo svakog rada u grupi. Trik je u tome da konflikte i ne-
slaganja prihvatimo kao normalne elemente komunikacije u timu, priđemo im
otvoreno i posmatramo ih kao priliku da osnažimo i razvijemo svoj tim.
Grupa i tim
U prethodnom pasusu smo koristili termine „grupa“ i „tim“ i ovde
možemo da postavimwo pitanje da li se oni razlikuju po značenju ili su sinonimi?
Odgovor je – ne, grupa je samo grupa, ali u jednom trenutku može da postane
tim kada:
- svi članovi rade na ostvarenju jednog, zajedničkog cilja;
- svi učestvuju u donošenju odluka;
- postoji atmosfera saradnje, razumevanja i međusobnog ohrabrivanja;
- postoji otvorena komunikacija, poverenje i uvažavanje;
- prihvatanje različitosti i tolerancija nisu samo deklarativne stvari, već pred-
stavljaju principe delovanja;
- svako zna svoju ulogu i zadovoljan je njom ( u skladu je sa njegovim/njenim
sposobnostima i afinitetima);
- postoji osećaj „vlasništva“ nad sopstvenim radom kod svakog u grupi.
Ključne razlike između grupe i tima možemo predstaviti sledećom ta-
belom:
GRUPA TIM
CILJ Individualni Zajednički
ODGOVORNOST Individualna Individualna i zajednička
VEŠTINE, SPOSOBNOSTI Slučajne i različite Komplementarne
SINERGIJA Neutralna (negativna) Pozitivna
Tim je grupa čiji individualni napori uzeti zajedno pokazuju veće rezu-
ltate nego što je suma njihovih pojedinačnih ulaganja u rad, ili slikovito: 2+2>4!
34
Praktično znanje - prepreka manje
5
) Faze u formiranju tima na engleskom jeziku nazivaju se forming, storming, norming, performing, trans-
forming
6
) Žaljenje (eng. longing) zbog razlaza tima i okončanja zajedničkog rada
35
Praktično znanje - prepreka manje
36
Praktično znanje - prepreka manje
međusobno važne informacije, govore ono što ne misle i jedni drugima iza leđa,
zajednički rad postaje napor i izvor je frustracija i stresa. Tim nije efikasan, ciljevi
se ne ispunjavaju.
Otvorena i dvosmerna komunikacija: Ideje, mišljenja i osećanja
izražavaju se otvoreno i bez skrivenih ciljeva, svi članovi tima su upoznati sa svim
relevantnim informacijama, ne postoji strah od stvaranja konflikata. Čak i ako
dođe do nekog nesporazuma i sukoba, oni se presreću i brzo i konstruktivno
rešavaju. Osnova je u preciznom i jasnom izražavanju, pažljivom slušanju i pov-
ratnoj informaciji. Takođe, dogovor oko pravila o tome koje sve informacije je
potrebno predočiti u pisanom obliku može da bude od velike koristi.
Sa druge strane, ukoliko nema dvosmerne i otvorene komunikacije ljudi
se ne razumeju dobro, ne slušaju se međusobno i ne postoji dobar protok info-
rmacija za efikasno izvršavanje zadataka. Kasni se sa donošenjem i saopštavanjem
odluka, rad tima je neorganizovan, ne obraća se pažnja na ideje pojedinih članova
– rad tima je usporen i pojedinci bivaju frustrirani i gube samopouzdanje.
Jasna podela uloga i odgovornosti: Svak član tima zna svoju ulogu,
obaveze i odgovornosti, zadovoljan je zato što uloga odgovara njegovim sposob-
nostima i afinitetima, rad je efikasan i ne dolazi do dupliranja poslova. Razvija se
prijatna radna atmosfera u kojoj se ceni kreativnost i inovativnost. U zavisnosti
od potreba tima i konkretnih zadataka, različiti članovi preuzimaju vođstvo u
određenim situacijama. Postoji formalni lider tima, ali deluje kao mentor, pomaže
članovima da na najbolji način iskoriste svoje veštine i kapacitete u skladu sa ul-
ogom koja im je dodeljena.
Nejasna podela uloga obično dovodi do frustracija, stresnih situacija
i neizvršavanja zadataka. Dolazi do takmičenja oko preuzimanja atraktivnih
zahteva, važni zadaci se ne izvršavaju, gubi se vreme na nebitne poslove, često
se duplira već urađeno. Ovakva situacija u kojoj „svi rade sve i niko ne radi ništa“
je pogubna po tim.
Prihvatanje razlika: Različite veštine, znanja, sposobnosti, vrednosti i
iskustva svakog pojedinačnog člana tima u velikoj meri jačaju tim i povećavaju
njegovu uspešnost u različitim fazama rada. Konflikti se efikasno rešavaju i pre-
dstavljaju priliku da se problemi sagledaju sa različitih strana i pronađu efikasna
i kreativna rešenja. Ljudi uče jedni od drugih, ideje se procenjuju bez obzira od
koga dolaze, članovi imaju priliku da iskažu svoj maksimum u stvarima u kojima
su dobri i koje odgovaraju njihovim afinitetima. Bitno je da prihvatimo da se
drugi razlikuju od nas, razmišljaju i rade na drugačiji način i to treba da vidimo
kao korist i bogatstvo tima, a ne kao prepreku za saradnju.
Druga krajnjost se ogleda u tome da članovi tima imaju uloge koje ne
odgovaraju njihovim sposobnostima i/ili ličnim prioritetima, tim ne koristi ma-
ksimum koji članovi mogu da pruže, dolazi do podele na „popularne“ i „manje
37
Praktično znanje - prepreka manje
Apolo sindrom
„Apolo sindrom“ predstavlja fenomen koji je prvi zapazio Dr Meredit
Belbin7 kada timovi koji se sastoje od veoma sposobnih pojedinaca pružaju jako
slabe rezultate. Iako su članovi timova koje je posmatrao imali visoke analitičke
osobine, izuzetne intelektualne potencijale, britak um i veliko obrazovanje – re-
zultati su bili poražavajuće loši. On je zaključio da je do toga došlo zbog „grešaka“
u funkcionisanju timova:
- Mnogo vremena je potrošeno na nazadne i destruktivne rasprave u kojima
su članovi tima pokušavali da jedni druge ubede da nje njihovo stanovište jedino
ispravno. Takođe, radije su se upuštali u traženje grešaka i slabosti u tuđim argu-
mentima, umesto da pronađu tačke u kojima se slažu.
- Postojale su teškoće u donošenju odluka i vrlo retko je dolazilo do potpunog
slaganja oko toga šta dalje treba raditi. Zbog toga su trpeli bitni i neophodni
poslovi, koji su uglavnom zanemarivani.
- Članovi tima su imali tendenciju da obavljaju zadatke isključivo u skladu sa
sopstvenim prioritetima, ignorišući ostatak tima i poslove koji drugi obavljaju.
- U pojedinim trenucima, timovi su prepoznali greške u svom funkcionisanju,
ali iz želje za izbegavanjem konflikata nisu mogli da otvoreno govore o prob-
lemima i nisu mogli da donesu odluke koje bi popravile situaciju.
Ključna lekcija iz Belbinovog rada je da tim sastavljen od najpametnijih
pojedinaca ne mora obavezno da proizvede najbolje rezultate, već je za takav
uspeh neophodno dizajnirati tim tako da postoji mešavina timskih uloga (o čemu
7
) Dr Meredit Belbin (Raymond Meredith Belbin, 1926.) je jedan od prvih „gurua“ teorije o timskom radu i
izgradnji tima
38
Praktično znanje - prepreka manje
Uloge u timu
Tokom sedamdesetih godina prošlog veka, Dr Meredit Belbin i njegov
istraživački tim sa Henli koledža8 za menadžment započeli istraživanje sa ide-
jom da otkriju šta utiče na razlike u uspešnosti različitih timova. Želeli su da
kontrolišu dinamiku u timovima i da li i kako problemi mogu da se preduprede
i izbegnu. Kako je istraživanje napredovalo, pokazalo se da razlika između us-
peha i neuspeha timova ne leži toliko u faktorima kao što je intelekt već više u
ponašanju članova tima. Istraživački tim je počeo da identifikuje odvojene kla-
stere u ponašanju od kojih svaki formira posebni doprinos za tim, odnosno – tim-
ske uloge. Timska uloga, po Belbinu, može da se definiše kao „tendencija da se
ponašamo, doprinosimo i sarađujemo sa drugima na poseban način.“
Kao što smo već rekli u odeljku o Apolo sindromu, za uspeh tima je
potrebno imati balansiranu „mešavinu“ timskih uloga9.
8
) Henly Management College
9
) Više o timskim ulogama možete pronaći na www.belbin.com, a na istoj lokaciji možete i popuniti test o
timskim ulogama i dobiti rezultate za par minuta.
39
Praktično znanje - prepreka manje
Halo, da li se čujemo?
40
Praktično znanje - prepreka manje
42
Praktično znanje - prepreka manje
43
Praktično znanje - prepreka manje
45
Praktično znanje - prepreka manje
47
Praktično znanje - prepreka manje
48
Praktično znanje - prepreka manje
jekta ili rada organizacije. Iako se odvija tokom cele realizacije projekta, ili svo
vreme funkcionisanja organizacije, to je povremeni proces merenja ispunja-
vanja zadataka, efikasnosti i očekivanog ili neočekivanog uticaja aktivnosti koje
upoređujemo sa planiranim ciljevima.
Evaluaciju možemo da primenimo procenjujući uspešnost:
• radionica i seminara,
• pojedinih aktivnosti,
• cela organizacija,
• podprojekti,
• projekti.
Međutim, evaluaciju koristimo u najvećem broju slučajeva kada pro-
cenjujemo stepen uspešnosti ostvarenih ciljeva jednog projekta i to kad to od
nas zahteva donator.
Evaluacija treba da odgovori na sledeća pitanja u vezi sa projektom:
• Da li su aktivnosti odgovarajuće usmerene ka krajnjim korisnicima?
• Da li se aktivnosti odvijaju na način kako je to predviđeno?
• Do kog nivoa su one efektivne?
• Kolika je njihova cena?
• Da li su se ukazali neočekivani problemi i koji?
49
Praktično znanje - prepreka manje
Vrste evaluacije
Evaluacija može biti:
- unutrašnja
- spoljna,
- participativna
Unutrašnju evaluaciju radi neko iz organizacije i to je najčešće lider/ka
organizacije, ali to može da bude i neko drugi, ko poseduje evaluatorska znanja
i veštine. Međutim, ova vrsta evaluacije sa sobom nosi i dobre i loše strane.
Unutrašnji evaluator/ka poznaje organizaciju, razume lične odnose, ne smeta
radu u organizaciji i lakše vrši evaluaciju. Sa druge strane, ona izbegava nega-
tivne zaključke, nekritično prihvata pretpostavke, može biti deo rukovodstva ili
možda nije dovoljno obučena, što može otežati njen posao.
Spoljnu evaluaciju radi neko ko nema baš nikakvih dodirnih tačaka sa
50
Praktično znanje - prepreka manje
Indikatori (pokazatelji)
Glavna karika u evaluacijskom procesu je postavljanje pitanja o tome
koliko smo se priblžili postizanju planiranih ciljeva projekta ili organizacije u
celini. Time fokus evaluacije postaje analiiza učinka našega rada, koji pak ne
možemo shvatiti bez razumevanja spoljneg i unutrašnjeg organizacijskog kontek-
51
Praktično znanje - prepreka manje
sta. Ključna pitanja postavljamo nakon što smo dogovorili/e ciljeve i obim onoga
što želimo evaluirati, a glavno pitanje je: šta nam konkretno može pokazati da
smo postigli određeni cilj našeg projekta?
Rezultati koji se dobijaju procesom monitoringa i evaluacije se prezen-
tuju kao indikatori ili pokazatelji.
Indikatori su kvantitativne i kvalitativne činjenice koje se koriste za
procenu napredovanja ostvarenja nekog cilja. Indikatori moraju biti relevantni,
uverljivi, dovoljni, nezavisni i dokazivi. Oni takođe moraju biti jasno definisani po
pitanju svoje prirode, kvaliteta, količine i rokova.13
Indikator odslikava različite stepene projekta, prevashodno pokazujući
ulazne i izlazne veličine.
Najjednostavniji način da slikovito prikažemo relaciju između cilja pro-
jekta, aktivnosti, indikatora i rezultata je da se poslužimo projektom „Osobe sa
invaliditetom - demokratske snage“ u okviru koga je i štampan i ovaj priručnik.
Opšti cilj projekta:
Јаčаnje kapaciteta, komunikacije i međusobne saradnje aktivista i or-
ganizacija u okviru pokreta osoba sa invaliditetom u Srbiji i stvaranje dodat-
nih mogućnosti za promociju prava i interesa osoba sa invaliditetom, posebno
žena.
Posebni ciljevi projekta:
- Unapređena svest, veštine i znanja u vezi sa promocijom prava osoba
sa invaliditetom,
- Unapređeni nivoi znanja i veština potrebnih za upravljanje organizaci-
jom i projektima, odnosno unapređenje kapaciteta organizacija,
- Bolje poznavanje domaće i evropske zakonske regulative u oblasti
prava osoba sa invaliditetom, kao i upoznavanje sa konvencijama i relevantnim
dokumentima Evropske unije i Ujedinjenih nacija za ovu oblast,
- Pojašnjena uloga nevladinih organizacija, konkretno organizacija oso-
ba sa invaliditetom, u procesu demokratizacije društva,
- Povećan potencijal za bolju saradnju „tradicionalnih“ i „cross disabil-
ity“ organizacija,
Aktivnosti projekta:
1) Sastanci projektnog tima,
1) Priprema priručnika i štampanje,
3) Pozivaњe i selekcija učesnika/ca projekta,
4) Održavanje edukativnih modula,
) http://sr.wikipedia.org/sr-el/индикатори
13
52
Praktično znanje - prepreka manje
Rezultati projekta:
1) osamnaest organizacija u pokretu osoba sa invaliditetom u Srbiji je
motivisano i ohrabreno za međusobno umrežavanje i saradnju na zajedničkim
akcijama za unapređenje i zaštitu ljudskih prava osoba sa invaliditetom, poseb-
no žena,
2) trideset i šest direktnih korisnika/ca projekta su usvojili znanja, veštine
i iskustva za efikasnije i efektivnije upravljanje organizacijama i projektima,
3) uspostavljen i proveren model za kooperaciju između „tradicional-
nih“ i „cross disability“ organizacija.
Kvalitativni indikatori (pokazatelji):
1) Nivo i tip saradnje između targetiranih organizacija (izvori: lični kon-
takti, internet prezentacije organizacija, objave u medijima),
2) Nivo kompetentnosti za upravljanje organizacijama i projektima (iz-
vori: evaluacioni formulari, izveštaj eksternog evaluatora, predlozi projekata –
„domaći zadatak“ učesnika na kraju projekta),
3) Nivo komunikacije i saradnje između ove „tradicionalnih“ i „cross dis-
ability“ organizacija (izvori: lični kontakti, internet prezentacije organizacija, ob-
jave u medijima).
Kvantitativni indikatori (pokazatelji):
1) Broj održanih sastanaka projektnog tima,
2) Broj odštampanih i podeljenih priručnika,
3) Broj medijskih predstavljanja projekta,
4) Broj pristiglih prijava na konkurs za Letnju školu,
5) Broj odabranih učesnika/ca Letnje škole,
6) Broj urađenih „domaćih zadataka“,
7) Broj učesnika/ca na drugom modulu edukacije.
Na osnovu navedenog primera možemo zaključiti da postoje dve vrste
indikatora: kvalitativni i kvantitativni.
Kvalitativni indikatori opisuju kvalitet nečega, npr. promene u stavo-
vima, ponašanjima i osećanjima, procesima i shvatanjima situacija. Oni su teže
merljivi, ali su neophodni i bez njihove analize nećemo znati u kojoj meri smo
postigli željeni cilj. Oni se uglavnom izražavaju u nivoima promena koji smo želeli
da postignemo.
Za razliku od kvalitativnih, kvantitativni indikatori se odnose na mer-
ljivu količinu nečega, a izražavaju se brojevima i procentima. Ovi indikatori se
lako mere, jednostavni su za obradu, pa se zako i najčešće koriste.
Ne smemo zaboraviti da se samo kombinacijom ove dve vrste indika-
53
Praktično znanje - prepreka manje
Evaluacijske metode
Kada govorimo o evaluaciji nezaobilazn su i evaluacijske metode, tj. na
koji način i kojim sredstvima ćemo izmeriti uspešnost realizovanih aktivnosti i
postignutih rezultata.
54
Praktično znanje - prepreka manje
55
Praktično znanje - prepreka manje
56
Praktično znanje - prepreka manje
ODNOSI SA JAVNOŠĆU14
Aleksandar Janković 15
) Autor je jedno vreme radio u agenciji za poslovni i medijski konsalting „Farmer i Spaić“ i ovaj tekst je
15
delom napisan na osnovu konkretnih iskustava i znanja koja je u tom periodu usvojio.
57
Praktično znanje - prepreka manje
Interna javnost
Komunikacija prema unutra je, takođe, jako bitan segment u odnosima
s javnošću, iako se ponekad tome pridaje nezasluženo malo pažnje. Možda je
naša organizacija mala, ima samo petoro – šestoro zasposlenih i ne više od pe-
tnaestak članova, ali treba da imamo na umu da svako od njih ima i barem još dva
do tri člana uže porodice i nekoliko bliskih prijatelja i komšija. To znači da poruka
koju pošaljemo zaposlenima i članovima ima potencijal da dopre do nekoliko
puta brojnije publike. Ovde ne mislimo samo na klasično širenje informacija, već
i na sveukupnu sliku koju interna javnost gaji prema našoj organizaciji – ako su
zaposleni i članovi zadovoljni radom udruženja, odnosom menadžmenta prema
njima, ako su upoznati sa pozitivnim rezultatima, ako vide da vrednosti i prinicipi
za koje se zalaže organizacija nisu samo deklarativni, već se i primenjuju u praksi
– onda će vrlo rado širiti priču o nama i preporučivati nas drugim potencijalnim
korisnicima i/ili poslovnim partnerima.
Kao ilustraciju navešćemo da rezultati istraživanja agencije TNS medi-
um Galup rađenog za potrebe Narodne banke Srbije16 ukazuju i na to da se oko
75% građana odlučuje za neku bankarsku uslugu odlaskom u banku ili na osnovu
preporuke prijatelja i rodbine, dok ostali (oko 25%) donose odluku na osnovu
reklama. Drugim rečima, interna javnost – zaposleni i komintenti - zaslužni su za
donošenje odluka o uslugama kod tri četvrtine korisnika usluga banke! Naravno,
udruženja osoba sa invaliditetom nisu isto što i banke, ali se paralela može povući
i uvideti značaj interne javnosti za kreiranje imidža organizacije u društvu.
I zato:
• redovno obaveštavajte vašu internu javnost o svim aktivnostima koje pre-
duzimate,
• dopustite zaposlenima i članovima da učestvuju u donošenju bitnijih odluka,
makar na nivou davanja sugestija i iznošenja mišljenja,
• u slučaju nekih kriznih dešavanja, blagovremeno i istinito informišite vašu in-
16
) Podaci o istraživanju preuzeti sa http://ddjermanovic.blog.rs/blog/ddjermanovic/
trendovi/2008/08/26/interni-pr
58
Praktično znanje - prepreka manje
Eksterna javnost
Eksterna javnost je, da tako kažemo, skup različitih javnosti sa kojima
naša organizacija stupa u kontakt. Treba da imamo na umu da različite javnosti
zahtevaju različit pristup i zbog toga je bitno da prvo definišemo ko je naša ciljna
grupa, pa potom da poruku koju želimo da pošaljemo prilagodimo u skladu sa
specifičnostima te grupe. Ne možemo na isti način da se obraćamo, recimo, mladi-
ma ili lokalnim vlastima. Ovo nam je verovatno svima poznato, barem intuitivno,
pa se zato nećemo zadržavati na ovoj temi. Jedino da kažemo da od ciljne grupe
do koje želimo da dopremo, zavisi i kanal komunikacije koji ćemo pretežno ko-
ristiti. Za komunikaciju sa mladima odabraćemo npr. Internet (društvene mreže,
popularne stranice, forume i sl.) ili javne događaje (tribine u školama, žurke,
takmičenja i sl.), dok je za dopiranje naše poruke do lokalnih vlasti bolje da koris-
timo zvanične dopise, sastanke i komunikaciju preko relevantnih medija (recimo
gostovanje u jutarnjem programu lokalne televizije ili plasiranje saopštenja).
Eksterne javnosti razlikuju se od organizacije do organizacije i lokalne
zajednice u kojima one deluju, ali možemo da izdvojimo neke grupe koje su ug-
lavnom zajedničke za sva udruženja osoba sa invaliditetom:
• vlasti na republičkom nivou, agencije i službe - Ministarstvo za rad i socijalna
pitanja, Ministarstvo zdravlja, Ministarstvo za omladinu i sport, Ministarstvo za
obrazovanje, Nacionalna služba za zapošljavanje, kancelarija Zaštitnika građana
(ombudsman) i druge;
• vlasti i službe na lokalnom nivou – gradonačelnik, različiti sekretarijati i
službe (za odnose sa građanima, za odnose sa nevladinim organizacijama, za
socijalna pitanja i sl.), policija i druge;
• poslovni sektor - kompanije i preduzeća, firme koje nude specifične usluge
i proizvode (npr. - ortopedska pomagala ili programe koji asistiraju osobama
oštećenog vida da koriste računar);
59
Praktično znanje - prepreka manje
MEDIJI
Iz svega prethodno navedenog, zaključujemo da mediji ovde imaju dvo-
jaku ulogu - predstavljaju jednu od ključnih eksternih javnosti, a istovremeno
služe i za prenošenje naših poruka drugim zainteresovanim grupama. Negovanje
odnosa sa medijima je jedan od najbitnijih segmenata u komunikaciji jedne
organizacije sa njenim okruženjem.
Svesni smo toga da postoje različite vrste medija i da svaka od njih ima
svoje prednosti i mane. Na primer, televizija i radio omogućavaju da naše poruke
stignu do gledalaca i slušalaca vrlo brzo, čak istovremeno (u slučajevima dire-
ktnih prenosa i uključenja), dok štampani mediji, sa druge strane, iako sporiji od
elektronskih, omogućavaju da naša poruka bude duže prisutna - dnevne novine
se prodaju i kupuju tokom čitavog dana, a u nedeljnicima i mesečnicima, naša
objava je aktuelna do izlaska narednog broja. Pored toga, pisani mediji pružaju
i priliku za dobijanje više medijskog prostora i za analitički osvrt, mada to nije
uvek slučaj. Internet, kao medij koji u poslednje vreme sve više uzima primat u
odnosu na ostale takođe ima svoje prednosti – moguć je prenos i slike i zvuka i
teksta, omogućava interaktivnost (komentari čitalaca), dugotrajnost (arhiviranje
članaka / priloga) i „konzumiranje“ vesti u skladu sa mogućnostima i potrebama
korisnika (sa kućnog računara, sa posla, preko mobilnih telefona, iz druge države,
u bilo koje doba dana ili noći). Pri plasiranju naših poruka u medijima, treba da
imamo u vidu njihove posebnosti i da ih iskoristimo na najbolji mogući način.
Ono što želimo od medija je da, pored prenošenja naših poruka, ra-
zumeju naš rad i da ga predstave na pravi način. Postoji veoma veliki broj pri-
60
Praktično znanje - prepreka manje
mera u kojima su novinari, bez ikakve zle namere, u svojim prilozima prikazalii
osobe sa invaliditetom kao ljude kojima je potrebna pomoć i samilost. Ovakvi
primeri samo pothranjuju stereotipe i predrasude o osobama sa invaliditetom
kao nesposobnima za rad, doprinos zajednici i „normalan“ život (šta god da se
podrazumeva pod „normalno“). A terminologija koja se u takvim medijskim
prilozima koristi takođe je za svaku osudu – osobe sa posebnim potrebama,
distrofičari, paraplegije i kvadriplegije, vezani za kolica i sl. Ko je kriv za ovakvu
situaciju? Mi, naravno, jer je na nama (organizacijama osoba sa invaliditetom) da
radimo na promeni stavova u javnosti, a to ćemo najbolje uraditi ako upoznamo
novinare sa našim radom, vrednostima za koje se zalažemo i edukujemo ih, uko-
liko je potrebno, o terminologiji invalidnosti.
Održavajmo redovan kontakt sa novinarima, pa čak i kada nemamo
ništa novo da objavimo, ali ne budimo prenapadni. Zovimo ih na neformalna
druženja, organizujmo edukaciju novinara sa temama iz oblasti koje su bitne za
rad našeg udruženja ili ih povedimo na izlet koji organizujemo za naše članove.
Detaljna i ažurna baza sa adresama i telefonima medija, uredništava, novinara,
rubrikama, rokovima objavljivanja i drugim relevantnim informacijama je naš
najbolji saveznik u odnosu sa medijima.
Odnosi sa medijima
Prvo što treba da znamo to je da su za medije vesti osnovna „hrana“ i
naša uloga je da ih snabdevamo vestima. Ipak, i sve druge organizacije, kao i mi,
žele da njihove priče budu objavljene, ali novinari imaju ograničeno vreme i krat-
ke rokove za predaju tekstova i priloga, a prostor u medijima nije beskonačan.
Zato treba da obezbedimo novosti (jedino ono što ranije nije bilo objavljivano
je novost) i da pružimo alternativniji pogled na različita društvena zbivanja i
probleme kako bi smo bili interesantniji medijima. Takođe, moramo da učinimo
sve da novinari lako dolaze do informacija od nas, a to možemo postići koristeći
različite forme ili „alate“. Ovde ćemo opisati dva najčešća.
1. Saopštenje za javnost
Dobro saopštenje je kratko (ne duže od jedne strane teksta), napisano
razumljivim jezikom (bez upotrebe stručnih termina i stranih izraza, ukoliko je
to moguće, a ukoliko ne – obavezno dodati i njihovo objašnjenje) i ima jasno
definisanu formu:
1. Naslov (i podnaslov ili nadnaslov),
2. Datum i mesto izdavanja saopštenja,
3. Prvi pasus (ključna poruka),
4. Razrada (telo saopštenja, centralni deo, razrada poruke),
5. Završni deo (ostale informacije, podaci o organizaciji),
6. Podaci za kontakt.
61
Sopštenje treba da bude napisano kao novinski članak, jer time
olakšavamo posao novinarima, a ponekad se dešava i da ceo tekst bude objav-
ljen u integralnom obliku, doduše jako retko.
Naslov mora da bude kratak i upečatljiv, da privuče pažnju i zaintere-
suje čitaoca (u našem slučaju - novinara). Podnaslov ili nadnaslov pruža dodat-
no pojašnjenje. Ponekad je dobro da u ovaj deo saopštenja uključimo i naziv
svoje organizacije, kako bi dodatno povećali vidljivost. Naslov se piše boldirano
(„masnim“ slovima), fontom većem od ostatka teksta i uglavnom u sadašnjem
vremenu.
Razmotrimo to na primeru izmišljene organizacije Žuti cvet:
Organizacija Žuti cvet pokreće kampanju za pristupačne domove zdra-
vlje u Srbiji – loše.
Žuti cvet za pristupačno zdravsto - dobro.
Prvi pasus daje odgovore na, već polovična, osnovna pitanja novinara
- ko, šta, gde, kada, zašto i kako. Drugim rečima, u prvom pasusu u par rečenica
treba da sumiramo celo saopštenje. Naslov i prva rečenica su ključni, jer ako to
dvoje ne zainteresuje novinara, budimo uvereni da dalje neće ni čitati.
Primer: Zbog postojanja arhitektonskih barijera u najvećem broju
zdravstvenih ustanova u Srbiji, više od dvesta hiljada građana, starih i osoba sa
invaliditetom, ima poteškoća da stigne do svog lekara. Organizacija za zaštitu
ljudskih prava Žuti cvet pokrenula je medijsku kampanju „Zdravlje svima“ kako bi
podstakla donosioce odluka da adaptiraju domove zdravlja i učine ih pristupačnim
za sve građane, a posebno za osobe sa invaliditetom, kao najugroženiju grupu.
Razrada (telo) treba da pruži razradu naslova i prvog pasusa – druge rel-
evantne činjenice, analize, pojašnjenja. U slučaju primera izmišljene organizacije
Žuti cvet i njihove kampanje to mogu da budu detalji koji dodatno objašnjavaju
problem nepristupačnih domova zdravlja i time se istakne tačnost tvrdnji i oprav-
danost pokretanja kampanje. U ovom delu bilo bi poželjno da koristimo i izjave
pojedinaca koji su uključeni u događaj zbog koga se plasira saopštenje – na taj
način se naglašava kredibilitet i pruža prilika da se još jednom istakne osnovna
poruka.
Završni deo pruža manje bitne informacije, ali zaokružuje priču. Reci-
mo, u našem primeru kampanje „Zdravlje za sve“ to mogu da budu informacije o
trajanju, broju uključenih gradova, načinu sprovođenja (tv spot, bilbordi, ulične
akcije) i sl. Vrlo je važno da u ovom delu navedemo i neke opšte informacije o
našoj organizaciji – npr. koliko godina postojimo, za šta se zalažemo, naša misija/
vizija, po čemu smo prepoznatljivi i posebni u odnosu na druge i tako dalje. Ove
informacije treba da budu sastavni deo svakog našeg budućeg saopštenja i ne bi
ih trebalo menjati, osim u slučaju nekih velikih promena u udruženju.
Praktično znanje - prepreka manje
63
Praktično znanje - prepreka manje
Konferencija za novinare
Želimo da naše konferencije za novinare budu posećene i kasnije do-
bro propraćene medijskim objavama. Za postizanje takvog uspeha, potrebno je
dosta rada i planiranja.
Prvo treba utvrdimo datum, vreme i mesto održavanja konferencije.
Konferenciju treba planirati za radni dan u toku sedmice, a ako je moguće izbeći
ponedeljak. Idealno vreme za održavanje je pre podne, u periodu između 10
i 12 časova, a mesto treba da odaberemo tako da je lako i brzo doći do njega
(poželjno, neki prostor u centru grada).
Poziv za konferenciju za novinare šaljemo dan ranije, poštujući istu pro-
ceduru kao i za slanje saopštenja, pri čemu bi bilo dobro da uz potvrdu iz medija
da su primili poziv, dobijemo i informaciju da li će neko od njihovih novinara i
doći. Poziv treba da ima sledeće elemente – naslov (ponovo poštujući sugestije
za naslov saopštenja, ali nikako isti), datum i vreme slanja poziva, uvodni pasus
o važnosti i temi konferencije, kao i informacije o vremenu i mestu održavanja i
sa spiskom učesnika. Možemo, na kraju, dodati još neke relevantne detalje, ali
64
Praktično znanje - prepreka manje
vodimo računa da naš poziv ne bude mnogo duži od pola strane teksta.
Potrebno je još definisati i obezbediti logističke detalje – da li prostor
u kome će se konferencija održati može da primi planiran broj novinara (jedna
televizijska ekipa može da broji i do pet članova, a novinari iz štampanih medija
često dolaze u pratnji fotoreportera), da li postoji ozvučenje, da li imamo sprem-
no saopštenje koje ćemo podeliti novinarima, da li imamo još neki propagandni
materijal koji može da posluži, da li nam trebaju projektor i kompjuter za prezen-
taciju ili puštanje nekog kratkog filma i slično.
Naravno, moramo da budemo sigurni da će se svi planirani učesnici (go-
vornici) i pojaviti na konferenciji, kao i da svako od njih zna svoju ulogu.
Ceo događaj ne sme da traje dugo, a najbolje do trideset minuta i to
dvadesetak za govornike i ostatak vremena ostaviti za pitanja novinara.
ZA KRAJ
Odnosi sa javnošću jesu važna, sveprisutna i kompleksna aktivnost
svake organizacije. Idealna situacija je kada imamo jednu osobu zaduženu za
ovaj posao, ali smo svesni da je to redak slučaj u organizacijama osoba sa inva-
liditetom (barem u Srbiji). Obično se odnosima s javnošću, posebno odnosu sa
medijima, pristupa sporadično i po potrebi, a posao preuzima osoba koja ima
najviše vremena ili smisla za organizaciju.
Možemo da kažemo da je i vladanje prezentacionim veštinama, takođe,
pola puta do uspešnog kontakta sa eksternim javnostima, posebno kada dajemo
izjave i intervjue, govorimo na konferencijama za novinare i uopšte pojavljujemo
se u javnosti. No, o prezentacionim veštinama, govorićemo u nekom drugom
priručniku.
65
Praktično znanje - prepreka manje
Literatura
1. www.belbin.com,
2. Interpersonal Communication“, Partners for Democratic Change, 1996
3. http://sr.wikipedia.org/sr-e
4. „Pametniji ne popušta“, D. Popadić, S. Mrše, T. Kovač – Cerović, S. Pečujlić –
Mastilović, S. Kijevčanin, D. Petrović, M. Bogdanović, Beograd 1998.
5. http://ddjermanovic.blog.rs/blog/ddjermanovic/trendovi/2008/08/26/in-
terni-pr
67