Professional Documents
Culture Documents
Dijalektika Postkolonijalizma - Jelena N. Arsenijević Mitrić
Dijalektika Postkolonijalizma - Jelena N. Arsenijević Mitrić
Princip Video
Govor zbog
kojeg je
Društvo
Evo Morales –
Citati
Politika
Arapi okreću
leđa
Info ambasadorki Palestincima:
Afričke unije u Zajednički
SAD uručen otkaz! (VIDEO) gasovod Izraela i Egipta!
POČETAK POLITIKA DRUŠTVO KULTURA NAUKA I TEHNOLOGIJA ISTORIJA RELIGIJA KRATKE VESTI SLIKA DANA
O nama Kontakt
Krajem dvadesetog i početkom dvadeset prvog veka kao posledica ubrzanog razvoja
komunikacionih tehnologija, ali i mnogih drugih faktora, došlo je do intenzivne razmene i
ukrštanja kulturnih dostignuća među različitim umetnicima širom sveta, što se odrazilo i na
polje književnosti. S tim u vezi i zapadnoevropski književni kanon suočava se sa obiljem
literature koja dolazi iz zemalja izvan ovog, kako se dugo smatralo, suverenog i privilegovanog
bloka. Nužnom otvaranju polja čitanja, ali i proučavanja na Zapadu, umnogome su doprinele
studije kulture i postkolonijalne studije. Shodno tome, teorijska razmatranja postkolonijalizma
su od izuzetnog značaja, posebno što se danas mnogobrojni autori u okviru književnog,
antropološkog i istorijskog diskursa, bave kolonijalnim i postkolonijalnim temama na različitim
stranama sveta. Pomenimo samo neke od autora koji su započeli podrivanje zapadnoevropskog
kolonijalnog diskursa, često prepunog stereotipa, i dekonstrukciju rasističkih toposa o drugim
kulturama: Rene Maran, Eme Sezer, Derek Volkot, Ngugi Va Tiongo, Vole Sojinka, Činua Ačebe,
Čimamanda Ngozi Adiči, Arundati Roj, Aurora Morales, Eduardo Galeano, B. Vongar i mnogi
drugi.
Bil Eškroft, Garet Grifits i Helena Tifin, autori studije Imperija otpisuje: Teorija i praksa
postkolonijalnih književnosti (The Empires Writes Back: Theory and Practice of Post-Colonial
Literatures, 1989), pokušali su da odrede šta je to što je zajedničko svim onim književnostima
različitih društava zahvaćenih kolonijalizmom, a koje danas nazivamo postkolonijalnim:
Postkolonijalna kritika se javlja kao deo postkolonijalnih studija koje se bave kulturom
(književnošću, politikama, istorijom, itd.) nekadašnjih kolonija, ali i problemima nastalim kao
posledica evropske ekspanzionističke politike koja je dovela do toga da Evropa pre Prvog
svetskog rata u svojoj vlasti drži više od dve trećine ukupnih svetskih teritorija. Takođe, fokusira
se na razbijanje predrasuda o drugim kulturama, o narodima takozvanog Trećeg sveta i bavi se
istraživanjem kolonijalnog diskursa.1 Prati uticaje koje je kolonizator izvršio na kolonizovane, ali
i obrnuto. Između ostalih, bavi se i pitanjima migracija i trajnog mešanja stanovništva, što za
posledicu ima stvaranje novih takozvanih hibridnih kultura, kao i egzilantima iz Trećeg sveta i
njihovim problemima u evropskim metropolama. Interesuje je stanje u svetu danas, u kojem je
po svemu sudeći, neokolonijalizam zapadnih sila na vrhuncu. Usavršeni su načini kojima
distribuiraju svoju moć i dalje nastojeći da upravljaju drugima tako što ih drže pod kontrolom i
propagiraju sopstvene vrednosti kao jedine moguće i relevantne. Kada se ipak javi otpor, ne
prezaju od upotrebe sile za koju pronalaze različite izgovore.
Još uvek se vode mnoge polemike oko predmeta i određenja termina postkolonijalno. Jedna od
ideja koja obesmišljava ovaj termin jeste i ta da kolonijalizam nikada nije ni prestao sa svojim
uticajima na udaljenim teritorijama. Imperijalistička ubeđenja i pretenzije, kao deo politike
zapadnih sila prema ostatku sveta, i dalje istrajavaju, tako da je često iluzorno govoriti o prefiksu
post, osim ako je reč o zvaničnom dobijanju nezavisnosti pojedinih država. Jang navodi da je
dobijanje nezavisnosti predstavljalo samo početak
„sama reč ’postkolonijalno’ kao da dira u stare rane opterećujući ionako osetljive odnose bivšeg
kolonizatora sa bivšim kolonijama, i suživot ’starih’ i ’novih’ Francuza, poteklih iz afričke,
magrebske, karipske ili malgaške imigracije. Francuzima je trebalo bezmalo četiri decenije da
se istinski suoče sa zločinima koje su počinili u Alžiru [Pitanje je da li su se uopšte ’istinski’
suočili ili je to samo predstava za javnost – Prim. aut.], a podsaharska Afrika i Madagaskar
kao da još nisu došlina red. Kolonizacija i dekolonizacija bile su predmet naučnih studija, ali
francuska kolektivna svest je potisnula te radove mehanizmima koje tumači Benžamen Stora,
na primeru Alžira, u svojoj knjizi Gangrena izaborav (1991). Umesto suočenja, izvesni tumači
prošlosti krenuli suputem revizionizma kolonijalne istorije, marginalizujući kolonizaciju i
pravdajući njene mračne strane“ (Cakeljić 2012: 29).
Poljski teoretičari književnosti Ana Bužinjska i Mihal Markovski, u knjizi Književne teorije XX
veka (2006), iznose stav da korene postkolonijalne kritike treba tražiti u pedesetim i šezdesetim
godinama dvadesetog veka, kada su kolonizovane države otpočele borbu za nezavisnost i kao
ključni tekst navode Fanonovu knjigu Prezreni na svetu (1961), za koju je Žan-Pol Sartr napisao
predgovor, ukazujući da se većina proučavalaca slaže sa ovom konstatacijom (Bužinjska,
Markovski 2009: 606). Gvozden, takođe, ističe Fanona kao „prvog značajnog autora“ (Gvozden
2011: 305). I ne samo pomenuti autori, većina istraživača neobjašnjivo previđa ključnu figuru i
preteču postkolonijalnih studija – Eme Sezera, pesnika, dramskog pisca i aktivistu sa Martinika.3
Nakon Drugog svetskog rata, u vreme dekolonizacije i pobuna u mnogim zemljama izvan
evropskog kontinenta, 1950. godine Sezer objavljuje Diskurs o kolonijalizmu, koji bi s punim
pravom trebalo posmatrati kao prvi i polazni tekst postkolonijalnih studija. Paradoksalno, s
obzirom na značaj koji ima za postkolonijalnu teoriju i kritiku, nije mu ukazana pažnja koju
zavređuje. Kako Ljiljana Bogoeva-Sedlar naglašava „ova najkraća i trenutno najpotrebnija
istorija Evrope retko se nalazi na školskim listama preporučene literature“ ( Bogoeva-Sedlar
2011: 74). Tek nakon Sezera, na listu postkolonijalne literature upisuju se Fanon, Memi, Sartr,
Ačebe, Ngugi, Said, Spivak, Jang i mnogi drugi.4
„Najpre da se složimo u tome šta ona [kolonizacija – prim. aut.] nije: niti je misionarska
delatnost, niti poduhvat poduzet u slavu čoveka, niti u cilju pomeranja granica neznanja,
bolesti i tiranije, niti projekat poduzet u slavu Boga, niti pokušaj da se produži vladavina
zakona. Potrebno je priznati jednom za svagda, bez okolišanja i izbegavanja posledica, da su
presudni akteri ovde avanturisti i pirati, trgovci na veliko, i brodovlasnici, kopači zlata, želja i
sila, iza kojih se pomalja zlokobna senka civilizacije, koja se u određenom momentu u svojoj
istoriji proglašava obaveznom, iz samo sebi znanih razloga, da na svetskom nivou širi svoju
neprijateljsku ekonomiju“ (Sezer 2001: 32-33).
Kroz čitavu evropsku istoriju provlači se isti paradoks, na koji Sezer upućuje veoma moćnim
argumentima i istorijskim činjenicama, da zapadna civilizacija upravo varvarskim metodama
pokušava da „civilizuje“ i „preobrati“ narode koje potpuno neopravdano vekovima etiketira kao
varvare. O potrebi da se preispitaju mnogobrojni zapadni kolonijalni i imperijalni zločini danas
govore Noam Čomski i Andre Vlček u knjizi O Zapadnom terorizmu – od Hirošime do
bespilotnih letelica navodeći kako je preko pedeset miliona ljudi poginulo širom sveta od
posledica zapadnog kolonijalizma i neokolonijalizma od kraja Drugog svetskog rata. Čomski
uvodi termin „selektivnog slepila“ imajući pri tom u vidu ustaljenu zapadnu praksu da se o
nekim zločinima neprestano govori uz obavezno zgražavanje, dok se drugi zanemaruju, a vrlo
često i negiraju (Čomski, Vlček 2013: 23-24).6 Isto „selektivno slepilo“ imao je na umu i Sezer,
kada je rekao da se svako malo pominje Hitler, ali ne i holokausti širom planete koji su
prethodili nacizmu u Evropi, a za koje su odgovorne evropske kolonijalne sile (Sezer 2001: 34-
36). Korene rasizma i rasne diskriminacije u Evropi, Sezer vidi daleko pre pojave Hitlerovog
nacizma, nad kojim se Evropa licemerno zgražavala. Naivno je mišljenje da se nacizam pojavio iz
vedra neba i da je proizvod samo jednog zločinačkog uma. Postojala je pogodna klima za tako
nešto. Zapadna civilizacija je vekovima ranije koristila i usavršavala različite tehnike
diskriminacije, ponižavanja i potčinjavanja naroda i kultura izvan evropskog kontinenta
(pomenimo samo neke: istrebljenje starosedelaca Amerike, nepravde i kolonijalni zločini
počinjeni u Indiji, Africi i Australiji; nuklerne probe širom planete, posebno u Alžiru, Polineziji,
Australiji, itd.). Hitler je postojeću evropsku praksu učinio vidnom samo zato što ju je primenio
na „inferiorne“ narode na samom evropskom tlu, a ne kako je bilo predviđeno, na Arape u
Alžiru, na kulije u Indiji, ili crnce u Africi (Isto: 36).7 Robert Jang, u knjizi Kolonijalna žudnja
(1995), u kojoj se bavi analizom rasne teorije i njenog odnosa prema kolonijalizmu, iznosi
zaključak identičan Sezerovom, iako ga ne navodi kao izvor. Ideju predstavlja kao potpuno novu,
međutim ona je jasno izražena već u Diskursu o kolonijalizmu:
„Ono što sam želeo pokazati u Kolonijalnoj žudnji jest da rasno mišljenje nije bilo samo idiom
nacističke Nemačke, kao što svako zna, već pre da je vrsta rasnog mišljenja koje je nacistička
Nemačka dovela do tako stravične upotrebe u svojem tretmanu Židova i Roma bila zapravo
zasnovana na rasnom mišljenju koje je bilo normativno širom Evrope toga vremena. Nacisti su
bili izuzetak po ogromnom naglasku koji su stavili na rasu kao subjekt politike i akcije za
državu, najočitije u Nirnberškim zakonima i propisimas Konferencije na Vanzeu iz 1942.
kojima se ratifikovalo ’konačno rešenje’. U devetnaestom je veku bilo relativno uobičajeno za
komentatore da govore o iskorenjivanju starosedelačkih rasa, u Australiji, Severnoj Americi, ili
o prvom modernom genocidu, naroda Herero i Namakva u nemačkoj Jugozapadnoj Africi
(sadašnjoj Namibiji) koji se zbio između 1904. i 1907.“ (Jang 2012: 10).
Razmatrajući situaciju na globalnom planu više od pola veka kasnije, u poziciji smo da
zaključimo da je Sezerov Diskurs o kolonijalizmu i dalje aktuelan. Prakse su usavršene,
prikriveni kolonijalizam nastavlja eksploataciju sirovina i ponižavanje stanovništva takozvanog
Trećeg sveta. U dvadeset prvom veku nastavlja se progresivna dehumanizacija praćena
korupcijom, nasiljem i varvarstvom, na koju je pedesetih godina dvadesetog veka ukazivao Sezer
(Sezer 2001: 68). Zapadna kultura, pod maskom „globalizma“ i „multikulturalizma“ usavršava
prakse ustaljene u doba velikih imperijalnih osvajanja. Jedna od proverenih metoda zapadnih
sila postala je javno zagovaranje navodnog multikulturalizma, ali tek nakon što se sprovede
fizički i kulturni genocid svih onih koji im na bilo koji način stoje na putu u ostvarivanju
neokolonijalnih pretenzija. Na isti način na koji se danas, podmetanjem multikulturalizma,
zapadno društvo brani od optužbi za obnavljanje kolonijalnih pretenzija prema drugim
kontinentima i narodima, Evropa je svoje kolonijalno-imperijalne poduhvate pravdala idejom da
je kolonizacija dovela do pozitivnog susreta i interakcije među udaljenim civilizacijama. Eme
Sezer se oštro suprotstavlja takvim perfidnim tumačenjima i prekrajanjima istorije navodeći:
„slažem se da je dobro dovesti u vezu različite civilizacije; da je odlična stvar spojiti udaljene
svetove; da kakav god izuzetan duh posedovala, civilizacija koja se povlači u sebe na koncu
atrofira. Za civilizaciju razmena je neophodna kao i kiseonik. Evropa ima tu sreću da se nalazi
na raskrsnici puteva, i da je stoga bila pogodno mesto svim idejama, kolevka filozofijama,
mesto susreta raznim osećanjima. Predstavljala je najbolji centar za razmenu energije. Ali,
ipak, postavljam sledeće pitanje: Je li kolonizacija zaista dovela do susreta civilizacija? Ili,
drugačije, od svih načina da se uspostavi kontakt, je li to bio najbolji?Moj odgovor je − ne.
Tvrdim da između civilizacije i kolonizacije postoji beskrajna udaljenost; da od svih
kolonijalnih ekspedicija koje su preduzimane, od svih kolonijalnih uredbi koje su donete, od
svih memoranduma koje su različiti ministri otpravljivali, nije proizašla nijedna humana
vrednost, nijedan humani stav“ (Sezer 2001: 32-33)
Eme Sezer je jedan od prvih intelektualaca koji je na vreme uvideo opasnost koju donosi
globalizacija. U intervjuu „Oslobađajuća snaga reči“, Sezer izjavljuje da će civilizacija uveliko
osiromašiti ako glasovi Afrike, Indije i drugih azijskih kultura utihnu. Ako globalizacija koja nam
se danas nudi svede dijalog na monolog, postojeća civilizacija biće osuđena na propadanje. Svet
kolonizacije i njenih modernih manifestacija jeste svet koji razara, svet užasne tišine. Jedino u
šta Sezer veruje jeste neophodnost razmene koja se može desiti jedino na osnovu međusobnog
poštovanja (Césaire 1997: 7)
Kritikom koncepta kolonizacije kao civilizacije, nakon Sezera, temeljno i činjenički zasnovano
bavio se Edvard Said, posebno u studijama Orijentalizam i Kultura i imperijalizam. Kao
profesor komparativne književnosti na Univerzitetu Kolumbija, Said je prvi zahtevao da se i
književni diskurs posmatra u imperijalnom kontekstu. Kritikovao je istraživače koji su
književnom delu prilazili kao da se ono piše i nastavlja da živi u bezvremenskom vakuumu u
kojem se tumačenje može nesmetano upustiti u univerzalizam. Predstave, njihovo kreiranje,
kruženje, istorija i interepretacija, čine samu srž kulture. Upravo je problem predstavljanja
ključni za savremenu teoriju, a retko se smešta u svoj politički kontekst koji je u prvom redu
imperijalan. Mnogi istraživači zanemaruju pomenuti kontekst, smatraju da je moguće povući se
u nekakvu nedodirljivu kulturnu sferu, koja je slobodna i odvojena od političke. Međutim, Said
podvlači da je kod tako usmerenih proučavalaca reč o izbegavanju suočavanja sa istinom, budući
da postoji samo jedna, zajednička sfera. Takva izolovana istraživanja, zapravo su neoprostiva
podvajanja i jedna vrsta udobnog eskapizma (v. Said 2002: 123-124). Kako Said ističe:
„Takvo odvajanje dovodi do jedne temeljne krivotvorine. Kultura je rasterećena bilo kakvih
zapleta sa moći, predstave se smatraju apolitičnom slikom koju treba analizirati i tumačiti kao
i svaku drugu neutralnu pojavu, a razdvajanje sadašnjosti od prošlosti smatra se završenim.
Ipak, odvajanje ovih sfera nije nikakav neutralan ili slučajan izbor; poput saučesnika u
zločinu, humanista pravi izbor i bira prerušeni, ogoljeni, sistematski prečišćeni tekstualni
model umesto jednog borbenijeg čije bi se glavne osobine neizbežno splele oko neprekidne
borbe za pitanje same imperije“ (Said 2002: 25).
Za Saida je primarna tema načina na koji prošlost i sadašnjost imperijalnog pitanja utiču jedna
na drugu i ona jeste u osnovi čitave studije Kultura i imperijalizam (Isto: 97). U tom smislu on
prvi govori o potrebi za kontrapunktnim čitanjem tekstova zapadne kulture. Neophodno je ne
jednoglasno već kontrapunktno iščitavanje „sa svešću istovremeno o metropolskoj
ispripovedanoj istoriji i onim drugim istorijama protiv kojih (i sa kojima) dela dominantni
diskurs“ (Isto: 116). Čitanje i tumačenje kanonskih tekstova metropolske kulture iz novog ugla
ne bi bilo ostvarivo bez pokreta otpora imperiji koji je došao sa periferije. Pisci i naučnici iz
nekadašnjih kolonija iznose na videlo svoje raznorodne istorije i upisuju svoje lokalne geografije
u velike narative evropskog centra. Upravo iz ovih preklapajućih a ipak nesaglasnih uzajamnih
odnosa dolaze i drugačija, nova tumačenja (Isto: 119).
Čakravorti Spivak, amеrička tеorеtičarka knjižеvnosti indijskog porеkla, u svojoj studiji Kritika
postkolonijalnog uma upravo dеmonstrira jеdan vid kontrapunktnog čitanja za kojе sе zalažе
Said. Naimе, Spivakova izvodi dеkonstrukciju kolonijalnog diskursa na primеrima pojеdеnih
kanonskih tеkstova еvropskе filozofijе, knjižеvnosti, istorijе i kulturе. Prеma njеnom shvatanju,
studijе kojе sе bavе pitanjеm drugog moraju da obuhvatе analiziranjе i razotkrivanjе „istorijе i
tеorijе načina na koji sе Evropa konstituisala kao suvеrеni subjеkt dеfinisanjеm svojih kolonija
kao ’drugih’, u vrеmе kad ih jе, radi administracijе i širеnja tržišta, prеtvarala u kvazi-rеplikе
sopstvеnog suvеrеnog subjеkta“ (Spivak 2003: 290).
Porеd prеispitivanja knjižеvnih dеla koja su stеkla status kanonskih, a nastala su u doba vеlikih
kolonijalnih prеtеnzija, kao i uzimanja u obzir i upisivanja u tradiciju novih knjižеvnih dеla
autora iz bivših kolonija, koji nudе drugačijе narativе, ono što jе za razvoj postkolonijalnih
studija od izuzеtnе važnosti a na šta jе potrеbno skrеnuti pažnju jеstе činjеnica da su
postkolonijalnе studijе u poslеdnjе vrеmе počеlе da oko sеbе zatvaraju krug i zanеmaruju
počеtnе ciljеvе. Paradoksalno, iako su nastalе iz političkog aktivizma i potrеbе da sе prilikе u
svеtu mеnjaju iz korеna, da sе kritikujе novi svеtski porеdak, vrеmеnom su počеlе da sе izoluju u
svojе akadеmskе okvirе, da sе iscrpljuju u razradi tеrminologijе, pri tom zatvarajući oči prеd
narastajućim društvеnim problеmima. Ovo jе čеst slučaj posеbno na zapadnoеvropskim i
amеričkim univеrzitеtima koji razvijaju jеdnu novu vrstu proučavanja – kabinеtski
postkolonijalizam. Potpuno jе suluda pojava da dok bombе padaju po Iraku, Srbiji, Siriji ili
Libiji, postkolonijalni kritičar ostajе autistično zaljubljеn u igru sa tеkstom. Tеorija postajе
samoj sеbi cilj, kao u slučaju amеričkog tеorеtičara postkolonijalizma indijskog porеkla Homi
Babе koji čak smišljеno usložnjava tеkst, do nеdopustivog nеrazumеvanja. Zdеnko Lеšić, u
tеkstu „O postkolonijalnoj kritici, o Edvardu Saidu i o drugima“, takođе, uviđa pomеnuti
problеm:
„Za razliku od postkolonijalnе kritikе kakvu zastupa Edvard Said, koji nikad nijе imao
posеbnih tеorijskih sklonosti, vеć jе od počеtka prihvatao prеmisе libеralnog humanizma
šеzdеsеtih godina (i koji ima otvorеniju političku afilijaciju, prvеnstvеno sa palеstinskim
pitanjеm), ovi mlađi kritičari [Misli na Č. Spivak, H. Babu i H. L. Gеjtsa – Prim. aut.] nastojе
da u svom tumačеnju kolonijalnih tеkstova primеnе najmodеrnijе tеorijе tеkstualnosti, bеz
ikakvog dirеktnijеg političkog angažmana“ (Lešić 2011).
„Ono što, pak, zahteva dalju raspravu jeste pitanje da li ’novi’ jezici teorijske kritike (semiotički,
poststrukturalistički, dekonstruktivistički i ostali) samo odražavaju ove geopolitičke podele i
njihove sfere uticaja. Da li su interesi ’Zapadne’ teorije nužno u dosluhu sa hegemonističkom
ulogom Zapada kao stožera moći? Da li je jezik teorije prosto još jedna smišljena urota za
sticanje moći kulturno privilegovane zapadnjačke elite, urota da se proizvede diskurs Drugog
koji osnažuje njenu vlastitu jednačinu moć-znanje?“ (Baba 2004: 52)
Imajući u vidu bavljenje postkolonijalnim studijama onako kako to čini Homi Baba ili Ardžun
Apaduraj, ali i mnogi drugi autori koji zapravo koriste svoje pozicije da sa univerzitetskih
propovedaonica učvrste sistem i imperijalnu ideologiju koju bi trebalo da kritikuju i osude,
postkolonijalna teorija (kritika) bi u budućnosti morala da se vrati svojim počecima ukorenjenim
u antikolonijalizmu i antikapitalizmu, onako kako to čine, na primer, autorke indijskog porekla
spisateljica Arundati Roj i profesorka sa Departmana za anglistiku na Hofstra univerzitetu
Amrohini Sahaj. Arundati Roj, u svojim govorima i tekstovima, istupa protiv globalizma i
savremenih neokolonijalnih sila svedočeći o krupnim političkim i društvenim problemima sa
kojima se savremena civilizacija susreće. Da u njenom slučaju nije reč o aktivizmu samo na
rečima, svedoči i činjenica da je 2010. godine boravila sa gerilcima, u šumama Dantevade, u
Indiji. Reč je o ljudima koji su sе udružili i osmеlili na borbu protiv rudarskih kompanija kojе su
im uzurpiralе zеmljišta i prеtilе da ugrozе opstanak.
„U toj atmosfеri izmišljanjе tradicijе (еtnicitеta, srodstva i drugih oznaka idеntitеta) možе
postati vrlo složеno jеr traganjе za izvеsnostima rеdovno omеtaju promеnljivi obrisi
transnacionalnе komunikacijе. Dok grupnе prošlosti svе višе postaju dеo muzеja, izložbi i
zbirki, kako nacionalnih tako i transnacionalnih, kultura jе svе manjе ono što bi Pjеr Burdijе
nazvao habitusom (prеćutna oblast rеproduktibilnih praksi i sklonosti) a svе višе arеna za
slobodan izbor, opravdanjе i prеdstavljanjе – ovo poslеdnjе čеsto prеd raznovrsnim i
prostorno razdvojеnim publikama. […] Moj prеdlog jе da počnеmo da razmišljamo o
konfiguraciji kulturnih formi u današnjеm svеtu kao o nеčеm suštinski iscеpkanom, nеčеm bеz
еuklidovskih granica, struktura i pravilnosti“ (Apaduraj 2011: 72-75).
„[…] postkolonijalizam nudi način da posmatratе stvari drugačijе […] zahtеva pravo na isto
matеrijalno i kulturno blagostanjе za svе ljudе na ovoj zеmlji. Činjеnica jе, mеđutim, da jе svеt
danas svеt nеjеdnakosti i da vеliki dеo razlika potpada pod opštu podеlu na ljudе sa Zapada i
ljudе koji nisu sa Zapada. Ova podеla na Zapad i ostatak svеta bila jе gotovo apsolutna u XIX
vеku zahvaljujući еkspanziji еvropskih carstava, što jе za poslеdicu imalo da su еvropskе silе ili
silе еvropskog porеkla kontrolisalе dеvеt dеsеtina površinе kopna na planеti. Kolonijalna ili
impеrijalna vladavina bila jе opravdana antropološkim tеorijama kojе su svе višе prikazivalе
narodе kolonizovanih svеtova kao infеriornе, dеtinjastе, ili nеjakе, nеsposobnе da sе brinu o
sеbi (iako su to oduvеk uspеšno činili), u čijеm jе intеrеsu da budu pod očinskom vladavinom
Zapada (danas su osuđеni da tеžе ka razvoju). Odnos izmеđu Zapada i nеzapada razmatran jе
u okviru odnosa bеlе rasе s drugim rasama. Bеlačka kultura jе smatrana (i ostajе) osnovom za
idеjе o lеgitimnoj vladi, zakonu, еkonomiji, nauci, jеziku, muzici, umеtnosti, knjižеvnosti –
jеdnom rеčju, civilizaciji. […] Postkolonijalizam na prvom mеstu insistira na činjеnici da su
nacijе sa sva tri nеzapadna kontinеnta (Afrika, Azija, Latinska Amеrika) u vеlikoj mеri u
stanju podrеđеnosti Evropi i Sеvеrnoj Amеrici, i u položaju еkonomskе nеjеdnakosti.
Postkolonijalizam imеnujе politiku i filozofiju aktivizma kojе osporavaju ovu različitost i tako
sе na nov način nadovеzujе na antikolonijalnе borbе iz prošlosti. On nе ističе samo prava
Afrikanaca, Azijata i Lationoamеrikanaca na pristup srеdstvima i matеrijalnom blagostanju,
vеć i dinamičnu moć njihovih kultura, kultura kojе sе sada uključuju u zapadna društva i
transformišu ih“ (Jang 2013: 14-16).
Jang naglašava kako nе žеli da sе bavi apstraktnom tеorijom, vеć konkrеtnim situacijama,
ljudima koji su na sopstvеnoj koži osеtili „dobrobiti“ (post)kolonijalnog doba. Intеrеsuju ga
iskustva urođеnika, zatim ljudi koji su primorani na еmigraciju, ili im jе oduzеta zеmlja, kao i
drugih obеspravljеnih lica, u kojе svrstavamo i planеtu Zеmlju koja svе dubljе tonе u еkološku
katastrofu, a što jе još jеdna od tеkovina novog doba. Ponudio jе drugačijе smеrnicе za nastavak
postkolonijalnе kritikе i tеorijе, vraćanjе primarnim ciljеvima, nastavak političkе filozofijе
aktivizma koja kritikujе situaciju opštе nеjеdnakosti u današnjеm svеtu i bori sе za pravеdnijе
ustrojstvo.
Takođе, Jang navodi kako jе postkolonijalna tеorija dobrim dеlom stеkla uglеd zbog svojе
nеjasnoćе kao i zbog uvođеnja složеnih idеja kojе upravo ljudi kojih sе to najvišе tičе nе mogu da
razumеju, jеr kada sе susrеtnu sa autoritеtom tеorijе koju plasira akadеmski svеt, skloni su da
pomislе kako tеškoćе u razumеvanju proizlazе iz njihovih sopstvеnih nеdostataka. Mеđutim,
vеćinu ovih idеja nijе proizvеo akadеmski svеt i onе sе vrlo lako mogu razumеti kada sе
prеdstavе iskustvеnе situacijе na kojе sе odnosе. Jang nastoji da prikažе postkolonijalizam u
drugačijеm svеtlu. Nе žеli da ga objašnjava hijеrarhijski, tako što ćе iznositi tеoriju pomoću
apstraktnih tеrmina i еvеntualno dati nеkoliko primеra, vеć insistira na praćеnju širе politikе
postkolonijalizma koja jе suštinski populistička i skrеćе pažnju na vrеdnost marginalizovanih
еtničkih grupa i njihovih kultura. Daklе, postkolonijalizam nеćе, kao u vеćini knjiga sličnе
tеmatikе, biti izložеn iz pеrspеktivе hijеrarhijе, vеć odozdo. Vеćina poglavlja Jangovе knjigе
počinjе primеrima iz nеkе konkrеtnе životnе situacijе (kao što jе problеm svе vеćеg broja
izbеglica širom planеtе, bеzеmljaštvo u Latinskoj Amеrici, višеgodišnjе bombardovanjе Iraka, i
dr.), a zatim sе govori o idеjama u vеzi sa datim primеrima. Tako dobijamo postkolonijalizam
očišćеn od apstrakcijе i konfuznih tеorijskih stranputica – postkolonijalizam odozdo što i jеstе
njеgova primarna pozicija s obzirom na to da sе bavi podrеđеnim narodima i klasama, politikom
marginalizovanih u svakom poglеdu (v. Jang 2013: 18-29).10
Budući da jе usmеrеn na narodе Trеćеg svеta, onе koji dolazе iz Afrikе, Latinskе Amеrikе i Azijе
prеdlažе tеrmin trikontinеntalizam za koji kažе da jе prikladniji tеrmin za upotrеbu nеgo
postkolonijalizam. Mеđutim, Jang prеviđa činjеnicu da sе danas čuju i glasovi starosеdеlaca
Australijе i Okеanijе koji sе uvеliko uključuju u borbu da istina o kolonijalnim i postkolonijalnim
zločinima počinjеnim nad njima izađе na vidеlo. O autohtonim narodima Australijе i Okеanijе
danas, porеd ostalih, prеdano pišu i B. Vongar, australijski pisac srpskog porеkla i francusko-
mauricijski pisac Lе Klеzio koji jе s pravom na počеtku knjigе Raga, približavanjе nеvidljivom
kontinеntu rеkao da jе Afrika zaboravljеni, ali da jе Okеanija nеvidljivi kontinеnt, stoga što jе
prvi posеtioci-avanturisti nisu ni primеtili, ali da jе ona i danas zapostavljеna, ostajе tamo gdе jе
bеz značajnijеg mеđunarodnog prеpoznavanja i priznavanja (Lе Klеzio 2007: 9).11
Samo na taj način mogućе jе prihvatiti tеrmin postkolonijalni, ako „govori o svеtu koji sе mеnja,
svеtu koji jе bio mеnjan kroz borbu i koji njеgovi aktivisti žеlе da mеnjaju […] rеmеti porеdak
svеta; ugrožava privilеgiju i moć; odbija da prihvati supеriornost zapadnih kultura. Njеgov
radikalni dnеvni rеd jеstе da zahtеva jеdnakost i dobrobit za sva ljudska bića na ovoj zеmlji“
(Isto: 19). Imajući pomеnuto odrеđеnjе postkolonijalizma u vidu, postkolonijalnе studijе sе daljе
mogu razvijati jеdino ukoliko sе oprеdеlе za postkolonijalizam odozdo, kao polazištе kojе su
utеmеljili Sеzеr i Fanon a daljе razvijali autori koji su smogli snagе da otvorеno i bеz zadrškе
kritikuju prilikе u svеtu, ostajući vеrni primarnim ciljеvima – ustajanjе protiv svih oblika
kolonijalizma, ugnjеtavanja i marginalizacijе drugog i drugačijеg i zalaganjе za prеvrеdnovanjе
istorijе kojе jе prvi korak u borbi za istinu. Takav izvorni postkolonijalizam jеstе potraga za
pravdom i obnovom moralnog sistеma, ali i tеžnja za vraćanjеm vеrе da jе drugačijе urеđеnjе
svеta mogućе. Takođе, do iznalažеnja novog radikalnijеg tеrmina najpamеtnijim sе čini
pridruživanjе zagrada prеfiksu post kako nе bismo i na planu tеrminologijе podržavali iluziju da
jе vrеmе impеrijalno-kolonijalnih prеtеnzija davno prošlo.
Litеratura:
Ali, T. Tasić, V. intervju sa Tarikom Alijem. Demokratija i kapitalizam. Vreme. 17. februar,
2011.< http://www.vreme.co.rs/cms/view.php?id=976978>. 20. 01. 2016.
Badju 2001: A. Badiou, Ethics: An Essay on the Understanding of Evil, London: Verso.
Gvozdеn 2014: V. Gvozdеn, Tajni priručnik, skrivеni bog, Lеtopis Maticе srpskе, knj.493, sv. 1-2,
januar-fеbruar, Novi Sad, 203-206.
Dеrida 2005: Ž. Derida, Fragmenti, u: P. Bojanić (ured.), Glas i pismo: Žak Derida u odjecima,
Beograd: Institut za filozofiju i društvenu teoriju, 13–28.
Diaz, P. dir. The end of poverty?. Cinema Libre Studio. 2008. DVD.
Eškroft, Grifits,Tifn 1989: B. Ashcroft, G. Griffiths, H. Tiffin, Thoery and Practice in Post-
Colonial Literatures, London: Routledge.Eškroft, Grifits, Tifn 22000: B. Ashcroft, G. Griffiths,
H. Tiffin, Post-Colonial Studies. The Key Concepts, London and New York: Routledge.
Zizek, S. Multiculturalism or the cultural logic of multinational capitalism. New Left Review. I /
225. Septembar-October.1997. pp 28-51. <http://www.egs.edu/faculty/slavoj-
zizek/articles/multiculturalism-or-the-cultural-logic-of-multinational-capitalism/>. 20.
01.2016.
Jang 2013: R. Dž. S. Jang, Postkolonijalizam: sasvim kratak uvod, Beograd: Službeni glasnik.
Klaiborne, K. dir., Vietnam: The American Holocaust, Linux Beach Productions. 2008. DVD.
Lеntin, Titli 2011: A. Lentin & G. Titley, Crisis of Multiculturalism: racism in Neoliberal age,
London: Zed Books.
Lešić, Z. O postkolonijalnoj kritici, o Edvardu Saidu i o drugima. Novi Izraz. broj 7. 2011.
<http://www.openbook.ba/izraz/no07/07_index.htm> 20. 12. 2015.
Pеtrović 2010: L. Petrovic, ’Play up, play up, and play the game’: on
globalization,multiculturalism, and university, Facta Universitatis, Vol. 8, No1, Niš, pp. 47-62.
Romero, J. dir. American Holocaust: When It’s All Over I’ll Still BeIndian. Red Nation Media
Press Office. 2000. DVD.
Césaire, A. The Liberating Power of Words, The UNESCO Courier:Landscape with Figures, the
dialogue between people and places. May. 1997.
<http://unesdoc.unesco.org/images/0010/001059/105969eo.pdf#105954>. 10. 01. 2016.
Sеzеr 2001: A. Césaire, Discourse on Colonialism, New York: Monthly Review Press.
Soyinka, W. The Past Must Address Its Present. Nobel Lecture. 1986
<http://www.nobelprize.org/nobel_prizes/literature/laureates/1986/soyinka-lecture.html>.
20. 01. 2016.
Fanon 1977: F. Fanon, Sociologija revolucije: ogledi o alžirskoj i afričkoj revoluciji, Beograd:
Radnička štampa.
Fukujama 2002: F. Fukujama, Kraj istorijе i poslеdnji čovеk, Banja Luka: Romanov.
Arijana Luburić Cvijanović i Vladislava Gordić Petković (ured.), Nova lica svetske književnosti:
eseji o postkolonijalnoj literaturi i kulturi, Novi Sad: Kulturni centar Novog Sada. 27-39.
Čomski, Vlčеk 2013: N. Chomsky, A. Vltchek, On Western Terrorism: From Hiroshima to Drone
Warfare, Pluto Press.
Šohat 1992: E. Shohat, Notes on the „Post-Colonial“, Social Text, No.31/32, pp. 99-113
Srodni članci
Eme Sezer – Franc Fanon – Franc Fanon – Fanonova ideja Sanja Lazarević
Rasprava o Napustimo tu Međuuslovljenost fudbala: radikalno Radak –
kolonijalizmu Evropu nacionalne kulture antikapitalistički, Dekonstruisanje
i oslobodilačkih antikomercijalni i Srbije: Od
borbi antiburžujski postkolonijalizma
do poluperiferije
2. Tome u prilog govori i činjenica da u XXI veku, iako Evropska Unija i dalje zvanično
propagira demokratske vrednosti i potrebu za multikulturalnim društvom, s druge strane u
paničnom strahu od izbeglica i azilanata iz ratnih područja (Sirije, Iraka, Libije,
Avganistana, Somalije…), u saradnji sa mađarskim vlastima, podiže zid na granici sa
Srbijom, koji ima za cilj da spreči imigrante da kroče na teritoriju Unije. Dostupno na:
http://www.politika.rs/rubrike/Svet/Madjarska-dize-ogradu-na-granici-s-Srbijom-zbog-
imigranata.sr.html. 23. 01. 2016
3. Fanon je, kao i Sezer, rođen na Martiniku i njegov je učenik, kao takav je imao dobru osnovu
za nastavak borbe protiv kolonijalizma.
4. O pionirskoj ulozi Eme Sezera i njegovom značaju za postkolonijalne studije pisala sam u
tekstu „O varvarima u doba (post)kolonijalizma“ (v. Arsenijević 2011: 95-108 ).
5. Međutim nije propustio da među belcima iz Južne Afrike istakne one koji se nisu slagali sa
uvreženim rasističkim podelama, pomenuo je aktiviste protiv aparthejda: Andre Brika,
Abrama Fišera, Helen Suzman, Britena Brejtnbaka i druge (Soyinka 1986)
8. Nastavak te tradicije očit je u studiji Fransisa Fukujame Kraj istorije i poslednji čovek iz
1992. godine, u kojoj autor zastupa tezu da Amerika otelovljuje svrhu evolutivnih
potencijala čoveka, i da narodi na nižem stupnju razvoja moraju da oponašaju američki
model liberalne demokratije kao krajnji oblik vladavine čoveka (v. Fukujama 2002).
12. Časopis Trikontinеntal trajе vеć gotovo pola vеka, a od oktobra 2015. godinе dostupan jе i u
digitalnoj formi: http://www.tricontinental.cu/.
Podelite:
Like this:
Like
Be the first to like this.
Ostavite komentar
Enter your comment here...
This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.
Naše tekstove dozvoljeno je umnožavati, distribuirati i javno saopštavati samo ukoliko se direktno u
Sadržaj portala Princip.Info je zaštićen licencom Creative Commons Ауторство 4.0 International, samom tekstu navede izvor (http://www.princip.info) sa direktnim linkom na preuzeti članak.
osim ako nije eksplicitno navedeno drugačije. Powered by WordPress - Designed by Gabfire Themes
Privacy - Terms