Crkvena glazbena kultura

(Kratak sažetak)

1. Glazba dalekih kultura i antropološka dimenzija

U početku bijaše riječ jest fraza koja potječe od dalekih kultura. Otac u kulturama
označava počelo, mitološka je to dimenzijama koja sa počelom povezuje zvuk, ton ili krik.
Glazba u početku nije bila zasebna već sjedinjena sa svagdanjim životom, ali je veličala i u
svečanim prigodama.
Pjevaju majke uzimajući u naručje djecu, kako bi ih slatko uspavale; pjevaju putnici putujući
po vrelom suncu; pjeva poljoprivrednik kada obrađuje lozu, kada bere grožđe, kada ga preša
ili bilo što drugo radi; pjevaju mornari uranjajući vesla u vodu; svi pjevaju da bi si pjesmom
olakšali napor; duša, zahvaljujući pjesmi podnosi najveće patnje. (Ivan Zlatousti)
Glazba kao najuzvišenija jer nije vezana za ništa, više iskazuje ono duhovno nego materijalno
kao druge umjetnosti. Ona u ruhu kršćanstva podiže čovjeka iznad imanentnosti prema
transcendentalnome.

2. Glazba u Bibliji i prvoj Crkvi

Ona je u službi riječi, stoga je bitniji glas od samog instrumenta. Hebreji su voljeli
glazbu (pastirski narod) i razvijali je. Kao najveću kaznu proroci su isticali da će umuknuti
pjesma. Prema jahvističkoj predaji praotac sviju koji sviraju na liri bio je Jubal. Značenje
psalma dolazi od grčkog psallein što znači udarati o glazbene žice, odgovarajući hebrejskoj
riječi mizmor (od glagola zmr) što znači pjevati uz glazbalo. U psalmu 150 imamo sve
instrumente.
Poslanice Ef i Kor imaju slične izraze: U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte!
Psalmima, hvalospjevima, pjesmama duhovnim od srca pjevajte hvalu Bogu! To ukazuje na
Pavlovsku ravnotežu uma i duha, ali i zahvaćanje cjelovitosti osobe koja pjeva.
Isus je vjerojatno pjevao psalme jer je zalazio u sinagoge. Pjevanje se spominje u NZ 20 puta,
12 puta od toga se odnosi na pijetla. Prvi kršćani su često pjevali, o tome nam svjedoče
hvalospjevi. Pošto su bili judeokršćani, preuzeli su psalme. Trebala im je nova pjesma a na to
su često smjerali crkveni oci (sv. Jeronim – pjevati više dušom i srcem nego glasom). Zbog
poganske prakse počinje napetost između svjetovnog i duhovnog. Poznata rečenica Klementa
Aleksandrijskog glede upotrebe instrumenata: Mi (kršćani) upotrebljavamo jedini miroljubivi
instrument, a to je riječ kojom slavimo Boga, a ne stari psalterium, tubu, timpan i flautu…
Toma Akvinski ne dopušta instrumente, u SZ ih opravdava zbog njihove nesavršenosti.
Oni koji pjevaju psalme kod oltara, neka ne pjevaju zanosnim užitkom već mudrošću; neka ne
pjevaju ništa drugo nego psalme. (sv. Bazilije)
Hvalospjevi kao biblijski tekstovi koji nisu uvršteni u psalme, a duhovne pjesme kao
zanosne. Kako se kršćanstvo širi tako glazba poprima oblike raznih naroda.
U potrazi za izvorima gregorijanike svrstavamo poznato u dvije vrste: psalmodijskog tipa i
slobodno skladane. Prvi tip su jednostavnije skladbe za časoslov i bogatiji za Misu dok su
slobodno skladani oblici ostale melodije koje se drže opće glazbene estetike.
Važno je ambrozijansko pjevanje kao dio cjeline najstarije zapadne liturgije. Ambrozije piše
jednostavne himne za puk da se suprotstavi herezama koji se šire zapadom (sirski običaj
pjevanja). Gregorijanska reforma upravo je bila napravljena na jednostavnim abrozijanskim
recitativima.
Psalmodija se očituje počinjanjem tonusa recitativom (tenor) a na kraju stiha slijedi kadenca,
melodija se kreće u raspone kvarte ili kvinte. Govor je to koji je postao pjesma tj. pjeva se
tako slabim promjenama glasa kao da se govori. Ambrozijanska psalmodija (razvila se u
Milanu ali pod utjecajem sirskog i bizantskog pjevanja) možda je prisutna u gregorijanskim
melodijama. Gregorijansko pjevanje je najeminentnije pjevanje privrženo zapadnoj liturgiji.
Za reforme pape Vitalijana gregorijansko pjevanje dobiva svoj naziv, dok neki povjesničari
kažu kako od tog izvornog pjevanja tada nije ostalo gotovo ništa. Papa Grgur je također
osnovao pjevačke škole, brinuo se za njih mnogim fondovima te je želio unificirati zapadnu
liturgiju. Ono što poznajemo kao rimski obred upravo je njime bilo započeto. Važan je
njegov dekret za đakonsku ulogu u pjevanju samo evanđelja u čemu se vidi posebna briga za
svetost pjevanja i pjevačke službe. Karlo Veliki također podržava reformu, šesto do deseto
stoljeće bit će relativno uzorno što se pjevanja tiče.
Sekvencije i tropi javljaju se u 9. st. i ugrožavaju autentičnost liturgije. Sekvenca je vezana uz
jubilus aleluje a kasnije nastaju pod svjetovnim utjecajima. Tridentskim saborom (22.
zasjedanje) bivaju zabranjene, ostale su samo četiri.
3. Liturgijsko-glazbeni oblici

Oblici koji svoja imena dobivaju po imenima određenih tekstova ili liturgijsko-
glazbenoj ulozi. Oblike za časoslov navodimo u par rečenica. Himni su oblici koji dolaze sa
istoka a prisutni su i u NZ i prvoj Crkvi što svjedoči Origen: Grci mole Boga grčkim jezikom,
Rimljani latinskim, i tako svaki narod na svom jeziku pjeva himne. Karakteristike himna su da
se pjeva, da se hvali i da je predmet hvale Bog. Prema sv. Jeronimu, Hilarije pokušava uvesti
himne, što uspijeva tek Ambroziju koji je otac zapadne himnodije. Drugi oblik je antifona
koja ima glazbenu i liturgijsku ulogu. Psalmi su prisutni od prvih dana kršćanstva zbog
judeokršćana. Psalam se može izvoditi u bilo kojem dijelu liturgije ili službe. Postoji tri
načina izvođenja: responzorijalno (solist kitice a zajednica ponavlja antifonu), antifonalno
(originalno znači u dva kora – prema grčkom nazivu, danas prema latinskom antifona znači
uvod u psalam) i in directum. Augustin govori o psalmima kao blagoslov naroda, slava
Božja... Hvalospjevi, nadalje, su pohvalne pjesme koje nisu uvrštene u psalme a nalazimo ih
u Bibliji.
Od oblika za Euharistiju imamo antifonalne i responzorijalne kao i promjenjive i
nepromjenjive. Introitus (antifonalan – prati procesiju), gradual (otpjevni psalam nakon
čitanja - responzorijalan), offertorium (antifonalan – skraćivanjem danas ostaje samo
antifona), communio (izražavanje duhovnog jedinstva vjernika koji primaju Tijelo Kristovo,
znak unutarnje radosti, poticaj na pobožnost i bratsku slogu vjernika u ophodu do oltara).
Skladba communio pripada u najstarije liturgijsko-glazbene oblike. U početku je
responzorijalnog oblika, i to s ovim pripjevima: Oculi omnium in te sperant, Domine, et tu
das escam illorum in tempore opportuno (Oči sviju u tebe su uprte, Gospodine; ti im hranu
daješ u pravo vrijeme) ili Accedite ad eum et illuminamini (Gledajte u njega i razveselite se)
ili Gustate et videte quoniam suavis est Dominus (Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin).
Alleluia na hebrejskom znači hvalite Gospodina. Sequentia je novi tekst raspoređen na stari.
Nadalje imamo Kyrie, Gloria (uvodi papa Simah), Credo (ulazi zbog krivovjerja i prvi izlazi),
Sanctus (iz sinagogalne upotrebe u doksološku formu a na kraju u dio Mise, papa Siksto III),
Agnus Dei (28 puta u Otkrivenju, vjerojatno iz istočne Crkve, prati lomljenje Kruha, daruj
nam mir u teškim vremenima).
4. Glazba poslije 10. stoljeća do danas

Oko 12. stoljeća razvoj ljudske misli teži prema subjektivnosti i individualizmu.
Prijelaz iz romanike u gotiku vidljiv je i u glazbi. Ona želi biti ispunjena pluralizmom
(polifonija) gdje dominiraju duge melizme. To je glazba koja je ispunjala sakralne prostore
koji su bivali sve impozantniji. Postoje pretpostavke da je polifonija korištena i prije, ali se
temeljila na jednostavnim pomacima glasova a ne na modernom kontrapunktu. No prava
polifonija započinje Notredamskom školom. Javlja se vječna borba između glazbe i teksta.
Također prisutne su i orgulje koje ne pomažu razumjeti tekst. Prvi organumi (višeglasje
temeljeno na gregorijanici) uzimali su oblike gregorijanike (cantus firmus – gregorijanska
melodija u najdubljem glasu) i pretvarali ih u višeglasje.
Ars antiqua počinje 1250. godine i završava 1320. i u njemu je važan motet koji je
mješavina duhovnog i svjetovnog (ljubavnog), melodiju cantusa firmusa preuzima
instrument. Papa Ivan XXII zabranjuje novu polifoniju nastalu u ars antiqui jer osiromašuje
katehetsku ulogu liturgije. Polifonija je ipak postupno prodirala u liturgiju (potencoijalno
teološko opravdanje: organum je kao komentar cantusu firmusu koji je dogma).
Ars nova (14. st.) unosi humanističke crte (predrenesansa), sve više svjetovnih
instrumenata, dvostruki motet koji je u svjetovnoj glazbi. Konstitucija Docta sanctorum
Patrum Ivana XXII oštro kritizira i razdvaja sjetovnu od Crkvene glazbe.
Renesansa se javlja početkom 15. stoljeća u kojom prevladavaju nizozemski
polifoničari koji postupak imitacije u polifoniji dovode do krajnosti ulazeći tako u pretjerani
racionalizaciju, glazba tako postaje svrha sama sebi (Jasquin Depres razbija tu hladnu
monotoniju). najpoznatiji je skladatelj visoke renesanse Palestrina. Također razvijaju se
škole, renesansa je prekid sa srednjim vijekom. Oko 1600 godine napisana je prva opera i
tada završava renesansa i započinje barok.
Barok je razdoblje od 150 godina, iracionalizacija, naturalizam (tjelesnost), ali i težnja
za mističnim iskustvom. Prisutan je i senzualizam, svetost i vječne ljepote kao izvor lirskih
osjećaja. Vrijeme je cvata pučkih pobožnosti, luterova reforma potiče pučko pjevanje, sve je
puno raskoši i mnogostrukosti oblika. Naglašava se solo pjevanje kao izraz duhovnog stanja
pojedinca a polifonija i dalje igra veliku ulogu u vokalno-instrumentalnim oblicima kao što
su opere, oratoriji i kantate. Ljudski glas teži sve većoj virtuoznosti, oponaša instrument,
koncertantni stil koji se razvio prodire u Crkvu. Tu dalazi do problema jer glazba postaje sve
raskošnija i više nema onaj stile grave (težinu, smirenost) te se s pravom postavlja pitanje
njezine razuzdanosti primjerenosti za liturgiju. Ton je nadvladao riječ kako bi slušatelji više
doživjeli glazbu a ne razumjeli, obred se tako ne rasvjetljuje već instrumentalizira. 1643.
kongregacija za obrede kazuje kako glazba služi liturgiji a ne obratno. Primjeri usklađivanja
tehnike i duhovnosti su Bach i Hendel koji nisu odlazili u senzualizam već su uvijek bili
odmjereni u svojoj namjeri. Stoga spadaju u musicu sacru iako ne prolaze današnje odredbe,
zbog općeg načina pristupa glazbi kao onu koja slušanjem uzdiže i pojedinačnog truda oko
umjetničkog duhovnog zaslužuju mjesto u opusu musice sacre.
Rokoko, galantni stil ili predklasika (kasnije nadovezana i bečka klasika) je prijelazno
razdoblje između baroka i bečkog klasicizma. Razdoblje je to koje teži pojednostavljenju
svega te je ujedno i opozicija baroknom sakralnom opusu. Polako se nazire simfonija i
jačanje svjetovnih skladatelja. Mozart stoga nije bio primjeren za musicu sacru jer su njegove
inače vrhunske skladbe skladane na temelju svjetovnih napjeva. Mozart, Haydn i Beethowen
su vrhunski skladatelji savršenih sakralnih repetorija no sa stajališta liturgije ipak nisu
prigodni.
Na I. vatikanskom koncilu nije bilo govora o glazbi, ali je zato glas Crkve zborio o
njoj preko Cecilijanskog pokreta koji je na kraju odobrio Rim. Pio IX. osniva Scholu
cantorum. Multom ad movendes animos uvodi po prvi puta pojam musica sacra. 1877.
godine u Hrvatskoj počinje izlaziti časopis Sv. Cecilija. Uredba De musica sacra ulazi u
jedan dokument (vjerojatno Aeterni Patris Leona XIII.). Pio X piše Motu proprio o važnosti
glazbe i gregorijanike. Kasnije se govori kako žene mogo pjevati ali extra chorum. Pio XII.
objavljuje Musicae sacrae disciplina.
Papa Ivan XXIII. naglašava važnost sudjelovanja vjernika u glazbi. Kasnije nam dolazi i
Sacrosanctum concilium koja govori o inkulturaciji tj. očuvanju rimskog obreda i o očuvanju
bogatstva drugih naroda. Po prvi put čitamo da je litrgijska glazba neprocjenjive vrijednosti i
pjevanje kao sastavni dio svečane liturgije (gdje nema pjevanja nema ni svečane liturgije).
Ona postaje služeća kao sveti znak (spajanje riječi i tona) te postaje liturgijska podređujući se
normama. Karakteristike glazbe se moraju promatrati jedinstveno u svojoj mnoštvenosti a to
su: svečanost, jednodušnost i molitvenost (po tome ona postaje sveta, estetska vrijednost je
nezaobilazna, ali ipak u službi liturgije). Naglašava se i važnost poučavanja svete glazbe.

...sažetak je to 20 prezentacija (nedostaje: new age, glagoljaško pjevanje, prve knjige,

pučka popijevka, glazba i teologija)

Timotej Inkret