Professional Documents
Culture Documents
Historija Brčkog - Prof. Fehim Mujanović
Historija Brčkog - Prof. Fehim Mujanović
OD PRAHISTORIJE DO AUSTRO-UGARSKE
OKUPACIJE 1878.GODINE
1
Početkom 10. stoljeća Ugari su potisnuli franačku vlast pokušavajući zauzeti
krajeve južno od Save. Konačno 1073. godine, Bosna pada pod ugarsku vlast. Iz
ovog vremena najpouzdaniji izvor je „Kronika“ popa Dukljanina, 1083. godine,
koja govori o prvom bosanskom knezu Stjepanu. Posavina je ulazila u sastav šire
srednjovjekovne bosanske oblasti pod nazivom Usora. Stoga se historija Brčkog i
okoline promatra kroz historiju ove oblasti u srednjem vijeku.
Na području bosanske Posavine prostiralo se vlastelinstvo „Bosanske
biskupije“ osnovano darovnicama hercega Kolomana. Nešto kasnije ono je
prošireno novim darovnicama, najprije bosanskog bana Matije Ninoslava, zatim
bana Prijezde i Tvrtka I Kotromanića. Ove oblasti se nezaobilazno vežu za
historiju srednjovjekovne Bosne, kao i za njenu cjelokupnu prošlost. Prvi banovi su
imali porodične posjede u užem pojasu Posavine.
U sastavu bosanske države ovaj kraj se nalazi i u vrijeme vlasti bana Kulina.
Nešto kasnije kralj Tvrtko II Kotromanić (1421-1443), traži od ugarskog kralja
Ladislava da mu potvrdi posjede u graničnom pojasu od Save na sjeveru. Sredinom
13. stoljeća ovaj kraj je ostao u dominaciji Katoličke nadbiskupije. Domaće
sveštenstvo i narod nisu htjeli niti čuti za ovo jer su zajedno sa svojim svećenstvom
obnašali patarensku vjeru. Tome se suprotstavio i ban Ninoslav što je rezultiralo
poduzimanjem križarskih ratova pape i Ugara protiv Bosne.
U tim ratovima, na prvom udaru, bila je bosanska Posavina. To govori o
borbi bosanaca za opstojnost kako u vjeri tako i očuvanju samostalnosti i državnog
teritorija. Izvjesno vrijeme od 1237. – 1319. godine bosanska Posavina tj. kraj
Usore našao se u rukama Ugara. Sa vlašću bana Stjepana II Kotromanića ponovo
Srednjevjekovna bosanska država dostiže uspon.
Ban Stjepan II Kotromanić, je ponovo vratio Posavinu u ruke Bosanaca, čime
se borba za opstojnost i samostalnost uspješno nastavlja. Odlučni Bosanci, sa
svojim vladarima, odlučno su branili svoju teritoriju i vjeru, bez obzira na prijetnje
pape i Zapada. Dolaskom na vlast Tvrtka I Kotromanića 1353. godine, oblast
bosanske Posavine ustupljena je Bosanskoj biskupiji u Đakovu. Međutim,
činjenica je da su vlasnici ovih krajeva bosanske feudalne porodice: Biloševići,
Ivanići, Trebotići. To govori da Bosna nigdje nije gubila svoj identitet, iako su je
svojatali i Ugari i njeni susjedi.
Borba za opstojnost objedinjavala je vlastelu i narod tako da se bosanska
Posavina snažno odupire ugarskim najezdama i pljački. Na osnovu historijskih
izvora kroz krajeve Tolisa i okolo rijeke Save prošao je kralj Tvrtko I na putu u
Srijem godine 1382. ponovo prolazi ovuda kralj Tvrtko I na putu za Ugarsku na
susret sa kraljem Lajošem I.
Opsjednut Dalamcijom, na kraju usmjerava sve svoje aktivnosti, sjever
zemlje prepustio je Horvatima, hrvatskim velikašima. Hrvatski velikaši su bili
zauzeti ratom sa Osmanlijama, što su iskoristili Ugari, koji su preoteli jedan dio
2
Usore, kraj oko Brčkog i Bijeljine. Tako je krajem 14. stoljeća ovaj kraj najviše bio
izložen ugarskim napadima. Godine 1390. kralj Tvrtko I Kotromanić ponovo je
zagospodario krajevima na sjeveru.
Sudbina bosanske Posavine i dalje je vezana za događaje u samoj bosanskoj
državi u kojoj je naglo oslabila centralna krunska vlast, a ojačala moć oblasnih
gospodara.
Ugarski kraljevi za izvjesno vrijeme moraju napustiti plan osvajanja Bosne,
jer su više bili angažovani u ratovima protiv Osmanlija. Ponovni upadi Ugara
datiraju početkom 15.stoljeća, poslije konsolidacije unutarnjih prilika.
Približavanje kralja Ostoje ugarskom dvoru izazvalo je gnjev domaćih feudalaca
što je za posljedicu imalo gubljenje prijestolja.
To govori koliko je domaća vlastela zajedno sa narodom težila samostalnosti
i opstojnosti Bosne, ispoljavajući kako u unutrašnjoj tako i vanjskoj politici,
bošnjački duh za samostalnošću.
Za vrijeme nasljednika kralja Tvrtka I Kotromanića, Ugari poduzimaju nove
pohode na Bosnu. Prvo su prodrli u područje bosanske Posavine sve do Srebrenika.
Napad na Bosnu, u prvom redu na bosansku Posavinu, imao je za cilj da Posavinu
sjedini sa Ugarskom.
Zato se na obali Save, sa lijeve i desne strane, podižu utvrđenja. Osvajajući
sjeveroistočne dijelove Bosne ugarski kralj je ostavio trajne posljedice u
administrativnom pogledu.
Ovakvo stanje je ostalo sve do 1415. godine, do velikog prodora Osmanlija.
Tada su prvi put krajevi bosanske Posavine bili izloženi osmanskim napadima.
Pobjeda Osmanlija nad Ugarima 1415.godine ostavila je Bosni trajne posljedice
koje se odnose i na bosansku Posavinu. Sve veći pritisak i prisutnost Osmanlija u
Bosni natjerali su kralja Tomaša da posljednje godine svoje vlasti provede u
sjevernom dijelu Bosne.
Osmanlije već 1417.godine borave u sjevernim krajevima Bosne, o čemu
govore mletački izvori.
Godine 1463. Osmanska vojska zauzela je veći dio Bosne i krenula prema
Jajcu i Ključu koji su ubrzo pali. Bosanska Posavina je mnogo kasnije pala, što je
bio slučaj i sa ostatkom Bosne.
3
MIGRACIJE I POLOŽAJ STANOVNIŠTVA U BOSNI
U VRIJEME OSMANSKE VLASTI
4
Sredinom 16. stoljeća Brčko i Novi imaju stalne nutahafize i timarlije, no
ostaci utvrđenja u Brčkom nisu se sačuvali do danas. Smatra se da je utvrđenje
locirano na ušću riječice Brke u Savu po kojoj je vjerovatno i dobio ime.
U Brčkom oživljava tranzit robe i ljudi preko Save, što uvjetuje širenje
podgrada brčanske tvrđave. Ovim Brčko poprima obilježje gradskog naselja. Ipak
sve do 1600. godine Brčko nije steklo uvjete da bude proglašeno kasabom. Te
godine pominje se kao varoš gdje muslimansko stanovništvo (oko 35 kuća) dobija
status kasablija. U naselju je podignuta džamija i trgovište, tj. otvoren je pazarni
dan. Uprkos privilegijama koje ima muslimansko stanovništvo u Brčkom i dalje
ostaje malobrojno. Budući da je hajdučija i ovdje bila presudna kao i u drugim
krajevima Posavine, to je Brčko bilo utvrđeno opkopom sa vodom i zidom, koji je
štitio samu kasabu i mahalu.
Proces islamizacije u Brčkom i Posavini išao je u korak sa cijelom Bosnom
tj. zahvatio je prvo gradsko a zatim i seosko stanovništvo. Od kraja 16. stoljeća na
ovom području se naseljava muslimansko stanovništvo, pokrenuto migracijama iz
okolnih zemalja, nakon čega ubrzo postaje dominantno. Migracioni proces ide tako
što se katolici iseljavaju na područje pod Austro-ugraskom vlašću, dok je
evidentno doseljavanje pravoslavaca iz Podrinja.
Značaj Brčkog, kao tranzitnog centra, je izražen sa početkom eksploatacije
soli u Tuzli koja se izvozi u Austriju i Evropu. S obzirom na značaj trgovine solju u
Brčkom i Novom se javljaju zakupci te vrste trgovine. U Brčko dolaze karavani
natovareni mletačkom solju i drugim robama, koje se transportuju Savom dalje u
Evropu.
Osmanska vlast je postavila derbendžije sa zadatkom da štite karavane na
putevima. Brčko je od Požarevačkog do Beogradskog mira (1718-1739. godine)
ostalo u rukama Austrije. Međutim, Beogradskim mirom 1739. godine, povučena
je granica između Austrije i Osmanskog carstva, a to je rijeka Sava, čime je
Posavina ponovo došla pod Osmansku vlast.
Period od 1743. do 1768. godine je miran period što omogućava oživljavanje
varoške privrede u kojoj dominira obrt što je slučaj u Brčkom. Brčko je u
narednom periodu bio palanka sa utvrđenjem od brvna ili jakog kolja nabijenog u
zemlju. Na samom ulazu u palanku sagrađen je čardak. O postojanju brčanske
palanke svjedoči danas ime sela Palanka kod Brčkog.
U Brčkom je početkom 18. stoljeća radila skela na koju se uzimala „mukata
badža“ (prihod ili skelarina). Prema carskom beratu taksa za prelaz preko skele
zvala se đumruk. Đumruk je tada bio u rukama Sulejmanage i Huseinage. Kopneni
đumruk držao je Mehmedaga, predak Husein – kapetana Gradaščevića, dok su
periferni dijelovi brčanske palanke bili vlasništvo kapetana Tuzle. Pouzdano se zna
da je selo Hrgovi bilo vlasništvo bega Osmanpašića, tuzlanskog kapetana. U
Brčkom, utvrđenoj palanci u toku 18. stoljeća bile su stacionirane osmanske vojne
5
posade sastavljene od različite vojske. Zapovjednici, age ili zabiti, te vojska bili su
postavljeni carskom beratom.
Muslimansko stanovništvo u graničnom pojasu uz Savu, naseljeno je
većinom po varošima i palankama. Tako je Brčko palanka, u vrijeme 1655. godine,
sa 150 kuća i tri džamije. Broj stanovnika se stalno mijenjao u ovisnosti od uspjeha
osmanske vojske.
Stanovnici katoličke i pravoslavne vjere smjestili su se većinom po selima
Posavine, tako npr. Selo Bijela 1674. godine ima hiljadu stanovnika katoličke
vjere.
Poslije Bečkog rata (1689-1699) osjeća se nagli priliv muslimanskog
stanovništva u selima: Hrgovi, Bijela i Skakava. Ratovi Austrije i osmanskog
carstva uvjetovali su česte migracije stanovništva ovih krajeva, što govori podatak
da 1718. godine Brčko i okolina ponovo padaju pod vlast Austrije, dok 1739.
godine Beogradskim mirom pripada Osmanskoj carevini, kada Brčko ponovo u
velikom broju naseljavaju Muslimani.
Dubički rat 1788. godine doveo je do nove migracije stanovništva iz Brčkog.
Brojni stanovnici oraške, brčanske i bijeljinske općine, preseljeni su u područje
Majevice. Brčansko stanovništvo vraća se u bosansku Posavinu 1792. godine što je
dalo mogućnost bržeg razvoja trgovine.
U brčanskom kraju uzgaja se stoka za prodaju i izvoz, oživljava i obrtnička
djelatnost u varošima. U Brčkom su razvijeni kolarski, krojački, opančarski,
ciglarski i drugi zanati. Geopolitički položaj uvjetovao je brži razvoj Brčkog.
Brčanski trgovci idu u Beč, Trst i Veneciju po robu.
U Brčkom kao trgovačkom centru, borave i trguju trgovci iz Mostara, Livna i
Sarajeva. U Brčkom vremenom jača trgovački sloj pravoslavaca preko familija
Kojdića, Krsmanovića i Neškovića. Ove familije zajedno sa muslimanskim
familijama, agama, Kučukalića i Mujanovića, kao dioničari, podižu prvi parni
mlin.
Zbog veoma razgranate trgovine i veoma povoljnog geografskog položaja u
Brčkom 1865. godine stvorena je i konzularna agencija. Otvara se parobrodna
linija: Brčko – Oršava – Galoc, čime je Brčko u 19. stoljeću postalo istinski centar
Posavine.
Geopolitički položaj Brčkog i rijeka Sava, otvorili su mogućnost bržeg
privrednog razvoja. Vodeni put od Brčkog do Beograda, pa onda u Evropu, bio je
sigurniji od kopnenog.
6
ETNIČKI ODNOSI U POSAVINI
7
Najveći broj muslimana iseljen je iz Beogradskog pašaluka, što je uvjetovalo
gradnju novih naselja. Topal Šerif Osman – paša, započeo je gradnju gradova, za
protjerane muslimane iz Srbije, uz Savu: Donja Azizija (Orašje), Gornja Azizija
(Bosanski Šamac) i dijelove Brčkog. Tako se naselila bosanska Posavina
muslimanima. U Brčko se u ovoj seobi naselilo 15 porodica (muhadžira) iz
Beograda i to u 15 domova. Među muhadžirima iz Srbije ima dosta trgovaca koji
su se nastavili baviti trgovinom i u novim uvjetima života.
Tako je Brčko postalo trgovački centar Posavine i Semberije, što je dalo
podsticaj za naseljevanje trgovaca iz cijele Evrope.
Brčko se u drugoj polovini 19. stoljeća izdiglo od ostalih posavskih gradova
po broju stanovnika, kao trgovačko središte, važna kopnena i riječna saobraćajnica,
kao pogranična oblast sa Austrijom.
Od 1865. godine u Brčkom se nalazi konzularni agent koji se bavi
trgovačkim odnosima i viziranjem pasoša austrijskih građana u Osmanskom
carstvu.
Podsticaj razvoju trgovine u Brčkom daje osnivanje Dunavsko-parobrodskog
društva 1830. godine, gdje ovo društvo ima agenciju i luku. Za potrebe obrta i
trgovine osnivaju se škole, čime se razvija prosvjeta.
U Brčkom su muslimani imali svoje prosvjetne institucije: sibijan, mektebe,
medrese i ruždiju, a bila je jaka i jevrejska zajednica, što svjedoči podatak da su
jevreji imali svoju školu sa 32 učenika.
Podatak iz godine 1871/72. (po hidžri 1288) kazuje da je u Brčkom bilo
škola:
- muslimanskih – 25
- pravosalvnih – 5
- katoličkih – 3
dok je broj učenika sljedeći:
- muslimana – 1281-M, 542-Ž
- pravoslavnih – 189-M, 35-Ž
- katolika – 35-M, 15-Ž
- jevreja – 2 -M, 4-Ž )3