Divlji labudovi

Hans Christian Andersen

Jednom davno, na dalekom jugu, živio je jedan kralj sa svojih jedanaest sinova i jednom
kćerkom – Elizom. Kada su dječaci išli u školu, sa sobom bi nosili dijamantne olovke i pisali
po zlatnim pločicama, kako bi svi vidjeli da su kraljevi sinovi, a djevojčica bi sjedila na
staklenoj stolici i čitala slikovnicu optočenu draguljima. I dječaci i njihova sestra bili su jako
pametni i znali su gotovo sve pjesmice i priče napamet.

Ali jednog dana njihov otac, kralj, oženio se zločestom kraljicom koja je djeci postala zla
maćeha. Svoju zlu narav pokazala je već prvi dan nakon vjenčanja – djeci oduzela sve skupe
igračke i dala im samo kanticu i pijesak da se s njima igraju. Uskoro je kraljevni počela smetati
mala Eliza, stoga ju je poslala na selo da je odgajaju seljaci. Njezinu braću stalno je tjerala s
dvora pa ih je kralj sve manje viđao i s vremenom se toliko navikao biti bez sinova da je prestao
mariti za njih. Kraljica ih je tada odlučila potjerati s dvora da se nauče brinuti sami o sebi.

Jadni dječaci od straha i žalosti pretvorili se u jedanaest divljih labudova, kriknuli su i izletjeli
kroz prozore dvorca, daleko preko šume. U zoru su došli do sela gdje je živjela njihova sestrica.
Budući da nitko nije čuo lupanje njihovih krila i dozivanje sestre, vinuli su se među oblake i
odletjeli dalje. Za to vrijeme Eliza se igrala u svojoj sobici s jednom zelenim listom, jer to je
bilo jedino što je imala. Učinilo joj se da čuje svoju braću i da osjeti kako su uz nju, ali bila je
premala da izađe iz kuće.

I tako je vrijeme prolazilo. Eliza je rasla i postajala tako lijepa da bi same ruže govorile vjetru
da je od njih ljepša samo Eliza. Ali ona nije bila samo lijepa već i jako dobra, toliko da bi i sama
pjesmarica pjevala da je od nje bolja samo Eliza.

Kada je djevojčica navršila petnaest godina, došlo je vrijeme da se vrati na dvor, ali čim je zla
maćeha vidjela koliko je djevojka lijepa, u njoj je uskipjela ljubomora i mržnja. Prije nego ju je
poslala ocu, naredila joj je da se ode kupati, a onda je zapovjedila jednoj žabi krastači da
djevojki sjedne na glavu kako bi postala troma poput nje. Drugoj žabi naredila je da djevojci
skoči na lice, kako bi postala ružna, a trećoj da joj skoči na srce, da djevojku zavede na grijeh.

Čim je Eliza ušla u vodu, za njom su uskočile žabe i zalijepile se tamo gdje im je bilo naređeno.
Ali Eliza je bila toliko nedužna da su se žabe pretvorile u makove cvjetove i nisu joj mogle
nauditi. Kraljicu to razbjesni, pa u ljutnji namaže djevojku orahovim sokom od kojeg ona cijela
toliko potamni da je ni rođeni otac nije mogao prepoznati. Kada je kralj vidio Elizu, potjerao ju
je dvora rekavši da to nije njegova kći.

Elizu nitko drugi na dvoru nije prepoznao osim jednog psa čuvara i lastavice, koji nisu nikome
mogli reći da je to doista princeza. Eliza se u plaču odšuljala s dvora. Htjela je otići pronaći
braću, ali nije znala kamo krenuti, pa je samo pustila svoje srce da je vodi.

Eliza je tako došla do šume, a budući da se spustila noć i više nije vidjela kamo ide, legla je
pored jednog panja i zaspala. Cijelu noć sanjala je braću i djetinjstvo, dok su se igrali sa zlatnim
igračkama i pisali dijamantnim olovkama. Ujutro, kad se probudila, Eliza je nastavila put.
Slijedila je rijeku i došla do jezera u kojem se ogledala i vidjela da je smeđa i ružna od orahovog
soka. Brže bolje istrljala je lice bistrom vodom iz jezera i ubrzo opet bila ona lijepa, blijeda
Eliza.

Djevojka je nastavila put u potrazi za braćom. U sred šume naišla je na grmove kupina i malina,
pa se najela slatkog voća, a onda tako sita zakoračila u najmračniji dio šume. Hodala ja tako
Eliza po mraku, sva u strahu od tamnih sjena, a bez i jedne krijesnice da joj osvijetli put. Od
silnog hodanja se i umorila, pa legla među žbunje da malo odspava.

Kada se probudila, pored nje bila je starica s košarom punom kupina. Eliza je pitala staricu je
li vidjela jedanaest kraljevića, a ona je odgovorila da nije, ali da je na rječici nedaleko odavde
vidjela jedanaest labudova sa zlatnim krunama. Starica odvede Elizu do rječice, pa ova krene
hodati uz nju sve dok nije došla do morske obale.
Djevojka se iznenadila kad je vidjela prekrasnu morsku pučinu pred sobom. Ali nije imala
čamca i nije znala kamo dalje ići. Ogledala se po plaži i vidjela jedanaest pera bijelih labudova.
Odjednom se nad morem digne velika oluja. Oluja je potjerala labudove prema obali, pa se
Eliza sakrila da ih ne prestraši. Kada su labudovi došli na morski žal, Eliza je vidjela krune na
njihovim glavama i od sreće ciknula!

Eliza potrči braći u zagrljaj, a oni je odmah prepoznaše, iako je već bila odrasla. Najstariji brat
joj ispriča da oni lete naokolo kao labudovi dok god je sunce na nebu, a čim sunce padne,
pretvaraju se u ljude. Zato moraju paziti da slete negdje prije nego sunce zađe, da se ne bi
pretvorili u ljude dok su u zraku. Upravo zbog toga ne mogu preletjeti more, osim jednom
godišnje, jer bi se pretvorili u ljude dok su iznad njega. Zato u domovini smiju biti samo onaj
najduži dan u godini kada stignu u jednom danu preletjeti veliku vodu.

Već sutradan braća su morala napustiti domovinu, ali bilo im je teško ostaviti sestricu samu.
Zato su odlučili da će je povesti sa sobom. Cijelu noć pleli su veliku košaru od vrbine kore i u
nju smjestili sestru, te je tako nosili preko mora. Letjeli su tako labudovi, ali budući da su nosili
sestru sa sobom, bili su sporiji nego inače, a kada je sunce počelo padati, oni još nisu bili blizu
hridi na koju su mogli sletjeti prije nego se pretvore u ljude. Sestrica se zabrinula da će se zbog
nje njena braća pretvoriti u ljude dok su još nad morskom pučinom, pa će pasti u more u utopiti
se. U zadnji tren labudovi su stigli do jednog otočića i tamo sretni dočekali jutro.

Ujutro je Eliza u daljini pučine vidjela kristalno kraljevstvo. Mislila je da je to zemlja u koju
putuju, ali joj braća kazaše da su to dvori Fatamorgane. Dvori su nestali čim bi im se približili.
Labudovi su uskoro sa svojom sestrom doista došli do zemlje u koju su putovali. Prvu noć koju
je tamo provela, Eliza je sanjala vilu Fatamorganu. Vila joj je rekla da braću od čarolije može
spasiti tako da im saplete košulje od koprive koja raste na ovom mjestu i kada te košulje obuče
labudovima, čarolija će nestati. Ali Eliza mora paziti da ni riječi ne progovori dok ne završi
posao, jer će inače ta riječ poput bodeža ubiti njezinu braću.
Eliza je tako dane provodila pletući košulje od koprive, od čega su joj nastajali plikovi po
rukama. Nije ni riječi izustila, a braća bi joj svojim suzama liječila rane na rukama. Plela bi dok
bi joj braća bila labudovi i letjeli naokolo. Jednom prilikom, dok je bila sama, Eliza je čula buku
i lavež pasa. Odjednom jedan pas dotrči do nje i prestraši je, a za njim dođe i jedan momak,
najljepši što ga je Eliza ikada vidjela. I on se zapanjio kad je vidio Elizu, jer je bila najljepša
djevojka što ju je ikada vidio.

Momak započne razgovor i pozove djevojku sa sobom, ali ona ne mogaše reći ni riječ da ne
ubije svoju braću. Momak kaže da je on princ i da će je odvesti na dvor. Eliza nije htjela poći s
njim, ali nije znala kako da mu to kaže, pa je on na kraju odvede u svoju prijestolnicu. Princ
odluči oženiti Elizu. Obuče je u najljepše haljine i okiti je silnim draguljima od kojih je Eliza
bila još ljepša. Ali ona nije marila za to, samo je plakala za svojom braćom.

Princ nije mogao ostati imun na njene suze, pa joj je pokazao posebnu sobu, uređenu baš kao
špilja u kojoj je Eliza plela košulje od koprive. U sobi su bile i nezavršene košulje, pa je princ
rekao da tu može nastaviti svoj posao i tako se mislima prenijeti u dom u kojem je živjela. Elizi
je to po prvi put otkako je došla na dvor izmamilo smiješak, što je još više očaralo princa.

Uskoro su se princ i Eliza vjenčali i postali kralj i kraljica, vladari zemlje. Nastavili su živjeti u
dvoru, gdje je nijema kraljica plela košulje od koprive. Jedne noći, kada se iskrala iz dvora da
nabere još kopriva, vidio ju je nadbiskup. On je i prije sumnjao da nešto nije u redu s kraljicom
i da je vjerojatno vještica, a ovo mu je bila samo potvrda. Smjesta je otišao kralju i sve mu
ispričao. Kralj mu nije odmah povjerovao, ali je iduće noć, kad od silne muke nije mogao
zaspati, i sam vidio da se kraljica šulja s dvora.

Eliza nije ništa slutila, nego je i treće noći pošla po koprive. Nedostajalo joj je još samo malo
da dovrši i posljednju košulju. Ali te noći u vrt su je slijedili i nadbiskup i kralj. Oboje su odlučili
da će zatvoriti Elizu pod sumnjom da je vještica i dati narodu da joj presudi.
Elizu su ulovili čuvari i odveli je u tamnicu. Skinuli su joj raskošne haljine i obukli je u košulje
od koprive koje je do tada sašila. Cijelo kraljevstvo joj se rugalo, ali Elizi je bilo drago što će
ipak moći završiti svoje košulje. Iste večeri Eliza je čula lepetanje labudovih krila pored
prozora. Bio je to njen najmlađi brat. Eliza je sva sretna nastavila plesti i posljednju košulju.
Morala ju je završiti tu noć, prije nego je osude, inače će sve njene muke bile uzaludne.

Sljedeće jutro, tik pred zoru, jedanaestero braće došlo je na dvor i zatražilo kralja da pusti
njihovu sestru. Budući da je još bila noć, nisu ih htjeli pustiti kralju. U samu zoru probudio se i
kralj, pa sišao vidjeti braću, ali sunce je već bilo izašlo i ona su se pretvorila u labudove pa
izletjela kroz prozore dvorca.

Toga dan Elza je trebala biti spaljena na lomači kao vještica, ali čak i kad su došli po nju da je
odvedu na trg pred svjetinu, ona je i dalje marljivo plela. Pela je i dok su je odvodili, što je
razljutilo ljude, pa su krenuli prema njoj da joj pokidaju košulje. U taj tren jedanaest labudova
sletjelo je na trg i potjeralo gnjevne ljude od njihove sestre. Ljudi su pomislili da je to sigurno
znak da je djevojka nevina, ali krvnik ju je već zgrabio i odvlačio prema lomaču. Eliza brzo
dobaci košulje braći i oni ih navukoše na sebe. Labudovi se odjednom pretvore u kraljeviće.
Eliza je napokon moga govoriti pa je pred svima uskliknula da je nedužna.

Kada je narod to vidio, poklone se Elizi misleći da je ona svetica. Braća su potvrdila njenu
nevinost, a kralj je odmah došao do svoje voljene i kleknuo moleći je za oprost. Odjednom su
zazvonila crkvena zvona i svi su znali da dolazi sretno doba. Eliza je sa svojom braćom i mužem
živjela još dugo i sretno.