ZAJEDNIČKA AGRARNA POLITIKA EUROPSKE UNIJE

Uvod
Od Rimskog sporazuma, godine 1957., zajedničko je tržište prošireno na
poljoprivredu
i trgovinu poljoprivrednih proizvoda (čl. 32. CE [čl. 38.]). Sporazum daje
široku definiciju poljoprivrednih proizvoda koja sadrži proizvode iz zemlje,
uzgoja
i ribarstva i proizvode prve transformacije koji su u direktnom odnosu s tim
proizvodima. Zbog ekonomske i socijalne specifičnosti toga sektora
integracija
preko tržišta provedena je uvođenjem zajedničke politike. Poljoprivredni su se
proizvodi do tada kretali slobodnom igrom ponude i potražnje u zemljama
članicama.
Prijelazom od intervencije nacionalnih politika u Zajedničku agrarnu politiku
(PAC)1 osigurana je dugotrajnost toga sustava, poljoprivrednicima su zbog
različitih
proširenja sve šire i šire otvorena tržišta, omogućena je unifikacija
prehrambenih
troškova i ista razina života u Uniji. PAC je organizirala prvo jedinstveno
tržište za
čitav gospodarski sektor zahvaljujući golemim kontribucijama komunitarnog
budžeta: nakon 72,8% budžeta u godini 1985., poljoprivrednim rashodima u
godini
1999. ne mobilizira se više od 43,7% europskog budžeta, uz rigorozno
uokvirivanje
budžeta na sve nižu i nižu razinu. Uspjeh integracije sigurno će se mjeriti
uspjehom
transformacije u poljoprivredi što je veoma važan čin. Četrdeset godina od
uvođenja
PAC nameću se mnoga pitanja: pitanja javnog zdravstva, uključivanje sektora
poljoprivrede u međunarodne trgovinske pregovore, konkurentnost
poljoprivrede
na svjetskom tržištu, proširenje Europske unije, prijelaz na manje intenzivnu
poljoprivredu i sve veći problemi okoliša predstavljaju nov izazov za
poljoprivredu
Europske unije.

Principi PAC

Principi zajedničke agrarne politike definirani su na konferenciji održanoj u

Stresa-i (Italija) u srpnju godine 1958. radi postizanja ciljeva zacrtanih u
Rimskom
sporazumu, i to:
(1) jedinstveno poljoprivredno tržište koje nameće eliminiranje između
zemalja članica carina i subvencija i harmonizaciju administrativnih,
sanitarnih i veterinarskih odredbi.
(2) proizvodi porijeklom iz Zajednice privilegiraju se komunitarnim
prednostima
u odnosu na proizvode trećih zemalja usprkos većim cijenama. Zaštita
komunitarnog
poljoprivrednog tržišta provodi se nametanjem prelevmana na uvoz po nižim
cijenama, a isplatom restitucija izvoznicima se omogućuje kompenzacija
razlika između komunitarnih cijena i cijena na svjetskom tržištu. Te su
preference erodirane pod pritiskom multilateralnih pregovora. Rezultati
sporazuma iz Marakeša, 15. travnja godine 1994., koji su se razvili u okviru
Urugvajskih pregovora preokrenuli su prelevmane u carine i programirali
smanjenje carina i restitucija do godine 2000. Pregovori koji su se otvorili u
okviru
WTO potvrdili su tendenciju u veću liberalizaciju trgovine u poljoprivrednome
sektoru;
(3) financijska solidarnost između zemalja članica koja se odnosi na
opterećenja
zajedničke politike. Europski fond za orijentaciju i poljoprivrednu garanciju
(FEOGA), osnovan godine 1962., ima za cilj, u okviru komunitarnog
budžeta,osigurati odgovarajuće rashode zajedničkoj politici.

Politika tržišta i cijena

Poljoprivredno se tržište rastvara, proizvod po proizvod, u Zajedničku

organizaciju
tržišta (OCM), prema načinu ekonomskog reguliranja o kojem ovisi proizvod.
Od reforme PAC godine 1992., OCM je predmet dubokih revizija. Tržište je
podložno nestabilnosti tečaja koji stvara poteškoće određivanju jedinstvenih
cijena
za ukupno tržište. Potrebno je čekati generalizaciju EURO na ukupnu Europsku
uniju da bi nestali agromonetarni problemi.

Kategorije organizacije zajedničkih tržišta (OCM)

Pojednostavnjeno, mogu se karakterizirati četiri velike kategorije organizacije

tržišta:
(1) OCM zasnovana na potpori cijena, direktnoj pomoći proizvođačima i
sustav
zaštite prema trećim zemljama. Odnosi se na tri četvrtine poljoprivredne
proizvodnje,
i to: žitarice, uljarice, govedina, ovčetina;
(2) OCM isključivo zasnovana na potpori cijena na teret potrošača, a to su
mliječni
proizvodi i šećer;
(3) OCM zasnovana jedino na proporcionalnoj pomoći dobivenoj proizvodnjom
proizvoda kao što su maslinovo ulje, duhan, pamuk, određeno voće, agrumi,
rajčica, šljiva, a u određenoj mjeri stolno vino;
(4) posljednji tip OCM ostavlja tržištu da prilagodi funkciju ponude i potražnje,
uz minimalnu javnu intervenciju. To se odnosi na ostalo voće i povrće,
kvalitetno vino, svinjsko meso, piletinu, jaja i med.

MEHANIZMI POLJOPRIVREDNIH CIJENA

 (1) indikativna cijena (još nazivana baznom cijenom ili orijentacijskom
cijenom) je prosječna cijena koju Vijeće želi postići od proizvođača u
ukupnoj žetvi. Tržišna cijena koja je rezultat slobodne konfrontacije
između ponude i potražnje evoluira iznad ili ispod indikativne cijene;

(2) interventna cijena najniža je cijena od koje interventne organizacije,

koje ovise
o FEOGA-i, kupuju poljoprivredni proizvod radi podupiranja tečaja
(cijene).
To je najvažnija cijena u okviru koje se organizira komunitarni sustav.
Zaštićuje
poljoprivrednike od urušavanja cijena izazvanih konjunkturnim viškovima
proizvodnje i zahtjevima odmrzavanja intervencijskih mehanizama. Zajednica
čuva zalihe na teret jeftine prodaje, očekujući da konjunktura postane
povoljnija na europskom ili na svjetskom tržištu.

(3) prag cijena imala je sve do njezina ukidanja, 1. jula godine 1995.,
ulogu
minimalne uvozne cijene određene tako da se nijedna roba porijeklom iz
trećih
zemalja ne može prodati na komunitarnom tržištu po cijeni inferiornijoj od
indikativne cijene. Razlika između svjetskog kretanja cijena, gotovo uvijek
inferiornijih, i prag cijena omogućuju percepciju varijabiliteta prelevmana. 3
Pragom cijena uvedene su komunitarne preference, tj. zaštita tržišta.
Ukidanjem
praga cijene, varijabilni su prelevmani zamijenjeni fiksnom carinom
koja se smanjuje do godine 2000. (Tablica 1).
Agromonetarni problem

Pravilo jednakih poljoprivrednih cijena na europskom tržištu pretpostavlja

fiksni tečaj između valuta ili jedinstvenu valutu. Zbog toga što nisu postojali
do 1.
siječnja godine 1999., poljoprivredne su cijene bile prvo fiksirane u Europsku
obračunsku jedinicu (UCE), a od godine 1979. u ÉCU. Bilo ih je potrebno
konvertirati
u nacionalne valute. Izjednačavanje pariteta, devalvacija ili revalvacija, i
aprecijacije i deprecijacije valuta u odnosu na ÉCU, stvarali su svaki put
prekid u
principu jedinstvenih cijena izraženih u ÉCU.

U godini 1969. za vrijeme devalvacije franka i revalvacije njemačke marke,

Francuska i Njemačka odlučile su različito modificirati svoje nacionalne
poljoprivredne cijene. Stare cijene i tečaj zadržani su samo za sektor
poljoprivrede.
Postojala su dva pariteta, novi paritet na deviznom tržištu i komunitarni
paritet za
sektor poljoprivrede - “zeleni tečaj”. Zbog toga Vijeće odlučuje uvesti različite
kompenzatorne iznose (MCM) da bi se neutralizirali učinci primjene pariteta
na tada jedino zajedničkom tržištu - poljoprivredi. MCM korigira, za svaku
komunitarnu valutu, razlike koje su postojale između njegova zelenog tečaja i
njegova realnog tečaja koji se odvijao na tržištu. Mehanizam predstavlja:
- za zemlje kojih je valuta revalvirala, subvencioniran je izvoz i oporezivan je
uvoz. MCM je “pozitivan”;
- za zemlje kojih su valute devalvirale, oporezivan je izvoz i subvencioniran
uvoz. MCM je “negativan”.

Monetarna kriza od godine 1973., fluktuacija europskih valuta a osobito,

raskorak između jakih valuta i slabih valuta generaliziralo je MCM. Taj
mehanizam koji je omogućio očuvanje jedinstvenoga tržišta, zbog monetarne
je fluktuacije, generirao i mnoge negativne učinke: znatne troškove za
komunitarni budžet, kompleksnost kalkuliranja prerađenih poljoprivrednih
proizvoda ili za proizvode koji uključuju inpute trećih zemalja i osobito
distorziju konkurencije između zemalja jake valute i zemalja slabe valute.

Kalendar rušenja pozitivnog MCM uveden je 1. aprila godine 1984. Odlučeno

je, u slučaju promjene pariteta, izravnavati poljoprivredne cijene za
revalviranu valutu (sistem “switch over”) i kreirati negativan MCM koji je
procijenjen manje štetnim. Uostalom, cijene izražene u nacionalnoj valuti
ostale su stabilne u zemljama slabih valuta i osigurale su bolju remuneraciju
proizvođačima. MCM je ukinut u decembru godine 1992., a princip zelenih
tečajeva zadržan je. U slučaju smanjenja zelenog tečaja zemlje članice,
kompenzatorna pomoć supstituira MCM. Kriza Europskog monetarnog
sustava, 1992. – 1993., obvezala je Vijeće ministara poljoprivrede
22. juna godine 1995. na jačanje tih dispozicija: zamrzavanje zelenoga tečaja
zbog konverzije pomoći sve do 1. novembra godine 1999.; odobravanje
kompenzatornih pomoći penaliziranim poljoprivrednicima i odobravanje
zemaljama članica da isplaćuju nacionalne pomoći.

Jedinstvenost poljoprivrednog tržišta tako je ponovo načeta. Agromonetarni

problemi vezani su uz poteškoće koje je etabliralo jedinstveno tržište zbog
nepostojanja jedinstvene valute. Mehanizmi različitih korekcija pariteta za 11
zemalja
euro-zone nestali su nakon korekcija raskoraka između njihovih valuta 31.
prosinca
godine 1998. Agromonetarni sustav zadržan je prema četiri zemlje koje nisu
prihvatile EURO (V.Britanija, Danska, Švedska i Grčka). Dakle, samo
generalizacija
EURO u ukupnoj Europskoj uniji omogućuje definitivno nestajanje ukupnih
korektiva kretanja valuta.

PAC - žrtva uspjeha za vrijeme osamdesetih godina

Poljoprivredna je politika s transportnom politikom jedina zajednička
sektorska
politika predviđena još u tekstu Rimskoga sporazuma. Članak 33 [čl. 39]
definirao
je pet ciljeva u jednom kontekstu, gdje je racionalizacija poljoprivrede nakon
rata
i ovisnost o prehrani bila posebno izražena:
- porast poljoprivredne proizvodnosti razvitkom tehničkog progresa;
- osiguranje pravedne životne razine poljoprivrednika;
- stabilizacija poljoprivrednih tržišta;
- garantiranje sigurnosti opskrbe;
- osiguranje razumnih cijena potrošačima.
Ti su ciljevi realizirani iznad svakog očekivanja u sferi proizvodnje.
Akumulacija
viškova zbog subvencioniranja na svjetskom tržištu završila je tenzijama na
europski budžet i trgovinske presije za vrijeme Urugvajske runde.

Kompromis Bijele kuće

Na početku pregovora Urugvajske runde SAD su predložile ukidanje svih

subvencija i pomoći do svršetka stoljeća (prijedlog “duple nule”). Pošto je
Europa to odbila, priključile su se kompromisu koji je predložio generalni
sekretar GATTa, Arthur Dunkel, koji je predvidio smanjenje potpora od 30%.
Nakon odbijanja dvanaestorice, bilateralni pregovori između Europske
zajednice i SAD završeni su u listopadu godine 1992. Vlada Francuske pod
pritiskom poljoprivrednog miljea,
odbila ga je i zahtijevala je od Komisije da ispita kompatibilnost između
kompromisa Bijele kuće i reforme PAC. U prosincu godine 1993., bilateralni je
sporazum između SAD i Zajednice za razdoblje od godine 1995. do 2000.
ratificiran u Marakešu i sadrži tri okvira:

(1) kompenzatorna plaćanja, uvedena reformom PAC radi bilanciranja pada

cijena,
pa se “deficiency payments” ne smanjuje za razdoblje od devet godina. Ta
klauzula nazvana “de paix” bit će na snazi do 2004. godine;

(2) uvoz Zajednice uokviruje se. Prag minimalnog uvoza od 5% mora biti
postignut
do svršetka razdoblja. Taj je minimalni pristup tržišta kalkuliran za
velike kategorije proizvoda (žitarice, meso, mliječni proizvodi). Varijabilni
su prelevmani promijenjeni u fiksne carine koje se moraju smanjiti u razdoblju
od šest godina prosječno za 36%;

(3) subvencionirani komunitarni izvoz na svjetsko tržište mora se smanjiti za

21% u odnosu na realizirani prosjek za razdoblje 1986. – 1990., a jednako
tako budžetski rashodi za tu namjenu za 36%. Obujam izvoza smanjuje se
proizvod po proizvod (za kategoriju mesa: goveđe meso, svinjetina, ovčetina,
piletina itd.), i to bez mogućnosti kompenziranja između njih.
Nesubvencionirani
izvoz i pomoć u hrani nisu predmet nikakvih ograničenja.

Reforme PAC

Reforma PAC provedena je više puta: u godinama 1984., 1988., 1992. i u

1999. u okviru programiranja budžeta Europske unije za razdoblje 2000. –
2006., “Agenda 2000”. Pomanjkanje efikasnosti prvih mjera poduzetih radi
upravljanja viškovima i kvantitativna kontrola ponude prisiljavali su Zajednicu
na smanjeje cijena, a to je smanjenje kompenzirano porastom direktne
pomoći proizvođačima. Tim mikroekonomskim mjerama dodane su
makroekonomske dispozicije
uokvirivanja poljoprivrednih rashoda: glavni poljoprivredni smjerovi,
prihvaćeni od godine 1988., plafoniranja rashoda FEOGA–garancija čemu su
već dodane u okviru “Agende 2000” mjere ruralnog razvitka, sanitarne i
fitosanitarne mjere kao i poljoprivredni prigušivači rashoda povezani uz
priključenje zemalja PECO.5 Tako je zajednička poljoprivredna politika
dvostruko uokvirena: na vanjskom planu međunarodnim sporazumima i na
unutarnjem planu budžetskom disciplinom.

Tehnika upravljanja viškovima

Određivanje najniže cijene – interventna cijena – koja se, umjetno podiže u

odnosu na uravnoteženu cijenu (Slika 2.), potiče proizvodnju, iz toga proizlazi
pojava proizvodnih viškova koji utječu na tečaj (distanca Q D – QO), a u borbi
protiv te hiperproizvodnje, u primjeni je cijeli arsenal mjera:
- fiksiranje kvota zbog limitiranja viškova (podjela QD između proizvođača);
- djelovanje na cijene, uspostavljanjem umjetnog smanjenja cijene između Q D
i QE, tj. za prekoraćenje proizvodnje. Radi se o tehnici nazvanoj automatski
stabilizatori;
- smanjenje interventne cijene tendiranjem prema ravnotežnoj cijeni P E;
- zamrzavanje zemljišta radi kvantitativne kontrole proizvodnih kapaciteta;
- dodjeljivanje potpora, nazvane ekstenzificirane pomoći, što potiče
poboljšanje proizvodnosti i vraća profitabilnija istraživanja kvalitete i
respektira okoliš.
1) Kvote. Prva reforma PAC započela je u travnju godine 1984., uvođenjem
kvota na mlijeko, inicijalno predviđena za pet godina i s pravom obnavljanja.
Svakom je uzgajivaču (stočaru) dozvoljen dio proizvodnje kompatibilne s
ravnotežom tržišta. U slučaju da premaši taj maksimum, prodaja mlijeka se
odobrava, ali proizvođač mora platiti ekvivalentnu pristojbu od 100%
indikativne cijene mlijeka. Takav je način financiranja odvraćajući, pa je
proizvodnja mlijeka zbog toga smanjena od godine 1985. Takvu su evoluciju
slijedili, jer su kvote regularno revidirane naniže. Taj se sustav kvota pokazao
efikasnim u upravljanju viškovima, ali je izazvao manje ili više izopačene
efekte:
- agrarna je politika, prije svega racionalizirana, jer se kvotama upravljalo na
razini zemalja članica;

- kvote su zamrzle proizvodne strukture sprječavajući novim proizvođačima

instaliranje, iako su postale više kompetitivne;

- i na kraju su pridonijele neravnoteži tržišta, povezano s goveđim mesom.

2) Automatski stabilizatori. U ožujku godine 1988. odlučilo je Vijeće

ministara poljoprivrede uvesti-kreirati poljoprivredni stabilizator za sve
proizvode koje pokriva PAC. Cijena je garantirana do razine dane proizvodnje:
maksimalno garantirana količina. U slučaju prekoračenja cijena automatski
trpi smanjenje determinirano prema proizvodima. Stabilizator fiksira
objektivne limite viškova proizvodnje. Uveden je za žitarice, uljarice
(suncokret, masline, uljana repica), pamuk, šećer, vino, povrće i voće, duhan,
ovčje meso. Slične je posljedice na tržištu vinarstva imala obvezna destilacija.
Stabilizatori su isto tako uvedeni radi respektiranja budžetskih direktiva. U
slučaju kada rashodi FEOGA–garancija pređu mehanizam od 74%, uvode se
stabilizatori s ciljem dovođenja ispod tih budžetskih direktivnih linija.
3) Smanjenje interventne cijene uvedeno je, od žetve 1989. – 1999., da bi
se vratila politika javnih nabavki, koja je evoluirala u smjeru potpore dohotku
poljoprivrednicima kao stvarnome mjestu sigurnosti.
4) Zamrzavanje zemlje ili sustav ugara. Primijenjeno je prvi put za
vrijeme kampanje godine 1988./89. Omogućilo je fizičko limitiranje ponude,
ali utvrđivanje na delikatan način. Visoka stopa ugara izazvala je porast
tržišnih cijena i intermedijarnih proizvoda u sektoru uzgoja. Kompetitivnost
proizvoda Zajednice pokazala se krivotvorenom na unutarnjem i na vanjskom
tržištu. Niska stopa ugara dovodi do pojave viškova koji proizvode troškove
zaliha i isplate restitucija za njihov promet na svjetskom tržištu.
5) Pomoć ekstenzifikacije, donesena je od žetve 1989./90. za sektor
govedine i sektor vinogradarstva, a provođena je za jedan proizvodni
kontingent. Njezina je svrha bila favorizirati ekstenzivniju poljoprivredu, onu
koja više vodi računa o okolišu. Za sektor govedine prinosi su se isplaćivali
ako je uzgoj respektirao određeni broj stoke na hektar kultivirane hrane za
stočnu prehranu. U sektoru stolnog vina, pomoć je odobravana svim
vinogradarima za razdoblje od 5
godina, čiji je randman bio barem 20%

Reforma iz 1992.: prema proizvodnom načinu

Od godine 1991. svi indikatori koji se odnose na poljoprivredu pokazuju jasan

neuspjeh PAC: europski budžet koji se odnosio na potporu tržištu porastao je
u godini 1991. oko 20%, zalihe su rekonstituirane na katastrofalan način (25
milijuna tona žitarica 31. prosinca godine 1991. prema 10 milijuna tona u
godini 1988.; 900.000 tona goveđeg mesa 31. prosinca 1991. prema 380.000
tona u godini 1988.), a dohodak poljoprivrede smanjen je za 2,8%. Europa
traži sve više i više novaca, bez poboljšanja životnog standarda seljaka, sve je
osuđeno na nelojalnu konkurenciju
vanjskih partnera.

a) Reforma

U tom je kontekstu Vijeće ministara poljoprivrede prihvatilo 21. svibnja

godine 1992. radikalnu reformu PAC koja je aplicirana 1. siječnja 1993.
Zasnivala se na smanjenju garantiranih cijena, na kompenziranim pomoćima,
a sve radi toga da bi se cijene europskih poljoprivrednika približile onima na
svjetskom tržištu.
(1) Polazna je točka reforme smanjenje cijena za tri godine, i to interventne cijene
žitarica za 35%, i interventne cijene goveđeg mesa za 15%. Tim je smanjenjem
cijena postignuto više efekata:
- smanjenje obujma proizvodnje, koji je omogućio pražnjenje javnih zaliha;
- poboljšanje kompetitivnosti komunitarne proizvodnje nasuprot uvozu, što
derogira komunitarne preference da bi se pridobilo unutarnje tržište;
- jeftine norme za uzgajivače;
- i na kraju ublažavanje kritike SAD i drugih svjetskih proizvođača prema
politici subvencioniranja koja je prakticirana u Zajednici.

(2) Upravljanje ponudom zamrzavanjem zemlje nastavljeno je - stopa od 15%

zahtijevana je za nacionalni ugar (kada se nekultivirana parcela mijenja iz jedne
godine u drugu), čemu valja dodati dodatak (supleman) od 5%, ako poljoprivrednik
slobodno bira zamrzavanje zemlje. Mali su proizvođači oslobođeni te obveze kako bi
reorijentirali PAC u svoju korist. Reforma potiče razvitak manje intenzivne
poljoprivrede koja skrbi o zaštiti okoliša. Dvostruki je režim zamrzavanja napušten, od
žetve 1996./97., u korist jedinstvene stope od 17,5%.
(3) Smanjenje cijena i zamrzavanje zemljišta kompenzirani su uvođenjem
kompenzatornih
isplata neovisno o razini cijena. Bilo je potrebno neutralizirati gubitak dohotka
poljoprivrednika vezan uz reformu PAC, a inspiriran sustavom “deficiency
payments” korištenim u SAD za velike kulture. Smanjenje cijena žitarica, na
primjer, kompenzirano je isplatom obeštećenja kvazipaušala.

b) Bilanca reforme
Reforma iz godine 1992. dala je dvosmislen rezultat (Slika 3.):
- upravljanje proizvodnjom pokazalo se efikasnim. Komunitarna proizvodnja
žitarica smanjila se za 4%, zbog smanjenja obradivih površina od 9%. Tržište
goveđeg mesa slijedilo je istu evoluciju s padom komunitarne proizvodnje od
9%. To je upravljanje rezultirano smanjenjem zaliha žitarica i goveđeg mesa;
- poboljšanje kompetitivnosti žitarica koje ulaze u životinjsku prehranu
omogućilo je osvajanje tržišta, ali manje nego što je inicijalno bilo predviđeno
(7 milijuna tona između godina 1992. i 1995., prema 10 milijuna tona);
- prosječan prihod (dohodak) porastao je za 4,5% između 1992. i 1996. uz
cijenu nestanka mnogih eksploatacija i naglašenog dispariteta u okviru
sektora. Kod žitarica su dodavanje kompenzatornih iznosa i visoke tržišne
cijene izazvale prekomjerne kompenzacije gubitaka dohotka koji je očekivan
prihvaćanjem reforme PAC. Kalkulacijom pomoći prema površini i randmanu
dana je prednost intenzivnoj poljoprivredi na štetu malih eksploatacija;
- budžetski troškovi reforme PAC pokazali su se, na kraju, manje visokima
nego što su na početku predviđeni, i to zbog smanjenja interventnih rashoda i
restitucija (Tablica 2.). Pri svemu su se tome direktne pomoći pokazale kao
veoma skupe, a to ih je teže opravdati kada se njima koriste najrentabilnije
eksploatacije.
Sporazum o “Agendi 2000”

“Agenda 2000”, koju je potvrdilo Vijeće održano u Berlinu 25. i 26. ožujka
godine 1999., pokušaj je anticipiranja te evolucije. Reforme PAC, predviđene u
tom budžetskom programiranju za godine 2000. do 2006., produbile su
reformu iz godine 1992. za tržišne sektore, jer je pad cijena naglašen i samo
su parcijalno kompenzirane direktnim pomoćima. Predviđen je pad od 20% za
institucionalne cijene goveđeg mesa (kompenzirane 80%), 15% za žitarice u
dvije etape za vrijeme kampanje 2000./2001. i 2001./2002. (kompenzirane
50%) i 15% za cijene mlijeka
(kompenzirane 60%), počevši od komercijalizirane kampanje 2005./2006.
Prema Komisiji, to novo smanjenje cijena mora omogućiti:
- smanjenje proizvodnih poticaja zbog postojanja manje visokih cijena;
- približavanje europskih cijena svjetskim cijenama. Viškovi mogu biti izvezeni
na vanjska tržišta kojih su perspektive više obećavajuće od ponude na
jedinstvenom tržištu, a to zbog porasta potražnje svjetske prehrane;
- olakšanje integracije zemalja PECO, uklanjajući podizanje cijena
izjednačivanjem s praksom u Europskoj uniji, što mora presuditi u tim
zemljama zbog težine baznih proizvoda u budžetu kućanstava. Proizvodni
viškovi koje će te zemlje bezuvjetno pridodati prema njihovoj kontribuciji, bit
će limitirani, pa čak interventnim troškovima koji će povećati budžetske
troškove
proširivanja;
- pristupiti boljem pozicioniranju multilateralnih pregovora, s obzirom na
razmjenu strategija s reformom od godine 1992. za vrijeme Urugvajskih
pregovora. Parcijalna kompenzacija smanjenja cijena pokazuje težnju za
usuglašavanjem s međunarodnim kontekstom europske poljoprivrede i
omogućavanje negociranja održavanja pomoći koji pripadaju plavom polju.

Zaključak
Reforma tržišta instalirana je novim preokupacijama, a kompenzatorne su
pomoći povezane s respektiranjem kriterija zaštite okoliša. Ruralni razvitak
priziva postizanje drugog stupa PAC, počevši osobito od preusmjeravanja
akcija FEOGA. Ta je reforma posebno omogućila da se postavi rasprava o
poljoprivrednom modelu koji je Europska unija željela promaknuti: radi se o
agrarnoj politici koja privilegira velike kompetitivne eksploatacije na
svjetskom tržištu ili o agrarnoj politici zemlje koja beneficira ruralno
zajedništvo u širem smislu. Mora li “zajednička agro-ruralna politika”
zamijeniti PAC, počevši od jedne bolje integracije brige o kvaliteti, od
strukturne politike i politike zaštite okoliša, tržišne politike?
Zajedničke politike imaju determinirajuće značenje u transformiranju
europskog proizvodnog aparata na način kako je to upisano u okvire zdravih
uvjeta međunarodne razmjene. Te se politike pokazuju efikasnijima od
nacionalnih politika u provođenju restrukturiranja i tražene modernizacije
izazvane konkurencijom na svjetskoj razini. One pomažu oslobađanju javnih
nacionalnih intervencija u sektore zaostajanja, s različitim problemima manje
mogućima za potrebno adjustiranje, a Europska je unija kompetitivnija i nalazi
svoj položaj u globalizaciji razmjene. Doprinos zajedničkih politika
uzmicanjem javnih sektora značajan je s nestajanjem
pomoći javnih poduzeća i uvođenjem mogućnosti osporavanja na njihovom
monopolnom tržištu javnih usluga. Prateće politike jedinstvenog tržišta
također su podupirući instrumenti približavanja životne razine europskih
građana i harmonizacije nacionalnih politika
u ime općih komunitarnih interesa. Zajednička agrarna politika omogućila je
uvođenje prvog jedinstvenog tržišta za sektor koji je potpuno ekonomski i
pokazala je sve poteškoće koje su postojale u tome uvođenju u situaciji
nepostojanja jedinstvene valute. Politika konkurencije favorizira stvaranje
homogenog ekonomskog okoliša, fiskalna je politika aktualna na tome planu u
situaciji neuspjeha. Krucijalno je pitanje u tome području ispitivanje različitih
mogućih fiskalnih stupnjeva između zemalja članica bez poklapanja s
jedinstvenim tržištem i s Ekonomskom i monetarnom unijom.