Sarin

Duška Šarin: KONVENCIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA KROZ ODNOS EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA I USTAVNOG
SUDA
REPUBLIKE HRVATSKE NA PRIMJERU ZAŠTITE LJUDSKOG PRAVA NA PRISTUP SUDU
77
Dr. sc. Duška Šarin, sutkinja Ustavnog suda Republike Hrvatske Izvorni znanstveni rad
UDK 341.231.14(4-67 EU)
341.645(4):342.565.2(497.5)
341.231.4
KONVENCIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA

I TEMELJNIH SLOBODA KROZ ODNOS
EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA I
USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE NA
PRIMJERU ZAŠTITE LJUDSKOG PRAVA NA
PRISTUP SUDU
Sažetak: U ovom se radu nastoji općenito ukazati na značenje Konvencije za zaštitu
ljudskih prava i temeljnih sloboda te njezin utjecaj, kroz interpretativna na-
čela Europskog suda za ljudska prava, na pravne poretke članica Vijeća Eu-
rope. Rad se posebno bavi položajem Konvencije za zaštitu ljudskih prava i
temeljnih sloboda u pravnom poretku Republike Hrvatske i ulogom Ustav-
nog suda Republike Hrvatske u njezinoj primjeni te se prikazuje mjerodavna
praksa Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske
vezana uz dinamičan odnos tih sudova u primjeni konvencijskih prava.
Ključne riječi: primjena konvencijskih prava, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih
sloboda, Europski sud za ljudska prava, Ustavni sud Republike Hrvatske
1. Uvodno: o Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i

temeljnih sloboda
Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Konvencija), kao
temeljni pravni instrument zaštite ljudskih prava Vijeća Europe,1 usvojena je 4. studenoga 1950.
u Rimu, a stupila je na snagu 3. rujna 1953. godine.2 Konvencija je prvi uspješni pokušaj da se na-
1 Razloge donošenja te “upoznavanje s institucionalnim ustrojem konvencijskog nadzornog sustava i s temeljnim doktrinarnim
postulatima konvencijskog prava, ... - podrobnim objašnjenjima sudske prakse i pravnih stajališta Europskog suda” v. Omejec,
J.: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Europskog suda za ljudska prava, Strasbourški acquis, Novi in-
formator, Zagreb, 2013.; Overy, C., White, R.C.A.: Context, Background and Institutions, The European Convention on Human
Rights, Oxford, Oxford University Press, 2006., str. 1- 17.; Greer, S.: The European Convention on Human Rights. Achievements,
Problems and Prospects, Cambridge Studies in European Law and Policy, Cambridge: Cambridge University Press, 2006.; Jacobs,
F.G.,White, R.C.A. The European Convention on Human Rights, Clare Ovey, Robin White (eds.), 4 edn, Oxford: Oxford University
Press, 2006.
2 Nakon usvajanja Konvencije doneseno je 14 protokola, od kojih su pojedini protokoli dodali nova prava, a pojedini uređivali
implementacijske mehanizme.
PRAVNI VJESNIK GOD. 30 BR. 3-4, 2014
78
čelima, odnosno proglašenim pravima u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima3 prizna obvezujuća
pravna snaga, te se s pravom smatra “prvim velikim aktom” Vijeća Europe. Upravo se zbog Kon-
vencije Vijeće Europe još naziva i “živućom savjesti Europe”.
Uspjeh Konvencije u najvećoj mjeri proizlazi iz činjenice da je njome ustanovljen djelotvoran in-
stitucionalni sustav nadzora nad njezinom primjenom, odnosno implementacijom konvencijskih
prava na unutarnjem planu država ugovornica, te sustav prisilnog izvršenja obveza koje su drža-
ve ugovornice prihvatile njezinom ratifikacijom. Konvencijom, odnosno Protokolom broj 11,4 us-
postavljen je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu: Europski sud), koji
je isključivo odgovoran za interpretaciju Konvencije. Dakle, osnovano je međunarodno sudsko ti-
jelo koje ima ovlast donošenja presuda protiv država ugovornica ako one krše pravila Konvencije.5
Protokolom broj 11 omogućen je i nadzor Europskog suda u slučajevima kada pojedinac, a ne
država, pokreće taj postupak. Dakle, pravo na individualnu tužbu postalo je obvezno za sve dr-
žave ugovornice te više nije ovisilo o izjavi same države. Europski sud je o tome u predmetu Ma-
matkulov i Askarov protiv Turske (2005.) naveo:
“122. ... Nadalje, Sud ističe da, iako je konvencijsko pravo na pojedinačni za-
htjev izvorno bilo fakultativni dio sustava zaštite, ono je s vremenom postalo izni-
mno važno, a danas je ključna komponenta mehanizma zaštite prava i sloboda
ustanovljenih Konvencijom. U sustavu koji je bio na snazi do 1. studenoga 1998.
Komisija je bila nadležna za ispitivanje pojedinačnih zahtjeva samo u slučaju ako
su stranke ugovornice podnijele formalnu izjavu priznajući njezinu nadležnost
(...). Sustav zaštite koji danas djeluje izmijenjen je u tom pogledu Protokolom br.
11, pa pravo na pojedinačni zahtjev više nije ovisno o izjavi stranaka ugovornica.
Prema tome, pojedinci sada uživaju na međunarodnoj razini istinsko pravo tužbe
radi ostvarivanja prava i sloboda, na što su Konvencijom izravno ovlašteni.”
Pod jurisdikcijom Europskog suda danas je 47 država članica Vijeća Europe, pa se s pravom
može reći da se radi o najvećem prisilnom postavljanju jedinstvenih pravnih standarda u područ-
ju ljudskih prava i temeljnih sloboda u europskim državama. Naime, donošenjem Konvencije za-
počela je najznačajnija standardizacija6 prava u Europi s ciljem da zaštita konvencijskih prava i
3 Opću deklaraciju o ljudskim pravima proglasila je skupština Ujedinjenih naroda 10. prosinca 1948., a njeno značenje navedeno je i u pream-
buli Konvencije u kojoj je istaknuto da vlade potpisnice, članice Vijeća Europe donose Konvenciju uzimajući u obzir Opću deklaraciju o
ljudskim prvima i “uzimajući u obzir da ta deklaracija nastoji osigurati opće i djelotvorno priznanje i poštovanje u njoj proglašenih prava”.
4 Naime, Protokolom broj 11 države članice Vijeća Europe, uzimajući u obzir hitnu potrebu za preinakom kontrolnog mehanizma
ustanovljenog Konvencijom u cilju održavanja i poboljšanja djelotvorne zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda, a posebice
imajući u vidu povećan broj zahtjeva i povećanje članstva Vijeća Europe, te smatrajući da je stoga poželjno izmijeniti pojedine
odredbe Konvencije, naročito u cilju zamjene postojeće Europske komisije i Suda za ljudska prava novim stalnim Sudom, ustano-
vile su Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu.
5 Članak 46. stavak 1. Konvencije glasi:
“Članak 46.
(1.) Visoke se ugovorne stranke obvezuju da će se podvrgnuti konačnoj presudi Suda u svakom sporu u kojem su stranke.”
To znači da su sve zemlje koje su ratificirale Konvenciju, pa tako i Republika Hrvatska, dužne priznati obvezatnost presude
Europskog suda u predmetu u kojem su bile stranka. O obvezujućem učinku odluka Europskog suda v. Zupančić, B. M.: On the
Interpretation of Legal Precedents and of the Judgements of the European Court of Human Rights, The Owl of Minerva, Essays on
Human Rights, Eleven International Publishing, Utrecht, 2008, str. 351. – 392. O pravnoj naravi presuda Europskog suda v. De
Salvia, M.: Execution of the Judgements of the European Court of Human Rights: Legal Nature of the Obligations of the States and
European Supervision of National Legislative Choices: The Status of International Treaties on Human Rights, Venice Commission,
Collection Science and technique of democracy, No. 42., Strasbourg: Council of Europe Publishing, September 2006.; Omejec, J.:
Vijeće Europe i europska unija, institucionalni i pravni okviri, Novi informator, Zagreb, 2008.
6 Međutim, standardi Konvencije su minimum koji se zahtijeva od država ugovornica, jer je člankom 53. Konvencije određeno da
Duška Šarin: KONVENCIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA KROZ ODNOS EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA I USTAVNOG SUDA
79
sloboda, u kontekstu demokracije i vladavine prava, bude namijenjena u prvom redu za izražava-
nje predanosti Europe objektivnim principima liberalne demokracije.
Europski sud je već u predmetu Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Danske (1976.) nagla-
sio da je Konvencija “dizajnirana kako bi se održali i promovirali ideali i vrijednosti demokrat-
skog društva.”7
Stoga je, polazeći od te temeljne postavke, Europski sud vrlo rano utvrdio svoju zadaću u pri-
mjeni Konvencije, te je u predmetu Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1978.) izrazio stajalište da
presude Europskog suda zapravo služe, ne samo da se riješe oni slučajevi koji su podneseni pred
Europski sud, već, puno šire, da razlože, očuvaju i razviju pravila koja je ustanovila Konvencija.8
2. Općenito o utjecaju Konvencije za zaštitu ljudskih

prava i temeljnih sloboda na pravne poretke članica
Vijeća Europe
Konvencija je imala i još uvijek ima izuzetno velik utjecaj na pravne poretke članica Vijeća Eu-
rope, jer njena svrha, kao što je navedeno, nije primarno zaštita individualnog prava podnosite-
lja zahtjeva što je Europski sud izrijekom naveo u predmetu Varnava i drugi protiv Turske (2008.).
“156. ... Sud služi svrsi izvan individualnih interesa u stvaranju i primjeni mini-
muma standarda ljudskih prava na pravnom prostoru država ugovornica. Indivi-
dualni interes tome je subordiniran, što pokazuje i kompetencija Suda da nastavi
ispitivanje zahtjeva tamo gdje poštivanje ljudskih prava to zahtijeva, čak i ako pod-
nositelj zahtjeva više ne želi voditi postupak (...)”
Nadalje, snažan utjecaj Konvencije na pravne poretke europskih država9 osobito se očitovao
u pojavi dva istodobna i međuovisna procesa u europskom javnom pravu. Jedan se odnosi na
konstitucionalizaciju konvencijskog prava, a drugi na europeizaciju nacionalnih ustavnih pra-
va. Nositelji tih procesa su Europski sud i nacionalni ustavni sudovi država ugovornica, pa tako i
Ustavni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud).
Konvencija danas ima status “ustavnog instrumenta europskog javnog poretka”.10 Europski
sud je još u predmetu Loizidou protiv Turske (1995.) izrazio stajalište koje na Konvenciju gleda kao
na “a constitutional instrument of European public order”.11
se ništa u Konvenciji neće tumačiti na način da ograničava ili ukida bilo koje ljudsko pravo i temeljnu slobodu koji su priznati
zakonima neke visoke ugovorne stranke ili bilo kojim drugim sporazumom kojega je ona stranka.
7 Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Danske (1976.), § 53.: “... Such an interpretation is consistent at one and the same time with
the first sentence of Article 2 of the Protocol (P1-2), with Articles 8 to 10 (art. 8, art. 9, art. 10) of the Convention and with the general
spirit of the Convention itself, an instrument designed to maintain and promote the ideals and values of a democratic society.”
8 Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1978.), § 154: “... The Court’s judgments in fact serve not only to decide those cases brought
before the Court but, more generally, to elucidate, safeguard and develop the rules instituted by the Convention, thereby con-
tributing to the observance by the States of the engagements undertaken by them as Contracting Parties ...”.
9 O tome više Omejec, J.: Značenje konvencije za ustavni poredak Republike Hrvatske, predavanje na konferenciji Usklađenost hrvat-
skog zakonodavstva sa standardima Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Zagreb, 19. travnja 2011.
10 O tome više Omejec, J.: Application of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms by the Consti-
tutional Courts, referat za seminar “Constitutional and international protection of human rights” Venecijanske komisije (Lima,
Peru 19. - 20. travnja 2010.).
11 Loizidou protiv Turske (1995.), § 75.: “... If, as contended by the respondent Government, substantive or territorial restrictions were
permissible under these provisions, Contracting Parties would be free to subscribe to separate regimes of enforcement of Conven-
tion obligations depending on the scope of their acceptances. Such a system, which would enable States to qualify their consent un-
80
Međutim, može se reći da Konvencija, u pojedinim slučajevima, ima i “nadustavnu važnost”.

Primjerice, Europski sud je u predmetu Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine (2009.) utvrdio da
ustavne odredbe te države proturječe zabrani diskriminacije utvrđenoj člankom 14. Konvencije,
a u vezi s pasivnim biračkim pravom iz članka 3. Protokola broj 1.12
Europski sud, dakle, postaje “kreator europskih ustavnih standarda”,13 koje na nacionalnim
razinama trebaju provoditi nacionalna tijela, osobito sudovi.
Stoga se može ustvrditi da, iako je Konvencija jedan od najznačajnijih dokumenata za zašti-
tu ljudskih prava u Europi, značenje Konvencije ne proizlazi iz samog teksta, već iz prakse Eu-
ropskog suda.14 Upravo je Europski sud, primjenjujući evolutivni pristup, osigurao Konvenciji vo-
deću ulogu u definiranju suvremenih standarda zaštite ljudskih prava u europskim državama.15
Europski sud je proširio opseg konvencijskih prava u skladu s uvjetima današnjice tako da Kon-
vencija ne štiti samo od direktne povrede klasičnih građanskih i političkih prava nego i postavlja
standarde u vezi s drugim povredama prava u privatnoj sferi, utvrđujući državama ugovornica-
ma i negativne obveze, ali i širok opseg pozitivnih obveza.16
Iako, dakle, Konvencija prvenstveno štiti osobna građanska i politička prava, a ne i ekonom-
ska, kulturna i socijalna prava, Europski sud je u svojim odlukama često isticao da ne postoji čvr-
sta pregrada koja dijeli ta prava.17 Tako je još u predmetu Airey protiv Irske (1979.) istaknuo sljedeće:
“26. ... Sudu je poznato da daljnje ostvarivanje socijalnih i ekonomskih prava
u velikoj mjeri zavisi od situacije - naročito financijske - koja vlada u toj državi. S
druge strane, Konvencija mora biti tumačena u svjetlu uvjeta koji postoje u današ-
njem vremenu ... i ona je sačinjena da zaštiti pojedince na stvaran i praktičan na-
čin u onim područjima koja pokriva ... Iako Konvencija sadržava (ono) što su esen-
der the optional clauses, would not only seriously weaken the role of the Commission and Court in the discharge of their functions
but would also diminish the effectiveness of the Convention as a constitutional instrument of European public order (ordre public).
Moreover, where the Convention permits States to limit their acceptance under Article 25 (art. 25), there is an express stipulation to
this effect (see, in this regard, Article 6 para. 2 of Protocol No. 4 and Article 7 para. 2 of Protocol No. 7) (P4-6-2, P7-7-2).In the Court’s
view, having regard to the object and purpose of the Convention system as set out above, the consequences for the enforcement
of the Convention and the achievement of its aims would be so far-reaching that a power to this effect should have been expressly
provided for. However no such provision exists in either Article 25 or Article 46 (art. 25, art. 46).”
12 Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine (2009.), § 50.: “ Thus, the Court concludes that the applicants› continued ineligibility to
stand for election to the House of Peoples of Bosnia and Herzegovina lacks an objective and reasonable justification and has
therefore breached Article 14 taken in conjunction with Article 3 of Protocol No. 1.”
13 Usp. Häberle, P.: Role and Impact of Constitutional Courts in a Comparative Perspective, The Future of the European Judical Sys-
tem in a Comparative Perspective, Nomos, Baden-Baden, 2006., 68.
14 O praksi Europskog suda v. Omejec, J.: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Europskog suda za ljudska
prava, op. cit. u bilj. 1; Maričić, D.: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s napomenama i sudskom praksom, Novi
informator, Zagreb, 2012.; Gomien, D.: Europska konvencija o ljudskim pravima, priručnik, hrvatsko izdanje, Zadar: Naklada d.o.o.
- Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2007. (naslov izvornika: Short Guide to the European Convention of Human Rights, 3rd Edition).
15 V. Costa, J. - P. The Evolution and Current Challenges of the European Court of Human Rights, Regent Journal of Law & Public Policy,
2009., Vol. 1, No 1. str.17. - 36.
16 Usp. Radačić, I.: Interpretativna načela Europskog suda za ljudska prava, Usklađenost hrvatskog zakonodavstva i prakse sa
standardima Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava, Centar za mirovne studije, Zagreb, 2011., str. 33. - 34.; Batistić Kos,
V.: Pozitivne obveze prema Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Pravna biblioteka: Europsko pravo 8,
Narodne novine, Zagreb, 2012.; Blackburn, R.: Introductory: International and Comparative Aspects of the ECHR and its Member
States, Fundamental Rights in Europe, The ECHR and its Member States, 1950-2000, ed. Robert Blackburn & Jörg Polakiewicz,
Oxford University Press, Oxford, 2001., str. 3. - 29.; Mowbray, A. W.: The Development of Positive Obligations under The European
Convention on Human Rights by the European Court of Human Rights, Oxford, Hart Publishing, 2004.; Starmer, K. Positive Obliga-
tions under the Convention u Starmer, K., Cooper, J.: Understanding Human Rights Principles, Hart Publishing, Oxford, 2001.,
str. 139. – 161.
17 Kao što je navedeno, izvorna konvencijska prava dopunjena su i protokolima uz Konvenciju tako da je konvencijska zaštita
proširena i na pojedina socijalna i ekonomska prava.
81
cijalno građanska i politička prava, mnoga od njih imaju implikacije socijalne i eko-
nomske naravi. Sud stoga smatra, kao i Komisija, da puka činjenica što se tumače-
nje Konvencije može proširiti u područje socijalnih i ekonomskih prava ne bi tre-
bao biti odlučujući čimbenik protiv takve interpretacije; ne postoji ‘nepremočiva
pregrada’ koja dijeli tu sferu od područja pokrivenog Konvencijom.”
Sukladno tome Europski sud je, u konkretnom slučaju, naveo da su poduzete mjere mora-
le biti “neophodne u demokratskom društvu”. Europski sud napomenuo je da ne bi bilo mogu-
će utvrditi shvaćanje morala zajedničko europskim zemljama i da su države zbog toga imale širo-
ko polje slobodne procjene kada su utvrđivale što je “neophodno” da bi se zaštitio moral. Među-
tim, njihova ovlaštenja nisu bila neograničena i mjere koje su poduzele bile su predmet kontro-
le od strane Europskog suda.
Stoga se može zaključiti da je Konvencija postala vrlo jak instrument društvenih promjena u
europskim državama.
2.1. Interpretativna načela Europskog suda za ljudska prava
Značenjej Konvencije, kao što je navedeno, proizlazi iz prakse Europskog suda koji primje-
njuje evolutivni pristup prilikom njezine interpretacije. Pri tome su interpretativna načela Eu-
ropskog suda uvjetovana dvjema karakteristikama
Konvencije. Kao međunarodni instrument, Konvencija je supsidijarni mehanizam zaštite
ljudskih prava, ali njezina namjena je da učinkovito štiti ljudska prava.
Navedene karakteristike našle su izraz u načelu supsidijarnosti i slobodnog polja procje-
ne.18 Europski sud je, primjerice, još u predmetu Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1976.)
naveo da “članak 10. stavak 2. ostavlja državama članicama slobodno polje procjene (margin of
appreciation)”,19 iako širina polja procjene nije neograničena već je Europski sud ovlašten dati po-
sljednju ocjenu o tome može li se ograničenje pomiriti sa slobodom izražavanja zaštićenom član-
kom 10. Konvencije.20
Pored načela supsidijarnosti, karakteristike Konvencije izražene su i u načelu učinkovitosti
koje navodi da konvencijska prava nisu “teorijska i iluzorna, nego praktična i učinkovita”. Europ-
ski sud je to izrazio u već spomenutom predmetu Airey protiv Irske (1979.) navodeći: “The Conven-
18 Načelo slobodnog polja procjene odnosi se na kvalificirana konvencijska prava zajamčena člancima 8. - 11. Konvencije. O tome
više Brems, E.: Human Rights: University and Diversity, Hague, Kluwer Law International, 2001., str. 357. – 380.; van Dijk, P. I., van
Hoof, G. J. H.: The margin of appreciation, Theory and Practice of the European Convention on Human Rights, Haag, Kluwer Law
International, 1998., str. 82. – 97.
19 Handyside protiv Ujednjenog Kraljevstva (1976.), § 48.: «... Consequently, Article 10 para 2 (art. 10-2) leaves to the Contracting
States a margin of appreciation. This margin is given both to the domestic legislator («prescribed by law») and to the bodie,
judical amongst others, that are called upon to interpret and apply the laws in force ...»
20 Handyside protiv Ujednjenog Kraljevstva (1976.), § 49.: “Nevertheless, Article 10 para. 2 (art. 10-2) does not give the Contracting
States an unlimited power of appreciation. The Court, which, with the Commission, is responsible for ensuring the observance
of those States’ engagements (Article 19) (art. 19), is empowered to give the final ruling on whether a “restriction” or “penalty” is
reconcilable with freedom of expression as protected by Article 10 (art. 10). The domestic margin of appreciation thus goes hand
in hand with a European supervision...”
Usp. Levages Prestations Services protiv Francuske (1996.), § 40.; Yagtzilar i drugi protiv Grčke (2001.), § 23. i Truhli protiv Hrvatske
(2001.), § 25.
82
tion is intended to guarantee not rights that are theoretical or illusory but rights that are prac-
tical and effective.”21
Osim navedena dva načela, načelo razmjernosti22 ima važnu ulogu u interpretaciji Konvenci-
je zbog pronalaženja pravične ravnoteže između javnog i privatnog interesa. Osnovna svrha tog
načela jest ograničenje miješanja u ljudska prava zbog javnog interesa, koji da bi bio opravdan
treba biti dovoljno bitan, a nametnuto ograničenje treba biti nužno i razmjerno cilju koji se time
nastojao ostvariti.23 Naime, interpretativna načela odražavaju kompleksnu mrežu različitih inte-
resa koji se očituju kroz odnose između država ugovornica i međunarodne zajednice, odnose iz-
među samih država ugovornica, kao i kroz odnose raznih grupa unutar država ugovornica. Po-
moću interpretativnih načela određuje se međusoban odnos između triju glavnih značajki kon-
vencijskog sustava, a to su: njegova međunarodna priroda, važnost učinkovite zaštite ljudskih
prava, te potreba za uravnoteženjem različitih interesa u društvu. Koja će od tih značajki preva-
gnuti u konkretnom slučaju, odnosno na koji način će se odrediti interes međunarodne zajednice
i država ugovornica, odnosno različitih skupina unutar društva te kojem će se od njih dati pred-
nost, značajno će ovisiti i o argumentima koje iznose razne strane.24
Dakle, može se zaključiti da je Europski sud stvorio od Konvencije dinamičan i snažan in-
strument25 koji je u stanju odgovoriti na situacije koje nisu postojale ili su bile nezamislive u vri-
jeme kad je Konvencija pisana. Europski sud je još u predmetu Tyrer protiv Ujedinjenog Kraljev-
stva (1978.) naveo da je Konvencija “živi instrument koji, ..., se mora tumačiti u svjetlu uvjeta
današnjice”.26
Europski sud, naime, Konvenciju tretira kao “living instrument” koji treba primijeniti, kao
što je navedeno, na način da konvencijska prava nisu teorijska i iluzorna već stvarna i učinkovita.
Jednom utvrđeno stajalište Europski sud će nadalje primjenjivati u sličnim slučajevima, ali će ga
prilagođavati i specifičnim razlikama pojedinih slučajeva. Konvencijska prava, naime, nisu defi-
nirana u potpunosti. Ni jedno od, prethodno navedenih, interpretativnih načela Europskog suda
nema jednoznačno, objektivno značenje koje bi se moglo mehanički primijeniti u svakoj situaci-
ji. Stoga je vrlo bitno poznavati interpretativna načela, koja su međusobno povezana, i metodo-
logiju Europskog suda, jer njegova pravna stajališta trebaju poslužiti kao interpretativna poma-
gala u tumačenju i primjeni nacionalnog prava.
21 Airey protiv Irske (1979.), § 24.; usp.Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1975.), § 35.; Marckx protiv Belgije (1979.), § 31.; Artico
protiv Italije (1981.), § 33.; Soerling protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1989.), § 87. i dr.
22 O načelu razmjernosti u teoriji i praksi v. van Dijk, P. I., van Hoof, G. J. H.: The Margin of Appreciation, op. cit. u bilj.16; Arai-
Takahashi, Y.: The Margin of Appreciation Doctrine and the Principle of Proportionality in the ECHR, Antwerp, Intersentia 2002.;
Cali, B.: Balancing Human Rights, Methodological Problems with Weights, Scale and Proportionality, Human Rights Quarterly, sv.
29., 2007., str. 251. – 270.; Letsas, G.: Two Concepts of the Margin of Appreciation, Oxford Jurnal of Legal Studios, sv. 26., 2006.,
str. 705. – 732.; Christoffersen, J.: Fair Balance: Proportionality, Subsidiarity and Primrity in the European Convention on Human
Rights, International Studies in Human Rights, Vol. 99, The Hague: Martinus Nijhoff Publishers, 2009.
23 V. primjerice Chapman protiv Ujedinjenog Kraljevstva (2001.), § 90. - 92.; Oršuš protiv Hrvatske (2010.), § 150.
24 O glavnim interpretativnim načelima usp. Radačić, I.: Interpretativna načela Europskog suda za ljudska prava, op. cit. u bilj. 16, str. 35. - 44.
25 U predmetu Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1989.) Europski sud je naveo, § 87.: “In interpreting the Convention regard
must be had to its special character as a treaty for the collective enforcement of human rights and fundamental freedoms. Thus,
the object and purpose of the Convention as an instrument for the protection of individual human beings require that its provi-
sions be interpreted and applied so as to make its safeguards practical and effective. In addition, any interpretation of the rights
and freedoms guaranteed has to be consistent with ‘the general spirit of the Convention, an instrument designed to maintain
and promote the ideals and values of a democratic society’.” Usp. Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1978.), § 239.
26 Tyrer protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1978.), § 31.: “(...) The Court must also recall that the Convention is a living instrument which,
as the Commission rightly stressed, must be interpreted in the light of present-day conditions. (...)”.
83
Zahvaljujući interpretativnim ovlastima Europskog suda, konvencijsko pravo danas se bavi

aktualnim društvenim problemima diljem europskog kontinenta,27 ali najviše od svega bavi se
pravom na pravično (pošteno) suđenje, uz koje je vezana najopsežnija i najbogatija praksa Eu-
ropskog suda.28
S obzirom na brojnost presuda Europskog suda u odnosu na Republiku Hrvatsku zbog po-
vrede prava na pravično (pošteno) suđenje, odnos između Europskog suda i Ustavnog suda pri-
kazat ćemo kroz nekoliko mjerodavnih primjera iz kojih je vidljiv dinamičan odnos tih sudova u
primjeni Konvencije.
3. Položaj Konvencije za zaštitu ljudskih prava i

temeljnih sloboda u pravnom poretku Republike
Hrvatske
Konvencija je dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske od 5. studenoga 1997.,

kada je donesen Zakon o potvrđivanju Konvencije, 29 iako se može reći da je u hrvatski pravni su-
stav bila inkorporirana30 već 1991. godine donošenjem Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slo-
27 O tome v. Harris, D. J., O’Boyle, M., Warbrick, C.: Law of the European Convention on Human Rights, 2nd Ed., OUP, 2009.
28 Pravo na pravično (pošteno) suđenje (fair trial), zajamčeno člankom 6. Konvencije, jedno je od najvažnijih ljudskih prava, a za-
sigurno najvažnije procesno pravo. To pravo odnosi se na zaštitu građanskih prava pojedinca i to: kroz jamstvo prava na poštenu
i javnu raspravu kod utvrđivanja prava i obveza građanskopravne naravi pojedinca ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno
djelo protiv njega. Pojam “građanska prava i obveze” te pojam “optužnica za kazneno djelo” u smislu Konvencije, Europski sud
danas u svojoj praksi tumači autonomno i sve šire, što je iznimno važno za razvoj demokracije. Praksa Europskog suda, kao što
je već navedeno, s vremenom se razvijala te je postupno proširivala i područje primjene članka 6. sukladno doktrini da je Kon-
vencija živi organizam koji je u stanju odgovoriti na sve promjene u društvu. O građanskopravnim aspektima prava na pravično
(pošteno) suđenje v. Uzelac, A.: Pravo na pravično suđenje u građanskim predmetima: Nova praksa Europskoga suda za ljudska prava
i njen utjecaj na hrvatsko pravo i praksu, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 2010., Vol. 60, No. 1, str. 101. - 148.; Grdi-
nić, E.: Pravo na pošteno suđenje u postupcima građanskopravne prirode zajamčeno čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih
prava i temeljnih sloboda, Hrvatska pravna revija, 2005., vol. 5, br. 9, str. 7. - 16.; Rozakis, C.: The Right to a Fair Trial in Civil Cases,
Judicial Studies Institute Journal, Judicial Studies Institute Dublin, 2004., Vol. 4, No. 2, str. 96. - 106. O kaznenopravnim aspektima
prava na pravično (pošteno) suđenje v. Krapac, D.: Kazneno procesno pravo, Prva knjiga: Institucije, IV. izdanje, Narodne novine
d.d., Zagreb, 2010., str. 137. - 170.; Grdinić, E.: Opće jamstvo poštenog suđenja u kaznenim postupcima i presumpcija nedužnosti
prema članku 6. stavcima 1. i 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Hrvatska pravna revija, 2006., vol.6, br. 1,
str. 7. - 17.; Mahoney, P.: Right to a Fair Trial in Criminal Matters under Article 6 E.C.H.R, Judicial Studies Institute Journal, Judicial
Studies Institute Dublin, 2004., Vol. 4, No. 2, str. 107.-129.
29 Konvencija je, dakle, postala obvezujuća za Republiku Hrvatsku 5. studenoga 1997. na temelju Zakona o potvrđivanju Konvencije
za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokola br. 1, 4, 6, 7 i 11 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda,
“Narodne novine – Međunarodni ugovori” broj 18/97. Nakon stupanja na snagu Protokola br. 11 uz Konvenciju objavljen je i pro-
čišćeni tekst Konvencije (“Narodne novine – Međunarodni ugovori” broj 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak). Protokoli br.
12 i 13 uz Konvenciju potvrđeni su Zakonom o potvrđivanju Protokola br. 12 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih
sloboda, “Narodne novine – Međunarodni ugovori” broj 14/02. (Objava o stupanju na snagu Protokola br. 12 uz Konvenciju za
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Narodne novine – Međunarodni ugovori broj 9/05.) i Zakonom o potvrđivanju Proto-
kola br. 13 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, o ukidanju smrtne kazne u svim okolnostima, “Narodne
novine – Međunarodni ugovori” broj 14/02. (Objava o stupanju na snagu Protokola br. 13 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava
i temeljnih sloboda, “Narodne novine – Međunarodni ugovori” broj 13/03.). Hrvatska je ratificirala i Protokol br. 14 uz Konvenciju
(Zakon o potvrđivanju Protokola br. 14 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, o izmjeni nadzornog sustava
Konvencije, “Narodne novine – Međunarodni ugovori” broj 1/06.).
30 Primjerice, Ustavni je sud u svojoj odluci broj: U-I-745/1999 od 8. studenoga 2000. (“Narodne novine” broj 112/00.) donesenoj u
postupku ocjene suglasnosti s Ustavom pojedinih odredaba Zakona o izvlaštenju (“Narodne novine” broj 91/94. i 35/94.) naveo:
“7. (...) Republika Hrvatska je ratificirala Konvenciju 17. listopada 1997. godine i, kao što je uvodno navedeno, objavila je u “Na-
rodnim novinama”, broj 18/97 - dodatak: Međunarodni ugovori, od 28. listopada 1997. Potrebno je, međutim, napomenuti da je
Konvencija inkorporirana u pravni poredak Republike Hrvatske znatno ranije, točnije 1991. godine, donošenjem već spomenutog
Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj
84
bodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj.31 Naime,
člankom 1. Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih
zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, koji je stupio na snagu 4. prosinca 1991., Republika
Hrvatska obvezala se na poštivanje i zaštitu temeljnih prava i sloboda čovjeka i građanina u skla-
du s Konvencijom te protokolima vezanima uz Konvenciju.32 Ratifikacijom Konvencije ujedno je
prihvaćena jurisdikcija Europskog suda za odlučivanje o zahtjevima protiv Republike Hrvatske
zbog povrede prava zajamčenih Konvencijom, jer kao što je već navedeno, tekst Konvencije i pri-
padajućih protokola neraskidivo je povezan s praksom Europskog suda koji pravima i slobodama
zajamčenim Konvencijom daje praktični smisao, omogućujući individualno podnošenje zahtjeva
u slučaju kršenja prava iz Konvencije od strane država ugovornica. Time praksa Europskog suda
postaje izvorom prava koje je nužno potrebno poznavati od strane država ugovornica Konvenci-
je, pa tako i od strane Republike Hrvatske.33
Dakle, prihvaćanjem Konvencije Republika Hrvatska obvezala se osigurati svakoj osobi pod
njenom jurisdikcijom određena prava i slobode zajamčene Konvencijom.34 To su, između osta-
lih, pravo na život, pravo na zaštitu od mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja, pra-
vo na slobodu i sigurnost, pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života, pravo na slobodu
mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi, pravo na slobodu izražavanja, te pravo na pravično suđenje.
Položaj i pravna snaga Konvencije, kao međunarodnog ugovora, u hijerarhijskoj strukturi
pravnog poretka Republike Hrvatske uređeni su Ustavom Republike Hrvatske35 (u daljnjem tek-
(članci 1. i 2.). (...)”.

31 Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj bio
je objavljen u “Narodnim novinama” broj 65/91., 27/92. i 34/92.
32 Članak 1. Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici
Hrvatskoj, glasi:
“Članak 1.
Republika Hrvatska u skladu sa:
- Ustavom Republike Hrvatske,
- načelima Povelje Ujedinjenih naroda,
- Općom deklaracijom o pravima čovjeka, Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, Međunarodnim paktom o gos-
podarskim, socijalnim i kulturnim pravima,
- Završnim aktom Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, Pariškom poveljom za Novu Europu i drugim dokumentima OESS-a
koji se odnose na prava čovjeka, osobito Dokumentom kopenhaškog sastanka OESS-a o ljudskoj dimenziji i Dokumentom moskov-
skog sastanka OESS-a o ljudskoj dimenziji,
- Konvencijom Vijeća Europe za zaštitu prava čovjeka i temeljnih sloboda, te protokolima uz tu Konvenciju,
- Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida,
Konvencijom o pravima djeteta,
- Okvirnom konvencijom za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe,
obvezuje se na poštivanje i zaštitu nacionalnih i drugih temeljnih prava i sloboda čovjeka i građanina, vladavine prava i svih ostalih
najviših vrednota svog ustavnog i međunarodnoga pravnog poretka, svim svojim državljanima.”
33 O ustavnopravnim aspektima primjene Konvencije v. Rodin, S.: Ustavnopravni aspekti primjene Europske Konvencije za zaštitu
ljudskih prava i temeljnih sloboda, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1998., Vol. 48, No. 1 - 2, str. 85. - 116.
34 Više o tome Omejec, J.: Primjena Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u radu domaćih sudova, Aktualna pitanja
kaznenog zakonodavstva, Zagreb, Inženjerski biro, 2007., str. 125. - 145.
35 Ustav Republike Hrvatske donesen je na 10. skupnoj sjednici svih vijeća Sabora 21. prosinca 1990. godine, te je proglašen na
istoj sjednici drugog dana, dakle, 22. prosinca 1990. godine. V. Zapisnik 10. skupne sjednice svih vijeća Sabora, 4/2/JG i 27/5/
SN, objavljen u “Narodnim novinama” broj 56/90. O tome vidi u Šarin, D.: Nastanak hrvatskoga Ustava, Narodne novine, Zagreb,
1997. Ustav je mijenjan i dopunjavan Ustavnim zakonom o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske (“Narodne novine”
broj 135/97. i broj 8/98. - pročišćeni tekst), Promjenom Ustava Republike Hrvatske (“Narodne novine” broj 113/00. i broj 124/00.
- pročišćeni tekst), Promjenom Ustava Republike Hrvatske (“Narodne novine” broj 28/01., broj 41/01. - pročišćeni tekst i broj
55/01. - ispravak pročišćenog teksta), Promjenom Ustava Republike Hrvatske (“Narodne novine” broj 76/10. i broj 85/10. - proči-
šćeni tekst), te Promjenom Ustava Republike Hrvatske (narodna ustavotvorna inicijativa), (“Narodne novine” broj 5/14 - odluka
85
stu: Ustav). Naime, člankom 134. Ustava propisano je da međunarodni ugovori koji su sklopljeni
i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog pore-
tka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove odredbe mogu se mijenjati
ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima među-
narodnog prava.36 To konkretno znači da je Konvencija sastavni dio pravnog poretka Republike
Hrvatske, bez obzira na to što se radi o međunarodnom pravnom aktu, te da je u hijerarhijskoj
strukturi iznad svih zakona,37 dakle, odmah ispod Ustava. Naime, kao ratificirani i objavljeni me-
đunarodni ugovor, Konvencija, zajedno s protokolima, dio je unutarnjeg pravnog poretka te se u
Republici Hrvatskoj neposredno primjenjuje, što znači da stranke svoje zahtjeve pred domaćim
sudovima mogu temeljiti neposredno na Konvenciji i pozivati se na odredbe Konvencije. Pored
navedenog, neposredna primjena Konvencije obvezuje sudove da domaće pravo tumače u skla-
du sa, prethodno navedenim, standardima Konvencije te kada stranka ističe povredu Konvenci-
je, tvrdnje stranke ispitaju neposredno primjenjujući Konvenciju.
Značenje Konvencije, kao pravnog izvora u nacionalnom pravnom poretku, istaknuo je Europ-
ski sud u djelomičnoj odluci o dopuštenosti u predmetu Bogunović protiv Hrvatske (2006.), u ko-
jem se podnositelj zahtjeva žalio zbog povrede prava na pristup sudu. Naime, Europski sud je od-
bacio podnositeljev zahtjev kao preuranjen, istaknuvši da se podnositelj u svojoj žalbi protiv pr-
vostupanjske presude pozvao neposredno na Konvenciju te time dao mogućnost hrvatskom sudu
za neposrednu primjenu Konvencije, zbog čega je potrebno pričekati odluku domaćih sudova.38
To znači da se i podnositelji ustavne tužbe radi zaštite svojih pojedinačnih prava i sloboda za
koje smatraju da su im u postupcima koji su prethodili ustavnosudskom postupku povrijeđena,
mogu pozivati, ne samo na ustavne odredbe, već i na konvencijske odredbe, odnosno, mogu se
pozvati isključivo na povredu odredaba Konvencije.
Ustavnog suda broj: SuP-O-1/2014 od 14. siječnja 2014.). Poslije objave posljednjeg pročišćenog teksta Ustava (“Narodne novine”
broj 85/10.), Ustavni sud Republike Hrvatske uputio je 23. ožujka. 2011. Hrvatskom saboru izvješće broj: U-X-1435/2011 o ustav-
nopravno neprihvatljivim učincima pročišćenih tekstova Ustava Republike Hrvatske, ustavnih zakona, zakona, drugih propisa
i općih akata (“Narodne novine” broj 37/11.). U tom su izvješću naznačeni temeljni problemi koje su u strukturi ustavnog teksta
uzrokovali navedeni pročišćeni tekstovi. Budući da nadležni odbor Hrvatskog sabora do predaje rada nije objavio novi pročišćeni
tekst Ustava izrađen u skladu s izvješćem Ustavnog suda broj: U-X-1435/2011, u radu se za označavanje članaka Ustava koriste
izvornici ustavnih tekstova (“Narodne novine” broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.).
36 V. članak 134. Ustava kojim je, dakle, određeno načelo pravnog monizma nacionalnog i međunarodnog prava. Valja napomenuti
da je to načelo bilo određeno i u Ustavu iz 1990. godine. “Već je prvim Prijedlogom Nacrta Ustava bilo određeno da međunarodni
ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike. Ta odredba
zadržana je i u ostalim tekstovima Ustava, a samim Ustavom je dopunjena određenjem da su takvi ugovori po pravnoj snazi
iznad zakona.” Šarin, D.: Nastanak hrvatskoga Ustava, op. cit. u bilj. 35, str. 79. I profesor Smiljko Sokol, koji je bio jedan od autora
Ustava iz 1990., izjavio je: “Također kad je riječ o međunarodnim odnosima, posebno kad je riječ o međunarodnim ugovorima,
konzultirani su profesor Bakotić i profesor Vukas. Tada sam na temelju primjedbi posebno prof. Vukasa oblikovao članak 134. u
konačnoj verziji koji je inače bio u prvotnoj verziji od ‘Krčkog nacrta’, a tada sam ga napisao po uzoru na španjolski Ustav. Što se
tiče međunarodnih ugovora dodano je:’... a po pravnoj su snazi iznad zakona’. To je gledajući generalno u ustavnopravnoj praksi
suvremenih država najpriznatija, najpotpunija formulacija primjene monističke koncepcije odnosa između unutrašnjeg i među-
narodnog prava.” Isto, str. 223. Iako je Ustav iz 1990. do danas mijenjan pet puta, članak 134. dopunjen je samo prvom izmjenom
i dopunom Ustava 1997. godine kojom je dodano da međunarodni ugovori moraju biti “na snazi”. V. članak 16. Ustavnog zakona
o izmjenama i dopunama Ustava Republike Hrvatske i bilješku 35.
37 Dakle, i ustavnih zakona izuzev samo onih ustavnih zakona koji su doneseni po postupku propisanom za promjenu Ustava.
38 Bogunović protiv Hrvatske (2006.): “In this connection, the Court notes that the Convention forms an integral part of the Croa-
tian legal system, where it takes precedence over every contrary statutory provision ... and is directly applicable ... It further
notes that in his appeal to the County Court, before which the proceedings are currently pending, the applicant relied directly
on the Convention. This is a novel argument which the Croatian courts so far have not had to address in similar cases. The ap-
plicant therefore gave the domestic authorities the opportunity, which is intended to be afforded to a respondent Contracting
State by Article 35 of the Convention, to examine and redress the Convention violations alleged against it. ...
In these circumstances, the Court finds that this part of the application is premature.(...)”.
86
Kao što je već spomenuto, Konvencija, u pojedinim slučajevima, ima i “nadustavnu” važnost,
a Ustavni je sud u svojoj praksi priznao Konvenciji “kvaziustavni” položaj.
Ustavni sud je još u odluci broj: U-I-241/1998 od 31. ožujka 1999.39 utvrdio da to što osporena
odredba zakona, koja je bila predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom, nije suglasna s odredba-
ma Konvencije predstavlja povredu načela vladavine prava iz članka 3. Ustava, kao temeljne vred-
note ustavnog poretka Republike Hrvatske.40 Naime, Ustavni sud je zaključio:
“(...)
Konačno, Sud ocjenjuje da osporena odredba nije u suglasnosti s odredbama
članka 11. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koju je Republi-
ka Hrvatska potvrdila (“Narodne novine - Međunarodni ugovori”, br. 18/97), (...).
Nesuglasnost osporene odredbe s navedenim odredbama međunarodnog pra-

va, predstavlja povredu načela vladavine prava iz članka 3. Ustava, kao temeljne
vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske.
(...)”
Međutim, u odluci broj: U-I-745/1999 od 8. studenoga 2000.41 Ustavni sud je utvrdio da nesu-
glasnost zakona s Konvencijom ne predstavlja samo povredu načela vladavine prava iz članka 3.
Ustava već i povredu načela ustavnosti i zakonitosti iz članka 5. Ustava42 te načela pravnog mo-
nizma nacionalnog i međunarodnog prava iz članka 134. Ustava.43
“4. Uspoređujući naprijed utvrđena postupovnopravna jamstva i zahtjeve iz
stavka 1. članka 6. Konvencije s rješenjima iz hrvatskih propisa o izvlaštenju, Sud
nalazi da ona, u dijelu koji se odnosi na tijela koja odlučuju o izvlaštenju i njihove
ovlasti u postupku, ne udovoljavaju zahtjevima Konvencije.
(...)
8. Na osnovi izloženog Ustavni sud utvrđuje da su odredbe članka 22., članka
25. točke 7. i članka 36. stavka 3. protivne odredbi iz članka 6. stavka 1. Konvenci-
je, a time istodobno i odredbama članaka 3., 5. i 134. Ustava Republike Hrvatske.”
4. Odnos između Europskog suda za ljudska prava

i Ustavnog suda Republike Hrvatske u primjeni
konvencijskih prava
Može se reći da je odnos između Europskog suda i Ustavnog suda jasan. Europski sud, nai-
me, utvrđuje povrede prava zajamčenih Konvencijom te u pravilu dosuđuje pravednu naknadu, a
Ustavni sud štiti temeljna ljudska prava, koja se u velikom dijelu preklapaju s pravima zajamče-
39 Odluka Ustavnog suda broj: U-I-241/1998 od 31. ožujka 1999. (“Narodne novine” broj 38/99.) donesena je u postupku ocjene
suglasnosti s Ustavom odredbe Zakona o javnom okupljanju (“Narodne novine” broj 22/92.).
40 Ustav Republike Hrvatske utvrdio je u članku 3. sljedeće najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske: slobodu, jedna-
kost, nacionalnu ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalnu pravdu, poštivanje prava čovjeka, nepovredi-
vost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavinu prava i demokratski višestranački sustav.
41 V. bilješku 30.
42 Člankom 5. Ustava načelo ustavnosti i zakonitosti određeno je na sljedeći način: 1. u Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti
suglasni s Ustavom, a ostali propisi s Ustavom i sa zakonom; 2. svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak
Republike Hrvatske.
43 V. bilješku 36.
87
nim Konvencijom.44 Ustavni sud štiti i brojna gospodarska i socijalna prava te ima druge značaj-
ne nadležnosti u ustavnom poretku Republike Hrvatske.45 Ustavni sud je sud posljednjeg priziva
koji bi u nacionalnom pravnom poretku trebao otkloniti povredu ljudskog prava.46 Stoga, Ustav-
ni sud u pravilu ukida akt kojim je povreda učinjena i predmet vraća sudovima na ponovno od-
lučivanje, a u slučaju povrede prava na suđenje u razumnom roku određuje i primjerenu nakna-
du.47 Valja napomenuti da je Ustavni sud određivao primjerenu naknadu i zbog povrede prava na
pristup sudu (i prava na suđenje u razumnom roku) u situaciji u kojoj su sudski postupci bili du-
gotrajno prekinuti uslijed intervencije zakonodavca, o čemu će biti viši riječi u nastavku teksta.
Zbog djelomičnog preklapanja u nadležnostima za zaštitu ljudskih prava ideal bi trebao biti
jednaki pristup Europskog suda i Ustavnog suda u tumačenju sadržaja i dopuštenih ograničenja
prava zajamčenih Konvencijom, odnosno Ustavom.
Isto kao Europski sud i Ustavni sud ima interpretativne ovlasti.48 Vršeći tu svoju ustavnu za-
daću Ustavni sud je dosada u nizu svojih odluka tumačio sadržaj pojedinih odredaba Ustava, a
među najznačajnije interpretacije Ustava ubrajaju se one učinjene u odnosu na sadržaj načela
vladavine prava.49 Ustavni sud je, dakle, ovlašten interpretirati ustavne odredbe i primjenjivati
ih na konkretne slučajeve podnositelja ustavnih tužbi. Budući da su odluke i rješenja Ustavnog
suda obvezatne i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba, tijelo kojemu je odlukom o
podnesenoj ustavnoj tužbi ukinuta odluka, pri ponovnom odlučivanju vezano je pravnim shva-
ćanjem Ustavnog suda izraženim u obrazloženju njegove odluke.50
44 O tome više Potočnjak, Ž., Stresec, M.: Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske u zaštiti ljudskih prava,
Hrvatsko ustavno sudovanje – de lege lata i de lege ferenda, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2009., str. 209. - 246.
45 V. članak 128. Ustava.
46 Naime, iako Ustavni sud ima vrlo široke nadležnosti posebno se ističe zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda, koja se ostvaruje
odlučivanjem o ustavnim tužbama podnesenim protiv tijela državne i javne vlasti. Člankom 62. Ustavnog zakona o Ustavnom
sudu Republike Hrvatske (“Narodne novine” broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst) određeni su uvjeti pod kojima se
može podnijeti ustavna tužba, iz kojih je razvidno da Ustavni sud pruža zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u unutarnjem
pravnom poretku Republike Hrvatske na najvišoj razini. Ustavni sud je, dakle, posljednja instanca u zemlji od koje se može
zatražiti zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda i to samo ako je prethodno iscrpljen dopušteni pravni put. Iznimno, Ustavni
sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put i to u dva slučaja: prvo, kad o pravima i obve-
zama stranke ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela nije u razumnom roku odlučio sud i drugo, u slučaju kad se osporenim
pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a potpuno je razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za
podnositelja ustavne tužbe mogle nastati teške i nepopravljive posljedice. Opširnije o tome Belajec, V.: Ustavne osnove za podno-
šenje ustavne tužbe, Ustavni sud u zaštiti ljudskih prava (ur. Jadranko Crnić i Nikola Filipović), Organizator, Zagreb, 2000., str.
97. i dalje; Dika, M.: Marginalije uz institut ustavne tužbe, Zbornik Ljubljansko-zagrebškega kolokvija, Ljubljana, 1993.; Krapac,
D.: Pretpostavke za pokretanje i vođenje ustavnosudskog postupka zaštite individualnih ustavnih prava i sloboda: Pravni okviri i stvarne
granice („procesnost“) hrvatskog modela ustavne tužbe, Hrvatsko ustavno sudovanje de lege lata i de lege ferenda (ur. Jakša Barbić),
HAZU, Zagreb, 2009., str. 169. - 207.; Sokol, S.: Odnos Ustavnog suda i tijela sudbene vlasti, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu,
2001., br. 1, str. 5. - 21.
47 Dakle, ustavna je obveza Ustavnog suda zaštita ustavnih prava podnositelja ustavnih tužbi u slučajevima kad su ta prava povri-
jeđena presudom suda ili drugim pojedinačnim aktom nadležnog tijela državne ili javne vlasti. Pri tome je ustaljeno stajalište
Ustavnog suda da je zadaća u prvom redu nadležnih tijela državne i javne vlasti da tumače i primjenjuju pravo. Uloga Ustavnog
suda ograničena je na ispitivanje jesu li učinci takvog tumačenja odnosno primjene prava suglasni s Ustavom i jesu li u konkret-
nom slučaju doveli do povrede ustavnih prava podnositelja ustavne tužbe.
48 V. Crnić, J., Filipović, N.(ur.): Ustavni sud u zaštiti ljudskih prava: interpretativna uloga Ustavnog suda, Biblioteka Pravo 24,
Zagreb, Hrvatski pravni centar, Organizator, Hrvatski institut za ljudska prava Novi Vinodolski, Hans Seidel Stiftung, Deutsche
Stiftung für internationale rechtliche Zusammenarbeit e.V., 2000.
49 V. primjerice odluku i rješenje Ustavnog suda broj: U-I-659/1994, U-I-146/1996, U-I-228/1996, U-I-508/1996, U-I-589/1999 od 15.
ožujka 2000. (“Narodne novine” broj 31/00.).
50 To konkretno znači da nisu samo izreke odluka i rješenja Ustavnog suda obvezatne za sve već i pravna stajališta koja je Ustavni
sud zauzeo u pojedinom slučaju, a sadržana su u obrazloženjima tih odluka i rješenja. V. članak 31. stavak 1., 76. stavak 1. i 77.
stavak 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (“Narodne novine” broj 49/02.) u kojem se izrijekom propisuje
da su pri donošenju novog akta nadležno sudbeno ili upravno tijelo, tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave
88
Iako postoje određeni problemi u samoj praksi, nema nikakve sumnje da se metode interpre-
tacije Europskog suda i Ustavnog suda postupno ujednačavaju. Pristup zaštiti pojedinog zašti-
ćenog prava postaje sve usklađeniji. Naime, sve je očitije približavanje prakse Europskog suda i
Ustavnog suda, jer oba ispituju postojeće standarde zaštite života ljudi, uključujući i pravni okvir
države, samo na različitim razinama, koje po naravi stvari izražavaju i njihove izvorne jurisdik-
cijske identitete.
Stoga se primjena konvencijskog prava na razini Ustavnog suda više ne treba smatrati pro-
blemom. Ustavni sud, naime, mijenja svoju praksu u slučajevima u kojima je Europski sud utvr-
dio da u Republici Hrvatskoj ne postoji učinkovito pravno sredstvo za zaštitu određenog ljud-
skog prava i sadržaj ljudskog prava zajamčenog Konvencijom, odnosno Ustavom, tumači na na-
čin na koji to čini Europski sud.
U daljnjem tekstu ćemo, kao što smo naveli, na nekoliko primjera zaštite ljudskog prava na
pristup sudu iz prakse Europskog suda i Ustavnog suda prikazati dinamiku razvoja njihovog me-
đusobnog odnosa.
4.1. Osvrt na neke povrede konvencijskih prava na početku

primjene Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih
sloboda
U relativno kratkom vremenu važenja Konvencije u Republici Hrvatskoj presudama Europ-

skog suda utvrđeno je više povreda pojedinih aspekata prava na pravično (pošteno) suđenje, a
jedna od njih bila je i povreda prava na pristup sudu.51 Naime, u razdoblju u kojem se Konvencija
tek počela primjenjivati, do povrede prava na pristup sudu najviše je dolazilo u području ostvare-
nja prava koja su bila povezana s ratnim zbivanjima, a naročito u vezi s pravima pripadnika odre-
đenih manjinskih skupina.
Prvi slučaj u tom kontekstu bio je predmet Kutić protiv Hrvatske (2002.).52 Podnositelji zahtje-
va su tvrdili da nemaju pristup sudu utoliko što im je onemogućeno rješavanje njihovog zahtjeva
građanske naravi za naknadu štete zbog toga što je 1996. donesen zakon kojim se nalaže prekid
svih postupaka povodom zahtjeva za naknadu štete prouzročene terorističkim aktima. Isto tako,
prigovarali su da je trajanje postupka prekoračilo zahtjev “razumnog roka”.53
ili pravna osoba s javnim ovlastima obvezni poštivati pravna stajališta Ustavnog suda izražena u odluci kojom se ukida akt
kojim je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe. I odluke deklaratorne naravi obvezuju sva tijela državne vlasti,
uključujući i sudove, koji su dužni, u okviru svoje nadležnosti, poduzeti sve radnje potrebne za otklanjanje povreda ustavnih
prava koje je Ustavni sud utvrdio i naveo u obrazloženju. V. primjerice odluku Ustavnog suda broj: U-III-3063/2007 od 4. listopa-
da 2011. („Narodne novine“ broj 124/11. i www.usud.hr).
51 Za razliku od “prava na sud”, koje je izrijekom priznato u članku 6. stavku 1. Konvencije, pravo na pristup sudu ulazi u grupu
tzv. impliciranih prava (implied rights) koja Europski sud izvodi iz članka 6. Konvencije u svojoj praksi. Europski sud, naime, radi
osiguranja stvarne zaštite konvencijskih prava, iz pojedine konvencijske odredbe kojom je zajamčeno određeno pravo svojim
pravnim tumačenjem izvodi drugo pravo koje u toj odredbi nije izrijekom utvrđeno, ali je implicitno sadržano ili mu je inheren-
tno. Europski sud je još u presudi Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1975.) naveo da bi bilo nezamislivo da članak 6. stavak
1. Konvencije opisuje postupovna jamstva koja se pružaju strankama u postupku koji je u tijeku, a da pritom prvo ne štiti ono
što samo po sebi u stvari omogućuje korištenje tih jamstava, a to je pristup sudu. Istaknuvši da značajke koje sudski postupak
opisuju kao pravičan, javan i brz uopće nemaju nikakvu vrijednost ako sudskog postupka nema. Opširnije o načelnim pravnim
stajalištima Europskog suda o pravu na pristup sudu vidi u istoj presudi, § 28. - 36.; Kreuz protiv Poljske (2001.), § 52.; Lesjak
protiv Hrvatske (2010.), § 35.
52 Podnositelji zahtjeva u predmetu Kutić protiv Hrvatske (2002.) prethodno nisu podnijeli ustavnu tužbu.
53 Naime, 17. siječnja 1996. Hrvatski je sabor donio izmjenu Zakona o obveznim odnosima kojom je predviđen prekid svih postupa-
ka povodom tužbi za naknadu šteta prouzročenih terorističkim aktima do donošenja novog propisa o tom pitanju i prema kojoj
89
Europski sud utvrdio je da su podnositelji zahtjeva u ovom predmetu imali mogućnost pokre-
tanja pravnog postupka te da su je iskoristili kada su Općinskom sudu u Zagrebu podnijeli tužbu
protiv države za naknadu štete u vezi s njihovom uništenom imovinom. Međutim, time samim
po sebi nisu bili ispunjeni svi zahtjevi postavljeni člankom 6. stavkom 1. Konvencije.54 Valjalo je
utvrditi je li stupanj pristupa sudu predviđen odredbama domaćih zakona dovoljan da bi se osi-
guralo pojedinčevo “pravo na sud”, s obzirom na načelo vladavine prava u demokratskom druš-
tvu.55 Europski sud podsjetio je da svrha Konvencije nije zajamčiti prava koja su teoretska ili pri-
vidna, već prava koja su praktična i djelotvorna.56
Stoga je Europski sud smatrao da su člankom 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odno-
sima, podnositelji zahtjeva spriječeni u ostvarivanju prava da o njihovoj građanskoj tužbi za na-
knadu štete odluku donese građanski sud utoliko što se njime određuje prekid svih postupaka
povodom zahtjeva za naknadu štete nastale uslijed terorističkih akata do donošenja novih odre-
daba kojima bi se uređivalo to pitanje. Dakle, podnositeljima zahtjeva je bilo onemogućeno rješa-
vanje njihovih tužbi na temelju zakona.
Iako Europski sud načelno prihvaća da situacija u kojoj je protiv države ugovornice podnesen
značajan broj tužbi u kojima se zahtijeva isplata velikih novčanih iznosa može nalagati donoše-
nje određenih dodatnih propisa od strane države te da u tom smislu države uživaju slobodno po-
lje procjene,57 mjere koje se poduzimaju moraju biti u skladu s člankom 6. stavkom 1. Konvencije.
Stoga je Europski sud u predmetu Kutić protiv Hrvatske (2002.) zaključio:
“32. Međutim, u predmetnom slučaju, prekid postupaka traje već više od šest godi-
na, od čega je više od četiri godine proteklo otkako je Konvencija stupila na snagu u od-
nosu na Hrvatsku, pri čemu u međuvremenu nije donesen nikakav novi propis kojim
bi se podnositeljima zahtjeva omogućilo rješavanje njihovih građanskih tužbi.
U tim okolnostima, Sud ne može prihvatiti da je stupanj pristupa predviđen odred-
bama domaćih zakona dovoljan da bi se podnositeljima zahtjeva osiguralo ‘pravo na
sud’.
33. Sud stoga nalazi da dugo razdoblje tijekom kojega je podnositeljima zahtjeva
slijedom zakonodavnih mjera onemogućeno rješavanje njihovih građanskih tužbi u
postupku pred domaćim sudovima predstavlja povredu članka 6. stavak 1. Konven-
cije.”
se prije donošenja takvog novog propisa ne može tražiti naknada štete nastale uslijed terorističkih akata. Dakle, svi parnični po-
stupci pokrenuti po članku 180. Zakona o obveznim odnosima prekinuti su po sili članka 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim
odnosima. (Zakon o obveznim odnosima (“Službeni list SFRJ” broj 29/78., 39/85. i 57/89.) preuzet je Zakonom o preuzimanju
Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91. i 3/94.), a Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima
objavljen je u “Narodnim novinama” broj 7/96.).
54 Naime, članak 6. stavak 1. Konvencije jamči pravo pristupa sudu radi rješavanja građanskih sporova, a pravo pristupa sudu ne
obuhvaća samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na “rješavanje” spora od strane suda. Bilo bi, naime, iluzorno kada bi
pravni sustav države ugovornice pojedincu omogućavao podnošenje građanske tužbe sudu, a da mu pritom ne jamči rješavanje
predmeta donošenjem konačne odluke u sudskom postupku. Isto tako, bilo bi nezamislivo da članak 6. stavak 1. Konvencije sadr-
ži podroban opis postupovnih jamstava koja se pružaju strankama u parnici – tj. jamstva pravičnog, javnog i brzog postupka – bez
da time jamči konačno rješavanje njihovih građanskih sporova. Usp. Hornsby protiv Grčke (1997.), § 40.
55 Usp. Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1985.), § 57.
56 Usp. Airey protiv Irske (1979.), § 24.; Garcia Manibardo protiv Španjolske (2000.), § 43. I u predmetu Kreuz protiv Poljske (2001.),
Europski sud je posebno napomenuo, § 57.: “... Sud konačno želi ponoviti da je njegovo ispitivanje temeljeno na načelu da je na-
mjera Konvencije zajamčiti ne prava koja su teorijska ili prividna (theoretical or illusory), već prava koja su stvarna i djelotvorna
(practical and effective). To je naročito tako u pogledu prava na pristup sudovima u smislu važnog mjesta koje pravo na pošteno
suđenje ima u demokratskom društvu (...).”
57 V. bilješku 19.
90
Vrlo sličan slučaj predmetu Kutić protiv Hrvatske (2002.) bio je i predmet Multi-
plex protiv Hrvatske (2003.).58
Podnositelj zahtjeva naveo je kako nije imao pravo pristupa sudu jer je, zbog donošenja pro-
pisa iz 1996. koji određuje prekid svih postupaka koji se tiču tužbi za naknadu štete koju su uzro-
kovali pripadnici hrvatskih oružanih ili redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi tije-
kom Domovinskog rata u Hrvatskoj od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996., onemogućeno do-
nošenje odluke o njegovom zahtjevu građanske naravi za naknadu štete. Prigovarao je i da je po-
stupak premašio zahtjev “razumnog roka”.59
Europski sud ponovio je da je u predmetu Kutić protiv Hrvatske (2002.) utvrdio povredu pra-
va podnositelja zahtjeva na pristup sudu, na temelju članka 6. stavka 1. Konvencije, jer je moguć-
nost da sud odluči o njihovom zahtjevu prekinuta kroz duge vremenske razmake kao rezultat in-
tervencije zakonodavca.60 Nadalje, i u ovom predmetu, Europski sud je primijetio kako je postu-
pak prekinut čak prije nego što je prvostupanjski sud donio bilo kakvu presudu o zahtjevu gra-
đanske naravi za naknadu štete tvrtke podnositelja zahtjeva. Stoga je i zaključak Europskog suda
odgovarao prethodno citiranom zaključku.61
Nakon presude u predmetu Kutić protiv Hrvatske (2002.) Europski sud donio je više od 30 pre-
suda u istovrsnim predmetima u kojima je utvrdio povredu prava na pristup sudu zasebno ili za-
jedno s povredom prava na djelotvorno domaće pravno sredstvo, te više od 20 presuda u kojima
je istovrsne predmete brisao s liste zbog toga što su podnositelji s Republikom Hrvatskom uspjeli
sklopiti prijateljsko rješenje spora. Naime, upravo dugo razdoblje neizvjesnosti u kojem su se na-
lazile osobe čiji su postupci bili prekinuti zbog izmjena i dopuna Zakona o obveznim odnosima iz
1996. i 1999., te na taj način spriječeni da im o zahtjevu građanske naravi odluči domaći sud, do-
velo je do povrede prava na pristup sudu.62
58 Podnositelj zahtjeva u predmetu Multiplex protiv Hrvatske (2003.) prethodno nije podnio ustavnu tužbu.
59 Parlament je, naime, 6. studenoga 1999. donio izmjenu Zakona o obveznim odnosima prema kojoj se prekidaju svi postupci radi
naknade štete koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi tijekom rata
u Hrvatskoj, te su svi parnični postupci prekinuti po sili članka 184(a) Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima (“Na-
rodne novine” broj 112/99.). Članak 184 (a) Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima predviđao je da se svi postupci
pokrenuti protiv Republike Hrvatske radi naknade štete koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga
u vojnoj ili redarstvenoj službi tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. prekidaju. Zakon je također
obvezao Vladu da parlamentu predloži poseban zakon, koji će urediti odgovornost za naknadu takve štete, ne kasnije od šest
mjeseci od stupanja na snagu tog Zakona.
60 Usp. Immobiliare Saffi protiv Italije (1999.), § 70.
61 Multiplex protiv Hrvatske (2003.), § “53. U ovom je predmetu postupak do sada prekinut više od tri godine i sedam mjeseci i u
međuvremenu nije donesen nikakav novi zakon koji bi omogućio tvrtki podnositelju zahtjeva da se odluči o njenom zahtjevu
građanske naravi.
54. U takvim okolnostima Sud ne može prihvatiti da je stupanj pristupa koji je osiguran prema nacionalnom zakonodavstvu bio
dovoljan da se osigura pravo tvrtke-podnositelja zahtjeva na ‘pravo na sud’.
55. Sud stoga utvrđuje da dugo razdoblje tijekom kojeg je tvrtki podnositelju zahtjeva bilo onemogućeno da se o njenom zahtjevu
građanske naravi odluče domaći sudovi kao posljedica zakonodavne mjere predstavlja povredu članka 6. stavka 1. Konvencije.”
62 U međuvremenu, 2003. godine, doneseni su Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih de-
monstracija (“Narodne novine” broj 117/03.) i Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika
hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (“Narodne novine” broj 117/03.) te su na temelju tih zakona
nastavljeni prekinuti postupci.
91
4.2. Promjena prakse Ustavnog suda Republike Hrvatske i

određenje Europskog suda za ljudska prava prema toj
promjeni
Novina u presudama Europskog suda iz 2005. godine je određenje Europskog suda prema
promjeni prakse Ustavnog suda u odnosu na postupke prekinute zbog izmjena i dopuna Zako-
na o obveznim odnosima. Europski sud uzeo je u obzir činjenicu da je Ustavni sud u svojoj prak-
si prepoznao navedene situacije kao povredu prava na pristup sudu.63 Naime, uočivši nedosta-
tak učinkovitog pravnog sredstva na nacionalnoj razini za ovakve vrste povreda, Ustavni sud
je 2004. godine promijenio svoju praksu na način da je pored povrede prava na suđenje u razu-
mnom roku počeo utvrđivati i povredu prava na pristup sudu, te za obje povrede dosuđivati na-
knadu. Na taj način Ustavni sud je počeo ispravljati takve vrste povreda na nacionalnoj razini.
Prva odluka u kojoj je u navedenim istovrsnim slučajevima Ustavni sud utvrdio povrede usta-
vih prava podnositelja ustavne tužbe na pristup sudu i na razumnu duljinu sudskih postupaka
donesena je 24. ožujka 2004. u predmetu broj: U-IIIA-829/2002.64
Ustavni sud je utvrdio, u vezi s pitanjem je li u tom slučaju došlo do povrede prava na suđenje
u razumnom roku, da je u uvjetima podnošenja, na temelju članka 180. Zakona o obveznim od-
nosima, velikog broja tužbi protiv Republike Hrvatske za naknadu štete prouzročene teroristič-
kim aktima, a kojima su potraživani relativno značajni iznosi naknada šteta, postojalo opravda-
nje za dodatno zakonsko uređenje te odgovornost, pa i za određivanje prekida započetih postu-
paka do donošenja novog propisa. Ipak, Ustavni sud je istaknuo:
“4.3. (...) Međutim, tako određeni prekid postupka svojim trajanjem nije smio
onemogućiti ostvarivanje Ustavom zajamčenog prva na suđenje u razumnom
roku. O navedenom ograničenju vodio je računa i Hrvatski sabor kada je na sjed-
nici održanoj 22. listopada 1999. godine obvezao Vladu Republike Hrvatske da naj-
kasnije u roku od šest mjeseci podnese Saboru prijedlog zakona kojim će se uredi-
ti to pitanje. Nakon proteka zakonom određenog roka u kojem je Vlada bila duž-
na Hrvatskom saboru podnijeti prijedlog novog zakonskog uređenja i time omo-
gućiti nastavak prekinutih postupaka, podnositelj je bio u neizvjesnosti hoće li se
i kada će se nastaviti prekinuti postupak. (...)”
Stoga je Ustavni sud zaključio da je takvim zakonom određenim prekidom postupka povri-
jeđeno, člankom 29. stavkom 1. Ustava, zajamčeno pravo podnositelja da zakonom ustanovlje-
ni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, kao i pra-
vo na pristup sudu, koje je dio “prava na sud”, također zajamčenog odredbom članka 29. stavka 1.
Ustava o temeljnom ljudskom pravu na pravično suđenje.65
Ustavni sud je nakon te odluke donio još oko 100 odluka u kojima je ustavne tužbe podno-
sitelja u istovrsnim predmetima usvojio zbog povrede njihovih prava na pristup sudu i na suđe-
nje u razumnom roku, pri čemu je određivao i rokove za donošenje sudskih presuda i primjere-
nu naknadu koja pripada podnositeljima ustavne tužbe zbog povreda navedenih ustavnih prava.
63 O problemima vezanim uz prekide sudskih postupaka po sili zakona v. Potočnjak, Ž.: Pravo na sud, pristup sudu i suđenje u ra-
zumnom roku u slučaju intervencije zakonodavca u sudske postupke u tijeku, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Rijeka,
2004., 25, br. 2, str. 823. - 853.
64 Odluka Ustavnog suda broj: U-IIIA-829/2002 od 24. ožujka 2004. objavljena je u “Narodnim novinama” broj 44/04. i na www.usud.hr.
65 Iako su dva suca Ustavnog suda dala izdvojena mišljenja kojima su se protivili izreci i obrazloženju navedene odluke smatrajući
da podnositelju ustavne tužbe nisu mogla biti povrijeđena navedena ustavna prava zbog intervencije zakonodavaca.
92
Zbog toga je Europski sud smatrao da ustavna tužba za sve buduće takve zahtjeve predstav-
lja učinkovito pravno sredstvo koje treba iskoristiti. Međutim, Europski sud nije priznao retroak-
tivnu učinkovitost tog sredstva, tako da zahtjevi koji su podneseni prije promjene prakse Ustav-
nog suda nisu bili odbačeni. Primjerice u predmetu Pikić protiv Hrvatske (2004.) Europski sud je
utvrdio:
“29. Uzimajući u obzir razvoj sudske prakse na koji se Vlada poziva, Sud prihva-
ća da nakon 24. ožujka 2004. u predmetima sličnim ovome (vidi predmet Multiplex
v. Croatia, br. 58112/00, 10. srpnja 2003.), Ustavni sud, u skladu sa svojom novom
sudskom praksom, dodjeljuje naknade za već počinjenu povredu prava na pristup
sudu i određuje rok u kojem nadležni sud treba donijeti odluku u predmetu pod-
nositelja ustavne tužbe. Sud stoga smatra kako se, u odnosu na te predmete, tužba
Ustavnome sudu može smatrati djelotvornim pravnim sredstvom koje podnosite-
lji zahtjeva trebaju iscrpiti prije nego se obrate Sudu sa svojim prigovorima koji se
tiču pomanjkanja pristupa sudu.”
Iako u ovom predmetu podnositelj zahtjeva nije podnio ustavnu tužbu, već je umjesto toga
podnio zahtjev Europskom sudu, koji je, navodeći da je Ustavni sud tek nakon dvije godine prvi
put utvrdio da je u jednom sličnom slučaju došlo do povrede prava na pristup sudu, zaključio:
“Prema tome, od podnositelja zahtjeva nije se moglo očekivati da podnese takvu tužbu, koja mu
u to vrijeme nije pružala nikakve razumne izglede za uspjeh.”.
Pored toga, Europski sud je u većem broju predmeta ocijenio da podnositelji zahtjeva i dalje
imaju status žrtve jer visina naknade koju je odredio Ustavni sud nije bila dostatna, pa je Europ-
ski sud podnositeljima dosuđivao razliku naknade.66
Određeni izuzetak od navedene prakse predstavlja odluka u predmetu Gregurinčić protiv Hr-
vatske (2005.) u kojem je Europski sud proglasio zahtjev nedopuštenim zbog toga što domaći
sud, unatoč odredbama Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima iz 1999. nije preki-
nuo postupak, već je i dalje poduzimao procesne radnje. Ta činjenica dovela je do toga da podno-
sitelj nije imao status žrtve povrede Konvencije, pa je njegov zahtjev proglašen nedopuštenim.67
Dinamičan odnos međusobnog uvažavanja i usklađivanja stajališta Europskog suda i Ustav-
nog suda vidljiv je, primjerice, i iz presude Europskog suda u predmetu Bulfracht protiv Hrvatske
(2011.). Europski sud presudio je da je Republika Hrvatska povrijedila pravo podnositelja zahtje-
va na pristup sudu zbog toga sto je Vrhovni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Vrhovni
sud) odbacio reviziju podnositelja zahtjeva zbog toga što je vrijednost predmeta spora, na način
kako ju je utvrdio Vrhovni sud, bila manja od zakonom propisanog minimuma. 68
66 V., primjerice, odluke Europskog suda iz 2007. u predmetima: Popara protiv Hrvatske, Novković protiv Hrvatske, Hajduković protiv
Hrvatske, Petrović protiv Hrvatske, Terzin protiv Hrvatske. Međutim, u predmetu Majdandžić i drugi protiv Hrvatske Europski sud
utvrdio je da je iznos od 15.600,00 kuna koji je dodijeljen od Ustavnog suda svakom podnositelju (41 podnositelj), iako niži od
onoga kojeg bi dodijelio Europski sud u sličnim okolnostima, ipak odgovarajući u smislu prakse Europskog suda.
67 Gregurinčić protiv Republike Hrvatske (2005.), Odluka o dopuštenosti zahtjeva od 1. rujna 2005.: “Sud podsjeća na svoje ranije
presude u kojima je utvrdio da dugo razdoblje, kao posljedica Zakona iz 1999., zbog kojeg su podnositelji zahtjeva bili spriječeni
da o njihovom zahtjevu građanske naravi bude odlučeno, predstavlja povredu članka 6. stavka 1. Konvencije ... Međutim, u svim
tim predmetima, mjerodavni domaći sudovi su prekinuli postupke podnositelja zahtjeva temeljem Zakona iz 1999.
Sud bilježi da nije sporno da je nadležni sud održao ročišta 2002. i 2003. (bez obzira na Zakon iz 1999.) te da taj postupak još uvijek
traje. Štoviše, prekid postupka više nije moguć od stupanja na snagu Zakona iz 2003., uzimajući u obzir da je njime neizravno
ukinut Zakon iz 1999. Stoga, podnositelj zahtjeva ne može tvrditi da je žrtva povrede Konvencije zbog prekida postupka do kojeg
nije došlo, niti može doći.”
68 U konkretnom slučaju, podnositelj zahtjeva je 1991. godine pred Trgovačkim sudom u Rijeci pokrenuo postupak radi isplate
515.099,20 USD. Nakon pravomoćnog odbijanja tužbenog zahtjeva, podnositelj je podnio reviziju Vrhovnom sudu koji je utvrdio
93
Ustavni sud je, odlukom broj: U-III-2282/2006 od 12. ožujka 2008., odbio ustavnu tužbu pod-
nositelja zahtjeva koja se odnosila na dopuštenost revizije.69
Europski sud utvrdio je da način na koji je Vrhovni sud tumačio mjerodavno pravo, odnosno
utvrdio vrijednost predmeta spora, predstavlja pretjerani formalizam te je istaknuo:
“38. Budući da je to tako, Sud smatra da se način na koji je Vrhovni sud izra-
čunao vrijednost predmeta spora u ovome predmetu može kvalificirati kao pretje-
rani formalizam. Ograničenje o kojemu je riječ stoga nije razmjerno legitimnom
cilju koji se teži ostvariti, te je povrijedilo samu bit prava društva podnositelja za-
htjeva na pristup sudu, kako je ono osigurano člankom 6., stavkom 1. Konvencije.”
Važno je naglasiti da je Europski sud u ovom predmetu uzeo u obzir i činjenicu da je Ustav-
ni sud u međuvremenu promijenio svoju praksu te je uvažavajući novo stajalište Ustavnog suda
zaključio:
“39. Ovo gledište potkrijepljeno je naknadnom sudskom praksom Ustavnog
suda (vidi stavke 16.-17. ove presude), koji je odlučio promijeniti svoju praksu tri
mjeseca nakon što je odbio ustavnu tužbu društva podnositelja zahtjeva dana 12.
ožujka 2008. godine protiv odluke Vrhovnog suda. Točnije, Ustavni sud je dana
18. lipnja 2008. godine u svojoj odluci br. U-III-2646/2007 utvrdio da je način na
koji je Vrhovni sud izračunao vrijednost predmeta spora u svrhu utvrđenja je li
nadležan ratione valoris za ispitivanje osnovanosti revizije u postupku koji je tra-
jao dugo vremena i u kojemu je tužitelj tražio isplatu razmjerno visokog iznosa
u stranoj valuti, bio protivan pravu na pošteno suđenje zajamčeno i Konvencijom
i hrvatskim Ustavom (vidi stavak 16. ove presude).
40. Stoga je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije.”
Odlukom broj: U-III-2646/2007 od 18. lipnja 2008., na koju se referirao Europski sud, Ustav-
ni sud promijenio je svoju praksu70 na način da je u istovjetnim okolnostima utvrdio da primje-
na načela nominalizma pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora u predmetima koji traju du-
lji niz godina uvijek dovodi do nejednakosti stranaka pred zakonom, jer nužno ide u korist jed-
noj od stranaka. Dakle, Ustavni sud odustao je od načela monetarnog nominalizma ocijenivši ga
neprimjenjivim u uvjetima inflacije i denominacije dinara smatrajući da zakonske posljedice mo-
da je vrijednost predmeta spora u trenutku podnošenja tužbe bila ispod vrijednosnog cenzusa propisanog Zakonom o parničnom
postupku (“Narodne novine” broj 53/91., 91/92. i 112/99) za podnošenje revizije. Naime, prilikom izračuna vrijednosti predmeta
spora Vrhovni sud je primjenom načela nominalizma utvrdio da vrijednost predmeta spora ne prelazi prag dopuštenosti za revi-
ziju od 500.000,00 HRK, te je reviziju odbacio.
69 Ustavni sud je u odluci broj: U-III-2282/2006 od 12. ožujka 2008. naveo: “6. (...) U konkretnom slučaju, Ustavni sud ocjenjuje da je
osporeno rješenje Vrhovnog suda donijeto u zakonito provedenom postupku, na temelju valjane primjene materijalnog prava.
Ustavni sud stoga utvrđuje da je postupak, koji je prethodio ustavnosudskom, vođen na način koji je podnositelju omogućio pravično
suđenje i nije rezultirao povredom ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.”
70 Ustavni sud je u odluci broj: U-III-2646/2007 od 18. lipnja 2008. (“Narodne novine” broj 104/08.) naveo: “5.5. ... Doduše, u
nekoliko svojih ranijih odluka u povodu ustavnih tužbi s istovjetnim ili sličnim sadržajem ... Ustavni sud je prihvatio praksu
Vrhovnog suda da... odredi vrijednost predmeta spora tako da ona drastično padne ispod vrijednosnog cenzusa za dopuštenost
revizije ... Međutim, preispitujući takvu praksu, Ustavni sud ocjenjuje da je načelo monetarnog nominalizma, ... neprimjenjivo
kao jamstvo pravičnosti u sudskim postupcima u uvjetima inflacije i denominacije dinara. Sudski se postupci, naime, moraju
provesti sukladno ustavnom načelu vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. (...)”.
94
raju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se
zakon na njih neposredno primjenjuje.71
Ustavni sud je iz utvrđenog stanja zaključio:
5.4. Kada se, dakle, Vrhovni sud u svojoj ocjeni podnositeljičine revizije poslu-
žio pogrešnim, formalističkim, tumačenjem postupovnog prava o mjerodavnom
vrijednosnom kriteriju dopuštenosti te revizije, uzevši da vrijednost 1 suvlasnič-
kog dijela obiteljske kuće u Zagrebu iznosi 0,12 kuna (!) povrijedio je njezino pra-
vo na pristup tom pravnom lijeku. Ne samo što je to pravo, uz ostala, sadržano u
odredbi članka 29. stavka 1. Ustava koja svakome jamči pravo na to da zakonom
ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o nje-
govim pravima i obvezama, nego je ono sadržano i u odredbi članka 6. stavka 1. Eu-
ropske konvencije o ljudskim pravima. Nju stalna praksa Europskog suda za ljud-
ska prava tumači tako da primjenjivana ograničenja ne smiju spriječiti niti umanji-
ti pristup pravnom lijeku koji pripada podnositelju na takav način ili do takve mje-
re da bi sama suština toga prava bila umanjena ili oslabljena ...”72
Ustavni sud je, dakle, pošao od toga da se sudski postupci moraju provesti sukladno ustav-
nom načelu vladavine prava kao jedne od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvat-
ske.73 Što znači da se provođenje sudskih postupaka ne smije izjednačavati samo sa zahtjevom
za zakonitošću postupanja tijela državne vlasti već mora uključiti i zahtjev da zakonske poslje-
dice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju. U
takva očekivanja nesumnjivo spada i očekivanje da će spor riješiti primjenom pravnih standar-
da važećih u vrijeme njegova pokretanja, čime se ujedno ostvaruje i načelo pravičnog postupka
iz članka 29. Ustava.
Na temelju navedenog vidljivo je da je uloga Ustavnog suda u odnosu na Konvenciju dvo-
struka, jer Ustavni sud je i najviša institucija u Republici Hrvatskoj koja u nacionalnim okviri-
ma provodi konvencijski nadzor, ali istodobno je i jedan od “nacionalnih sudova” nad kojim Eu-
ropski sud provodi konvencijski nadzor. Dakle, Ustavni sud je u odnosu na primjenu Konvenci-
je i nositelj nadzora nad njezinom primjenom od strane domaćih sudova i ostalih tijela, ali i nje-
zin neposredan primjenjivač. Stoga su, nakon ratifikacije Konvencije, a osobito u posljednjih de-
set godina, odluke Ustavnog suda bile najznačajnije sredstvo unošenja visokih standarda zašti-
te ljudskih prava, razvijenih u pedesetogodišnjoj praksi Europskog suda, u pravni poredak Re-
publike Hrvatske.
71 U konkretnom slučaju podnositeljica je, između ostalog, smatrala da je Vrhovni sud rješenjem kojim je zbog premale vrijedno-
sti predmeta spora odbacio njezinu reviziju, učinio propust da, sukladno članku 29. stavku 1. Ustava, pravično odluči o njezinom
pravu na podnošenje pravnog lijeka. Naime, Vrhovni sud je osporenim rješenjem odbacio reviziju podnositeljice pozivom na
odredbu članka 382. stavaka 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91., 91/92. i 112/99.) prema kojoj
revizija nije dopuštena u imovinskopravnim sporovima u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na tražbinu u novcu, predaju stvari
ili izvršenje kakve druge činidbe ako vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naveo ne prelazi iznos od 100.000,00 kn.
Kako je u provedenom parničnom postupku ustanovljeno da je vrijednost predmeta spora u času podnošenja revizije, a nakon
stupanja na snagu članka 4. i članka 10. stavka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (“Narodne
novine” broj 112/99.) iznosila svega 0,12 kuna, Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju revizija protiv takve pravo-
moćne presude nedopuštena. Taj je navod obrazložen monetarnim promjenama u Republici Hrvatskoj, posebice denominacije
hrvatske valute, uslijed kojih bi se nominalna vrijednost 1/2 suvlasničkog dijela zgrade u Zagrebu, u razdoblju između 1987. do
2007. godine iz 120.000 dinara promijenila u 0,12 kuna.
72 Usp. Kreuz protiv Poljske (2001.), § 54.; Poitrimol protiv Francuske (1993.), §§ 35. - 38.; Khalfaoui protiv Francuske (2000.), §§ 42. - 54.;
Garcia Manibardo protiv Španjolske (2000.), §§ 44. - 45.; Yagtzilar i drugi protiv Grčke (2002.), § 23.
73 V. bilješku 40.
95
5. Zaključak
Temeljni pravni instrument zaštite ljudskih prava Vijeća Europe i jedan od najznačajnijih me-
đunarodnih instrumenata za uspostavu vladavine prava, demokraciju i zaštitu ljudskih prava jest
Konvencija, čiji uspjeh u najvećoj mjeri proizlazi iz činjenice da je njome ustanovljen djelotvoran
institucionalni sustav nadzora nad njezinom primjenom, odnosno implementacijom konvencij-
skih prava na unutarnjem planu država ugovornica, te sustav prisilnog izvršenja obveza koje su
države ugovornice prihvatile njezinom ratifikacijom. Konvencijom, odnosno Protokolom broj 11,
uspostavljen je Europski sud, koji je isključivo odgovoran za interpretaciju Konvencije.
Konvencija je imala i još uvijek ima izuzetno velik utjecaj na pravne poretke članica Vijeća Eu-
rope, jer njena svrha nije primarno zaštita individualnog prava podnositelja zahtjeva, već stva-
ranje i primjena minimuma standarda ljudskih prava na pravnom prostoru država ugovornica.
Ratifikacijom Konvencije ujedno je prihvaćena jurisdikcija Europskog suda za odlučivanje
o zahtjevima protiv Republike Hrvatske zbog povrede prava zajamčenih Konvencijom. Time je
praksa Europskog suda postala izvorom prava koje je nužno potrebno poznavati u Republici Hr-
vatskoj. Naime, kao ratificirani i objavljeni međunarodni ugovor, Konvencija, zajedno s protoko-
lima, dio je unutarnjeg pravnog poretka te se u Republici Hrvatskoj neposredno primjenjuje, što
znači da stranke svoje zahtjeve pred domaćim sudovima mogu temeljiti neposredno na Konven-
ciji i pozivati se na odredbe Konvencije.
Pored navedenog, neposredna primjena Konvencije obvezuje sudove da domaće pravo tuma-
če u skladu sa standardima Konvencije te kada stranka ističe povredu Konvencije, tvrdnje stran-
ke ispitaju neposredno primjenjujući Konvenciju. To znači da se i podnositelji ustavne tužbe radi
zaštite svojih pojedinačnih prava i sloboda za koje smatraju da su im u postupcima koji su pret-
hodili ustavnosudskom postupku povrijeđena, mogu pozivati, ne samo na ustavne odredbe, već
i na konvencijske odredbe, odnosno, mogu se pozvati isključivo na povredu odredbi Konvencije.
Konvencija, u pojedinim slučajevima, ima i “nadustavnu” važnost, a Ustavni je sud u svojoj
praksi priznao Konvenciji “kvaziustavni” položaj.
Praksa Ustavnog suda i Europskog suda, prikazana u radu na nekoliko relevantnih primjera,
navodi na zaključak da su i Europski sud i Ustavni sud, svaki u okviru svoje nadležnosti, ali dje-
lujući i interaktivno, značajno pridonijeli jačanju demokracije, vladavine prava i zaštiti ljudskih
prava u Republici Hrvatskoj. Pri tome je Ustavni sud aktivno nastojao usvojiti europske standar-
de u zaštiti ljudskih prava, ali je isto tako mijenjao vlastitu praksu na temelju presuda Europskog
suda donesenih protiv Republike Hrvatske. Ustavni sud, naime, mijenja svoju praksu u slučajevi-
ma u kojima je Europski sud utvrdio da u Republici Hrvatskoj ne postoji učinkovito pravno sred-
stvo za zaštitu određenog ljudskog prava i sadržaj ljudskog prava zajamčenog Konvencijom, od-
nosno Ustavom, tumači na način na koji to čini Europski sud.
Međutim, jednako je važno uočiti i utjecaj odluka Ustavnog suda na stajališta Europskog
suda, jer gotovo svaku promjenu prakse Ustavnog suda prati promjena stajališta Europskog suda
o tome postoji li u Republici Hrvatskoj učinkovito pravno sredstvo za zaštitu određenog Konven-
cijom zajamčenog ljudskog prava.
Naravno, to ne znači da u Republici Hrvatskoj i nadalje nema povreda ljudskih prava zajam-
čenih Konvencijom i da je dovoljno mijenjati vlastitu praksu samo na temelju presuda Europ-
skog suda donesenih protiv Republike Hrvatske. Potrebno je neprekidno pratiti sve presude Eu-
ropskog suda, što se još uvijek nedovoljno čini, i neposredno primjenjivati novopostavljene stan-
darde kao međunarodnu ugovornu obvezu koju je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka pri-
96
hvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima

koji se tiču tumačenja i primjene Konvencije.
Literatura
1. Arai-Takahashi, Y.: The Margin of Appreciation Doctrine and the Principle of Proportionality in the
ECHR, Antwerp, Intersentia 2002.
2. Batistić Kos, V.: Pozitivne obveze prema Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih
sloboda, Pravna biblioteka: Europsko pravo 8, Narodne novine, Zagreb, 2012.
3. Belajec, V.: Ustavne osnove za podnošenje ustavne tužbe, Ustavni sud u zaštiti ljudskih prava (ur.
Jadranko Crnić i Nikola Filipović), Organizator, Zagreb, 2000., str. 97. - 113.
4. Blackburn, R.: Introductory: International and Comparative Aspects of the ECHR and its Member
States, Fundamental Rights in Europe, The ECHR and its Member States, 1950-2000, ed. Robert
Blackburn & Jörg Polakiewicz, Oxford University Press, Oxford, 2001., str. 3. - 29.
5. Brems, E.: Human Rights: University and Diversity, Hague, Kluwer Law International, 2001., str.
357. – 380.
6. Cali, B.: Balancing Human Rights, Methodological Problems with Weights, Scale and Proportionali-
ty, Human Rights Quarterly, sv. 29., 2007., str. 251. – 270.
7. Christoffersen, J.: Fair Balance: Proportionality, Subsidiarity and Primarity in the European Con-
vention on Human Rights, International Studies in Human Rights, Vol. 99, The Hague: Martinus Ni-
jhoff Publishers, 2009.
8. Costa, J. - P.: The Evolution and Current Challenges of the European Court of Human Rights, Regent
Journal of Law & Public Policy, 2009., Vol. 1, No 1. str.17. - 36.
9. Crnić, J., Filipović, N.(ur.): Ustavni sud u zaštiti ljudskih prava: interpretativna uloga Ustavnog
suda, Biblioteka Pravo 24, Zagreb, Hrvatski pravni centar, Organizator, Hrvatski institut za ljud-
ska prava Novi Vinodolski, Hans Seidel Stiftung, Deutsche Stiftung für internationale rechtlic-
he Zusammenarbeit e.V., 2000.
10. De Salvia, M.: Execution of the Judgements of the European Court of Human Rights: Legal Natu-
re of the Obligations of the States and European Supervision of National Legislative Choices: The Sta-
tus of International Treaties on Human Rights, Venice Commission, Collection Science and tech-
nique of democracy, No. 42., Strasbourg: Council of Europe Publishing, September 2006.
11. Dika, M.: Marginalije uz institut ustavne tužbe, Zbornik Ljubljansko-zagrebškega kolokvija,
Ljubljana, 1993.
12. Gomien, D.: Europska konvencija o ljudskim pravima, priručnik, hrvatsko izdanje, Zadar: Nakla-
da d.o.o. - Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2007. (naslov izvornika: Short Guide to the Europe-
an Convention of Human Rights, 3rd Edition).
13. Greer, S.: The European Convention on Human Rights. Achievements, Problems and Prospects,
Cambridge Studies in European Law and Policy, Cambridge University Press, Cambridge, 2006.
14. Grdinić, E.: Pravo na pošteno suđenje u postupcima građanskopravne prirode zajamčeno čl. 6. st. 1.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Hrvatska pravna revija, 2005., vol.
5, br. 9, str. 7. - 16.
15. Grdinić, E.: Opće jamstvo poštenog suđenja u kaznenim postupcima i presumpcija nedužnosti pre-
ma članku 6. stavcima 1. i 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Hrvatska pravna
revija, 2006., vol. 6, br. 1, str. 7. - 17.
97
16. Häberle, P.: Role and Impact of Constitutional Courts in a Comparative Perspective, The Future
of the European Judical System in a Comparative Perspective, Nomos, Baden-Baden, 2006., str.
65. - 76.
17. Harris, D. J., O’Boyle, M., Warbrick, C.: Law of the European Convention on Human Rights, 2nd
Ed., OUP, 2009.
18. Jacobs, F.G.,White, R.C.A.: The European Convention on Human Rights, Clare Ovey, Robin
White (eds.), 4 edn, Oxford University Press, Oxford, 2006.
19. Krapac, D.: Kazneno procesno pravo, Prva knjiga: Institucije, IV. izdanje, Narodne novine d.d.,
Zagreb, 2010., str. 137. - 170.
20. Krapac, D.: Pretpostavke za pokretanje i vođenje ustavnosudskog postupka zaštite individualnih
ustavnih prava i sloboda: Pravni okviri i stvarne granice („procesnost“) hrvatskog modela ustavne tuž-
be, Hrvatsko ustavno sudovanje de lege lata i de lege ferenda (ur. Jakša Barbić), HAZU, Zagreb,
2009., str. 169. - 207.
21. Letsas, G.: Two Concepts of the Margin of Appreciation, Oxford Jurnal of Legal Studios, sv. 26.,
2006., str. 705. – 732.
22. Mahoney, P.: Right to a Fair Trial in Criminal Matters under Article 6 E.C.H.R, Judicial Studies In-
stitute Journal, Judicial Studies Institute Dublin, 2004., Vol. 4, No. 2, str. 107.-129.
23. Maričić, D.: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s napomenama i sudskom
praksom, Novi informator, Zagreb, 2012.
24. Mowbray, A. W.: The Development of Positive Obligations under The European Convention on Hu-
man Rights by the European Court of Human Rights, Oxford, Hart Publishing, 2004.
25. Omejec, J.: Application of the Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental
Freedoms by the Constitutional Courts, referat za seminar “Constitutional and international pro-
tection of human rights” Venecijanske komisije (Lima, Peru 19. - 20. travnja 2010.)
26. Omejec, J.: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u praksi Europskog suda za
ljudska prava, Strasbourški acquis, Novi informator, Zagreb, 2013.
27. Omejec, J.: Primjena Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u radu domaćih su-
dova, Aktualna pitanja kaznenog zakonodavstva, Zagreb, Inženjerski biro, 2007., str. 125. - 145.
28. Omejec, J.: Vijeće Europe i europska unija, institucionalni i pravni okviri, Novi informator, Za-
greb, 2008.
29. Omejec, J.: Značenje konvencije za ustavni poredak Republike Hrvatske, predavanje na konferen-
ciji Usklađenost hrvatskog zakonodavstva sa standardima Europske konvencije za zaštitu ljud-
skih prava i temeljnih sloboda, Zagreb, 19. travnja 2011.
30. Overy, C., White, R.C.A.: Context, Background and Institutions, The European Convention on
Human Rights, Oxford University Press, Oxford, 2006., str. 1 - 17.
31. Potočnjak, Ž., Stresec, M.: Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske u za-
štiti ljudskih prava, Hrvatsko ustavno sudovanje – de lege lata i de lege ferenda, Hrvatska akade-
mija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2009., str. 209. - 246.
32. Potočnjak, Ž.: Pravo na sud, pristup sudu i suđenje u razumnom roku u slučaju intervencije zako-
nodavca u sudske postupke u tijeku, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004.,
25, br. 2, str. 823. - 853.
33. Radačić, I.: Interpretativna načela Europskog suda za ljudska prava, Usklađenost hrvatskog za-
konodavstva i prakse sa standardima Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava, Centar za
mirovne studije, Zagreb, 2011., str. 32. - 44.
98
34. Rodin, S.: Ustavnopravni aspekti primjene Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temelj-
nih sloboda, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1998., Vol. 48, No. 1 - 2, str. 85. - 116.
35. Rozakis, C.: The Right to a Fair Trial in Civil Cases, Judicial Studies Institute Journal, Judicial Stu-
dies Institute Dublin, 2004., Vol. 4, No. 2, str. 96. - 106.
36. Sokol, S.: Odnos Ustavnog suda i tijela sudbene vlasti, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu,
2001., br. 1, str. 5. - 21.
37. Starmer, K.: Positive Obligations under the Convention u Starmer, K., Cooper, J.: Understanding
Human Rights Principles, Hart Publishing, Oxford, 2001., str. 139. – 161.
38. Šarin, D.: Nastanak hrvatskoga Ustava, Narodne novine, Zagreb, 1997.
39. Uzelac, A.: Pravo na pravično suđenje u građanskim predmetima: Nova praksa Europskoga suda za
ljudska prava i njen utjecaj na hrvatsko pravo i praksu, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, Za-
greb, 2010., Vol. 60, No. 1, str. 101. - 148.
40. van Dijk, P. I., van Hoof, G. J. H.: The margin of appreciation, Theory and Practice of the Euro-
pean Convention on Human Rights, Haag, Kluwer Law International, 1998., str. 82. – 97.
41. Zupančić, B. M.: On the Interpretation of Legal Precedents and of the Judgements of the European
Court of Human Rights, The Owl of Minerva, Essays on Human Rights, Eleven International Pub-
lishing, Utrecht, 2008., str. 351. – 392.
Propisi
1. Ustav Republike Hrvatske (“Narodne novine” broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.)
2. Ustavni zakon o Ustavnom sudu (“Narodne novine” broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst)
3. Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili
manjina u Republici Hrvatskoj (“Narodne novine” broj 65/91., 27/92. i 34/92.)
4. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (“Narodne novine - Međunarodni
ugovori” broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.)
5. Opća deklaracija o ljudskim pravima (Odluka o objavi Opće deklaracije o ljudskim pravima,
“Narodne novine - Međunarodni ugovori” broj 12/09.)
6. Zakon o izvlaštenju (“Narodne novine” broj 91/94. i 35/94.)
7. Zakon o javnom okupljanju (“Narodne novine” broj 22/92.)
8. Zakon o obveznim odnosima (“Službeni list SFRJ” broj 29/78., 39/85. i 57/89.) preuzet Zako-
nom o preuzimanju Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91. i 3/94.)
9. Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 7/96.)
10. Zakon o dopunama Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 112/99.)
11. Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (“Na-
rodne novine” broj 117/03.)
12. Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oru-
žanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (“Narodne novine” broj 117/03.)
13. Zakon o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91., 91/92.)
14. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj
112/99.)
15. Odluke i presude Europskog suda za ljudska prava navedene u radu
16. Odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske navedene u radu
99
Duška Šarin, PhD, judge, Constitutional Court of the Republic of Croatia
The Convention for the Protection of Human Rights

and Fundamental Freedoms through the Relationship
between the European Court of Human Rights and the
Constitutional Court of the Republic of Croatia by the
Example of the Protection of Human Right to Access to
a Court
Summary
The paper deals with significance of the Convention for the Protection of Human Rights
and Fundamental Freedoms and its impact through interpretative principles of the European
Court of Human Rights on legal systems of the Council of Europe member states. The paper
deals in particular with position of the Convention for the Protection of Human Rights and
Fundamental Freedoms in Croatian legislation and the role of the Consitutional Court of the
Republic of Croatia in its implementation as well as with applicable case law of the European
Court of Human Rights and the Constitutional Court of the Republic of Croatia related to a
dynamic relationship between these courts in the implementation of the rights guaranteed by
the Convention.
Key words: implementation of conventional rights, the Convention for the Protection of Human
Rights and Fundamental Freedoms, the European Court of Human Rights, the
Constitutional Court of the Republic of Croatia
100
Dr. Duška Šarin

Richterin des Verfassungsgerichtes der Republik Kroatien
KONVENTION ZUM SCHUTZ DER MENSCHENRECHTE UND

GRUNDFREIHEITEN DURCH VERHÄLTNIS EUROPÄISCHEN
GERICHTSHOFS FÜR MENSCHENRECHTE UND DES
VERFASSUNGSGERICHTS DER REPUBLIK KROATIEN AUF DEM
BEISPIEL DES RECHTES AUF GERICHTLICHEN SCHUTZ
Zusammenfassung
In dieser Arbeit versucht die Autorin, auf die Bedeutung der Konvention zum Schutz der
Menschenrechte und Grundfreieheiten, sowie auf deren Einfluss auf die Rechtsordnungen der
Mitgliedstaaten durch Auslegungsgrundsätze des Europäischen Gerichtshofs für Menschenrechte
hinzuweisen. Die Arbeit befasst sich insbesondere mit der Lage der Konvention zum Schutz der
Menschenrechte und Grundfreieheiten in der Rechtsordnung der Republik Kroatien und der
Rolle des Verfassungsgerichtes der Republik Kroatien in der Anwendungspraxis der Konvention,
und präsentiert die maßgebende Anwendungspraxis Europäischen Gerichtshofs für
Menschenrechte und des Verfassungsgerichtes der Republik Kroatien, die sich auf dynamisches
Verhältnis zwischen diesen Gerichten in der Anwendung der Konventionsrechte bezieht.
Schlagwörter:
Anwendung der Konventionsrechte, die Konvention zum Schutz der
Menschenrechte und Grundfreieheiten, Europäischer Gerichtshof für
Menschenrechte, das Verfassungsgericht der Republik Kroatien

Sarin

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Sarin

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Duška Šarin: KONVENCIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODA KROZ ODNOS EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA I USTAVNOG

KONVENCIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA

1. Uvodno: o Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i

2. Općenito o utjecaju Konvencije za zaštitu ljudskih

Međutim, može se reći da Konvencija, u pojedinim slučajevima, ima i “nadustavnu važnost”.

2.1. Interpretativna načela Europskog suda za ljudska prava

Zahvaljujući interpretativnim ovlastima Europskog suda, konvencijsko pravo danas se bavi

3. Položaj Konvencije za zaštitu ljudskih prava i

Konvencija je dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske od 5. studenoga 1997.,

(članci 1. i 2.). (...)”.

Nesuglasnost osporene odredbe s navedenim odredbama međunarodnog pra-

4. Odnos između Europskog suda za ljudska prava

4.1. Osvrt na neke povrede konvencijskih prava na početku

U relativno kratkom vremenu važenja Konvencije u Republici Hrvatskoj presudama Europ-

4.2. Promjena prakse Ustavnog suda Republike Hrvatske i

40. Stoga je došlo do povrede članka 6., stavka 1. Konvencije.”

hvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima

Duška Šarin, PhD, judge, Constitutional Court of the Republic of Croatia

The Convention for the Protection of Human Rights

Dr. Duška Šarin

KONVENTION ZUM SCHUTZ DER MENSCHENRECHTE UND

You might also like