Prof.dr.

Aleksandar Knežević
Doc.dr. Azrudin Husika

KVALITET ZRAKA

1. RAZVOJ PROBLEMATIKE ZAGAĐIVANJA ZRAKA

Problematika zagađivanja zraka postoji koliko i industrijalizacija. Istorijski gledano

ona ima tri karakteristične faze:
- lokalno zagađivanje produktima nepotpunog sagorijevanja, karakteristično za
period 1870. – 1970.,
- regionalno (razmjera kontinenata) zagađivanje kiselim gasovima,
karakteristično za period 1950. – 2000., te
- globalno (svjetsko) zagađivanje stakleničkim gasovima, kao i gasovima koji
stanjuju ozonski sloj, posebno karakteristično za period nakon 1990.-e
godine.

Korištenje uglja, a zatim i drugih foslinih goriva osnov je industrijske (bolje reči:
energetske) revolucije, ali i osnovni uzorok zagađivanja zraka, pa i okoline, uopšte.
Problematika zagađivanja zraka prvo se pojavljuje na lokalnom nivou – u pojedinim
gradovima sa intenzivnim korištenjem uglja. Pored korisne energije, proizvodi
energetske konverzije uglja bili su najkarakterističniji produkti nepotpunog sagorijevanja:
ugljen monoksid, čađ, čvrste čestice (leteći pepeo), te sumpordioksid. Prisustvo čađi u
atmosferi gradova pogodovalo je stvaranju magle, a magla je ometala zagrijavanje tla i
stvaranje usponskog strujanja zraka, čime bi se prizemni slojevi atmosfere grada
ventilirali, te dolazi do stvaranja smoga (engl. smoke(dim) + fog(magla)). Ukoliko se
stabilna atmosfera zadržavala
produkti stakle nički gasovi duže od tri dana uzastopno,
nepotpunog kiseli gasovi, CO 2, CH 4, SF 6...
teški metali, radilo se o pojavama epizoda
sagorijevanja
VOC, POP pojačane zagađenosti zraka
CO, čađ, CH (poznato London 1950. – 55.,
klima, Sarajevo 1965. – 70.). Tada
šume, tlo šume, tlo,
se u mnogim sredinama
zdravlje zdravlje
poduzimaju mjere za
smanjenje zagađivanja, u
prvom redu kroz poboljšanje
međunarodna saradnja
efikasnosti sagorijevanja
(od 1979. pravno obavez.)
(ovim se ne samo smanjuje
lokalno regionalno globalno zagađivanje zraka, nego se
smanjuje i potrošnja goriva),
1950 1980 2010 kroz uvođenje reonskog i
Slika 1. Tri generacije problematike zagađivanja zraka daljinskog grijanja, uvođenje u
potrebu goriva sa nižim
sadržajem sumpora. Ove mjere se realizuju i u Sarajevu (u periodu 1968. – 1978.
poboljšanje efikasnosti sagorijevanja i zamjena uglja sa visokim sadržajem sumpora
ugljem sa manjim sadržajem sumpora, a od 1978. uvodi se u upotrebu zemni gas, koji
ne sadrži sumpor, a može sagorijevati gotovo bez prisustva čađi).
1
 Dok se emisija čađi i ugljenmonoksida mogla jednostavno otkloniti (i to uz
troškove koji su se amortizovali za nekoliko dana ili nekoliko mjeseci), emisija
sumpordioksida, koja je rasla porastom potrošnje energije, nije se mogla jednostavno
(sa prihvatljivim troškovima) otkloniti. Problem se rješavao primjenom prirodnih
mehanizama samočišćenja atmosfere, koji se pojačavaju izborom povoljne lokacije
postrojenja i izgradnjom (dovoljno) visokog dimnjaka. Tako se postiže lokalno
razblažavanje dimnih gasova (značajno zbog sumpordioksida), a u širim razmjerama
vrši spiranje SO2 na tlo (suha depozicija ili u obliku kiselih kiša). Poznato pravilo poteklo
iz Velike Britanije bilo je: Rješenje zagađivanja je razrjeđenje (Solution of pollution is
dilution). Međutim, poluživot sumpordioksida je oko sedam dana i za to vrijeme
vazdušne mase koje sadrže značajne količine SO 2 mogu da pređu hiljade kilometara.
Emisija SO2 raste, tako da je 1980. godine svjetska emisija ovog polutanta iznosila
120,000.000 tona godišnje, upravo kolika je bila je i njegova prirodna emisija. Međutim,
dok je prirodna emisija SO 2 raspoređena po cijeloj planeti, emisija porijeklom od
čovjekove aktivnosti bila je kocentrisana na Evropu i Sjevernu Ameriku, te nešto manje
Aziju (Kina). Uz sumpordioksid, pojavljuje se, i djeluje zajedno s njim još jedan gas koji
sa kišom daje kiselinu - azotni oksidi. Mjerom visokih dimnjaka pojedine zemlje su
rješavale svoje probleme, da bi kiselim kišama (vrlo često sa pH vrijednosti koja
odgovara kiselosti sirćeta), zagađivale druge zemlje, uništavajući im šume, smanjujući
prinos od poljoprivrede i pojačavajući koroziju izgrađenog (metali), odnosno razjedanje
građevina, posebno istorijskih (sazidane od krečnjaka). Posebno je bilo značajno
zagađivanje Skandinavije iz Velike Britanije, te večeg dijela Evope iz DDR, ČSSR i
Poljske, socijalističkih zemalja sa vrlo ekstenzivnom energetikom. Predhodna
Jugoslavija je do 1990.godine bila neto uvoznik, da bi te godine postala neto izvoznik
sumpornih spojeva. Zahvaljujući međunarodnoj saradnji i, saglasno tome, poduzetim
akcijama, svetska emisija SO2 od 1980. godine opada.

Glavni produkt sagorijevanja foslinih goriva je ugljendioksid. Njegova emisija je

srazmjerna količini energije koja se želi dobiti sagorijevanjem karbona. Sadržaj
ugljendioksida u atmosferi iznosi oko 0,03%, a čak gotovo 100 puta veća koncentracija
ne bi bila štetna za čovjeka i životinje, a biljke bi upravo uživale u takvoj ponudi njihovog
glavnog prehrambenog artikla. Stoga se CO 2 ne smatra zagađujućom materijom.
Međutim, ovaj gas, kao i ostali tro- i višeatomni gasovi izazivaju klimatske promjene.
Problem koji se nagovještavao u devetoj, več je očigledno doživljen u posljednjoj
deceniji prošlog vijeka. Tro- i višeatomni gasovi vraćaju na zemljinu površinu dio
infracrvenog zračenja, sunčevu energiju koju zemlja vraća u svemir. Prosječna
temperatura na planeti Zemlja je 15 oC, a da u atmosferi nema CO2 ona bi bila –18oC, tj.
čak za 33oC niža. Porast CO2 u atmosferi koji se opaža u drugoj polovini prošlog vijeka,
sa ubrzanijim porastom krajem tog vijeka, dovodi do povećanja prosječne temperature
na Zemlji, mijenjajući klimu (na nekim dijelovima Planete, prosječna temperatura opada,
na nekim raste, mijenja se režim padavina …). Do klimatskih promjena dolazi i zbog
promjene namjene prostora (smanjuju se površine pod šumama – rezervoarom ugljika,
mijenja se boja tla). Problem je globalan, jer je ciklus CO 2 u atmosferi oko 10 godina.
Ova pojava prijeti da izazove značajne posljedice prvo po ekosisteme, a time i na
privrede pojedinih država. Ljudska civilizacija dolazi pred njen, do sada najveći,
okolinski problem, za koga još nema potpunog rješenja ni na papiru (sl.1).

Zrak je komponenta geobiosfere neophodna za gotovo sve procese koji se u njoj

odvijaju, a prvenstveno za postojanje i razvoj živog svijeta. Danas je čovjekova tehnička
aktivnost nezamisliva bez korištenja zraka, bilo da se radi o dobijanju energije
sagorijevanjem, bilo u mnogobrojnim procesima industrijske proizvodnje. Kod

2
sagorijevanja atmosferski zrak se koristi kao oksidaciono sredstvo, i pri tome, s obzirom
na dati kvalitet fosilnih goriva i tip ložišta nastaju mnogobrojni produkti sagorijevanja koji
se emituju u atmosferu. Kod tehnoloških postupaka zrak se koristi kao radni fluid, a
zatim djelimično očišćen vraća u atmosferu. Dio sirovina, poluproizvoda ili proizvoda
nekontrolisano napušta proces i odlazi u atmosferu.

Fizičke i hemijske karakteristike zraka su uslovljene nivoima na kojima dolazi do

ravnoteže među procesima koji se odvijaju u atmosferi. Tako npr. temperatura vazduha
je uslovljena ravnotežom između primanja i odavanja toplote. Atmosfera je u
mogućnosti da primi i preradi i zagađujuće materije antropogenog porijekla. Međutim,
ukoliko se na pojedinim dijelovima Zemlje emituju zagađujuće materije u tolikim
količinama da ravnotežni nivo zagađivanja i kondicioniranja dostigne takvu visinu
koncentracija zagađujućih materija koje su štetne za čovječji organizam i ukoliko se
emituju materije za koje u prirodi ne postoji mehanizam razgradnje dolazi do pojave
zagađivanja.

Zagađivanje zraka je proces ispuštanja u atmosferu štetnih, opasnih, toksičnih i

radioaktivnih gasova ili čestica, uglavnom kao posljedica čovjekovih aktivnosti. Kada se
u stručnoj i naučnoj literaturi koristi termin zagađivanje zraka tada se obično misli na
zagađivanje koje nastaje kao posljedica ljudskih aktivnosti. Osnovni izvori zagađivanja
zraka su:
 spaljivanje fosilnih goriva i njihovih derivata za potrebe vršenja rada i grijanja,
 tehnološki procesi,
 sagorijevanje goriva u motorima sa unutrašnjim sagorijevanjem i
 spaljivanje otpada.

2. NIVOI PROBLEMATIKE ZAGAĐIVANJA ZRAKA

Kod razmatranja strategije očuvanja čistoće zraka važno je problematiku podijeliti

u više različitih nivoa. U rijetkoj literaturi gdje se ovako nešto zagovara naznačuje se da
je moguće izvršiti podjelu na tri do šest nivoa. Svaki od nivoa je definisan prostornim i
vremenskim razmjerama, karakterističnim veličinama emisije i zagađenosti zraka,
manifestacijama i djelovanjem zagađenog zraka, te odgovarajućim mjerama (tehničkim i
drugim) zaštite zraka od zagađivanja. Podjela na nivoe omogućava lakše sagledavanje
problematike i razradu strategije očuvanja čistoće zraka. Smatra se da mnogi
nesporazumi nastaju među stručnjacima zbog posmatranja iste problematike sa
različitih nivoa.

U tabeli 1. su definisane vremenske i prostorne razmjere pojedinih nivoa kao i

karakteristične veličine emisija osnovnih zagađujućih materija. Svaki nivo je
okarakterisan sa dva reda veličina većom emisijom od prethodnog nivoa. Date su i
karakteristične koncentracije istih polutanata po nivoima. Kao što se vidi one opadaju
što je viši nivo razmatranja.

Izvori emisija se razlikuju po nivoima; na lokalnom i regionalnom nivou to su

grijanje stanova, ustanova i industrija i saobraćaj, dok su na nacionalnom i globalnom
nivou emisije iz snažnih izvora (velika industrijska postrojenja i termoelektrane), kao i
emisija iz površinskih izvora (gradovi), odnosno emisija pojedinih država i kontinenata.
Emisija zagađujućih materija od saobraćaja je od značaja samo na lokalnom nivou.

3
 Zavisno od nivoa različiti su i pojavni oblici zagađivanja zraka - od neposrednih na
lokalnom nivou do posrednih (preko vode, tla i hrane) na globalnom nivou. Srazmjerno
tome, različiti su mogući štetni efekti po pojedinim nivoima.

U tabeli 1. su prikazani i odgovarajući nivoi regulisanja i mjere za očuvanje čistoće

zraka - mjere razvojne politike, prostornog i urbanističkog planiranja, kao i tehničke
mjere za očuvanje čistoće zraka. Iz ovog posljednjeg bloka se vidi sva kompleksnost
ove problematike, tj. vidi se da ova problematika sve dublje zadire u strategiju
društvenog i privrednog razvoja zemlje što se ide na viši nivo. Tehničke mjere za zaštitu
zraka raznovrsne su na nižim nivoima, a na višim se ogledaju samo u ograničavanju
emisije u okviru asimilacionih sposobnosti atmosfere, odnosno cijele planete.
Posmatrajući na višim nivoima, problematika očuvanja čistoće zraka i politika razvoja
tijesno se povezuju, što i jeste jedini ispravni put usaglašavanja konflikta između razvoja
i čistoće zraka.

Tabela 1. Nivoi problematike očuvanja čistoće zraka

NIVO PROBLEMATIKE
veličina lokalni regionalni nacionalni globalni
RAZMJERE
 horizontalne do 1 10 100 1000
(km) do 0,1 1 10 100
sati do dani dani - mjeseci godine decenije
 vertikalne
(km)
 vremenske
ZNAČAJNE
EMISIJE (t/god)
 sumpor dioksid 104-106 106-108
do 102 102-104 104-106 106-108
 čvrste čestice
do 102 102-104 104-106 106-108
 azotni oksidi
do 102 102-104 105-106 106-108
 ugljen do 102 102-105
monoksid 105-108 108-1010
- -
 ugljen dioksid
ZNAČAJNE
KONCENTRACIJE
(mg/m3)
 sumpor dioksid 0,1 - 1 0,1 - 1 0,01-0,1 0,001-0,01
 čvrste čestice 0,1 - 1 0,1 - 1 0,01-0,1 0,001-0,01
 azotni oksidi 0,1 - 1 0,1 - 1 0,01 0,001-0,01
 ugljen 10-100 1-10 0,1-1 0,1
monoksid - - - 630
 ugljen dioksid

emisija iz industrija,
grijanje ustanova,
toplana i
ustanova i emisija pojedinih
ZNAČAJNI IZVORI termoelektrana;
industrije; država ili
EMISIJE emisija iz
kontinenata
površinskih izvora -
saobraćaj
gradova
maksimalne maksimalne
prizemne prizemne depozicija emitovanih materija - odlazak
MANIFESTACIJE
koncentracije iz koncentracije iz u vodu i tlo; učešće u lancu ishrane
niskih izvora visokih izvora
klimatske
djelovanje na
promjene, druge
zdravlje; korozija djelovanje na biljke i
dugotrajne
MOGUĆI ŠTETNI materijala; uticaj na vremenska životinje;
posljedice u
EFEKTI promjene stanja djelovanje na
pojedinim
percepcije, slike, čovjeka kroz hranu
područjima
zvuka i ukusa
planete
NIVOI
REGULISANJA
MJERE RAZVOJNE mikrolokacija; usmjeravanje kvalitet proizvoda; -
POLITIKE zaštitna odstojanja goriva, sistemi uvoz tehnologija;

4
 politika
PROSTORNOG I oko saobraćajnica i međunarodne
grijanja, gustina
URBANISTIČKOG industrijskih podjele rada
emisije područja
PLANIRANJA postrojenja prostorni raspored
izvora emisije
TEHNIČKE MJERE
ZA OČUVANJE
ČISTOĆE ZRAKA
 sumpor dioksid izbor vrste goriva parametri dimnjaka ograničenje emisije ograničenje
ograničenje emisije emisije
iz visokih izvora
 čvrste čestice ograničenje emisije ograničenje ograničenje emisije
iz niskih izvora zagađenosti teškim ograničenje
metalima emisije
 azotni oksidi ograničenje emisije ograničenje emisije ograničenje emisije
iz motornih vozila iz industrije i
termoelektrana ograničenje
 ugljen ograničenje emisije ograničenje emisije - emisije
monoksid iz motornih vozila iz malih ložišta i
industrije
- - uspostavljanje -
 ugljen dioksid ravnoteže između
produkcije CO2 i O2
uspostavljanje
ravnoteže između
produkcije CO2 i
O2

U ovom radu prihvata se korisnost identifikacije četiri različita nivoa problematike

čistoće zraka - lokalni, regionalni, državni i globalni.

1. Lokalni nivo
Zagađenost zraka potiče od produkata nepotpunog sagorijevanja iz malih ložišta i
pogona. Postoji veći broj manjih izvora. Štetni efekti su izraženi samo na području
emisije ili neposredno uz to područje.

2. Nacionalni nivo
Visoka nacionalna emisija kiselih gasova SO 2 i NOx iz velikih izvora kao što su
termoelektrane, rafinerije, željezare itd. djeluje na šire područje države, cijelu državu
ili pak ima i prekogranični efekat. Na ovom nivou se ne zagađuje samo zrak nego i
tlo i voda. Ovaj nivo posmatranja je u ovom radu podijeljen na dva podnivoa koji se
odnose na dijelove države i cijelu državu

3. Globalni nivo
Promjene kvaliteta zraka su posljedica pomjeranja ravnotežnog stanja između
procesa emitovanja zagađujućih materija i procesa samočišćenja atmosfere. Ovaj
nivo se takođe može podijeliti na podnivoa koji se odnose na kontinente i cijelu
planetu.

3. TROPOSFERSKO ZAGAĐIVANJE ZRAKA

Troposfersko zagađivanje zraka se odnosi na prva dva nivoa zagađivanja zraka.

Za zagađujuće materije kao i za ostale materije u prirodi, karakteristično je ciklično
kretanje. To kretanje je okarakterisano stalnim emitovanjem materija sa litosfere i iz
hidrosfere u atmosferu i isto tako njihovim neprekidnim vraćanjem iz atmosfere na tlo i
hidrosferu. Uzroci ove izmjene materija su prirodni i antropogeni.

5
Prirodno kruženje materija u zraku se odlikuje:
 emitovanjem materija od strane živih bića (disanje), te truljenje,
 emitovanjem materija iz drugih prirodnih procesa (vulkanske erupcije, eolske erozije,
šumski požari itd.),
 kondicioniranjem od strane biljaka (asimilacija) i
 kondicioniranjem kroz druge procese (hemijska transformacija polutanata i njihovo
uklanjanje iz atmosfere).

Slika 2. Prikaz lanca zagađivanja, rasprostiranja i djelovanja

zagađujućih materija u atmosferi

Antropogeni tok materija ima dvije osnovne komponente (sl.2):

1. zagađivanje kroz transformaciju energije sagorijevanjem fosilnih goriva,
2. emitovanje gasova koji su učestvovali u tehnološkim procesima i
3. čišćenje otpadnih gasova.

Brzina prirodnog kondicioniranja zraka je srazmjerna koncentraciji date

"zagađujuće" materije i drugim uslovima pri kojim se ovaj proces odvija. Ovi uslovi su
dužina trajanja rasprostiranja, meteorološki uslovi (brzina vjetra i turbulencija atmosfere,
količina solarne radijacije) kao i koncentracija drugih primjesa u atmosferi. Stoga su
procesi unošenja materija u atmosferu i kondicioniranje zraka uvijek u dinamičkoj
ravnoteži, a ravnotežni nivo se uspostavlja na određenoj visini koncentracije date
materije u zraku, pri čemu je ovaj nivo utoliko viši što je emisija veća i uslovi
kondicioniranja slabiji. Određivanje željene visine koncentracije zagađujućih materija u
datom području, a to znači i regulisanje zagađivanja (prirodnog i tehničkog), kao i
određivanja željene količine zagađujućih materija koje će depozicijom ući u tlo i litosferu
naziva se Upravljanje kvalitetom zraka. U cilju lakšeg izučavanja problematike razlikuju
se sljedeće faze problematike upravljanja kvalitetom zraka:
 proizvodnja i emitovanje zagađujućih materija,
 rasprostiranje zagađujućih materija (transmisija),

6
 kondicioniranje atmosfere - uklanjanje zagađujućih materija (depozicija) i njihov
odlazak u tlo i hidrosferu i
 pojava zagađenog zraka u datom području i unos zagađujućih materija u receptore
(imisija)

3.1. Emisija zagađujućih materija

Emisija je izbacivanje iz izvora u atmosferu materija koje u određenim

koncentracijama mogu biti štetne za ljude, biljke i životinje, te dobra stvorena prirodnim
putem i radom čovjeka. Ove materije se, stoga, nazivaju zagađujuće materije. Emisije
se mogu podijeliti na dvije grupe:

1. Prirodne emisije

1.1. Vulkanske erupcije

1.2. Šumski požari
1.3. Eolska erozija
1.4. Truljenje i slični procesi
1.5. Disanje životinja i fotosinteza

2. Emisije antropogenog porijekla

2.1. Emisije zbog transformacije energije

2.2. Emisije usljed tehnoloških procesa

Emisija antropogenog porijekla je posljedica procesa kojim se nastoji unaprijediti

čovjekova životna sredina. Zagađujuće materije koje se emituju mogu biti čvrste, tečne
ili gasovite. Ima ih više hiljada, ali se prate samo one najznačajnije. odnosno
reprezentativne. U smislu ovog rada najznačajnije zagađujuće materije su čvrste
čestice, sumpor dioksid (SO2), azotni oksidi (NOx), ugljen monoksid (CO), ugljen dioksid
(CO2).

Sumporni oksidi nastaju oksidacijom sumpora iz goriva pri njegovom

sagorijevanju. Manji dio sumpora se vezuje za pepeo i šljaku a veći dio odlazi u
atmosferu u obliku SO2.

Čvrste čestice su leteći koks (nesagorjeli ugalj) i leteći pepeo koji bivaju dimnim
gasovima izneseni iz ložišta. Kada se govori o čvrstim česticama valja imati na umu da
su one obično formirane tako da na svojoj površini imaju slojeve metala – olova, cinka,
vanadija, selena – koji su veoma opasni.

Ćađ, nesagorjeli ugljovodonici i ugljen monoksid su produkti nepotpunog

sagorijevanja goriva u ložištu (nedostatak prostora za sagorijevanje, nedostatak zraka,
naglo hlađenje plamena itd.)

Azotni oksidi nastaju oksidacijom azota iz zraka i azota iz goriva.

Prema veličini izvora i načinu emitovanja razlikuju se:
1. površinski izvori: veći broj manjih izvora na datoj površini
2. tačkasti izvori: pojedinačni izvori sa većom emisijom (ne postoji precizna granica da
bi se odredilo koji će izvor na datoj površini biti tačkast),
3. linijski izvori: saobraćaj na cestama sa velikim prometom

7
Razlikuju se:
 kontrolisana emisija (zagađujuće materije napuštaju izvor zagađivanja kroz cijevi ili
dimnjake)
 nekontrolisana emisija (zagađujuće materije napuštaju objekat kroz prirubničke
spojeve i druga mjesta brtvljenja, emisije sa haldišta, pretovara, presipnih mjesta
itd.)

Zagađivanje se definiše karakteristikom emisije:

 mjesto emitovanja: koordinate izvora, nadmorska i relativna visina izvora
(dimnjaka),
 uslovi emitovanja: količina dimnog gasa, temperatura i izlazna brzina,
 režim emitovanja (trajanje emitovanja u danu, sedmici i godini) i
 zagađujuće materije: vrste i količine emitovanih zagađujućih materija

Emisija zagađujućih materija srazmjerna je masi goriva, masi sirovina koje

prouzrokuju emisiju, odnosno masi proizvoda pri čijoj je proizvodnji došlo do emisije.
Ova srazmjernost se naziva koeficijent emisije, a njegova dimenzija slijedi iz gornje
definicije emisije. Ukoliko se emisija određuje mjerenjem, tada se ona definiše
proizvodom mase ili zapremine izlazećih gasova i masene ili zapreminske koncentracije
zagađujućih materija.

Zagađivanje zraka od spaljivanja goriva

Jedan od uslova za prihvatljivost gradnje i pogona termoelektrana je njihov

očekivani ili ostvareni uticaj na okolinu. Danas je ekološka svijest ljudi veoma razvijena
te se uticaj termoenergetskih postrojenja na okolinu ponekad stavlja čak i ispred njihove
ekonomske i energetske vrijednosti. Termoelektrane na fosilna goriva su postrojenja u
kojim se toplotna energija dobijena sagorijevanjem fosilnih goriva transformiše u
električnu energiju. Unutar postrojenja termoelektrane toplotna energija se proizvodi u
parnim kotlovima ili ložištima gasnih turbina. Kada se radi o uticaju na okolinu presudan
je uticaj dijela termoelektrane koji proizvodi pokretačku silu za električni generator.
Opterećenje okoline zbog rada električnog dijela je zanemarivo ili veoma maleno.

Najznačajniji okolinski aspekt rada termoelektrana na fosilna goriva su emisije u

zrak. Osnovni izvor emisija u zrak iz termoelektrana na fosilna goriva je proces
sagorijevanja u ložištu kotla. U procesu sagorijevanja osim toplotne energije nastaju
kao nusprodukt dimni gasovi. U strukturi dimnih gasova preovladavaju vodena para i
ugljen dioksid CO2. Zavisno od vrste upotrijebljenog goriva i tehnologije sagorijevanja u
dimnim gasovima se u većoj ili manjoj količini nalaze još i čvrste čestice, SOx, NOx, CO,
CO2, HCl, HF, organska jedinjenja, teški metali.

Veći dio čvrstih čestica, sumpornih i azotnih oksida se izdvaja iz dimnih gasova
dok se samo manji dio istih, zavisno od efikasnosti opreme za čišćenje dimnih gasova,
emituje u okolinu.

Osim gore pomenutih emisija iz dimnjaka termoelektrane, takođe, mogu emitovati

polutante i iz drugih izvora. Emisije čvrstih čestica se mogu pojaviti i u procesima
skladištenja, transporta i obrade goriva, kao i u procesima otpreme i deponovanja
čvrstog otpada. Međutim, red veličine emisija iz ovih procesa je nekoliko puta manji od
reda veličine emisije koja potiče od procesa sagorijevanja, tako da kada se govori o
emisijama u zrak iz termoelektrana obično se misli na emisiju iz kotla.

8
 U najvećem broju slučajeva energenti potrebni za rad energetskih postrojenja nisu
raspoloživi u formi koja omogućava neposredno korištenje. Potrebno ih je izvaditi iz
zemlje, očistiti i preraditi u prikladan oblik, te transportovati do postrojenja. Svaka od
faza pripreme energenta vezana je za utrošak energije, a neke od faza i za nastajanje
otpadnih tvari. Osim toga, za gradnju energetskog postrojenja treba utrošiti znatnu
količinu građevinskog materijala i zauzeti određenu površinu zemljišta. Proizvodnja
građevinskog materijala traži utrošak energije, a proizvodnja cementa i čelika dodatno
opterećuje okolinu emisijom gasova i prašine u atmosferu. To je takođe element uticaja
na okolinu kojeg treba vezati uz termoelektranu i njezinu proizvodnju električne
energije. Cijeli kompleks veoma različitih aktivnosti i tehnoloških zahvata koje treba
primjeniti kod gradnje i pogona termoelektrane kao i kod dobivanja, prerade i transporta
energenta potrebnog za pogon, u literaturi je poznat kao energijski lanac. Kada se
govori o uticaju termoelektrane na okolinu tada se misli na uticaj na okolinu svih
elemenata energijskog lanca. Bez obzira što uticaj na okolinu dijela energijskog lanca
prije termoelektrane nije zanemariv on je, kada je riječ o termoelektranama na fosilna
goriva, mnogo manji u odnosu na emisije tokom pogona pa se često i ne uzima u obzir.

Atmosferske emisije iz ložišta na ugalj su posljedica procesa sagorijevanja uglja u

ložištu kotla i u velikoj mjeri zavise od vrste upotrijebljenog uglja. Prije upotrebe ugalj se
u mlinovima melje u sitnu ugljenu prašinu i pomiješan sa zrakom odvodi u ložište gdje
se vrši njegovo sagorijevanje u letu. Od svih vrsta ugljeva koji se koriste u
termoelektranama na ugalj najviše se upotrebljava kameni ugalj, a rjeđe mrki ugalj.

Termoenergetska postrojenja na ugalj emituju u atmosferu dimne gasove koji

sadrže čvrste čestice i gasove nastale u procesu sagorijevanja uglja. Kada se radi o
gasovima nastalim u procesu sagorijevanja uglja dominantan je sadržaj CO 2 i H2O, a
zavisno od sadržaja sumpora u gorivu i temperature sagorijevanja javljaju se i sumpor
dioksid SO2 i azotni oksidi NO i NO2 (obično označavani kao NOx). Veći dio čvrstih
čestica, kao i sumpornih i azotnih oksida se izdvaja u postrojenjima za prečišćavanje
dimnih gasova, a manji dio se emituje u okolinu i prouzrokuje štetu za zdravlje ljudi i
njihove životne sredine. Djelovanje na okolinu je zavisno od prizemne koncentracije
polutanata.

Proizvodi sagorijevanja uglja se, nakon djelimičnog čišćenja, ispuštaju u

atmosferu. U okviru analize uticaja pogona termoelektrana na okolinu neophodno je
odrediti količinu i vrstu ispuštenih proizvoda sagorijevanja, jer je to osnova za sve
daljnje ekološke studije i zaključke.

Uticaji lokalnog karaktera termoenergetskih postrojenja na fosilna goriva su vezani

za promjenu mikroklime i za uticaje na zdravlje lokalnog stanovništva i to uglavnom
zbog povišenih koncentracija polutanata u prizemnim slojevima atmosfere. Regionalni
uticaji su, pak, vezani za pojave zakiseljavanja, fotooksidacije, eutrofikacije i pojavu
povišenih koncentracija prizemnog ozona, dok su globalni uticaji vezani za problem
emisije stakleničkih gasova. Uticaji na okolinu termoenergetskih postrojenja se najčešće
sagledavaju kroz sljedeća područja uticaja koja se vezuju za atmosferske emisije:
 lokalni uticaji zbog povišenih koncentracija polutanata u prizemnoj atmosferi
(SOx, NOx, čvrste čestice, metali),
 povišene koncentracije fotooksidativnih gasova i smoga (NO x, O3,),
 problem zakiseljavanja tla i voda,
 problem eutrofikacije (NOx, NH3) i
 problem promjene klime na globalnom nivou zbog povišene koncentracije
stakleničkih gasova (CO2).

9
 Ograničenja emisija u zrak pojedinih polutanata moguće je propisati, bilo kao
ograničenja ukupne emisije pojedinog polutanta (obično u tonama po godini), bilo kao
emisijske standarde kroz masene koncentracije polutanata u ukupnoj zapremini
ispuštenih gasova (obično u mg štetne tvari po m3 izduvnih gasova). Većina zemalja
uvela je granične vrijednosti emisija zavisno od vrste postrojenja (novo ili postojeće),
veličine postrojenja i goriva koje se koristi.

Atmosferske emisije sumpor dioksida

Sumpor dioksid je jedan od produkata sagorijevanja uglja. Emisije sumpornih

oksida zavise, prije svega, od sadržaja sumpora u uglju, sastava pepela i temperature
sagorijevanja. Zavisno od sastava pepela i temperature sagorijevanja jedan dio
sumpora iz goriva se emituje u atmosferu kao SO 2 (1 do 5% SO2 u atmosferi dalje
oksidira u SO3), a preostali dio se veže za pepeo stvarajući sulfate. Količina sumpora
koja se veže za pepeo zavisi od sadržaja alkalnih supstanci prisutnih u uglju (prije svih
CaO). Dakle, veliki sadržaj alkalnih supstanci u uglju uzrokuje da se manje sumpora iz
goriva pretvori u gasoviti SOx.

Nastajanje SO2 u ložištima termoelektrana na ugalj se ne može izbjeći. Postoje tri

načina smanjenja emisije SO2. Prvi način je korištenje goriva s niskim sadržajem
sumpora ili smanjenje sadržaja sumpora u gorivu. Drugi način je primjena savremenih
tehnologija sagorijevanja bilo povećanjem efikasnosti sagorijevanja ili primjenom
naprednih tehnologija za sagorijevanje uglja. Treći način, i za sada najčešće korišteni, je
odsumporavanje dimnih gasova prije emitovanja u atmosferu.

Atmosferske emisije azotnih oksida

Količina NOx u dimnim gasovima zavisi od sadržaja azota u gorivu, količine

kiseonika za sagorijevanja i temperature. Azotni oksidi nastaju u ložištu na tri načina:

1. NOx koji nastaje oksidacijom azota koji se nalazi u gorivu.

2. Termički NOx koji nastaje oksidacijom azota iz zraka za sagorijevanje. Količina ovog
NOx zavisi najviše od temperature sagorijevanja. Što su temperature sagorijevanja
više, to je veće i nastajanje NO x (kod temperatura preko 1300C nastajanje NOx na
ovaj način značajno raste).
3. Trenutni NOx se stvara iz azota koji se nalazi u zraku koji se dovodi za sagorijevanje,
a u prisustvu slobodnih radikala ugljovodonika. Nastaje kad je smjesa dovoljno
bogata gorivom i kod nižih temperatura. Budući da su temperature u ložištu relativno
visoke koncentracija slobodnih radikala ugljovodonika je vrlo mala, pa na ovaj način
ne dolazi do stvaranja značajnijih količina NOx.

Dvije su glavne tehnologije koje se primjenjuju s ciljem smanjenja emisije NO x.

Prva grupa tehnologija su primarne mjere koje se odnose na izmjene procesa
sagorijevanja, a uključuju stupnjevano sagorijevanje i sagorijevanje s niskom emisijom
NOx (s viškom ili bez viška zraka) te naknadno sagorijevanje gasa i uglja.

Drugi pristup reduciranju emisije NO x temelji se na uklanjanju NOx iz dimnih

gasova (denitrifikacija) što uključuje selektivnu katalitičku redukciju (SCR), selektivnu
nekatalitičku redukciju (SNCR) i kombinovano uklanjanje SO 2 i NOx. Tehnologije za
uklanjanje NOx nakon sagorijevanja počele su se primjenjivati u zemljama koje imaju

10
vrlo stroge propise u pogledu emisija, jer primarne mjere nisu bile dovoljne da zadovolje
ove propise.

Atmosferske emisije čvrstih čestica

Tokom procesa sagorijevanja uglja nesagorene mineralne supstance tvore pepeo.

Dio pepela se ispušta kroz dno ložišta. Dio čestica pepela koje su nošene strujom
dimnih gasova su poznate pod nazivom leteći pepeo. Čestice pepela se općenito
označavaju sa "PM", "PM10", "PM2,5" (što znači čestice ekvivalentnog prečnika 10
mikrometara ili manje, 2,5 mikrometara ili manje).

Količina i karakteristike letećeg pepela i raspodjela veličina čestica pepela zavisi

od mineralne tvari u uglju, sistemu sagorijevanja i uslovima rada kotla. Mineralni sastav
i količina ugljenika u letećem pepelu određuju količinu, specifični otpor i kohezivnost
letećeg pepela. Tehnologija sagorijevanja uglavnom određuje raspodjelu veličina čestica
i time konačnu emisiju čestica.

Emisije čvrstih čestica se mogu smanjiti preventivnim mjerama kao i čišćenjem

dimnih gasova prije ispuštanja u atmosferu. Mjere za uklanjanje čvrstih čestica iz dimnih
gasova su dugi niz godina u primjeni i bile su prve mjere smanjenja emisija u okolinu iz
termoenergetskih postrojenja. Preventivne mjere su često troškovno efikasnije od
čišćenja dimnih gasova. U preventivne mjere spadaju poboljšanje efikasnosti rada
postrojenja, dobro održavanje, izbor goriva, čišćenje goriva i izbor tehnologije
sagorijevanja. Poboljšanjem efikasnosti sagorijevanja količina letećeg pepela i
produkata nepotpunog sagorijevanja može se znatno smanjiti. Emisija čvrstih čestica u
zrak može se takođe znatno smanjiti izborom goriva sa manjim sadržajem pepela.
Međutim, izbor goriva je veoma često određen mogućnošću dobave i cijenom.

3.2. Rasprostiranje zagađujućih materija

Nakon napuštanja izvora emisije dolazi do rasprostiranja zagađujućih materija, pri

čemu dolazi do razblaženja koncentracija. Dva su osnovna mehanizma rasprostiranja
zagađujućih materija:
 konvekcija
 difuzija

Konvekcija predstavlja razblažavanje usljed puhanja svježeg zraka (vjetar), a

difuzija miješanje zagađenog i svježeg zraka usljed pojave vrtloga u atmosferi. U
opštem slučaju uvijek su prisutna oba vida rasprostiranja, ali su mogući slučajevi da
nema vjetra (tišina), kao i to da je turbulencija dosta slaba. Za rasprostiranje je od
značaja i način emitovanja. Kod dobro projektovanih dimnjaka dolazi do nadvišenja
dimne struje zbog dinamičkog i statičkog uzgona.

Efekti nadvišenja mogu biti smanjeni ukoliko temperatura zraka raste sa visinom
(tada atmosferski uzgon djeluje ka površini Zemlje) – temperaturna inverzija. Jasno je
da je što je efektivna visina dimnjaka veća, to je duži i put rasprostiranja zagađujućih
materija dok one ne dospiju do zemlje, te će i razrjeđenje biti veće, a prizemne
koncentracije manje. Međutim, u tom slučaju zagađujuće materije se rasprostiru na
velike udaljenosti, na svom putu one doživljavaju hemijske transformacije tvoreći nove
spojeve, njihove koncentracije se sabiraju iz više izvora, a na kraju dospijevaju na tlo i u
vodu, djelujući na taj način na ljude, objekte i živi svijet u cjelini. Dok se upotrebom

11
visokih dimnjaka eliminiše opasnost od vršnih kratkotrajnih koncentracija, s druge
strane se javljaju posljedice dugotrajnog djelovanja zagađujućih materija u malim
koncentracijama. Složeni mehanizam transporta i inerakcije može uzrokovati značajno
povečanje sekundarnih produkata na lokacijama znatno udaljenim od samog izvora.

1,0

SO2

0,5

H2SO4

MeSO4
10 20 30 40 50 60 70 80 t [h]
0 500 1000 1500 2000
R [km]

Slika 3. Prostorni i vremenski raspored koncentracija

SO2, H2SO4 i MeSO4 iz velikog izvora

Vidi se da na rasprostiranje zagađujućih materija utiču:

 način gradnje (visina dimnjaka i njegov poprečni presjek)
 lokacija (odabiranje mjesta sa datim orološkim i meteorološkim parametrima)
 meteorološki uslovi područja (strujanje, visinski temperaturni gradijent).

Za potrebe razvoja i korištenja modela raznošenja zagađujućih materija od

značaja su, uz definisanje karakteristika emisija, odgovarajući meteorološki podaci
lokacije. Meteorološki elementi veoma utiču na način i intenzitet prenošenja polutanata
u atmosferi. Neki karakteristični oblici topografije imaju jasno izražen uticaj na
meterološke elemente, a preko njih i na prostornu raspodjelu aerozagađenja. Npr.
kotline imaju osobinu da se u njima zadržava hladan i stabilan zrak sa vrlo slabim
turbulentnim kretanjem i malim brzinama vjetra. Ako se u takvoj sredini nalazi izvor
zagađenja, zagađujuće materije neće biti transportovane, već će se samo sporo difuzno
širiti. Istraživanja difuzije u problemu izbačenih dimnih gasova u7kazuju na bitnu ulogu
stabilnosti prizemnih slojeva atmosfere. Stabilnost kao posebno svojstvo atmosfere ,
bez obzira na druge meteorološke parametre, omogučava slabiju ili jaču difuziju dimnih
gasova. Kriteriji stabilnosti atmosfere se kreću od labilne atmosfere kada je difuzija
gasova izrazito velika, pa do najstabilnije atmosfere kada je difuzija gasova neznatna.
Prelaznom stanju između ova dva ekstrema odgovara niz slučajeva. Primjer slučajeva
izrazito stabilne atmosfere predstavlja pojava tzv. inverzije temperature kada dolazi do
stvaranja inverzionog sloja zraka (postojanje toplijeg zraka iznad prizemnog hladnog),
pa je širenje naviše blokirano.

3.3. Depozicija – procesi uklanjanja zagađujućih materija iz zraka

Riječ je o procesima čiji je rezultat smanjenje koncentracije zagađujućih materija

njihovim uklanjanjem iz atmosfere (prelazak na tlo ili hidrosferu). Ovo uklanjanje se
može ostvariti putem fizičkih procesa ili hemijskih reakcija.

12
U procese uklanjanja spadaju sljedeći procesi:
1. suha depozicija - taloženje zagađujućih materija bez prisustva kiše
2. mokra depozicija - depozicija uz prisustvo padavina.
3. mehanizam hemijske transformacije polutanata

O mehanizmima depozicije ovdje neće biti više riječi, osim što će se napomenuti
da danas postoje metode kojima je moguće proračunom predvidjeti efekte ovih pojava.
Kod depozicije karakterističan je pojam vrijeme poluraspada. To je vrijeme za koje se, u
slučaju da je emisija jednaka nuli, koncentracija polutanta smanji za jednu polovinu
početne vrijednosti. Vrijeme poluraspada različito je za svaku zagađujuću materiju, a
zavisno je prvenstveno od koncentracije zagađujuće materije. Za vrijeme poluraspada
vezan je i pojam brzine depozicije koja je jednaka odnosu visine sloja zagađenog zraka
i vremena poluraspada. Ova brzina je reda veličina 0,5 – 1 m/s, ali može biti i mnogo
manja.

Zagađujuće materije, u obliku u kojem su bile u atmosferi ili hemijski izmjenjene,

odlazeći procesom depozicije na tlo ili hidrosferu, vrše zagađivanje ovih dijelova Zemlje
(povećanje kiselosti zemlje ili jezera, dejstvo na tlo itd.). Depozicija čestica se prati
mjerenjem sedimenta, a kod mokre depozicije mjerenjem kiselosti padavina.

3.4. Kvalitet zraka

Rezultat procesa emisije, rasprostiranja i depozicije materija iz atmosfere je

određena koncentracija date zagađujuće materije u zraku. S obzirom da se u toku
vremena mijenjanju sve ove tri veličine, a da su one različite gledano i teritorijalno, to se
kvalitet zraka mijenja i u vremenu i u prostoru.

Vremenska promjena kvaliteta zraka

Promjene emisije u toku vremena, naročito uslova rasprostiranja i depozicije mogu

biti tako velike da vrijednosti zagađenosti zraka neobično fluktuiraju sa vremenom.
Znači vrijednosti zagađenosti zraka su slučajne veličine. Ocjena kvaliteta zraka nije
moguća bez odgovarajuće statističke analize što iziskuje da se praćenje vrši pomoću
dva parametra. Dobar je način da se skup rezultata mjerenja zagađenosti zraka uredi,
te da se kao mjerilo visoke koncentracije (kratkotrajno djelovanje) uzme vrijednost
visokog percentila, a kao mjerilo dugotrajnog djelovanja usvoji neka od statističkih
veličina koje definišu srednju vrijednost (npr. aritmetička sredina).

Prostorna raspodjela koncentracija zagađujućih materija

Ukoliko se radi o pojedinačnom izvoru emisije, onda će, posmatrano po visini

emitovanja, koncentracija zagađujućih materija, zbog mehanizma konvekcije i difuzije
pri raznošenju, da opada sa povećanjem udaljenosti od izvora.

Ako se radi o niskom izvoru (npr. automobil) onda će to važiti i za prizemne

koncentracije (na nivou tla). Međutim, ukoliko se radi o visokom dimnjaku, profil
koncentracije pri tlu će se razlikovati od profila na efektivnoj visini emitovanja. Počevši
od izvora, koncentracija na tlu će biti jednaka nuli idući niz vjetar sve dok, već
razrjeđena, dimna struja ne dotakne tlo. Tada koncentracija počinje da raste do
maksimalne vrijednosti, a zatim opada. Naravno, za jedan isti izvor, ova slika se,
zavisno od promjene meteoroloških parametara mijenja – npr. mjesto maksimalne
koncentracije nekada je bliže, a nekada dalje od izvora. Stoga se, a i zbog toga što

13
postoji interferencija uticaja većeg broja izvora, vrijednosti koncentracija sa date
površine (ukoliko ona ima jednu određenu namjenu) usrednjavaju.

3.5. Djelovanje zagađenog zraka

S obzirom da se kroz biološki razvoj čovjek privikao na određene koncentracije

materija koje učestvuju u razmjeni između tla i atmosfere jasno je da, uslovno rečeno,
ne postoje štetne materije nego samo štetne koncentracije. Izvjesno je da prirodne
(fonske) koncentracije predstavljaju za živi svijet ekološki optimum. Međutim, važna je
činjenica da rastojanje između ekološkog optimuma i pesimuma, mada je zavisno od
vrste materije, nije tako malo. To znači da između optimuma i pesimuma postoji čitav niz
karakterističnih vrijednosti koncentracija koje izazivaju manje ili više štetne posljedice po
živi svijet.

Slika 4. Karakteristični nivoi koncentracija hemijskih primjesa u atmosferi

Prikaz ovih koncentracija je dat na slici 4. Na toj slici ekološki optimum (1) je
najniža vrijednost, a ekološki pesimum (5) najviša karakteristična vrijednost. Između njih
se nalaze koncentracije koje mogu podnijeti, bez lako uočljivih posljedica samo radno
sposobne osobe i to samo dio vremena u toku sedmice (4), kao i značajno niže
koncentracije koje ne izazivaju akutno štetno dejstvo kod zdravih osoba (koncentracije
između nivoa (2) i (3)). U problematici životne sredine značajan je interval koncentracija
između nivoa (2) i (3). To su koncentracije znatno više od prirodnih, ali takve da još
uvijek ne izazivaju bilo kakve štetne posljedice na čovjeka u toku cijelog života (2),
odnosno ne izazivaju akutno štetno dejstvo. Slična razmatranja bi se mogla napraviti za
biljke i za životinje, s tim što su kod njih karakteristične vrijednosti sa slike 4. znatno
niže.

Prema tome, atmosferski zrak u kojeg se emituju zagađujuće materije ne mora da

bude zagađen. Zrak se smatra zagađenim samo ukoliko se dinamička ravnoteža
između emisije date materije i samočišćenja postigne na tako visokom nivou da su
njene koncentracije niže od usvojenih vrijednosti koje se smatraju štetnim i ako se u
atmosferi pojave primjese koje nisu karakteristične za nju i za koje ne postoji (efikasan)
prirodni mehanizam razgradnje i samočišćenja.

14
 Prema tome, materije koje su dovele do zagađenog zraka su tada zagađujuće
materije, a emisija ovih materija je zagađivanje zraka. Pod terminom zagađenost zraka
smatrala bi se koncentracija zagađujućih materija u atmosferi datog područja. Unos ovih
materija u žive organizme, odnosno adsorpcija od strane materijala naziva se imisija.

Djelovanje navedenih gasova je posljedica fizikalnih i hemijskih procesa. Uticaj

polutanata koji su posljedica emisija iz termoenergetskih postrojenja se može grubo
podijeliti na uticaj primarnih polutanata i uticaj sekundarnih polutanata. Primarni
polutanti se emitiraju direktno iz izvora u atmosferu, a sekundarni se formiraju u
atmosferi kao rezultat hemijskih reakcija u kojima učestvuju primarni polutanti.

Povećane koncentracije nekih supstanci u zraku ugrožavaju zdravlje na različite

načine tako što izazivaju bolesti disajnih organa, upalu sluzokože, infekcije, trovanja itd.
Posljedice zagađenog zraka na zdravlje ljudi se dijele na hronične i akutne posljedice.
Razlika između hroničnih i akutnih posljedica uticaja kvaliteta zraka na zdravlje je u
vremenskom razdoblju u kojem se posljedice nakon boravka u zagađenoj okolini
pojavljuju.

Precizno utvrđivanje zdravstvenih posljedica atmosferskih emisija traži

raspolaganje velikim statističkim uzorkom uz primjenu dužeg vremena posmatranja.
Veza između doze i zdravstvenih posljedica određuje se na temelju posmatranja
određene grupe stanovništva kroz neko vrijeme. Do danas su sa najvećom sigurnošću
ustanovljene zdravstvene posljedice izlaganja organizma atmosferi s određenim
sadržajem lebdećih čvrstih čestica i prizemnog ozona. Uticaj na zdravlje zavisi od
veličine čestica. U načelu, što su čestice manje, to dublje prodiru u organizam i ima veći
uticaj na zdravlje. Većina podataka u studijama koje se bave ovom problematikom se
odnosi na čestice promjera 10 m koje su u literaturi poznate pod nazivom PM 10. Manje
podataka o uticaju na zdravlje postoji za sitnije čestice. U novije vrijeme dio studija
zdravstvenih posljedica razmatra djelovanje čestica promjera oko 2,5 (s oznakom
PM2,5).

Zdravstveni uticaj čvrstih čestica se povezuje s sadržajem sumpornih i azotnih

oksida u atmosferi. Ta jedinjenja se u atmosferi transformišu u sulfate i nitrate koji
djeluju kao aerosoli odnosno kao suspendovane čvrste čestice. U nekim studijama se
uticaj SO2 na zdravlje tretira odvojeno od aerosola, međutim prema mišljenju mnogih
autora tačnijim mjerenjem koncentracije malih čvrstih čestica taj se odvojeni uticaj gubi.

Sastojci fotohemijskog smoga štetno djeluju na ljudski organizam i mogu

prouzrokovati oslabljen vid, iritaciju očiju, smanjen imunitet, podraženost respiratornog
trakta, nastajanje ili intenziviranje postojećih hroničnih bolesti pluća te ostale
zdravstvene uticaje. Osim toga, ozon kao jaki oksidans izaziva štete na materijalima i
biljkama, te može smanjiti agronomsku produktivnost za 5-15%.

Djelovanje kiselih gasova je značajno i putem tzv. kiselih kiša. Kisele kiše (kiše čija
je pH vrijednost manja od 5,6) nastaju kondenzacijom pare u oblaku koji sadrži
sumporne i azotne okside, ili spiranjem ovih substanci koje se nalaze ispod baze
oblaka. Vrijednost pH u ovm slučaju može da bude čak ispod 4. One štetno djeluju na
šume, poljoprivredne usjeve, kao i izgrađena dobra (korozija, razgradnja građevina
sačinjenih od krečnjaka ...).

15
Djelovanje sumpornih oksida u atmosferi

Temeljni uticaj SO2 je posljedica hemijske reakcije tog gasa s vodom u atmosferi
pri čemu nastaje sumporasta i sumporna kiselina. Nastajanje ove druge je uvjetovano i
postojanjem u atmosferi slobodnih radikala +H i -OH i slobodnog kiseonika, koji nastaju
djelovanjem sunčevog zračenja. Hemijskim reakcijama slobodnih radikala i
elementarnog kiseonika nastaju vodonikov peroksid (H 2O2) i ozon (O3). Ova jedinjenja
reagujući sa sumpornim dioksidom stvaraju sumpornu kiselinu. Sumporna kiselina je
lako topiva u vodi, te je apsorbuju i otapaju kapljice vode u atmosferi. Posljedica tih
procesa su kisele kiše koje štetno djeluju na biljni svijet.

Jedna od karakteristika SO2 je kratko rezidentno vrijeme tog gasa u atmosferi

(nekoliko dana). Sumporna kiselina je lako topiva u vodi, pa je atmosfera brzo izlučuje
kao kiselu kišu. Ako se zna da je rezidentno vrijeme SO 2 u atmosferi samo nekoliko
dana tada je područje djelovanja kiselih kiša ograničeno na zonu od nekoliko stotina
kilometara oko izvora SO2. Uticaj SO2 na okolinu, dakle, ima lokalni odnosno regionalni
karakter.

Djelovanje kiselih kiša se može umanjiti jedino propisivanjem dozvoljene

koncentracije SO2 u dimnim gasovima termoenergetskih postrojenja. Važno je
napomenuti da SO2 povećava refleksiju sunčevog zračenja i time do izvjesne mjere
može kompenzirati efekat staklenika prouzrokovan djelovanjem stakleničkih gasova.
Ovaj efekat se naziva albedo efekat.

Djelovanje azotnih oksida u atmosferi

Azotni oksidi u atmosferi se pojavljuju u tri hemijska jedinjenja: N 2O, NO i NO2.

Jedinjenja NO i NO2 se zajedničkim imenom nazivaju NO x. Koncentracija azotnih oksida
u atmosferi je relativno mala, a među njima daleko preovladava N 2O. Od ukupne mase
azota u atmosferi N2 čini 99,99%. Od malog ostatka do 100%, 99% čini N 2O a svega
1% NOx. Rezidentno vrijeme N2O u atmosferi je oko 120 godina. Glavnina NO x koja se
emituje u atmosferu je u obliku NO. To jedinjenje prelazi u NO 2 oksidacijom u atmosferi.
Bez obzira na malu zastupljenost u atmosferi NO x može imati značajan uticaj na
okolinu. Taj se uticaj manifestuje na tri načina:
1. nastanak kiselih kiša
2. stvaranje ozona u troposferi
3. uticaj na količinu azota u stratosferi

Djelovanje azotnih oksida na koncentraciju stratosferskog ozona

Sadržaj ozona u atmosferi je od bitnog značaja za biološke procese na Zemlji.

Najveći dio ozona se nalazi u višim slojevima atmosfere, tj. u stratosferi. Tamo ozon
nastaje spajanjem molekula O2 sa slobodnim kiseonikom. Slobodni, pak, kiseonik
nastaje disocijacijom molekula O2 pod djelovanjem ultraljubičastog zračenja ( < 242
nm). Azotni oksidi, zajedno s nekim drugim molekulama djeluju kao katalizatori u
procesu razgradnje ozona. Time azotni oksidi u stratosferi doprinose smanjenju
koncentracije ozona i izazivaju posljedice koje takvo smanjenje nosi. Stratosferski ozon
je odgovoran za apsorpciju ultraljubičastog zračenja u području talasnih dužina 200 -
300 nm.

16
Djelovanje azotnih oksida na koncentraciju prizemnog ozona

Tokom 1940.-ih godina, nakon proučavanja pojave oštećenja vegetacije u

području Los Angelesa, zbog tzv. fotohemijskog smoga, se otkrilo da je glavni uzrok tog
oštećenja ozon. Ozon i ovdje nastaje spajanjem molekula kiseonika sa slobodnim
atomima kiseonika. Međutim, slobodni atomi kiseonika ne nastaju disocijacijom
molekula O2 kao u stratosferi nego raspadom molekula NO 2 u troposferi (hemijska
reakcija NO2  NO + O). Za taj proces je, takođe, potrebno Sunčevo zračenje, ali
proces nastaje kod mnogo većih talasnih dužina ( < 410 nm) kakvo dopire do
troposfere. Analize pokazuju da se rekombinacija postojećeg NO u NO 2 ne odvija na
račun postojećeg ozona.

U svom djelovanju na promjenu koncentracije ozona u atmosferi molekule NO 2

djeluju, dakle, višestruko: u stratosferi pospješuju razgradnju ozona (djeluju kao
katalizator hemijskoj reakciji 2O33O2), a dijelom je smanjuju zbog hemijske reakcije sa
jedinjenjima hlora, a u troposferi, zbog razgradnje pod djelovanjem elektromagnetnog
zračenja većih talasnih dužina, jedan su od uzročnika nastanka prizemnog ozona.

Razgradnja stratosferskog ozona i nastanak prizemnog ozona su ekološki štetni.

Razgradnja stratosferskog ozona slabi apsorpciju štetnih ultraljubičastih zraka u
stratosferi i omogućava njihov prodor do površine Zemlje gdje izazivaju štetne učinke na
živi svijet. Prizemni ozon je uzrok fotohemijskog smoga i štetan je po zdravlje.

Uticaj polutanata na šume

Principijelno se može reći da do izumiranja šuma dolazi zbog djelovanja dva

različita lanca zagađivanja - zraka i zemlje.
1. Kvalitet zraka može izazvati oštećenja asimilacionih organa na vanjskoj površini
listova. To uzrokuje smanjenje fotosinteze. Krajnja posljedica je oštećenje korijena
biljke i usporen rast biljke.
2. Povećana kiselost u zemlji izaziva oštećenje korijena biljke. Naime, u početku dolazi
do pojačanog rasta biljki zbog nagomilavanja azota iz zagađenja. Međutim, vrlo brzo
slijedi pojačano nagomilavanje kiselina i teških metala. Dalje opadanje pH-vrijednosti
dovodi do gubitka hranljivih supstanci i oslabljenog uzimanja magnezijuma i
kalcijuma. Posljedica je oštećenje korijena biljke, opće slabljenje vitalnosti biljke i na
kraju odumiranje.

Uticaj polutanata na vegetaciju i poljoprivredne usjeve

Sumporna jedinjenja u malim koncentracijama djeluju čak i povoljno na raslinje a

azotna jedinjenja su sastavni dio vještačkih đubriva. Tek su veće koncentracije SO 2 i
NOx štetne zbog izazivanja kiselih kiša i smanjenja pH-vrijednosti zemljišta.

Kisele kiše su veoma štetne za šume, pogotovo četinarske. Proces uništavanja

šuma zbog djelovanja kiselih kiša se u literaturi naziva defolijacija. Indirektno štetno
dejstvo azotnih oksida na vegetaciju se ogleda u nastanku prizemnog ozona koji takođe
djeluje veoma štetno na vegetaciju.

Uticaj polutanata na građevine i spomenike kulture

17
 Uticaj polutanata na građevine je sa dovoljnom preciznošću utvrđen za SO 2, a
nešto manje pouzdano za NO x, čvrste čestice i ozon. Uticaj se ogleda u koroziji
metalnih konstrukcija i oštećenjima kamenih skulptura, klesanih ukrasa i boje. Međutim,
razdvajanje uzroka propadanja građevina na uticaj normalnog starenja i na uticaj
dodatnog stepena zagađenja zraka zbog rada termoenergetskih postrojenja je veoma
teško. Prema procjenama naučnika štete od uticaja na građevine zbog rada
termoenergetskih postrojenja su bitno manje od šteta za zdravlje ljudi.

Kada su u pitanju termoenergetska postrojenja na ugalj onda se njihovi uticaji na

okolinu razmatraju s obzirom na lokalni, regionalni i globalni karakter. Uticaji lokalnog
karaktera su vezani za promjenu mikroklime i uticaj na zdravlje lokalnog stanovništva i
to uglavnom zbog povišenih koncentracija zagađujućih tvari u prizemnim slojevima
atmosfere. Riječ je o povišenim koncentracijama SO2, NOx, organskih spojeva, čvrstih
čestica i teških metala. Uticaji regionalnog karaktera su vezani za pojave zakiseljavanja,
fotooksidacije i eutrofikacije. Globalni uticaj termoenergetskih postrojenja se sastoji u
povičavanju koncentracije stakleničkih gasova.

3.6 Elementi strategije zaštite zraka od zagađivanja

Strategija zaštite od zagađivanja zraka je nastala tamo gdje i samo zagađivanje, tj.
u industrijski najrazvijenijim zemljama, a oslanja se na iskustvo dugo preko 100 godina.
Osnovni cilj upravljanja kvalitetom zraka je omogućavanje industrijskog razvoja uz
istovremeno obezbjeđenje povoljnih fizičkih i hemijskih karakteristika zraka. U pogledu
hemijskih karakteristika zraka, pod “povoljnim” karakteristikama se podrazumijeva
određeni optimum između zahtjeva za što čistijim zrakom i zahtjeva za obavljanjem
aktivnosti kojim se zrak zagađuje.

Pristup problematici zagađivanja zraka se mijenjao uporedo sa promjenom

problema vezanih za zagađivanje i zagađenost zraka. Praksa zaštite zraka ukazuje na
tri generacije zaštite zraka. To su: regulisanje zagađivanja zraka, upravljanje kvalitetom
zraka i održivi razvoj. Svaka generacija pristupa problematici zagađivanja zraka sadrži u
sebi prethodnu generaciju, ali djeluje šire i dublje. Prva generacija se odlikuje
ekološkim, druga tehnološkim, a treća društveno-razvojnim pristupom. U trećoj
generaciji se ponovo pojavljuje i ekološki pristup u funkciji razvoja društva na prirodnim
osnovama.

Regulisanje zagađivanja zraka kao pristup problematici zagađivanja zraka ima

tradiciju dugačku preko 150 godina. Ekolozi i medicinari su ustanovili uticaje lošeg
kvaliteta zraka i upozorili na opasnost. Rezultat je ograničavanje zagađenosti zraka, a
da bi se to postiglo, istovremeno i ograničavanje zagađivanja zraka. Na taj način
stvorena je prva strategija zaštite zraka koja se zasnivala na ograničavanju zagađivanja
i ograničavanju zagađenosti, a što je osnov i savremenog pristupa.

Upravljanje kvalitetom zraka je širi koncept od koncepta regulisanja kvaliteta

zraka. Ustvari, koncept regulisanja zagađivanja se proširuje na taj način što se vrši
prognoziranje zagađenosti kod izgradnje novih naselja ili novih postrojenja koja emituju
zagađujuće materije. Gradnja je dozvoljena samo ako su preduzete sve tehničko-
tehnološke mjere da zagađenost bude u dozvoljenim granicama, kao i to da se koristi
savremena tehnologija koja će omogućiti da zrak bude čist koliko je to tehnički moguće,
a ne koliko je to medicinski dozvoljeno.
18
 Održivi razvoj postavlja pitanje zbog kakvog zadovoljavanja i kojih ljudskih potreba
se zrak zagađuje, a kako je kvalitetan zrak vrši se usklađivanje ljudskih potreba.
Usklađivanje se vrši u okviru više sektora, pri tome ne zaboravljajući primjenu
savremenih tehnoloških mjera, niti osnovni koncept ograničavanja zagađivanja i
zagađenosti.

Regulisanje zagađivanja zraka

Regulisanje zagađivanja zraka kao najstariji pristup daje osnovu svim kasnijim
generacijama pristupa zraku. Ovaj pristup traži zadovoljenje dva prilično nezavisna
uslova: dozvoljene emisije i dozvoljene zagađenosti. Ove vrijednosti se propisuju
državnom regulativom. Dozvoljena emisija je vrijednost izvedena iz tehno-ekonomskih
kriterija, tj. da emisija ne bude veća nego što omogućavaju tehno-ekonomski uslovi
države. Dozvoljena zagađenost (kvalitet zraka) je vrijednost izvedena iz ekološko-
sanitarnih krtiterija, tj. iz zahtjeva da kvalitet zraka ne bude ispod vrijednosti koje se
smatraju štetnim, s tim što je prihvaćen određen rizik po zdravlje kako se ne bi usporio
razvoj.

Upravljanje kvalitetom zraka

Upravljanje kvalitetom zraka u sebi sadrži kompletan pristup regulisanja

zagađivanja, ali ga proširuje i produbljuje. Ovaj pristup povećava broj mjera za
ograničenje emisije ne samo kroz brojčane vrijednosti koje se odnose na postrojenja,
nego i kroz izbor vrste goriva, izbor tipa i obima proizvodnje, poboljšane termičke
izolacije zgrada. Osim toga, razvoj sektora koji su povezani sa zagađivanjem se
usmjerava kako bi se emisije smanjivale (racionalizacija potrošnje energije, korištenje
neugljičnih nosilaca energije, tehnološki razvoj itd.). Upravljanje kvalitetom je strategija
koja se danas koristi u svijetu. Primjena ove strategije se podupire i ekonomskim
stimulansima i destimulansima, dobrovoljnim sporazumima, državnim programima,
međunarodnom saradnjom. Važan element ovog pristupa je i studija uticaja na kvalitet
zraka koja dokazuje da su pravilno određeni kapacitet, izabrana tehnologija, uključujući i
opremu za prečišćavanje dimnih gasova, parametri dimnjaka, lokacija.

Održivi razvoj

Održivi razvoj je treća generacija strategije zaštite kvaliteta zraka i predstavlja

proširenje i produbljenje pristupa Upravljanja kvalitetom zraka. Održivi razvoj se bazira
na usaglašavanju potreba, kako onih egzistencijalnih (kvalitet zraka), tako i onih koje se
zadovoljavaju ljudskim aktivnostima, i to ne samo sadašnjih nego i budućih generacija.
Održivi razvoj ima i svoje alate gdje je najvažniji Procjena životnog ciklusa proizvoda
kojom se određuju okolinski uticaji u cijelom životnom ciklusu proizvoda. Za razliku od
Studije uticaja čiji je osnovni cilj bio dokazivanje zadovoljenosti propisa dozvoljenog
zagađivanja i dozvoljene zagađenosti, osnovni cilj Procjene životnog ciklusa proizvoda
je pronalaženje optimalne varijante zadovoljavanja ljudskih potreba posmatrano i sa
ekonomskog i sa okolinskog aspekta. Održivi razvoj na taj način djeluje međusektorski i
omogućuje donošenje dugoročno optimalnih rješenja.

Analogno generacijama zaštite kvaliteta zraka, postoje i tri nivoa mjera za zaštitu
kvaliteta zraka. Mjere za zaštitu kvaliteta zraka mogu biti sanacione, preventivne i
razvojne, i one se odnose kako na postrojenja tako i na područja. Na nivou prve i druge

19
generacije, zaštita zraka se reguliše zakonima i pravilnicima, tj. na nivou preventivnih i
sanacionih mjera.

3.7. Pokazatelji i standardi u oblasti očuvanja kvaliteta zraka

Na nivou prve i druge generacije strategije zaštite kvaliteta zraka, odnosno na

nivou sanacionih i preventivnih mjera, važan elemenat regulisanja kvaliteta zraka je
primjena pokazatelja i standarda.

Tab. 2. Generacije zaštite zraka i nivoi mjera

generacije mjere dokumenti
3. generacija integralno planiranje razvojne strategija razvoja
prognoziranje i
2. generacija preventivne
usaglašavanje zakon i pravilnici
1. generacija ograničenje sanacione

Pokazatelji se odnose na emisiju, procese samočišćenja atmosfere, kvalitet zraka i

štetne posljedice. Pokazatelji emisije su godišnja emisija i koncentracija date
zagađujuće materije u izlaznim gasovima, a pokazatelji kvaliteta zraka su prosječne
godišnje vrijednosti i neke statističke mjere disperzije. Trendovi su u razvijenim
zemljama da to bude 98. percentil.

Standardi predstavljaju standardizirane pokazatelje i važno je zapaziti da postoje

dvije kategorije standarda: tehnološki i ekološki standardi. Tehnološkim standardima se
nastoji osigurati primjena raspoloživih tehničko-tehnoloških mjera u okvirima
ekonomskih mogućnosti, bez obzira na broj izvora, veličinu emisije i ugroženost
prostora. Primjenom ekoloških standarda se nastoji osigurati da rizik od izvora
zagađivanja zraka ne bude veći od onog koji je u datom društvu na prostoru date
namjene prihvatljiv.

Tehnolo-ekonomnski standardi – granične vrijednosti emisije

Ovi standardi predstavljaju standardizovanu vrijednost koeficijenta emisije, te

imaju istu dimenziju kao i koeficijenti emisije (mg nekog polutanta po m 3 dimnih
gasova). U praksi ovi standardi se nazivaju granične vrijednosti emisije (GVE). Granične
vrijednosti emisije su kompromis između zahtjeva za obavljanje aktivnosti uz što manje
troškove i zahtjeva za smanjenje emisije. Ovi standardi se mijenjaju uporedo s razvojem
tehnike i nauke. Stoga se razlikuju standardi za nova postrojenja (GVE n) i standardi za
postojeća postrojenja (GVEp). Svako postrojenje emituje veći broj polutanata, ali se
standardiziraju samo neki; najuticajniji ili onaj polutant koji reprezentuje i druge
polutante, a ponekad samo oni čija se emisija može regulisati ili oni čiju je emisiju
relativno lako mjeriti.

Sanitarno-ekološki standardi – granične vrijednosti zagađenosti i depozicije

Kod definisanja standarda dozvoljene zagađenosti (ili standardi kvaliteta zraka)

potrebno je načiniti uslovnu podjelu čovjekove sredine na životnu sredinu i radnu
sredinu. Standardi dozvoljene zagađenosti za radnu sredinu se zovu Maksimalne
dozvoljene koncentracije (MDK) i nisu od naročitog značaja za problematiku planiranja
kvaliteta zraka u životnoj sredini. Standardi dozvoljene zagađenosti za životnu sredinu
se nazivaju Granične vrijednosti zagađenosti ili Granične vrijednosti kvaliteta zraka.
Granične vrijednosti zagađenosti su kompromis između zahtjeva da kvalitet zraka bude

20
takav da ne postoji nikakav štetni uticaj na živi svijet i materijale i zahtjeva za
obavljanjem aktivnosti koje zagađuju zrak unutar prihvatljivih troškova poslovanja.
Dozvoljena zagađenost u životnoj sredini se reguliše graničnim vrijednostima
zagađenosti (GVZ) u urbanim i industrijskim područjima i strogim graničnim
vrijednostima zagađenosti (SGVZ) u rekreacionim i posebno zaštićenim područjima.

Vrijednosti GVZ i SGVZ su znatno strožije nego vrijednosti MDK iz sljedećih

razloga: u radnoj sredini se nalaze samo zdravi ljudi 8 sati dnevno, a u životnoj sredini
se nalaze i djeca, stariji ljudi i bolesnici - znači osobe znatno osjetljivije na zagađen zrak
i to u dužem vremenskom periodu. Prekoračenje GVZ-a ne znači da će zdravlje ljudi
biti ozbiljno ugroženo. Ono će to biti u slučaju značajnog prekoračenja GVZ-a. Za takve
situacije propisuju se vrijednosti koncentracija za alarmna stanja Prag upozorenja i
alarmnih stanja predstavljaju visoke vrijednosti koncentracija zagađujućih materija u
atmosferi koje se mogu pojaviti nekoliko dana u godini u slučaju izuzetno nepovoljnih
meteoroloških uslova koji definišu mehanizme samočišćenja atmosfere, kaoda je
potrebno obavijestiti stanovništvo kako osjetljive poplacije ne bi izlazile na ulicu,
odnosno, kada je potrebno poduzeti hitne mjere snižavanja emisija (ograničenje ili
zabrana saobraćaja), snižavanje kapaciteta industrije ili prelazak na alternativne
tehnologije, goriva i sirovine.

Standardi SGVZ ne samo da su standardi koji treba da važe za rekreaciona i

posebno zaštićena područja, nego predstavljaju i cilj kojem treba težiti i u urbanim i
industrijskim područjima. Standardi SGVZ su približno dva puta strožiji od standarda
GVZ. S obzirom da su vrijednosti zagađenosti slučajne veličine - u toku određenog
perioda podložni promjeni emisije, a naročito različitim uslovima rasprostiranja - to se
svaki od ova dva standarda definiše sa po dvije veličine: prva sa indeksom d
(dugotrajna) i druga sa indeksom k (kratkotrajna).

Jasno je da obje vrste standarda uvijek moraju biti zadovoljene. Ukoliko se

zahtijeva samo poštivanje ekoloških standarda izgradnjom prvih nekoliko postrojenja
bila bi dostignuta vrijednost dozvoljene zagađenosti i dalja gradnja na tom prostoru ne
bi bila moguća. Osim toga, ako je zrak u datom području prekomjerno zagađen, tada u
pravnom smislu krivac ne postoji i veoma teško se dolazi do iznalaženja mjera sanacije.
Primjenom ovakve strategije zaštite zraka u području koje još nije opterećeno izvorima
zagađivanja zraka, vrlo brzo se popuni kapacitet atmosfere, što biva kočnica daljem
razvoju. S druge strane, ukoliko se traži samo pridržavanje tehnoloških standarda tada
bi se sabiranjem uticaja većeg broja izvora sa ograničenom emisijom došlo do
prekomjerne zagađenosti zraka.

Mada se pokazalo neophodnim pridržavanje obaju standarda, u praksi, zavisno od

različitih okolnosti, jedna ili druga vrsta standarda ipak ima prednost. U uslovima male
emisije zagađujućih materija nekog područja od prioritetnog značaja je poštivanje
standarda dozvoljene emisije. U uslovima velike gustine emisije, odnosno slabog
intenziteta ventilacije, gdje su već dostignute vrijednosti dozvoljene zagađenosti od
primarnog značaja je pridržavanje standarda dozvoljene zagađenosti zraka.
Pridržavanje standarda dozvoljene zagađenosti zraka u ovim uslovima dovodi do daljih
postrožavanja standarda dozvoljene emisije, ili što je češće, utiče se izborom lokacije i
parametrima dimnjaka na poboljšanje uslova samočišćenja atmosfere.

Davanje prednosti određenoj vrsti standarda zavisi i od toga o kojoj se

zagađujućoj materiji radi. Kod čvrstih čestica, gdje su metode čišćenja dimnih gasova
najrazvijenije i najjeftinije, a pogotovo kod čađi i drugih produkata nepotpunog

21
sagorijevanja gdje se ograničenjem emisije povećava efikasnost ložišta, sigurno je da
treba dati prednost primjeni tehnoloških standarda. Kod sumpor dioksida, gdje najčešće
ne postoje tehno-ekonomske mogućnosti ograničenja emisije, preostaje mogućnost
regulisanja vrsta goriva koje se mogu spaljivati (prema sadržaju sumpora), odnosno da
se razvoj ostvaruje uz poštivanje standarda dozvoljene zagađenosti zraka.

Strategija očuvanja čistoće zraka

Skup aktivnosti oko propisivanja čistoće zraka primjenom standarda naziva se

strategijom očuvanja čistoće zraka i one se ostvaruju na nivou druge generacije zaštite
zraka. Od poznatih strategija zaštite zraka u svijetu poznate su sljedeće:
 princip najboljih tehnoloških mjera (razvijen u Velikoj Britaniji) gdje ne postoje
brojčane vrijednosti ni za standarde dozvoljene emisije ni za standarde za kvalitet
zraka, nego se iste određuju na bazi multidisciplinarnog rada stručnjaka raznih
specijalnosti za svaki slučaj posebno
 princip najboljih tehnoloških mjera (razvijen u Njemačkoj, Japanu i USA) gdje se od
postrojenja uvijek traži primjena tehnoloških standarda na nivou tehno-ekonomskih
mogućnosti države
 princip maksimalnog korištenja prirodnih sposobnosti samočišćenja atmosfere
(razvijen u bivšem SSSR, a primjenjen u Poljskoj i bivšoj ČSSR)
 princip minimalnih troškova (primjenjen u bivšoj ČSSR kod određivanja načina
sniženja emisije SO2 za 30%) koji se sastoji u propisivanju sniženja emisije kod onih
postrojenja gdje su najniži troškovi sniženja po jedinici mase emitovanih polutanata.
 princip dozvola-licenci (primjenjuje se u Austriji, Švedskoj, Finskoj) koji predstavlja
kombinaciju principa najboljih raspoloživih mjera i najboljih tehnoloških mjera

U okviru gore navedenih strategija karakteristična su dva podprincipa koji se mogu

koristiti unutar svakog od pet uočenih principa:
 podprincip zoniranja što znači da isti propisi ne zavise za cijelu zemlju nego se
propisuju obaveze primjene strožijih tehnoloških standarda za neke dijelove države)
 podprincip ekonomičnog dogovora (razvijen u USA i Njemačkoj gdje je moguće da
obavezu sniženja emisije jedno postrojenje prenese na drugo ukoliko se time
postižu niži troškovi uz isti efekat na zaštitu zraka

3.8. Monitoring emisija i kvaliteta zraka

Država i preduzeće koje ima uticaj na okolinu upravljaju svojim aktivnostima koje
su u vezi sa okolinom. Upravljanje nije moguće bez mjerenja, u ovom slučaju mjerenja
ispuštanja u okolinu i efekata koji su posljedica tog ispuštanja. Prema tome sastavni dio
upravljanja razvojem države i preduzeća je postojanje Monitoringa – sistema praćenja
uticaja na okolinu. U situaciji gdje se sistemi tek uspostavljaju, monitoring se često svodi
samo na mjerenja i prikupljanja hiljada brojeva koje niko ne koristi. Međutim, monitoring
mora biti u službi donošenja odluka – kako preduzeća, tako i države. Cijeli sistem je
prikazan grafički – sl. 5. Ciklus monitoringa podrazumijeva: (i) utvrđivanje cilja mjerenja,
(ii) metoda mjerenja, (iii) načina i mjesta uzorkovanja, (iv) izbor i održavanje opreme, (v)
zaduženja operatora sistema, (vi) mjerenja, (vii) evaluaciju rezultata mjerenja i (viii)
sastavljanje izvještaja o rezultatima monitoringa.

S druge strane, kako ovi podaci služe menadžmentu preduzeća za upravljanje

aktivnostima koje su u vezi sa okolinom, postoji Ciklus donošenja odluka. Na bazi
izvještaja iz ciklusa monitoringa sačinjavaju se (i) informacije za najviše rukovodstvo.
22
Na bazi informacija se vrše (ii) analize o mogućim mjerama za sniženje uticaja na
okolinu, te donose potrebne (iii) odluke. Iz odluka slijede (iv) mjere (programi i planovi),
te (v) njihova implementacija. Slijedi (vi) evaluacija efikasnosti poduzetih mjera koja vrši
se uz pomoć izvještaja iz ciklusa monitoringa. Tako je cilj monitoinga da da podloge za
donošenje odluka, kao i da se provjeri efikasnost poduzetih mjera. Svaka odluka
najvišeg rukovodstva vezana je za pitanje troškova. Nikada se ne primjenjuje ni jedna
mjera zaštite okoline, gdje bi troškovi zaštite bili veći od koristi proizvodnje. Stoga
rukovodstvo vrši Kost-benefit analizu mogućih mjera za sniženje uticaja na okolinu. Vrši
simulaciju efekata pojedinih mjera na okolinu (veličina emisija) i troškova koji su time
prouzrokovani. Podaci te analize kao i podaci izvještaja monitoringa služe mu za
donošenje odluka.

Na kraju, postoji četvrti karakterističan ciklus – to je Ciklus zakonodavstva. Država

je zakonima utvrdila principe zaštite okoline, a brojčane vrijednosti utvrđuje
podzakonskim aktima – pravilnicima ili uredbama. Emisioni standardi (granične
vrijednosti emisije) se propisuju na bazi tehno-ekonomskih uslova, a ne ekološko-
sanitarnih. Tako rezulati monitoringa mogu da ukažu na potrebu sniženja emisije.
Međutim, ono može uslijediti samo ukoliko je cjenovno efikasno. Stoga su ciklusi
monitoringa i kost-benefit analize vezani za ciklus zakonodavstva (donošenje
podzakonskih akata u vezi ograničavanja emisije). Saglasno razvoju tehnike i
snižavanju troškova odgovarajuće opreme, država povremeno postožava granične
vrijednosti emisije na šta najviše rukovodstvo preduzeća treba da računa.

Osnovni dijelovi monitoringa su:

1. registar izvora zagađivanja (pravnih lica sa podacima o mjestu i veličini emisije),
2. katastar zagađivanja (teritorijalni pregled veličina emisije),
3. katastar kvaliteta zraka (teritorijalni prikaz koncentracija polutanata u prizemnim
slojevima atmosfere) i, eventualno
4. katastar šteta od djelovanja zagađujućih materija.

Da bi se moglo vršiti prognoziranje kvaliteta zraka, potrebno je raspolagati, tzv.

atmosferskim modelom, softverom kojim se na bazi podataka iz katastra emisije,
orografskih i meteoroloških parametara može prognozirati kvaliteta zraka za slučaj
promjene emisije (unošenje novog izvora ili sanacija zagađivanja. Da bi rezultati
proračuna bili pouzdaniji, pogodno je da se model kalibrira na bazi postojećih podataka
(emisija, kvalitet zraka).

23
 Slika 5. Monitoring u funkciji donošenja i provjere efikasnosti odluka

Postupak ocjene kvaliteta zraka na bazi uzorkovanja

Kvalitet zraka na nekom području može se ocjeniti (i) mjerenjem, (ii) proračunom i
(iii) kombinovano. Mjerenje i proračun pretpostavljaju uzimanje uzoraka zraka u
vremenu i prostoru, te statističku obrada podataka. Proračun pretpostavlja korištenje
matematskih modela difuzije. Najpravilniji pristup je kombinovani: izvrši se proračun
kvaliteta zraka primjenom modela difuzije, a zatim mjerenjem izvrši kalibracija modela.

Kada se govori o prvoj metodi, koja je najrasprostranjenija, važno je saznanje da

se kvalitet zraka ne može odrediti direktnim mjerenjem, nego uzorkovanjem te obradom
rezultata mjerenja. Kako se radi o uzorkovanju, a imajući posebno na umu da kvalitet
zraka neprekidno osciluje zbog promjena emisije, kao i meteoroloških uslova, od kojih
zavisi rasprostiranje zagađujućih materija, jasno je da se do rezultata ne može doći bez
statističke obrade. Pri tome je najvažnije saznanje da se nikada neće saznati kakav je
kvalitet zraka (kao što se ni sa jednom drugom vrstom mjerenja ne može tačno utvrditi
mjerena veličina), nego se vrši procjena vrijednosti uz nastojanje da je greška
(odstupanje od stvarne vrijednosti) što manja, pri čemu se ne zna tačna mjerena
vrijednost nego interval u kome se ona nalazi sa određenom pouzdanošću. Uz
pretpostavku da je uzorkovanje vršeno pravilno (izbor mjerne metode i opreme,
kalibracija opreme, stručnost u rukovanju opremom, uzimanje uzoraka u pravom
trenutku), postupak statističke obrade ima slijedeći tok:

1. Utvrđivanje da li uzorci zadovoljavaju statističke zakonitosti: Rezultati praćenja

kvaliteta zraka u velikom broju gradova u svijetu su pokazali da se raspodjela

24
 veličina kvaliteta zraka redovno pokorava kumulativnoj normalno-logaritamskoj
raspodjeli; ukoliko to nije slučaj, slijedi zaključak ili da je došlo do promjene
populacije (promjene u emisiji u toku mjernog perioda, promjene uslova emitovanja,
ubačeni novi izvori, …), ili da je uzorkovanje vršeno nepravilno. Ukoliko nije uzet
dovoljan broj uzoraka za dati slučaj, kriva ima karakterističnu deformaciju, te ju je
moguće korigovati, čime se smanjuje mjerna nesigurnost.
2. Da bi se mogla vršiti statistička analiza, izvrši se uređivanje skupa dobijenih dnevnih
vrijednosti. Nakon čega se formira funkcija raspodjele F mjernih vrijednosti
koncentracija c, kao:

F  cm   q

gdje je:
q – udio izmjerenih vrijednosti koncentracija manjih od c q, u skupu mjerenih
rezultata
cq – (q- kvantil; qx100 – percentil) vrijednost koncentracije od koje je manje
qx100% izmjerenih vrijednosti

Iz formirane funkcije raspodjele odrede se 95-i percentili zagađenosti i aritmetička

vrijednost koncentracije zagađujućih materija. Dalje se posebno izdvaja maksimalna
izmjerena vrijednost koncentracije c m za koju je pripadna vrijednost funkcije raspodjele
qm ocjenjivana po obrascu:

 1
F  cm   qm  1  
 n
gdje je:
n – ukupan broj izmjerenih vrijednosti (npr. za n=360; F(c m)=99,72%)

3. Kada se utvrdi zakonitost (izgled krive), onda se iz nje određuju karakteristične

vrijednosti (aritmetička sredina, 95-i ili 98-i percentil). Ove vrijednosti je potrebno
uporediti sa odgovarajućim normama za granične vrijednosti zagađenosti (GVZ) koje
se propisuju pojedinačno za svaku vrstu zagađujućih materija. Postoji propis o
dugotrajnoj graničnoj vrijednosti zagađenosti (GVZ d) koji se odnosi na dugotrajno
djelovanje i propis o kratkotrajnoj graničnoj vrijednosti zagađenosti (GVZ k) koji se
odnosi na kratkotrajno djelovanje. Poređenjem rezultata statističke obrade sa
odgovarajućom vrijednošću GVZ-a dobija se ocjena kvaliteta zraka posmatranog
područja. Mnogi savremeni mjerni uređaji imaju softver za proračun statističkih
veličina koje definišu kvalitet zraka, ali oni ne vrše provjeru da li se rezultati
pokoravaju datoj statističkoj zakonitosti, tj ovi softveri se mogu koristiti u idealnom
slučaju – ukoliko je uzorkovanje vršeno pravilno (izbor termina metodom slučajnih
brojeva i u praksi bez odstupanja od tih termina) i ukoliko je uzet dovoljan broj
uzoraka.

Pri ovome je potrebno imati na umu:

 vrijeme uzorkovanja može biti (u cilju poređenja sa graničnim vrijednostima kvaliteta
zraka) polučasovno ili 24-časovno. Ukoliko uređaj uzima uzorak svake tri sekunde,
oni se usrednjavaju na period od pola sata. Nadalje, polučasovne vrijednosti –
ukoliko je to potrebno – mogu se preračunati na 24-časovne vrijednosti ili ostaviti u
obliku polučasovnih vrijednosti;
 vrijeme mjerenja je godina dana (od 1. januara do 31. decembra kalendarske
godine); statistička obrada se vrši za taj period, bez obzira koliko je (pravilnih)
uzoraka uzeto; ukoliko se mjeri samo dio godine, treba rezultate preslikati na
25
 godišnji period (poznavajući funkcionalnu statističku ovisnost) i izvršiti procjenu
kvaliteta zraka (na primjer moguće je da se mjerenja vrše samo u januaru i dobiju
različiti podaci u rangu 400 do 800, a statističkom analizom će se doći do zaključka
da je prosječna godišnja vrijednost bila 250) – naravno, što je manji broj uzoraka,
posebno ukoliko oni nisu raspoređeni tokom cijele godine, mjerna nesigurnost je je
viša;
 vrijeme potrebno za praćenje trenda kvaliteta zraka je minimalno pet godina; ukoliko
se mjerenje vrši samo godinu dana ne može se izvući ni pouzdan podatak o
kvalitetu zraka (mogla je to biti izuzetno povoljna ili izuzetno nepovoljna
meteorološka godina); tek u periodu od pet godina se može doći do izvjesnog
zaključka o trendu; pouzdaniji rezultati se dobiju kroz desetogodišnje praćenje.
Stoga je bolje vršiti mjerenja na manjem broju stanica i manjim brojem uzoraka, čak i
jednostavnim i manje pouzdanim metodama mjerenja, ali duži period godina, a ne
intenzivno godinu dana, a zatim prekinuti mjerenja.
 Mjerne stanice za ispitivanje kvaliteta zraka treba da ispune čitav niz zahtjeva da bi
njihovi rezultati mjerenja bili reprezentativni za mjerno područje koje one pokrivaju.
Stanica mora biti tako locirana da je reprezentativna za područje koje pokriva i da
daje usporedive podatke sa drugim stanicama u mreži mjerenja. Stanica je
reprezentativna za neko područje ukoliko dobiveni podaci odražavaju razine i
varijacije u koncentraciji polutabnata na datom području. Da bi stanica bila
reprezentativna ne smije biti u blizini lokalnih izvora zagađivanja zraka, a ulazni
otvor stanice mora biti na sigurnoj udaljenosti od površina koje apsorbiraju ili
adsorbiraju i od zapreka koje sprečavaju cirkulaciju zraka. Da bi stanice neke mreže
mjerenja dale međusobno usporedive podatke mora biti standardizirana visina
ulaznog otvora, tip uređaja i metoda mjerenja. Pri mjerenju onečišćenja zraka od
mobilnih izvora mora i udaljenost od toka prometa biti precizna obzirom na pad
koncentracije sa udaljenošću. Propisuje se postupak rada za osoblje i metode
baždarenja mjerne opreme, kao garancija da dobijene cifre odgovaraju stvarnim
vrijednostima. Broj stanica za mjerenje kvaliteta zraka zavisi od:
- emitera polutanata,
- tipa i količine polutanata koji se emituju,
- ruže vjetrova područja i
- topografskih uslova.

4. GLOBALNO ZAGAĐIVANJE

4.1. Zagađivanje stakleničkim gasovima

Među atmosferskim emisijama termoenergetskih postrojenja posebno mjesto

zauzima, zbog njegovog uticaja na globalno stanje atmosfere, emisija CO2. Taj gas je
najznačajniji među tzv. stakleničkim gasovima. Budući da je CO2 samo jedan od
stakleničkih gasova, uobičajeno je emisije iz termoenergetskih postrojenja mjeriti u masi
ekvivalentnog CO2 koji uključuje djelovanje na atmosferu svih stakleničkih gasova
mjeren ekvivalentnom masom CO2. Kada govorimo o energetskim postrojenjima važno
je napomenuti da staklenički gasovi ne nastaju samo sagorijevanjem ugljenika u
kotlovima (iako je to najvažniji način nastajanja CO 2), nego i u procesima vezanim za
dobijanje materijala potrebnog za gradnju objekata, preradu i transport goriva i
odlagalište otpadnog materijala uključivo i otpad koji potiče od razgradnje postrojenja
nakon isteka njegove životne dobi.

26
 Količina emitovanog CO2 iz termoenergetskih postrojenja na ugalj je za određenu
vrstu energenta i efikasnost transformacije toplotne energije u električnu energiju
proporcionalna s proizvedenom energijom. Za termoelektrane na ugalj emisija CO 2
iznosi oko 935 g/kWh.

Za razliku od SO2 i NOx ugljen dioksid je nemoguće odstraniti iz dimnih gasova

termoenergetskih postrojenja ili ga razgraditi na sastavne dijelove. Jedini praktičan
način smanjenja antropogenih emisija CO 2 iz termoenergetskih postrojenja je
smanjivanje količine ugljenika koji je podvrgnut procesu oksidacije, tj. smanjenje
potrošnje fosilnih goriva. Zbog toga kada se govori o koracima za smanjenje emisije
CO2 iz termoenergetskih postrojenja uglavnom se misli na zamjenu fosilnih goriva
drugim energentima.

Uticaj stakleničkih gasova na okolinu se manifestuje kroz povišenje srednje

temperature atmosfere Zemlje, te s tim u vezi klimatskim promjenama koje mogu
izazvati niz posljedica.

Sunce je izvor energije koja zagrijava Zemlju i njenu atmosferu. Najveći uticaj na
procese u atmosferi, a time i na klimu, ima Sunčevo zračenje koje se velikim dijelom
reflektira od gornjih slojeva atmosfere, oblaka i Zemljine površine, a manjim dijelom
apsorbira u atmosferi, zatim difuziono raspršuje na njenim česticama i dopire do
Zemljine površine gdje se Sunčevo zračenje apsorbira. Atmosfera je smjesa gasova.
Pored gasova čije se koncentracije ne mijenjaju, u sastavu atmosfere uvijek se nalaze i
tri promjenjiva sastojka: vodena para (H2O), karbon-dioksid (CO2) i ozon (O3). Osobina
ovih gasova je da znatno absorbiraju zračenje Zemlje i Sunca te time bitno utiču na
temperaturni režim atmosfere i Zemlje. U sastavu atmosfere nalaze se i mnogobrojne
čvrste i tekuće primjese koje lebde u zraku koje su vještačkog ili prirodnog porijekla.
Oko 99% ukupne atmosferske mase nalazi se u sloju 30-35 km iznad tla, a 50% ukupne
mase u sloju od svega 5 km.

Zračenje dospijelo na površinu Zemlje djelimično se apsorbira, a djelomično

reflektira. Trenutna zemaljska reflektivnost ili albedo (odnos između reflektirane energije
i ukupnog dotoka) približno iznosi 0,3. To znači da od ukupnog dotoka, 340 W/m2, oko
30% ili 100 W/m2 Sunčevog zračenja se reflektuje od Zemljine površine i atmosfere u
svemir, dok oko 70% ili 240 W/m2 prolazi (neometano) kroz atmosferu i zagrijava
površinu Zemlje Najveći dio apsorbirane energije Sunčeva zračenja Zemlja pretvara u
toplotu. Tako zagrijana Zemljina površina emitira energiju natrag u atmosferu u obliku
elektromagnetnog zračenja i to u infracrvenom području spektra (dugotalasno zračenje
talasnih dužina do λ=10 μm). Talasna dužina i intenzitet Zemljina dugotalasnog zračenja
zavise od temperature Zemljine površine. Za razliku od kratkotalasnog zračenja Sunca,
koje atmosfera uglavnom propušta i od njega se vrlo malo zagrijava, dugotalasno
zračenje Zemlje emitirano u atmosferu apsorbuju tro-i višeatomni gasovi, popularno
zvani staklenički gasovi. Glavni predstavnici stakleničkih gasova su: vodena para,
karbon-dioksid, metan, ozon, dinitrogen-oksigen i CFC spojevi (hloro-fluoro-karboni).
Zbog apsorpcije dugotalasnog zračenja atmosfera se zagrijava, te zbog svojih niskih
temperatura emitira dugotalasno zračenje velikih talasnih dužina λ = 2…80 μm. Jedan
dio tog zračenja odlazi iz atmosfere u svemir, a drugi dio koji je usmjeren prema
površini Zemlje vraća energiju zračenja prema tlu (povećavajući temperaturu zraka) i
zove se protuzračenje atmosfere. Dio toplotne energije troši se i na pretvorbu vode u
vodenu paru u atmosferi i na tlu, a toplota se prenosi i horizontalnim (vjetrovi) i
vertikalnim (konvekcija) strujama zraka, te okeanskim strujama. Na slici 6. predstavljen
je uprošteni šematski prikaz efekta staklene bašte.

27
 Svi složeni procesi u sistemu Sunce-Zemlja nalaze se u dinamičkoj ravnoteži.
Satelitska posmatranja Zemlje iz svemira pokazuju da količina infracrvenog zračenja
koje, odlazi u svemir odgovara efektivnoj temperaturi zračenja od -18oC. Na -18oC oko
240 W/m2 infracrvenog zračenja biva emitovano, što je dovoljno za balans
apsorbovanog solarnog zračenja. Srednja temperatura Zemljine površine iznosi oko
15oC, tako da površina Zemlje emituje oko 390 W/m2 naviše. Nakon procesa apsorpcije
i emisije, 240 W/m2 “pobjegne” u svemir a ostatak “zarobljavaju” staklenički gasovi i
oblaci. Prirodni efekat staklene bašte zagrijava Zemljinu površinu za 33oC i može se
definisati kao 150 W/m2 infracrvenog Zemljinog zračenja zarobljenog u predindustrijskoj
atmosferi. Svi staklenički gasovi osim CFC spojeva se javljaju u prirodi, te, kao što je
već navedeno, zajedno sačinjavaju približno 1% ukupne atmosfere što je i dovoljno za
prirodni efekat staklene bašte (zagrijavanje za 33oC) i život na Zemlji kakav je poznat. U
suprotnom, Zemlja bi bila hladno, mračno, neplodno mjesto slično Marsu.

Sl. 6. Grafički prikaz efekta staklene bašte

Nivo stakleničkih gasova je određen preko ravnoteže koju uspostavljaju “izvori” i

“ponori”. Izvori su procesi ili aktivnosti kojima se oslobađaju u atmosferu staklenički
gasovi, a ponori su procesi, aktivnosti ili mehanizmi kojima se iz atmosfere uklanjaju
staklenički gasovi. Ljudske aktivnosti utiču na nivo stakleničkih gasova tako što unose
nove izvore ili tako što narušavaju prirodne ponore.

U principu, globalni energetski bilans je u potpunosti izbalansiran, ukupna energija

koju apsorbuje Zemljina površina jednaka je ukupnoj energiji koja se transportuje dalje.
Međutim, energetski bilans je narušen kada se sastav atmosfere promijeni kao što je
npr. antropogena emisija stakleničkih gasova. Posljedica antropogene emisije je
promjena temperature. Antropogena emisija stakleničkih gasova mijenja način
apsorbovanja energije u atmosferi. Ovo se dešava nepredviđenom brzinom, a rezultat
je poznat kao “pojačani efekat staklene bašte”. Klimatski sistem se mora prilagoditi
ovom rastućem nivou gasova kako bi se održao globalni energetski bilans u ravnoteži.
To znači da se Zemlja mora osloboditi energije u istoj količini u kojoj prima energiju od

28
Sunca. Iz razloga što “gušći” pokrivač stakleničkih gasova ublažava gubitke energije u
svemir klima se mora na neki način prilagoditi kako bi se uspostavila ravnoteža energije
koja dolazi i energije koja odlazi (uspostavlja ravnotežu na višem temperaturnom
nivou). Ovo prilagođavanje uključuje globalno zagrijavanje Zemljine površine i nižih
slojeva atmosfere. Globalno zagrijavanje je najjednostavniji način za klimatski sistem da
se oslobodi dodatne energije. Međutim, i najmanji porast temperature biva praćen
nizom drugih promjena, kao što su promjene u modelima oblaka, vjetrova, padavina i
sl., što izaziva promjene uslova razvoja pojedinih ekosistema.

Antropogena emisija stakleničkih gasova već je narušila globalni energetski bilans

za oko 2,5 W/m2, što je približno 1% solarne energije koja uspostavlja klimatski sistem.
Jedan procenat možda i ne zvuči mnogo, ali kada se uzme u obzir cijela površina
Zemlje, to je jednako količini energije sadržane u 1,8 miliona tona nafte svake minute ili
više od 100 puta trenutne svjetske potrošnje energije.

Klimatski sistem ne reaguje brzo na povećanu koncetraciju stakleničkih gasova u

atmosferi pa iz tog razloga može se očekivati promjena klime u budućnosti, čak i kada
atmosferski nivo ovih gasova prestane rasti. Postoje dokazi da su klimatske promjene
već nastupile. Međutim, poznato je da se klima i prirodno mijenja što otežava
sagledavanje stvarnog uticaja povećanog nivoa stakleničkih gasova u atmosferi.
Ono što se sigurno zna je da se klima već počela prilagođavati na prošle emisije
stakleničkih gasova kako bi se održao globalni energetski bilans u ravnoteži. Globalno
gledajući, temperatura raste. Dosadašnja mjerenja pokazuju zagrijavanje od 0,6 oC, i to
od 1860. godine. Globalno, nivo mora je porastao za oko 10-15 cm u posljednih 100
godina. Ovaj porast rezultat je, na prvom mjestu, povećana temperatura koja uzrokuje
ekspanziju vode kao i otapanje leda.

Predviđanja regionalnih i sezonskih zagrijavanja uglavnom su nesigurna, pa i

pored toga najveće zagrijavanje predviđa se za hladne sjeverne regije, i to u zimskom
periodu. Razlog za to je što snijeg i led reflektuju Sunčevo zračenje, pa manje snijega i
leda znači da će se više Sunčeve toplote apsorbovati (misli se na površinu Zemlje), što
povećava globalno zagrijavanje (pozitivni feedback efekat). Regioni u unutrašnjosti brže
će se zagrijavati od okeanskih i obalnih zona. Razlog za to je inercija okeana koja
sprječava zagrijavanje površine mora istom brzinom kojom se zagrijava tlo. Veličina ove
inercije zavisi koliko će se zagijavanje prenijeti u dubinu okeana. Kod većine okeana
gornji nivoi vode, do nekoliko stotina metara uopšte se ne miješaju sa vodom ispod te
dubine, tako je za zagrijavane gornjih nivoa potrebno nekoliko godina dok morske
dubine ostaju hladne.

Efekat aerosola izaziva hlađenje pojedinih regija, i to istočne Amerike, istočne

Evrope i dijelova Kine. Do 2100. godine predviđa se zagrijavanje sjevernih dijelova
Kanade i Sibira do 10oC u zimskom periodu, a manje od 2 oC u ljetnom periodu. Pored
svega navedenog, globalno gledajući, može doći do narušavanja hidrološkog ciklusa
što znači povećanje poplava, suša, padavina, oluja i uragana.

4.2. Zagađivanje substancama koje oštećuju ozonski sloj

Kada se govori o globalnim uticajima na kvalitet zraka treba spomenuti i
supstance koje razgrađuju ozonski sloj. Pod ozonskim slojem se podrazumijeva ozon u
troposferi (15 – 40 km od tla), čija je količina tolika, da bi se - kada bi se spustio na
površinu Zemlje - dobio sloj debljine 2 do 3 milimetra. Ozonski sloj zaustavlja veći dio
UV zraka spektra B i ne dozvoljava im da dođu do površine Zemlje. Međutim,

29
sedamdesetih godina prošlog vijeka ustanovljeno je stanjivanje (razgradnja) ozonskog
sloja i štetno djelovanje (smanjenje prinosa na kopnu i moru, katarakta očiju, neki oblici
kancerogenih oboljenja kože, smanjenje odbrambenih sposobnosti organizma na razne
bolestiKao krivac za ove promjene identificirane suvještačke materije koje imaju
značajnu primjenu u industriji (kulanti u rashladnoj tehnici, upjenjivači u proizvodnji
pjenastih materijala, propelanti u sprejevima, rastvarači u metalnoj i elektroindustriji,
sredstva za gašenje požara, pesticidi). Ovi kemijski spojevi su stabilni, neotrovni,
nezapaljivi i neeksplozivni, a zajedničko im je to da u sastav uključuju jedan ili više
atoma klora ili drugih halogena i nazivaju se klorofluorougljikovodici. Kada se nađu u
stratosferi, pod dejstvom UV zraka se razgrađuju, te atomi klora i drugih halogenih
elemenata u sudaru sa molekulama ozona dovode do njihovog cijepanja – dvije
molekule ozona se transformišu u tri molekule kisika. Na taj način se smanjuje broj
molekula ozona koji štite zemljinu površinu od djelovanja UV zraka – B spektar.
Tehnologije koje koriste supstance koje ugrožavaju ozonski sloj treba zamijeniti
tehnologijama koje koriste druge supstance i proizvodnju i upotrebu ove supstance
isključiti što je i obaveza prema Montrealskog protokola i Bečkoj kovenciji Po
Montrealskom protokolu razvijene zemlje tu obavezu su sprovele do 1996. godine, dok
zemlje u razvoju treba da isključe najveći broj ovih substanci u periodu od 1996 do
2006. godine i to o trošku razvijenih zemalja. U BiH djeluje Ozonska jedinica pri
Ministarsvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa i u toku je realizacija više projekata
zamjena tehnologija.

4.3. Zaštita zraka od globalnih uticaja

Za razliku od stratisferskog zagađivanja gdje osnovu klasične strategije čini

ograničavanje emisije iz postrojenja, kod globalnih polutanata to nije slučaj. Emisija
substanci koje ugrožavaju ozonski sloj se može jedino smanjiti ukoliko se te substance
uopšte ne upotrebljavaju. Slično je i sa ugljendioksidom, osnovnim uzročnikom
klimatskih promjena. On je nezaobilazni prosukt sagorijevanja fosilnih goriva. Bez
nastanka CO2 nema ni nastanka toplotne energije. Prema tome njegova emisija se
može smanjivati jedino povećanjem energetske efikasnosti (da je potrebna manja
količina fosilnih goriva za datu potrebu), odnosno, zamjena fosilnih goriva nekarbonskim
gorivima (bio masa, energija sunca i vjetra, hidroenergija...).

5. MEĐUNARODNO PRAVO I MEĐUNARODNA SARADNJA U ZAŠTITI

ZRAKA

Danas je razvijeno ili je u razvoju niz tehnologija koje mogu smanjiti emisije u
okolinu raznih polutanata, pa je moguće emisije u okolinu ograničiti na skoro
zanemarive količine. Međutim, kod donošenja ograničenja u području zaštite okoline
mora se imati na umu da svako postroženje stvara i dodatne troškove za njegovo
provođenje. Tako npr. donošenje strožijih propisa za emisije iz termoelektrana ima za
posljedicu potrebu za ugradnjom efikasnijih, a time i skupljih uređaja za kontrolu emisija
u okolinu. Jasno je da će time proizvodnja električne energije imati dodatne troškove što
znači i višu cijenu električne energije. Kako su troškovi električne energije uključeni u
cijenu svih proizvoda i usluga oni postaju manje konkurentni u svijetu te je zbog toga
kod donošenja propisa o ograničenjima emisija neophodno voditi računa o konkretnoj
ekonomskoj situaciji u državi i propisima u susjednim državama. Budući da ispuštanja u
okolinu ne poznaju državne granice može se dogoditi da uvezena onečišćenja imaju
veći uticaj na okolinu nego domaća, pa znatna ulaganja finansijskih sredstava u

30
kontrolu emisija polutanata mogu imati mali učinak na zaštitu okoline a veliki uticaj na
konkurentnost vlastitih proizvoda i usluga. Zbog toga je izuzetno važno da se donose
međunarodne konvencije o zaštiti okoline kako bi propisi bili što uravnoteženiji, a
troškovi zaštite okoline što sličniji.

Zakonodavstvo koje reguliše mjere zaštite okoline od negativnih učinaka što ih

generišu postrojenja za proizvodnju električne energije najčešće je struktuirano s
obzirom na tri glavna prirodna resursa: zrak, vodu i tlo, pa zatim i na ostala područja
nepoželjnog uticaja. Isto tako, zakonodavstvo je uglavnom podijeljeno i s obzirom na
tehnologiju, odnosno, vrstu goriva koje se koristi u proizvodnji električne energije.
Nuklearna energetika je regulisana samostalnim zakonodavnim sistemom, izgradnja i
pogon hidroelektrana regulisani su u najvećoj mjeri Zakonom o vodama, dok je pogon
elektrana na fosilna goriva ponajviše determinisan Zakonom o zaštiti zraka. Pri tome se
uticaji postrojenja za proizvodnju električne energije razmatraju s obzirom na njihov
lokalni, regionalni i globalni karakter.

5.1. Propisi Evropske Unije

Države članice Evropske unije su svoju zabrinutost i značajni interes za zaštitu

zraka od uticaja elektroenergetskih postrojenja počeli iskazivati sredinom prošle
decenije. Tada započete inicijative su rezultovale snažnim razvojem i primjenom
regulative koja se odnosi na restrikcije emisija za gotovo sve značajne polutante.
Pregled regulative Evropske unije u području zaštite zraka je prikazan u tabeli 3.

Tabela 3. Pregled direktiva regulative Evropske unije u području zaštite zraka

PODRUČJE PRIMJENE ODLUKE DIREKTIVE PRAVILNICI
I. OPĆENITO
1. Prekogranična onečišćenja 81/462; 86/277 - -
2. Onečišćenja od industrijskih 84/360; 90/656;
- -
postrojenja 91/629; 93/80
3. Emisije iz velikih 88/609; 90/656;
95/1 -
termoelektrana 93/80; 94/66
II. OZON
88/540; 91/690; 594/91;
1. Osiromašenje ozonskog sloja -
94/68 3952/92
94/563; 94/827 2047/9;
2. Onečišćenje zraka ozonom -
92/72 3093/4
III. SPECIFIČNI POLUTANTI
80/372; 82/795
1. CFCs - -
94/826
80/779; 81/857;
2. SO2 + TSP 95/1 89/427; -
90/656; 91/692
82/884; 90/656;
3. OLOVO 95/1 -
91/682
4. NOX - 85/203 -
5. CO2 - 93/76 -

Od svih u tablici navedenih odluka, direktiva i pravilnika za elektroenergetski

sektor je najznačajnija direktiva pod brojem 88/609/EEC koja definiše dopuštene emisije
iz velikih ložišta (Council directive 88/609/EEC of 24 November 1988. on the Limitations
of Emissions of Certain Polutants into the Air from Large Combustion Plants), pri čemu
se pod pojmom “velika ložišta” podrazumijevaju postrojenja čija je instalisana termalna
snaga jednaka ili veća od 50 MWt. Ova direktiva u svojim aneksima I-IX definiše
sljedeća područja:

31
 Redukciju SO2 za postojeća postrojenja;
 Redukciju NOx za postojeća postrojenja;
 Granične vrijednosti za emisiju SO2 za nova postrojenja koja koriste čvrsta goriva;
 Granične vrijednosti za emisiju SO2 za nova postrojenja koja koriste tečna goriva;
 Granične vrijednosti za emisiju SO2 za nova postrojenja koja koriste gasovita goriva;
 Granične vrijednosti za emisiju NOx za nova postrojenja;
 Granične vrijednosti za čestice za nova postrojenja;
 Stepene odsumporavanja;
 Mjere za kontrolu emisija SO2, NOx i čvrstih čestica;

Ograničenja emisija SO2, NOx i čvrstih čestica prema direktivi EU

Osnovne karakteristike direktive 88/609/EEC koju je donijelo Ministarsko vijeće

Evropske unije 1988. godine su sljedeće:
 Granične vrijednosti za emisije SO 2, NOx i čvrstih čestica za nova termoenergetska
postrojenja prikazane su u tabeli 4. Granice za čvrsto i tečno gorivo su postavljene
kao klizna granica zavisno od veličine postrojenja, s najstrožijim zahtjevima za
termoelektrane iznad 500 MW.

Tabela 4. Granične vrijednosti emisija u Evropskoj uniji prema direktivi 88/609 za nova postrojenja
Veličina Polutant u mg/Nm3
Vrsta goriva postrojenja
Čvrste čestice NOx SO2
[MWt]
Čvrsto 50 do 100 100 2.000
650
100 do 500 100 2000-400
Tečno 50 do 300 1.700
300 do 500 50 450 1.700 do 400
>500 400
Gasovito >50 5 350 35
Kondenzovani gas 5

 Postoji bitna razlika u ograničenju emisije iz postojećih elektrana i emisije iz novih

elektrana. Preporuke za postojeće elektrane još nisu donesene. Konačan cilj je
redukcija SO2 za 60% u odnosu na emisiju iz postojećih termoelektrana u 1980.
godini ili onih koje su puštene u pogon prije 1987. godine (pitanje redukcije SO 2 i
čvrstih čestica je regulisano posebnom direktivom Evropske Unije 80/779/EEC
donesenom 1980. godine).
 Konačni cilj smanjenje emisije će biti ostvaren u tri faze (1993., 1998., 2003. godina)
s različitim ciljevima po pojedinim zemljama. Za sada, za nove elektrane, emisioni
standard za NOx može se postići primarnim mjerama denitrifikacije (modifikacije
ložišta, gorionici s niskom emisijom NOx itd.).
 Redukcija NOx definisana je direktivom EU 85/203/EEC donesenom 1985. godine.
Ostvarenje redukcije je realizovano u dvije faze: (1993. i 1998. godina) s ukupnom
redukcijom od 40% na nivou EU.
 Elektrane su obavezne davati godišnje izvještaje o emisiji. Za sve elektrane iznad
300 MW preporučuje se kontinuirano mjerenje emisije SO 2, NOx i čvrstih čestica. Za
elektrane za koje je moguće proračunom dobiti zadovoljavajuće tačne podatke o
emisiji, nadležni organ može, iznimno, dozvoliti diskontinuirana mjerenja.

Prethodno napisano ukazuje na to da će se trendovi smanjenja emisija nastaviti u

državama članicama EU. Sve strožiji standardi o emisiji zagađujućih materija i zahtjevi

32
za racionalnije korištenje energije daju tome veliki doprinos. Emisijski trendovi za SO 2 i
NOx u pojedinim državama će zavisiti od daljeg razvoja zakonodavstva (prisutne su
značajne varijacije u strategijama kontrole emisije u pojedinim državama), tržištu
energije i tehnološkom nivou. Države sa strogim propisima su ostvarile znatniji pad
emisija tek nakon 2000. godine kada su neke stare elektrane zamijenjene novim.

5.2. Pregled međunarodnih konvencija u ograničavanju emisija u zrak

Konvencija o prekograničnom zagađivanju zraka na velike udaljenosti (LRTAP)

Konvencija je donesena 1979. godine u Ženevi. Cilj konvencije je utvrđivanje

osnovnih načela i mjera u cilju zaštite zraka od daljeg zagađivanja, uključujući i
zagađivanja na velikim udaljenostima. Pod zagađivanjem zraka na velikim
udaljenostima se smatra zagađivanje zraka koje u cjelosti ili djelimično nastaje na
području jedne države, a ima štetne posljedice na području druge države, s tim da je
nemoguće tačno razgraničiti priliv zagađujućih materija iz pojedinih izvora. Države
članice LRTAP-a su se obavezale sljedeće:
 razmjenjivati infomacije,
 razraditi istraživanja i praćenja kvaliteta zraka i
 razraditi politiku i strategiju za smanjenje emisija zagađujućih materija u zrak.

Uz konvenciju je povezano nekoliko protokola. U sklopu LRTAP konvencije

donesen je 1985. godine Protokol o smanjenju emisije sumpor-dioksida za 30% u
odnosu na stanje koje je vladalo 1980. godine. Bivša Jugoslavija nije pristupila tom
protokolu, a ni Bosna i Hercegovina. Zemlje potpisnice Protokola primjenjujući njegove
odredbe smanjile su do 1994. godine emisije za 30 - 60%. Međutim, proračuni temeljeni
na tzv "konceptu kritičnog opterećenja" pokazali su da postignuto smanjenje nije
dovoljno za priželjkivanu zaštitu ekoloških sistema. Naime, došlo se do spoznaje da nije
racionalno da sve države smanjuju emisiju za isti iznos, već je to potrebno učiniti na
osnovu njihovog uticaja na ekološke sisteme.

Predhodna Jugoslavija, mada je bila veliki emiter SO 2, nije bila pristupila ovom
protokolu, te nije koristila mehanizme međunarodne pomoći. Za Bosnu i Hercegovinu je
međunarodna pomoć posebno potrebna, jer je BiH u odnosu na predhodnu Jugoslaviju
imala izvanredno nepovoljan bilans SO2. BiH je 1990.-e godine imala:
- 18% jugoslovenskog stanovništva,
- 13% jugoslovenskog GDP i
- 28% jugoslovenske emisije SO2.

Priprema i realizacija Konvencije o prekograničnom zagađivanju zraka na velike

udaljenosti značajno je doprinjela izgradnji mehanizama međunarodne saradnje, mada
ovi mehanizmi nisu tako razvijeni, kao kod konvencija koje su donesene kasnije i
odnose se na zaštitu ozonskog sloja i klimatske promjene.

Konvencije, po pravilu, sadrže osnovne ciljeve i principe postizanja ciljeva, ali ne

sadrže konkretne brojčane vrijednosti (količine, rokove). Ove vrijednosti su sadržane u
protokolima koji se donose uz konvenciju. Ova konvencija je donesena 1979. godine,
nakon nekoliko godina intenzivne pripreme, kao okvirni međunarodni ugovor.
Predhodna Jugoslavija je ovoj konvenciji pristupila tek sedam godina kasnije (1986.), a
nakon intenzivog i jalovog preispitivanja obaveza za SFRJ koje bi iz nje proizašle. Uz
ovu konvenciju je do sada doneseno osam protokola koje se odnose na.
33
1. EMEP – razmjena podataka i način finansiranja sistema praćenja (monitoringa);
2. Ograničenje emisije SO2, prinicipi ograničenja, međunarodna saradnja i pomoć;
3. Ograničenje emisije NOx, principi ograničenja;
4. Dodatno ograničenje emisije SO2 (na drugim – ekonomski povoljnijim principima
nego prvi protokol), međunarodna saradnja i pomoć;
5. Volatilne organske komponente VOC (sa tehničkim amandmanima);
6. Teški metali;
7. Perzistentni organski polutanti (POPs);
8. Acidifikacija, eutrofikacija i prizemni ozon.

Prvi protokol (EMEP) – koga je SFRJ takođe bila prihvatila - odnosi se na saradnju
u praćenju (i) emisije gasova koje pokriva konvnencija, (ii) njihovog transporta na velike
udaljenosti i kemijske transformacije koje se pri tom dešavaju, (iii) depozicije na tlo i
promjene ambijantelnih karakteristika zraka i (iv) djelovanje, u prvom redu na šume i tlo.
Ostali protokoli se odnose na ograničenje zagađivanja pojedinim vrstama zagađujućih
materija (SO2, NOx, teški metali, VOC, POPs…), kako na nivou države tako na nivou
pojedinačnih postrojenja.

Prvi protokol koji se odnosio na SO 2, predviđao je smanjenje emisije ovog

polutanta u svakoj članici Konvencije za najmanje 30% u odnosu na nivo iz 1980., u
periodu 1983. – 1993. Najveći broj članica Konvencije pristupio je ovom protokolu.
Konvencija je bila pozvala razvijene zemlje da pomognu zemljama u razvoju u
smanjenju emisije SO2. Zahvaljujući tome, nakon 1980.-e godine sklapa se veliki broj
bilateralnih sporazuma, kojim razvijene zemlje pomažu pojedinim zemljama u razvoju,
praktično tadašnjim socijalističkim zemljama (posebno Poljskoj i ČSSR) da u svoje
termoelektrane ugrade uređaje za odsumporavanje dimnih gasova. Zahvaljujući
ulaganjima u mjere za sniženje emisije unutar razvijenih zemalja, te ulaganjem u zemlje
u razvoju, postignuto je značajno smanjenje emisije SO 2.

Protokol o dugoročnom finansiranju programa saradnje za praćenje i procjenu

prekograničnog prenosa zagađujućih tvari u zraku na velike udaljenosti u Evropi
(EMEP)

Pošto je Konvencijom propušteno utvrditi osiguranje sredstava za izvršenje

obaveza tokom 1984. godine donesen je ovaj Protokol. Finansiranje EMEP-a se
zasniva na obaveznim i dodatnim dobrovoljnim doprinosima članica Protokola.

Protokol u vezi s daljim smanjenjem emisija SO2

U sklopu LRTAP konvencije pripremljen je drugi Protokol o smanjenju emisije SO 2.
Polazni cilj je bio zaštita 95% ekoloških sistema Evrope. No, pokazalo se da je ovaj cilj
praktično neostvariv tako da je usvojen scenarij smanjenja opterećenja ekoloških
sistema od 60% u odnosu na tadašnje stanje. Prema ovom scenariju zahtjevi za
redukcijom SO2 do 2010. godine po pojedinim državama bi iznosio čak 80%. Protokol je
usvojen 1994. godine, a predstavlja nastavak saradnje na smanjenju emisije SO 2
započete prvim protokolom iz 1985. godine čiji je ovo nastavak.

Drugi protokol o smanjenju emisija SO 2, osim definisanih kvota smanjenja za

pojedine države, obavezuje na primjenu "najboljih raspoloživih tehnologija" za velike
termoenergetske objekte (veće od 50 MW instalisane snage) godinu dana nakon
potpisivanja samog protokola, a za objekte koji se nalaze u pogonu tek nakon 2004.
godine. Vrijednosti koje daje Drugi protokol su u skladu sa direktivom Evropske unije iz

34
1988. godine (88/609/EEC). Za postojeće objekte primjena standarda je obavezna od
31.05.2004.

Protokol koji se odnosi na regulisanje emisije azotnih oksida

Protokolom o smanjenju emisije NOx postavlja se cilj zadržavanja emisije u 1994.

godini na nivou iz 1987. godine. Države Evropske unije su se obavezale smanjiti emisiju
NOx za 30% do 1998. godine. Do 1990. godine skoro sve zemlje potpisnice uspjele su
stabilizovati emisiju na nivou iz 1987. godine.

Na nivou zemalja Evropske unije obavezujuća je direktiva 88/609/EEC kojom se

za velike termoenergetske objekte propisuje standard koji se može zadovoljiti
primjenom primarnih mjera (tj. mjera u ložištu) za smanjenje emisije NO x. Zemlje koje
predvode u ekološkoj zaštiti nacionalnim standardima su propisale strožije zahtjeve koji
se mogu zadovoljiti samo upotrebom nekih od postupaka denitrifikacije dimnih gasova.

Protokol koji se odnosi na regulisanje emisija volatilnih organskih jedinjenja

Ovaj protokol je donesen 1991. godine, ali još nije stupio na snagu. Prva od
obaveza je da se do 1999. godine smanje godišnje emisije volatilnih organskih
jedinjenja za 30% uzimajući kao baznu 1988. godinu ili bilo koju godinu u razdoblju od
1984. do 1990. godine.

Okvirna konvencija UN o promjeni klime - UNFCCC

U vrijeme održavanja Svjetskog samita o okolini i razvoju (Rio, 1992) donesene su

i dvije važne međunarodne konvencije:
- Konvencija o klimatskim promjenama i
- Konvencija o biološkoj raznovrsnosti.

Mjesto održavanja Konferencije (jug Planete, zemlja bogata prašumama), kao i

ove dvije konvencije trebalo je da ukažu na put kojim treba ići: očuvanje prirodnih
vrijednosti za buduće generacije, prelazak na korištenje obnovljivih izvora energije i
smanjenje korištenja fosilnih goriva). Konvencijom o klimatskim promjenama, sumnje o
uticaju povećane emisije CO2 na klimu, zamijenjene su naučnim koncenzusom, po
kome je vjerovatno globalno zagrijavanje od 1,5 do 4,5 oC tokom sljedećih 100 godina.
To je dodatak na več očigledni porast temperature od pola stepena Celzijusa od pred-
industrijskog perida prije 1850-te do 1990, od čega je bar dio rezultat minulih emisija
stakleničkih gasova. Teško je predvidjeti kako bi ovo moglo djelovati na Planetu jer
globalna klima je veoma komplikovan sistem. Neizvjesni efekti se pridodavaju na
neizvjesne efekte. Na primjer, model vjetra i kiša koji je preovladavao stotinama i
hiljadama godina, od koga je zavisilo milioni ljudi može se promijeniti. Nivo mora može
porasti i ugroziti ostrva i niska priobalna područja. U svijetu koji je isuviše prenatrpan i
pod pritiskom, svijet koji već ima dovoljno problema, ovi dodatni pritisci bi mogli direktno
dovesti do veće gladi i drugih katastrofa.

Konvencija o klimatskim promjenama postavlja kao krajnji cilj stabiliziranje

koncentracije stakleničkih gasova na nivo koji će spriječiti prijeteću antropogenu
(čovjekom uzrokovanu) umješanost u klimatski sistem. Ona, naravno ne precizira kakve
bi ove koncentracije trebalo da budu, samo da budu na nivou koji nije opasan. Nadalje,
ona ukazuje da takav nivo treba postići unutar određenog dovoljnog vremena da bi se

35
omogućilo ekosistemima da se prirodno adaptiraju na promjenu klime, da se osigura da
se ne ugrozi proizvodnja hrane i da se omogući odvijanje ekonomskog razvoja na održiv
način. Ovo baca svjetlo na glavne razloge zabrinutosti, proizvodnju hrane - vjerovatno
na klimu najosjetljivija ljudska djelatnost - i ekonomski razvoj. To takođe sugeriše (kako
vjeruje većina klimatologa) da su neke promjene neizbježne i da to zahtijeva primjenu i
određenih adaptivnih mjera. Ovo ponovo ostavlja prostora za različita tumačenja
uzimajući u obzir naučna otkrića, odricanja i rizike koje je globalna zajednica spremna
da prihvati.

Klimatske agrokulturne zone mogu se povući prema polovima. U regionima

srednje geografske širine očekuju se pomjeranje za 200 do 300 kilometara za svaki
stepen Celzijusa porasta temperature. Povećana ljetna suša na srednjoj geografskoj
širini može smanjiti prinose od 10 do 30%, i moguće je da bi današnja vodeća područja
u proizvodnji žita (kao što su velike ravnice u SAD) iskusila učestalije suše i vruće
periode. Ka polu usmjerene krajnje ivice agrokulturnih zona srednje g.š. - sjever
Kanade, Skandinavija, Rusija i Japan u sjevernoj hemisferi i jug Čilea i Argentine u
južnoj hemisferi - se mogu okoristiti višim temperaturama. Međutim, u nekim područjima
neobrađeno zemljište i neplodno tlo bi spriječili ove zemlje da kompenziraju smanjene
prinose u današnjim produktivnijim područjima. Topljenje glečera i toplotna ekspanzija
morske vode može povećati nivo mora, prijeteći priobalnim niskim područjima i malim
ostrvima. Globalni prosječni nivo mora se već povećao oko 15 cm za vrijeme prošlog
stoljeća, i očekuje se da će globalno zagrijavanje prouzrokovati dalji porast od oko 18
cm do 2030-te. Ako se sadašnji trend emisije stakleničkih gasova nastavi, porast nivoa
bi do 2100. mogao dostići vrijednost od 65 cm u odnosu na današnji nivo.

Po mišljenje autora ovog rada, klimatske promjene će u narednih 20 godina

potpuno izmjeniti geopolitičku sliku svijeta, uvesti međunarodno upravljanje prirodnim
resursima u svakoj pojedinačnoj zemlji, pa čak i međunarodnu kontrolu prostornog
uređenja. Isto tako, autor ovog rada smatra da svjetski energetski lobi raspolaže več
danas tehnologijama dobivanja energije iz alternativnih izvora po cijenama koje nisu
više od današnjih cijena energije iz fosilnih goriva, u slučaju proizvodnje i prodaje
masovnih serija ovih uređaja. Danas, zbog inertnosti energetskih sistema (dugi rokovi
amortizacije) ne postoji interes za masovnu nabavku ovih uređaja, pa se vjerovatno
čeka da “voda dođe do nosa”, pa da se onda pojave spasioci. Kako će se pri tome
ostvariti partnerstvo sjever – jug, teško je reči.

Osnov za donošenje konkretnih obaveza u pogledu sniženja emisije su Anex 1

Konvencije. Berlinski mandat (1995.) i Protokol iz Kjota (1997.). Protokolom je određen
iznos opšteg smanjenja emisije ekvivalentnog CO 2 za 5,6%, a kao period u kome treba
postići stabilizaju je petogodišnji period 2008. – 2012. Stranke Konvencije uviđajući
značaj odnosa razvijeni – nerazvijeni, unijele su posebne mehanizme finansijske
saradnje. Dok je Konvencija o prekograničnom zagađivanju zraka na velike udaljenosti
samo pozivala razvijene zemlje da pruže pomoć zemljama u razvoju, Bečka konvencija
o zaštiti ozonskog sloja (koja nije predmet ovog rada) obavezuje razvijene zemlje da
snose troškove isključivanja substanci koje ugrožavaju ozonski sloj u zemljama u
razvoju (to je praktično do 2 dolara po stanovniku zemlje primaoca), dotle Konvencija o
klimatskim promjenama unosi tri finanijska mehanizma međunarodne saradnje:

1. Mehanizam čistog razvoja (CDM - Clean Development Mechanism), podrazumijeva

primjenu projekata za smanjenje emisija u zemljama u razvoju koje su pristupile
Protokolu. CDM omogućava razvijenim zemljama (članicama Aneksa I) da dio svojih
obaveza na smanjenju emisije staklenički gasova realizuju u zemljama u razvoju koje

36
 su pristupile Protokolu, ali nemaju obaveza za smanjenjem u prvom periodu (2008 –
2012. godina). Razvijene zemlje koje investiraju u projekte koji rezultiraju smanjenju
emisije stakleničkih gasova dobijaju certificirano smanjenje emisije (CER – Certified
Emission Reduction), koji se dodaje dozvoljenom iznosu emisije zemlje investitora.
CER se izdaje počevši od 2000. godine, što znači da se smanjenje računa tokom
trinaest godina (od 2000-2012. godine), za razliku od npr. smanjenja emisije kroz JI
koji se računa tokom pet godina (2008-2012. godina). U ovome je velika prednost
CDM u odnosu na druga dva mehanizma. Iznos CER-a se računa na sljedeći način:
CER = emisija prije realizacije projekta – emisija nakon realizacije projekta
Motiv za učešće u CDM projektima za zemlje u razvoju je postizanje održivog
razvoja. Kroz razvoj i implementiranje CDM projekta dolazi do povećanja bruto
nacionalnog dohotka, povećanja zaposlenosti i poboljšanja kvaliteta okoline. U obzir
dolaze projekti koji su okolinski povoljni, društveno prihvatljivi i koji donose napredak
(smanjenje emisije) u odnosu na nastavak dosadašnje prakse u zemlji domaćinu.

2. Zajednička implementacija (JI – Joint Implementation) predstavlja način na koji

razvijene zemlje (članice Aneksa I) mogu postići ciljano smanjenje emisija GHG po
ekonomski povoljnoj cijeni razvijanjem projekta u drugim zemljama koje su, takođe,
članice Aneksa I. Istovremeno, ovaj mehanizam omogućuje razvijenim zemljama da
sa drugim zemljama dijele čiste tehnologije. Zemlja investitor ostvaruje pravo na
jedinicu smanjenja emisije (ERU – Emission Reduction Unit). Na odgovarajući način
tako ostvarene ERU se odbijaju od količine dopuštenih emisija koje su u početku
određene zemlji domaćinu i dodaju se zemlji investitoru. ERU će se izdavati počevši
od 2008. godine. Slično kao i u slučaju CDM projekata, u obzir za implementiranje
kao JI projekat dolaze projekti koji su okolinski povoljni, društveno prihvatljivi i koji
donose napredak (smanjenje emisije) u odnosu na nastavak dosadašnje prakse u
zemlji domaćinu.

3. Trgovanje emisijama (ET – Emission Trading) omogućuje zemljama, s obavezama

prema Protokolu, trgovanje emisionim kvotama na tržištu. To praktično znači da
ukoliko dvije države, članice Aneksa I Protokola iz Kjota, imaju obavezu da svoje
emisije smanje za po 10%, a za jednu državu nije veliki ekonomski i tehnološki
problem smanjiti emisiju za 20%, dok druga zemlja treba da uloži znatna sredstva
da smanji emisije za iznos svoje obaveze, rješenje koje se nudi je da jedna država
ostvari smanjenje od 20% i svoj 10%-tni “višak” emisijskog prava proda drugoj
državi. Prema tome, za razliku od prva dva mehanizma, ET nije projektno orijentisan
mehanizam. Cijena jedne tone CO2 na svjetskom tržištu iznosi 5-6 EUR, s tim da se
predviđa njen rast.

Tekst konvencije je usvojen u sjedištu UN u Njujorku 09.03.1992. godine i otvoren

je za potpisivanje 1992. godine u Rio de Žaneiru. Konvencija je stupila na snagu
21.03.1992. godine.

Krajnji cilj konvencije je postizanje, u skladu s njenim odredbama, stabiliziranja

koncentracije stakleničkih gasova u atmosferi na nivou koji će onemogućiti opasne
antropogene uticaje na klimatski sistem. Takav nivo treba biti postignut unutar
vremenskog perioda dovoljnog da omogući ekološkom sistemu prilagođavanje na
klimatske promjene, da osigura da proizvodnja hrane nije ugrožena i omogući nastavak
ekonomskog razvoja koji će biti u skladu s održivim razvojem. Konvencija predstavlja
okvir unutar kojeg vlade mogu raditi zajedno radi donošenja novih strategija i planova
koji će imati široki uticaj na način života i rada ljudi.

37
 Konvencija naglašava da su razvijene zemlje najviše odgovorne za istorijske i
sadašnje emisije i da moraju preuzeti vodstvo u borbi s klimatskim promjenama. Prvi
prioritet zemalja u razvoju mora biti njihov ekonomski i socijalni razvoj i njihov udio u
ukupnim globalnim emisijama će rasti s njihovom industrijalizacijom.
Postajući članom Konvencije i razvijene zemlje i zemlje u razvoju su prihvatile niz
obaveza, koje uključuju:
 davanje informacija o količini emisije stakleničkih gasova koje emituju, prema
izvorima i o njihovim nacionalnim procesima i aktivnostima koje uklanjanju
strakleničke gasove iz atmosfere
 provođenje nacionalnih programa za ublažavanje klimatskih promjena
 pojačavanje naučnih i tehničkih istraživanja i sistematskog nadzora povezanog s
klimatskim sistemom i promovisanje razvoja i primjene relevantnih tehnologija
 promovisanje obrazovnih programa i brige javnosti o klimatskim promjenama i
njihovim posljedicama

Kyoto protokol na UNFCCC konvenciju

Na trećem zasjedanju Ujedinjenih naroda (UNFCCC-COP3 The third session of

the Conference of the Parties) o pitanju promjene klime u decembru 1997. godine
donesen je tzv. Kjoto protokol (prihvaćen 12.12.1997. u Kjotu u Japanu). Njime su se 38
razvijenih zemalja obavezale na smanjenje emisije stakleničkih gasova u prosjeku za
5,2% s obzirom na nivo emisija iz 1990. godine, a u razdoblju 2008. do 2012. godine.
Staklenički gasovi koji su navedeni u Protokolu su: CO 2 - ugljen dioksid, CH4 - metan,
N2O - azotni oksid, HFCs - florirani ugljovodonici, PFC s - perflorougljici, SF6 sumporni
heksafluorid.

Bosna i Hercegovina, za razliku od emisije kiselih gasova, gdje je među vodećim

zemljama u EEK, nema izraženu emisiju stakleničkih gasova. Ona ima potencijala za
prodaju emisionih kvota (jer je prije rata bila značajan izvoznik električne energije), te se
može smatrati da je za nju od interesa da pristupi Aneksu 1 Konvencije, te započne sa
prodajom emisionih kvota. S druge strane, ukoliko BiH ne pristupi Aneksu 1 Konvencije,
što je opcija koju Konvencija dopušta za zemlje u razvoju, po osnovu Mehanizma čistog
razvoja BiH može dobiti finansijska sredstva (istina znatno manja), ali mnogo prije, što
je za nju takođe važno. Znači, ako BiH ne pristupi Aneksu 1 Konvencije, dobiva manja
sredstva, ali ranije, a ako pristupi Aneksu veća sredstva, ali kasnije. Međutim, u oba
slučaja je neophodno pristupanje Protokolu iz Kjota. Nadalje, potrebno je napomenuti
da se može desiti da BiH trpi značajne klimatske promjene (što bi moglo da prouzrokuje
smanjenje poljoprivredne proizvodnje, štete od poplava), te se mora pripremiti da
zahtijeva i osigurava sredstva za adaptivne mjere, posebno u području poljoprivrede.

6. EMISIJE I KVALITET ZRAKA U BiH

Emisija zagađujućih materija u atmosferu u BiH, uprkos niskom stepenu

industrijalizacije i urbanizacije je vrlo visoka. Po emisiji SO 2 po stanovniku, među
članicama EEK (ECE) BiH zauzima visoko treće mjesto. Zahvaljujući visokoj emisiji, te
relativno slabim uslovima ventilacije (mali intenzitet vjetra, gradovi u kotlinama),
ambijentalne koncentracije zagađujućih materija u gradovima su takođe visoke.

Bosna i Hercegovina ne prijavljuje podatke o emisiji EMEP-u (u okviru Konvencije

o prekograničnom zagađivanju vazduha iz 1979. godine), tako da ne postoje podaci o
tome da li je BiH neto izvoznik ili uvoznik sumpornih spojeva. Iz učešća BiH emisije u

38
emisiji predhodne Jugoslavije da se lako zaključiti da je BiH neto izvoznik sumpornih
spojeva.
6.1. Značaj zagađivanja vazduha u BiH

Osnovni uzroci prekomjernog zagađivanja vazduha u BiH:

1. karakter industrije (veliki kapaciteti energetike i metalurgije za potrebe većeg dijela
predhodne Jugoslavije - BiH je sa 18% jugoslovenskog stanovništva učestvovala u
jugoslovenskom bruto proizvodu samo sa 13%, a u jugoslovenskoj emisiji
sumpordioksida sa 28%),
2. neodgovarajućim kontrukcijama ložišta (sobne peći i kotlovi male snage su
uglavnom pravljeni po zapadno-evropskim licencama i nisu omogućavali efikasno i
malozagađujuće sagorijevanje domaćih ugljeva)
3. visoko učešće uglja u energetskoj opskrbi,
4. nepostojanje usmjeravanje potrošnje uglja zavisno od kvaliteta uglja i lokalnih
ekoloških uslova,
5. nepostojanje oplemenjenih ugljeva za potrebe malih ložišta
6. slabo održavanje energetskih i industrijskih postrojenja, posebno one opreme od
koje zavisi emisija zagađujućih materija,
7. davanje prioriteta zapošljavanju u odnosu na okolinske efekte od strane države (koja
je upravljala i privredom i uticajima na okolinu),
8. kratkoročni ciljevi političkog rukovodstva,
9. nedostatak znanja o okolinskom upravljanju, i najveći problem
10. gotovo apsolutni nedostatak želje i znanja da se energija koristi ekonomično.

6.2. Odnos BiH prema međunarodnim konvencijama

Bosna i Hercegovina je kao sukcesor predhodne Jugoslavije postala stranka

Konvencije o prekograničnom zagađivanju vazduha (uključujući i protokol o finansiranju
EMEP-a) i Bečke konvencije o zaštiti ozonskog sloja (uključujući Montrealski protokol).
Međutim, kako predhodna Jugoslavija nije bila prihvatila protokole o ograničenju emisije
sumpornih i azotnih spojeva i VOC-a, tako ni BiH nije pristupila tim protokolima. Bosna i
Hercegovina je pristupila Okvirnoj Konvenciji Ujedinjenih nacija o klimatskim
promjenama u septembru 2000. godine, ali se nije odredila prema Protokolu iz Kjota.
Bolja analiza značaja i načina sprovođenja ovih konvencija dala bi pravilnija usmjerenja
razvoja BiH i odgovarajuće međunarodne saradnje.

6.3. Uzroci prekomjerne zagađenosti zraka u BiH

Kvalitet korištenih goriva

Bosanskohercegovački ugljevi su mladi ugljevi i imaju nisku toplotnu vrijednost (u

prosjeku dva puta nižu nego što imaju ugljevi u Poljskoj ili Engleskoj). U
termoelektranama se koriste frakcije nekih od ovih ugljeva sa još nižom toplotnom
vrijednošću (8 - 12 MJ/kg). Korištena goriva imaju široki rang sadržaja sumpora (tab. 3).
Međutim, prava slika o sadržaju sumpora u gorivima se može steči kada se on svede
na istu toplotnu vrijednost, što je učinjeno u posljednjoj koloni u tabeli. Na taj način se
mogu međusobno upoređivati i ugljevi sa tečnim gorivima.

Najniži sadržaj sumpora ima ugalj Stanari koji s druge strane ima preko 50%
vlage, pa mu je upotreba ograničena, a posebno je mali ekonomski radius transporta.

39
 Vidi se vrlo veliki raspon u sadržaju sumpora u uglju 1: 26,5. S druge strane ovi
ugljevi imaju visok sadržaj pepela, a mnogi među njima visok sadržaj alkalnih
komponenata. To omogućava da dio sumpora u procesu sagorijevanja bude vezan za
pepeo tj ne emitujue se u atmosferu. Ovi mehanizmi vezivanja sumpora za pepeo mogu
biti značajni, djelimično su istraženi, ali se nedovoljno koriste.

Zbog niske toplotne vrijednosti korištenih ugljeva emisija azotnih oksida nije
posebno izrađena, osim kod jedne termoelektrane koja ima sagorijevanje sa tečnim
odvodom šljake (TE Kakanj).

Rudnici uglja su posvećivali pažnju uslovima proizvodnje i sigurnosti od nesreća,

ali nisu bili okrenuti kupcu. Oni nisu kupcima preporučivali koji ugalj da koriste za
određene potrebe, te su kupci, koristeći neodgovarajuće ugljeve, imali manju
iskorištenost energije, što je na kraju smanjivalo vrijednost ugljeva i ekonomsku snagu
rudnika.

Tečna goriva koja su prozvodila jugoslovenske rafinerije imala su visok sadržaj

sumpora (kupovana je nafta sa visokim sadržajem sumpora, a odsumnporavanje tečnih
goriva u rafinerijama je vršeno samo do nivoa koga su zahtijevali blagi zahtjevi
jugoslovenskog standarda za sadržaj sumpora u tečnim gorivima).

Tehnologije

Tehnologije (ne-energetsko zagađivanje) obično imaju udio u zagađivanju vazduha

u državi ispod 10%. U BiH je i ovaj vid zagađivanja bio vrlo izražen. Tu je na prvom
mjestu crna metalurgija, zasnovana na preradi rude iz rudnika Vareš koja ima sadržaj
sumpora 10 puta viši od svjetskog prosjeka. Ista ova ruda ima i vrlo visok sadržaj teških
metala.

Energetska neefikasnost

Najveći razvojni resurs BiH je povećanje energetske efikasnosti (efikasnosti

korištenja energije). Prosječno industrijsko postrojenje ima dosta loše rješenu
energetiku. Najveći broj menadžera smatra trošak energije fiksnim troškom na koga se
ne može uticati. Ne samo da se nije ulagalo u racionalizaciju potrošnje energije
saglasno svjetskim trendovima, nego su zbog lošeg održavanja utrošci energije rasli iz
godine u godinu. Kako cijene energenata rastu, a često su dovoljni i vrlo jednostavni
zahvati da se poveća energetska efikasnost, ova ulaganja su visoko rentabilna - često
se mogu vratiti za nekoliko mjeseci, a u velikom broju slučajeva za 2 do 3 godine. U
predratnom periodu vlada je više puta pravila program racionalizacije potrošnje energije
iza kojeg nisu nikada stajali ekonomski podsticaji. U BiH su veće cijene električne
energije za industriju nego za domaćinstva. U tarifnom sistemu Elektroprivrede BiH
uključena je i socijalna politika.

Lokacije

Mnoga industrijska postrojenja su, s aspekta osiguranja čistoće vazduha,

nepovoljno locirana. Grad Zenica razvio se uz samu Željezaru. Tvornica cementa, u
Kaknju, je isto tako locirana uz samo naselje. Osnovni razlog ovakvog izbora lokacije
bila je želja da se Tvornica izgradi u blizini željezničke pruge, ali otprema cementa nije
nikada vršena željeznicom, nego skupljim kamionskim prevozom. U ovim i mnogim
drugim slučajevima nije se vodilo računa o obezbjeđenju zaštinog odsojanja oko

40
industrijskih postrojenja. Stoga u znatnom broju slučajeva će sanacija zagađivanja
vazduha sadržavati i urbanističke mjere. Gledajući BiH kao cjelinu, najveći broj
postrojenja je lociran u sjeveroistočnom kvadrantu BiH.
Investiciona kultura

Bosna i Hercegovina je bila investirala u mnoge velike industrijske kapacitete.

Gradnja je započinjala uz nedovoljne istražne radove, studije i svjesno umanjenim
procjenama potrebnih investicija. Projektanti su obično slijedili evropsku praksu na
planu zaštitu okoline, ali su u nedostatku sredstava za investicije, investitori brisali te
stavke. Kasnije su govorili: "stranci nam prodaju prljave tehnologije", mada je istina u
tome da "smo mi kupovali prljave tehnologije jer su bile jeftinije". Dešavalo se i da se
nabave uređaji za čišćenje otpadnih gasova ili voda, a da zatim ne bude sredstava za
njihovu montažu i po više od 10 godina.

Predhodno nanesena okolinska šteta

Zagađivanje vazduha i deponovanje šljake i pepela i drugog industrijskog otpada

oko industrijskih izvora izazvalo je dugotrajne štete po okolinu. Ostaje otvoreno pitanje
odgovornosti za ove štete. Da li će ovu odgovornost na sebe preuzeti država ili novi
vlasnik industrijskog ili energetskog postrojenja.

Tabela 5. Emisija SO2 u atmosferu u BiH 1990. godine

Ukupna emisija SO2 480.000 t/a

termoelektrane: 273.000 t/a

TE Kakanj I - V (578 MW) 90.000 t/a 31 kg/MWh,

TE Tuzla I - V (779 MW) 70.000 t/a 18 kg/MWh,
TE Ugljevik I (300 MW) 100.000 t/a 60 kg/MWh,
TE Gacko (300 MW) 13.000 t/a 3 kg/MWh,

industrija veliki izvori 142.000 t/a

Željezara Zenica 70.000 t/a

- Natron Maglaj 17.500 t/a
- Incel Banja Luka 15.000 t/a
- Rafinerija Bos.Brod 10.000 t/a
- Celpak, Prijedor 3.000 t/a
- Glinica Mostar 9.500 t/a
- Koksara Lukavac 5.300 t/a
- Glinica Zvornik 2.100 t/a
- Fabrika sode Lukavac 3.200 t/a
- Željezara Vareš 1.600 t/a
- Željezara Ilijaš 2.600 t/a
- Pretis Vogošća 2.200 t/a

industrija - ostalo 20.000 t/a

domaćinstva, ustanove,
zanatstvo 40.000 t/a 40.000 t/a

saobraćaj 5.000 t/a 5.000 t/a

41
Tabela 6. Emisija CO2 u BiH od spaljivanja fosilnih goriva
godina emisija CO2, tona
1990. 24,470.000
2000. 14,850.000

Tabela 7. Poređenje emisija CO2 u BiH i drugim zemljama (1990.)

Emisije po
država/
stanovniku
grupe država
tona/stanovnik
Bosna i Hercegovina
5,4
(samo od fosilnih goriva)
Zemlje OECD-a 12,1
Bivše socijalističke zemlje 9,5

Tabela 8. Ambijentalne koncentracije SO2 u BiH 1998/99. godine

mreža stanica csr c50 c98 max
BL Banja luka – MS 80 66 204 272
BI Bihac - MS 12 5 66 107
BJ Bijeljina - MS 26 5 142 173
DR Drvar - MS 11 5 57 142
JC Jajce - MS 62 37 267 550
MO Mostar - MS 58 26 251 406
PR Prijedor 16 6 94 197
SM S.most - MS 9 5 40 86
SA Sarajevo-BJ 109 47 732 1307
UG Termoelektrana - MS 14 5 76 526
TZ Tuzla 62 25 367 691
VA Vares-kula B 29 30 47 140
ZE Zenica - MS 147 95 731 801

6.4. Zakonodavno regulisanje u BiH

Problematika zaštite zraka (troposfersko zagađivanje) regulisano je entiteskim

zakonima o zraku (u Federaciji BH Sl novine br.33/03). Očekuje se donošenje 10
podzakonskih akata koji će regulisati granične vrijednosti emisije iz različitih vrsta
postrojenja, granične vrijednosti kvaliteta zraka (zagađenosti), kao i monitoring emisije i
monitoring kvaliteta zraka. Na državnom nivou se realizuje program isključivanja
substanci koje ugrožavaju ozonski sloj.

42