Univerzitet u Sarajevu

Akademija Scenskih Umjetnosti Sarajevo

Odsjek gluma

SEMINARSKI RAD IZ PREDMETA

Historija BH drame i pozorišta I

TEMA:
Analiza bosanskohercegovačkog djela „Hasanaginica“
Aleksa Šantić

Prof.: Almedina Čengić student: Edis Bilić

Sarajevo, 03.09.2017.
 Analiza bosanskohercegovačkog djela „Hasanaginica“
Aleksa Šantić

UVOD

Aleksa Šantić je jedan od najpoznatijih pjesnika naših prostora. Rođen je 1868. godine u
Mostaru , gdje je proveo veći dio svog života. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu
imali razumjevanja za njegov talenat.

Stvarao je na razmeđu dva vijeka i više nego drugi pjesnici svog naraštaja povezivao je idejne
i pjesničke patnje XIX i XX vijeka. U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su
imali srpski pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj a od stranih najvažniji uticaj je
imao Hajnrih Hajne koga je i prevodio. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između
1905. i 1911. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme i drama o Hasanaginici.
Šantićeva piše sa puna snažnih emocija , ljubavne tuge a i bola i prkosa za socijalno i
nacionalno obespravljen narod kome je i sam pripadao.

O  Hasanaginici se pisalo više nego i o jednoj drugoj baladi naše narodne književnosti;
prevedena je gotovo na sve svijetske jezike. Među prvim prevodiocima ove pjesme bio je
njemački književnik Johan Volfgang Gete, a kasniji prevodioci i
interpretatori Hasanaginice bili su i Aleksandar Puškin, Prosper Merime, Jakob Grim, Johan
Gotfrid Herder, Adam Mickijevič, Ana Ahmatova i dr.

Sukob između likova, unutrašnji agoni protagonista, ukrštanje suprotstavljenih dramskih

polova, unutarnja dramatika lirsko-epskog toka, dramski karakter radnje, bogatstvo dijaloga
i monologa učinili su Hasanaginicu pogodnom za pozorišnu adaptaciju.

Ljepota ove balade, početkom 20. vijeka, inspirisala je i dvojicu književnika – Milana

Ogrizovića i Aleksu Šantića. Hrvatski književnik Milan Ogrizović napisao je, 1909,
dramu Hasanaginica. Razradivši motiv o materinskoj ljubavi, Ogrizović je u drami prikazao
i strasnu ljubav Hasanage i Hasanaginice, razlike u njihovom porijeklu i sukob tradicije i
novog doba.

Pjesnik Aleksa Šantić napisao je, 1911, lirsku jednočinku koja je odgovarala njegovom
patrijarhalnom shvatanju svijeta, njegovoj intimističkoj lirici.
Osnovni motiv Hasanagine nesreće, kod Šantića, jeste nevjerovanje u ženinu ljubav.

Milan Ogrizović i Aleksa Šantić su kroz svoje drame imali notu melodramskog u tekstu
hasanaginice, a Šantić je uveo i notu simbolizma.
ANALIZA

Balada o Hasanaginici, pa tako i istoimena drama koju je Šantić napisao, govori o velikoj
ljubavi i ljubavnom nesporazumu između Hasanage i njegove žene.

Dok je Hasanaga bio na bojnom ratištu ranjen, nadao se da će ga njegova žena obići, kao što
to rade njegova mati i sestra. Ono što je spriječavalo Hasanaginicu da mu dođe u posjetu je
stid! U tadašnjem vremenu postojale su patrijarhalne norme koje su nametle određeno
ponašanje ženama. Žena nije smjela da pokazuje osjećanja prema mužu, nije smjela ni ime da
mu spominje pred drugima (kada bi govorila o mužu, uvijek bi rekla "on"). Odlazak agi pod
šator bio bi veliki prestup i ogrješenje o patrijarhalne norme jer bi to bio neviđen slučaj i
velika sramota. Hasanagi su vrlo dobro bile poznate norme ponašanja i znao je da bi
Hasanaginica učinila sramotu svom imenu kada bi mu došla u šator, ali u svojoj usamljenosti i
ranama, nadao se da će zbog njihove ljubavi preći preko zabrana i ipak mu doći.
U trenutku usamljenosti i bola, Hasanaga zaboravlja na vrijeme i običaje i ima na umu samo
svoju želju: da mu žena dođe i olakša samoću.
Osim ovog intimnog i psihološkog momenta, treba uzeti u obzir još jednu činjenicu: različit
položaj muškarca i žene. Ženu je patrijarhalni moral prikovao za kuću i porodicu, nigde nije
mogla da izlazi ili putuje; njeni vidici sežu do avlije, nije joj poznat život i norme ponašanja
izvan toga vidokruga — ostaje robinja koja zna samo za muža, djecu, kuću i pravila
patrijarhalnog života.
Hasanaginica je dosljedna u poštovanju pravila i nijednog trenutka joj ne pada na pamet da
može i smije da prekrši ono što dotad niko nije prekršio. Ostajući dosljedna normama
ponašanja, ona, i pored toga što misli na muža i muči je to što ne može da ga obiđe i donese
mu ponude, smatra da postupa jedino ispravno i da drugačije i ne može da bude.

Sa Hasanagom je drugačija situacija. On kao muškarac se mogao nesmetano kretati "po

svijetu", da upoznaje običaje, život. Imao je prilike da vidi način života u Dalmaciji, da
upozna jedan drugi život, prirodniji i ljudskiji, oslobođen patrijarhalnih stega i grubih normi
koje guše osjećanja. On je zato liberalan u shvatanjima i očekuje od žene da prekrši pravila
ponašanja i da mu, ipak, dođe. Kada to ona ne čini, vođena svojim viđenjem prilika i načina
ponašanja, Hasanaga pada u jarost i odlučuje da otpusti ženu koja ga je "zaboravila" u
njegovoj muci i samoći. U njegovom postupku je oživjela muška sujeta i osećanje muške
nadmoćnosti i pravo da upravlja životom žene i gospodari njenom sudbinom.

Poručuje joj da ga ne čeka ''Ni u dvoru ni u rodu mome''. Postoje razna tumačenja te replike.
Neki tvrde da je na silu, naredbom, htio natjerati van dvora kako bi mu došla, a drugi tvrde da
je ta rečenica vrhunac Hasanagine ljutnje, kojom tjera svoju ženu od sebe.

Muževljevo otpuštanje je velika sramota za Hasanaginicu kao ženu i majku. Događalo se da

muž otpusti ženu, ali su razlozi bili očiti: nevjerstvo ili nemogućnost da rađa. U njenom
slučaju nije postojao ni jedan.od razloga, a sama činjenica da je otjerana iz muževljeva doma
nanosi joj sramotu.

Iako je otjerana iz muževljeva doma, Hasanaginicu ne bije rđav glas: krivica je pala na
njenoga muža, a njene osobine kao žene bile su nadaleko poznate, kao i činjenica da je iz
dobroga roda. Sestra moli brata da je ne daje ni za koga ("da ne puca jadno srce moje
gledajući sirotice svoje"), ali beg ne sluša već je daje imotskom kadiji. U tom njegovom
postupku najčešće se vidi izraz muške samovolje i gospodarenja životom i sudbinom sestre.
Ima i toga: brat se starao o sestri i bio njen zaštitnik i običaj mu je dao pravo da odlučuje kada
će se i za koga ona udati jer je pred porodicom i svijetom odgovoran za sestru! U njegovom
postupku, međutim, ne treba vidjeti samo izraz muškog prava i muške samovolje. U
njegovom postupku treba vidjeti potvrdu činjenice izrečene u navedenim stihovima da je
Hasanaginica dobra kada i "od roda dobra" na koju ne pada sramota što je otjerana iz
muževljeva doma. Beg žuri da uda sestru u interesu njenoga ugleda i časti: da se pokaže kako
nije njena krivica i sramota što je otjerana jer, eto, "dobru kadu prose sa svih strana", i što je
najvažnije "a najviše imotski kadija", koji je iznad Hasanage i po vlasti i po ugledu. To sve
ide u prilog Hasanaginici i njenome rodu, a na štetu i sramotu Hasanage koji je nepromišljeno
postupio otjeravši ovako dobru kadu. Beg PintorovIć, dakle, želi da sačuva obraz svojoj sestri
i svome rodu, i da se osveti Hasanagi baš time što sestra nije ostala u rodu ni nedelju dana;
toliko je poznata po dobroti i moralnim vrednostima.

Sve to nije moglo da olakša duši nesretne žene i majke. Ona je mislila na svoju djecu i
strepjela je od trenutka kada treba da prođe pored Hasanaginog dvora i pored svojih sirotica.
Traži da joj stave dug pokrivač ''kada bude agi mimo dvora, da ne vidi sirotice svoje". Ali,
kada su svatovi naišli pored Hasanaginog dvora, pred Hasanaginicu izlaze sinovi i mole je da
svrati u kuću. Ona zaustavlja svatove i daruje svoje sinove i kćeri, "a malome u bešici sinku,
njemu šalje uboške haljine".

Kraj pokreće niz pitanja koja nude različite i često suprotne i isključujuće odgovore. Ovo je
kraj jednoga događanja, kraj nesporazume muža i žene, kraj priče o nesrećnoj Hasanaginici.
Ali, ovaj kraj je tako koncizan da nosi u sebi mnogo pitanja koja se nameću čitaocu kao
sasvim umjesna: šta se, u stvari, dogodilo, šta je to izrekao Hasanaga, šta je to pogodilo i
Dotuklo Hasanaginicu?
Aga je proziva i govori joj da je ''kamena srca''. Možemo predpostaviti da je Hasanaginici, od
silne tuge za djecom, agom i žalosnom sudbinom, ''puklo srce'', i da je zbog toga umrla.

Ljepota ovog teksta jeste što svaka generacija ima svoj odnos prema Hasanaginici a suština
ostaje ista.

Ličnost BEGA PINTOROVIĆA je ona ličnost u psihološkoj drami koja spolja, akcijom,
tehnički povezuje dijelove radnje. Mnogima se čini da on postupa sa svojom sestrom kao sa
stvari. Ali, ukoliko se više unesemo u duh tog vremena, shvatićemo da on postupa onako kako
mu tadašnja tradicija i moralni zakoni nalažu, tj. kako se od njega očekivalo. Ipak, ne možemo
poreći da se on upravlja svojom vlastitom mišlju.

HASANAGA cijelo vrijeme traga za ostvarenim pokazivanjem ljubavi, međutim njegova

tragedija je u tome što je on to tražio od osobe od koje je to bilo nemoguće očekivati. Njegova
ljubav je bila više od čulne, ali to nije bilo dovoljno da pobjedi Hasanaginicinu sputanost.
Hasanagina narav ga je sputavala i okivala. Pred toga što Hasanaginica trpi njegovu narav,
trpi je i on sam. Prava i istinska tragičnost ove ličnosti je to što se sve odvija po njegovim
zahtjevima, a sve je u suprotnosti od njegovih želja.

HASANAGINICA je najjasnije okarakterisan lik. Iako je ona, možda, pasivna, ta njena

pasivnost je potčinjavanje konvencijama tradicije i Hasanaginicino utapanje u mentalitet. U
ovoj činjenici leži oprečnost agine i njene ličnosti. Aga nije htio da se potčini nepisanim
zakonima patrijarhalne sredine i isto je očekivao od nje. Tako da se iz ovoga rađa obostrano
nerazumevanje, koje vodi do katastrofe. Distanca između muškarca i žene, nesumnjivo
prisutna u islamskom moralu i muslimanskom načinu života, učinila je glavnu junakinju
uzdržanom, krotkom i zatvorenom. Činjenica je da aginica nijednom nije razgovarala sa
agom, niti je imala snage da mu se obrati. Uvek su imali posrednika u razgovoru. Baš ta
odvojenost dvoje ljudi, koji su izuzetno bliski, je ono najtragičnije.

Svi junaci u "Hasanaginici" nikada ne traže pomoć od neke više sile, oni su svjesni svega što
čine i odgovaraju za svoje postupke. Njihov sukob ne rješava nikakva slučajnost niti pjesnička
dovitljivost, sukob se razrješava onako kako to prirodni tok stvari nalaze: njihovim
suočavanjem. Suočavanje, nažalost, za sobom mora da ostavi žrtve.