Bez života i bez glasa

Da li bi Ksenija Cicvarić, u nekim drugim okolnostima, mogla postati neka naša Edit Pjaf,
lokalna ikona “male žene” koja svojim velikim glasom sabira zajedinicu oko jednog
građansko-orijentalnog rafinmana zasićenog mirisima đul-bašti, noćnim tminama, ženskim
licima poblijedjelim od ljubavne čežnje, pojanjem ptica u sabah zoru? Možemo se i, još
ambicioznije, i na fonu savremenih identitetskih tjeskoba, zapitati i – da li bi ona, opet pod
nekim uslovima, mogla postati jedna od onih bolno nedostajućih građanskih ikona, koju
bismo prigrlili samo zbog njene ljepote i životnosti, ne postavljajući dalje pitanja o njenom
porijeklu i pripadnosti?
Izvjesno je da bi poduhvat koji bi k tome vodio imao smisla, i to višestrukog: u liku i djelu
Ksenije Cicvarić naziremo tragove različitih priča, o ženskoj izloženosti i hipokriziji, o
umjetnosti kao mediju njenog nadilaženja, i ko zna još o čemu. Već neko vrijeme provlači se
to uvjerenje da bi “nešto sa Ksenijom trebalo uraditi”, da je naš civilizacijski dug da
podignemo rukavicu koju nam je ona bacila. Da li se projekat “Slavuj” autorke Varje Đukić,
koji je premijerno izveden u KIC-u 24. februara, naslanja na takva razmišljanja i da li su tu
negdje korijeni ideja o njegovom nastanku? Moguće je. U svakom slučaju, to je kulturološki
okvir u kojem gotovo da moramo o njemu možemo razmišljati.
Ključna riječ ovdje je riječ “poduhvat”. Jer, priča o Kseniji Cicvarić daleko je od toga da bude
ucijeljena na način koji bi omogućio njenu ikoničku transpoziciju. Njen glas još luta usamljen
naokolo, traži priču o sebi, čeka da bude pridružen njenom tijelu i uronjen u njen život. Ali, tu
nailazimo na prepreku. Postojale su i možda još postoje neke, malograđanskim ćutanjem
zasjenčene niše u našem znanju o životu Ksenije Cicvarić, u kojima naziremo dramu, žensku
dramu u prvom redu, dramu nekonvencionalnih i nepodržanih ženskih ljubavnih izbora, na
kojima se zaustavlja naš pogled, ne iz puke ljubopitljivosti, naravno, već zato što baš tu, u tim
dramskim nišama naziremo mogućnost jedne uzbudljive narativizacije koja bi nam dopustila
da njen glas razumijemo ne više kao nekakav apstraktan instrument već kao odjek jednog,
njenog života. I tu, na tom mjestu, pojavljuje se riječ “poduhvat” jer tu su na potezu smjelost
povjerenja u suverenost umjetničke imaginacije, smjelost da se odbaci diktat dokumentovane
“istine”, i naravno, prateća spremnost da se mogući obziri prema različitim moralnim
osjetljivostima potčine umjetničkom interesu.
Nema takve vrste smjelosti u projektu “Slavuj”. Zapravo, čini se da takva namjera ovdje nije
ni postojala. Žanrovskim ili multimedijskim određenjem u podnaslovu (dramsko-muzička
forma za Kseniju Cicvarić) možda nam se željela poslati poruka da odustanemo od takvih
očekivanja. Ali, ne možemo da odustanemo. I ne možemo da se ne razočaramo. Narativ o
životu Ksenije Cicvarić ovdje se pokušava samo fragmentarno inscenirati i to očito isključivo
na temelju dokumentarnog biografskog materijala, uz određenu simboličku i asocijativnu
nadgradnju korištenjem drugih scenskih znakova (muzika, video materijal, simboličke
scenske radnje). Ovdje svjedočimo različitim epizodama iz različitih razdoblja u životu
Ksenije Cicvarić (koju, u tim različitim periodima, naizmjenično glume Varja Đukić, Vanja
Jovićević i Katarina Krek), od kojih se neke odnose upravo na potencijalne čvorišne moralne i
emotivne zaokrete u životu Ksenije Cicvarić (moguća emotivna veza sa italijanskim vojnikom
za vrijeme okupacije, raskid braka sa prvim mužem tokom njegovog izdržavanja kazne u
vrijeme krize oko IB Rezolucije, odvajanje od djece time uzrokovano itd.). Ono što dobijamo
kao takvu, na dokumentarnom materijalu utemeljenu i fragmentizovanu biografsku
rekonstrukciju ne samo da nam nije dovoljno, već je to često patetično i banalno, a neke od tih
epizoda, i to uglavnom upravo one koje kreiraju prostor za dramu i razradu psiholoških i
moralnih motivacija, čak stvaraju nelagodan utisak o njenoj lakomislenosti. Ovo bi mogla biti
i logična ili možda jedina moguća rezultanta ideje da se pozorišnom projektu o Kseniji
Cicvarić pristupi na ovakav način. Dokumentarna autentičnost insceniranog biografskog
materijala, naime, u umjetničkom kontekstu može biti krajnje bezvrijedna (lični iskazi poput
intervjua itd. nastaju u sasvim drugačijem kontekstu, koji ne garantuje nužno i njihovu
umjetničku upotrebljivost), a u ovom slučaju upravo to se i potvrdilo: ma koliko dorađivana
drugim scenskim sredstvima, priča o životu Ksenije Civarić ostala je zaglavljena između
ustupaka provincijalnim obzirima i nespretnih i površnih pokušaja da se, bez njihovog
fikcionalnog produbljivanja i isključivo na temelju dokumentovane “istine”, ipak mapiraju te
male transgresije u njenom životu.
Ksenijin glas tako ostaje bez dramske priče koja bi ga egzistencijalno ukorijenila, i dalje
odvojen od njenog života. Par replika (njenih i drugih likova) kojima se verbalno potencira
sraslost njenog bića sa muzikom ne uspijevaju da saniraju tu razdvojenost. Uostalom, lišeni
smo čak i mogućnosti da prepoznavanjem njenog glasa sami popravimo štetu i uspostavimo
tu povezanost. Pjesme Ksenije Cicvarić (muzika Nina Perović) interpretiraju se tehnikama
operskog pjevanja (Olivera Tičević, Tijana Ilić, Petar Dobričanin, Miroslav Ilić, Bojana
Nenezić, Neda Tadić, Jovan Vuković i Igor Perović) vjerovatno u namjeri da se napravi
otklon od lokalnog kulturnog miljea, ili možda da bi se pojačao utisak o namjernom
iznevjeravanju očekivanja da ćemo čuti njen glas. Ali, ova umjetnički mišljena intervencija
samo izaziva dodatnu frustraciju: nismo uskraćeni samo za priču o Kseniji Cicvarić, za
povezanost njenog života i muzike u jedan cjeloviti narativ, već i za sam njen glas. Pri tom,
ostaje nam nejasno zašto bi nam u jednoj ovakvoj, gotovo nimalo umjetničkoj formi
zasmetalo da čujemo njen glas na nekom plejbeku.
U ovom projektu je naprosto premalo umjetničke supstance, kud god da se pogleda.
Povremeno, imamo snažan utisak da prisustvujemo nekoj vrsti komemoracijskog događaja,
akademije ili nekog tome sličnog neumjetničkog događaja, ne bez nečega čak i amaterskog u
sebi. Takvom utisku doprinosi i vizuelni materijal koji se projektuje na video zidu, na kojem
se asocijativne i simboličke slike (vode?) ili jedrilica koje kruže nebom (nadamo se da to ipak
nema veze sa činjenicom da su dva Ksenijina muža bili piloti) proizvoljno smjenjuju sa
fotografskim, doslovnim ilustracijama prostornog i istorijskog konteksta na koji se referiše
(bašta hotela Crna Gora, Podgorica tokom izgradnje itd.).
Na premijeri, “Slavuj” je pozdravljen burnim aplauzom. Moguće je da “Slavuj” može
imponovati publici koja je svojim porodičnim nasljeđem povezana sa staropodgoričkim
miljeom (u predstavi se iscrpno nabrajaju prezimena podgoričkih porodica, kao i imena
pojedinih znamenitih Podgoričana). Sama ideja da se napravi neka vrsta scenskog omaža
Kseniji Cicvarić takođe, i to s pravom, zaslužuje aplauz. Ali, ovakva vrsta priredbe teško da
može prekoračiti te lokalne interese i zadovoljiti staru želju da se priča o Kseniji Cicvarić već
jednom ispriča na umjetnički način.