Zamalo da nam bude bolje

Sjećamo se Markesovog ranog romana „Pukovniku nema ko da piše“ (1957) o ostarelom,

osiromašenom, gladnom Pukovniku koji decenijama beznadežno čeka da ga se neko sjeti i pošalje mu
pismo, da njegove pređašnje zasluge budu nagrađene penzijom, istrajno odbijajući da svoga pijetla,
koji ga sjeća na preminulog sina, skuva i pojede, proda, da unovči njegovu borbenost. Postoji nešto u
Pukovnikovom iskustvu što odmah prepoznajemo kao svoje rođeno: i mi smo već gotovo zaboravili
otkad čekamo da nas se neko sjeti, toliko to dugo traje. Ali, tu prestaju sve sličnosti: mi smo, za
razliku od Pukovnika, u međuvremenu isprodavali sve naše pjetlove i opet bismo ih prodali, po sto
puta bismo prodali sve što se može prodati (a ispostavilo se da toga nije tako malo). Zato mi nikada
ne možemo biti junaci Markesovog romana, književni junaci uopšte; možemo biti samo junaci
crnogorske tranzicije, pasivna gomila onih koji čekaju da ih se neko sjeti. Pukovnik je izabrao svoj
otpor – lični integritet oličen u jednom pijetlu na zemljanom podu, ali sa čim mi, koji smo rasprodali
sve, danas možemo prkositi (ne računajući, naravno, ikone, o drugoj vrsti otpora je ovdje riječ)?

Recimo da su to značenja ovog romana koja se u predstavi „U vezi sa Pukovnikom kome nema ko da
piše“ u režiji Petra Pejakovića žele politički aktualizovati. I te poveznice ovdje zaista i „rade posao“:
analogije izviru same, bez nasilja nad tekstom, nad pozorištem i nad političkom pameću. Čini se kao
da je pronađen dobar način za uspostavljanje tih paralelizama. Imamo ovdje neku vrstu narativne
strategije: dok nam se prepričava siže romana (Ilija Gajević, muzika i naracija), glumci/ice Kristina
Obradović, Aleksandar Gavranić i Slaviša Grubiša ponešto insceniraju, pomalo dekonstruišu pozorišnu
iluziju, ali uglavnom nose, pokazuju i kače na „zid“ kartonske transparente na kojima su rečenice iz
romana ispisane kao parole. To je uzbudljivo, ne samo kao pozorišni znak ideje da umjetnost jeste (ili
mora biti) angažovana, već nam se i sama mogućnost da književni jezik postane jezik političkih parola
čini krajnje zanimljiva (lijepe i pametne riječi imaju svoju moblizacijsku snagu koju smo užasno
potcijenili, na šta na ne treba podsjećati). Sve je ovdje na svom mjestu: prepoznajemo političnost u
Markesovim rečenicama mnogo jasnije nego u svim izanđalim političkim parolama i pokličima koje
slušamo svaki dan; čak nam pada na pamet da bi neki takav jezik mogao da prosvrdla lokalnu
političku tupavost (naivna nada, naravno), ali ono što je za ovu priliku zaista važno jeste to da je ovo
političnost tačno po mjeri pozorišta.

Ali, to sve traje veoma kratko, a onda – sve kreće nizbrdo i raspada se. Nailazi jedan mišmaš različitih
tema, ideja, pozorišnih strategija i koncepata koje ne možemo da dovedemo u međusobnu vezi ni „u
vezu sa Pukovnikom kome nema ko da piše“. Prvo imamo jednu odveć dugu i odveć čitljivu i
eksplikativnu scenu gladne i iznemogle starosti (na koju smo, to nam se želi poručiti, osuđeni ako
nam pismo u međuvremenu ne stigne): prizor sa junacima/glumcima koji se, podrhtavajući na
nemoćnim nogama, kriveći lica u staračke tikove, međusobno hrane plastičnom kesom izaziva
nelagodu koja nema vaze sa odbijanjem suočenja sa istinom koliko sa ne-estetičnoću ovakvog znaka
staračke bijede. Zatim ulazimo u jedan metateatarski prostor u kojem glumci, sada u svoje lično ime,
dekonstrišu pozorišnu igru, dovode u pitanje i ironizuju njen konačni učinak, problamatizuju svoj
glumački status, ali isto tako i iznose i variraju različita lična iskustva susreta sa smrću i ljubavlju. U
jednom trenutku, ogoljavajući sam proces rada na predstavi, jedan od glumaca kaže, otprilike, da im
je reditelj ponudio različite teme kao okvir u kojem će oni improvizovati (kao što to čini Aleksandra
Gavranić u scenama 20 načina umiranja) ili prosto svjedočiti lična iskustva. Ovaj segment predstave
upravo tako i djeluje – kao potpuno „nenavođen“ i prepušten stihiji. Autentično lični iskazi Kristine
Obradović (očeva smrt, iskustvo porođaja), teku uporedo sa ispoviješu Slaviše Grubiše o tome kako je
došao do saznanja da se bližnjima mora i verbalno iskazati ljubav, kao i njegovim politikantskim,
površnim i narcističkim prozivkama koji se otprilike svode na „neću ja više da se borim za vas ako vi
nećete dupe da pomjerite“. Opšti utisak je neprijatan: kao da virimo kroz ključaonicu i gledamo nešto
što ne bi trebalo da gledamo. Ovakvi iskazi glumaca (barem većina) prosto nemaju kapacitet da se
nađu u pozorištu. Sve lično nije političko i nema kapacitet da to ikada postane. To bi trebalo da budu
notorne stvari, van svake diskusije. Valjda bi svakome – uključujući reditelja ove predstave,
dramaturga (Nikola Tomić) ali i same glumce – trebalo da bude jasno da je dokumentarizam samo
konvencija i da to nikako ne znači da je glumcima i glumicama dopušteno da na sceni istresaju šta im
god padne na pamet; da su oslobođeni obaveze da se zapitaju u kojoj mjeri je njihovo lično
samjerljivo sa opštim iskustvom, da li vredi da bude saopšteno, da li je banalno ili nije i kako će biti
saopšteno. Ali, izgleda da ta elementarna činjenica stalno promašuje crnogrsku pozorišnu scenu.
Nažalost, to se desilo i ovoga puta: „U vezi sa Pukovnikom kome nema ko da piše“ je predstava koja
daje značajan doprinos ideji da pozorište ne smije biti pametnije od života.

Konačno, Aleksandar Gavranić nam, čitajući neku vrstu svog dnevnika sa proba na ovoj predstavi,
otkriva o kakvom se pozorišnom konceptu ovdje radi. U osnovi, ovdje se pledira za otvoreno
pozorište, za pozorište kao proces koji nije (samo) saračunat na rezultat – predstavu kao artefakt, već
koji prije svega mora isprovocirati pretpostavljenu autentičnu humanost, otvorenost, povjerenje,
ljubav, intimnu razmjenu. Naravno, svaka čast na ovako lijepim željama, ali nam sve ovo miriše na
neku psihološku radionicu (i to naivnu i nefundiranu). Na kraju, upravo to i odgovara našem doživljaju
ove predstave. To što jedan od glumaca (Slaviša Grubiša) na kraju dekonstruiše i taj pretpostavljeni
psihološki benfit svojim (politički intoniranim) skepticizmom (kome je uopšte bolje od ove
predstave?) u osnovi samo pogoršava ovaj utisak i cijeli projekat dodatno ruši i obesmišljava. Ali, u
pravu je Grubiša – nije nam bolje od ove predstave. Ali, moglo nam je biti. Da se sve ono što je zaista
bilo „u vezi sa Pukovnikom kojemu nema ko da piše“ nije završilo nakon deset minuta, da su lični
iskazi lišeni banalnosti i politikanstva, integrisani u cjelinu, da se uzelo u obzir da nismo pozvani da
prisustvujemo procesu rada na predstavi već da vidimo ono najbolje što je iz toga procesa nastalo, da
nam je dopušteno da metaforu o pijetlu proživimo do koske – možda bi nam i bilo bolje.