ČASOPIS ZA KULTURU HRVATSKOGA KNJIŽEVNOG JEZIKA

(Q
IZDAJE HRVATSKO FILOLOŠKO DRUŠTVO
GOD. 37, BR. 5, 129-160, ZAGREB, LIPANJ 1990.

PODRIJETLO IMENA HRVAT

Alemko Gluhak

U članku se iznosi pregled teorija o podrijetlu imena Hrvat s kritičkim osvrtom na svaku od njih.
Težište je stavljeno na mišljenje O. N. Trubačova koji smatra, na temelju svega, da je ime Hrvat
iranskoga podrijetla.

Kao i drugi etnonimi, tako je i etnonim Hrvat od davnih vremena zanimljiv

onima koji se·: ovako ili onako, bave podrijetlom imena naroda. Mnogo je bilo
tumačenja podrijetla tog imena, od pučkoetimoloških do pravih, znanstvenih
etimoloških ..
Konstantin VII. Porfirogenet (X. st.) povezivao je ime Hrvata s grčkom riječi
khora »zemlja« (»Hrvati na slavenskom znači oni koji imaju mnogo zemlje«);
Toma Arhiđakon (XIII. st.) smatraše da je ono u vezi s imenom stanovnika Krka
Curetes, Curibantes. Juraj Rattkay (XVII. st.) mislio je da je ime povezano s
glagolom hrvati (se) »rvati (se)«.
U devetnaestom stoljeću bilo je mnogo prijedloga za tumačenje podrijetla
etnonima Hrvat. J. Dobrovsky vidio je u njemu korijen hrev »Stablo«, a K. Zeuss
haru »mač«. S. Mikuckij povezivao ga je sa staroindijskim šarv- »udarati«, P. J.
Šafafik s riječima XTbboto, xriboto, xribo, F. v. Miklosich izvodio je ime iz
hruvlhTbv »ples«. Đ. Daničić mislio je na vezu s korijenom sar- »čuvati«. L.
Geitler smatrao je da su tom etnonimu srodne litavske riječi šarvas »oklop« i
šarvuotas »Ok1opnik«. F. A. Braunu u imenu Harvate bilo je germansko *Harfada,
što bi bio germanski bastarnski oblik imena Karpata. R. Much povezivao je naš
etnonim s germanskom riječi *hruvat- »rogat«.
Dvadeseto je stoljeće dalo tumačenja podrijetla imena Hrvat i novija i više ili
manje uvjerljiva od prijašnjih. A. I. Sobolevskij izvodio ga je iz iranskih
elemenata hu- »dobar«, ravah- »prostor, sloboda« i sufiksa -at-. G. A. Il'inskij
izvodio ga je iz ie. *kher- »rezati«, što vidi u grč. karkharos »oštar«, stind. kharafJ
»tvrd, oštar<< i sl. *xorbTb »hrabar«. H. Hirt vidio je vezu s imenom germanskog
plemena Harudes. A. Bruckner povezivaše sa slovačkim charbati se, »protiviti se«
i tako sa sl. *skorv-!*xorv-, što pak povezuje s litavskim šarvas »oklop«. K. Oštir
smatra valjanom vezu s nekom tobože ilirsko-tračkom riječi xorvata- »gora«. M.
Vasmer pak smatra prvo da je to ime posuđenica iz staroiranskog *(fšu)haurvata-
»pastir« (usp. avest. haurvaiti »pase«), a kasnije da je iz stiran. hu-urvaita-
130 Jezik, 37, A. Gluhak, Podrijetlo imena Hrvat

»prijatelj« (tom se drugom tumačenju pridružuje ·i N . Zupanič). M. Budimir vidi

u imenu Hrvat indoevropsko *sk6wos »siv, sivkast« , što je u litavskom dalo šifvas.
S. Sakač povezuje s avestijskim imenom Harahvaiti, koje je nekad označavalo
današnji jugozapadni dio Afganistana. Vs. Miller u hrvatskom imenu vidi iransko
hvar- »sunce« i va- »ležaj«, a P. Tedesco ima slično tumačenje: izvodi iz iranskog
huravant »Sunčan«. K. Moszyiiski vidio je u etnonimu *Xorvato iransko *xarvat-,
što je iz *serv-, iz čega pak s druge strane on izvodi i etnonim *Sbrbo.E.
Kranzmeyer u imenu Hrvata vidi prvotno naziv za jedan društveni sloj u
avarsko-slavenskoj zajednici. O. Kronsteiner povezivao je to ime s tatarsko-baškir-
skim xervata »slobodni bojovnici« 1 .
Ovdje i nema svih etimologija spomenutih u izvorima koje u članku navodim;
svatko zainteresiran lako će te druge etimologije naći sam.
Podrijetlo nekog etnonima ne može se tumačiti bez uvažavanja i nejezičnih
podataka. Zbog težine i jezičnih i nejezičnih argumenata, za ime Hrvat najuvjerlji-
vijom mi se čini etimologija Olega N. Trubačeva2 , o kojoj će, s dopunama, dalje
biti riječi.
Praslavensko ime *Xarvato, gen. *Xorvata (i *Xarvatino) 3 odraženo je
ovako: csl. xarvatina, bug. xarvatin, hs. Hrvat, Hrvatin, sin. Hrvat, mn. Hrvati,
Hrvatje, č. Charvat, Charvat (ime jednog od staročeških plemena i područja
Chorvaty. Charvati u Dalimilovoj kronici, usp. imena naselja Charvatce), slč.
Charvat, luž. Chruvati (ime plemena, 901. g., kod Hallea, na rijeci Saalach; usp.
Churbate ili Grawath u XI. st., te Korbetha kod Weissenfelsa, u Njemačkoj DR) ,
stpolj. charwat (»gradski stražar«), kašupska ime naselja Charwatynia (kao
apelativ charwatynia znači »Stara, zapuštena zgrada«), strus. xorvaty, xrovate, rus.
xorvaty itd. (novije je npr. bjelorus. xarvaty - to nije izravno povezano sa
staroruskim xorvaty).
Crkvenoslavenska se riječ pojavljuje i u obliku xrovatina, xorvatino, mn.
xar'vati, xarbvate, usp. pridjev xrovatsko, xorvatbsko 4 •
U grčkim se zapisima hrvatsko ime navodi kao Khrobdtoi, Khrobatia,
Khorbdtoi, Krobatoi, ·Krabatoi, Kh6robatoi, Krabatia; u latinskima je Chroati,
Crouati, Crauati, Chruati, Cruuvati, Crouati, Crauuati, Krabati, Chrobatia, Corba-
tia, Chroatia, Croatia; u staroengleskom je Horithi; u arapskom l]arwatin.4a
U našem jeziku jesu oblici Hrvat, gen. Hrvata, mn. Hrvati te Hrvatin, mn.
Hrvati, starije Hrvate. Množinski oblik može označavati i zemlju - usp. npr. Jerb
bi malo Judi ostalo na onehb golijahb kbde bi imb sloboda utčcatb u vaščhb
gradovehb i po Hrbvatehb (1409). Vlasi v Hrvatih (1433), Hanž Frankopan ban
Dalmacije i Hrvat (1436) itd. Takva se upotreba množine etnonima za oznaku
zemlje u Hrvata održala do XVIII. stoljeća. Blagaj na Hrvatih, u narodnoj pjesmi
pa ti zovi u Hrvate ravne l pobratima od Hrvata Matu. I ime i prezime mogu biti
i oblik Hrvat (kao ime: ego Chrobati cum fratre meo Luthstrahos 1070; kao
prezime od XV. stoljeća: Horwath Gregorius 1484) i Hrvatin (kao ime: Uechedrago
filio Chroatini; Hrbvatinb Turbićb 1249; Hrbvatinb Stefanićb 1330; kao prezime:
Hrvatin Juraj s sinom 1448). Iz riječi Hrvat izvedeno je Hrvaćanin, mn. Hrvaćani,
što označava čovjeka iz Hrvatske (Hrvat prema Hrvaćanin kao Srbin prema
Srbijanac). - S etnonimom Hrvat povezuje se i ime Hrvoje (S vojevodomb
Hrbvojemb 1392; Gospodinu Hrbvoju, hercegu splčtskomu i knezu dolnehb kraj
1406) i prezime Hrvoj (Jurko Hrvoj 1535). -Usp. još Hrvaćka, hrvaćki, hrvaški,
hrvaština, Hrvatac, Hrvatica, Hrvatić, Hrvatija, Hrvatinić, Hrvatka, Hrvatkinja,
Hrvatnić, Hrvatović, Hrvatska,
.
hrvatski. Za pridjev hrvatski . usp. na Baščanskoj
Jezik, 37, A. Gluhak, Podrijetlo imena Hrvat 131

ploči (1100): zovonimir kralo hrovatbsko; u Istarskom razvodu (1275): pisaše listi
jezikom latinskim i hrvackim. Ime hrvatska zemlja rabi se do XVIII. stoljeća, a
odonda eliptično Hrvatska 5 •
Što se tiče naglaska, npr. J. Križanić u »Gramatičnom izkazanju ob ruskom
jeziku« (1666) ima Hervat, Hervat{n, mn. Hervat{, Hervati, Hervati 6 , što bi
odgovaralo izgovoru Hrvatin, Hrvlit, Hrvail, HrvlitF. Danas je u govorima i Hrvat,
Hrvat - od mnogobrojnih takvih primjera usp. vrgadski Hrv 0 at, gen. Hrvata,
susački Karv 0 at, posavski Erviit, Orviir.
U riječi* Xorvatino sadržan je sufiks -ino 9 , a *xorvat- jest iranskog postanja:
iranski je praoblik (to jest predoblik slavenske riječi) bio *xarvat-. Na taj oblik
ukazuju grčki zapisi osobnog imena (imena jednog arhonta) Khor6athos, Kho-
rouathos, na dvjema nadgrobnim pločama iz II-III. stoljeća, s Tanaisa ~Azov').
Ime s etnonimom *Xorvatb povezuje A. L. Pogodio 1902. godine 1 . No i
Khoro(u)athos ranije bijaše etnonim, koji potom posta i osobno ime 11 .
Na slavensko je pleme to ime preneseno iz !rimskog Priazovlja, gdje su dugo
živjeli iranojezični Skiti 12 • Slavensko-iranski dodiri na jugoistoku slavenstva bili su
veoma intenzivni: u slavenskim je jezicima podosta iranizama koji to potvrđuju 13 •
Iz tih su krajeva -kojih Slavene izvori iz IV-VII. stoljeća nazivaju Antima 14- , iz
susjedstva staroruskih Du(d)ljeba i Volinjana, pošli Hrvati na zapad: to su Xrvate
(tako u Kijevskom ljetopisu, u drugoj redakciji- u Lavrentijevskom ljetopisnom
svodu iz XIV. stoljeća -, u 5). Početkom III. stoljeća u Zakarpaću, u južnoj
Poljskoj, pojavili su se Anti- možda potisnuti od Gota, koji su oko 230. godine
zagospodarili Sjevernim Pricrnomorjem. Moguće je da su upravo taj dio Anta oni
budući Bijeli Hrvati, koji se u Lavrentijevskom ljetopisnom svodu posebno
navode (Lavrentijevski je svod druga redakcija, iz XIV. stoljeća, Kijevskog
ljetopisa), kao Xrovate Belii. Njihovo ime Konstantin VII. Porfirogenet (912-959)
piše kao Belokhrobatoi, oni žive na gornjoj Visli, trideset dana daleko od tamnog
mora (Baltičkog), u današnjoj Poljsko/3, a »podložni su Otonu, velikom kralju
Franačke i Saske. Nekršteni su i žive u tazbini i prijateljstvu s Turcima« (tako su
tamo nazvani Mađari).
Epitet bijeli u vezi je sa simbolikom boja i strana svijeta- odnosi se na zapad 16
pa su ti Bijeli Hrvati zapravo zapadni, dakle oni koji su u odnosu na prethodno
područje otišli na zapad. Njihova se Bijela Hrvatska prostirala vjerojatno od
izvora Južnog Buga »i rijeka Wieprz i Sana u današnjoj Poljskoj do južnih
karpatskih obronaka, uključujući tu i sjeverni dio današnje Slovačke, te od rijeka
Netolica i Dudleba u gornjem toku Vltave preko rijeke Cidline do Krkonoškog
gorja na sjeveru i sjeverozapadu do današnje poljsko-ukrajinske granice na
istoku<~ 17 • Tamo je najvjerojatnije bio savez hrvatskih plemena, a u X. stoljeću
središta su im bila Krakow i Libica. Potkraj IX. stoljeća Bijela je Hrvatska
Qripadala Velikoj Moravskoj, početkom X. Kijevu, oko 940. godine pripada
Ceškoj. Pod imenom Bijele Hrvatske bijaše poznata još do konca X. stoljeća, kad
je, 999. uklopljena u poljsku državu Boleslava Hrabrog. Iz nje je u VII. stoljeću
bilo otišlo sedam plemena, i ti otišli Bijeli Hrvati porazili su Avare na Balkanskom
poluotoku i doselili se u buduću svoju hrvatsku domovinu. Od tih sedam plemena,
koja na poziv bizantskog cara Heraklija 627-640. godine pođoše na jug -
predvođeni braćom i sestrama imenami Klinkas, Lobel, Kosenc, Muhlo i Hrvat te
Tuga i Buga - jedno se zvalo Hrvatima ili Bijelim Hrvatima i naselilo se između
južnog dijela Velebita i Zrmanje do Cetine i Duvanjskog polja. To je područje
koje se dugo zvalo Hrvati ili Hrvatska.
132 Jezik, 37, A. Gluhak, Podrijetlo imena Hrvat

U seobi na jug Hrvati prolaze kroz Duklanski prijevoj u Beskidima te preko

istočnog dijela Alpa: preko Češke, Moravske i Koruške dolaze do Jadranskog
mora, s time da ponegdje veće ili manje skupine i ostaju.
Tako je većih ili manjih skupina Hrvata bilo i drugdje, među drugim
slavenskim plemenima. Spominju se s obiju strana Orlickih planina među češkim
plemenima (1086. godine, u vezi s pravima iz 973. g.), na rijeci Saale kod
Mersenburga (1108. g.), između rijeka Morave i Čachine, u djelu arapskog
zemljopisca Abu-I-Hasana Alija Al-Mas'iidla (1. polovica X. stoljeća) 18 • Seobe
Hrvata ostavljale su tako tragove u imenima mjesta na slovenskom 19 , slovačkom,
lužičkom, zetskom, makedonskom, grčkom području20 - no neka su od imena
mjesta mogla nastati i od osobnog imena. Sigurno pak je da mnogi od tragova
hrvatskog imena na gornjem Dnjestru, u Bijeloj Hrvatskoj, Maloj Poljskoj, u
Češkoj, Slovačkoj, istočnoj Njemačkoj, Austriji i Sloveniji ukazuju upravo na
kretanje onog dijela Slavena koji je nosio ime Xorvati 21 , ili, ponegdje, možda na
važnost neke male skupine tog imena.
Od 600. godine Slaveni dosežu Istru, uskoro provaljuju s Avarima južmJe, pa
614/615. godine razaraju glavni grad ondašnje Dalmacije, Salonu. U sljedećem
valu slavenske seobe stižu Bijeli Hrvati: oslobađaju Dalmaciju od Avara. Naselivši
područje izvan gradova, Slaveni ipak osjećaju utjecaj gradskih Romana- njihove
civilizacije i kulture. Od kraja VIII. stoljeća- od dolaska Franaka na istočnu obalu
Jadranskog mora - polako se širi kršćanstvo; krstionica kneza Višeslava iz
vremena je oko 800. godine.
Hrvatsko se ime u domaćim pisanim dokumentima prvi put pojavljuje u
darovnici kneza Trpimira (vladao o.845-o.864), kojom je 4. ožujka 852. godine,
zauzvrat za zajam, splitskom biskupu Petru darovao crkvu svetog Jurja na Putalju
i potvrdio mu posjede. Isprava je sačuvana u prije~isu iz XVI. stoljeća. U njoj se
Trpimir naziva dux Chroatorum »vojvoda Hrvata« 2 .
Kako je bilo rečeno, u to je vrijeme, prije X. stoljeća, etnik Xorvato
obuhvaćao veoma usko područje- uostalom, kao i ondašnja hrvatska država: Liku
i Krbavu, Bosnu do Plive, zaleđe dalmatinskih gradova Zadra, Trogira i Splita, ali
bez njih. U drugim se hrvatskim krajevima u to doba rabilo općeslavensko ime u
obliku odraza imena *Slovenbce: južnije Slovinci, a sjevernije SlovencP3 •
Kasnije se iz tog središta rane Hrvatske- tamo je Nin, prva prijestolnica (a
kraj u zaleđu Zadra u Ravnim kotarima još 1527. godine zove se Hrvati)- hrvatsko
ime skupa s vlašću kneza širi i na druge krajeve i ljude, i svoje današnje značenje
i opseg dobiva u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda, u XIX. stoljeću 24 .
A što je zapravo značilo iransko ime harvat-? To je pridjev *har-va(n)t-, koji
znači »Ženski, koji obiluje ženami«. Značenje je očito u vezi sa znatnim
matrijarhatom na azovskom primorju. Takvo se tumačenje potkrepljuje još i
etimologijom imena Sarmata, u grčkom zapisu Sarmatai: ono potječe od indoarij-
skog oblika *sar-ma(n)t- »Ženski«. U oba je oblika indoiranski pridjevski sufiks
-ma(n)t-/wa(n)t- 25 , a u prvom je dijelu indoiranska riječ *sar- »Žena«, što u
indoarijskom ostaje *sar-, a u iranskom daje *har-. Sve se to potvrđuje još i
antičkim zapisom Sarmatai Gynaikokratoumenoi, Sarmati kojima vladaju žene 26 ,
i podacima o istaknutu položaju sarmatske žene. Taj je matrijarhat sigurno ostatak
iz indoiranske i indoevropske starine, i za promatrače sa strane najdojmljivija je
osobina tih Iranaca bio upravo taj položaj žene: zato su ih indoarijski susjedi i
zvali *sar-mat-, što su dalje preuzeli Grci 27 • Očito je još da nije slučajno da je priča
o Amazonkama baš iz tih krajeva28 .
Jezik, 37, A. Gluhak, Podrijetlo imena Hrvat 133

I kako piše Oleg N. Trubačev: »Ime Hrvata odraz je tih činjenica dan kroz
iranska usta.« I zaključuje da je najvjerojatnije to ime prvotno nosilo neko
iranojezično pleme koje se kasnije poslavenilo 29 •
Bili ti davni Hrvati prvotno u jezičnom smislu Iranci koji su postali Slaveni,
ili bili oni već odranije Slaveni (pa su kasnije preuzeli iransko ime), svejedno je:
slavenski narod Hrvati ima ime poteklo iz nekog iranskog jezika, i to se ime - a
slično je i u drugih naroda, od vremena u koje se riječ narod ne upotrebljava u
današnjem smislu i kada etnonimi nisu stalni, pa prema današnjici - proširilo s
prvotno manjeg prostora na veći 30 .

Bilješke

l Više o tome gdje je sve to (i drugo) objavljeno vidi u uredničkom dodatku članka Hrvat u
Skokovu rječniku (Skok 1971:691-2) te u Općoj enciklopediji i u enciklopediji Jugoslavije pod Hrvati.
Ime. V. još npr. Niederle 1910:484-5, Bezlaj 1977:205 , Fasmer 1987, III:262 , Trubačev 1981:151-2.
Pristupačan pregled Nikčević 1987 sadrži , osim dosta zanimljivosti, i mnogo lingvistički danas
teško prihvatljivih zamisli; autor smatra da je ime Hrvat povezano s grčkom riječi khora >>Zemlja<< , a
ime Srbin s latinskom riječi servus u značenju >>podložnik«.

2 Etnonimom Xorvato O. N. Trubačev bavio se više puta (a ranije ga je tumačio i drugačije)­

v. Trubačev1967:31, 1974:61 , 1977:25 i, naravno 1981:149-52.

3 Izgovor *xorvat(in)o za >>klasični praslavenski<< iz V-VII. stoljeća, po kronologiji A. Lamprech-

ta (1987:14).
Rekonstrukcije u Etimološkom rječniku slavenskih jezika jesu rekonstrukcije >>drevnog rječnič­
kog sastava jezika Slavena približno s kraja takozvane praslavenske epohe, tj. kratko vrijeme prije
pojave pismenosti u Slavena<< (Trubačev 1978:5). Više o raznim pogledima na praslavenski v. Birnbaum
1987.
Rekonstrukcija naglaska u skladu s Dybo 1981. Za * Xorvtitino usp. i prezimena Rvatin, Rvtitin.
O tom tipu v. Trubačev 1982:9-10. V. i Simunović 1985:59-61, 306-7, 312.
R. Katičić smatra (tako i na znanstvenom skupu o hrvatskoj etnogenezi , koji je bio u Zagrebu
17-18. siječnja 1989) da je stariji oblik ne *Xorvato, nego *Xrovato, i to potkrepljuje time što je u
staroruskoj Nestorovoj kronici zapisano xrovate, a u Konstantina Porfirogeneta Khr6btitoi. - Za
drugačije primjere (koji ukazuju i na oblik *Xorvato) v. gore u tekstu .

4 Miklosich, 1977 :1098.

4a Zbog grčkih oblika na khro-, latinskih na cro- itd. pomišlja se na to da bi trebalo polaziti od
praslavenske rekonstrukcije • Xrovat-, pa bi onda bilo teško povezivati takav oblik s iranskim *harvat-.
- No moguće je da je oblik • Xrovat- poznopraslavenski oblik te riječi u kojem slog r6 završava
poluglasom o, to jest slog je morao završiti samoglasnikom (u ovom slu čaju poluglasom o) , po zakonu
otvorenih slogova (v . Brozović-Ivić 1988 :8, Hamm 1970:89, Đorđić 1975:55-58, Bošković 1984:65-75,
Lamprecht 1987:66-68, 74-76). -Usp. npr. riječ prasl. * gornčan (<- *gornbCb <- •gomo < ie.
*ghur-no-, od korijena *g"'her >>gorjeti<<), koja je u staroslavenskom zapisana, po zakonu otvorenih
slogova, kao *grončafb.
5 ARj, III, 712-15.

6 Na više mjesta u Križanić 1984.

7 V. Hamm , 1974:224; usp. i Moguš, 1974.

8 Jurišić, 1973:69.

9 Sufiks -ino potekao je od riječi *j6no = *ino »jedan ; in , drugi<< (a to je od ie. *eino- >>jedan<<.
usp. *aino- u stgrč. oinos, stlat. oinos, lat. unus, stir. 6en, got. ains, engl. one, nj. ein itd., v. Trubačev ,
1981:133-4 pod *jbno(jb). Još o toj vezi (i o nijekanju te veze) v. Trubačev , 1982:5 i dalje , s lit. O
sufiksu i njegovoj upotrebi v. Meillet, 1965:366, 422.
134 Jezik, 37, A. Gluhak, Podrijetlo imena Hrvat

10 Ime je objavio 1890. godine V. Latyšev, v. Ivanov-Toporov, 1980:33, bilj. 3.

ll Za etnonim kao osobno ime usp. npr. zapadnoevropska imena potekla od lat. A/anus, što je
ime drevnog naroda Alana (v. bilj. 13): fr. Alain, engl. Al(l)an, Al(l)en. Usporedi i u nas imena kao
Latinka. ·
>>Tradicija nadijevanja imena od etnonima čuva se u iranskim jezicima i danas<<, piše V. l. Abaev
(Abajty), i navodi osetske primjere (muška imena Tatari, Tatarqan po Tatarima, Mysyrbi po Egiptu,
žensko ime G"'ynyxan po Gruzinima itd.), kurdske (Arab, Čerkes) i druge- v. Abaev 1967:292-3.
12 Takvo prenošenje etnonima iz jednog jezika na pleme/etnos drugog jezika nije ništa rijetko,
primjera ima zaista mnogo: ime Bugara (po postanju je turkijsko bulgarsko), drevnoslavenskih
Dudljeba na Južnom Bugu (germansko), Francuza (germansko-franačko), Katalonaca (koji imaju ime
složeno od dvaju: germanskoga gatskoga i iranskog alanskog).
Za ime Rusa uglavnom se smatralo da je po postanju germansko skandinavsko (v. Fasmer 1987.
III :522-3), no bit će da je i ono indoarijsko, s prvotnim značenjem imena Rus' »svijetla, bijela (tj.
zapadna) (zemlja)<< (Trubačev, 1977:26-8, Trubačev u Fasmer, 1987. IV. 855).
Ime Lužičkih Srba (Serb ja) i Srba nastalo je od psl. • Sbrbi, a potječe od indoarijskog t mena
plemena Serboi, Serbi sa sjevernoga Kavkaza (spominju ih Ptolemej i Plinije), koje je značilo Glavobije
(Trubačev, 1977:25-6, 1979:42-3).
Slično, ime Čeha prevedenica je imena keltskih Boja, koji su živjeli u središnjem dijelu današnje
Češke prije dolaska slavenskih budućih Čeha (v. npr. Trubačev, 1974:65).
Starorusko pleme Radimiči, koje je sjedjelo između Dnjepra i Soža, ima ime po osobnom imenu
Radimo, a ono je iz skit. *radam- <iran. *fra tama- ( < indoiran. *p ratama- >>prvi<<), v. Ivanov-Toporov,
1980:32.

13 Trubačev, 1967. s lit. Iranske su posuđenice npr. ove praslavenske riječi: *xorna »hrana<<,
*toporo »sjekira<< (usp. kaj k. topor te toporišče, toporišće), možda *bogo i dr. V. i Meillet, 1965:507-9.
Iranskih posuđenica ima također i u germanskim i u baltijskim jezicima. - Još u X. stoljeću, među
ruskim potpisnicima dogovora između Rusije i Bizanta podosta je osoba s imenima iranskog porijekla
(Sedov, 1979:99, s lit.; v. i o imenu Radimiča na kraju bilješke 12). - Za tragove i nejezičnih
slavensko-iranskih veza u Hrvata (u mitologiji, etnologiji, arheologiji) v. Horvat, 1980:27-40 te iscrpan
komentar V. Košćaka tamo na str. 399-'"Jl. No valja naglasiti da neke od tamo i drugdje navedenih
veza uopće nisu isključivo slavensko-ira · ,ke (ni isključivo hrvatsko-iranske).
U l. tisućljeću pr.n.e. dio iranskin jezika i dijalekata rasprostirao se od obala Crnog mora na
zapadu do granica Kine na istoku. Poznati su po zapisima raznih imena i pojedinih riječi od VIIINII.
st. pr.n.e. do IVN. st. n.e. U raznim izvorima Skiti- ti Iranci- imaju razna imena: u staroperzijskim
saka, u grčkima Sky thai, Sauromatai, Sarmatai (kasnije i Ala noi), u kineski ma s~k, mlađe s~, sai. Jedini
stariji skitski (skitosakanski) jezici/dijalekti od kojih ostaše i tekstovi jesu hotanski (hotanosakanski)
iz Istočnog Turkestana, iz IV N-X. st. Današnji ostatak nekog od skitskih jezika/dijalekata jest osetski
jezik, kojim govore Oseti u Sjevernoosetskoj ASSR (dio Ruske Federacije) i u Južnoosetskoj AO (dio
Gruzije).
Iranski se jezici dijele na zapadne i istočne. Zapadni na sjeverozapadne (npr. kurdski jezik itd.)
i jugozapadne (staroperzijski; pe~zijski, tadžički itd.). -U sjeveroistočnoj podgrupi istočnoiranskih
jezika jesu: STARI skitski, SREDNJI alanski, sogdijski, hoerzmijski; NOVI osetski (potomak skitskih
i alanskih dijalekata) i jagnopski (potomak nekog sogdijskog dijalekta); u jugoistočnoj podgrupi jesu:
SREDNJI hotanosakanski i baktrijski; NOVI afganski ili pašto, pamirski jezici (OIDJa.DJa 13-14 i
drugdje).
U l. tisućljeću pr.n.e. u Sjevernom Pricrnomorju- južno i sjeverno od rijeke Kubat;i, na obalama
Azovskog mora, na jugu Krimskog poluotoka i južno od donjeg toka Dnjepra - živjela su i plemena
indoarijskih jezika/dijalekata, koji se nazivaju sindskim ili sindomeotskim, po tamošnjim Sindima i
Meotima. Od njih nije ostao nijedan tekst, no zapisana su mnogobrojna imena. (Tog je indoarijskog
porijekla t<tnonim Sbrbi, v. u bilj. 12.)
Izgleda da je u III. tisućljeću pr.n.e. ili nešto ranije upravo sjeverno od Crnog mora bila
indoiranska (arijska) pradomovina , zapravo »međudomovina<< (Gy. Decsy u GLC 91, Gamkrelidze-
Ivanov, 1984: 916-17), dio Indoarijaca nije se odselio (to su Sindomeoti). Drugi je dio otišao na
jugoistok (Trubačev, 1976:41): sredinom II. tisućljeća pr.n.e. ima ih na Bliskom Istoku (ostaci
mitanijskog indoarijskog jezika), a poslije 1500.g. pr. n. e. dolaze Indoarijci do Indije (Gamkrelidze-Iva-
nov, 914-15).
Indoarijski jezici jesu: STARI vedski i sanskrt; SREDNJI prakrtski i palijski; NOVI hind(sk)i.
urdu, bengalski, pandžapski, nepalski, sinhalski, romski itd.
Indoiranska (arijska) skupina indoevropskih jezika osim indoarijskih i iranskih sadrži još i
Jezik, 37, A. Gluhak, Podrijetlo imena Hrvat 135

dardsku grupu (uz kašmirski, još mnogo malih jezika).

Po drugom shvaćanju, u Sjeverno Pricrnomorje i Iranci i Indoarijci došli su s Bliskog Istoka
(Gamkrelidze-Ivanov, 1984:918--19), što bi bilo u vezi s pretpostavkom da je indoevropska pradomo-
vina bila u V-IV. tisućljeću pr.n.e. na području Istočne Anatolije, južnoga Kavkaza i sjeverne
Mezopotamije (isto, 895), odakle su se s vremenom grupe govornika pojedinih indoevropskih
dijalekata raselili u druge krajeve.
Za indoevropsku Evropu i kontinuitet indoevropskih jezika u njoj v. Trubačev 1982b:4,
1984:23-5, 1984a:22-3- u tome je veoma važno mjesto Slavena. (Za starije poglede na pradomovinu
Indoevropljana v. npr. Ivšić, 1970:7-10).
A uopće više o podjeli jezika što ih spominjem u članku v. u Krupa-Genzor-Drozdik, 1983,
Gamkrelidze-Ivanov, 1984:xivi-lii, ukratko pak u Ivšić, 1970:1-5.

14 Taj istočni dio slavenstva (zapravo jugoistočni), istočno od Dnjestra, indoarijsko je stanovni-
štvo današnje južne Ukrajine nazvalo Autima (Antai, Antes), od indoarijsko *ant- »kraj<< (Trubačev,
1977: 24-5, 1979:41, 1985:3), usp. stind. anta/J »kraj, konac, granica, rub<< (za indoiran. *ant- »kraj<<
v. Gercenberg, 1972:181).- Slično, no domaće ime imali su baltijski Galindi (spominju se u II. st.n.e.
u Ptolemeja): *Gal-ind-<-- ball. *gal-as >>kraj, rub<< (Toporov, 1983:129).- Tako se i Ukrajina (ukr.
Ukraina) zove po strus. ukraina >>pogranično područje<<, po imenici kraj (više v. u Fasmer 1987,
IV:256-7).
Slično, također s nesvojim imenom , bilo je i na slavenskom zapadu (sjeverozapadu); ime Veneti,
zabilježeno u I-II. stoljeću, označavalo je istočne susjede Germana, a u to su vrijeme tamo već bili
Slaveni (odatle ime Wenden za polapske, Winedes za zapadne i alpske Slavene te Velikornoravce i
Winden za Slovence; usp. fin., eston. vene, veniije, veniite >>Rusi<<)- ranije, do preseljenja na jug
(krajem II. tisućljeća pr.n.e.), tamo življahu Veneti čiji je jezik (sačuvani su_zapisi iz V-I.st.pr.n.e. iz
sjeveroistočne Italije) blizak italskirna (latinski, oskijski, umbrijski itd.).
U VI. stoljeću gotski autor Jordanes Slavene dijeli na Antes, Sclaveni, Veneti, tj. grubo na istočne,
južne i zapadne, a od tih je imena, eto, samo ime • Slo vene slavensko. Podjela pak na istočne, južne i
zapadne Slavene zapravo irna manje značenje nego što se na prvi pogled čini- v. Trubačev, 1974:66,
1982b:6-7, 1984a:3, Hamm , 1970:1-4, Haburgaev, 1974:16, 1980:70-75, Sedov, 1979:29-33.

15 V. Ivanov-Toporov, 1980:44. -Kao plemensko ime poznato i dulje vrijeme: 1836. godine
K.W. Wojcicki objavio je >>Piasni ludu Bialo-Chrobatow<< (Opća ene., pod Hrvati. Ime). S. Krasić piše
(u pogovoru u Dvornik, 1982:93) da je još krajem prošlog stoljeća >>bilo slučajeva da su se ljudi iz
okolice Krakova izjašnjavali po narodnosti Bijelim Hrvatima<< i da i danas tamo ima takvih >>koji se
pozivaju na svoje bjelohrvatska porijeklO<<.

16 Još jedan primjer veze značenja >>bijel, svijetaO<< sa zapadom jest i ime Bjelorusije. Na zapadu
slavenstva (zapravo na jugozapadu) nekad bijahu današnji i Beograd i Biograd (na Moru)- v. Trubačev
1974:51, s lit. Simbolika strana svijeta u kojoj je >>bijel<<= >>zapadni<< jest općeevroazijska- v. Ivanov,
1981:165, gdje je i nešto drugačije tumačenje imena >>bijelih gradova<<, i Ivanov-Toporov, 1980:44. (Za
ime Rus' v. bilj. 7.) Dakle, tumačenje da je Velika ili Bijela Hrvatska >>slobodna, od Avara
oslobođena<< Hrvatska (Klaić 1985:47) nije uvjerljivo.

17 Dvornik, 1982:20, Krasić, tamo, s. 93.

18 Sedov, 1979:131, Hamm, 1970:2

19 1065-73. godine pagus Crouuat u Koruškoj, danas Krobathen, sin. Krobace. U Sloveniji
Hrovate kod Konjica, Hrovača kod Ribnice, Hrovatiči itd. -v. Bezlaj 1977:205, Ene. Jug.: Hrvati.
Ime, i drugdje.

20 Opća ene. i Ene. Jug. pod Hrvati. Ime- u Makedoniji Hrvati kod Bitole: Kharbdti !Harvatil
i Kharbation !Harvationl u Atici, Kharbati kod Mikene, Kharbata kod Herakliona na Kreti - HNJ
1953:100.

21 V. kartu u Sedov, 1979:132. Rasprostranjenost Balta, Slavena, Germana, Kelta, Ilira,

Tračana, Iranaca i drugih u srednjoj i istočnoj Evropi u prvoj polovici I. tisućljeća n.e. (po V.V.
Sedovu) v. u Nepokupnyj, 1979:13. Položaj Slavena u VIII-IX. stoljeću v. na karti u Haburgaev, 1974,
prilog, V. i karte u Haburgaev, 1980, Niederle, 1910:296/7 (Balkanski poluotok u VII-VIII. st.), 352/3
(zapadne granice Slovenaca u VII-VIII. st.), HNJ, 1953:88/9 (Naseljavanje južnih Slavena na
Balkanski poluotok i položaj poslije doseljenja do VIII. stolj.).
Takvo >>Ostavljanje tragova<< za seobe nije rijetka pojava. Zgodan je primjer Galinda, jedinog
136 Jezik, 37, A. Gluhak, Podrijetlo imena Hrvat

baltijskog plemena koje se selilo u vrijeme velikih seoba narodii. Osim u povijesnoj Galindiji (otprilike
prijeratna Istočna Pruska)- spominju se već u II. st., tragova ima još u XIII-XV. st.- Galinda je bilo
na današnjem češko-poljskom pograničju (tragovi od IX. st. nadalje), na desnoj obali rijeke Pripjat',
u Poočju, oko Moskve (X-XII. st. i kasnije), u jugozapadnoj Francuskoj (IX-XII. st.), u sjeverozapad-
noj Španjolskoj i Portugalu (VII-XII.st.)- v. Toporov 1983, te još npr. karte u Haburgaev, 1980. (za
podmoskovske Goljad').

22 Za povijesne podatke v. npr. Opća ene. i Ene. Jug. pod Hrvati. Povijest te npr. u HNJ, Klaić
1985. Za dolazak Hrvata v. Košćak, 1987.

23 Skok, 1971:691-2, Šimunović, 1985:305. -Sjeverni su krajevi Slovinje: to je ime polazno za

današnje ime Slavonija (tako preko latinskog). Hrvati kajkavci svoj jezik do XVII. stoljeća nazivaju
slovenskim.

24 Za slično širenje imena od užeg područja na šire usporedi ime Engleske: sredinom V. stoljeća
u Britaniju dolaze Juti (koji osnivaju i prvu germansku kraljevinu u Britaniji), uskoro i Sasi te kasnije
i Angli- naseljavanje je trajalo od V. do VII. stoljeća. Tek od X. stoljeća ime Britannia biva potisnuto
imenom Eng/aland >>Zemlja Angla<<.
O tome koja su sve imena slavenskih plemena potisnuta u Hrvata, Srba, Poljaka, Čeha i Rusa-
v. Hamm, 1970:2.
Hrvatsko se ime širi na sjever do Drave tek od X. stoljeća, nakon sjedinjenja Slavonije s južnom
Hrvatskom. Ukratko: >>Širenje hrv[atskog] imena na sjever do Drave počelo je sjedinjenjem Slavonije
s Južnom Hrvatskom u 10. st., a dovršeno masovnim doseljavanjem stanovništvom s juga, koje je
bježalo pred Turcima u 15. i 16. st. Za hrvatskog nar(odnog] preporoda u 19. st. - koji je zahvatio
kako Hrvatsku i Slavoniju, tako i Dalmaciju, Istru i dr(uge] krajeve naseljene Hrvatima, dobilo je
hrv(atsko] ime svoj konačni opseg i definitivno se učvrstila svijest o zajedničkom pripadništvu
hrv(atskom] narodu<< (Leksikon JLZ, 378).- V. ukratko (o širenju Hrvatske) u Keršovani 1971:13-14
te u HNJ, 1953:178, Ene. Jug. Hrvati, N. Klaić, 1971:59-67, 126-140.

25 V. npr. Gercenberg, 1972:251.

26 Ti su se Iranci također zvali *arya-, pa zato postoje i zapisi i Sauromatai, Sarmatae, i Arraei
Sarmatae, Arii.- V. još Trubačev, 1972:40-1.

27 V. još i Trubačev, 1972:40-1.

28 Trubačev, 1981:151.

29 Isto. Za slavensko-iranske jezične veze v. još i Trubačev, 1967. i 1982:12-14.

30 U vrijeme plemenskog uređenja etnonimi nisu stalni -mogu se promijeniti (v. Trubačev,
1974), za upotrebu *Slavene v. Trubačev 1979:41-2. 1984a :27. Opća ene. pod Slaveni (te Slovenci. Ime
i Slavonija). Za ime *Sbrbi v. Opća ene. pod Srbi. Ime, Trubačev, 1974:61, Fasmer, 1987, III:603--4 i
drugdje (v. i bilj. 12).
Etnonimi nisu stabilni ni kasnije- v. bilj. 23.
Za poslavenjenje nekad iranojezičnog plemena usporednica može biti francuski narod: potomci
keltojezičnih plemena danas govore romanskim jezikom, dakle Romani su (a ime im je po poslanju
germansko).
• Očito je da je za ovaj članak iskorišten tek malen dio veoma opsežne literature o etnonimu Hrvat,
no namjera mi ni nije bila da dam pregled svega što se o tom 1menu p1salo Jer to msam m mogao
učiniti: takav bi posao bio zaista dugotrajan i teško dovršiv.

LITERATURA

Abaev, V. I. 1967. K etimologii drevnepersidskih imen Kuruš, Ka"'bujiya, Čišpiš. U zb. Etimologija,
1965, 286--295. Moskva.
ARj III, 1887-91. Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. III: đavo- isprekrajati. Zagreb, JAZU.
Bezlaj, France, 1977. Etimološki slovar slovenskega jezika. Prva knjiga: A-J. Ljubljana.
Birnbaum, Henrik, 1987.fraslavjanskij jazyk: dostiženija i problemy v ego rekonstrukcii. Perevod s
anglijskogo (... ] Moskva: »Progess<<. (Prijevod djela Common Slavic. Progress and problems in its
reconstruction. Columbus, 1973-83. [III. dio napisali Henrik Birnbaum i Peter T. Merril].
Jezik, 37, A. Gluhak, Podrijetlo imena Hrvat 137

B[oba]n, Lj[ubo], 1988. Hrvati. Povijest. U Ene. Jug. S, 8--49.

Bogišić , Rafo, 1986. Narodni pridjev u djelima hrvatskih renesansnih pjesnika. Jezik XXXIII:S, 129-36.
6o!IIKOBHh, Pa11ocas. (Radosav Bošković) 1984. Ootaebt cpae~tume/tbllOU zpa.M.MamuKu C/taBRilCKUX
R3bbKOB. (/Jo~temuKa u C/tOBoo6pa3oeaHue. CocpaeUJta u nepeee/ta H. M. EnKHHa; no11 o6I.QeH
pellaKI.{HeH H. 11. ToncToro. MocKBa: Bh!cUia~ ruKona.
Brozović, Dalibor, Pavle Ivić, 1988. Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski. Zagreb:
Jugoslavenski leksikografski zavod »Miroslav Krleža<<. - Izvadak iz 2. izdanja Enciklopedije
Jugoslavije.
Dvornik, František, 1982. Vojtjeh Adalbert- svetac Bijelih Hrvata. S češkog preveo Augustin Pavlović,
OP: pogovor dr Stjepan Krasić, OP, Zagreb.
Dybo, Vladimir Antonovič, 1981. Slavjanskaja akcentologija. Opyt rekonstrukcii sistemy akcentnyh
paradigm v praslavjanskom. Moskva.
'Bop~Hh, IleTap, 197S. Cmapoc11oeeHCKu je3uK. H oB H Ca11: Man-111a cpncKa.
Ene. Jug. S. 1988. Enciklopedija Jugoslavije, S. Hrv-Janj. Zagreb.
Fasmer, Maks, 1987, III-I. Etimologičeskij slovar russkogo jazyka. Tom III (muza-sjat) i Tom IV
(i-jaščur). Perevod s nemeckogo i dopolnenija člena-korrespondenta AN SSSR O. N. Trubačeva.
Izdanie vtoroe, stereotipnoe. Moskva. (Prijevod Max Vasmer. Russisches etymologisches Worter-
buch, Heidelberg, 19S~S8.)
Gamkrelidze, Tamaz Valerianovič [Tamaz Gamqrelidze], Vjačeslav Vsevolodovič Ivanov, 1984.
Indoevropejskij jazyk i indoevropejcy. Rekonstrukcija i istoriko-tipologičeskij ana/iz prajazyka i
protokul'tury. I (I-xcvi, 1-432), II (433-1332). Tbilisi.
Gercenberg, Leonard Georgievič, 1972. Morfologičeskaja struktura slova v drevnih indoiranskih
jazykah. Leningrad.
GLC 1983. Globa/linguistic connections. Contributors: Raimo Anttila, Gyula Decsy [et al.]. Edited
by Gyula Decsy. Bloomington, Indiana: Eurolingua. (Bibliotheca Nostratica. S)
Gr[afenauer], Bo[go], 1988. Hrvati. Ime. U Ene. Jug. S, 1-2.
Haburgaev, Georgij Aleksandrovič, 1974. Staroslavjanskij jazyk. Moskva.
-. 1980. Stanov/enje russkogo jazyka (posobie po istoričeskoj grammatike). Moskva.
Hamm, Josip, 1970. Staroslavenska gramatika. Treće izdanje. Zagreb. (1. izd. 1947)
-. 1974. Prosodijski sistem Križanićeva govora. U zb. Život i djelo Jurja Križanića. Zbornik radova,
212-38. Zagreb.
HNJ, 19S3. Historija naroda Jugoslavije l. Uža redakcija Bogo Grafenauer, Dušan Perović, Jaroslav
Šidak. Zagreb.
Horvat, Josip, 1980. Kultura Hrvata kroz 1000 godina. Prvi svezak. [Drugo izdanje.) Zagreb (1. izd.
1939).
Ivanov, Vjačeslav Vsevolodovič, 1981. Cvetovaja simvolika v geografičeskih nazvanijah v svete dannyh
tipologij (K nazvaniju Belorussii). U zb. Balto-slavjanskie issledovanija 1980, 163-177. Moskva.
Ivanov, Vjačeslav Vsevolodovič, Vladimir Nikolaevič Toporov, 1980. O drevnih slavjanskih etnonimah
(Osnovnye problemy i perspektivy). U zb. Slavjanskie drevnosti (Etnogenez. Maerial'naja kul'tura
Drevnoj Rusi). Sbornik naučnyh trudov, 11-4S. Kiev.
Ivšić, Stjepan, 1970. Slavenska poredbena gramatika. Priredili Josip Vrana i Radoslav Katičić-. Zagreb.
Jurišić, Blaž, 1973. Rječnik govora otoka Vrgade uspoređen s nekim čakavskim i zapadnoštokavskim
govorima. II dio: Rječnik. Zagreb.
Kat[ičić], R[adoslav], 1988. Hrvati. Jezik. U Ene. Jug. S, 2-8.
Keršovani, Otokar, 1971. Povijest Hrvata. Rijeka.
Klaić, Nada, 1971. Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku. Zagreb.
Klaić, Vjekoslav, 1930. Hrvati i Hrvatska. Ime Hrvat u povijesti slavenskih naroda. IT. (2) izdanje.
Zagreb. (1. izd. 1899)
-. 198S. Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX. stoljeća. Knjiga prva ... Za tisak
priredio Trpimir Macan. Zagreb. (1. izd. 1899-1911)
Košćak, Vladimir, 1987. Dolazak Hrvata. Historijski zbornik XL (1), 339-383.
Križanić, Juraj, 1984. Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku. Priredio i uvodnu raspravu napisao
Josip Hamm. Zagreb. (Juraj Križanić, Sabrana djela, knjiga 2)
Krupa, Viktor, Jozef Genzor, Ladislav Drozdik, 1983. Jazyki sveta. Bratislava .
Lamprecht, Arnošt, 1987. Praslovanštin.a. Brno.
Leksikon JLZ, 1974. Leksikon JLZ: A-t. Zagreb.
Meilet, Antoine, 196S. Le slave commun.. Seconde edition revue et augmentee. Nouveau tirage. Avec
le concours de A. Vaillant. Paris.
Miklosich, Franz von, 1977. Lexicon palaeoslovenico-graeco-latinum. Emendatum auctum. 2. Neudruck
der Ausgabe Wien 1862-{iS. Aalen.
Moguš, Milan, 1974. Križanićevi naglasci. U zb. Život i djelo Jurja Križanića ... (v. Hamm 1974),
239-46.
138 Jezik, 37, A. Gluhak, Podrijetlo imena Hrvat

Nepokupnyj, Anatolij Pavlovič, 1979. Ba/tijski rodyči slov'jan. Kyjiv.

Niederle, Lubor, 1906, 1910. Slovanske starožitnosti. Dil Il. Puvod a počatky Slovanu jižnfch. Svazek
l (1-280), 2 (281-547). V Praze .
Nikčević, Vojislav P. 1987. Porijeklo i značenje imena Hrvat i Srbin. Dubrovnik, 6/1987, 5-28.
OIDja. DJa. 1979. Osnovy iranskoga jazykoznanija [I]. Drevneiranskie jazyki. Moskva.
Opća ene. 1977, 1981. Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda. 3: Foc-Tw. 7:
Raš-Szy. Zagreb.
Sedov, Valentin Vasil'evič, 1979. Proishoždenie i rannjaja istorija slavjan. Moskva.
Skok, Petar, 1971. Elimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Knjiga prva: A-J. Zagreb.
Simunović, Petar, 1985. Naša prezimena: porijeklo, značenje, rasprostranjenost. Zagreb.
Toporov, Vladimir Nikolaevič, 1983. Galindy v Zapadnoj Evrope. U zb. Balto-slavjanskie issledovanija
1982, 129-40. Moskva
Trubačev, Oleg N. 1967. Iz slavjano-iranskih leksičeskih otnošenij. U zb. Etimologija 1965, 3-81.
Moskva.
-. 1974. Rannye slavjanskie etnonimy - svideteli migracii slavjan. (Voprosy jazykoznanija), 6/1974,
48-67.
-. 1976. O sindah i ih jazyke. VJ a, 4/1976, 39-63.
-. 1977. Lingvističeskaja periferija drevnejšego slavjanstva. Indoarijcy v Severnom Pričernomor'e. V Ja,
6/1977, 13-29.
-. 1978. Etimologičeskij s/avar' slavjanskih jazykov i Praslavjanskij slovar' (opyt parallel'nogo čtenija).
U zb. Etimologija 1976, 3-17. Moskva.
-. 1979. »Staraja Skifija« (Arkhafe Skythfe) Gerodota (TV. 99) i slavjane. Lingvističeskij aspekt. VJ a,
4/1979, 29-45.
- 1981. Etimo/ogičeskij slovar' slavjanskih jazykov. Praslavjanskij leksičeskij fond. Vypusk 8 (*xa-*
jbvbiga). Pod redakciej člena-korrespondenta AN SSSR O. N. Trubačeva. [>>Avtorskuju rabotu nad
tekstom slovarja vel O. N. TrubačeV.<<] Moskva.
- 1981a (ree. na knj.) O. Szemerenyi. Studies in the kinship terminology of the Inda-European
languages with special reference to Indian, Iranian, Greek and Latin, [ ... ] Teheran-Liege, 1977. U
zb. Etimologija 1979, 185-9. Moskva.
-. 1982. Iz issledovanij po praslavjanskomu slovoobrazovaniju: genezis modeli na •-enina, *-janino. U
zb. Etimologija 1980, 3-15. Moskva.
-. 1982a. Jazykozmmie i etnogenez slavjan. Drevnie slavjane po dannym etimologii i onomastiki [lj.
VJa, 4/1982, 10-26.
-. 1982b. [II]. VJa, 5/1982, 3-17.
-. 1984. [III] . VJa, 2/1984, 15-30.
-. 1984a. [IV]. VJa, 3/1984, 18-29.
-. 1985. [V]. VJa, 4/1985, 3-17.

Sažetak

Alemko Gluhak, Srednjoškolski obrazovni centar, Zagreb UDK 801.54:808.62, izvorni znanstveni
članak, primljen 4. 12. 1989. prihvaćen za tisak 14. Il. 1990.

The origin of the ethnonym Hrvat

The article discusses some details from the history of the ethnonym Hrvat with special emphasis
on the etymology given by Oleg N. Trubačev some years ago.