LiNS – 01 i 02 – OSNOVNA

TERMINOLOGIJA. NASTANAK LBS

SERVISA.
Ljudima kao i svim objektima koji nisu statični u mnogim situacijama potrebno je
odrediti lokaciju kako bi se zadovoljile određene potrebe. Bilo da je riječ o čovjekovom
snalaženju u prostoru, navigaciji vozila na putovanjima, pronalaženju izgubljenih
ključeva, pružanju raznih vrsta komercijalnih usluga baziranih na lokaciji korisnika,
djelovanju hitnih službi ili nečemu drugom iz širokog dijapazona aktivnosti vezanih za
lokaciju i poziciju ljudi i objekata, sve su to situacije u kojima govorimo u domenu
lokacijskih i navigacijskih sistema.

Lociranje i pozicioniranje je moguće i u slučaju statičnih/fiksnih objekata kao što su

grad, planina, zgrada (lokacija se određuje samo jednom i nakon toga samo upotrebljava
jer su objekti posmatranja statični), ali nije toliko zahtjevno i korisno kao lociranje
pokretnih korisnika. Sa apekta primjene komunikacijskih tehnologija za lociranje
korisnika, pojava radio mreža pružila je jednu vrlo bitnu prednost koju ostale mreže ne
mogu da pruže, a to je da korisnici mogu da budu mobilni. Sa funkcijom mobilnosti,
ključni atribut postaje lokacija, pa određivanje lokacije korisnika u radio mrežama
postaje glavni alat koji mobilnim korisnicima omogućava pravi servis, u pravo vrijeme i
na pravom mjestu. Problem lociranja korisnika, kako u radio mrežama tako i pomoću
raznoraznih drugih tehnologija je vrlo aktuelan u svijetu u posljednjim godinama.

LBS servisi - ilustracija

 Lokacijski i navigacijski sistemi

TERMINOLOŠKI UVOD

Osnovni pojmovi koji je potrebno razlikovati kada se govori o lokacijskim i

navigacijskim sistemima i tehnologijama su sljedeći:

− Pozicija (Position) je tačka gdje se nalazi korisnik/objekat od interesa i

predstavlja se u formi prostornih koordinata. Može biti predstavljeno i kao
tačka u npr. Dekartovom koordinatnom sistemu.
− Lokacija (Location) je tačka gdje se nalazi korisnik/objekat od interesa i
predstavlja se u formi određenog mjesta u realnom svijetu. Dobija se
mapiranjem dobijenih prostornih koordinata u oblik deskriptivne lokacije,
kako bi je lakše razumio LBS korisnik.
− Lokacijski bazirani servisi (Location Based Services – LBS) su servisi koji se
baziraju na poznavanju pozicije/lokacije korisnika ili objekta od interesa.
− Lokacijski servisi (LoCation Services – LCS) je podservis koji je neophodan
za realizaciju LBS servisa i koji obezbjeđuje sve podatke o lokaciji
korisnika/objekta od interesa.
− Navigacija je vještina vođenja ljudi, automobila, brodova, aviona i drugih
objekata s jedne na drugu tačku na Zemlji kopnenim putem, vodenim ili
zračnim putevima, te svemirskih letjelica kroz svemir.

2
 Lokacijski i navigacijski sistemi

Pozicija i lokacija Fakulteta za saobraćaj i komunikacije u Sarajevu

POJAVA I RAZVOJ IDEJE O LOCIRANJU KORISNIKA U RADIO MREŽAMA

Ideja o lociranju (pozicioniranju) korisnika u radio mrežama počinje u okviru ćelijskih

radio mreža, nastala je u Sjedinjenim Američkim Državama za potrebe servisa 911, tj.
servisa za hitne pozive.

Razvojem ćelijskih radio sistema, porastao je i broj korisnika ovih sistema, pa samim
tim i broj hitnih poziva upućenih sa mobilnih stanica.

Bezbjednost korisnika, lokalizacija i LBS

Problem je bilo pravovremeno reagovanje na ovakve pozive, s obzirom na to da

korisnik često nije znao svoju lokaciju. Zbog toga je američka Federalna komisija za
komunikacije, FCC (Federal Communication Commission), još 1996. godine napravila
program u nekoliko faza kojim je obavezala operatore mobilne telefonije da u
predviđenom vremenskom intervalu u okviru svojih ćelijskih radio mreža obezbijede
automatsku identifikaciju lokacije korisnika koji sa mobilnih stanica koriste usluge
servisa za hitne pozive. Novi servis bezbijednosti u okviru ćelijskih radio mreža nazvan
je Enhanced 911 (E-911).

Lokalizacija korisnika u E-911

Osim bezbijednosti, poznavanje lokacije korisnika u ćelijskim radio mrežama otvorilo

je operatorima mobilne telefonije i velike komercijalne mogućnosti.

3
 Lokacijski i navigacijski sistemi

Prema definiciji međunarodne organizacije za standardizaciju, 3GPP (The Third

Generation Partnership Project), servisi koji se baziraju na poznavanju lokacije
korisnika, LBS (Location Based Services), su servisi u okviru ćelijskih radio mreža koji
koriste dostupne informacije o lokaciji korisnika (mobilne stanice, terminala). Ista
organizacija standardizovala je osam kategorija LBS servisa što je prikazano u tabeli.

U skladu sa 3GPP-om, podservis koji je neophodan za realizaciju LBS i koji obezbjeđuje

podatke o lokaciji korisnika u ćelijskim radio mrežama (GSM, UMTS) naziva se servis
lociranja, LCS (Location Services). LCS specificira sve neophodne elemente u mreži,
njihove funkcije, interfejse i protokole, kako bi u okviru ćelijskih radio mreža bilo
moguće locirati mobilne korisnike.

Mobilna lokalizacija predstavlja procjenjivanje lokacije mobilne jedinice ili mobilne

stanice (MS - Mobile Station). Ovaj termin je sinonim terminima radio lokalizacija i
radio navigacija. Lokalizacija mobilne stanice obično implicira koordinate mobilne
stanice koje mogu biti u dvije ili tri dimenzije, i obično uključuje informacije kao što su
latituda i longituda gdje se nalazi mobilna stanica. Takve informacije su dostupne
mjerenjem nekih svojstava radio signala koji su poslani ili primljeni od mobilnog
telefona.

LBS KATEGORIJA TIP SERVISA

Servisi javne
Servisi za hitne pozive
bezbjednosti
Tarifiranje na osnovu
informacija o lokaciji
korisnika
Servisi Praćenje ljudi
praćenja Praćenje vozila
Nadgledanje
Izveštaj o zastojima u saobraćaju
saobraćaja
Napredno rutiranje Pomoć na putu
poziva Upućivanje na najbliži servisni centar
Turističke informacije
Informacioni servisi u
Reklame
zavisnosti od lokacije
Mobilne žute strane
korisnika
Vremenska prognoza
Pronalaženje prijatelja
Servisi zabave i grupni Zabavne igre
servisi Vodiči
Gdje sam?
Posebni servisi Dodatni servisi koje uvodi operator

4
 Lokacijski i navigacijski sistemi

Osam kategorija LBS servisa sandardizovanih od strane 3GPP-a

Faze razvoja servisa lociranja

Kao što je već rečeno, ideja o pozicioniranju korisnika u ćelijskim radio mrežama
nastala je u Sjedinjenim Američkim Državama za potrebe servisa za hitne pozive - 911.
1996. godine FCC je napravio program u nekoliko faza kojim se operatori mobilne
telefonije obavezuju da u predviđenom vremenskom intervalu omoguće lociranje
mobilnih korisnika u okviru svojih ćelijskih radio mreža. Ova naprednija verzija servisa
za hitne pozive u kojoj je obezbijeđena automatska identifikacija lokacije korisnika
nazvana je Enhanced 911 (E-911).

Servis za hitne pozive u Evropi nastao je tek 1998. godine. Evropska komisija, EC
(European Commission), ustanovila je jedinstveni broj 112 kao podršku hitnim
servisima, kako za fiksnu tako i za mobilnu telefoniju. Ovaj broj je ekvivalent
američkom 911.

Jula 2000. godine, Komisija Evropske zajednice, CEC (Commission of European

Communities), izdala je zahtjev po kojem se operatori mobilne telefonije u zemljama
unutar Evropske Unije obavezuju da u okviru svojih ćelijskih radio mreža omoguće
automatsku identifikaciju lokacije mobilnih korisnika. Ovaj servis je nazvan Enhanced
112 (E-112).

E-911 američki servis

FCC pravila za E-911 ustanovljena su u cilju povećanja bezbijednosti ljudi, preciznije, da

bi korisnicima servisa za hitne pozive upućene preko mobilnih stanica pomoć mogla
biti pružena u što kraćem vremenskom periodu. Također, propisani su i vremenski
intervali u okviru kojih operatori mobilne telefonije moraju ispuniti ove zahtjeve.

Prva faza razvoja servisa E-911 počela je aprila 1998. godine zahtjevom da, u slučaju
kada se 911 poziv generiše u okviru mobilne mreže, operatori mobilne telefonije
moraju:

− obezbijediti informaciju o broju mobilne stanice sa koje je upućen hitni poziv,

− identifikovati baznu stanicu koja u tom trenutku opslužuje mobilnu stanicu sa
koje je poziv upućen i
− ove informacije dostaviti agenciji za reagovanje na hitne pozive.

Ovakva informacija omogućila bi grubo određivanje lokacije sa koje je poziv upućen,

kao i mogućnost ponovnog uspostavljanja veze sa korisnikom kome je pomoć
potrebna, a ukoliko je u međuvremenu došlo do prekida veze.

5
 Lokacijski i navigacijski sistemi

Druga faza razvoja servisa E-911 počela je oktobra 2001. godine dodatnim zahtjevom, a
to je obezbjeđivanje automatske identifikacije lokacije, ALI (Automatic Location
Identification). Ovaj zahtjev pokrenuo je razvoj tzv. network-based metoda, kod kojih
se proračun lokacije korisnika vrši na nivou mreže. Narednih godina, FCC je, u cilju
realizacije druge faze, dozvolila i razvoj handset-based metoda, kod kojih se proračun
lokacije korisnika vrši na nivou mobilne stanice.

Rješenje 67% slučajeva 95% slučajeva

Handset-based 50 m 150 m

Network-based 100 m 300 m

Zahtjevi za tačnost kod network-based i handset-based metoda

Istovremeno, ustanovljeni su i zahtjevi po pitanju tačnosti određivanja lokacije i to u

zavisnosti od toga da li je riječ o network-based ili handset-based tehnologiji. Zahtjevi
FCC-a vezani za drugu fazu razvoja servisa E-911 prikazani su u tabeli iznad.

FCC zahtjeva da tačka koja odgovara na javnu sigurnost (PSAP - Public Safety
Answering Point) bude u mogućnosti da locira mobilni uređaj u krugu od 50m, za 67%
E-911 poziva, u krugu od 150m za 95% poziva gdje se koristi handset-based tehnologija i
u krugu od 100m (odnosno 300m) za 67% (odnosno 95%) poziva ako se koristi
network-based tehnologija.

Do isteka roka realizacije druge faze (do kraja 2002.g.), nijedan operator u SAD-u nije
uspio da u predviđenom roku ostvari FCC zahtjeve, nakon čega je rok prolongiran za
kraj 2005.g. U analizi loših rezultata postizanja zahtijevanih tačnosti od strane
operatora ispostavilo se da je jedan od posebno teških problema koji je trebalo riješiti
bio (i još uvijek je) postići visoke zahtijevane tačnosti pozicioniranja (nametnute za
mobile-based metode) u indoor uslovima.

To je rezultiralo modifikacijom Faze 2, tj. pojavom međukoraka, Faze 2’. Ova faza unosi
malo relaksiranije, zahtjeve po pitanju handset-based (mobile-based) pozicioniranja:

− tačnost od 50m u 67% svih poziva i

− tačnost od 150m u 80% svih poziva (sa porastom na 90% u periodu od 6
godina).

Rok za Fazu 2’ bio je januar 2013.g.

Prvi operator koji je na teritoriji SAD implementirao network-based metodu za potrebe

911 je prvi po veličini operator u SAD, Verizon (država Ilinois) – kraj 2001. god. Prvi

6
 Lokacijski i navigacijski sistemi

operator koji je na teritoriji SAD implementirao mobile-based metodu za potrebe 911 je

treći po veličini operator u SAD, Sprint PCS (država Rhode Island) – sredina 2002. god.

Napredak u uvođenju E-911 u SAD-u

Na slici iznad prikazana je karta napretka u uvođenju E-911 u SAD-u iz 1. februara

2013.g. Na karti su sva područja podjeljena u četiri skupine. Prvu (označenu bijelom
bojom) čine područja koja nisu obezbjedila ovu uslugu. Sljedeće tri skupine čine ona
područja koja su uvela osnovnu uslugu, uslugu E-911 u prvoj fazi i ona područja koja su
uvela i E-911 u drugoj fazi. Na karti su ove tri skupine označene od svjetlije ka tamnijoj
zelenoj boji, respektivno.

E-112 evropski servis

Iako se činilo da će evropski servis E-112 biti vrlo sličan američkom E-911, ispostavilo se
da će razvoj servisa E-112 ipak zahtijevati rješavanje dodatnih problema, pa samim tim i
duže vrijeme implementacije. Razlog su razlike u servisima za hitne pozive u zemljama
članicama Evropske Unije.

Jula 2000. godine, CEC je napravila program u nekoliko faza kojim je najprije
zahtijevana jedinstvena organizacija servisa za hitne pozive u zemljama članicama EU,

7
 Lokacijski i navigacijski sistemi

a zatim i mogućnost lociranja mobilnih korisnika koji su u okviru mobilnih mreža

koristili servis za hitne pozive. U tom cilju, iste godine CEC je pokrenula projekat pod
nazivom LOCUS (Location of Cellular Users for Emergency Services project). Također,
formirana je i radna grupa pod nazivom CGALIES (Coordination Group on Access to
Location Information by Emergency Services). Osnovni zadatak ove grupe bio je
implementacija servisa E-112 u propisanom vremenskom periodu, koji bi bio finansijski
prihvatljiv i usvojen od strane svih zemalja unutar EU.

Radna grupa CGALIES završila je konačan izvještaj o svim zahtjevima koje treba
ispuniti u tom cilju februara 2002. godine.

Urbano Suburbano Ruralno Auto-put

Indoor(m)
(m) (m) (m) (m)
Sa grubom
procjenom 10 - 50 25 - 150 50 - 500 100 - 500 100 - 500
lokacije
Bez ikakve
procjene 10 - 50 10 - 150 10 - 500 10 -500 10 - 500
lokacije

Zahtjevi za tačnost određivanja lokacije u EU

U tabeli su prikazani zahtjevi vezani za tačnost određivanja lokacije korisnika, uz

pretpostavku da informacije o lokaciji korisnika moraju biti dostupne najkasnije 30s od
trenutka poziva. Dodatno, zahtjev je i da gruba lokacija korisnika, tačnosti od oko
300m za sve tipove okruženja, bude dostupna već 7s od trenutka poziva. Također,
razdvojeni su slučajevi za razne tipove okruženja kao i slučajevi kada korisnik može
dati bar neku informaciju o lokaciji na kojoj se nalazi, kao i kada to ne može. Statistika
je pokazala da ovi drugi predstavljaju svega 6% od ukupnog broja hitnih poziva.

Uvođenje BiH-112

Jedinstveni evropski 112 broj za hitne slučajeve je uveden kako bi se omogućilo

građanima u nevolji da pozovu hitne službe (policija, hitna pomoć i vatrogasci),
koristeći isti broj bilo gdje na području Europske Unije. To je od naročite važnosti
uzevši u obzir da evropski građani sve više putuju u druge zemlje EU-e radi posla,
studija ili u slobodno vrijeme.

Prema zakonodavstvu EU-e, države članice moraju osigurati da korisnici bilo fiksne ili
mobilne telefonije mogu nazvati hitne službe besplatno putem evropskog broja 112 za
hitne slučajeve. Ovaj broj trenutno je dostupan u svim zemljama članicama.

8
 Lokacijski i navigacijski sistemi

Uspostavljanje jedinstvenog evropskog broja za hitne slučajeve 112 je definisano

Direktivom Evropske unije (Odluka Vijeća od 29.07.1991. godine o uvođenju
jedinstvenog evropskog broja za hitne slučajeve, br. 91/396/EEC) i ojačan kroz
naknadno usvojene zakone, tačnije Direktivu br. 98/10/EC Evropskog parlamenta i
Vijeća od 26.02.1998. godine o primjeni odredbi otvorenog pristupa mreži (ONP) za
glasovne telefonije i o univerzalnim telekomunikacijskim uslugama u konkurentnom
okruženju. Prema toj direktivi, 112 je jedinstven trocifreni broj koji mora biti dodijeljen
isključivo hitnim službama, a telekomunikacijski operateri moraju osigurati da je poziv
dostupan i besplatan.

Oni koji pozovu broj 112 se povezuju sa operaterom. Ovisno o državnim sistemima
civilne zaštite, operater (koji npr. može biti dio policije) će se ili direktno baviti
zahtjevom ili ga prenijeti odgovarajućim hitnim službama (hitna pomoć, vatrogasci,
itd.).

Neke od zemalja članica (Danska, Finska, Nizozemska, Portugal, Rumunija i Švedska)

su uvele 112 kao glavni broj za hitne službe, dok u većini zemalja članica, broj 112
funkcioniše uporedo sa državnim brojevima hitnih službi. Svaka zemlja članica je
odgovorna za organizaciju vlastite hitne službe i intervencije po pozivu na broj 112
i državne brojeve za hitne slučajeve.

U svrhu popularizacije 112 broja osnovana je Organizacija jedinstvenog evropskog broja

za vanredne situacije (European Emergency Number Association – EENA). EENA je
neprofitna organizacija sa sjedištem u Belgiji. Ciljevi djelovanja EENA-e su
promovisanje znanja i upotrebe 112 broja širom Evrope.

Delegati Doma naroda Parlamenta BiH na sjednici od 16.05.2008. godine usvojli

su Okvirni zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih ili
drugih nesreća u BiH. Zakon je stupio na snagu 01. jula 2008. godine. Ovim zakonom
predviđeno je formiranje Operativno komunikacijskog centra BiH-112 i uvođenje
sistema jedinstvenog evropskog broja za hitne slučajeve 112. S Operativno-
komunikacijskim centrom BiH-112 planirano je da se uvežu operativni centri drugih
institucija i organa BiH, kao i centri entiteta i Brčko Distrikta.

9
 Lokacijski i navigacijski sistemi

Potencijali LBS servisa

Mobilno pozicioniranje je postalo aktuelna tehnologija zbog komercijalnog potencijala

naručito u uslugama koje se zasnivaju na određivanju lokacije (Location - Based
Services - LBS) i nekim vladinim regulativama kao što je E911 i E112 gdje je primijenjeno
mobilno pozicioniranje, što je ključni razlog za ogroman istraživački interes za
tehnologijama pozicioniranja u celularnim mrežama.

Location-based services (LBS)

Još jedna motivacija za razvojem ove tehnologije su koristi kao:

• zone kućnih poziva,

• lokalizacija u saobraćaju,
• mrežno planiranje i
• asistencija u hendoverima koju bi dobili mrežni operatori od ove tehnologije.

Potrebno je napomenuti da mobilno pozicioniranje i mobilno lokaliziranje nije baš

isto, iako se često u razgovoru ta dva pojma poistovjećuju. Mobilno pozicioniranje
označava određivanje pozicije mobilnog uređaja, dok mobilna lokalizacija označava
procjenu lokacije koja je izvedena od mobilnog operatora za pozicioniranje.

Od nastanka ideje o pozicioniranju korisnika u radio mrežama do danas, razvijeno je

više različitih metoda. Neke od njih se oslanjaju na sisteme i infrastrukture koje su
isključivo namijenjene u svrhe lociranja (GPS, Galileo), dok se druge oslanjaju na
sisteme i infrastrukture čiji primarni cilj nije navigacija, već komunikacija. Zbog toga
je, u slučaju ovih drugih, bilo neophodno razviti posebne standarde kako bi se
obezbijedila implementacija servisa koji se baziraju na poznavanju lokacije korisnika u
ćelijskim radio mrežama. Ti standardi se zovu LCS standardi.

10
 Lokacijski i navigacijski sistemi

Proces standardizacije počeo je razvojem LCS standarda za GSM mreže i pokrenut je

od strane FCC-a (Federal Communications Commission). Standardizaciju vrši globalna
organizacija za razvoj standarda, 3GPP.

Najveći problem prilikom određivanja pozicije i lokacije korisnika predstavljaju dva

suprotstavljena zahtjeva:

− ostvarivanje zadovoljavajuće tačnosti određivanja lokacije i

− korištenje postojeće mrežne infrastrukture i terminala, bez dodatnih
modifikacija.

Određivanje pozicije mobilnog korisnika sa visokim stepenom preciznosti je predmet

brojnih istraživanja koji su ključni za savladavanje izazova sa kojima se susreću
operateri u svijetu bežičnih komunikacija. Koristi uspjeha u ovom polju su u rasponu
od usluga sa dodatnom vrijednošću i efikasnog marketinga do detekcije kriminala i
borbe sa istim. Razvijen je veliki broj tehnologija koje koriste različite algoritme kako
bi odgovorile na razne izazove, ali one imaju različit stepen preciznosti, jednostavnosti
implementacije i troškova instalacije.

Tehnologije za procjenu pozicije mobilnih korinika koriste različite tehnike:

− Vremenska razlika u dolascima (Time Difference of Arrival - TDOA),

− Posmatrana vremenska razlika u dolascima (Observed Time Difference of
Arrival - OTD),
− Poboljšana posmatrana vremenska razlika u dolascima (Enhanced Observed
Time Difference of Arrival - EOTD),
− Ugao dolaska (Angle of Arrival - AOA),
− Vrijeme dolaska,
− Jačina primljenog signala (Received Signal Strength - RSS),
− GPS sisteme,
− ID ćelije.

Za shvatanje problema i potrebe za lociranjem mobilnih korisnika neophodno je

razumjeti dosadašnji razvoj servisa lociranja u ćelijskim radio mrežama, modifikacije u
okviru postojećih ćelijskih radio mreža kako bi iste mogle podržati novi servis i
osnovne karakteristike i principe rada standardizovanih metoda lociranja korisnika u
GSM i UMTS.

11
 Lokacijski i navigacijski sistemi

Problemi i zahtjevi pri određivanju pozicije mobilnih korisnika

Bez obzira na aktuelnost, očigledno je da je razvoj metoda za određivanje lokacije

korisnika u radio sistemima (posebno ćelijskim radio mrežama) u posljednjih
petnaestak godina bio sporiji nego što se to očekivalo. U čemu problem?

Pozicioniranje u radio sistemima je samo po sebi izazov jer imamo:

− dinamičku prirodu korisnika (korisnik je mobilan) i

− dinamičku prirodu kako okruženja tako i samih radio signala.

Sa druge strane, zahtjevi za pozicioniranjem mobilnog korisnika stalno rastu kako

usljed samih korisnika tj. porasta broja aplikacija (servisa) koje se baziraju na
informaciji o lokaciji, tako i regulatornih tijela, pa i samih operatora.

Bez obzira od koga potiču, zahtjevi se mogu sumirati u sljedeće:

− tačnije i pouzdanije pozicioniranje za komercijalne i nekomercijalne servise,

− smanjeno kašnjenje, odnosno, vrijeme od slanja zahtjeva za pozicioniranjem
(position request), pa do dostavljanja informacije o lokaciji u odgovarajućem
formatu, npr. u formi teksta (npr. geografska širina i geografska dužina u
željenom sistemu), ili kao mapa sa ucrtanim koordinatama.
− pozicioniranje koje je nezavisno od vrste okruženja (podjednako dobro u
ruralnom, suburbanom, urbanom, indoor okruženju...),
− pozicioniranje koje je prilagođeno kako različitim aplikacijama (application-
adaptive positioning), tako i korisnicima (user-adaptive positioning),
− preciznije pozicioniranje za potrebe bezbijednosti ljudi (servisi za hitne pozive).

Iz perspektive korisnika, prirodno je očekivati da će izabrani servis biti dostupan bez

obzira gdje se nalaze, kao i da li stoje ili se kreću. Također, korisnici očekuju isti nivo
performansi servisa bilo da su u indoor okruženju (npr. u svojoj kući) ili outdoor
(ruralno, urbano, gusto-urbano, suburbano, ...).

12
 Lokacijski i navigacijski sistemi

Sa komercijalne perspektive, različite aplikacije zahtijevaju različite nivoe tačnosti.

Kako broj i raznovrsnost aplikacija raste, a također i broj samih bežičnih uređaja, bilo
bi dobro optimizovati postupak pozicioniranja za svaki od zahtjeva posebno (position
request). U tom smislu, mješavina različitih metoda pozicioniranja obezbijedila bi
najbolje rješenje.

Najveći problem operatora predstavljaju dva već pomenuta, međusobno skoro pa

isključiva, zahtjeva: ostvarivanje zadovoljavajuće tačnosti određivanja lokacije i
korištenje postojeće mrežne infrastrukture i terminala, bez dodatnih modifikacija.

Rješenja koja obezbjeđuju zadovoljavajuću tačnost u značajnoj mjeri povećavaju

kompleksnost kako na nivou mreže, tako i na nivou samih terminala.

Istovremeno, popularne tehnike pozicioniranja koje su jednostavne za implementaciju

nemaju zadovoljavajuću tačnost.

Jedno od netehničkih pitanja na koji treba obratiti pažnju u pozicioniranju je i pitanje

privatnosti. Ovo je vrlo “osjetljivo” pitanje naročito ako se ima u vidu podatak da je u
periodu od septembra 2008. do oktobra 2009. godine, samo jedan operator u SAD
imao 8 miliona anonimnih zahtjeva za pozicioniranjem pretplatnika (radi se o samo
jednoj državi, i ne ubrajaju se drugi LBS servisi osim servisa lociranja druge osobe).

Pitanje privatnosti se stoga vrlo ozbiljno razmatra kako u SAD tako još i više unutar
zemalja Evropske Unije.

Radi zaštite privatnosti, uvedene su pretplatničke opcije privatnosti koje su sadržane u

LCS profilu pretplatnika koji se čuva u HLR. Ove opcije dozvoljavaju specifikaciju da li
traženi pretplatnik želi eksplicitno obavještenje o svakom pokušaju pozicioniranja.

Opcije su specificirane u na sljedeći način:

− Pozicioniranje dozvoljeno bez obavještenja ciljnog pretplanika.

− Pozicioniranje dozvoljeno isključivo sa obavještenjem ciljnog pretplatnika.
− Pozicioniranje zahtijeva i obavještenje i verifikaciju od strane ciljnog
pretplatnika. Dozvoljeno je ukoliko to dozvoli ciljni pretplatnik ili ako nema
odgovora.
− Pozicioniranje zahtijeva obavještenje i verifikaciju od strane ciljnog
pretplatnika. Dozvoljeno je samo ako ciljni pretplatnik to dozvoli.
− Pozicioniranje nije dozvoljeno.

Napomena: Dodatni materijal nalazi se na prezentaciji sa predavanja!

13