AVDAGA

Te krvave noći daleko od kućnog praga,

Dok ugašene svijeće u domovima čame.
Izgubi život pravični Avdaga,
Od naznanog dzelata koji mu presudi iz tame.

U sumnji mu prolaziše vrijeme,

Jer krivca nalaziše u svačija dva oka.
Nekome postade navika,nekome breme,
A želja za pravdom postade njegova žaoka.

Prolazeći mirno kraj aveti što ga čeka,

Smrt mu biše strana,ali od zla bolja.
Sad Osmanov smijeh odjekuje iz daleka,
Sve je to samo božija volja.

Krv morade biti prolivena,

U noći gluvoj što prođe bez jauka.
Te tajna ostade zauvijek sakrivena,
A mnogi bijaše oslobođeni muka.

Duševni nemir zamijeni olakšanje,

Jer konopac krivice prestade da guši.
U surovoj realnosti nema mjesta za kajanje,
Oko tvrđave je odzvanjalo “RAHMET MU DUŠI”.

Život poče iznova svoj ritam da diktira,

Nastavi se bitka između anđela I vraga.
Kao mrlja na praznom komadu papira,
Brzo pade u zaborav Avdaga.