Usporedna raščlamba tekstova

(ljetni rok državne mature 20012./2013.)

Smjernice:

Predstavite poetike romana Bijeg i Povratak Filipa Latinovicza. Smjestite polazne

tekstove u kontekst romana. Portretirajte likove Filipa i Đure na temelju polaznih
tekstova i romana u cjelini. Usporedite polazne tekstove i objasnite povezanost tema i
problema. Prikažite čime su zaokupljeni Filip i Đuro u polaznim tekstovima. Protumačite
Filipovu zabrinutost i Đurina zapažanja. Predstavite Filipove i Đurine sugovornike i
njihove stavove na temelju polaznih tekstove i romana u cjelini. Potkrijepite primjerima
iz romana. Protumačite u kakvu su odnosu umjetničko stvaralaštvo i društvena sredina te
u kojoj se mjeri prožimaju umjetnička djela i oni kojima su namijenjena. Svoje
tumačenje pokrijepite čitateljskim iskustvom i/ili primjerima iz romana.

_______________________________________________________________________

Moderni roman u književnosti se javlja početkom 20. stoljeća. Realistički romani

s modernim elementima, poput psihološke karakterizacije, javljaju se već ranije, no pravi
moderni roman, defabulariziran s izvijenom dimenzijom vremena, potpuno posvećen
psihi lika i njegovim unutrašnjim previranjima, toku misli i viđenju svijeta obilježje je 20.
stoljeća. Krleža svojim "Latinoviczem" uvodi takav roman na hrvatsku scenu. "Stariju"
verziju modernističkog romana uveo je Nehajev svojim "Bijegom", no on je oblikovan
realističkim elementima koje nadopunjuju moderne tehnike.

Likovi Filipa i Đure odgovaraju idejama romana. Obojica su uljezi u društvu,

okolini, neshvaćeni intelektualci i umjetnici koji kritiziraju neuko društvo i preziru
malograđanštinu, ukazuju na loše stavove i ideje ljudi. Umjetnost im je zajednička tema i
jedna je od tema romana. S druge strane, motivacija likova potpuno je suprotna. Dok
Filipa vodi inat, loše djetinjstvo, odnos s majkom i - ne znajući tko mu je otac -
proustovski traga za svojim izgubljenim vremenom, Đuru zapravo ne vodi ništa. U njemu
vlada apatija i neka vrsta lijenosti prema životu. On kao realistički junak propada iz
materijalnih razloga, no iz psihe saznajemo da nije mnogo poduzeo da pokrene svoj
život. On bježi od samoga sebe i svoje verterovske nesposobnosti da se nosi sa životom,
što rezultira samoubojstvom. Đuro je kao i Camusov Mersault - uopće nema volju za
odgovornošću ili obavezama. Obojica su loše prihvaćeni i društvo im je antagonist. Filip

1
shvaća koliko su ljudi neobrazovani, kako ne shvaćaju umjetnost i vjerojatno nikada
neće. Premalo je učenih ljudi i oni se ne mogu prilagoditi ovome "panonskome blatu":
"(...) Crkva stoji tu kao neka utvrda u ovome blatu i govori već nekoliko stotina godina
ovim Panoncima svoje onovne programe (...); način mišljenja ovih kočijaša nije se ni u
čemu promijenio sigurno već dvije hiljade godina". Joža je priprost čovjek, primjer
Panonca, i njemu nije potrebno ništa više od zingerie i šlingeraja. "(...) govore istim
jezikom, a to su zapravo dva jezika i dva kontinenta". Andrijaševićevi seljaci su drugačiji.
Oni mijenjaju svoje zvanje i teže boljem i napretku. No, u pogledu umjetnosti Đuro
smatra da je publika previše primitivna za umjetnost i ljepotu: "(...) masa puka nas ne
razumije jer ne čita, pače što nas ne može čitati. I da ima manje analfabeta, jedva da bi
seljak iz Zdenca imao kakav interes za lijepu knjigu". Andrijašević se smatra boljim od
naroda jer umjetnost mogu razumjeti samo posebni kao on. Toša kao učen čovjek; ne
shvaća moderniste i njihovo "umjetničko raspoloženje", čime daje kritiku tim ponosnim
modernistima koji se sve više odmiču od estetike i naroda, gube publiku i zatvaraju se u
svoje visoke sfere neshvaćene umjetnosti.

Umjetnost ne treba biti ovdje samo da bi bila; distancirana i hermetična - treba

biti dostupna svima. Neće ju svi razumjeti, no zato učeni umjetnici trebaju oblikovati
misao publike, a ne kao junaci romana samo kritizirati nepismeno društvo ne prilagodivši
se nimalo. Danas je teško dati takvu usporedbu jer je štivo većinom komercijalizirano i
piše se samo ono što se prodaje. To je u jednu ruku dobro jer bi se preko tih djela, kroz
književnu modu, mogle promovirati druge poetike i oblikovati misao čitatelja. Osobno
podržavam Šenou jer je poznavao europski realizam, no shvaćao je da publika nije
spremna za to tako da ju je, miješajući razne elemente, pripremao za noviju književnost,
što može samo pravi umjetnik, a ne da ljudi vrišteći bježe od umjetnosti kao avangarde.
Umjetnost treba privući ljude, potaknuti ih na razmišljanje da shvate da je djelo zaista
umjetnički vrijedno, a ne zato jer im je umjetnička elita to nametnula. Umjetnost treba
govoriti sama po sebi.

Mateo Kruljac