Gospođa Lidija ostavila je pepeljaru napunjenu do vrha, opušcima crvenim od ruža i zdjelu uprljanu od

soli pojedenih kokica, na sred stola za ručavanje. Na policama je gomila stvari, usled potrage za idealnom
kombinacijom za posao, i štanglica čokolade koju uvijek nosi ako joj, ne daj bože, padne šećer, što se
nikada nije dešavalo. Skupljena u jednom čošku francuskog kreveta, čula sam lupnjavu po kući od šest
ujutru do devet, svi mišići grčevito su se trzali u iščekivanju da napusti stan. Pravila sam se mrtva kad je
gospođa ušla da me pozdravi za dobro jutro. 7 ,8, 9, 10, tišina, prašina se otkriva u vazduhu ispod
sunčevog zraka, bojažljivo naslanjam stopalo na parket. Teturam se do dnevne sobe, od dima se ne vidi
ni boja namještaja. Poput inspekcije, gledam lijevo – desno, razmičući veo ispred sebe, gospođa nije tu.
Pokušavam da se dočepam fotelje, kao da prethodno nisam 9 sati provela u krevetu, palim cigaretu jer
mi sve to vrijeme nedostaje opor ukus u ustima. Dok ne otkuca 3 imam prostor samo za sebe, nalik
velikim kancelarijama koje dobijaju samo najbolji radnici u firmi. Danas ću uraditi nešto korisno, odluka
koja se svakog jutra toliko čvrsto utemelji u meni, da prosto ne znam kako se do sad nije ostvarila sama
od sebe. Preturam po naslovima knjiga, Senekina Pisma Luciliju tjeraju me da namjestim naočare za vid i
ozbiljno pristupim temi. Dođavola, danas nemam apetita za filozofiju. Više sam raspoložena za
uključivanje čula sluha, Njegoševa filozofija i religija emituje se na nekom youtube kanalu, a i djeluje da
bih zvučala vrlo pametno ako bih kasnije nekome prepričavala sve to o Njegošu. Sekunde se zbrajaju i
nakon 4 i po minuta registrujem da sam neizmjerno gladna. Gospođa Lidija sabotira moju potrebu za
jutarnjim proteinima, u kuhinji sija, u svom punom veličanstvu pita sa mesom. Ne, neću prekršiti pravilo
zdrave ishrane, vec nedelju dana poštujem svoj program. A neće se desiti ništa od krucijalne važnosti,
ako uzmem samo okrajak pite da zadovoljim ego. Krišom od sebe ipak uzimam parče pite, gutajući je kao
da sam na takmičenju. Mislim da je neki mart mjesec, napolju je evidentno hiljadu stepeni, zaključujem
po gomili kratkih rukava koji se miješaju po cestama, automobila ni na na vidiku, gospoda građani su
odlučili da izlože svoje uvažene noge dugotrajnoj šetnji po gradu. Ipak je valjalo iskoristiti lijepo vrijeme, i
svi su odlučili da u istom danu, kao mravi krenu da mile po trotoarima, praveći ludačku gužvu. Spuštam
roletne, danas neću učestvovati u masovnom izlaganju suncu jer od previše svjetlosti zaradim fleke po
koži. Ionako svi izgledaju kao joga gurui od kojih sam često imala napade panike. Ostajem u svojoj
zamišljenoj kancelariji s namjerom da napravim nešto od sebe, jer ja nemam vremena za joga sutre i
fluidne seanse koje izvode ti ljudi napolju. Listam imenik u čežnji da ću naići na nekoga ko bi bio dobar
sagovornik za početak dana, svega 5 imena, a oni su zasigurno u ovim proljećnim meditacijama. I dok
razmišljam o performansu koji se dešava na ulici, vinston crveni tanki, strpljivo izgara u mojim rukama
već ko zna koji sat. Koncentracija mi levitira u prostoru, pa ovo je jedino vrijeme koje imam za sebe i ja
ne znam da ga iskoristim. Gospođa Lidija I mali Id će svakog trena preokupirati moju dnevnu sobu, a ako
budem pokušala da im se suprotstavim moraću da slušam glas gospođe nekih 40 minuta, što mi
neizmjerno uništava sluh potreban za slušanje emisija o Njegošu i tome slično. Opet podižem roletnu,
pokušavam da učestvujem u zbivanjima ovog društva koje ničim ne obećava da će mi ponuditi
zanimaciju. Još jedan vinston između dva prsta različite dužine, zabluda da će me podstaći na bolje
razmišljanje. Čisto sumnjam da te nakinđurene glave stvarno razmišljaju o nečemu što može spasiti
svijet. Smiješe se kao da su progutali pola kutije bromazepama, i čuju se kao mikrofonija sa pokvarenog
radija, pokazujući svoje nepravilne vilice, a nikome ne vjerujem da je srećan. Svi tako očajno žive od 9 do
3, s tim što je glavni problem u tome što neke to zaista ispunjava. Jesam li ja postala kao oni, odjednom
mi se kao čvor svezala ova misao u glavi, dok mi je pepeo padao po tepihu koji je g.Lidija bas juče
donijela s pranja. Na sekundu mi je zastao dah jer mi se učinilo da će zadnja vatra moje cigarete probiti
bordo ružicu na tepihu, ali na sreću, izbjegla sam nevolju. Pokušaj da se vratim na prethodna
promišljanja o svijetu imao je neuspješan ishod. Centrifuga u glavi opet je nadjačala moju želju da redom
razmišljam o konkretnim stvarima, pa sam odlučila da se pozabavim nekom radnjom koja zahtijeva
fizičku akciju. Sumanuto počinjem da slažem jorgane, koje g.Lidija neprestano ređa na kauču moje
dnevne sobe, kao da živimo na Sibiru. Tek sad primjećujem nesklad boja koje se grče na jorganima i
muka mi je od aplikacija koje vrište sa jeftine tkanine, uz pitanje, kome je palo na pamet da ovako nešto
napravi? Tri omanja stola različitih visina koja stoje na sredini sobe, pokušavam da očistim zelenim
arfom, ali prašina odbija da se odvoji od crnog drveta. Vođena parolom bolje išta nego ništa, nastavljam
dalje, nikada ne treba imati crne predmete u kući. Precizno namještam presvlake koje stoje preko
trosjeda, njihova dužina prevazilazi dužinu kauča, ali ako se blago saviju, može izgledati pristojno.
Najednom, u čitavom vidnom polju imam izgled dnevne sobe i čini mi se da razumijem zašto ovdje ne
mogu da se skoncentrišem. ZIdovi prošarani braon i bež linijama, koje ako posmatraš duže od 10
sekundi, izazivaju vrtoglavicu ravnu onoj pred padanje u nesvijest. Na istim tim zidovima, okačene tri
slike, na kojima dominiraju plava, zelena i crvena, jer mali Id nije znao šta će sa njima pa ih je stavio tu,
iako su totalni uljezi. Muči me bol u kapcima pri pogledu na ovu kombinaciju. Sivo - crni tepisi se nekako
i mogu uklopiti sa garniturom, jer je i ona siva, ali svjetlucave, srebrne presvlake samo sto me ne
natjeraju da zaplačem. Kad sam se ja zadesila u ovom neukusu, jedno je od pitanja koja mi se ne vrte u
glavi, već u stomaku. I kao jagoda na šlagu od torte, žuti šank, koji nema nikakvu svrhu u prostoriji, osim
da gospođa Lidija ređa svoje, takođe, bespotrebne predmete poput mikrotalasne, tostera, keramičke
ploče za palačinke (koje nikada ne koristi) , zaista nadmašuje svaki muzej apstraktne umjetnosti.
Odustajem, ovdje ne vrijedi ništa popravljati, sve je otišlo dođavola. Četvrtasta kutija vinstona crvenog
gleda me direktno u oči, kao da mi se izvinjava što je prazna. Nema veze, mali Id ima u sobi punu šteku
sobranie zlatnog, taman imam vremena da je potražim. Naoružana strpljenjem, otvaram sve fioke koje
se nalaze u sobi, uzalud. Mala lukavština je znala da ću kad tad krenuti u potragu. Vrlo brzo sam odustala
i shvatila da je pravo vrijeme da smanjim cigarete. Koliliko emisija dnevno se vrti po tv-u, a meni ništa
nije interesantno. Dok sam prolazila hodnikom koji odvaja Idovu sobu od moje dnevne, razmišljala sam o
ovom problemu, i to je trajalo svega 6 sekundi. Preostaje mi da izdinstam šampinjone, ogulim krompir,
podgrijem čorbu i sve ostalo što gospođa Lidija očekuje od mene. Kontradiktornost je zasigurno jedna od
osobina koje nikada neću moći da razumijem. Mada, često i sama upadnem u tu zamku. Pola mog
trajanja, izvjesna gospođa mi govori da imam čitav jedan život u kome ću morati da se bavim kućnim
poslovima i da sada ne treba da se zamaram time. A onda kao da se upali neki prekidač u njenoj glavi i
naprosto poludi ako vidi da je ne čeka gotov ručak ili izglancana kuhinja, između ostalog, sve ono što ne
spada u njene lične navike. Valjda je ona već proživjela taj život u kojem je odgovorna za čistoću i sitost
drugih. A možda sam i ja već prevazišla fazu u kojoj ne moram da razmišljam o tim stvarima. Vrlo lako
uskačemo iz perioda u kojem ne moramo ništa u period u kojem moramo sve. To tako kratko traje, čini
mi se da se ekspresni vozovi sporije kreću kada žure od jedne destinacije ka drugoj. Otkucalo je dva,
imam osjećaj da se zidovi sužavaju i da će me svakog trenutka pritisnuti. Ubrzano sjeckam šampinjone i
promašujem trbuh jedne pečurke, pa nož završava direktno preko mog kažiprsta . Rešavam to tako što
stavljam prst ispod hladne vode, da opere krv, jer gos.Lidija neće biti zadovoljna ako vidi u šampinjonima
još nešto pored začina C. Oprala sam zemlju sa peteljki, a moj kažiprst je u kontaktu sa začinom
odreagovao veoma burno. Đavolski me pekla rana, ali sam nastavila da tresem kašičicu sve dok ne bude
dovoljno slano da mali Id I gospođa mogu blaženo da se pomaze po stomaku nakon ručka i pođu da
odmaraju. Imala sam vremena za još jednu kafu, mislim na kafu koju ću popiti natenane, gutljaj po
gutljaj, kao što se pije kafa, a ne kao sekretarice koje krišom idu na pauzu, na šta sam primorana kad god
su Id I gospođa kod kuće. Ne volim da pušim dok pijem kafu, i ne vidim u tome ništa čudno. Plava,
prilično velika šolja, koja mi jedva staje u šaku, pecka mi dlanove, i to mi se dopada jer se kafa pije dok je
vrela. Ne razumijem užitak u ispijanju ovog napitka ako nema pare koja za tili čas zamagli naočare za vid i
podgrije želudac. Voljela sam tu paru jer zahvaljujući njoj, imala sam čitavih 10 minuta privilegije da ne
vidim ništa ni ispred, ni oko sebe. Pokušala sam da sumiram svoje jutro i zaključak je bio da nisam ništa
korisno uradila ni danas. Nakon što sam završila sa ispijanjem vrelog napitka, namazala sam ruke
kremom od kokosovog ulja, da bi me manje pekli dlanovi i rana iziritirana začinom C. I tako sam imala još
koji minut da udahnem punim plućima i osmislim šta ću sa ostatkom svog dana, što je zahtijevalo
ozbiljne pripreme, jer ga neću provesti sama. Taman što sam navukla kapuljaču od bademantila, s mišlju
da ako pokrijem glavu ništa neće moći da ometa moje unutrašnje procese, čula sam snažno lupanje na
vratima koje je trajalo u kontinuitetu 45 sekundi. Zašto kucaju kad imaju ključ, pomislila sam dok sam se
spremala da otvorim prokleta vrata i brzinski odletim u najbližu sobu. Gospođa Lidija je već otključala
bravu i odmrarširala do kuhinje sa četiri kese pune neupotrebljivih stvari. Trebalo je da znam da neću
umaći tako lako. Nije se ni presvukla, već je zapalila kareliju plavu, očajnički tražeći pepeljaru koju je tog
jutra, punu, ostavila na stolu za ručavanje. Izgleda da moja priprema šampinjona nije bila odgovarajuća,
jer su njihovi gladni, izmoreni trbusi, vapili za nečim masnijim i konkretnijim. Čavrljala je dvadeset
minuta, lupajući šerpama o sudoperu, uz izjave poput, od tebe nisam ni očekivala bolje, kako ćeš sjutra
da se udaš i slične rečenične konstrukcije. Uopšte nisam marila za to što izgovara. Nisam ni htjela da
budem to što je od mene tražila i nije mi žao zbog toga. Žao mi je samo što mi je uskratila dvadeset
minuta vremena, koje sam mogla da provedem gledajući u plafon, umjesto dosađujući se na fotelji,
slušajući njeno apsurdno izlaganje. Kada se smirila, oslovila me sa srećo, radosti, ponosu, što me takođe
nije interesovalo, niti je u meni izazivalo bilo kakve emocije. Žao mi je što je trošila živce, ponovo uzalud,
jer je mogla da preskoči čitavu epizodu histerične kulminacije događaja i da se prešalta na ovu
poslednju, u kojoj smo svi srećni i zadovoljni. Ubrzo je i mali Id prešao prag, momentalno bacivši sa sebe
uniformu , na sred tepiha sa bordo ružama, i niko mu nije zamjerio na tome. Otrčao je u kupatilo, gdje je
ostao narednih trideset minuta, iako sam ga zamolila da bude brži, jer moram hitno u toalet. Jedna od
glavnih osobina malog Ida je da je bio surovo bezobrazan. Nikako da se naviknem na to. Gospođa Lidija
se zavalila na kauč, i tako razmjestila šljokičave presvlake koje sam zategla par sati prije njene odluke da
divani na njima. Po ko zna koji put u svom životu, pomislila sam kako ovdje niko ne brine ni za koga.
Gospođa je zaspala kao da je čitavog dana radila na građevini, a mali Id se zakucao u ekran svog
glomaznog kompjutera, uživajući u svom besmislenom hobiju. Ponovo sam imala vrijeme za sebe. Ukrala
sam kareliju plavu od gospođe Lidije, i sakrila se na terasu sa južne strane, kao da mi nije dozvoljeno da
boravim u kući. Ovdje je sve bilo tempirano. Samo je trebalo da odrediš dobar tajming, i to je sve. Nisam
voljela da budem ograničena vremenom. A još manje ljudima. Konačno sam uspjela da jednu misao
učinim održivom, a to je bilo kovanje plana kako da odem odatle. Sunce mi je probadalo oči, a ja sam ga
gledala kao da aminujem njegov ulazak u moje očne duplje, dok mi je prozirna voda curile niz obraze,
vjerovatno kao posledica predugog gledanja u sunce. Sve je izgledalo bezbrižno i vrlo lako ostvarivo.
Trebalo mi je samo još malo strpljenja, i vremena. Ulice su bile vrlo primamljive (kada su prazne) i
smatrala sam da je dovoljno imati jednu fotelju, poput one iz moje dnevne sobe, koju mogu posaditi na
sred ceste, i to je sve. Ponijela bih i plavu šolju, bademantil sa kapuljačom, i ništa više. Gospođa Lidija mi
sigurno ne bi dozvolila da odnesem sivu fotelju. Za to bih se već snašla. Nisam ni primijetila da je sunce
otišlo, kad sam čula gospođu kako u erupciji panike psuje jer su joj nestale cigarete. I tako je obustavljen
još jedan moj pokušaj da ovaj dan uvrstim u one koji se broje. Otišla sam sa terase, sa bolovima u
lijevom koljenu, što je bilo uobičajeno za mene, kada me ne neko naglo trgne iz položaja u kojem su mi
listovi jedan preko drugog. Bojažljivo sam pokupila njene cigarete, svjesna da je su u kutiji ostala još tri,
od prvobitnih osam, i na putu od sobe do dnevne razmišljala kako da joj predočim ovu situaciju, što je
trajalo svega 6 sekundi. Dakle, nisam imala dovoljno vremena da se opravdam, i sledeće čemu sam
prisustvovala je gomila ruku koje sijeku vazduh misleći da će se cigarete tako vratiti u kutiju. Razumije se,
gospođa Lidija je imala samo dvije ruke, ali i sposobnost da u naletu bijesa izigrava cirkus majstora,
čineći da izgleda kao da ih je hiljadu. Kao što sam već nagovijestila, ovdje niko ne brine o onom drugom,
pa je tako mali Id, iako je čuo da gospođa i ja pokušavamo da stupimo u konverzaciju, krenuo da vapi za
slatkišima kukajući kako mu je pao šećer. Dobacila sam mu čokoladicu koju je gospođa tog jutra
zaboravila na stolu, nadajući se da će ga to namiriti. Ali bezobrazluk malog Ida je uvije prevazilazio svoje
granice, da sam se često pitala otkud mu toliko inspiracije za nešto tako pokvareno. Zahtijevao je rafaelo
kuglice, kao da je u poslastičarnici, uz napomenu da bi mu i kinder jaje u potpunosti zadovoljilo potrebe.
Trebalo je da znam da će gospođa Lidija istog trenutka da iskoristi svoje gimnastičarske sposobnosti da
priskoči u pomoć svom sinčiću. U sekundi sam mu bila zahvalna, jer je ona svoju pažnju preusmjerila na
njega, i tako odložila našu prepirku za kasnije. Već u sledećoj sekundi shvatila sam da ću ja biti ta koja će
otići u nabavku slatkiša za malog Ida, jer će se u suprotnom dvojica iz njegove igrice na smrt potući i on
će izgubiti kredite za sledeću rundu. Dakle, morao je pomno da prati borbu svojih junaka, a za to vrijeme
gospođa je molećivim pogledom poslala mene u trgovinu. Taman ću to iskoristiti da potrošim poslednja
3 evra svoje ušteđevine na kareliju plavu, ne bih li izbjegla nastavak prethodne prepirke. Nisam voljela
da se upuštam u svađu oko sitnica. I tako sam ja ponovo ostala bez cigareta, a mali Id i gospođa su dobili
svoju dnevnu dozu mira. Kao i obično, ta doza popusti vrlo brzo, pa gospođa i Id uzrujano kreću da se
vrzmaju po stanu, gledajući čime da se zabave do sledećeg jutra. Gospođa trpa u sebe hranu kao da se
vratila iz logora u kojem je živjela na hlebu i vodi, a Id je odlučno donio sporazum sa samim sobom da je
idealno vrijeme za preslušavanje novog cd-a neke idiotske grupe, upravo u 8 naveče. Gospođa Lidija
ostavlja za sobom mrvice, kao u Ivici i Marici, parčiće od korica pogačice, čokoladne mrvice od kolača,
susam koji otpada sa jeftinih štapića punjenih kikirikijem, uz prijeteći pogled da mene čeka sakupljanje
istog, jer pobogu, ja ne radim ništa. Još jedna u nizu stvari koje nikako nisam razumjela. Zašto se za ime
boga, za ljude koji nemaju posao kaže da ne rade ništa? Ja sam, recimo, danas uradila toliko toga, bez
obzira na to što većina ne koristi ničemu. A i onih 15 minuta razmišljanja o sopstvenoj sudbini, vrijede
više od bilo kojeg posla. Kada bih tako nešto spomenula, gospođa bi se nakostriješila kao mačka pred
parenje, uz obavezno dobacivanje da pričam besmislice. Voljela sam da imam svoje mišljenje, i uopšte
mi nije bilo važno što ga ona naziva pogrdnim imenima. Ona je voljela noć jer je mogla da baci opušak
cigarete preko terase, bez straha da će na nekoga pasti, a to je bio završni potez svakog njenog kidisanja
na mene. Ja sam u većini slučajeva vrlo oprezno držala distancu, što je nju dodatno pomamljivalo da se
teatralno ponaša. Često sam imala utisak da sam gospođi služila samo kao izduvni ventil, za sve
nepravde koje su je zadesile u životu, jer skoro nikada nije imala pravi razlog da se raspravlja sa mnom.
Nije ni važno, drago mi je ako sam od neke koristi- pomislila bih svaki put kada pokaže njegovane kandže
od pola metra, koje je satima pripremala u nekom salonu, samo da bi me njima napala. Mali Id je već u 9
bio toliko umoran od nerada, da je morao da se skotrlja u postelju, koju je gospođa Lidija prethodno
pripremila, kao da je zaposlena sluškinja na nekom dvoru. A onda bi Id legao na svoj francuski krevet i
zahrkao poput životinje koja je provela dane loveći plijen. Kad bi namirila svog lava, otišla bi u wc, da
skine crveni ruž, jer je koristila jedan od onih koji dugo ostaju na usnama, i sa svakim zalogajem se dublje
urezuju u kožu, i uvijek mi se čini da joj sjutra ostaje zaliha od prethodnog dana. Zatim bi skinula
maskaru, sivo-zelene sijenke, braon puder, ajlajner koji je razvlačila preko uglova oka, i nastavila da se
gleda u ogledalu narednih 15 do 20 minuta. Često je znala da zaplače, pa sam pokušavajući da joj
pomognem kuvala čajeve od matičnjaka uz priču da izgleda sjajno za svoje godine i da su žene u
časopisima fotošopirane. Doživjela bih par sekundi njene radosti, a onda opet histerija i kandže, ovaj put
uz izjavu kako hoću da je nasamarim. Sve više sam ubijeđena da je gospođa Lidija takva rođena. Na
kraju dana, uvijek bih osjetila blagu tugu kako se savija oko mojih pluća, jer sam svako veče pred
spavanje, intezivno razmišljala o malom Idu i gospođi, uz zaključak da ne želim da budem nalik njima, što
je značilo da i nisu baš neki, čim ne želim da im ličim. Nije moj život bio bog zna koliko srećniji od
njihovog, ali barem sam imala svijest o tome. I čini mi se da je ta svijet vrlo važna za razlikovanje mog i
njihovog života. Gospođa je bila vrlo nesrećna žena, jer je u odmaklim četrdesetim odgonetnula da je
život trebalo sasvim drugačije proživjeti od onoga kako ga je ona živjela. Mali Id spada u kategoriju
nesrećnih, koji nikada to neće saznati jer su uspjele da ga iskroje isprogramirane šeme savremenog
doba. Ja sam već, među onima koje uzaludno pokušavaju da se pritaje iza nekih prošlih vremena, o
kojima nisam znala ništa naročito, osim da su bila bolja od našeg. Iz te prikrivenosti mogla sam da
sačuvam ono bolje u koje sam vjerovala, i ovo sada za koje možda još uvijek ima nade. Stvarno sam
željela da se prepustim svakodnevnim smicalicama, i da bez griže savjesti radim sve te stvari koje su
jednostavne, uz naznake da je život takav, i da tu nema šta drugo da se traži. Pribjegavala sam sdnevnim
i noćnim rutinama pokušavajući da ih pustim da dobiju rat protiv mojih ubjeđenja da to ipak nije
dovoljno. A evo ni danas mi nije pošlo od ruke. Gospođa Lidija i mali Id spokojno hrču u svojim sobama, i
ne vjerujem da ni na trenutak dozvoljavaju da im ovakve stvari raskašaju mozak. Joga šetači su se
odavno razmakli sa ulica (opisi kako je pala noc, njih nema bla bla, kreces da legnes, vice g.l ugasi vec
jednom te proklete lampe, tako nesto)