Nabokov - Poziv na smaknuće

Što se može ili što valja kazati o Nabokovu? On je, pored ostalog, isto tako i
prirodnjak, sjajan specijalist za »ljuskare«, koji je dao znatan doprinos ovoj grani
entomologije. Ali, kao romanopisac, on se kudikamo teže podvrgava definiciji i
klasifikaciji nego i naj egzotičniji dnevni i noćni leptiri, koje je lovio u raznim
dijelovima svijeta. U prvoj polovici svog književnog djelovanja, otprilike između
1920. i 1940. godine pisao je na ruskom, i najbolje djelo tog razdoblja možda je
»Darovitost« (1938). Godine 1940. preselio se u Ameriku i u toku dvadeset
narednih godina pisao je romane na engleskom. Od knjige do knjige — od »The
Real Life of Sebastian Knight« (»Pravi život Sebastiana Knighta«) (1941) do
»Lolite« (1955), »Pnin« (1957) i »Pale Fire« (»Blijedi oganj«) (1962) — sve
frapantnije postajaše umijeće kojim
on vlada engleskim književnim jezikom; a isto tako frapantni ji postade slikovit,
pun blještavog humora američki govor kojim vlada jednakom vještinom. Sada je
jasno da je među suvremenim američkim piscima Nabokov izvanredna pojava.
Njegov je utjecaj na pisce nove Škole »crnog humora« (tj. mračnog humora)
dominantan; ali još je mnogo jasnije to što je on pokazao cijelom pokoljenju
mladih američkih pisaca, kako zahvatiti realnost, često užasnu i fantastičnu u svojoj
raznolikosti, i kako izraziti njen zahvaćeni lik u novim, smjelo zamišljenim
formama.
Međutim, Nabokov nije neka nova vrsta angloameričkog Conrada, kako se možda
čim kad se istakne ono što je postigao na engleskom jeziku. U predgovoru
ruskome tekstu svojih memoara, pod naslovom »Druge obale«, on napominje
ruskom čitaocu da Conrad izvan engleske književnosti, nije dao nikakav doprinos
poljskoj književnosti; i još je jedna od osebujnosti književne sudbine Nabokova to
što je u zemljama engleskog jezika postao još cjenjeniji nakon pojavljivanja
njegovih romana — koje je napisao na ruskom jeziku potkraj dvadesetih i u toku
tridesetih godina — u engleskom prijevodu. To su romani: »Obrana Lužina« —
pripovijest o genijalnom šahistu, nezgrapnom i mucavom čovjeku, čijim je životom
u potpunosti ovladala igra, sve dok se s prozora nije bacio u »bezdan«, koji se pred
njim razbio na »blijede i tamne kvadrate«; »Kamera opskura«, gdje se pripovijeda o
jednom njemačkom ljubite-
6
Iju i znalcu slikarstva, koji hoće sačuvati savršeni lik ljepote, hvatajući se grčevito
za ružnu uličarku i završava život, izgubivši vid — strašno, ali ipak u nekoj vrsti
ekstaze; »Doušnik« — je pripovijetka o mladom čovjeku koji bolesno promatra
samog sebe, a zove se Smurov: s njim čitaoca upoznaje njegov vlastiti »duh«, u
onim raznim likovima u kojima se on predstavlja nizu ruskih emigranata, što se
sastaju u jednoj kući u Berlinu, sredinom dvadesetih godina; »Darovitost«, u kojoj
je, pored ostalog, s krajnje originalnog gledišta, izvršena revalorizacija ruske
književne kulture XIX vijeka; »Očajanje« — frapantna varijacija na temu dvojnika
— temu Dostojevskoga i Gogolja; na kraju »Poziv na smaknuće« koje se ponovo
izdaje na ruskom originalu.
Književna sudbina ovog pisca koji neprestance frapira neobična je. Njegov
iznenadni prijelaz, potkraj tridesetih godina, s ruskog na engleski jezik podsjeća na
svojevrsnu mutaciju ili metamorfozu, nalik naoko na čudesnu pojavu leptira iz
kukuljice. Međutim, u svojoj knjizi »Druge obale«, Nabokov pripovijeda da je još u
ranome djetinjstvu govorio engleski jednako dobro kao i ruski. Za posljednjih
nekoliko godina, još jednom je skrenuo s utabanog puta, počevši iznova pisati na
materinjem jeziku. Lani, u intervjuu koji je dao u Americi, rekao je da sad piše
»Lolitu« na ruskom, i da je to početak nove spirale u njegovu stvaralaštvu, za koju
ne zna kamo će ga odvesti.
7
Motive geometrijskih formi — spirala, kružnica i drugih, neprestance susrećemo u
njegovim romanima. Isto tako primijetit ćemo da Nabokov svagda govori upravo
ono što misli, i biva krajnje ozbiljan i kad se šali ili vodi neusiljeni razgovor.
Shvatimo, dakle, ozbiljno njegovo upućivanje na spiralu.
Može se reći da u toku četrdeset i više godina Nabokov, kao umjetnik, čini kružno
kretanje oko nepomične točke — polazne točke cijelog njegova stvaralaštva; ali
opisujući šire, od nepomične točke sve udaljenije krugove, on prodire u nove
oblasti koje otkriva njegova intuicija, pomičući granice svog stvaralačkog svijeta.
Konačni zadatak kritike, koji ovaj predgovor ne postavlja pred sebe, bit će taj da se
potpuno shvati uzajamni odnos između najudaljenije točke koja je dosegnuta na
spiralnome putu njegovih otkrića, i nepomične točke na vrhu okrenute piramide ili
cunja.
Pravilno riješen, ovaj zadatak neće pokazati ništa apstraktno ili posve formalno, jer
u biti razumsko lutanje Nabokova, isprepleteno s njegovim životom, odvija se sred
neočekivanih preokreta suvremene povijesti — to je lutanje unutar Realnosti.
Njegova je polazna točka sretno djetinjstvo, provedeno na imanju u
predrevoluoionar-noj Rusiji od kojeg ga je u dječaštvu otrgnuo revolucionarni
prevrat. Ova rana prošlost koju je divno oživio u svojim memoarima, za njega je
kao neko rajsko vrijeme: savršena je, nepromjenljiva — zato što je izvan tekućeg
vremena — nedostiž-
8
na — ali ipak dostupna, zahvaljujući njegovu čudotvornom pamćenju — na višem
stupnju, tjelesnom čuvstvenom pamćenju umjetnika. Kad pogledamo njegove
romane, vidimo da su najzanimljiviji junaci — od divnog mladog pjesnika Fjodora
Go-dunova-čerdinceva u »Darovitosti« pa sve do jadnog Humberta Humberta u
»Loliti« — obdareni tom istom »darovitošću pamćenja« i očuvani tugom za
prošlošću, često s izrazitom metafizičkom nijansom. Ali ta njihova prošlost nije
prošlost općenito, kao što u svakog biva: to je, moglo bi se reći, samo nekoliko
njenih taktova — otočić na karti prošlosti, s jedinstvenim za svakoga od njih
svijetom i smislom. Ona je zanavijek iščezla a isto tako on jest zanauvijek tu. Ta
»Darovitost pamćenja«, koja kao da ih čini vizionarima, otkriva im pristup toj
prošlosti. U izdvojenosti ovih pristupa, nečemu potpuno osobno dragom, može se
vidjeti prvotni izvor apsolutnog, veoma originalnog individualizma Nabokovljeva
junaka. U tom i jest vrelo njegove sklonosti naspram metafizičkih traženja, bijesnih
i rušilačkih, a katkad je to, štaviŠe, njegov pokušaj da se vrijeme vrati; izvor,
konačno, one prijestupne hereze, one gno-stičke »gnusobe«, poradi koje je junak
»Poziva na smaknuće« utamničen i smaknut.
Gnostik je onaj koji se sa sumnjom odnosi naspram realnosti materijalnog svijeta,
koji misli da je viđeni svijet sličan dekoraciji koju su napravile neviđene duhovne
sile, a koje se s vremena na vrijeme mogu pojaviti, ili pak mogu pokušati po-
9
kazati, kroz pukotine i otvore u zemaljskoj realnosti, onu savršenu, kristalnu sferu
u kojoj borave. Za gnostika je svijet — tamnica (ili »kamera opskura«), u koju
svjetlo prave Realnosti može kadikad prodrijeti kroz rešetku prozora, koji je u zidu
odveć visoko da bi uznik mogao do njega doprijeti. Muka je njegova u tom što
neprestance susreće tajanstvene znake i naredbe, koji bi, točno pojmljeni, mogli da
ga kroz bešćutni zid, Što odjednom postaje proziran, provedu kao kroz zavjesu, ili
na onu stranu zrcala, u Zemlju čudesa; ali ti znaci ne odaju svoju tajnu, i on mora
čekati smrt da ga oslobodi od dvosmislene igre materije i iluzije.
Pjesnik John Shade, u »Blijedom ognju«, posjeduje posve gnostičku intuiciju kad
zamišlja svijet kao igru, nalik na šahovsku igru koju igraju daleki i tajanstveni
protivnici:
Mije bilo važno tko su oni. Mi zvuk Mi trenutno svjetlo nije izlazilo
iz njihova skrivena Boravišta, al ondje bijahu , Nijemi, otuđeni, igrali su Igru
svjetova, pretvarali pješake U nosoroge od bjelokosti I u -faune od ebanovine. •
A sam je Nabokov dao skriveni gnostički ključ za autentični smisao »Lolite«.
Godine 1963, u intervjuu koji je dao britanskoj televiziji zamolili
10
su ga da otkrije genezu ovog romana, i on je zbunio onog koji ga je intervjuirao
ispripovijedavši mu priču o majmunima koju je pročitao u francuskim novinama
1939. ili 1940. godine. Uprava pariškog zoološkog vrta izvela je pokus sa
čimpanzama, koji se sastojao od pokušaja da ih nauče crtati. Nakon ogromnih
napora, jednoj posebno »nadarenoj« čimpanzi pošlo je za rukom da napravi crtež
— ali ona je uspjela nacrtati samo rešetku svoga kaveza. Humbert Humbert, taj
veoma obdareni majmun, pokušava da se oslobodi, da nadvlada svoje prirodno
ograničenje, u bezumnoj i žestokoj potjeri za priviđenjem, u liku male Dolores
Haze, ali ništa ne postiže osim potvrde da je zatočen u materiji, u tjelesnom »ja«, u
poroku i u vremenu. Na sličan način Cincinnat C. u »Pozivu na
smaknuće« okrivljen je i, odista, kriv zbog gnos-tičkog »prijestupa«, utoliko ukoliko
svijet za njega
istovjetan, tj. svijet se javlja kao izmjena materi-jalno-neprozirnog i oduhovljeno
prozirnog. Još u djetinjstvu on u toj mjeri može zaboraviti na pregrade, koje
postavlja materija, da započinje svoju karijeru »prijestupnika« sišavši s prozorske
daske, s prozora na trećem katu i krenuvši po zraku. Radnja ovog fantastičnog
romana odvija se u nekoj budućnosti, kad se materija već umorila i doživljava svoj
nazadak (dekadenciju). To objašnjava kako je Cincinnat mogao stajati u zraku, i u
tome je, možda, i objašnjenje čudne »rahlosti« njegovih tamničara? Ne krije li se iza
nje ruganje? Ta
11
svaki tamnički hodnik vodi ga nazad u njegovu ćeliju; drugi »zatvorenik«, koji
probija tunel u zidu njegove ćelije, javlja se kao krvnik; Emočka, kći upravitelja
tamnice, nikad neće ni pokušati da pretvori u stvarnost svoje olovkom nacrtane
crteže etapa njegova bijega; i jadni Cincinnat ne uspijeva — barem u ovom životu
— da dosegne blještavi »otočić« uzvišenih Tamarinih vrtova.
Svršetak knjige kanda je dvosmislen i ostaje pod upitnikom je li izbjegao smaknuću
ili nije. Ali za gnostika smrt je svagda dvosmislena: s jedne strane, ona je danak
materiji, svjedočanstvo njene zatvorenosti u sebe i izdvojenosti iz neograničene
suštine; s druge strane, ona je jedini mogući izlaz iz mraka u »skrovito boravište«.
Na kraju »Kamere opskurc« krčmar (Albinus), kojeg je ustrijelila njegova
ljubavnica, ustaje iz svog ružnog, oskvrnutog tijela i ide prema izlazu, kroz red
vrata što se otvaraju pred njim. A na kraju »Poziva na smaknuće« Cincinnat, usred
svijeta koji se ruši i pomračuje, odlazi da se sjedini s onim bićima koja su, »sudeći
po glasovima«, nalik na njega. Kršćanske religiozne predodžbe Na-bokov jc u
svojim romanima svagda odlučno izbjegavao, ali ovdje ova tajanstvena bića navode
na misao o nebeskom mnoštvu koje se okupilo da dočeka, poslije smrti, spašenu
krštenu kršćansku dušu.
Gnostik u potpunosti negira materiju, i eto tako upravo Cincinnat oštro
suprostavlja »tupo tu, tamnu tamnicu« sjajnom Ondje, kraju savršene
12
harmonije, savršenih obrisa — originalu »onih vrtova gdje smo lutali i skrivali se«, i
on živi i umire zarad ovih sanja i znamenja koje ga mame i odvode onamo. Ali
Nabokov, kao velik umjetnik i uz to učenjak, isto je toliko začaran materijom
koliko ga neprozirnost i iluzornost užasavaju. On je sjajan majstor opisne proze i
pokazuje nam prirodni svijet — brežuljaka, drveća i jezera, oblaka, ptica i leptira
— koji je točno zahvaćen i koji se prelijeva u svim bojama, kao u leći mikroskopa.
Isto tako njegove knjige, ako se pravilno čitaju, govore nam mnogo toga, kao
knjige svih velikih romanopisaca, o suvremenom životu: o uvjetima ljudskog
bivanja u našoj epohi, o njenoj povijesti i kulturi.
On izvrsno iznosi karakteristične osobine vremena. U njegovim ranijim knjigama
kao što su: »Doušnik«, »Obrana Lužina« i »Darovitost«, zahvaćeni su mrak i
besciljnost, sitni oportunizam, duhovna paraliza u evropskom društvenom životu,
osobito u Njemačkoj — odakle je i proistekla naoio-nal-socijalistička era. U
»Loliti« njegov opis na-kazno-apsurdne »motelske« civilizacije američkih
autostrada, s njoj svojstvenim karakterom bes-kućništva i besciljnosti, zaprepastio
je Americane, poput otkrića. Sam je pak Nabokov sklon da inzistira na tome kako
u njegovu pisanju nema nikakve socijalne problematike i, zaista, nikad on ne
pomaže čitaocu da otkrije u njegovim knjigama nedvosmislenonso ci jalne teme.
13
Što da se kaže o »Pozivu na smaknuće«? Treba li u ovoj knjizi vidjeti jedino
metafizičku alegoriju, ili ona baca neko svjetlo na zbrkanu evropsku historiju
našega doba? U kratkom predgovoru američkom izdanju napisanom 1959. godine,
Nabokov oštro negira svakojake »publicističke« nakane u duhu Orwella, i govori da
1934. godine, kad je knjiga pisana, još nije čitao Kaf-ku — premda će se, jamačno,
složiti s tim da se u knjizi može primijetiti izvjesna srodnost sa »Zamkom« i
»Procesom« — ali priznaje da knjiga ima izvjesnu »stilističku vezu« s »Istragom
tirana« (1947), jedinim od svih Nabokovljevih djela za koje se upravo može reći da
je, po svojoj temi, neskriveno antitotalitarno. Sama knjiga na prvi pogled kanda
potvrđuje ono što je o njoj rekao njezin autor. Vrijeme radnje: budućnost — bolje
reći »nikakvo« vrijeme; mjesto radnje: utvrđeni zamak, grad s krivudavim ulicama,
fontanama i kipovima, s izvangradskim vrtovima i šumama koje bi prije mogli
spadati u nejasni svijet germanskog folklora, negoli u svijet što nas okružuje.
Ali time još nije sve rečeno. U prvom redu, Cin-cinnat je okrivljen za prijestup koji
uopće nije prijestup — zato što je on — ličnost. On misli po svome i na to se i
svodi sva njegova gnosti-čka ili gnoseološka »gnusoba«. U drugom redu, režim
skroz-naskroz komičan po svojoj neosnova-nosti i potpunoj gluposti onih koji
imaju vlast,
14
zasniva se na jednom jedinstvenom, monolitnom, neljudskom principu, principu
sveopće i bezuvjetne suradnje i sudjelovanja. Tako, na primjer, branitelj surađuje s
tužiocem a sudac s obojicom. Od osuđenika, u formi krajnjeg izrugivanja, zahtijeva
se da »sudjeluje u svojoj vlastitoj smrti: da pleše s tamničarom, da zahvaljuje
upravitelju na izvanrednim uvjetima života, da se divi vještini svog krvnika i da
požuri na kraju na vlastito smaknuće, kao da je ugodno polaskan »Pozivom na ...«
ples.
Što se toga tiče, »Poziv na smaknuće« pokazao se kao proročanska knjiga
predskazujući naj-užasnije historijske činjenice našega vijeka. Ta iza birokratske
djelatnosti Eichmanna, iza finog eufemizma »konačnog rješenja« kojim su ta
gospoda označavala masovna ubojstva i genocid, iza sistema hitlerovskih logora
smrti, krio se neizrecivi, podli, obeščovječeni postulat, na temelju kojeg je nevina
žrtva morala »sudjelovati« u vlastitom mučenju i smrti, morala sa svojim
mučiteljima podijeliti ogavnost njihove izopačenosti i napustiti ovaj svijet,
postupno gubeći dostojanstvo, individualnost i život. Cincinnat je sačuvao
dostojanstvo i individualnost, on je obranio slobodu svojega svijeta misli i osjećaja.
A bi li on mogao izdržati do kraja a da ne postane »sudionik« u uvjetima
Auschwitza i Dachaua — to je drugo pitanje, na koje ova fantastična knjiga —
mnogo manje fantastična nego istinita historija totalitarnih režima našeg doba —
ne može dati odgovor.
15
Kao mlad čovjek, Nabokov je počeo svoju književnu djelatnost prevođenjem
knjiga o Alici lrwisa Carolla na ruski jezik, i od prvog do posljednjeg njegova djela,
s njihovim zrcalnim odrazima, rasutim perspektivama i čudesnim metamorfozama,
otkriva se srodnost s tim naj-mebujnijim engleskim matematičarom i pripov-
jeđačom. Ali sama fantastika ne karakterizira Na-bukova, a svaki pokušaj da se on
poveže s književnom tradicijom neizbježno će se pokazati kao veoma složen
zadatak koji je teško provesti do Konačnog rješenja. Ruski će čitalac sa zanimali
jem primijetiti da je Nabokov cijeli život volio Puškina i ruskom čitaocu
»Darovitosti« zacijelo je drago što je Puškinova poezija tema glavnog dijela tog
prekrasnog romana i što mu čitavom daje boju. Nedavno je izišao Nabokov!jev
doslovan emgleski prijevod »Jevgenija Onjegina« u iVliri sveska s komentarom, a to
je najpodrob-nija studija tog djela 'koja je ikad napisana. Go-golj, kojemu je
posvećen drugi Nabokovljev knji-ževno-kritički rad, objavljen na engleskom 1944.
gmline, bez sumnje je izvršio na njega snažan utjecaj, uvjetovavši njegove tehničke
postupke u oblasti komike i karikature, i još više puikrijepio njegovo neprijateljstvo
prema Šablonskom realizmu. Ovo posljednje zato što je za Nabokova socijalni
realizam Gogolja površinski, i on uvjerljivo dokazuje da se istinski Gogoljev genij
ispoljuje u njegovu »iznenadnom udaljavanju od raoional-
16
nog plana života«, u njegovoj »magičnoj sposobnosti da stvara život ni iz čega«.
Teže je ocijeniti odnos Nabokova prema Dosto-jevskom. S jedne strane, za njega
je potpuno neprihvatljiva opsjednutost Dostojevskoga religioznim temama — po
riječima jednog Nabokov-ljeva junaka, Dostojevski je »obrnuto pretvaranje
Betlehema u Vitlejem«; s druge pak strane, može se reći da iza zločina i ispovijedi
Humber-ta Humberta stoji zločin i ispovijed Stavrogina; i nesumnjivo je da oba
pisca zbližava poimanje i talent za prikazivanje nenormalnih duševnih stanja i
bizarnih neobičnosti snova. Djela i jednog drugog obiluju, razumije se,
najosebujnijim individualnostima, čija je snaga u tome što se ne mogu izjednačiti s
prosječnim ljudima i što se ne mogu staviti pod zajednički nazivnik s prosječnim
čovjekom, s njegovom stereotipnom sen-zibilnošću. U tom su smislu Cincinnat C.
i čovjek »iz podzemlja« donekle srodni: u obojice — valjda uslijed »neuroze« kod
drugog, ili uslijed okrenutosti u sebe i nesudjelovanja u prvog — postoji ono isto
suprostavljanje »bližnjemu«: »Ja sam onaj koji je živ među vama«, govori Cincinnat,
i to što je on »živ« i njegova otuđenost čine jednu cjelinu.
Malokad Nabokov dopušta da neki pisac ovog ili prošlog vijeka izvrši na njega
snažniji utjecaj, premda on lijepo govori o »Uliksu« Jamesa Joycea; o Proustu (ali
samo o prvoj polovici »U potrazi za izgubljenim vremenom«), o Kafki i o
Flaubertu.
2 Poziv na smaknuće
17
Značajno je i to što je laskavo govorio o romanu Andreja Belova »Petrograd«, a
koliko nam je poznato, još se nitko nije prihvatio zadatka da Nabokova poveže s
pokoljenjem ruskih pisaca koji su se pojavili neposredno pred revoluciju, osobito
sa sjajnim pokoljenjem ruskog simbolizma, pa istraživanja u tome pravcu mnogo
toga nagovješćuju.
Na Zapadu — ne treba zaboraviti da Nabokov pripada i rusikoj i anglo-američkoj
literaturi — ponetko od nas vidi u njemu posljednjeg predstavnika slavne plejade
centralne međunacionalne tradicije suvremenog romana. Ova se tradicija provlači
od Flauberta i Turgenjeva do Marcela Prousta i Jamesa Jovcea — ističući samo one
pisce čije pravo da »predstavljaju« Nabokov neće negirati. Od pisaca ove tradicije
on je naslijedio izvanrednu strogost što se tiče stila i tehnike; stalnu, pažljivu brigu
da u ovih četrdeset i više godina stvori od pojedinačnih svojih djela jednu cjelinu;
ispoljio je čudesno samo savlađivanje po kojem je ostao vjeran sebi, kao umjetniku,
samo-savlađivanje koje je ostalo nepoljuljano, pa čak i učvršćeno ne stalnostima
suvremene historije, nestalnostima koje su ga svagda gonile iz jednog mjesta u
drugo, iz Petrograda u Cambridge, u Berlin, u Francusku, na sveučilište Cornell u
Sjedinjenim Državama, gdje je deset godina predavao rusku književnost, i na kraju
natrag — u spirali — u Evropu, na mjesta njegove mladosti.
18
Pisca ove tradicije, više no bilo koji drugi u ovom stoljeću, izmijeniše i rasiriše našu
predodžbu o čovjeku i njegovu poimanju vremena, dadoše nam sasvim drugo
shvaćanje čovjekova »ja«, a isto tako i uzajamne odnose između spoznaje i vanjskog
svijeta, to jest drugi pogled na samu strukturu ljudskog iskustva. Njih ujedinjuje
težnja k spoznaji samoga sebe — ta pro-nicl j iva spoznaj a, međutim, ne postiže
sve (za Cincinnata spoznaja je jedina realnost a istovremeno potpuna tajna). Oni
zato stvaraju neka svoja najznačajnija djela preobražavajući ogromnom snagom
fantazije svoje osobno životno iskustvo; ili, drugim riječima, ova djela su alegorije u
koje se pretvara njihov život, tako da lik samog umjetnika na kraju prebiva u djelu
koje je umjetnik stvorio. Tako se Marcel Proust, romanopisac, i Marcel, junak kojeg
je stvorio u »U potrazi za izgubljenim vremenom«, kreću prema nekom sjecištu,
postaju jedno lice; i tako, u samoj dubini čudnovatog svijeta »Finnegen's Wake«,
mirno počiva onaj koji je izvor života tog svijeta — usnuli gigant koji se zove
James Jovce.
To ne znaci da se Nabokov uslijed vlastitog iskustva svog iznuđenog otkidanja od
svake naredne faze svoje prošlosti, i svoje bolne privrženosti muci pamćenja,
Mnemozini, može jednostavno poistovjetiti s junacima njegovih knjiga koji su
stekli »darovitost pamćenja«, to samo omogućuje da se shvati da stvaralaštvo, kad
obu-
2*
19
hvaća čitav život i izražava u svoj svojoj punoći, sa svim bojama i nijansama,
stvaralački aspekt ličnosti, daje i istinski portret umjetnika-čovjeka.
Cincinnata C. posjećuje u tamnici njegova majka, i u razgovoru s njim pripovijeda
da su, dok je još bila dijete, bile u modi »takve stvari« koje su se zvale »neke«.
Bijahu to nerazumljivi, nakazni predmeti, uz njih je išlo i posebno zrcalo, »ne samo
da je bilo iskrivljeno« nego je apsolutno unakažavalo obične predmete:
»Ukratko, imali biste, eto, tako čudnovato ogledalo i cijelu kolekciju raznih neka, to
jest apsolutno besmislenih predmeta: svakojake, onakve bezoblične, šarene, s
rupama, mrljama, rošave, kvrgaste stvari, poput nekakvih iskopina — ali ogledalo
koje bi obične normalne predmete apsolutno unakažavalo, sada je, dakle, dobivalo
pravu hranu, to jest, kad biste nekakav nerazumljiv, nakazan predmet postavili tako
da se on odrazi u nerazumljivom i nakaznom zrcalu, polučilo bi se nešto
izvanredno; »ne« na »ne« davalo je »da«, sve se obnavljalo i sve je bilo lijepo — i
eto, iz bezobličnog šarenila dobivao bi se u zrcalu čudan, skladan lik i cvijeće, lađa,
figura, nekakav pejzaž. Mogao se — po narudžbi — dobiti čak i vlastiti portret, to
jest nastala bi nekakva košmarska kaša, a to ste i bili vi, ali ključ je imalo zrcalo.«
20
U tom pričanju postoji skriveno istupanje protiv šablonskog, mimetičkog realizma:
pred licem nakazne realnosti našeg vijeka, i anomalije samog postojanja u korijenu,
Šablonski realizam može odraziti jedino »košmarsku kašu«; ovdje se također krije
opravdanje Nabokovljeve antirea-listične umjetnosti — umjetnosti iskrivljavanja,
karikature i fantazije koja žonglira. Uzimajući u obzir čudesno apsurdnu prirodu
čovjeka, a isto tako i košmarske pojave suvremene povijesti, jedino »čudnovato
zrcalo« — a, po Nabokovu, zrcalom te vrste raspolaže u prvom redu umjetnik-fan-
tast, primjerice Gogolj — može otkriti u nakaznom i nepojmljivom čudesno
skladno lice svijeta i čovjeka koji pretvara »ne« u »da« i čini život takvim da se
isplati živjeti.
Julian Moynaghan
21
I
»Comme un fou se croit Dieu
nous nous croyons mortels«.'
Delalande Discours sur les ombres
U skladu sa zakonom, Cincinnatu C. smrtnu kaznu izrekoše šapatom. Svi ustadoše
izmjenjujući osmijehe. Sijedi sudac primaknuo se njegovu uhu, dahnuo nekoliko
puta, saopćio mu, onda se lagano odmaknuo, kao da se odljepljuje. Zatim
Cincinnata odvezoše nazad u tvrđavu. Cesta se obavijala oko njena stjenovita
podnožja i gubila se ispod vratnica: zmija u procijepu. Bio je miran ipak su ga za
sve vrijeme hodanja po hodnicima pridržavali, jer je nesigurno stupao s noge na
nogu, poput djeteta koje je tek naučilo hodati, ili kao da je nekud propadao, poput
čovjeka koji sanja da hoda po vodi pa odjednom posumnja: ma
1 Kao što luđak vjeruje da je Bog, tako i mi vjerujemo da smo smrtni. (Prev.)
23
je li to moguće? Tamničar Rodion dugo je otključavao vrata Cincinnatove ćelije —
nikako da nađe pravi ključ — svakidašnja muka s tim ključevima! Na kraju vrata
popustiše. A ondje, na tamničkom ležaju, već je čekao advokat; sjedio je pogrbljen,
s glavom uvučenom u ramena, zaokupljen mislima — bez fraka (koji je zaboravio
na naslonu stolice u sudnici — bio je vruć, strašno modar dan) i nestrpljivo skočio
kad dovedoše uznika. Ali Cin-cinnatu nije bilo do razgovora. Pa makar bio sam u
ćeliji s okancem kao na lađi, što omogućava da se plovi. — Svejedno — on izjavi
da želi ostati sam, a oni se pokloniŠe i odoše.
Dakle — približavamo se kraju. Desni, još nezapočeti dio otvorena romana koji
usred pohlepna čitanja lagacko opipavamo, makinal-no provjeravajući ima li još
puno toga (i prste radovaše mirna i vjerna debljina), odjednom, vrag bi ga znao
kako, postade sasma mršav; i nekoliko minuta brzog, strmoglavog čitanja — i ...
užas! Pregršt trešanja, što se crveno i ljepljivo tamni pred nama, nenadano se pret-
tvorila u odvojene bobe: eno ona, s ožiljkom, nagnjila, a ova se smežurala, osušivši
se oko koštice (posljednja — jamačno — tvrda i još nedozrela). Užas! Cincinnat
skide svilenu vestu bez rukava, obuče kućni ogrtač i, tapkajući ne bi li smirio
drhtavicu, zokorača po ćeliji. Na stolu se bijelio čist list papira, ističući se na toj
bjelini, ležala je prekrasno zašiljena olov-
24
ka, dugačka kao život bilo kojeg čovjeka osim Cincinnatova, s ebanosovim
blijeskom na svakom od šest rubova. Prosvijećeni potomak kažiprsta. Cincinnat je
pisao: »a ipak je relativno. Pa taj finale, predosjećao sam taj finale.« Rodion, stojeći
onkraj vrata, gledao je kroz okance strogo kao nadzornik na brodu. Cincinnata u
zatiljku podiđoše žmarci. Precrta ono što je napisao i poče tiho sjenčati, pri čemu
nastade rudimentarni ornament koji malo-pomalo naraste i savi se u ovnujski rog.
Užas! Rodion je gledao kroz plavo okance na horizont koji se dizao i spuštao.
Kome postade mučno? Cincinnatu. Obli ga znoj, sve se smračilo, osjećao je korijen
svake vlasi. Odbio je sat — četiri ili pet puta, i njegov kaza-matni odjek, prekojek i
izajek vladahu se onako kako im dolikuje. Mičući nožicama, sa stropa se po niti
spustio pauk — službeni prijatelj zatočenika. Ali nitko nije kucao o zid, jer
Cincinnat je zasad bio jedini uhapše-nik (u tako golemoj tvrđavi!).
Nakon nekog vremena uđe tamničar Rodion i predloži mu da otplešu valcer.
Cincinnat prihvati. Zavrtješe se. Zveketali su ključevi na Ro-dionovu kožnom pasu,
a on je zaudarao na seljaka, na duhan, na češnjak, i pjevao je pušući u riđu bradu, i
škripali su zarđali članci (ne, nisu ovo one godine, jao, jao, podbuhlost je tu i
sipnja). Onda ih valcer ponese u hodnik. Cincinnat je bio mnogo manji od svoga
kavalira,
25
Cincinnat je bio lagan kao perce. Vjetar valcera širio je svijetle krajeve njegovih
dugih ali rijetkih brkova, a velike prozirne čiste oči gledahu iskosa, kao kod svih
plašljivih plesača. Jest, bio je vrlo malen za odraslog muškarca. Marfinjka je katkad
govorila da je njegove cipele žuljaju. Na zavijutku hodnika stajao je drugi stražar,
bez imena, pod puškom, s pasjom maskom na licu i s gubicom od gaze. Opi-savši
oko njega krug, oni se u ritmu vratiše u ćeliju i tada Cincinnat požali što je
drugarski stisak nesvjestice tako kratko trajao.
Opet banalno tužno odbi sat. Vrijeme je išlo po aritmetičkoj progresiji: osam.
Nakazni pro-zorčić postade dostupan zalasku sunca, sa strane po zidu protegao se
plameni paralelogram. čelija se do vrha ispuni bojom sumraka koji sadržavaše
neobične pigmente. Tako, znači, pita se: što je desno od vrata — je li to slika
krutoga kolorista ili je drugi prozor, Šareni prozor, kakvih više nema? (Zapravo, to
je visio list pergamenta s pravilima za zatočenike, podrobno ispisanim u dvije
kolone savijen ugao, početna crvena slova, vinjete, drevni gradski grb — točnije:
visoka peć s krilima, a sve je to davalo nužni materijal večernjem odsjaju).
Namještaj u ćeliji bio je stol, stolica i tamnički ležaj. Već davno doneseni objed
(osuđeni na smrt dobivali su direktorsko jelo) hladio se na cinčanom poslužavniku.
Sasvim se smračilo.
26
Odjednom se razlilo zlatno, gusto nataloženo električno svjetlo.
Cincinnat spusti noge s ležaja. U glavi, od zatiljka prema sljepoočnici, po
dijagonali, zakotrljala se kugla, zastala i vratila se. U to se o-tvoriše vrata i uđe
upravitelj tamnice.
Kao i uvijek, bio je u redengotu, držao se otmjeno, ravno, isprŠeno; jednu je ruku
stavio iznad dugmeta na prsluku a drugu iza leđa. Idealna vlasulja, crna poput
smole s voštanim razdjeljkom, glatko mu je pokrivala lubanju. A njegovo bez
ljubavi odabrano lice, s debelim žutim obrazima i s donekle zastarjelim sistemom
bora, bijaše uvjetno oživljeno sa dva, samo sa dva, izbuljena oka. Kruto pokrećući
noge u stupastim hlačama, koračao je između zida i stola došavši gotovo do ležaja
— ali, bez obzira na njegovu stasitost, kršnost i snagu, mirno je isčezao rastvorivši
se u zraku. Za koji časak, međutim, vrata se ponovo otvoriše, ovaj put s poznatom
Škripom — i, kao i uvijek u redengotu, ispršen, ušao je on.
— Doznavši iz pouzdanih izvora da je danas riješena vaša sudbina — poče on u
doličnom basu — osjetio sam se dužnim, moj gospodine...
Cincinnat reče:
— Ljubaznost. Vi. Veoma. (Ovo još treba da se rasklopi.)
— Veoma ste ljubazni — reče, nakašljavši se, nekakav dodatan Cincinnat.
27
— Ali, molim vas — uskliknu upravitelj ne primjećujući netaktičnost riječi. — Ali,
molim vas! Dužnost. Ja uvijek. A zašto, smijem li vas upitati, ne dotakoste jela?
Upravitelj skide poklopac i prinese svom finom nosu posudu s ohladnjelim
raguom. Sa dva prsta uze krumpir i stade snažno da žvače, odabirući već obrvom
nešto na drugom tanjuru.
— Ne znam kakvih biste vi još jela — progovori nezadovoljno i, šušteći
manšetama, sjede za stol da bi udobnije mogao jesti puding.
Cincinnat reče:
— Ipak, htio bih znati hoće li to još dugo.
— Izvrstan umak! Vi biste htjeli znati hoće li to još dugo. Na žalost, ni sam ne
znam. Mene obavještavaju uvijek u posljednji čas, ja sam se više puta žalio, mogu
vam cijelo dopisivanje pokazati ako vas zanima.
— Onda će možda biti već sutra ujutro? — upita Cincinnat.
— Ako vas zanima — reče upravitelj. — Da, jednostavno rečeno, veoma ukusno i
zasitno, evo što ću vam reći. A sad, pour ta digestion1, dopustite da vam ponudim
cigaretu. Ne bojte se, to je u krajnjem slučaju tek pretposljednja — doda snalazij
ivo.
— Ja vas ne pitam — reče Cincinnat — ja vas ne pitam iz radoznalosti. Istina,
kukavci
1 Radi probave. (Prev.)
28
su uvijek radoznali. Ali vas uvjeravam . .. neka, ako i ne mogu da savladam jezu, ta
to nije ništa. Jahač ne odgovara za podrhtavanje konja. Ja hoću da znam kad... a
evo zašto: smrtna osuda nadopunjuje se time da se točno zna vrijeme smrtnog
časa. Velika ali zaslužena raskoš. Mene pak ostavljaju u onom neznanju koje mogu
podnositi samo oni koji žive na slobodi. I još da vam nešto kažem: u mojoj glavi
ima mnoštvo započetih i u različito vrijeme prekinutih poslova. Ja se s tim
poslovima jednostavno neću baviti ako je rok do mog smaknuća nedostatan da bi
se oni mogli obaviti kako valja. Eto zašto.
— Ah, molim vas, ne valja rogoboriti — nervozno reče upravitelj — to vam je,
prvo i prvo, protiv pravila, a u drugom redu — govorim vam ruski i ponavljam: ne
znam. Sve što mogu da kažem, to je to da se iz dana u dan očekuje dolazak vašeg
zaručnika — a kad on stigne, i kad se odmori, kad se privikne na okolinu, još mora
iskušati instrument, ako naime ne donese svoj instrument, što je vrlo, vrlo
vjerojatno. Nije li duhan prejak?
— Nije — odgovori Cincinnat, rastreseno pogledavši svoju cigaretu. — Ali meni
se ipak čini da, po zakonu niste vi, nego je načelnik grada dužan ...
— Porazgovarasmo, i sad bi bilo dosta — reče upravitelj — ja nisam ovdje zato da
slušam žalbe, nego sam zato tu — namigujući, pose-
29
gne u jedan džep, pa u drugi; na kraju ispod pazuha izvuče izlinirani list papira,
očito istrgnut iz školske bilježnice.
— Tu nema pepeljare — pripomenu kružeći cigaretom — ništa za to, hajde da je
utopimo u ostatku ovoga sosa. Tako. Svjetlo je, čini mi mi se, malo preoštro.
Možda bi, ako... Ali ništa, već će nekako ići.
Razmota list i, ne natičući naočale od rogo-vine, već ih samo držeći ispred očiju,
razgovijetno poče čitati:
»Uznice! U ovaj svečani čas, kad su svi pogledi« — mislim da ne bi bilo zgorega da
usta-nemo — zabrinuto prekide samoga sebe i diže se sa stolice.
Cincinnat također ustade.
»Uznice! U ovaj svečani čas, kad su svi pogledi upereni u tebe a tvoji suci likuju, i
spreman si na nehotične kretnje tijela koje slijede neposredno nakon odsijecanja
glave, obraćam ti se oproštajnom riječi. Zapala me čast — to nikad neću zaboraviti
— da tvoj život u tamnici okružim svim onim mnogobrojnim udobnostima koje
dopusta zakon. Stoga ću biti sretan da skrenem svu moguću pažnju na svaku izjavu
tvoje zahvalnosti; ali poželjno je da to bude u pismenoj formi, i na jednoj strani
lista.«
— Eto — reče upravitelj i sklopi naočale. — To bi bilo sve. Više vas ne
zadržavam. Ako vam nešto ustreba, obavijestite me!
30
On sjede za stol i poče brzo pisati, pokazujući time da je audijencija završena.
Cincinnat izađe.
U hodniku na zidu, zgrbljena u sjeni niske stolice, drijemaše Rodionova sjena — i
tek bi onako uzgred, skraja, zaplamsalo nekoliko riđih dlačica. A dalje, na onom
mjestu gdje zavija zid, drugi je stražar, skinuvši svoju službenu masku, rukavom
brisao lice. Cincinnat se poče spuštati niz stepenice. Kamene stube bile su kliske i
uske s neopipljivom spiralom sablasnog stubišnog priručja. Došavši dolje, opet
pođe po hodnicima. Vrata, s natpisom »Kancelarija« obrnutim kao u ogledalu —
bila su otvorena; mjesečina je svjetlucala na tintarni-ci, a nekakva košara za smeće
ispod stola divlje je grebla i krkljala: jamačno je miš upao u nju. Prošavši mimo
mnoga vrata, Cincinnat se spotakne, poskoči, a onda se nađe u nevelikom dvorištu
prepunom raznih dijelova mjesečine. Lozinka ove noći bila je: šutnja — vojnik kraj
vratnica odazvao se šutnjom na Cin-cinnatovu šutnju, propuštajući ga, i na svim
ostalim vratnicama bilo je isto tako. Pošto je ostavio zamagljenu gromadu tvrđave,
zakliže se niza strmu i rosnatu ledinu, izbi na pepeljast puteljak između stijena,
presiječe dvaput, triput zavoj glavne ceste koja, stresavši na kraju sa sebe posljednju
sjenu tvrđave, poteče ravnije i slobodnije — i po Šarenom mostu preko isušene
rječice Cincinnat uđe u grad. Popevši se na
31
zavoj i okrenuvši ulijevo po Sadovoj, projuri duž sijedog grmlja u cvatu. Negdje
bijesnu osvijetljeni prozor; iza nekakve ograde pas za-zvekeće lancem, ali ne zalaja.
Vjetrić je činio sve što je mogao da osvježi bjeguncu goli vrat. S vremena na
vrijeme nalet miomirisa govorio bi o blizini Tamarinih vrtova. Eh, kako je on
poznavao te vrtove! Ondje, kad je Marfinjka još bila djevojka i bojala se žaba,
svibanjskih hrušteva ... ondje, kad bi sve postalo nepodnošljivo, i kad je sam
mogao, s kašom od sažvakana jorgovana u ustima, sa suzama ... zeleno, travnato.
Ondje, ondašnji brežuljci, čamotinja ribnjaka, ondje poput tam-tama dalekog
orkestra ... Okrenu po Maćuhinskoj, mimo ruševinu stare tvornice, tog ponosa
grada, mimo šapu-tave lipe, mimo praznično nastrojene bijele ljetnikovce
telegrafskih službenika koji neprestano slave nečije imendane, i izbi na Telegrafsku
ulicu. Otud je išla uzbrdo uska uličica, i opet su suzdržano šumjele lipe. Dva
muškarca tiho razgovarahu u mraku skvera na samo po sebi razumljivoj klupi. —
A ako se on vara — reče jedan. Drugi mu odgovori nešto nerazgovijetno i obojica
kao da uzdahnuše, miješajući se sasvim prirodno sa šuštanjem lišća. Cincin-nat je
istrčao na okrugli podest, gdje je mjesec čuvao poznati kip pjesnika nalik na snježni
idol — glava mu kao kocka, slijepljene noge — i, pretrčavši još par koraka, našao
se u svojoj ulici. Zdesna, na zidovima jednolikih kuća.
32
nejednoliko je poigravao mjesečev crtež granja, tako da je tek po izgledu sjena, po
naboru na prekonosici između prozora, Cincinnat prepoznao svoju kuću. Na
prvom katu Marfinjkin prozor bio je taman ali otvoren. Djeca su po svoj prilici
spavala na ispupčenom balkonu: ondje se nešto bjelasalo. Cincinnat utrča na
doksat, gurnu vrata i uđe u svoju osvijetljenu ćeliju. Okrenuo se, ali već je bio
zatvoren. U-žasno! Na stolu je blistala olovka. Pauk je sjedio na žutom zidu.
— Ugasite! — viknu Cincinnat. Nadglednik, koji je motrio kroz okanca, ugasi
svjetlo. Tmina i tišina počele su se spajati; ali umiješao se sat, odbio je jedanaest,
promislio, i odbio još jedanput, a Cincinnat je ležao nauznak i gledao u tminu u
kojoj su se tiho rasipale svijetle točke a onda postepeno iščezavale. Došlo je do
potpunog spajanja tmine i tišine. I onda, tek onda (to jest ležeći nauznak na
tamničkom le-žaju, po ponoći, nakon užasnog, jednostavno neobjašnjivo užasnog
dana) Cincinnat C. jasno je ocijenio svoj položaj.
Iz početka na crnom baršunu, kakvim su noću obloženi kapci odozdo, pojavilo se,
poput medaljona, Marfinjkino lice: rumenilo lutke, blještavo čelo, dječje ispupčeno,
rijetke obrve, gore visoko iznad okruglih smeđih očiju. Za-treptala je okrećući
glavu, a na nekoj mliječnoj bjelini na vratu bila je baršunasta vrpca, dok se
baršunasta tišina haljine, šireći se pre-
3 Poziv na smaknuće
33
ma dolje, spajala sa tminom. Takvu ju je vidio danas među publikom kad su ga
doveli do svježe obojene klupe za osuđenike na koju se skanjivao sjesti, pa je stajao
pored nje, pa ipak je umrljao ruke njenom smaragdnom bojom, a novinari su
pohlepno fotografirali otiske njegovih prstiju koji ostadoše na naslonu klupe. Vidio
je njihova napregnuta čela, vidio je jar-kocrvene hlače kicoša, ručna ogledala i
sjajne šalove kicoškinja koji se prelijevahu — ali lica bjehu nejasna, jedino se jasno
vidjela okruglo-oka Marfinjka koja od svih gledalaca jedina ostade u njegovu
pamćenju. Branitelj i državni tužilac, obojica našminkani i vrlo nalik jedan na
drugog (zakon je zahtijevao da budu rođena braća, ali nisu se uvijek mogli odabrati
slični i tad su se šminkali), izgovoriše virtuozno brzo onih pet tisuća riječi koje je
svaki od njih trebalo da izgovori. Govorili su naizmjence, i sudac, slijedeći
trenutačne replike, micao je glavom desno i lijevo, i ravnomjerno su se micale sve
glave — jedino je Marfinjka, lagano se okrenuvši, nepomično, kao začuđeno dijete,
netremice gledala Cincinnata koji je stajao pored jarkozelenog reda klupa. Branitelj,
pristaša klasične dekapitacije, bez poteškoća odnio je pobjedu nad dosjetljivim
državnim tužio-com, a sud je sintetizirao stvar.
Odlomci ovih govora, u kojima su poput vodenih mjehurića jurile i rasprskavale se
riječi, »prozirnost« i »neprozirnost«, sada zvučahu u
34
Cincinnatovim ušima i šum krvi pretvarao se u pljesak, a medaljonsko Marfinjkino
lice neprestano je ostajalo u njegovu vidnom polju i ugaslo tek onda kad je sudac
— približivŠi se toliko da su mu se mogle na krupnu zagasitu nosu razlikovati
raširene pore; i jedna je od njih na samoj rupi ispustila jednu jedinu ali dugu, dugu
dlaku — izgovorio vlažnim šapatom: »S ljubaznim dopuštenjem publike, stavit će
na glavu crveni cilindar« — bila je to podmetnuta fraza koju je izradio zakon, a čije
je istinito značenje znao svaki školarac.
»A ja sam, eto, tako pažljivo sazdan« — plačući u mraku mislio je Cincinnat. —
»Nagib moje kičme izračunat je vrlo dobro i tajanstveno. Osjećam u listovima nogu
cijelo mnoštvo čvrsto namotanih kilometara koje bih još u životu mogao pretrčati.
Glava mi je tako komotna ...
Ura je odbila polovicu za koju se nije znalo na koji se sat odnosi.
3*
35
II
Jutarnje novine koje mu je sa Šalicom tople čokolade donio Rodion — nekakav
lokalni listić »Dobro jutrašce« i nešto ozbiljniji organ »Glas publike« — kao i
uvijek, vrvjele su fotografijama u koloru. Na prvoj fotografiji našao je fasadu svoje
kuće: s balkona gledaju djeca, s kuhinjskog prozora tast; fotograf gleda s
Marfinjkina okna; na drugoj — znani mu pogled s ovog prozora na vrtić ispred
kuće s jabukom i otvorenim vratnicama, s figurom fotografa koji snima fasadu. I
našao je, osim toga, sama sebe na dvjema fotografijama koje ga prikazuju još u
krotkoj mladosti.
Cincinnat se rodio od nepoznatog prolaznika, djetinjstvo proveo u velikom
dječjem domu onkraj Strope (tek u trećoj deceniji slučajno se upoznao sa
cvrkutavom, krhkom,
36
naoko još veoma mladom Cecilijom C. koja ga je začela noću na Prudima dok je
još bila djevojčica). Još od najranijih dana, pravim čudom naslutivši opasnost,
Cincinnat se oprezno usavršavao u tome da sakrije neku svoju osobitost. Ne
propuštajući tuđe zrake, i stoga u stanju spokojstva, proizvodeći na taj način čudan
dojam usamljene tamne prepreke u tom svijetu duša otvorenih jedne drugoj, ipak
je naučio da se pretvara da je proziran, zbog čega je pribjegavao kompliciranom
sistemu optičkih varki, ali trebalo je samo načas da se zaboravi i da ne pazi na sebe
onako brižno kao što je dotad pazio, iza zavoja naglo osvijetljenih površina duše
odmah bi se podigla uzbuna. U punom jeku zajedničkih igara vršnjaci bi ga
odjednom napuštali, kao da su osjetili da je jasnoća njegova pogleda, da je
plavičastost njegovih sljepoočnica — tek lukavo zamazivanje očiju, i da je zapravo,
Cincinnat neproziran tip. Događalo se da je učitelj, usred nastale šutnje, u
zlovoljnoj nedoumici, skupivši i namrštivši sve zalihe kože oko očiju, dugo gledao
u nj i na kraju ga upitao:
— Što je to s tobom, Cincinnate?
Tada bi Cincinnat došao k sebi i, privivši sama sebe na prsa, odnosio sama sebe na
sigurno mjesto.
U toku vremena sigurnih mjesta bivalo je sve manje i manje, i svuda je dopiralo
umi-
37
ljato sunce javnih briga, a prozorčić na vratima bio je tako napravljen da u cijeloj
ćeliji nije bilo ni jedne jedine točke koju nadzornik iza vrata ne bi mogao probosti
pogledom. Stoga Cincinnat i nije gužvao šarene novine u grudu, i nije tu grudu
fiitnuo — kao što je uradila njegova sablast (sablast što svakog od nas prati — i
tebe, i mene, pa eto i njega — sablast što čini ono što bismo tog trenutka mi htjeli
učiniti, a ne smijemo ...). Cincinnat je sasvim mirno odložio novine i ispio
čokoladu. Smeđa pjena koja pokrivaše površinu čokolade pretvorila se na usni u
smreškanu prljavštinu. Zatim je Cincinnat obukao crni kućni ogrtač, za njega
odveć dugačak, crne cipele s kopčama, i crnu kapicu — i počeo hodati po ćeliji kao
Što je hodao svakog jutra još od prvoga dana zatočenja.
Djetinjstvo na ledinama izvan grada. Igrali su se loptom, praseta, karamore, trule
kobile, maline i zuce. Bijaše on lagan i spretan, ali se ipak nisu voljeli igrati s njim.
U zimi bi se gradske nizbrdice glatko prevlačile snijegom, i kako je divno bilo juriti
niza stranu na »staklenim« saburovskim sanjkama... Kako je brzo nastupala noć
kad bi se sa sanjkanja vraćali kući... Kakve zvijezde, kakva misao i tuga u visini — a
ovdje dolje na zemlji ništa ne znaju. U ledenom metalnom mraku žutim i crvenim
svjetlom gorjeli su jestivi prozori; žene u lisičjim bundama preko svilenih halji-
38
na pretrčavale su preko ulice iz kuće u kuću; električni vagoneti, u trenu izazivajući
blistavu vijavicu, jurili su po tračnicama zasutim snijegom.
I glasić: »Arkadije Iljiču, pogledajte Cincinnata ...«
Nije se on srdio na denuncijante, ali ovi su se razmnožavali i,,sazrijevajući, postajali
strašni. U biti za njih mračan, kanda je bio izrezan iz kubične čađe noći, neproziran
Cincin-nat se okretao tamo-amo loveći zrake, s paničnom užurbanošću nastojeći
da bude takav da bi se činilo da propušta svjetlo. Ti što su ga okruživali
razumijevahu jedni druge u pola riječi, — jer u njih nije bilo takvih riječi koje bi
završavale nekako neočekivano, na ižicu, ili tome slično, pretvarajući se u praćku ili
pticu sa strahovitim posljedicama. U malom pra-šnom muzeju na Drugom
bulevaru, kamo su ga vodili još za djetinjstva i kamo je i sam vodio svoje pitomce,
bijahu skupljene rijetke prekrasne stvari — ali svaka bijaše za sve građane osim za
njega isto tako ograničena i prozirna kao Što su i sami bili jedan drugome. Ono što
nije imenovano ne postoji. Na žalost, sve je bilo imenovano.
»Biće bezimeno, realnost bespredmetna« — pročita Cincinnat na zidu, ondje gdje
su, prilikom otvaranja, vrata pokrivala zid.
»Vječni slavljenici imendana, meni vas je... « — bilo je napisano na drugom mjestu.
39
Nešto ulijevo, čistim i užurbanim rukopisom, bez i jedne jedine suvišne crte:
»Obratite pažnju kad oni s vama govore ...« — dalje, jao, bilo je izbrisano.
I naporedo — neprestanim dječjim slovima: »Pisce ću globiti« — i potpis:
upravitelj tamnice.
Još se mogao razabrati jedan stari zagonetni redak: »Izmjerite do smrti, poslije će
biti kasno.«
— Mene su u svakom slučaju izmjerili — reče Cincinnat, krenuvši opet na put, u
hodu lagano kuckajući koščicama ruku po zidovima. Oh, kako mi se ipak neće
umrijeti! Duša se zarila u jastuk. Oh, kako mi se neće! Bit će hladno izaći iz toplog
tijela. Neće mi se, čekajte, dajte da još malo drijemam!
Dvanaest, trinaest, četrnaest. Petnaest godina bilo je Cincinnatu kad je počeo raditi
u radionici igračaka kamo ga odrediše zbog njegova niskog rasta. Večerima bi se
opijao starim knjigama uz lijeno, čarobno zapljuskiva-nje sitnih valova u plovećoj
biblioteci koja je nosila ime dra Sineokova, onog koji se utopio na tom mjestu
gradske rječice. Škripanje lanaca, zapljuskivan je, narančasta sjenila na maloj galeriji,
zapljuskivanje, od mjesečine ljepljiva površina vode ^- i u daljini, u crnoj paučini
visokog mosta, promiču plamičci. Ali zatim dragocjene stupove poče nagrizati
vlaga pa je na kraju krajeva rječicu valjalo isušiti i
40
odvesti svu vodu u Stropu, s pomoću specijalno prokopanog kanala.
Radeći u radionici, dugo se mučio kojekakvim zanimljivim sitnicama, bavio se
izrađivanjem nekih lutaka za školarice — tu je bio maleni dugokosi Puškin u
ogrtaču, i Gogolj nalik na štakora u šarenom prsluku, i starčić Tolstoj zatupasta
nosa u zobunu i mnoštvo drugih, na primjer: do grla zakopčan Dobro-ljubov s
naočalima bez stakla. Strasno umjetnički vezan za to mistično devetnaesto stoljeće,
Cincinnat je već bio spreman da sasvim utone u magle starih vremena i da u njima
nađe prikladno utočište, ali nešto je drugo privlačilo njegovu pažnju.
Ondje negdje u onoj maloj tvornici radila je Marfinjka — poluotvorenih vlažnih
usnica, ciljala je koncem u igleno uho: »Zdravo, Cin-cinnatiću! — I eto, tako
počeše one zanosne skitnje u vrlo prostranim (tako da se čak događalo da bi
brežuljci u daljini postajali zamagljeni od blaženstva svoje 'daljine) Tama-rinim
vrtovima, gdje u tri potoka bez razloga plaču vrbe, i u tri vodopada s nevelikom
dugom iznad svakog od njih, potoci se ruse u jezero po kojem plove labudovi pod
ruku sa svojim odrazom u vodi. Ravne poljane, rododen-dron, hrastovi šumarci,
veseli vrtlari u zelenim čizmama, što po cio dan igraju žmure; nekakva spilja, neka
idilična klupa, na kojoj tri šaljiv-čine ostaviše tri pažljivo napravljene gomile
41
(smicalica — falsifikat od smeđe obojena lima), nekakav jelen što je iskočio u aleju
i tu pred vašim okom pretvorio se u treperave mrlje sunca — eto kakvi su bili ti
vrtovi! Ondje — brbljanje Marfinjke, njene noge u bijelim čarapama i baršunastim
cipelicama, hladne grudi i ružičasti poljupci s okusom šumske jagode. Kad bi bar
vidio odavde makar i vrhove drveća, bar lanac udaljenih brežuljčića ...
Cincinnat je čvršće potpasao kućni ogrtač. Pomakao je i povukao, idući natraške,
stol što je vikao od zloće: kako li je samo protiv volje, s kakvim je tek
podrhtavanjem išao po kamenom podu, i to njegovo podrhtavanje prelazilo je na
Cincinnatove prste i na Cincinnatovo nebo, Što se povlačilo prema prozoru, to jest
prema onome zidu gdje je visoko, visoko, iza rešetke bila kosa udubina prozora.
Pala je bučna žličica, zaplesala je šalica, zakotrljala se olovka, zaklizala knjiga po
knjizi. Cincinnat podiže na stol stolicu što se ritala. I sam se na kraju popeo. Ali,
dakako, ništa se nije moglo vidjeti osim žarkoga neba s fino počešljanim sjedinama
što ostadoše od oblaka koji ne mogaše izdržati plaveti. Cincinnat se jedva jedvice
istegao do rešetke za kojom se strmo uzdizao tunel prozorčića s jednom drugom
rešetkom na kraju i si njenim svjetlosnim odrazom na oljuštenom zidu kamenitog
klanca. Ondje sa strane, istim onim čistim prezirnim rukopisom kojim je bila
ispisana i jedna
42
od poluizbrisanih fraza koju je malo prije pročitao, bilo je napisano: »Ništa se ne
vidi, i ja sam pokušao«.
Cincinnat je čučao držeći se sitnim rukama, sasvim bijelim od naprezanja, za crne
željezne šipke, polovica lica bila mu je kao sunčana rešetka, lijevi brk se zlatio, a u
zrcalnim zjena-ma bilo je to nalik na sitne krletke, a dolje, straga, iz odveć velikih
cipela podizale se pete.
— Pazite, još ćete pasti — reče Rodion koji je već neko vrijeme stajao u blizini i
sad čvrsto stisnuo "nogu zaljuljane stolice. — Ništa, ništa, držim je. Možete sići.
Rodion je imao oči boje različka i, kao i uvijek, čudnu, riđu bradurinu. Njegovo
lijepo rusko lice bilo je okrenuto gore prema Cincin-natu koji je golim đonom stao
na njega, to jest njegova sablast je stala, a sam je Cincinnat već sišao sa stolice na
stol. Rodion ga obgrli kao dijete i brižno ga skide — nakon čega sa zvukom violine
odmaknu stol na prvotno mjesto i sjede skraja na njega, mašući onom nogom koja
je bila nešto viša, a drugom se opirao o pod — zauzevši tobože nehajnu pozu
opernih veseljaka u krčmi, dok je Cincinnat čupao gajtan ogrtača pokunjivši se,
trudeći se da ne zaplače.
Rodion pjevaše baritonskim basom, poigravao je očima i zamahivao praznim
krčagom. Tu smjelu pjesmu pjevala je ranije Marfinjka. Suze briznuše iz
Cincinnatovih očiju. Na ne-
43
koj određenoj noti Rodin tresnu krčagom o pod i skoči sa stola. Dalje je pjevao u
koru, premda je bio sam. Odjednom podiže uvis obje ruke i izađe.
Sjedeći na podu, Cincinnat je kroz suze gledao gore, gdje je odraz rešetke već
promijenio mjesto. Pokušavao je — po sto puta — pomaknuti stol, ali, jao, noge
stola bijahu odu-vjek pričvršćene za pod. On pojede suhu smokvu i opet zakorača
po ćeliji.
Devetnaest, dvadeset, dvadeset i jedan. Sa dvadeset dvije godine bio je premješten
u dječji vrtić za učitelja F razreda i tad se oženio Marfinjkom. Gotovo istog dana
kad je pristupio vršenju svojih novih obaveza (koje su se sastojale od poučavanja
hromih, grbavih i iskrivljenih), važna ličnost podnijela je protiv njega prijavu
drugog stupnja. Oprezno, u obliku pretpostavke, iskazivala se misao o osnovnoj
ilegalnosti Cincinnatovoj. Ujedno s ovim memorandumom gradski oci razmotriše i
stare žalbe koje su s vremena na vrijeme pristizale sa strane njegovih
najsumnjičavijih drugova na poslu u radionici. Predsjednik odgoji-teljskog savjeta i
neke dmge službene osobe jedne za drugim zatvarahu se s njim nasamo i izvođahu
na njemu pokuse propisane zakonom. U toku nekoliko dana nisu mu davali
spavati, prisiljavali su ga na brzo i besmisleno brbljanje koje ga je dovodilo do ruba
bunila, primoravahu ga da piše pisma različitim predme-
44
tima i prirodnim pojavama, da glumi u kazališnim komadima, a isto tako i da
oponaša razne životinje, obrte i bolesti. Sve je to on činio, sve je to izdržao — zato
što je bio mlaa, okretan i svjež, što je strastveno volio živjeti — i bar malo
proživjeti s Marfinjkom. Preko volje ostaviše ga na miru dopustivši mu da nastavi
rad s djecom posljednje kategorije, djecom od koje su svi digli ruke — da vide što
će od toga ispasti. Vodio je djecu u šetnju, dvoje po dvoje, svirajući na maloj
muzičkoj kutiji, nešto poput mlinčića za kavu — a za praznika ljuljao se s njima na
ljuljačkama: cijeli grozd djece umuknuo bi uzlijećući i pis-kao i vrištao prilikom
spuštanja. Neke od njih učio je čitati.
Međutim, Marfinjka ga je već prve godine braka počela varati, sa svakim i svagdje.
Obično, kad bi Cincinnat dolazio kući, ona bi s nekakvim sitnim osmijehom,
pritišćući uz vrat punašni podbradak, kao da kori samu sebe, gledajući ispod oka
poštenim smeđim očima, govorila niskim golubinjim glasićem: — A Marfinjka je
danas opet činila ono. — On bi je promatrao nekoliko trenutaka, pritisnuvši poput
žene dlan na lice i zatim bi, vičući bez glasa, odlazio kroz sve sobe pune njenih
rođaka i zatvarao se u zahodu, gdje bi toptao nogama, šumio vodom, kašljao,
prikrivajući na taj način ridanje. Poneki put, opravdavajući se, ona bi mu objasnila:
— Pa ja sam, ti to dobro
45
znadeš, tako dobra: a to je tako mala stvar, a muškarcu je to tako ogromno
olakšanje.
Uskoro je zatrudnjela — i to ne s njim. Rodila je dječaka, ubrzo zatrudnjela opet
— i opet ne s njim — i rodila djevojčicu. Dječak je bio hrom i zao; djevojčica tupa,
tusta — napola slijepa. Zbog svojih defekata oba djeteta dospjela su k njemu u
vrtić i neobično je bilo vidjeti spretnu, lijepu, rumenu Marfinjku kako vodi kući tog
bogalja i tu debeljucu nalik na noćni ormarić. Cincinnat je malo-pomalo sasvim
prestao paziti na sebe — i jednom na nekom otvorenom skupu u gradskom parku
odjednom se digla uzbuna i jedan čovjek izgovorio gromkim glasom: — Građani,
među nama se nalazi — i onda je uslijedila strašna, gotovo zaboravljena riječ, i
naletio je vjetar na bagremove — i Cincinnat nije smislio ništa bolje nego da ustane
i ode, rastreseno kidajući lišće s grmova pored puta. A nakon deset dana bio je
uhićen.
»Po svoj prilici sutra« — reče Cincinnat lagano koračajući po ćeliji. »Po svoj prilici
sutra« — reče Cincinnat i sjede na svoj ležaj, dlanom pritišćući čelo. Zraka sunca
na zalasku ponavljala je već poznate efekte. »Po svoj prilici sutra« — s uzdahom
reče Cincinnat. — »Odveć je tiho bilo danas, a već sutra, u samu zoru...«
Neko vrijeme svi su šutjeli: glineni vrč s vodom na dnu, koji poji sve uznike svijeta;
zido-
46
vi što jedan drugome staviše ruke na ramena kao četvorica što nečujnim šapatom
komentiraju tajnu kvadrata; baršunasti pauk, tko zna zbog čega nalik na Marfinjku;
velike crne knjige na stolu ...
»Kakav nesporazum«! — reče Cincinnat i odjednom se nasmija. Ustade, skide
ogrtač, kapicu, cipele. Skide platnene hlače i košulju. Skide, kao periku, glavu, skide
ključne kosti, kao remenje, skide grudni koš, kao oklop. Skide bedra, skide noge,
skide i baci ruke, kao rukavice, u kut. Ono što je preostalo od njega postepeno se
raspršilo i tek malo obojilo uzduh. Cincinnat je sprva naprosto uživao u hladdvi-ni;
zatim, zaronivši sasvim u svoju tajnu sredinu, slobodno i veselo u njoj ...
Zatutnjio je željezni grom zasuna i Cincinnat je istog trenutka obrastao svim onim
što je zbacio, sve do kapice. Tamničar Rodion donio je u okrugloj košarici,
obloženoj lišćem vinove loze, tucet žutih šljiva — poklon upraviteljeve supruge.
— Cincinnate, osvježila te je tvoja prijestup-nička vježba.
47
III
Cincinnat se probudio od sudbonosne tutnjave glasova koja je rasla u hodniku.
Iako se u predvečerje spremao na takvo buđenje, svejedno, sa srcem i s disanjem
nešto nije bilo u redu. Skutom pokrivši srce da ono ne bi vidjelo — tiše, nije to
ništa (kao što govore djetetu u času strašne nesreće) — pokrivši srce i pridigavši se
lagano, Cincinnat je osluškivao. Bio je to bat mnogih koraka, u različitim slojevima
čujnosti; bijahu to glasovi — isto tako u mnogim presjecima; jedan je nalijetao,
onaj upitni, drugi, nešto bliži, na to je odgovarao. Žureći se iz dubine, netko je
projurio i zaklizao se po kamenu kao po ledu. U-praviteljev bas izgovorio je usred
Zagora nekoliko riječi — nejasnih, ali nesumnjivo zapovjedničkih. Najstrašnije je
od svega bilo to
48
što se kroz svu ovu strku probijao dječji glas — upravitelj je imao kćer. Cincinnat
je razlikovao i braniteljev tenorčić koji se na nešto žalio, i Rodionovo gunđanje ...
Evo, opet, u trku, netko nešto brzo upita i netko brzo odgovori. Stenjanje,
lomljava, lupanje — kao da su štapom povlačili ispod klupe. — Jeste li našli? —
glasno je upitao upravitelj. Protrčaše koraci. Protrčaše koraci. Protrčaše, vratiše se.
Cincinnat, gubeći snagu, spusti noge na pod: »Nisu mi dopustili da se vidim s
Marfinjkom. Da li da se počnem oblačiti ili će me oni svečano obući? Ah, dosta je
toga, ulazite već jednom!«
Ali još su ga mučili dvije-tri minute. Odjednom se otvoriše vrata i, kližući se, uletje
branitelj .
Bio je raščupan, znojav. Cupkao je lijevu manšetu kolutajući očima.
— Izgubio sam kopču — viknu on, brzo daš-ćući poput psa. — Zapeo sam o
nešto ... zacijelo ... kad sam s milom Emočkom ... mali vražičak uvijek ... za skute ...
kad god dođem ... ja, uglavnom, čuo sam, kako nešto... ali nisam skrenuo ...
gledajte, lančić je očito ... jako sam strepio ... ali, ništa, šta se tu može... možda ...
obećao sam svim stražarima ... a gadno je ...
— Glupa greška, kao u snu — tiho reče Cincinnat. — Krivo sam protumačio ovu
strku. A to je štetno za srce.
4 Poziv na smaknuće
49
— Ma ne, hvala, sitnica — rastreseno promrmlja advokat. Očima je prelijetao
kutove ćelije. Vidjelo se da ga ogorčava gubitak skupe stvarce. Bilo je to očito.
Gubitak skupe stvarce ogorčavao ga je. Stvarca je bila skupa. On je bio ogorčen
gubitkom stvarce.
Cincinnat, stenjući pomalo leže u krevet. O-naj pak sjede odmah do njegovih
nogu.
— Pošao sam k vama — reče advokat — tako bodar i veseo... Ali sad, rastrojila me
takva sitnica ... jer, na kraju krajeva, to i jest sitnica, zar ne, ima kudikamo važnijih
stvari. No, kako se osjećate?
— Sklon sam otvorenom razgovoru — odgovori Cincinnat pokrivši oči. — Hoću
da vam povjerim neke svoje zaključke. Ja nisam okružen ljudima nego nekim
bijednim sablastima. One me muče kao što mogu da muče nekakva besmislena
priviđenja, loši snovi, otpaci bunila, prnje košmara — i sve ono što u nas spada u
život. Teoretski htio bih se probuditi. Ali ja se ne mogu probuditi bez tuđe pomoći,
a te pomoći se buzumno bojim, osim toga, i duša mi se ulijenila i navikla na svoje
tijesne povoje. Od svih sablasti koje me okružuju, vi ste, Romane Visarionoviću,
čini mi se, najjadniji, ali s druge strane, prema vašem logičnom položaju u našem
izmišljenom životu, vi mi dođete kao neka vrsta savjetnika, zaštitnika.
— Vama na usluzi — reče advokat veseleći se što je Cincinnat na kraju ipak
progovorio.
50
— Eto, hoću da vas upitam: na čemu sevZit-. sniva odbijanje da mi se saopći točan
dan mb-ga smaknuća? čekajte, nisam još završio. Takozvani upravitelj izbjegava
direktan odgovor, pozivajući se na to da ... Ma čekajte! Hoću da znam, drugo: na
koji način mogu dobiti od ove ustanove, ili pak osobe, ili grupe osoba ...
Advokat, koji je malo prije svim silama nastojao govoriti, sad je, tko zna zašto,
šutio. Njegovo našminkano lice s plavim obrvama i du-, gom zečjom usnom nije
izražavalo neku osobito misaonu aktivnost.
— Ostavite već jednom na miru tu manšetu — reče Cincinnat — i pokušajte se
koncentrirati!
Roman Visarionovič naglo promijeni položaj tijela i stisnu nemirne prste. Onda
progovori tužnim glasom:
— Eto, za takav ton ...
— Mene će smaknuti — reče Cincinnat — to znam. A dalje!
— Hajde da promijenimo razgovor, molim vas —• uskliknu Roman Visarionovič.
— Zašto vi ne možete bar sada ostati u granicama dopuštenog? Odista, to je
užasno, to nadilazi moje sile. K vama sam se navratio jednostavno stoga da vas
upitam imate li kakvih zakonitih želja ... na primjer (na tom mjestu lice mu je
oživjelo) možda biste željeli da imate napismeno govore koji su izgovoreni na
sudu? Ako i-mate takvu želju, dužni ste da u najkraćem ro-
4*
51
ku predate odgovarajuću molbu koju bismo nas dvojica mogli ovog časa sastaviti
— s potanko motiviranim uputama. Koliko zapravo primjeraka tih govora
zahtijevate i u koju svrhu? Upravo imam slobodnog vremena, hajde, hajde da se
prihvatimo toga, molim vas! Cak sam i specijalnu kuvertu pripremio.
— Valjda zabave radi... — progovori Cin-cinnat — ali prije ... pa zar se odista ne
može dobiti odgovor?
— Specijalna kuverta — ponovi advokat ma-meci ga.
— Dobro, dajte to ovamo — reče Cincinnat i razdera debelu ispunjenu kuvertu na
sitne komadiće.
— Pa vi ste poludjeli — gotovo plačući poviče advokat. — To je sasvim ludo. Vi
pojma čak nemate što ste učinili. Možda se tu nalazio u-kaz za pomilovanje. Drugi
se ne može dobiti!
Cincinnat podiže pregršt komadića, pokuša sastaviti makar jednu povezanu
rečenicu, ali je sve bilo pobrkano, iznakaženo, rasuto.
— Eto, uvijek vi tako — podvriskivao je advokat, držao se za sljepoočnice i
koračao po ćeliji. — Možda vam je spas bio u rukama, a vi ste ga ... užasno! Ama,
što da s vama radim! Piši kući — propalo je... a ja ipak, bio sam tako zadovoljan ....
Tako sam vas pripremao.
— Slobodno? — glasom razvučenim u širinu upita upravitelj odškrinuvši vrata.
— Da li vam smetam?
52
— Samo izvolite, Rodriže Ivanoviču, samo izvolite — reče advokat — samo
izvolite, dragi Rodriže Ivanoviču! Samo kod nas nije baš veselo.
— No, a kako se danas osjeća naš simpatični osuđenik — našali se elegantni,
reprezentativni upravitelj, stežući u svojim mesnatim ljubičastim šapama malu,
hladnu Cincinnatovu ruku. — Je li sve u redu? Boli li vas štogod? Vi, znači, stalno
brbljate s našim neumornim Romanom Visarionovičem? Da, između ostalog,
golubiću, Romane Visarionoviču ... mogu vas obradovati, moja mala nestašnica
upravo je našla na stepenicama vašu kopču, ha voici. Pa, to je francusko zlato, zar
ne? Veoma fino. Komplimente obično ne dajem, ali moram vam reći . . .
Obojica otiđoše u kut praveći se da razgledaju divnu stvarcu, da razglabaju njenu
historiju, njenu vrijednost i sve se nešto čude. Cin-cinnat se okoristi tom prilikom
da ispod kreveta izvuče — proizvodeći tanak, gladak zvuk, pri kraju zapinjajući...
— Da, veličanstven ukus, veličanstven ukus — ponavljaše upravitelj vraćajući se iz
kuta i držeći advokata ispod ruke. — Vi ste, znači, zdravi, mladiću — tek onako se
obrati Cincinna-tu koji se uvuče natrag u krevet. — No, ipak nije dobro da se
jogunite. Publika, i svi mi koji predstavljamo publiku, želimo vam dobro i to je, čini
se, jasno. Mi smo, dapače, spremni
53
da vam izađemo u susret i s te strane kako bismo vam olakšali samoću. Ovih dana
u jednu od naših posebnih ćelija uselit će se novi uhap-šenik. Upoznajte se, to će
vas zabaviti.
— Ovih dana — zapita Cincinnat. — Znači, bit će ih još nekoliko, zar ne?
— Ma ne, e, kakav je — nasmija se upravitelj — sve bi htio da dozna. A, Romane
Visari-onoviču?
— Oh, prijatelju moj, ne morate ni govoriti — uzdahnu advokat.
— Da, da — priklopi Rodion zveckajući ključevima — vi biste morali biti malo
popustljiviji, gospodine moj! A kod vas stalno jedno te isto: gordost, gnjev,
podsmijeh. Ja sam mu, znate, one šljive, dakle, jučer donosio, i šta mislite šta je
učinio? Nije ih htio ni okusiti, gnušao se. Da-a. Počeo sam, dakle, govoriti o
novom zatvoreniku. Vi ćete se već s njim narazgo-varati, a vi, gle, objesili nos. Šta,
zar nije tako, Romane Visarionoviču ?
— Tako je, Rodione, tako — potvrdi advokat osmjehujući se i nehotice.
Rodion pogladi bradu i nastavi:
— Žao mi ga, vrlo mi ga je žao — ulazim, gledam a na stolu-stolici stoji, ručice,
nožice k rešeci pruža kao kakav slabački majmunčić. A nebešce se plavucka,
lastavice pršu, pa obla-čići, blagodat, radost prava! Snimam ga odozgo kao djetešce
sa stoca, a i sam plačem —
54
eto, poštenja mi, plačem. Jako me je, čini se, ta žalost spopala.
— Šta velite da ga povedemo gore, a? — neodlučno predloži advokat.
— To se, dakako, može — nadoda Rodion s odmjerenom dobrodušnoŠću — to se
uvijek može.
— Obucite ogrtač — reče Roman Visariono-vič.
Cincinnat reče:
— Ja vam se pokoravam, vi, sablasti, vi, na-opakluci jedni, vi, parodije! Ja vam se
pokoravam. Ali pored toga zahtijevam, jeste li me čuli, zahtijevam (i drugi
Cincinnat histerično zatopće nogama gubeći cipele) — da mi kažete koliko mi je
još preostalo da živim, i hoćete li mi dopustiti da se vidim sa ženom.
— Po svoj prilici dopustit će — odgovori Roman Visarionovič, izmijenivši pogled
s Rodi-onom. — Samo ne govorite toliko! No, hajdemo!
— Izvolite — reče Rodion i gurne ramenom otključana vrata.
Sva trojica izađoše; naprijed je išao Rodion, šepav, u starim izbijeljelim šalvarama s
turom, za njim advokat u fraku, s nečistom sjenom na celuloidnom ovratniku, s
vrpcom ružičasta muslina na zatiljku, na onom mjestu gdje se završavala crna
perika, iza njega, na kraju, gubeći cipele i zadižući skutove ogrtača, Cincinnat.
55
Na zavoju hodnika drugi, bezimeni stražar prijateljski im oda počast. Blijedo
kameno svjetlo smjenjivalo se s oblastima sumraka. Išli su, išli — za zavijutkom
zavijutak— nekoliko puta prošli su mimo jednu te istu vlažnu šaru na zidu, nalik
na strašno rebrasto kljuse. Ponegdje je valjalo upaliti električno svjetlo; gorkim,
žutim plamenom zasvijctlila bi prašnjava žarulja, gore ili sa strane. Događalo se
ponekad i da je žarulja bila mrtva i tad bi koračali u potpunom mraku. Na jednome
mjestu, gdje je neočekivano i neobjašnjivo padala nebeska zraka, dimila se i sjala,
razbivši se na hrapavim kamenim pločama, upraviteljeva kći Emočka, u sjajnoj
kockanoj haljini i u koc-kanim čarapama — još dijete, ali dijete s čvrstim listovima
majušnih plesačica — igrala se loptom; i lopta je ravnomjerno u-darala o zid. Ona
se okrenula, prstenjakom i mezimcem odmakla s obraza plave pramičke kose i
dalje pratila pogledom ovu kratku povorku. Rodion, prolazeći, nježno zazvekeće
ključevima; advokat je ovlaš pogladi po svijetloj kosici; ali ona je gledala Cincinnata
koji joj se preplašeno osmjehnuo. Došavši do slijedećeg zavijutka hodnika, sva
trojica se ogledaše. Emočka je gledala za njima lagano udarajući blistavom
crvenoplavom loptom.
Opet su dugo išli u tami dok ne dospješe u ćor-sokak, gdje se nad savijenim
crijevom vatrogasne štrcaljke svijetlila crvena žarulja. Ro-
56
dion otvori niska vrata od kovanog željeza; iza njih su se strmo uzvijale gore
stepenice kamenog stubišta. Ovdje se donekle izmijenio poredak — Rodion je
zatapkao u taktu na mjestu i propustio naprijed najprije advokata, a onda
Cincinnata, meko je promijenio korak i stao na kraj povorke. Uza strme stube, s
čijim se postupnim razvitkom podudarala lagana svjetlost magle u kojoj su one
rasle, nije se bilo lako penjati, a penjali su se toliko dugo da je Cin-cinnat, nemajući
Što da radi, počeo brojiti stepenice i nabrojio ih jc do trocifrene brojke, ali onda se
zapleo u brojenju i odustao. Uzduh je malo-pomalo blijedio. Umorivši se, Cincin-
nat se penjao, kao dijete započinjući uvijek istom nogom. JoŠ jedan zavijutak i
najedanput naletje gust vjetar, zasljepljujući otvorilo se širom ljetno nebo i
prodorno se razlegoŠe glasovi lastavica.
Naši putnici nađoše se na širokoj terasi kule odakle je pucao pogled u daljinu od
koje je za-stajao dah, jer ne samo što je kula bila ogromna nego se i inače cijela
tvrđava gorostasno uzdizala na gorostasnoj stijeni i činila se poput njena čudovišna
poroda. Daleko dolje vidjeli su se gotovo okomiti vinogradi i blijedo-žuta cesta, što
se zavijajući spuštala sve do bezvodnog korita rijeke, a ondje preko uvis iz-vijenog
mosta išao je netko sićušan u crvenoj odjeći, a sitna točkica koja je trčala pred njim
bio je, zacijelo, pas.
57
Dolje, u veliku polukrugu, širio se na pripe-ci grad — raznobojne kuće sad bi išle u
ravnim redovima, praćene okruglim drvećem, pa bi zatim krivudajući silazile niza
strmine gazeći svoje vlastite sjene — i lijepo se razabirao promet Prvim
bulevarom, a isto tako i osebujno svjetlucanje na kraju bulevara, gdje je poskakivala
znamenita fontana, a dalje u pravcu obrisa brežuljaka u izmaglici, što zatvaraju
horizont, protezala se tamna izrezuckanost hrastovih šumaraka, i tu i tamo zasjalo
bi jezerce poput ručnog ogledala — dok su se drugi jarki ovali vode skupljali goreći
u nježnoj magli, eno ondje na zapadu, gdje je započinjao život kri-vudave Strope.
Cincinnat je stavio dlan uz obraz u nepomičnom, neizrecivo nejasnom, šta-više,
blaženom očajanju, gledao je sjaj i maglu Tamarinih vrtova, sive brežuljke koji su
iščezavali iza njih — oh, dugo se nije mogao otrgnuti!
Nekoliko koraka od njega, na širokoj kamenoj ogradi što je ozgo obrasla nekim
poduzetnim slakom, nalaktio se advokat kome su leđa bila umazana krečom.
Zamišljeno je gledao u prostranstvo, lijevom lakiranom čizmom pritiskajući desnu,
i toliko prstom razvlačio obraze da mu se izokrenuše donji očni kapci. Rodion je
negdje našao metlu i šutke meo kamene ploče terase.
— Kako je sve to čarobno —- obratio se Cincinnat vrtovima, brežuljcima (i bilo
je, tko
58
zna zašto, ugodno ponavljati ovo »čarobno« na vjetru, kao kad djeca pritišću i opet
otvaraju uši zabavljajući se obnavljanjem čujnoga svijeta). — čarobno! Nikad još
nisam vidio upravo u takvom svjetlu ove brežuljke, upravo tako tajanstvene. Ta zar
ja ne bih mogao biti u njihovim naborima, njihovim sjenovitim udolinama?
— Ne, bolje je da o tome ne misli!
On u krugu obiđe terasu. Na sjeveru se širila dolina i po njoj su jurile sjene oblaka;
livade su se smjenjivale njivama; iza okuke Stro-pe vidjeli su se napola zarasli obrisi
aerodroma i građevina, gdje se nalazio poštovani, stari avion, s riđim krilima,
šareno zakrplje-nim, avion koji se još katkad dizao za vrijeme praznika —
uglavnom zato da se zabave bogalji. Materija se umorila. Slatko je drijemalo
vrijeme. Bio jedan čovjek u gradu, apotekar, čiji je pradjed, kažu, ostavio zapis o
tome kako su trgovci letjeli u Kinu.
Cincinnat se, obilazeći terasu, opet vratio na njenu južnu ogradu. Njegove oči
činile su protuzakonite šetnje. Sad mu se činilo da razlikuje onaj rascvali grm, onu
pticu, onu stazi-cu Što odlazi pod baršunastu zavjesu.
— Bilo bi dosta — dobrodušno reče upravitelj, baci metlu u kut i obuče opet svoj
reden-got. — Idemo kući!
— Da, vrijeme je — odazove se advokat pogledavši na sat.
59
I malena se povorka uputi natrag. Naprijed — upravitelj Rodrig Ivanovič, za njim
advokat Roman Visarionovič, a iza njega uznik Cincinnat koji je nervozno zijevao
poslije svje-žega zraka. Upraviteljev redengot bio je straga zaprljan vapnom.
60
IV
Ušla je, okoristivši se jutarnjim dolaskom Rodiona, i šmugnula ispod njegovih ruku
koje su držale poslužavnik.
— Pobježe — upozoravajući izgovori on preklinjući buru od čokolade. Gipkom
nogom zalupi za sobom vrata gunđajući u brkove: prava nestašnica!
Emočka se, međutim, sakri pred njim čuč-nuvši iza stola.
— čitate knjigu, a? — pripomenu Rodion zračeći dobrotom. — Dobra je to stvar.
Ne podižući očiju sa stranice Cincinnat promrmlja neki potvrdni jamb, ali oči mu
više nisu hvatale retke.
Rodion ispuni svoje jednostavne dužnosti — krpom rastjera prašinu što se
rasplesala u sunčanoj zraci, nahrani pauka i ode.
61
Emočka — svejednako čučeći, ali sada nešto slobodnije, kao da se njiše na
oprugama — prekriži gole maljave ruke, malko otvori ružičasta usta i, trepćući
dugim, blijedim, pomalo čak i sijedim trepavicama, gledala je povrh stola na vrata. I
već poznata kretnja — brzo, prvim prstima koji su joj se našli pri ruci, odmaknu
kosu lanene boje sa sljepoočnica i baci iskosa pogled na Cincinnata koji je odložio
knjigu i čekao šta će biti dalje.
— Otišao je — reče Cincinnat.
Ona ustade, ali još pognuta i dalje je gledala u vrata. Bila je zbunjena i nije znala što
da počne. Odjednom se iskesi i, sijevnuvši bale-rinskim listovima nogu, jurnu na
vrata koja su, razumije se, bila zatvorena. Od njezina svilenog pojasa oživio je u
ćeliji mrtvi zrak.
Cincinnat joj zadade dva uobičajena pitanja. Ona reče svoje ime, prenemažući se, i
isto tako odgovori da joj je dvanaest godina.
— A žališ li ti mene? — upita Cincinnat. Na to ona ništa ne odgovori. Prinijela je
licu glineni vrč što je stajao u kutu. Prazan, s glasnim odjekom. Ona guknu u
njegovu dubinu, a onda se na trenutak iznova tržnu — i sad je stajala, prislonivši se
o zid, opirući se o njega lopaticama i laktovima, klizala se stopalima naprijed u
kliskim cipelama — a onda se ispravila. Osmjehnula se sama sebi, a zatim tmurno,
kao na nisko sunce, pogleda
62
Cincinnata nastavljajući kliziti. Po svemu sudeći, bilo je to divlje, nemirno dijete.
— Pa zar ti mene nimalo ne žališ? — pripita Cincinnat. — Nije moguće, ne
dopuštam. No, dođi ovamo, ti glupo lane, i kaži mi kojeg ću dana umrijeti.
Ali Emočka ništa ne odgovori, nego se spusti do poda i tu mirno sjede, pritisnuvši
bradu uz podignuta, stisnuta koljena, na koja je navukla donji dio haljine
pokazujući odozdo glatke butine.
— Reci mi, Emočka — lijepo te molim ... pa ti već sve znaš — slutim da znaš ...
otac je o tome govorio za stolom, majka je govorila u kuhinji. Svi o tome govore.
Jučer je u novinama bilo jasno nagoviješteno — govore, dakle, samo o tome i
samo ja ...
Kao da je podiže vihor, ona skoči s poda i opet, jurnuvši prema vratima, zalupa na
njih, ne dlanovima nego, bolje reći, zapešćima ruku. Njena rasuta svilenkastoblijeda
kosa završavala se dugim uvojcima.
»E, da si velika — pomisli Cincinnat — i da se duša tvoja bar malo s mojom
čeznutljivo gleda, kao u stara pjesnička vremena, opila bi stražu, izabravši noć što
tamniju.«
— Emočka — kliknu on — molim te, kaži mi, jer ja ne odustajem, kaži mi kad ću
umrijeti?
Grizući prst, ona priđe stolu, gdje su bile nagomilane knjige Otvori jednu, bučno je
63
prelista, umalo da ne istrgnu nekoliko stranica, zalupi je i uze drugu. Neki drhtaj
proma-knu po njenu licu — i čas bi se mrštio pjegavi nos, a čas bi jezik iznutra
natezao obraz.
Škripnuše vrata; Rodion, koji je zacijelo pogledao kroz okance, uđe prilično ljut.
— Iš, gospođice! Ja ću već zato dobiti svo-je!
Ona se piskutljivo zakikota, uvi se ispred njegovih ruku raširenih poput rakovih
kliješta, jurnu prema otvorenim vratima. On je, zastavši na pragu s čarobnom
plesačkom preciznošću i, kao da šalje poljubac, ili kao da sklapa savez šutnje,
pogleda preko ramena Cincinnata; nakon toga, isto onako ritmički nenadano, otrže
se i pobježe krupnim, visokim i gipkim koracima što se već pripremaju za let.
Gunđajući i zveckajući teškim koracima, krenu za njom Rodion.
— Stanite! — viknu Cincinnat. — Sve sam knjige pročitao. Opet mi donesite
katalog!
— Knjige ...— Ijutito se osmjehnu Rodion i namjerno bučno zatvori vrata.
Kakva tjeskoba, Cincinnate, kakva tjeskoba! Kakva kamena tjeskoba, Cincinnate
— i nemi-lostivo odbijanje sata, i tusti pauk, i žuti zidovi, i hrapavost crnog
vunenog pokrivača! Pjena na čokoladi. Kad se uzme iz same sredine sa dva prsta i
strgne s površine — to više nije ravan pokrov nego namreškana smeđa
64
suknja. Samo malo topline ispod pjene — slatkaste i ustajale. Tri kriške pržena
kruha s kor-njačastim riđim pjegama. Vrčić masla s utisnutim upraviteljevim
monogramom. Kakva tjeskoba, Cincinnate, koliko mrvica u krevetu!
Jadajući se i uzdišući, škripeći zglobovima, Cincinnat ustade s ležaja, navuče
omrznuti ogrtač i poče tumarati po ćeliji. Ponovo je preletio očima sve ono Što
bijaše napisano na zidovima, ponadavši se da će otkriti neki novi natpis. Poput
malog gavrana na panju, dugo je stajao na stolici, nepomično gledajući gore, na
bijedni obrok neba. Opet je hodao. Opet je čitao osam, već naizust naučenih,
pravila za zatočenike:
1. Bezuvjetno se zabranjuje napuštanje ta-rnničke zgrade.
2. Smjernost uznika je ukras tamnice.
3. Lijepo se umoljava ne narušavati tišinu svakoga dana između jedan i tri.
4. Zabranjuje se dovoditi žene.
5. Pjevati, plesati i šaliti se sa stražarima dopušta se samo uz uzajamni pristanak i u
određene dane.
6. Poželjno je da zatočenik uopće ne sanja, u protivnom, dotični treba da sam
prekine svoj san koji bi mogao po svome sadržaju biti nespojiv s položajem i
zvanjem uznika, na primjer: raskošni pejzaži, šetnje sa znancima, obiteljski objedi, a
isto tako i spolni snošaj s oso-
5 Poziv na smaknuće
65
bama u realnom obliku i u budnom sta-• nju, što se ne dopušta dotičnom licu,
koje će stoga zakon smatrati prijestupnikom.
7. Koristeći se gostoprimstvom tamnice, uznik ne treba da se kloni sudjelovanja u
uređivanju i drugim poslovima tamni-čkoga personala, ako mu se takvo
sudjelovanje predloži.
8. Uprava nipošto ne odgovara za nestanak stvari, ni za nestanak samoga
zatočenika.
Tjeskoba, tjeskoba, Cincinnate! Opet koračaj, Cincinnate, zapinji ogrtačem sad o
zid, sad o stolicu. Tjekoba! Na stolu su natrpane knjige, sve pročitane. I, premda je
znao da ih je već sve pročitao, Cincinnat je potražio, pročeprkao, zavirio u debeli
svezak ... Ne sjedajući, očima je prelijetao već viđene stranice.
Bio je to jedan svezak* časopisa koji je nekad izlazio, u vijeku koji jedva da se može
predočiti. Tamnička biblioteka, koja se po broju i rijetkosti knjiga smatrala drugom
u-gradu, posjedovala je nekoliko takvih rariteta. Bio je to daleki svijet gdje su i
najobičniji predmeti svjetlucali mladošću i urođenom drzovitošću, uvjetovanom
onim žarom kojim je bio zahvaćen trud utrošen na njihovu izradu. Bile su to
godine sveopće lakoće; mašću namazana kovina bavila se bešumnom akrobatikom;
skladne linije sakoa bile su diktirane nečuvenom gip-
66
košću mišićavih tijela; tekuće staklo golemih prozora okruglo se savijalo na
uglovima kuća; poput lastavice slobodno je letjela djeva u trikou — toliko visoko
nad blistavim bazenom da se on pričinjao manjim od tanjurića; u skoku bez motke
atletičar je vodoravno ležao u zraku dosegavši toliku krajnost napetosti koja bi, da
na gaćicama nije bilo lepršavih nabora s trakama, nalikovala na lijeno mirovanje; i
bez kraja i konca lila se i klizila voda; gracija vode što pada, zasljepljujući detalji
kupaonica, atlasna valovitost oceana s dvokrilnom sjenom na njoj. Sve je bilo
glatko i sve se prelijevalo, sve je strastveno težilo prema nekakvu savršenstvu koje
se određivalo jedino odsutnošću trenja. Zanoseći se svim kušnjama kruga, život se
zavrtio do takve vrtoglavice da je zemlja nestajala ispod nogu i, pokliznuvši se,
pavši, oslabivši od mučnine i umora... mora li se to reći? Kao da se nekako
odjednom nasla u drugoj dimenziji... Da, materija se postarala, u-morila, i malo je
toga ostalo čitavo od legendarnih vremena — dva- tri stroja, dvije-tri fontane — i
nitko nije žalio za prošlošću, a i sam pojam »prošlosti« postade nešto drugo.
»A možda — pomisli Cincinnat — ja netočno komentiram slike. Pridajem epohi
svojstva njezine fotografije. Ovo bogatstvo sjena, i bujice svjetlosti, i sjaj
preplanulog ramena, i rijetki odraz, i laki prelazi iz jedne stihije u drugu — sve se
to, možda, odnosi samo na snim-
5*
67
ku, na svojevrsni film, na osebujne oblike ove umjetnosti, dok svijet, zapravo, nije
uopće bio tako obao, vlažan i brz — upravo onako kako naši nespretni aparati na
svoj način bilježe naš današnji, nabrzo sklepan i obojadisan svijet.«
»A možda (Cincinnat je brzo počeo pisati na iskockanom listu papira) ja netočno
objašnjavam ___Pridajem epohi... Ovo bogatstvo ...
Bujice ... Lake prelaze ... I svijet je bio sasvim ... Upravo tako kao i naši... No, zar te
dodatne misli mogu pomoći i mojoj tjeskobi? Ah, ti, tjeskobo moja, što da radim s
tobom i sa sobom? Kako smiju tajiti od mene... Ja koji moram proći kroz najteže
kušnje, ja koji radi očuvanja dostojanstva, makar i vanjskog (dalje šutljivoj bljedoći
ipak neću poći, ja ipak nisam heroj), dužan sam da, sve dok traje ova kušnja,
vladam svojim sposobnostima, ja, ja polagano slabim ... neizvjesnost je užasna, ali
kažite mi, uostalom! Zar nije tako, premiri svakoga jutra ... Međutim, kad bih znao
koliko mi je još ostalo vremena, 'ja bih dosta toga... neznatan trud ... zapis
provjerenih misli... Netko će nekad to pročitati i sav će postati kao prvo jutro u
nepoznatoj zemlji. To jest, hoću da kažem, kad bih ga ja prisilio da naglo prolije
suze od sreće, rastopile bi mu se oči — kad on prođe kroz to, svijet će biti čistiji,
opran i o-svježen. Ali, kako da pristupim pisanju kad ne znam hoću li stići, a u
tome i jest muka, da govoriš sam sebi: eto, jučer bih stigao — i opet
68
misliš: eto, jučer bih stigao. I mjesto potrebnog jasnog i točnog rada, mjesto
odmjerenog pripremanja duše za tren jutarnjeg ustajanja, kad ... vedro krvnika, kad
ti dadnu, dušo, da se umiješ ... tako, mjesto toga, nehotice se pre-dajeŠ banalnoj,
bezumnoj mašti o bijegu — jao, o bijegu... Kad je ona danas dojurila, topćući i
hihoćući — to jest, hoću da kažem ... Ne, valjalo bi ipak nešto zadržati u sjećanju,
ostaviti. Ja nisam običan... ja sam onaj koji je živ među vama... Ne samo da su mi
oči drugačije nego i sluh i ukus — ne samo da mi je njuh kao u jelena a opip kao u
netopira — ali glavno je: znati sve to skupiti u jednoj točki. Ne, tajna još nije
otkrivena — to je tek ognji-lo — a još ni promucao nisam o rađanju vatre, o njoj
samoj. Moj život! Nekad u djetinjstvu, na dalekoj školskoj ekskurziji, odvojivši se
od ostalih — a možda sam to samo sanjao — tog sam se vrućeg popodneva našao
u dremljivu gradiću, toliko pospanom da, kad je čovjek koji je drijemao na nasipu
od zemlje ispod blje-štavobijelog zida na kraju ustao da me provede do ograde,
njegova plava sjena nije odmah krenula za njim... o, znam, znam da je to s moje
strane bila nesmotrenost, greška, da se sjena uopće nije ni pomakla nego se
jednostavno, recimo, zakvačila za hrapavost zida___—
ali, eto, što hoću da izrazim između njegova kretanja i kretanja zaostale sjene —¦
ta sekunda, ta sinkopa — eto, to je ta rijetka vrsta vre-
69
mena u kojem živim — stanka, zastoj — kad je srce kao paperje ... još bih dosta
toga napisao o neprekidnom treperenju ... i o tome da se uvijek jedan dio mojih
misli zbija oko nevidljive pupčane vrpce koja spaja svijet s nečim
— s čim, to još neću reći. Ali kako da o tome pišem kad se bojim da neću stići i da
ću uludo pozlijediti... Kad je ona danas dojurila — još pravo dijete — evo Što
hoću da kažem — još dijete s nekakvim otvorima za moju misao
— počeo sam misliti riječima drevnih stihova
— napojila bi stražu i spasila me. Kad bi ovakvo dijete i dalje ostala, a ujedno i
porasla, shvatila bi — i, eto, uspjela bi: vreli obrazi, crna vjetrovita noć, spas, spas!
I zaludu ponavljam da u svijetu nema za mene utočišta ... Ima ga! Ja ću ga naći!
Cvjetna dolina u pustinji! Ponešto snijega u sjeni gorske stijene! A, eto, to je Štetno
— štetno je ono Što činim — ja sam i-onako slab,*a raspaljujem se i rasipam svoje
posljednje sile. Kakva tjeskoba, ah kakva... i jasno mi je da još nisam skinuo
posljednju opnu sa svojeg straha.«
Zamislio se. Zatim baci olovku, ustade i za-korača. Doprlo je odbijanje sata.
Koristeći se njegovom zvonjavom kao platformom, na površinu su se podigli
koraci; platforma je otplovila, koraci ostali i, evo, u ćeliju uđoše — Ro-dion s
juhom i gospodin bibliotekar s katalogom.
70
Bio je to muškarac golema rasta, ali nekako bolestan, blijed, sa sjenom oko očiju, s
ćelom okruženom tamnim vijencem kose, visoka stasa u plavoj pletenoj maji koja
je mjestimično izblijedjela, i s kockastim zakrpama na lak-tovima. U džepovima
hlača držao je ruke koje su bile uske kao smrt, stiskajući ispod miške veliku knjigu
uvezanu u crnu kožu. Cincinnat je već imao čast da se upozna s njim.
— Katalog — reče bibliotekar, čiji se govor odlikovao nekakvom izazovnom
lakoničnošću.
— Dobro, ostavite ga — reče Cincinnat — ja ću odabrati. Ako želite pričekati, ili
sjesti — izvolite, molim! Ako pak želite otići...
— Otići — reče bibliotekar.
— Dobro. Onda ću katalog predati kasnije Rodionu. Evo, možete ponijeti... Ovi su
časopisi strani prekrasni, dirljivi.,. S ovim sam teškim sveskom, znate, kao s
teretom, pošao na samo dno vremena. Neodoljiv osjećaj.
— Ne — reče bibliotekar.
— Donesite mi još, ispisat ću vam godine. I neki roman novijeg datuma. Zar već
odlazite? Jeste li sve uzeli?
Ostavši nasamo, Cincinnat se prihvati juhe; istovremeno je prelistavao katalog. —
Njegov glavni dio bio je pažljivo i lijepo odštampan; usred tiskanog teksta bilo je
mnoštvo naslova, sitno, ali razgovijetno ispisanih crvenom tintom. Nestručnjaku je
bilo teško da se snađe u katalogu zbog rasporeda naziva knjiga — knji-
71
ge, naime, nisu bile raspoređene po abecedi, nego po broju stranica u svakoj od
njih, pri čemu se uzimalo u obzir i to koliko je (da ne bi došlo do podudarnosti)
suvišnih listova nalijepljeno u ovu ili onu knjigu. Cincinnat je stoga tražio bez
određenog cilja, onako, što mu zapne za oko. Katalog je bio primjerno čist; utoliko
je bilo čudnovatije što je na bijeloj stranici jednog od prvih listova dječja ruka
napravila olovkom seriju crteža, čiji smisao Cincinnat nije mogao odmah
odgonetnuti.
72
V
— Dopustite da vam od sveg srca čestitam — uljevitim basom reče sutradan
upravitelj ulazeći u Cincinnatovu ćeliju.
Rodrig Ivanovič bio je još nekako gizdaviji nego obično — svečani redengot bijaše
kao u kočijaša postavljen vatom, na širokim, plosnatim, tustim leđima, perika je
blistala kao nova, punašno tijesto podvoljka bilo je napud-rano kao pogača, a u
zapučku rumenio se voštan cvjetić s pjegavim raljama. Iza njegove pristale figure
— on se svečano zaustavio na pragu — navirivali su se znatiželjno isto tako
praznički odjeveni i napomađeni službenici tamnice. Rodion je čak stavio na sebe
nekakav ordenčić.
— Ja sam spreman. Sad ću se obući. Znao sam da je to danas.
73
— čestitam — ponovi upravitelj, ne osvrćući se na Cincinnatove užurbane
pokrete. — Imam čast da vam saopćim da od sada imate susjeda, da, malo prije je
stigao. Načekali ste se, zar ne? Ništa za to, sad vam s kolegom, s drugom u igri i
učenju, neće biti tako dosadno. O-sim toga, ali, zna se, to mora ostati strogo među
nama, mogu vam reći da vam je stiglo dopuštenje za sastanak sa suprugom:
demain ma-tin.
Cincinnat se opet spusti na krevet i reče:
— Da, to je dobro. Hvala vam, lutko, koči-jašu, namaljani gade ... oprostite, malo
sam...
Tu se zidovi ćelije počeše izvijati i udaljavati, kao odrazi na uzbibanoj vodi;
upravitelj se zanjihao, krevet se pretvorio u čamac. Cincinnat se uhvatio za kraj, da
se ne sruši, ali škaram ostade u njegovoj ruci — i, zatrpan do grla s tisuću pjegavih
cvjetova, on zaplovi, zapetlja se i poče tonuti. Stapovima, kukama, zasukavši
rukave, počeše u njega zabadati, hvatati ga i izvlačiti na obalu. Izvuko-še ga.
— Nešto smo nervozni, kao ženskica — reče osmjehujući se tamnički liječnik, a to
je bio Rodrig Ivanovič. — Dišite slobodno! Sve možete jesti. Znojite li sc noću?
Nastavite kao i dosad i, ako budete vrlo poslušni, možda ćemo vam dopustiti da
jednim okom pogledate novajliju, ali pazite, samo jednim okom ...
74
— Koliko dugo ... ovaj sastanak ... koliko će mi dopustiti... — jedva izgovori
Cincinnat.
— Odmah, odmah. Ne žurite se toliko, ne uzbuđujte se! Ako smo vam obećali da
ćemo vam ga pokazati, onda ćemo vam ga pokazati... Obujte cipele, popravite
kosu! Mislim da ... — upravitelj upitno pogleda Rodiona, ovaj kimnu. — Samo,
molim vas da bude potpuna tišina — obrati se ponovo Cincinnatu — i ništa ne
dirajte rukama! No, ustanite! Niste to zaslužili, vi, golubiću moj, loše se ponašate,
ali ipak vam dopuštamo ... A sad, ni riječi, mir!
I, balansirajući rukama, Rodrig Ivanovič izađe na prstima a s njim i Cincinnat u
svojim velikim, šljapkavim cipelama. U dnu hodnika, kraj vrata s impozantnim
poprečnim spojnicama, sagnuvši se, već je stajao Rodion i, odmaknuvši zaslon,
gledao kroz okance. Ne odmičući se, načini rukom gestu koja zahtijeva još veću
tišinu, i neprimjetno je izmijeni u drugu — pozivnu. Upravitelj se još vise podiže
na prste, okrenu se praveći grozne grimase, ali Cincinnat nije mogao a da bar malo
ne zastruže nogama. Tu i tamo, u polutami hodnika, skupljale su se, povijale se,
prinosile dlanove štitnicima, kao da nastoje da nešto u daljini vide, nekakve nejasne
figure tamni-čkog osoblja. Laborant Rodion pustio je Rodriga Ivanoviča do
namještenog okulara. Snažno zaškripavši leđima, Rodrig Ivanovič se zagle-
75
da... Međutim, u sivom mraku, nejasne figure bešumno su pretrčavale, bešumno
dozivale jedna drugu, postrojavale se u redove, i već su kao klipovi motora hodale
na mjestu njihove brojne gipke noge spremne da iskorače. Upravitelj se na kraju
polako odmaknuo i lagano povukao Cincinnata za rukav, pozivajući ga kao što
profesor poziva naišlog laika da pogleda preparat. Cincinnat se smjerno primaknu
svijetlom kružiću. Prvo što je ugledao bili su samo mjehurići sunca, zrake, a zatim
ležaj isti onakav kakav je u njegovoj ćeliji, pored ležaja bijahu naslagana dva solidna
kovčega sa sjajnim kopčama i velika dugoljasta futrola za trombon.
— No, vidite li štogod? — prošaputa upravitelj, nagnu se uz Cincinnata vrlo blizu,
zami-risa poput ljiljana u otvorenom lijesu.
Cincinnat kimnu glavom, iako još nije vidio ono glavno — prenese pogled nešto
ulijevo i tada ugleda.
Na stolici, bokom okrenut stolu, sjedio je zaista nepomično, kao da je od šećera,
ćosavi debeljko tridesetih godina, u staromodnoj ali čistoj, svježe izglačanoj
zatvoreničkoj pidžami — sav prugast, u'prugastim čarapama, u novim safijanskim
cipelama — pokazivao je nov novcati đon, prebacivši jednu kratku nogu preko
druge i držeći se za koljeno punašnim ručicama; na mezimcu je blistao prozirni
akvamarin, svijetlorusa kosa na neobično okru-
76
gloj glavi bila je po sredini razdijeljena, dugačke trepavice bacahu sjenu na
kerubinski obraz, između malinastih usana pojavljivala se bjelina čudnih, ravnih
zubiju. Sav kanda pokriven tankim laganim sjajem, lagano se topio u snopu
sunčanih zraka koje su se na njega slijevale odozgo. Na stolu nije bilo ničega osim
kicoškog putnog sata u kožnom okviru.
— Dosta — šapnu upravitelj osmjehujući se
— i ja bih želio vidjeti — pa se opet pribi uz okance.
Rodion je znakovima pokazao Cincinnatu da je zaista vrijeme. Nejasne figure
služitelja s poštovanjem su se približavale jedna za drugom: iza upravitelja stvorio
se već čitav red onih koji su željeli da pogledaju; neki od njih doveli su svoje
najstarije sinove.
— Mazimo vas — progunđa Rodion na kraju, i dugo nije mogao, otvoriti vrata
Cincin-natove ćelije, čak ih je nagradio kompletnim ruskim izrazom, i to je
djelovalo.
Sve je utihlo. Sve je bilo kao i uvijek.
— Ne, ne sve, sutra ćeš ti doći — glasno izreče Cincinnat sveudilj drhteći nakon
nedavne nesvjestice.
»Šta da ti kažem?« — nastavi on misliti, mrmljati i podrhtavati. »Šta ćeš mi kazati?
Unatoč svemu ja sam te volio i voljet ću te — na koljenima, s unazad povučenim
ramenima, pokazujući pete krvniku i istežući guščji vrat
— svejedno, čak i tad! A nakon toga, možda
77
najviše baš nakon toga, voljet ću te i već će kad-tad između nas doći do istinskoga,
iscrpnoga objašnjenja i tad ćemo se već nekako i složiti, ti i ja, stat ćemo jedan uz
drugog i razmr-sit ćemo tu zbrku: povući iz te i te točke u tu i tu točku... a da ni
jednom... ili — ne podižući olovke— ili još nekako... spojit ćemo, povući, i ja i ti
sastavit ćemo se u jedinstven ornament, za kojim toliko žudim. Budu li oni to činili
svakog jutra, izdresirat će me i bit ću potpuno drven.«
Cincinnat poče zijevati, suze su tekle niz obraze, i opet, i opet izrastao je u ustima
brežuljčić. Živci — nije mu se dalo spavati. Trebalo se nečim zabaviti do sutra;
novih knjiga još nije bilo, katalog nije vratio. Da, crteži! No sad, s obzirom na
sutrašnji sastanak ...
Dječja ruka, bez sumnje Emočkina, risala je niz sličica koje su sačinjavale (kako se
to jučer učinilo Cincinnatu) povezanu priču, obećanje, djelce mašte. Iz početka:
horizontalna crta, to jest ovaj kameni pod, na njemu — elementarna stolica, nalik
na kukca, a gore — rešetka sa šest kvadrata. To isto, ali uz prisutnost uštapa, što je
kiselo objesio kutove usta iza rešetke. Dalje: na stolici od tri crte vidi se tamničar
bez očiju, znači — spava, a na podu — prsten sa šest ključeva. Taj isti prsten s
ključevima, ali nešto veći, a prema njemu pruža se ruka, savršeno peteroprsta, u
kratkoj rukavici. Onda započinje ono interesantno: vrata su poluotvorena,
78
iza njih — kao nekakav ptičji čaporak; sve što se vidi od uznika koji je umakao. A
on, sa zarezima na glavi umjesto kovrča, u tamnom ogrtaču, silom prilika
prikazanom u obliku istostraničnog trokuta; vodi ga djevojčica: nožice joj u obliku
vilice, valovita suknjica, paralelne linije vlasi. To isto, ali u formi plana, točnije:
kvadrat ćelije, krivina hodnika, s označenom marŠrutom i s harmonikom stepenica
na kraju. I na kraju epilog: tamna kula a nad kulom zadovoljan mjesec — kutovi
usana okrenuti su uvis.
Ne, to je samo varka, ludost. Dijete je to nadrljalo bez misli... napisat ćemo naslove
i vratiti katalog. Da, dijete... isplazivši najprije jezik, i čvrsto držeći istrošenu
olovčicu, pritiskalo je prstom koji je pobijelio od naprezanja ... a zatim — nakon
uspješno zatvorene linije — odmičući se, mašući glavom ovako i onako, vrteći
lopaticama, opet se pri-maklo papiru i, premećući jezik nalijevo... tako pažljivo ...
Budalaština, nećemo više o tome...
Tražeći čime da se zabavi i kako da oživi uvelo vrijeme, Cincinnat je odlučio da
osvježi svoju vanjštinu radi sutrašnje Marfinjke. Rodion je pristao da donese opet
ono isto vedro u kojem se Cincinnat prao uoči suđenja. čekajući vodu, Cincinnat
sjede za stol, stol se danas malo klimao.
79
»Sastanak, sastanak — pisao je Cincinnat — po svemu sudeći, pokazuje da je moje
užasno jutro već blizu. Prekosutra, eto, u ovo doba, moja će ćelija biti prazna. Ali
sretan sam što ću te vidjeti. Penjali smo se u radionice uz dva različita stubišta,
muškarci uz jedno, žene uz drugo — ali sastajali smo se na pretposljednjem
odmorištu. Više ne mogu predočiti sebi Marfinjku onakvu kakva je bila kad sam je
sreo prvi put, ali sjećam se da sam odmah primijetio kako ona otvara usta načas
tren prije smijeha, i njene okrugle smeđe oči, i koralj ne naušnice — ah, kako bih
želio da je sad načinim u duhu onakvom posve novom, još tvrdom — a zatim
dolazi postupno srne-kšavanje — i bora između obraza i vrata, kad je okretala
glavu meni, već topla, gotovo živa. Njezin svijet. Svijet se njezin sastoji od
jednostavnih čestica jednostavno sjedinjenih: najjednostavniji recept kuharica po
svoj je prilici zamršeniji no Što je onaj svijet koji, pjevajući, peče — svakoga dana
za sebe, za mene i za sve ostale. Ali otkud — još onda, prvih dana — otkud ona
zloća i ona tvrdokornost koje odjednom ... meka, smiješna, topla a odjednom ... Iz
početka mi se činilo da to ona čini namjerno; pokazuje valjda kako bi neka druga
na njenu mjestu pobješnjela, uzjoguni-la se. Kako li sam tek bio zaprepašten kad se
pokazalo da je ona upravo takva! Zbog kakve besmislice — glupačice moja, kakva
glavica,
80
kad se prođe rukom kroz sve ovo svijetlo-smeđe i gusto kojemu ona ne zna
pridodati nevinu glatkoću s djevičanskim preljevom na tjemenu. »Zenica vaša —
mir i gladac, a ujeda«, rekao mi je prvi nezaboravni ljubavnik, a sva podlost bila je u
tom što epitet nije bio u prenesenom... ona odista u izvjesnom trenutku... jedna od
onih uspomena koje se odmah moraju odagnati od sebe, inače će te svladati i
slomiti. »Marfinjka je danas opet...«
— a jednom sam vidio, vidio sam, vidio — s balkona — vidio sam, i od tog
vremena nisam ulazio ni u jednu sobu a da prethodno još izdaleka ne najavim svoj
dolazak — bilo kašljem, bilo povikom bez sadržaja. Kako li je samo bilo teško
uloviti onaj prijelaz, onu za-grcnutu užurbanost — sve ono što je bilo moje u onim
sjenovitim skrovištima Tamarinih vrtova — a onda je sve bilo izgubljeno. Izbrojiti
koliko ih je imala... vječna muka: govoriti za objedom s ovim ili onim njenim
ljubavnikom, praviti se veselim, griskati orahe, neprestano govoriti — smrtno se
bojati da se nagneš da ne bi slučajno ispod stola ugledao donji dio čudovišta, čiji
gornji dio, sasvim pristojan, predstavlja mladu ženu i mladoga muškarca koji se
vide do pojasa za stolom, koji mirno jedu i brbljaju —• donji je dio — nešto
četveronožno što se uvija i bijesno je.
— Spustio sam se u pakao za ubrusom koji je pao sa stola. Marfinjka je zatim o
sebi go-
6 Poziv na smaknuće
81
vorila (u onoj istoj množini): »Stid nas je što ste nas vidjeli« — i pućila usnice. A
ipak: volim te. Beznadno te, pogibeljno, nepopravljivo — sve dok u tim vrtovima
bude hrastova, ja ću te ... Kad su ti jasno i glasno dokazali da me vise ne žele u
svojoj sredini i da me izbjegavaju — ti si se začudila što ti sama nisi ništa primijetila
— a od tebe je to bilo tako lako sakriti! Sjećam se još kako si me molila da se
popravim, uopće ne shvaćajući u biti što je zapravo trebalo da u sebi ispravim i
kako se to zapravo čini, i ni dan-danas ti ništa ne shvaćaš i čak i ne razmišljaš o
tome shvaćaš li ili ne, a kad se čudiš, onda se čudiš gotovo ugodno. Ali kad je
sudski izvršitelj počeo obilaziti publiku sa šeširom u ruci, ti si ipak u njega bacila
svoje pisamce.«
Nad čabrom što se ljuljao u pristaništu podizala se pravedna, vesela, zamamljiva
para. Cincinnat je naglo — u dva brza zahvata — uzdahnuo i odgurnuo ispisane
strane. Iz svoga skromnog sandučića izvukao je čist ručnik. Bio je tako malen i
uzan da mu je pošlo za rukom da čitav stane u čabar. Sjedio je kao u uskom čamcu
i tiho plivao. Crvenkasta večernja zraka miješala se s parom, budeći u malom
svijetu kamene ćelije Šareno treperenje. Kad je doplivao, Cincinnat je ustao i izišao
na kopno. Dok se brisao, borio se s vrtoglavicom i klonošću srca. Bio je veoma
mršav — i sad pri svjetlosti sunčeva zalaska, svjetlosti
82
koja je potcrtav-ala sjene rebara, sama građa njegova grudnog koša doimala se kao
rezultat mimikrije, jer je izražavala rešetkastu bit njegove sredine i njegove tamnice.
Siroti moj Cincinnate! Brišući se, u nastojanju da zabavi sebe samim sobom,
razgledao je sve svoje žilice i nehotice mislio o tom kako će ga ubr-zo otčepiti i
kako će se sve izliti. Kosti mu bijahu lagane i tanke; iščekujući mladalački pažljivo,
odozdo su gledali na njega njegovi krotki nokti na nogama (vi ste mili, nevini) — i,
dok je sjedio tako na krevetu — gol, pokazujući cijela mršava leđa od trtice do
vratnih pršljenova nadglednicima iza vrata (ondje se čuo Šapat, nešto se
komentiralo, šuškalo —ali ništa, neka), Cincinnat se doimao kao bolesno dijete čak
i njegov zatiljak s dugim udubljenjem i čuperkom mokre kose bio je kao u dječaka
— i, kao malokad, zgodan. Iz istog onog sandučića Cincinnat je izvadio o-gledalce
i kutijicu s mirišljivim sredstvom za dezinfekciju, koja ga je uvijek podsjećala na
neobičnog mišića guste dlake Što ga je Mar-finjka nosila na boku. Njom je natrljao
obraze, pažljivo zaobilazeći brkove.
Sad je sve dobro i čisto. Uzdahnu i obuče svježu noćnu košulju koja je mirisala na
domaću štirku.
Smrklo se. Ležao je i nastavio plivati. U određeno vrijeme Rodion je upalio svjetlo i
u-zeo vedro, čabar. Pauk se spustio po niti i sjeo
6*
83
na prst koji je Rodion pružio dlakavoj životinjici i razgovarao s njom kao da
razgovara s kanarincem. Za to vrijeme vrata prema hodniku ostala su malo
odškrinuta — i onda nešto promaknu ... Natren zalepršaše krajevi blijedih uvojaka
i iščeznuše, kad se Rodion pokrenuo gledajući još gore na sićušnog akro-bata koji
se povlačio pod kupolu cirkusa. Vrata i dalje ostadoše na četvrtinu odškrinuta.
Težak, u kožnoj pregači s kovrčavocrvenom bradom, Rodion se polagano kretao
po ćeliji, a kad je zaškripao sat, prije nego što će početi odbijati (približio se
zahvaljujući otvorenom okancu), izvadi odnekud iza pojasa glavicu luka i provjeri
vrijeme. Zatim, misleći da Cincinnat spava, prilično dugo ga je gledao, naslonjen o
metlu kao o helebardu. Bilo je neizvjesno što je smislio kad se opet pokrenuo. Tad
je kroz vrata, bešumno i ne vrlo brzo, uletjela crvenoplava lopta, zakotrljala se po
kateti pravo pod krevet, sakrila se na časak, udarila o zid i otkotrljala se po drugoj
kateti, to jest uzela je pravac prema Rodionu koji ju je slučajno, ne primijetivši je,
udario i prekoračio — i tad je po hipotenuzi lopta otišla kroz taj isti razmak
između vrata i dovratka otkud se i pojavila. Rodion uze metlu na rame i napusti
ćeliju. Svjetlo se ugasilo.
Cincinnat nije spavao, nije spavao, nije spavao — ne, spavao je, ali se stenjući opet
84
iskobeljao i, eto, opet nije spavao, spavao, nije spavao — i sve se tu izmiješalo,
Marfinjka, stratište, baršun — i kako će sve to biti — šta? Smaknuće ili sastanak?
Sve se konačno slilo, ali on još na trenutak otvori oči, jer se upalilo svjetlo, i Rodion
je ušao u čarapama, uzeo sa stola crni katalog, izašao, i svjetlo se ugasilo.
85
VI
Što je to bilo — u svem onom strašnom, noćnom, nepovratnom, — što je to
zapravo bilo? Ono se posljednje odmaknulo, nehotice ustupajući mjesto teškim,
ogromnim vozovima sna i, eto, odmah sad istrčalo kao prvo — toliko ugodno,
ugodno — raste, sve se jasnije pomalja, vrelinom oblijevajući srce: danas će doći
Marfinjka!
Tu na poslužavniku, kao u kazalištu, Rodion donese ljubičasto pisamce. Cincinnat
sjede na krevet i pročita ovo:
»Milijun isprika! Neoprostiv propust! Pro-vjerivši član zakona, otkrili smo da se
sastanak dopušta tek po isteku jednog tjedna poslije suđenja. Prema tome, odgodit
ćemo ga za sutra. Budite mi zdravo i dobro, moj naklon, kod nas je sve po starom,
puna kuća briga,
86
boja koju su nam poslali za stražarnice pokazala se neupotrebljivom, o čemu sam
već izvijestio, ali bez rezultata.«
Rodion je skupljao sa stola jučerašnje posuđe, nastojeći da ne gleda Cincinnata.
Vrijeme je zacijelo bilo ružno: svjetlo odozgo bilo je sivo i tamnokožna odjeća
samilosnog Rodiona činila se sivom i tvrdom.
— Pa, šta ćemo — reče Cincinnat — molim, molim! Ja sam ionako slab. (Drugi
Cincinnat, nešto manji, plakao je, savivŠi se poput pereca) Sutra, znači, sutra. No,
molim vas, pozovite!
— Iz ovih stopa — ispali Rodion tako spremno kao da je samo i čekao tako nešto
— htjede da pojuri — ali upravitelj koji je strašno nestrpljivo čekao ispred vrata,
pojavi se za djelić sekunde prerano tako da se sudariše na vratima.
Rodrig Ivanovič držao je rukama zidni kalendar — i nije znao kamo da ga stavi.
— Milijun isprika — povika on — neoprostiv propust! Provjerivši član zakona ...
— doslovno ponovivši svoje pisamce, Rodrig Ivanovič sjede kraj Cincinnatovih
nogu i brzo doda-de: — U svakom slučaju, možete podnijeti žalbu, ali smatram
svojom dužnošću upozoriti vas da će se idući kongres održati tek na jesen, a dotle
će mnogo toga proći. Jasno?
— Ne namjeravam se žaliti — reče Cincinnat
— ali želim vas upitati: postoji li u ovoj privi-
87
dnoj prirodi izmišljenih stvari, od kojih je sklepan ovaj izmišljeni svijet, bar jedna
stvar koja bi mogla poslužiti kao garancija da ćete održati svoje obećanje?
— Obećanje? — začuđeno upita upravitelj i prestade se hladiti kartonskim dijelom
kalendara (tvrđava pri zalasku sunca, akvarel). — Kakvo obećanje?
— U vezi sa sutrašnjim dolaskom moje žene. Pretpostavimo da se u ovom slučaju
ne složite, da ne pristanete da mi date garanciju — ali postavljam vam jedno šire
pitanje: postoji li uopće, može li na ovom svijetu postojati bar nešto pouzdano,
makar i jamstvo, ili je čak i sama ideja garancije ovdje nepoznata?
Stanka.
— A naš siroti Roman Visarionovič — reče upravitelj — jeste li čuli? Pade u
krevet, prehladio se, i to, čini se, veoma ozbiljno.
— Slutim da mi nipošto nećete odgovoriti, to je logično, jer neodgovornost stvara
na kraju krajeva svoju logiku. Trideset sam godina proživio sred priviđenja,
opipljivih, krijući da sam živ i stvaran — ali sad kad sam pao u vaše ruke, nemam
što da se susprežem. U najmanju ruku, provjerit ću pokusom svu nestvarnost tog
vašeg svijeta.
Upravitelj se nakašlja — i nastavi kao da se ništa nije dogodilo:
— Toliko ozbiljno da ja kao liječnik nisam uvjeren da će on moći prisustvovati, to
jest
88
da će ozdraviti do tog vremena, href, hoće li moći doći na vašu predstavu___
— Odlazite — jedva izgovori Cincinnat.
— Ne klonite duhom — nastavi upravitelj. — Sutra će se ostvariti ono o čemu
maštate ... Kalendar je dražestan, zar ne? Umjetnički rad. Ne, to nisam vama donio.
Cincinnat zatvori oči. Kad je ponovo pogledao, upravitelj je već stajao nasred
ćelije, okrenut njemu leđima. Na stolici su još ležali kožna pregača i riđa brada koje
je, kako se činilo, ostavio Rodion.
— Danas se vaše prebivalište mora dobro pospremiti — reče on okrećući se —
mora se dovesti u red radi sutrašnjeg sastanka... A dok mi budemo prali pod,
zamolit ću vas ... zamolit ću vas ...
Cincinnat opet sklopi oči, a glas koji se usitnjavao nastavljaše:
— Zamolit ću vas da izađete u hodnik. To neće dugo trajati. Dat ćemo sve od sebe
da sutra sve bude čisto, pospremljeno i svečano.
— Odlazite — viknu Cincinnat, tresući se cijelim tijelom.
— To ne možemo nikako — staloženo izusti Rodion petljajući oko remenja
pregače ... — Valjat će ovdje dosta toga uraditi. Gle samo, koliko ima
prašine___Sami ćete nam reći hvala.
1 Ukratko. (Prev.)
89
Pogledao se u džepno ogledalce, poravnao bradu, na obrazima i, prilazeći na kraju
ležaju, pružio Cincinnatu odjeću. U cipele je bilo pažljivo nagurano nešto
zgužvanog papira, a sku-tovi haljetka bili su pažljivo zadignuti i pribo-deni
pribadačama. Ljuljajući se, Cincinnat se obukao i, lako oslonjen na Rodionovu
ruku, izašao u hodnik. Tu sjede na stolicu i kao bolesnik stavi ruke u rukave.
Ostavivši širom otvorena vrata ćelije, Rodion se lati pospremanja. Stolicu je
postavio na stol; plahtu je skinuo s kreveta; zazveketala je ručica vedra; a propuh je
prelistao papire na stolu i jedan je list sletio na pod.
— Šta se držite tako kiselo? — viknu Rodion podižući glas nad šumom vode, nad
šljap-kanjem, nad lupom — prošetajte malo po hodnicima . .. ma, ne bojte se — ja
sam tu, ako se Što dogodi, samo viknite!
Cincinnat poslušno ustade sa stolice — ali, tek što je krenuo duž hladnoga zida,
nesumnjivo srodnog stijeni na kojoj je izrasla tvrđava, tek što je prošao par koraka
— i to kakvih koraka! Slabih, bestežinskih, poniznih! Tek što je okrenuo mjesto na
kojem se nalazio Rodion, otvorena vrata, vedra, u perspektivu koja se vraća nazad
— odjednom osjeti struju slobode. Ona ga zapljusnu još šire kad zavi iza ugla. Goli
zidovi, osim znojnih Šara i pukotina, više ničim nisu bili oživljeni; tek na jednome
mjestu netko je napisao okerom,
90
ličilačkim potezom: »Proba kista, proba kis«
— i nakazna kaplja boje na kraju. Budući da nije navikao hodati sam, Cincinnatu se
razmekšaše mišići i u boku ga je počelo probadati.
Tad se Cincinnat zaustavi i, obazirući se kao da je netom dospio u ovu kamenu
pustoš, skupi svu svoju volju; predoči sebi u svoj veličini svoj život i pokuša što
točnije razjasniti svoju situaciju. Okrivljen za najgori zločin od svih zločina, u toj
gnoseološkoj gnusobi, toliko rijetkoj i nezgodno iskazanoj da će biti primoran
pribjeći uvijenu govoru kao što je: nepro-pusnost, neprozirnost, prepreka; osuđen
za takav zločin na smrt, zatvoren u tvrđavu u očekivanju nepoznatog, ali bliskog,
ali neminovnog roka tog smaknuća (koje je jasno predosjetio kao nalaženje,
čupanje i škripu čudovišna zuba, pri čemu je cijelo njegovo tijelo bilo poput
upaljene desni, a glava taj zub); što stoji sad u hodniku tamnice sa srcem koje
zamire, jošte živ, još nenačet, još cincinnatan
— Cincinnat C ., osjeti divlju potrebu za slobodom, najjednostavnijom,
materijalno ostvar-ljivom slobodom, i u tren oka je predočio sebi
— s takvom čuvstvenom jasnoćom kao da je sve tekuća izlučina njegova bića u
obliku vijenca — grad onkraj oplićale rijeke, grad iza čije se svake točke vidjelo —
sad ovako, sad onako, sad jasnije, sad plavlje — visoka tvrđava unutar koje se on
sada nalazio. I toliko
91
je snažan i sladak bio taj val slobode da je sve izgledalo mnogo bolje nego u samoj
stvari: njegovi tamničari, kakvima u biti bijahu svi, postadoše razgovorljivijima ... U
tijesnim viđenjima života razum je uočavao mogući šavić, stazicu... poigravala je
pred očima nekakva tlapnja ... poput tisuća duginih iglica oko zasljepljujuće
sunčane mrlje na ponikla-noj kugli... Stojeći u tamničkom hodniku i slušajući tešku
zvonjavu sata koji je upravo otpočeo svoje neužurbano brojenje, predoči sebi život
grada takvim kakav je obično bivao u taj svježi jutarnji sat: Marfinjka, oborivši
pogled, ide iz kuće s košarom po plavom pločniku; na tri koraka iza nje ide momak
crnih brkova; plove po bulevaru električni vagoneti načinjeni u obliku labudova ili
čamaca, i u njima sjediš kao na stolici vrtuljka; iz skladišta namještaja iznose na
provjetravanje otomane, naslonjače, i uz put na njih sjedaju Školarci da se odmore,
i mali dežurni s tačkama punim bilježnica i knjiga briše čelo kao odrasli radnik; po
osvježenoj, vlažnoj kaldrmi zriču tvornički dvo-sjedni »satići«, kako ih zovu ovdje u
provinciji (a to su zapravo izrođeni potomci strojeva prošlosti, onih velebnih
lakiranih školjki... zašto sam se toga sjetio, ah da, fotografije u časopisu), Marfinjka
odabire voće; stari strašni konji koji su se već odavno prestali čuditi
znamenitostima pakla, razvoze robu iz tvornica po gradskim punktovima; ulični
prodavači kruha, sa
92
zlatastim licima, u bijelim košuljama, viču, žongliraju zemičkama; bacaju ih visoko,
love ih i iznova vrte; kraj prozora, što je obrastao glicini jama, četvorica veselih
telegrafista piju, kucaju se i podižu pehare u zdravlje prolaznika; glasoviti
kalamburist, pohlepan ćubast starac u crvenim svilenim hlačama halapljivo
proždire pržene ribe u paviljonu na Malim ribnjacima; eno, oblaci se raspukli, i uz
muziku duhačkog orkestra pjegavo sunce juri po strmim ulicama, zagleda u uličice;
brzo idu prolaznici; miriše lipa, mokra prašina; vječna fontana kraj mauzoleja
kapetana Sonog prska u padu kamenog kapetana;, bareljefi kraj njegovih
slonovskih nogu i ruže što se njišu na vjetru; Marfinjka, oborivši pogled, ide kući s
punom košarom, a na tri koraka iza nje plavi gizdelin. Tako je Cincinnat gledao i
slušao kroz zidove, dok je odbijao sat, i premda je u tom gradu zapravo sve bilo
potpuno mrtvo i užasno kad se usporedi s tajnim životom samoga Cincinnata i s
njegovim prijestupničkim plamenom, iako je to dobro znao, i isto tako znao da
nema nade, ipak tog trenutka htjelo mu se izići na poznate šarene ulice ... ali sat je
odzvonio, zamišljeno se nebo zastrlo, i tamnica se opet pojavila svom snagom.
Cincinnat pritaji disanje, krenu, pa opet zas-tade i poče osluškivati; negdje ispred
njega, u njemu nepoznatoj daljini odjeknulo je kucanje.
93
Bilo je to odmjereno sitno kucanje i Cinci-nnat, kome u času zatreperiše sve žilice,
osjeti u njemu poziv. Krenu dalje, vrlo pažljiv, svjetlucav, lak; u jednom trenu zavi
iza ugla. Kucanje se prekide, ali zatim kao da doletje još bliže, nešto poput
nevidljivog djetla. Tok, tok, tok. Cincinnat ubrza korake, i opet tamni hodnik zavi.
Odjednom postade svjetlije — iako ne kao po danu — i, eto, kuckanje postade
određeno i zadovoljno samim sobom. Naprijed je blijedo osvijetljena Emočka
bacala loptu o zid.
Prolaz na tom mjestu bio je širok i iz početka se činilo Cincinnatu da se na lijevom
zidu nalazi velik plav prozor, otkud i lije ta čudna dodatna svjetlost. Emočka,
sagnuvši se da podigne loptu, a ujedno i da potegne čarapu, vješto se i stidljivo
ogleda. Na njenim golim rukama i koljenima nakostriješiše se svijetle dlačice. Oči
su joj blistale kroz bjeličaste trepavice. Ona se uspravi, odmičući od lica lanene
uvojke rukom kojom je držala loptu.
— Ovuda se ne smije prolaziti — reče ona. Imala je nešto u ustima, krenulo je iza
obraza, udarilo o zube.
— Što to sišeš? — upita Cincinnat.
Emočka isplazi jezik, a na njegovom živahnom vrhu ležao je bombon jarke boje
žutiko-vine.
— Imam ih još — reče ona — Ijoćete li i vi jedan?
94
Cincinnat odmahne glavom.
— Ovuda se ne smije prolaziti — ponovi Emočka.
— Zašto? — upita Cincinnat.
Ona slegnu ramenima i, izmotavajući se, izvijajući ruku s loptom i naprežući listove
nogu, ode do onog mjesta gdje mu se učinilo da se nalazi udubina, prozor, i ondje
vrpoljeći se, odjednom postade koljenastijom, namjesti se na kamenoj izbočini
poput prozorske daske.
Ne, bila je to samo prilika prozora; bolje rečeno, vitrina, a iza nje — da, naravno,
kako ih ne bi poznao? — pogled na Tamarine vrtove. Naslikan u nekoliko planova,
suzdržan u mutnozelenim tonovima i osvijetljen skrivenim žaruljama, ovaj krajolik
podsjećao je, ne toliko na terarij ili na kazališnu maketu, koliko na onu dekoraciju
na pozadini koje se napreže duhački orkestar. Sve je to bilo dosta točno nacrtano u
smislu grupiranja i perspektive — i da nije izblijedjelih boja i nepomičnih vrhova
drveća, da nije nespretnog osvjetljenja, možda bi se moglo, kroz poluspuštene
trepavice zamisliti da gledaš kroz prozor kule, upravo iz ove tamnice, na one
vrtove. Milostivo oko prepoznalo je te ceste, to kovrčavo zelenilo šumaraka, i s
desne strane galeriju sa stupovima, i daleke jablanove, pa čak i blijedi namaz posred
neuvjerljive plaveti jezera — po svoj prilici labud. A u dubini, u uvjetnoj magli,
zaokrugljavali se brežuljci, i iznad njih, na tom tamnosivom ne-
95
bu, pod kojim žive i umiru licemjeri, stajali su nepomični zgomilani oblaci. I sve je
to bilo nekako ustajalo, i staro, pokriveno prašinom, i staklo kroz koje je gledao
Cincinnat bilo je u-mrljano — neke mrlje podsjećale su na dječje šake.
— Pa ipak, hajde, izvedi me onamo — prošaputa Cincinnat — molim te!
Sjedio je pored Emočke na kamenoj izbočini i oboje se zagledalo u umjetnu daljinu
iza vitrine, ona je zagonetno vukla prstom po uzvo-jitim stazama, a kosa joj je
mirisala na vaniliju.
— Ide tata — odjednom, promuklo i brzo progovori ona, ogledavši se; skoči na
pod i sa-kri se.
Odista, sa strane, suprotne od one kojom je došao Cincinnat (izpočetka mu se čak
učinilo da je to zrcalo), približavao se Rodion zveckajući ključevima.
—• Izvolite kući — reče šaljivo.
U vitrini se ugasilo svjetlo i Cincinnat učini korak u namjeri da se vrati istim putem
kojim je došao.
— Kamo, kamo — viknu Rodion. — Idite ravno, tuda je bliže.
I tek tada Cincinnat shvati da ga koljena hodnika nikamo nisu vodila nego su
sačinjavala širok višekutnik — jer sad, zavivši iza ugla, ugleda u dubini svoja vrata i,
još ne došavši
96
do njih, prođe pored ćelije gdje se nalazio novi uhapšenik.
Vrata ove ćelije bila su širom otvorena i tu, u svojoj prugastoj pidžami, stajao je na
stolici već viđeni simpatični čovječuljak i pribijao kalendar na zid: tok, tok — kao
djetao.
— Ne zavirujte, — dobroćudno reče Rodion. — Kući, kući! Eh, da znate samo
kako je kod vas pospremljeno! Sad se ne morate sramiti kad vam dođu gosti.
Osobito se, čini se, ponosio time što je pauk sjedio na čistoj, besprijekorno
pravilnoj, očito tek ispletenoj paučini.
7 Poziv na smaknuće
97
VII
čarobno jutro! Slobodno, bez onog prvotnog trenja, proniknulo je kroz rešetkasto
staklo koje je jučer oprao Rodion. Žuti sjajni zidovi mirisali su na svježinu novog
stana. Snježni stoljnjak, još nabuhnut, ne prilegavši do kraja, pokrivao je stol.
Obilato poljeven kameni pod odisao je svježinom fontane.
Cincinnat je obukao najbolje što je imao i, dok je navlačio rublje, svilene čarape
koje je imao pravo nositi kao pedagog na gala-pred-stavama, Rodion je unio mokru
kristalnu vazu s licolikim božurima iz upraviteljeva vrtića i postavio je na stol, na
sredinu, ne, ne baš sasvim na sredinu, i hodajući natraške, izađe, pa se načas vrati sa
stolom i dodatnom stolicom i razmjesti namještaj ne kako bilo nego s osjećajem za
mjeru i ukus. Ulazio je nekoliko puta
98
a Cincinnat ga nije smio upitati: »Hoće li skoro?« I kao što biva u takav osobito
besposlen čas, kad praznično izglačan čekaš goste i ne znaš čime bi se zabavio,
švrljao je, sad sjedajući u nepriviklim kutovima, sad pak popravljajući cvijeće u vazi,
tako da se Rodion na kraju sažalio i rekao da će gosti uskoro stići.
Točno u deset odjednom se pojavio Rodrig Ivanovič, u najboljem,
najimpresivnijem svom redengotu, otmjen, nedostupan, suzdržano uzbuđen;
postavio je masivnu pepeljaru i sve pre-gledaofizuzev Cincinnata, postupao je kao
majordom koji je prezauzet svojim poslom te svu pažnju usmjerava na raspored
mrtvoga inventara, a živome prepušta na volju da se sam u-krašava). Vratio se
noseći zelenu bočicu s gumenom kruškom, snažno šumeći stade ispuha-vati borov
miomiris i bez pardona odgurnu Cincinnata kad mu se ovaj našao na putu. Stolice
je Rodrig Ivanovič rasporedio drugačije nego Rodion i dugo je gledao izbuljenih
očiju na naslone; oni su bili raznovrsni — jedan poput lire, drugi kao ćirilično
slovo P. Na kraju, na-duvši obraze i ispustivši zrak zviždeči, okrenuo se Cincinnatu.
— A vi, jeste li gotovi? — upitao je. — Imate li sve što treba? Jesu li vam vezice na
cipelama čitave? Zašto je ovo tako zgužvano? Eh,vi... pokažite dlanove! Bon. Sad
samo pazite da se ne zaprljate! Mislim da neće još dugo.
7*
99
On izađe i na prekide zazvuča u hodniku njegov sočan, energičan bas. Rodion
otvori vrata ćelije, učvrsti ih i raširi preko praga popreč-no-prugasti otirač.
— Idu — šapnu on namignuvši i ponovo se sakri.
Eto, negdje triput škljocnu ključ u bravi, odjeknuše izmiješani glasovi, prođe struja
zraka od koje se Cincinnatu podiže kosa na glavi.
Bio je veoma uzrujan, a drhtavica na usnama poprimala je oblik osmijeha.
— Ovamo, evo, već smo stigli — dopirale su upraviteljeve riječi u basu i u
slijedećem trenu pojavio se, uvodeći galantno, ispod lakta, debe-ljuškastog,
prugastog uhapšenika koji, prije nego Što će ući, zastade na otiraču, bešumno
skupi safijanske pete i hitro se pokloni.
— Dopustite da vam predstavim m-sje Pjera — obrati se, likujući, upravitelj
Cincinnatu.
— Izvolite, izvolite m-sje Pjer, ne možete ni zamisliti kako su vas ovdje čekali...
upoznajte se, gospodo ... dugo očekivani susret... Poučan prizor... Ne potcjenjujte,
m-sje Pjer, ne ponosite se ...
Ni sam nije znao što govori, zagrcavao se, tromo poskakivao, trljao ruke, pucao od
sla-dosne uzbuđenosti.
M-sje Pjer, vrlo miran i sabran, priđe, iznova se pokloni, i Cincinnat mu makinalno
steže pruženu ruku, a onaj je jedno pola sekunde du-
100
lje nego što to obično biva zadržao u svojoj mekoj maloj šapi klizave Cincinnatove
prste, upravo onako kao što produžuje stisak ruke stari, ljubazni doktor — tako
meko, tako privlačno — i onda ju je pustio.
Pjevuckavim, tananim, grlenim glasom m-sje Pjer reče:
— Ja sam isto tako neobično radostan što sam se s vama na kraju upoznao.
Smijem li se ponadati da ćemo se i sprijateljiti?
— Upravo tako, upravo tako — zakikoće u-pravitelj — ah, sjedite ... osjećajte se
kao kod kuće ... kolega je toliko sretan što vas vidi da ne nalazi riječi.
M-sje Pjer sjede i tu se vidjelo da mu nožice ne dopiru do poda; ali to
mu.uostalom, nije nimalo oduzimalo ni od njegove solidnosti, ni od osobite
gracioznosti kojima priroda dariva neke odabrane debeljke. Svojim svijetlim
glaziranim očima, uljudno je gledao Cincinnata, a Rodrig Ivanovič, sjednuvši
također za stol, smješkao se, poticao ih, opijen zadovoljstvom gledao čas jednog,
čas drugog, i žudno je poslije svake riječi gosta motrio kakav dojam ovaj ostavlja
na Cincinnata.
M-sje Pjer reče:
— Vi neobično nalikujete na vašu majku. Ja je nikad nisam imao prilike vidjeti, ali
Rodrig Ivanovič ljubazno je obećao da će mi pokazati njenu sličicu.
101
— Razumijem — reče upravitelj — nabavit ćemo je.
M-sje Pjer nastavi:
— Ionako se, pored toga, oduševljavam fotografijom još od malih nogu, sad mi je
trideset godina, a vama?
— Njemu je točno trideset — reče upravitelj.
— No, eto, vidite, ja sam, dakle, točno pogodio. Budući da se vi isto tako zanimate
za to, ja ću vam odmah pokazati...
S naviknutom spretnošću izvadi iz unutrašnjeg džepa pidžame nabrekli novčanik, a
iz njega debeo snopić amaterskih snimaka sasvim malog razmjera. Prebirući ih kao
sićušne karte, poče ih slagati jednu po jednu na stol, a Rodrig Ivanovič je uzimao,
podvikivao od ushićenja, dugo razgledao i lagano, nastavljajući uživati u snimci ili
već posežući za drugom, predavao je dalje — iako je dalje sve bilo nepomično i
šutljivo. Na svim tim snimkama bio je m-sje Pjer, m-sje Pjer u najrazličitijim
pozama — sad u vrtu s velikom nagrađenom rajčicom u rukama, sad kako sjedi
jednim guzom na nekakvoj ogradi (profil, lula u ustima), sad s knjigom u ljuljački, a
pokraj njega čaša sa slamkom ...
— Sjajno, izvanredno — govorio je Rodrig Ivanović, ježio se, kimao glavom,
unosio se u svaku snimku ili, štaviše, držeći odjednom dvije, prelijetao okom s
jedne na drugu... — U--uh kakvi su vam ovdje bicepsi! Tko bi to mo-
102
gao pomisliti — od vaše otmjene konstitucije! Naprosto obara s nogu! Ah, kakve li
dražesti — to s ptičicom razgovarate!
— Pitomom — reče m-sje Pjer.
— Zbilja zanimljivo! Gle, ti... a što je ovo ovdje, čini se da jedete lubenicu!
— Upravo tako — reče m-sje Pjer. — One ste već vidjeli. Evo, izvolite!
— čarobno, kažem vam. Dajte, molim vas, ovaj snopić ovamo, on ga još nije
vidio ...
— Žongliram sa tri jabuke — reče m-sje Pjer.
— Odlično — upravitelj čak i cmoknu!
— Za jutarnjim čajem — reče m-sje Pjer — ovo sam ja, a ovo je moj pokojni otac.
— Naravno, poznajem ga ... Plemenite bore.
— Na obali Strope — reče m-sje Pjer — jeste li vi bili ondje? — obrati se
Cincinnatu.
— čini se da nije — odgovori Rodrig Ivano-vič. — A gdje je ovo? Kakav elegantan
kapu-tić! Znate šta, vi ovdje izgledate stariji za svoje godine. čekajte, hoću još
jednom da vidim onu s kantom za polijevanje!
— No, eto ... to je sve što imam kod sebe — reče m-sje Pjer i opet se obrati
Cincinnatu: — Da sam znao da će vas to toliko zanimati, donio bih još toga,
nakupilo bi se u mene desetak albuma.
— čudesno, frapantno — ponovi Rodrig Iva-novič, brišući ljubičastim rupčićem
oči koje
103
su se ovlažile od svih tih sretnih smiješaka, uzdaha i doživljaja.
M-sje Pjer sklopi novčanik. Odjednom se u njegovim rukama nađe svežanj karata.
— Zamislite, molim, bilo koju — predloži redajući karte po stolu; laktom
odmaknu pepeljaru i nastavi ih redati.
— Zamislili smo — bodro kaza upravitelj. M-sje Pjer, šaleći se malo, stavi prst na
čelo;
a onda brzo skupi karte, okretno protrese svežanj i izbaci trefovu tricu.
— čudo jedno — kliknu upravitelj. — Pravo čudo!
. Svežanj iščeze isto onako neprimjetno kao što se pojavio, i m-sje Pjer, načinivši
spokojno lice, reče:
— Dolazi doktoru starica: »Ja», veli »gospodine doktore, imam vrlo zbiljsku bolest,
užas kako se plašim da ću od nje umrijeti...« »Ko-kvi su simptomi?« »Glava mi se
trese, gospodine doktore.« — M-sje Pjer, mumljajući i tresući se, odglumio je
staricu.
Rodrig Ivanovič divlje prasnu u smijeh, lupi šakom po stolu, umalo što ne pade sa
stolice, zakašlja se, zastenja i jedva se smiri.
— Pa vi ste, m-sje Pjer, duša društva — progovori on plačući — sušta duša! Još
nikog u životu nisam slušao da tako strašno priča viceve!
— Kako smo tužni, kako nježni — obrati se m-sje Pjer Cincinnatu, razvlačeći usne
kao da
104
hoće da nasmije uvrijeđeno dijete. — Sve šuti-mo, brčići nam trepere, žilica na
vratiću kuca, a oči su nam mutne.
— Sve od radosti — brzo ubaci upravitelj.
— N'y faites pas attention!1
— Da, zaista, radostan je ovo dan, krasan dan — reče m-sje Pjer — duša mi samo
igra ... Ne želim da se hvalim ali u meni ćete, kolega, naći rijedak spoj vanjske
druževnosti i unutarnje finoće, gorjivosti i sposobnosti da se šuti, nestašnosti i
ozbiljnosti. Tko će utješiti rasplakanog mlaca, tko će zalijepiti njegovu igračku? M-
sje Pjer. Tko će se zauzeti za udovicu? M-sje Pjer. Tko će joj dati trijezan savjet, tko
će preporučiti lijek, tko donijeti utješnu vijest? Tko? Tko? M-sje Pjer. Sve — m-sje
Pjer.
— Izvanredno! Talent! — uskliknu upravitelj kao da sluša stihove, a istovremeno je
pogledavao Cincinnata mičući obrvom.
— Eto, čini mi se... — nastavi m-sje Pjer. — Da, između ostalog — prekide sama
sebe — vi ste zadovoljni smještajem, zar ne? Je li noću hladno? Hrane li vas dobro?
— Dobiva isto što i ja — odgovori Rodrig Ivanovič. — Stol je raskošan i bogat.
— Prekrasan stol od orahovine — našali se m-sje Pjer.
Upravitelj se upravo spremao da prasne u smijeh kadli se otvoriše vrata i pojavi se
mrač-
1 Ne obazirite se na to! (Prev.)
105
ni, visoki bibliotekar s hrpom knjiga ispod ruke. Grlo mu je bilo omotano vunenim
šalom. Ni s kim se ne pozdravivši, baci knjige na krevet — nad njim u uzduhu na
trenutak uzdigo-še se stereometrične sablasti ovih knjiga sačinjene od prašine —
digoše se, zadrhtaše i ra-suše se.
— Stanite — reče Rodrig Ivanovič — vi se, čini mi se, još niste upoznali.
Ne gledajući, bibliotekar kimnu, a uljudni m-sje Pjer ustade sa stolice.
— M-sje Pjer, molim vas — moljakao je u-pravitelj stavljajući dlan na prsa —
molim vas, pokažite mu onaj svoj trik!
— Ah, vrijedi li... to je tako beznačajno — poče se ustručavati m-sje Pjer, ali
upravitelj ne odustade:
— čudo! Krasna magija! Svi vas molimo! No, budite tako dobri... Stanite, stanite —
viknu bibliotekaru koji krenu prema vratima.
— Sad će vam m-sje Pjer nešto pokazati. Molim, molim! Ta ne odlazite ...
— Zamislite jednu kartu — s komičnom ozbiljnošću izgovori m-sje Pjer,
promiješa karte i izbaci pikovu peticu.
— Ne — reče bibliotekar i izađe. M-sje Pjer slegnu oblim ramenima.
— Odmah ću se vratiti — promrmlja upravitelj i također izađe.
Cincinnat i njegov gost ostadoše sami. Cin-cinnat otvori knjigu i zadubi se u
čitanje, to
106
jest neprestano je čitao prvu rečenicu. M-sje Pjer gledao ga je dobroćudnim
osmijehom, položio šapicu na stol dlanom otvorenim gore, kao da Cincinnatu
predlaže mir. Upravitelj se vratio. U ruci je čvrsto držao vuneni šal.
— Možda će vam, m-sje Pjer, dobro doći — reče on, pruži mu šal, sjede bučno,
poput konja, zatoptavši, i stade promatrati palac s vrha kojeg je slršao, poput srpa,
poluotkinut nokat.
— O čemu smo ono govorili? — uskliknu m-sje Pjer s finim taktom, kao da se
ništa nije dogodilo. — Da, govorili smo o fotografijama. Već ću ja donijeti svoj
aparat i snimit ću vas. To će biti veselo. Što to čitate, mogu li vidjeti?
— Mogli biste ostaviti tu knjigu — napomenu upravitelj isprekidanim glasom: —
Ta imate gosta!
— Pustite ga — osmjehnu se m-sje Pjer. Nastade šutnja.
— Već je kasno — tiho reče upravitelj, pogledavši na sat.
— Da, sad ćemo poći, fuj, kakav bau-bau ... Pazite, pazite, usnice mu
podrhtavaju .. . su-našce će, čini se, sad proviriti... Bau-bau, bau--bau!
— Hajdmo — reče upravitelj i ustade.
— Odmah ... ovdje mi je tako ugodno da se upravo ne mogu otrgnuti... U svakom
slučaju, mili moj susjede, okoristit ću se dopuštenjem da vam dođem češće, ako mi,
dakako,
107
vi dopustite, a eto, vi mi dopuštate, zar ne? Dakle, do viđenja! Do viđenja! Do
viđenja!
Smiješno se klanjajući, oponašajući nekoga, m-sje Pjer lupnu petama; upravitelj ga
opet uhvati ispod ruke ispuštajući sladostrasno unjkave glasove. Otiđoše, ali u
posljednji čas dopre: — Ah, oprostite, nešto sam zaboravio, odmah ću doći za
vama — i upravitelj dotrča nazad u ćeliju, približi se Cincinnatu i na trenutak
nestade osmijeha s njegova ljubičasta lica:
— Sramota me je — prosikta on kroz zube — sramota me je zbog vas. Ponašali
ste se kao ... idem, idem — poviče sjajeći se opet, dohvati sa stola vazu s božurima
i, razlijevajući vodu, izađe.
Cincinnat je neprekidno gledao u knjigu. Na stranicu je pala kapljica. Nekoliko
slova kroz kaplju iz petita pretvorilo se u cicero i nabubrilo, kao ispod povećala.
108
VIII
(Ima ih koji olovku šilje prema sebi, kao da gule krumpir, a ima ih koji je stružu od
sebe, kao štap... U posljednje se ubrajao Rodion. Imao je stari nož na sklapanje s
nekoliko oštrica i vadičepom. Ali vadičep bi noćivao napolju.)
Danas je osmi dan (pisao je Cincinnat olovkom koja se skratila više no na trećinu),
i ne samo da još živim, to jest sobom sam oblo ograničen i pomračen, nego kao i
svaki smrtnik ne znam kad ću umrijeti, i mogu na sebe primijeniti formulu koja
vrijedi za sve: vjerojatnost budućnosti smanjuje se u obratnoj zavisnosti od njene
mišlju nazrete udaljenosti. Zaista, u mom slučaju opreznost nalaže da se operira tek
sićušnim ciframa, ali, ništa, ništa, živ sam. Mene je ove noći — to mi se ne do-
109
gađa prvi put — snašlo nešto posebno: skidam sa sebe ovoj za ovojem i na kraju ...
ne znam kako da to opišem — ali ono što znam; stiže putem postepenog
razobličavanja do posljednje, nedjeljive, tvrde, blještave točke i ta točka govori: ja
jesam, poput prstena s biserom u krvavome salu morskoga psa — o moje vjerno,
moje vječito ... i meni je već dosta ove točke — zapravo, više mi ništa ne treba.
Možda, građanin budućnosti, žurni gost, (domaćica još nije ustala), možda,
naprosto onako — sajmeni monstrum u izbuljenom, beznadno blagdanskom
svijetu — proživio sam mučenički život, i to mučenje želim izložiti, ali sve se
plašim da neću dospjeti. Otkako pamtim za sebe — a pamtim nezakonito jasno —
vlastiti saop-ćilac koji odviše toga zna o sebi i zato je opasan i zato ... Izlazim iz
mraka koji pali, i vrtim se kao zvrk, takvom potisnom silom i žarom da do dan-
danas osjećam (katkad i u snu, katkad uronim u veoma vrelu vodu) onaj iskonski
svoj drhat kad sam se prvi put opekao, svoju prvu opekotinu, oprugu moga Ja,
kako li sam iskočio — sklizak, gol! Jest, iz oblasti koja je za druge zabranjena i
nedostupna, jest, ja ponešto znam, jest... šta-više, i sad kad je već sve gotovo, čak i
sad ... Bojim li se da koga ne sablaznim? Ili ništa neće biti od mog pričanja, nego će
jedino ostati crna trupla ugušenih riječi, poput obje-šenjaka ... večernje konture
gama, vrane —
110
čini mi se da bih radije uže, zato što pouzdano, neopozivo znam da će to biti
sjekira: dobitak u vremenu koje mi je sada toliko dragocjeno da cijenim svaki
predah, odgodu ... mislim na vrijeme za razmišljanje. Ali ne znam pisati, žurba,
uzbuđenje, slabost. Ponešto i znam. Ponešto i znam. Ali to se tako teško može
izraziti! Ne, ne mogu... želio bih sve to odbaciti, a u isti mah takav osjećaj da kipiš
poput mlijeka, da jednostavno silaziš s uma od škakljanja ako to na bilo koji način
ne izraziš. 0 ne, ne divim se svojoj ličnosti, ne zapo-dijevam sa svojom dušom
intenzivno natezanje u tamnoj sobi; nikakvih, nikakvih želja, osim želje da se
izrazim — svoj svjetskoj ni-jemosti uprkos. Kako mi je strašno! Kako mi je
mučno! Ali me od mene nitko neće oteti. Strašno mi je — gubim, eto, nekakvu nit
koju sam maločas tako opipljivo držao. Gdje je ona? Kliznula iz ruke? Drhtim nad
papirom grizući do grafita olovku, zgrbljenošću se nastojim sakriti od vrata kroz
koja me prodorni pogled bode u zatiljak — i čini se da ću sad na sve zgužvati i
razderati... Ja sam greškom dospio ovamo, ne u samu tamnicu nego općenito, u taj
strašni, prugasti svijet: valjani uzorak primijenjene umjetnosti, ali u biti bijeda, užas,
bezumlje, greška, i eto, survao je na mene svoj drveni čekić gorostasni medvjed
izrezbaren od drva. Ta još od svog najranijeg djetinjstva sanjao sam... U mojim
111
snovima svijet je bio oplemenjen, produhovljen, ljudi kojih sam se toliko plašio na
javi pojavljivali su se ondje u treperavom prelamanju kao da su prožeti i okruženi
onom igrom zraka koja za žege daje život samim obrisima predmeta; njihovi
glasovi, hod, izraz očiju, pa čak i izraz odjeće — zadobivali su uzbudljiv značaj,
jednostavnije rečeno u mojim snovima svijet je oživljavao, postajući do te mjere
čarobno važnim, slobodnim i eteričnim da mi je potom bilo tijesno udisati prah
narisanog života. Uz to sam već odavno sras-tao s mišlju da ono što se naziva
snovima jest polustvarnost, obećanje stvarnosti, njeno predvođenje i lahor, to jest
da oni u sebi sadrže, u vrlo nejasnom, razblaženom stanju, više istinske stvarnosti
nego sva naša mnogo hvaljena java, koja je opet polusan, gadan drijemež, u koji
izvana prodiru, čudno, divlje mijenjajući se, glasovi i likovi istinskog svijeta koji
teče periferijom spoznaje — kao što biva kad čuješ u snu lukavu, groznu
pripovijest, zato što straže grana po staklu, ili pak sanjaš kako propadaš u snijeg,
zato što spada pokrivač. Ali kako se samo plašim da se probudim! Kako se bojim
tog trenutka, točnije: polovice trenutka — već tada odrezanog, zakvačenog kukom,
kao što to čine drvosječe ... A čega se imam plašiti? Ta za mene će to već biti sjena
sjekire, i »at« koji se ruši neću više čuti ovim sluhom. Svejedno se bojim. Ne možeš
to samo tako
112
otpisati. A ne valja ni da moju misao cijelo vrijeme usisava rupa budućnosti — ja
želim o nečem drugom, hoću da nešto drugo objasnim ___ali pišem tako nejasno i
mlitavo, kao
u Puškina poetski duelant. U mene će se, čini se, uskoro otvoriti treće oko
odostraga, na vratu između krhkih kralješnjaka: bezumno oko, Široki otvor sa
zjenicom Što diše i s ružičastim vijugama na blještavoj jabučici. Ne diraj! čak jače,
piskutavo: ossstavi! Sve predosjećam! I često mi u ušima odjekuje moj budući jecaj
i strašni krkljavi kašalj koji se čuje iz netom pogubljenog. Ali sve ovo nije ono
pravo i moj sud o snovima i javi nije ono pravo. Stoj! Eto, opet ćutim, ćutim da ću
se sad izraziti na pravi način, da ću uhvatiti riječ. Jao, nitko me nije naučio hvatanju,
i davno sam zaboravio drevnu urođenu umjetnost pisanja, kad ona nije tražila
školu, nego bi planula i širila se poput požara, i sad se ona čini isto tako nemoguća
kao muzika koja se nekad izvlačila iz čudovišnog glasovira, koja je žustro žuborila i
odjednom rasijecala svijet na ogromne, svjetlucave komade ... ja tako jasno
predočavam sebi sve to, ali vi niste ja, eto u čemu je nepopravljiva nesreća! Ne
znajući pisati, ali prijes-tupničkim ćutilom naslućujući kako se slažu riječi, kako
valja postupiti da obična riječ oživi, da pozajmi u svog susjeda njegov blijesak, žar,
sjenu, odražavajući se sama u njemu i isto tako obnavljajući ga tim odrazom, tako
da čitav
8 Poziv na smaknuće
113
redak bude živi preljev: naslućujući takvo susjedstvo riječi, ja ga ipak ne mogu
ostvariti, a to mi je potrebno za nesadašnji i neovda-šnji moj zadatak. Ne ovdje!
Tupo »ovdje«, poduprto i zatvoreno, tamna tamnica, u koju je zatvoren užas što
uporno urla, i drži me, i guši. Ali kakve su samo zrake nade u noćima, kakav je ...
On jest, postoji moj svijet snova, ne može biti da ga nema, jer mora postojati
original ako postoji nezgrapna kopija. Snen, ispupčen, plav, lagano se obraća meni.
Kao da se za tmurnog dana valjaš na leđima zatvorenih očiju i odjednom se pod
vjeđama pokrene tmina, polako prelazi u sjetan osmijeh, a onda i u vruće osjećanje
sreće, i znaš: izronilo je, iza oblaka je izronilo sunce. Eto, od takvog osjećaja i
počinje moj svijet: postepeno postaje jasniji magličasti zrak i razlijeva se u njemu
zrakasta, drhturava dobrota, širi se moja duša u rodnom kraju. A dalje, dalje? Da,
eto crte, iza koje gubim vlast... Riječ, izvučena na zrak, rasprskava se, .kao što
prskaju u mrežama one šarolike ribe koje dišu i bliješte samo u tamnoj, teškoj
dubini. Ali ja činim posljednji napor i, evo, čini se, tu je lovina — o, to je samo
trenutni oblik lovine! Ondje, neponovljivom razumnošću svijetli se ljudski pogled;
ondje na slobodi šeću ovdje izmučeni čudaci; vrijeme se ondje oblikuje po želji,
kao šareni čilim čiji se nabori mogu tako sakupiti da se spoje bilo koja dva uzorka
na njemu —
114
i ponovo se ćilim širi, i živiš dalje, ili buduću sliku stavljaš na prošlu, bez kraja, bez
konca, lijeno, dugo i uporno, kao žena što bira pojas za kaput, i eto, gipko ide
prema meni, odmjereno dotičući koljenom baršun, ona koja je sve razumjela i koja
mi je razumljiva. Ondje, ondje je original onih vrtova gdje smo tada lutali i sakrivali
se; ondje sve iznenađuje svo-j om čarobnom očevidnošću, j ednostavnošću
savršena blaga; ondje sve tješi dušu, sve je prožeto onom zabavnošću koju poznaju
djeca; ondje sja ono zrcalo koje baci gdjekad ovamo slučajan odraz ... A sve to nije
tako, nije sasvim tako pa se zbunjujem, tapkam na mjestu, zaplećem se i što se više
krećem i prevrćem u vodi, gdje tražim na pješčanom dnu promakli bljesak, to je
mutnija voda, to je manja vjerojatnost da ću ga naći, uhvatiti. Ne, ništa još nisam
rekao ili rekoh samo knjiški ... i na kraju krajeva moralo bi se to odbaciti, i ja bih
odbacio kad bih se trudio za nekog koji sad postoji, ali kako nema na svijetu
nijednog čovjeka koji govori mojim jezikom, ili kraće rečeno: nijednog čovjeka koji
govori, ili još kraće: nijednog čovjeka; onda treba da se brinem samo o sebi, o onoj
sili koja me tjera da se izrazim. Hladno mi je, oslabio sam, strašno mi je, zatiljak mi
miga i žmirka, i iznova bezumno, netremice motri, pa ipak, ja sam, kao vrč za
fontanu, lancem prikovan za ovaj stol — i neću ustati sve dok se ne iz-
8*
115
razim ... Ponavljam (ritmom ponovljenih zakletvi, uzimajući nov zalet), ponavljam:
ponešto znam, ponešto znam, ponešto ... Još u djetinjstvu, živeći još u velikoj
hladnoj kući, žutoj kao kanarinac gdje su mene i stotinu druge djece pripremali za
pouzdano nepostojanje odraslih kumira, u koje su se moji vršnjaci bez poteškoća,
bez boli svi i pretvorili; još onda, u te proklete dane, sred otrcanih knjiga, jarko
obojenih pomagala, i propuha što prodire do kosti, znao sam bez poznavanja, znao
sam bez čuđenja, znao sam kao što znaš sama sebe, znao sam ono Što je
nemoguće znati, znao sam, dakle, još jasnije nego što znadem sada. Jer, zamorio
me život: neprekidna strep-nja, prikrivanje znanja, prijetvornost, strah, pretjerani
napor svih živaca— da se predam, da ne dam od sebe glasa... i dan-danas me boli
ono mjesto pamćenja gdje je otisnut sam početak ovoga napora, to jest kad sam
prvi put shvatio da su stvari koje mi se činile tako prirodnim u biti zabranjene,
nemoguće, i da je svaka pomisao na njih zločinačka. Dobro sam upamtio taj dan.
Po svojoj prilici, tad sam tek naučio pisati, jer vidim sama sebe s onim mjedenim
prstenčićem na mezimcu, koji se stavljao djeci što su već znala da prepisuju slova s
gredica u Školskom vrtu, gdje su petunije, plamenci i maćuhice sačinjavale duge
izreke. Sjedio sam, s nogama na niskoj prozorskoj dasci, i gledao odozgo kako na
tratini
116
moji vršnjaci u isto tako dugim ružičastim košuljama u kakvoj sam bio i ja,
uhvativši se za ruke, kruže oko stupa okićenog vrpcama. Jesam li bio kažnjen? Ne,
prije će biti da su me pomanjkanje volje u druge djece da me prime u igru i grdno
ustručavanje, stid, tjeskoba koje sam osjećao pridružujući se njima, primorali da
više cijenim ovaj bijeli ugao prozorske daske, oštro ograničen sjenom
poluotvorenog okvira. Do mene su dopirali poklici koje zahtijeva igra, zapovjedno-
zvonki glas riđe učiteljice, vidjeh njezine uvojke i naočale — i, s gadljivim užasom
koji me nikad nije napuštao, promatrao sam kako je one najmanje poticala da se još
brže okreću. I ta učiteljica, i stup okićen vrpcama, i bijeli oblaci što su propuštali
klizavo sunce koje odjednom poče lijevati tako strastveno svjetlo koje je nešto
tražilo, sve se to iskričavo odražavalo u staklu otvorenog prozora. Jednom riječju,
osjećao sam takav strah i tugu da sam uznastojao da zaronim u samoga sebe i da se
tu pritajim, kao da sam htio zakočiti i iskočiti iz besmislenog života koji me nosio.
Uto se na kraju kamene galerije, gdje sam se nalazio, pojavio najstariji odgojitelj —
imena mu se više ne sjećam — debeo, znojan, s crnim dlakavim prsima — išao je
na kupanje. Zovnuvši me još izdaleka glasom koji je pojačavala akustika da i ja
pođem u vrt, on se brzo približio i zamahnuo ručnikom. Onako tužan, rastresen,
117
nesvjesno i nevino — mjesto da niz stepenice siđem u vrt (galerija se nalazila na
trećem katu), ja sam, ne misleći što radim, ali u biti poslušno, štoviše smireno,
ravno s prozorske daske sišao na gipki zrak, i ništa ne osjetivši osim da sam kao
bos (iako sam bio obuven)
— lagano krenuo, na najprirodniji način zakoračio sam naprijed, još rastreseno
sišući i razgledajući prst koji sam ujutro našpranjio: ali odjednom neobična,
zaglušna tišina prenula me iz razmišljanja i ugledao sam dolje podignuta prema
sebi, poput tratinčica, lica zaprepaštene djece i učiteljicu koja je kanda padala
nauznak, ugledao sam okruglo obrezano grmlje, i ručnik koji još nije doletio do
tratine, ugledao sam sama sebe — dječaka u ružičastoj košulji koji je zastao stojeći
u zraku — ugledah, okrenuvši se, na tri zračna koraka dalje, maloprije napušteni
prozor i ispruženu dlakavu ruku, u zlokobnom zaprepaštenju ...
(Ovdje se, na žalost, ugasilo svjetlo u ćeliji
— Rodion ga je gasio točno u deset).
118
IX
I opet se otvorio dan žamorom. Rodion je mrzovoljno zapovijedao, a pomagala su
mu još tri poslužitelja. Na taj sastanak došla je cijela Mar-finjkina obitelj, sa svim
namještajem. Nismo tako, ne, nismo tako predočavali sebi taj dugo očekivani
sastanak. Kako li samo upadoše! Stari Marfinjkin otac — golema ćelava glava,
kolobari ispod očiju, kaučukasto lupkanje crnog štapa; Marfinjkina braća —
blizanci, sasvim nalik jedan na drugog, samo što je jedan bio sa zlatnim brkovima,
dok je drugi imao smolaste; Marfinjkin djed i baka po materi
— toliko stari da su već bili prozračni; tri živahne rodice koje, međutim, u
posljednji čas, tko zna zašto, nisu pustili; Marfinjkina djeca
— hromi Diomedon i bolesna punašna Polina; na kraju sama Marfinjka, u svojoj
crnoj halji-
119
ni za izlazak, s baršunastom trakom oko bijelog hladnog vrata, sa zrcalom u ruci, a
uz nju je neprekidno stajao vrlo korektan mlađi čovjek besprijekornog profila.
Opirući se o Štap, tast je sjeo u kožni naslonjač koji je stigao skupa s njim, s
naporom stavio debelu nogu od jelenje kože na klupicu i, zlobno vrteći glavom,
ispod teških vjeđa zaustavio pogled na Cincinnatu, kojeg zahvati poznati nejasni
osjećaj pri pogledu na medalje koje su ukrašavale tastov topli kaput, i na bore oko
njegovih usta, koje kao da izražavaju vječnu odvratnost, i na rumenu mrlju na žilas-
toj sljepoočici s oteklinom velikom poput krupne rozine na samoj žili.
Djed i baka (on — drhtav, očerupan, u zakrpljenim hlačama; ona — podstrižena, s
bijelom čupavom kosom i tako mršava da bi mogla navući na sebe svilenu navlaku
kišobrana) smjestiše se jedno pored drugoga na dvije jednake stolice s visokim
naslonima; djed nije ispuštao iz malenih dlakavih ruku golemi portret svoje majke
u zlatnu okviru — portret maglovite mlade žene koja je također držala u ruci
nekakav portret.
Međutim, i dalje su unosili namještaj, životne potrepštine, štaviše, čak i pojedine
dijelove zidova. Sjajio se širok ormar sa zrcalom koji se pojavio sa svojim osobnim
odrazom (točnije — kutak bračne spavaonice — zraka sunca na podu, ispuštena
rukavica i otvorena
120
vrata u dnu). Uguraše neveseli bicikl s ortopedskim pomagalima. Na stoliću s
inkrustaci-jom već je deset godina ležala plosnata gra-natna bočica i ukosnica.
Marfinjka sjede na svoj crni otoman izatkan ružama.
— Nesreća, nesreća! — zakuka tast i lupnu štapom.
Starci se preplašeno osmjehnuše.
— Tatice, ostavite to, pa o tome smo već najmanje tisuću puta govorili — tiho
progovori Marfinjka i zimogrožljivo strese ramenima.
Njezin mladi čovjek dodade joj šal s resama, ali ona se nježno osmjehnu krajičkom
tankih usnica i odmaknu njegovu nježnu ruku. (»Na muškarcu najprije gledam
ruke«). On je bio u elegantnoj crnoj uniformi telegrafskog službenika i namirisan
mirisom ljubičice.
— Nesreća! — s mukom ponovi tast i poče podrobno i sočno proklinjati
Cincinnata. Cin-cinnatov pogled privuče Polinina zelena haljina s bijelim
točkicama; rićkasta, iskrivljena, s naočalama, uopće ne izazivajući smijeh nego tugu
s tim svojim točkicama i zaokruglje-nošću, tupo pomičući debele nožice u smeđim
vunenim čarapama i čizmicama na dugmeta, prilazila je prisutnima kao da svakog
od njih proučava, gledajući ozbiljno i šutljivo svojim sitnim tamnim očima koje su
se spajale iza nosne kosti. Sirotica je imala na sebi salvetu
121
— zaboravili su, čini se, da joj je skinu nakon zajutarka.
Tast predahnu i opet lupnu štapom, a onda Cincinnat reče:
— Da, slušam vas.
— Šuti, grubijane — viknu ovaj — imam pravo da od tebe dočekam, bar danas,
kad stojiš na pragu smrti mrvu poštovanja. Izmu-drijašio nešto i dospio na
stratište! Izvoli mi objasniti kako si mogao, kako si smio...
Marfinjka je nešto tiho zapitala svog mladića koji se oprezno vrpoljio, tražeći nešto
oko sebe i pod sobom na otomanu.
— Ne, ne, ništa —¦ odgovori on također tiho. čini se da sam je izgubio na putu.
Ništa, naći će se ... A recite, vama je jamačno hladno?
Marfinjka zavrti glavom, spusti meki dlan na njegovu šaku i istog trena, skinuvši
ruku, popravi na koljenima haljinu, pa šuštavim šapatom pozva sina koji se
prilijepio uz svoje ujake, a oni su ga gurali od sebe — smetao im je da slušaju.
Diomedon, u sivoj bluzi s gumicom na bedrima, kriveći se sav u ritmičkom
ljuljanju, dosta je spretno prešao razmak između njih i majke. Lijeva mu je noga
bila zdrava, rumena, desna je pak ličila na pušku sa svim svojim složenim
dijelovima —¦ cijevi, remenjem. Okrugle smeđe oči i rijetke obrve bile su majčine,
ali donji dio lica, buldo-žja gubica — bilo je, dabome, tuđe.
122
— Sjedi ovamo — u pola glasa reče Mar-finjka i brzim pokretom zadrža ručno
ogledalo koje je počelo padati s otomana.
— Odgovori mi — nastavi tast — kako si smio, ti, sretno oženjen čovjek,
prekrasan položaj, divna dječica, ljubljena žena, kako si smio da ne paziš, kako nisi
mislio, zlikovce? Kadšto mi se čini da sam prosto-naprosto stari tikvan i da ništa ne
razumijem, zato što dopustiti takvo more gadosti... Zaveži! — za-urla, a starci opet
zadrhtaše i osmjehnuše se.
Crna mačka, protežući se, napinjući zadnje Šape, bokom se trljala o Cincinnatovu
nogu, zatim se našla na bifeu koji ju je pratio pogledom, a otud je bešumno skočila
na rame advokatu koji je maloprije ušao na prstima, a sad je sjedio u kutu na
baršunastoj stolici bez naslona — bio je veoma prehlađen i preko rupčića
spremnog za upotrebu promatrao je prisutne i različite predmete za svakidašnju
upotrebu, koji su ćeliji davali takav izgled kao da je ovdje dražba. Mačka ga je
preplašila, pa ju je grozničavo zbacio sa sebe.
Tast se pjenio od bijesa, umnožavao prokletstva i već je počeo hroptati. Marfinjka
je rukom pokrila oči, njezin mladić gledao ju je igrajući se čvorovima jagodica na
licu. Na divančiću s izvijenim naslonom sjedila su Mar-finjkina braća; crnomanjasti,
sav u žutom, s otvorenim ovratnikom, držao je trubu notnog papira još bez nota
— bio je to jedan od prvih
123
gradskih pjevača; njegov brat u ažurnim šal-varama, gizdelin i šaljivčina, donio je
zetu poklon — vazu s voćem od voska. Osim toga, na rukavu je načinio traku od
krepa, i, loveći Cincinnatov pogled, pokazivao je na nju prstom.
Tast, na vrhuncu krasnorječivoga gnjeva odjednom se zagrcnuo i tako trznuo
naslonjačem da se tiha Polina, što je stajala pokraj njega i gledala mu usta, srušila
unazad, iza naslonjača gdje je i ostala ležati, nadajući se da to nitko nije primijetio.
Tast je bučno počeo otvarati kutiju cigareta. Svi su šutjeli.
Prigušeni glasovi malo-pomalo počeše se podizati, Marfinjkin brat, onaj
crnomanjasti, pročisti grlo i zapjeva u pola glasa: »Mali e trano t'omesti ...« pogriješi
i pogleda brata koji se zablenuo. Nečemu se osmjehujući, advokat se opet primi
maramice. Marfinjka je na otomanu nešto šaputala sa svojim kavalirom koji j°j Je
popravljao prebačeni šal — tamnički zrak bio je vlažan. Govorili su jedno
drugome vi, ali s kakvim se teretom nježnosti pojavljivalo to »vi« na horizontu
njihova jedva čujnog razgovora ... Podrhtavajući užasno starčić ustade sa stolice,
predade portret starici i, zaklanjajući plamen, drhtav kao što je i sam bio, priđe
svom zetu, Cincinnatovu tastu, i htjede mu ... ali plamen se ugasi i on se srdito
smrknu.
— Dosadili ste, bogme, s tim svojim glupim upaljačem — reče on mrzovoljno,, ali
već bez
124
gnjeva, i tada uzduh živnu i odmah svi progo-voriše.
»Mali e tratio t'amesti...« zapjeva punim glasom Marfinjkin brat.
— Diomedone, odmah da si ostavio tu mačku — reče Marfinjka — prekjučer si
već jednu udavio, ne možeš to svaki dan. Otmite mu je, molim vas, Viktore mili!
Koristeći se općom živošću, Polina ispuza iza naslonjača i tiho ustade. Advokat
priđe Cincinnatovu tastu i dade mu vatre.
— Uzmi riječ »šapat« — govorio je Cincin-natu šurjak, šaljivčina — i pročitaj je
naopako! A? Ispada smiješno, zar ne? Da, bratac, upao si u gadnu gužvu. Zbilja,
što te na to navelo?
Uto se otvoriše vrata. Na pragu su stajali' upravitelj i m-sje Pjer, obojica na isti
način držeći ruke na leđima i lako, jedva primjetno mičući zjenicama, promatrali
društvo. Gledali su tako bezmalo jednu minutu prije nego što će otići.
— Znaš šta — žestoko dišući, govorio je šurjak — poslušaj ti riđeg! Pokaj se,
Cincinnatiću! No, budi tako dobarl Možda će ti još i oprostiti? A? Pomisli kako je
to neugodno kad ti sijeku glavu. Što te to košta? No, pokaj se, nemoj biti budala!
— Moje poštovanje, moje poštovanje, poštovanje — reče upravitelj prilazeći. —
Nemojte
125
me ljubiti, još sam vrlo prehlađen. 0 čemu je riječ? čime vam mogu pomoći?
— Dajte mi da prođem — prošapta Cincin-nat — moram kazati ženi nekoliko
riječi___
— Sad ćemo, najmiliji moj, prodiskutirati materijalno pitanje — reče osvježeni tast,
pružajući štap toliko daleko da je Cincinnat naletio na njega. — Stani, stanider, s
tobom govorim!
Cincinnat pođe dalje; trebalo jc da zaobiđe velik stol prostrt za deset osoba, a
zatim se provući između paravana i ormara da bi stigao do Marfinjke koja je malo
prilegla na otoman. Mladić joj je šalom pokrio noge. Cincinnat je gotovo već stigao
kad se odjednom razlegne srdit vrisak Diomedonov. On se ogleda i spazi Emočku
koja je dospjela amo bogzna kako, i sad je dražila dječaka oponašajući njegovu
hromost, naginjala se na jednu nogu praveći složene grimase. Cincinnat je zgrabi za
gole podlaktice, ali se ona istrže i pobježe; za njom je, gegajući se, jurila Polina, u
tihom zanosu radoznalosti.
Marfinjka se okrenula njemu. Mladić vrlo korektno ustade.
— Marfinjka, svega dvijc-tri riječi, molim te — brzo izgovori Cincinnat, spotače se
o jastuk na podu i nespretno sjede na kraj otomana, umatajući se u svoj ogrtač
umazan pepelom.
126
— Laka migrena — reče mladić. — To je i razumljivo. Škode joj ovakva
uzbuđenja.
— U pravu ste — reče Cincinnat. — Da, u pravu ste. Želim vas zamoliti... treba da
nasamo ...
— Dopustite, gospodine — odjeknu pokraj njega Rodionov glas.
Cincinnat ustade, Rodion i drugi služitelj uhvatiše, gledajući jedan drugome u oči,
otoman na kojem je napola ležala Marfinjka, iskašljaše se, podigoše je i ponesoše
prema izlazu.
— Do viđenja, do viđenja — djetinje je vikala Marfinjka, ljuljajući se u ritmu
koraka nosača, ali odjednom zažmiri i pokri lice. Njezin je kavalir zabrinuto išao za
njom noseći crni šal koji je podigao s poda, buket, svoju kapu i jednu rukavicu.
Okolo je bio metež. Braća su spremala posuđe u sanduk. Njihov -otac, dišući
astmatičarski, slagao je višekrilni paravan. Advokat je svima nudio velik list papira
za pakovanje, tko zna gdje ga je dobio; vidjeli su ga kako bezuspješno pokušava
zamotati u njega čabar s blijedonarandžastom ribom u mutnoj vodi. Sred meteža
široki ormar sa svojim ličnim odrezom stajao je kao trbušasta žena, oprezno držeći
i odmičući zrcalni trbuh da ga ne zakvače. NagnuŠe ga nazad i, posrćući, odnesoše.
Prilazili su jedan po jedan da se oproste sa Cincinnatom.
— Nemoj šta zamjeriti — reče tast i s hladnom uljudnošću poljubi Cincinnatu
ruku, kao
127
što je zahtijevao običaj. Plavokosi brat uprtio je crnomanjastoga i u takvom
položaju se op-rostiše sa Cincinnatom — otišli su kao živo brdo. Djed i baka
podrhtavajući, klanjali su se i pridržavali maglovit portret. Služitelji su i dalje
iznosili namještaj. Priđoše djeca: Poli-na, ozbiljna, podizala je lice, a Diomedon je,
naprotiv, gledao u pod. Odveo ih je advokat držeći ih oboje za ruke. Posljednja je
dojurila Emočka: blijeda, zaplakana, ružičasta nosa i drhtavih mokrih usana šutjela
je, ali odjednom podiže se na čarapama koje su lagano šuštale i, obavivši ruke oko
njegova vrata, nerazgovijetno je prošaptala nešto i glasno za-jecala. Rodion je
uhvati za ruku — sudeći po njegovu mrmljanju, već ju je odavno zvao i sad ju je
odlučno povukao prema izlazu. Ona se pak izvi, odmaknu se i okrenu Cincinnatu
glavu s nemirnom kosom i pruži mu divnu ruku s dlanom okrenutim gore i, nalik
na baletnu zarobljenicu, ali s primjesom istinskog očajanja, protiv volje pođe za
Rodionom koji ju je vukao —• prevrtala jc očima, tkanina joj spuznula s ramena
— i evo, on je iz sve snage, kao vodu iz vedra, ispljusnu u hodnik; sveđer još
mrmljajući, vratio se s lopaticom za smeće da pokupi truplo mačke koje je
plosnato ležalo ispod stola. Vrata se bučno zalupiše. Sad je teško bilo povjerovati
da je u toj ćeliji malo prije...
128
X
— Kad se vučić pobliže upozna s mojim pogledima, neće više zazirati od mene.
Nešto je, uostalom, već i postignuto, i ja se od sveg srca tome veselim — govorio
je m-sje Pjer sjedeći na svoj način, to jest bokom okrenut stolu, čvrsto prekrštenih
debelih butina, proizvodeći jednom rukom bezvučne akorde na stolu koji je bio
pokriven voštanim platnom. Cincinnat, podupirući glavu, ležao je na krevetu.
— Sad smo sami, a napolju je kiša — nastavio je m-sje Pjer. — Takvo vrijeme
odlično odgovara duševnim šaputanjima. Hajde da već jednom zasvagda nešto
razjasnimo. Imam dojam da se čudite odnosu naših vlasti prema meni, dapače da
vas to vrijeđa, ispada nekako da sam ja u izuzetnom položaju, ne, ne, ne oponirajte
mi, dajte da to već jednom raščistimo
9 Poziv na smaknuće
129
kad je već do toga došlo. Prije svega dopustite mi da vam kažem dvije stvari. Vi
znate našeg milog upravitelja (uzgred budi rečeno: vučić prema njemu nije sasvim
pravedan, ali o tom potom), vi znate kako je on dojmljiv, vatren, kako se
oduševljava svakom novinom, mislim da se i vama oduševljavao prvih dana, tako
da se naklonost koja se u njemu probudila prema meni ne bi smjela zbunjivati.
Nemojte biti tako ljubomorni, prijatelju moj! U drugom redu, ma koliko to bilo
čudno, kao što se vidi, vi još uvijek ne znate zašto sam ja dospio ovamo, a eto, kad
vam kažem, mnogo ćete toga razumjeti. Oprostite, što vam je to na vratu, evo
ovdje, ovdje, da ovdje.
— Gdje? — makinalno upita Cincinnat opipavajući svoje vratne kralješke.
M-sje Pjer mu priđe i sjede na kraj kreveta.
— Evo ovdje — reče on — ali sad vidim, to je jednostavno bila sjena. Učinilo mi
se da je neka mala oteklina. Vi nekako neprestano mičete glavom. Boli vas?
Prehladili ste se?
— Ah, ostavite me na miru, molim vas — tužno reče Cincinnat.
— Ma čekajte! Ruke su mi čiste, dopustite da ovdje opipam. Kao da ipak... Evo
ovdje, boli vas? A ovdje?
Malom ali mišićavom rukom brzo je dirao Cincinnata po vratu, pažljivo ga
razgledao i Jako šišteći disao na nos.
130
— Ne, nije ništa. Sve je tu ispravno — reče na kraju i, odmičući se, potapša
pacijenta po zatiljku. — Samo, užasno vam je tanak, ali sve je normalno, no, no,
znate, ponekad se dešava... Pokažite mi jezik! Jezik je ogledalo želuca. Pokrijte se,
pokrijte, ovdje je hladno. O čem smo ono razgovarali? Podsjetite me!
— Kad biste mi odista željeli dobro — reče Cincinnat — ostavili biste me na miru.
Idite, molim vas!
— Ta zar ne želite da me saslušate — smiješeći se, protestirao je m-sje Pjer — ta
zar tako tvrdoglavo vjerujete u nepogrešivost svojih zaključaka, meni nepoznatih,
uz put rečeno, imajte to na umu, nepoznatih!
Cincinnat je šutio, ožalošćen.
— Onda dopustite da vam ispripovijedam — nekako svečano nastavi m-sje Pjer
— kakvu sam vrstu prijestupa ja učinio. Optužili su me, s pravom ili ne, to je već
drugo pitanje, optužili su me ... Za što, što mislite?
— Pa, recite već jednom — smješkajući se mlitavo, reče Cincinnat.
— Bit ćete potreseni. Optužili su me za pokušaj ... Ah, sebični, nepovjerljivi
prijatelju moj ... Optužili su me zbog pokušaja da vam pomognem da pobjegnete
odavde.
— Je li to istina? — upita Cincinnat.
— Ja nikad ne lažem — značajno reče m-sje Pjer. — Možda je kadšto i potrebno
lagati, to je već druga stvar, i možda je takva savjesna
9*
131
pravednost glupa i, na kraju krajeva, ne donosi nikakvu korist. Recimo. Ali
činjenica ostaje činjenica; ja nikad ne lažem. Ovamo sam, moj golubiću, dospio
zbog vas. Mene su uhapsili noću ... gdje? Recimo u Višnjegradu. Da, ja sam
Višnjegrađanin. Sunčani voćnjaci. Ako katkad poželite da me posjetite, ugostit ću
vas našim višnjama, ne odgovaram za kalambur, tako je to u nas u gradskom grbu.
Ondje, ne u grbu nego u zatvoru, vaš pokorni sluga odsjedio je tri dana. Zatim
prijeki sud. Zatim su me prebacili ovamo.
— Vi ste, dakle, htjeli da me spasite ... zamišljeno procijedi Cincinnat.
— Htio ja-ili ne htio, to je moja stvar, dragi moj drugarčiću-žoharčiću. U svakom
slučaju, mene su zato okrivili denuncijanti, znate, sve mlada publika, vatrena, i evo:
»Ja oydje pred vama u zanosu stojim ...« — sjećate li se te romance? Kao glavni
corpus delicti poslužio im je neki plan ove tvrđave, tobože s mojim bilješkama. Ja
sam, vidite, navodno smislio do najsitnijih pojedinosti zamisao o vašem bijegu,
žoharčiću moj!
— Navodno, ili? ... — priupita Cincinnat.
— Kako je to samo naivno divno stvorenje! — široko se nasmija m-sje Pjcr
pokazujući mnogobrojne zube. — Njemu je to sve tako prosto i jednostavno,
kako, jao, ne biva u životu!
— Ali htio bih znati — reče Cincinnat.
132
— Što? Jesu li suci bili u pravu? Jesam li se ja zaista spremao da vas spasim? Eh,
vi...
M-sje Pjer ustade i zakorača po ćeliji.
— Pustimo to — reče uzdišući — dosjetite se sami, nepovjerljivi prijatelju! Je li to
tako ili možda drugačije, ovamo sam dospio zbog vas. Štoviše, zajedno ćemo se
popeti na strati-Šte.
Hodao je po ćeliji tiho, gipko gazeći, tresući se mekim dijelovima tijela omotanim
državnom pidžamom — a Cincinnat je s teškom, klonulom pažnjom pratio svaki
korak tog okretnog debeljka.
— Šale radi, povjerovat ću vam — reče na kraju Cincinnat — vidjet ćemo što će se
iz toga izleći. čujete li, vjerujem vam. I, štaviše, da bi bilo još vjerodostojnije,
zahvaljujem vam.
— Ah, čemu to, to je suvišno ... — progovori m-sje Pjer i opet sjede pored stola.
— Jednostavno mi se prohtjelo da vi budete u toku... Eto, divota! Sad nam je
obojici lakše, zar ne? Ne znam kako je vama, ali meni se plače. I to je krasan
osjećaj. Plačite, ne zadržavajte tih zdravih suza!
— Kako je ovdje užasno — oprezno reče Cincinnat.
— Ništa nije užasno. Uzgred budi rečeno, već sam odavno htio da vas izgrdim
zbog vašeg odnosa prema ovom životu ovdje. Ne, ne, ne po-ričite, dopustite mi da
vam po prijateljskoj liniji... Niste pravedni ni prema našem dob-
133
rom Rodionu, a još manje prema gospodinu u-pravitelju. Makar on i nije baš jako
pametan čovjek, nekako je nadut, vjetrenjast, uz to previše priča, sve je to istina,
meni nije stalo do njega, ja, razumije se, ne mogu s njime dijeliti skrovite misli kao
što ih dijelim s vama, o-sobito kad je, oprostite na izrazu, glava u torbi. Ali ma
kakvi da su njegovi nedostaci, on je otvoren, pošten i dobar čovjek. Da, rijetka
dobrota, ne osporavajte, ne bih govorio kad ne bih znao, a ja nikad ne govorim u
vjetar, ja sam iskusniji i poznajem život i ljude bolje od vas. Eto, teško mi je gledati
s kakvom okrutnom hladnoćom, s kakvim nadmenim prijezirom vi odbijate od
sebe Rodriga Ivanoviča. Ponekad u njegovim očima čitam takvu muku ... što se
pak tiče Rodiona, kako vi, tako pametni, ne umijete vidjeti kroz njegovu providnu
glupost svu umilnu blagost tog velikog djeteta. Ah, razumijem da ste nervozni, da
vam jc teško bez žene, ipak, Cincinnate, oprostite mi, ali to nije lijepo, nije lijepo
od vas___I zapravo vi vrijeđate ljude ... Jedva da i taknete izvrstan objed koji ovdje
dobivamo. U redu, makar vam se i ne sviđa, vjerujte mi da se i ja ponešto
razumijem u gastronomiju, ali vi im se rugate, a i-pak je netko to kuhao, netko se
trudio oko toga... Razumijem da je ovdje ponekad dosadno i čovjeku bi se htjelo
da prošeta i da se malo proveseli, ali čemu misliti samo o sebi, o svojim željama,
zašto se vi nijedamput ne os-
134
mjehnuste na Šale milog, dirljivog Rodriga Iva-noviča? ... Može biti da on kasnije
plače, noćima ne spava, kad se sjeti kako ste vi reagirali.
— Obrana je u svakom slučaju oštroumna — reče Cincinnat — ali ja o lutkama
imam svoje mišljenje. I ne odstupam od njega.
— Nepravedni ste — uvrijeđeno reče m-sje Pjer. — Vi to činite zato što ste još
mladi — doda nakon šutnje. — Ne, ne, ne smijete biti tako nepravedni!
— A recite — upita Cincinnat — i vi ste u neizvjesnosti, a? Još nije stigao onaj
sudbonosni čovjek? Sječa još nije sutra?
— Bolje bi bilo da ne upotrebljavate takve riječi — povjerljivo napomenu m-sje
Pjer. — Osobito ne s takvom intonacijom ... Ima u tome nešto vulgarno,
nedostojno ispravnog čovjeka. Kako možete tako nešto izgovoriti, ja vam se
čudim.
— A ipak, kada? — upita Cincinnat.
— U svoje vrijeme — neodređeno odgovori m-sje Pjer — kakve li glupe
radoznalosti? I u-opće ... Ne, vi još mnogo toga morate naučiti, ovako se to ne
može. Kakva drzovitost, kakva pristranost!
— Ali kako samo odugovlače ... mlitavo odvrati Cincinnat. — Naravno, privikneš
se ... Iz dana u dan duša ti je u pripravnosti, a zgrabe te iznenada. Tako je prošlo
deset dana a ja još nisam poludio. Pa i nada nekakva posto-
135
ji... Nejasna, kao u vodi, ali zato još privlač-nija. Vi govorite o bijegu ... mislim,
naslućujem da se još netko o tome brine ... Neke iluzije ... Ali što onda ako je to
obmana, nabor materije koji se pričinja kao ljudsko lice ... Ušutio je i uzdahnuo.
— Pa, to je zanimljivo — reče m-sje Pjer — kakve su to nade, i tko vam je taj
spasitelj?
— Uobrazilja — odgovori Cincinnat. — A da li se vama bježi?
— Kako bježati? Kamo? — začudi se m-sje Pjer.
Cincinnat opet uzdahnu:
— A nije li svejedno kamo. Mogli bismo zajedno. Ali ja ne znam možete li vi sa
takvom građom tijela brzo bježati? Vaše noge ...
— .Sad ste prevršili svaku mjeru u fantazi-ranju — vrpoljeći se na stolici protisnu
m-sje Pjer. — To u dječjim pričama bježe iz tamnice. A primjedbe na račun moje
figure možete zadržati za sebe.
— Spava mi se — reče Cincinnat.
M-sje Pjer zasuče desni rukav. Pojavi se tetovirano mjesto. Ispod čudesno bijele
kože mišić se prelijevao poput debele okrugle životinje. On odlučno ustade, zgrabi
stolicu jednom rukom, preokrenU je i onda je polako poče podizati. Ljuljajući se
od napregnutosti, zadrža je visoko iznad glave i lagano spusti. Bio je to tek uvod.
136
Neprimjetno dišući, dugo je i pažljivo brisao ruke crvenim rupčićem, dok je pauk,
kao mlađi u cirkuskoj obitelji, izvodio lagani mali trik iznad paučine.
Dobacivši mu rupčić, m-sje Pjer poviče nešto na francuskom i diže se na ruke.
Njegova okrugla glava malo-pomalo nalijevala se lijepom ružičastom krvlju; lijeva
nogavica spustila se otkrivajući gležanj: preokrenute oči — kao u svakog u toj pozi
— postavši nalik na oči hobotnice.
— No, što kažete? — upita on, pošto se opet uspravio i doveo u red.
Iz hodnika je dopro šum aplauza — a onda, zasebice, u hodu, rasklimatano,
zaplješće klaun, a zatim tresnu o ogradu.
— No, šta kažete? — ponovi m-sje Pjer — imam li snage? Spretnost je očigledna,
zar ne? Ili vam možda to nije dovoljno?
M-sje Pjer jednim skokom skoči na stol, stade na ruke i zubima se uhvati za naslon
stolice. Muzika utihnu. M-sje Pjer je podizao zubima čvrsto zahvaćenu stolicu,
podrhtavali su mu napregnuti mišići i škripala je čeljust.
Tiho se otvoriše vrata, i u čizmama sa širokim sarama, s bičem, napudran i obasjan
za-sljepljujućom svjetlošću boje jorgovana, ušao je direktor cirkusa.
— Senzacija! Svjetska točka! — prošapta on, skide cilindar i sjede pokraj
Cincinnata.
137
Nešto je škripnulo i m-sje Pjer, ispustivši stolicu iz usta, preokrcnu se i nađe opet
na podu. Ali nije sve ispalo najbolje. Istog trenutka pokri usta rupčićem, brzo
pogleda pod stol, zatim na stol, odjednom ugleda i s nijemom kletvom otkine s
naslona stolice umjetnu čeljust sa stezaljkama koja je duboko zagrizla u naslon.
Veličanstvena, iskešena, grčevito se držala. Onda, ne izgubivši prisutnost duha, m-
sje Pjer obuhvati stolicu i ode zajedno s njom.
Ništa ne primijetivši, Rodrig Ivanovič mahnito je aplaudirao. Arena, međutim,
ostade prazna. On sumnjičavo pogleda Cincinnata, zaplješ-će još jednom, ali bez
prvotne vatre, zadrhta i s rastresenim izrazom na licu napusti ložu.
Time se predstava završila.
138
XI
U ćeliju više nisu dostavljali novine: primijetivši da se iz njih izrezuje sve ono što bi
moglo biti u vezi s egzekucijom, Cincinnat je sam odbio da ih prima. Jutarnji
zajutrak se pojednostavnio: mjesto čokolade — makar i slabe — davali su mu
nekakav bućkuriš s flotom čajnih listića; prepečeni kruh se više nije mogao gristi.
Rodion nije skrivao da mu je već dojadilo posluživanje šutljivog i izbirljivog uznika.
Pored svega namjerno se motao po ćeliji, sve duže i duže. Njegova jarkoriđa
bradurina, besmisleno plavetnilo njegovih očiju, kožna pregača, ruke nalik na račja
kliješta — sve se to u više ponavljanja pretvaralo u toliko mučan, nesnosan utisak
da se Cincinnat okretao zidu, dok je god trajalo pospremanje.
139
Tako je to bilo i sad — i tek je povratak stolice s dubokim tragovima buldožjih
zubi na gornjoj strani naslona poslužio kao poseban znak za početak dana.
Zajedno sa stolicom Ro-dion je donio pisamce m-sjc Pjera — rukopis vijugav kao
ovnujski rog, ljepota interpunkcije, potpis kao ples pod velovima. Šaljivim, u-
miljatim riječima susjed je zahvaljivao na jučerašnjem prijateljskom razgovoru i
izražavao nadu da će se uskoro ponoviti.
»Dopustite da vas uvjerim — tako se završavalo pisamce — da sam fizički veoma,
veoma jak (dvaput po liniji potcrtano), a ako se vi u to još niste uvjerili, bit će mi
čast da vam već pokažem još poneke zanimljive (potcrtano) primjere spretnosti i
izvanrednog razvitka mišića.«
Zatim je tri sata za redom, s neprimjetnim provalama tužne obamrlosti, čas
cupkajući brkove, čas listajući knjigu, Cincinnat hodao po ćeliji. Izučio ju je u
tančine —- poznavao ju je bolje nego, recimo, sobu gdje je proživio mnoge godine.
Sa zidovima je bilo ovako: bila su bezuvjetno četiri zida, bili su potpuno obojeni
žutom bojom; ali budući da su bili u sjeni, osnovna boja činila se tamnoglatkom,
glinastom, ili tako nekako u usporedbi s onim izmjenljivim mjestom gdje je
predanjivao jarkookerni odraz prozora: ovdje, na svjetlu, bijahu izrazito vidljivi svi
mjehurići guste žute boje —- štaviše, čak i va-
140
loviti zavijutak, brazdica od dlačica kista koji zajednički ovuda prođoše — a još je
tu i poznata ogrebotina do koje je ovaj dragocjeni parale-logram svjetla dopirao u
deset sati izjutra.
S čudnog kamenog poda podizala se hladnoća koja puzeći hvata za pete; još
nerazvijen, zao, mali odjek obitavao je u nekakvu dijelu laganoulegnutog stropa sa
žaruljom (bila je okružena rešetkom) na sredini — to jest ne baš sasvim na sredini:
nepravilnost koja mučno razdražuje oko — a u tom smislu ništa manje mučan nije
bio ni neuspio pokušaj da se oboje željezna vrata.
Od tri predstavnika namještaja — tamnič-kog ležaja, stola i stolice — tek se
posljednji mogao premještati. Premještao se i pauk. Gore je započinjalo koso
udubljenje prozora, uhranjena crna zvjerčica pronašla je uporišta za svoju
prvoklasnu paučinu, s onom istom dos-jetljivošću koju je pokazivala Marfinjka kad
bi se u naoko najneprikladnijem kutu snalazila gdje i kako da objesi rublje da se
suši. Prekrstivši šapice tako da su na sve strane stršali dlakavi Iaktovi, pauk je
okruglim i smeđim o-čima gledao ruku s olovkom koja se pružala prema njemu, i
počeo se povlačiti ne ispuštajući je iz očiju. Zato je s ogromnim zadovoljstvom iz
golemih Rodionovih prstiju uzimao muhu ili noćnog leptira — i eto sad, na
primjer, na jugozapadu paučine visilo je jadno leptirovo krilo, rumeno, sa svilenom
sjenom i
141
s plavim rombovima na nazubljenom kraju. Krilo se lagano njihalo na slabašnom
propuhu.
Natpisi na zidovima bili su sad premazani. Iščezla je pločica s pravilima. Odnesen
je — a možda i razbijen — klasični vrč s tamnom spiljskom vodom na šumnom
dnu. Golo, grozno i hladno bilo je u toj prostoriji gdje se svojstvo »tamničnosti«
priguŠavalo ravnodušnošću — kancelarijskom, bolničkom ili nekom drugom -—
sobe za čekanje, kad je već bilo pred večer i kad se čulo tek zujanje u ušima ... pri
čemu bi užas tog čekanja bio povezan s nepravilno određenim središtem stropa.
Na stolu, koji je od nekog vremena bio pokriven kockastim stolnjakom od voštana
platna, ležali su u čizmastocrnom povezu svesci iz biblioteke. Olovka, izgubivši
vitkost, i veoma izgrižena, mirovala je na užurbano ispisanim listovima složenim u
obliku vjetrenjače. Tu je ležalo pismo za Marfinjku koje je Cincinnat završio još
sinoć, to jest dan nakon sastanka; ali se još nije mogao odlučiti da li da ga pošalje, i
zato ga je ostavio da odleži, kanda je od samog predmeta očekivao ono
sazrijevanje, koje nikako nije mogla postići bezvoljna misao kojoj je nedostajala
drugačija klima.
Sad ćemo govoriti o dragocjenosti Cincinna-ta; o njegovoj tjelesnoj nerazvijenosti;
o tome da se glavni dio njega nalazio na sasvim drugom mjestu, dok je ovdje, u
nedoumici, tumarao tek njegov neznatan dio — Cincinnate, bi-
142
jedni, smušeni Cincinnate, relativno glupi Cincinnate — kako si samo u snu
povjerljiv, slab i glup! Ali i u snu, i u snu se — usprkos svemu, usprkos svemu —
njegov istinski život suviše is-poljavao.
Prozirno, blijedo Cincinnatovo lice, s maljama na upalim obrazima i s brcima takve
nježnosti, takve dlakovne supstancije da je nalikovalo na sunčanu svjetlost rasutu
iznad usne; neveliko, još veoma mlado, bez obzira na sve muke, Cincinnatovo lice s
neprimjetnim i pomalo, moglo bi se reći, sablasnim očima nestalne nijanse — bilo
je po svom izražaju u nas sasvim nedopušteno — osobito sad kad se on prestao
skrivati. Razdrljena košulja, raskopčani crni ogrtač, odveć velike cipele na tankim
nogama, filozofska kapica na tjemenu i lagano pomicanje (otkud samo dolazi
propuh) prozirna kosa na sljepoočnici — dopunjavahu taj lik čiju je svu
sablažnjivost teško riječima opisati — ona se sastojala od tisuće jedva primjetnih
sitnica koje se presijecaju, od svijetlih obrisa, reklo bi se ne sasvim do kraja
nacrtanih, ali majstorski skiciranih usnica, od lepršavog kretanja praznih, još
neretuširanih ruku, od zraka u očima što dišu, zraka koje se razilaze i opet
sastaju ... Ali i sve ovo što je uočeno i razmotreno još nije moglo da objasni
Cincinnata: bilo je to tako kao da jednom stranom svoga bića neuhvatljivo prelazi u
drugu plohu, drugo područje, kao što sva složenost lišća na
143
drvetu prelazi iz sjene u sjaj, tako da ne možeš razabrati gdje započinje poniranje u
treperenje druge stihije. činilo se da će sad ná, u svom kretanju po ograničenom
prostranstvu kojekako izmišljene ćelije, Cincinnat tako stupiti da će prirodno i bez
napora šmugnuti za kulisu od zraka u neku uzdušnu svjetlosnu pukotinu — i otići
onamo s onom istom neusilje-nom glatkoćom s kojom se kreće po svim
predmetima i odjednom kao da nestaje iza uzduha, u drugoj dubini, hitar odbljesak
pomičnog ogledala. Uz to je sve u njemu odisalo tananim, sanjivim, ali u biti
neobično snažnim, vatrenim i svojebitnim životom, plave, poput nečeg naj-
plavijeg, pulsirale su žilice, čista, kristalna slina vlažila je usnice, treperila je koža na
obrazima, na čelu koje je bilo obrubljeno rastopljenim svjetlom ... i sve je to tako
dražilo da se promatraču htjelo na licu mjesta da ga ras-trgne, raskomada, da uništi
to tijelo što naglo nestaje, i sve ono što se podrazumijeva pod tim, Što je nejasno
izražavalo samo sobom, sve to nemoguće, slobodno, zasljepljujuće — dosta, dosta,
ne hodaj više, lezi u krevet, Cincin-nate, tako da više ne uzbuđuješ i ne razdražuješ
— i odista, osjetivši mesoždersku, zvjersku silinu pogleda što ide kroz vrata,
Cincinnat je lije-gao ili pak sjedao za stol i otvarao knjigu.
Knjige što su se crnjele na stolu bile su evo ovakve: prvo, suvremeni roman, za koji
Cincinnat za svog života na slobodi nije nalazio
144
vremena;drugo, jedna od onih bezbroj puta izdavanih hrestomatija u kojoj su
sabrane sažete obrade i odlomci iz drevne književnosti; treće, uvezani brojevi
starog časopisa; četvrto, nekoliko otrcanih svezaka sažetog djela na nerazumljivom
jeziku, koje su mu greškom donijeli — on to nije naručio.
Roman je bio glasoviti »Quercus«, i Cincin-nat je pročitao već dobru trećinu tog
romana: oko tisuću stranica. Glavni junak romana bio je hrast. Roman je bio
biografija hrasta. Ondje gdje se Cincinnat zaustavio, hrast je ušao u treće stoljeće;
običan je proračun pokazivao da će na kraju knjige doživjeti najmanje šest stoljeća.
Ideja romana smatrala se vrhuncem suvremenog mišljenja. Koristeći se
postepenim razvitkom drveta (koje je osamljeno i snažno raslo na padini Što je
vodila u gorsku udolinu, gdje su vječito šumile vode), autor je redom razvijao sve
one historijske događaje — ili sjene događaja — kojima je hrast mogao biti
svjedokom; sad bi to bio dijalog između vojnika koji bi sišli s konja — dorata ili
zelenka
— da odahnu ispod svježe sjene plemenitoga lišća; sad bi to bilo odmorište
razbojnika i pjesma gologlave bjegunke; sad bi to bio — ispod plavog cik-caka
oluje — brzi prolazak velmože koji se spašava od carskog gnjeva; sad truplo na
plastu koje se kanda još miče i podrhtava
— od treperenja sjene lišća; sad kratkotrajna
10 Poziv na smaknuće
145
drama u seljačkoj sredini. Bio je na pola stranice pasus u kojem su sve riječi
započinjale sa »p«.
Autor, činilo se, sjedi sa svojim aparatom negdje u najgornjim granama Quercusa
— vrebajući i loveći plijen. Dolažahu i odlažahu različiti oblici života i natrcn bi se
zadržali sred zelenih svijetlih mrlja. Prirodni pak intervali neaktivnosti bijahu
ispunjeni učenim opisima samoga hrasta s gledišta dendrologije, ornitologije,
koleopterologije, mitologije — ili pak s popularnim opisima, uz primjesu narodnog
humora. Naveden je, između ostalog, podroban popis svih inicijala na kori, s
njihovim komentarima. Na kraju, prilično pažnje posvećeno je muziti voda, paleti
zora i vladanju vremena.
Cincinnat je malo čitao, pa odložio. To je djelo bilo, neosporno, nešto najbolje što
je stvorilo njegovo vrijeme — međutim, ipak je savlađivao stranice s tjeskobom,
neprestano potapljajući pripovijest valom vlastite misli: što će mi ovo, mrtvo, lažno,
daleko — meni koji se spremam za smrt? Ili bi pak započinjao zamišljati kako će
autor, još mlad čovjek koji živi, kažu, na otoku u Sjevernom ili takvom nekakvom
moru, umirati sam — i to je bilo nekako smiješno da će eto jednom sigurno i autor
umrijeti, a smiješno je bilo stoga što je ovdje jedino stvarna i realno neosporna bila
samo smrt — neizbježnost fizičke smrti autora.
146
Svjetlo je mijenjalo svoje mjesto na zidu. Pojavio se Rodion s onim što je on
nazvao fru-štuk. Opet je Ieptirovo krilo klizilo između njegovih prstiju ostavljajući
na njima šareni prah.
— Pa zar još nije stigao? — upita Cincinnat, ne postavljajući prvi put ovo pitanje
koje je veoma ljutilo Rodiona, koji ni ovaj put ništa ne odgovori.
— A posjet više neće dopustiti? — upita Cincinnat.
Očekujući uobičajenu žgaravicu, prilegao je na krevet i, okrenuvši se zidu, dugo i
dugo pomagao crtežima da se na njemu oblikuju, a oni su se prilagodljivo
sastavljali od bre-žuljčića blistave boje i njihovih okruglastih sjena; nalazio je, na
primjer, sićušni profil s velikim mišjim uhom; zatim je to gubio i više nije mogao
obnoviti. Od ovog zida zaudaralo je na grob, bio je prištevit, užasan, ali je njegov
pogled nastavljao da odabire i smišlja potrebne izbočine — koliko mu je
nedostajalo, koliko je žudio za barem naslućenim čovječjim crtama! Na kraju se
okrenuo, legao nauznak i isto tako pažljivo stao razgledati sjene i pukotine na
stropu.
»Općenito govoreći, čini se da su me dokrajčili«, pomisli Cincinnat. »Toliko sam
omekšao da će me moći smaknuti i nožem za rezanje voća.«
10*
147
Neko vrijeme sjedio je na kraju kreveta i, stisnuvši ruke između koljena, ostao
pogr-bljen. Ispustivši drhtav uzdah, počeo je ponovo tumarati. Interesantno, ipak,
na kakvom je to jeziku. Sićušni, gusti, Šareni ukras s nekakvim točkama i živim
ribicama unutar srpolikih slova, bio je, čini se, istočnjački — podsjećao je nečim na
natpise na muzejskim bodežima. Takvi stari svesci, turobne stranice ... po nekima
žuti tragovi...
Sat je odbio sedam i uskoro se pojavio Rodion s objedom.
— Jamačno, još nije stigao? — upita Cincin-nat.
Učinilo se u prvi mah kao da je Rodion otišao, ali se na pragu okrenuo:
— Sramota — progovori on i zajeca — dano-noćno krstite jariće ... hraniš vas,
njeguješ, sam jedva na nogama stojiš, a vi znate samo jedno, da dodijavate glupim
pitanjima! Fuj, bezobzirni čovječe!
Vrijeme je, ravnomjerno zujeći, nastavljalo teći. Zrak je u ćeliji potamnio i, kad je
već bio sasvim slijep i uveo, spretno se upalilo svjetlo nasred stropa — nc, nc baš
na sredini, — mučno upozorenje! Cincinnat se skinuo i legao u postelju s
Quercusom. Autor je već stigao do civiliziranih epoha — sudeći po razgovoru
trojice veselih putnika, Tita, Puda i Vječnog Zida, koji su na prohladnoj mahovini
148
pod crnim večernjim hrastom potezali vino iz flaše.
— Pa zar me nitko neće spasiti? — odjednom glasno upita Cincinnat i sjede u
postelji (ruke siromaha koji pokazuje da u njima nema ništa).
— Zar nitko — ponovi Cincinnat, gledajući nemilosrdno žutilo zidova i sve tako i
dalje držeći prazne dlanove.
Propuh se pretvorio u lahor dubrava. Pade, poskoči i zakotrlja se po pokrivaču,
otrgnut s dremljivih sjena koje su narasle u visini, krupan, dvaput krupniji nego što
je u prirodi, svečano obojen blistavom žutom bojom, ispo-liran i čvrst, kao jaje,
sjedeći u svojoj čaški od pluta, umjetan žir.
149
XII
Probudio se od prigušenog kuckanja, svrbe-ža, negdje se nešto osipalo. Zaspiš tako
jučer uvečer zdrav, a poslije ponoći probudiš se u vrućici. Dosta je dugo slušao ove
šumove — turup, turup, tek, tek, tek — bez misli o njihovu značenju — zato što
su ga probudili i zato što sluhu ništa drugo i ne preostade da čini. Turupt, kuc,
grebanje, sip-sip-sip. Odakle? Zdesna? Slijeva? Cincinnat se podiže.
Osluškivao je — cijela mu sc glava pretvorila u sluh, čitavo tijelo u napeto srce;
slušao je i već nalazio smisao u nekim znacima: slab talog tame u ćeliji... tamo se
staložilo dno ... Iza prozorske rešetke sivo polusvjetlo: znači, tri je, tri i pol... Ozebli
stražari spavaju. Šumovi dopiru odnekud odozdo — ne čini se odozgo, ne, ipak
odozdo — upravo iza zida,
150
u razini poda, grebe željeznim noktima velik miš. Cincinnata je osobito uzrujavala
usredotočena uvjerljivost šumova, uporna ozbiljnost s kojom su oni kroz tvrđavske
noći slijedili možda još dalek ali nesumnjivo dostižan cilj. Susprežući disanje, s
avetinjskom lakoćom, poput cigaretnog papirića skliznu ... i na prstima, po
ljepljivom, kaljavom . .. pođe prema onom kutu odakle je kanda ... kanda... ali,
došavši tamo, shvati da se prevario — kuckanje je bilo nešto udesno i na većoj
visini; krenuo je, opet se zbunio, upavši u tu obmanu sluha, jer zvuk se već,
prolazeći iskosa kroz glavu, užurbano posluživao drugim uhom.
Nespretno stupivši s jedne noge na drugu, Cincinnat zape o poslužavnik koji je
stajao na podu pored zida: — Cincinnate! — reče poslužavnik prijekorno, tad se
kucanje prekinu s oštrom nenadanošću u kojoj se za slušača nalazila ona utješna
razumnost i nepomično stojeći pored zida, nožnim palcem pritišćući žličicu na
poslužavniku i sagnuvši golu, šuplju glavu, Cincinnat je osjećao kako se nepoznati
kopač također ukrućuje i sluša, kao i on.
Nakon pola minute, tiše, suzdržanije, ali još izrazitije, još umnije, obnoviŠe se
Šumovi. Okrećući se, Cincinnat je počeo polagano pomicati stopala sa cinka, a
zatim je ponovo pokušao odrediti njegov položaj: zdesna, ako okrene lice prema
vratima, da, zdesna, i u svakom slučaju još daleko ... eto, to je sve što
151
mu je nakon dugog osluškivan ja pošlo za rukom da zaključi. Na kraju, krenuvši
nazad prema ležaju da uzme cipele — jer ovako bos više nije mogao stajati — u
magli uplaši bučnu stolicu koja nikad nije noćila na istom mjestu — opet se šumovi
prekidoše, ovaj put definitivno, to jest možda bi se oni i produžili nakon opreznog
prekida, ali jutro je već bilo uzelo maha i Cincinnat vidje — očima naviklim na
predodžbe — kako se na svojoj stolici u hodniku proteže Rodion, sav zamagljen
od vlage, i kako otvara svoja jarkocrvena usta.
Cijelog jutra Cincinnat je osluškivao i ocjenjivao čime i na koji način da izrazi svoj
odnos prema šumovima ako se ponove. Napolju se razigrala — jednostavno, ali s
ukusom režirana — ljetna oluja, u ćeliji bijaše tamno kao uvečer, čuo se grom, čas
krupan, okrugao, čas šiljast, bodljikav, bučan, a munja je na neočekivanim mjestima
otiskivala odraz rešetke. U podne se pojavio Rodrig Ivanovič.
— Došli su vam — reče on — ali ja bih najprije htio doznati...
— Tko? — upita Cincinnat i pomisli istovremeno: »Samo ne sad ...« (samo da se
sad ne ponovi kucanje).
— Vidite, to je nekakva zbrka — reče upravitelj — nisam siguran da li želite...
Stvar je u tome da je to vaša majka, votre mére, paraît-il}
1 Vaša majka, čini se. (Prev.)
152
— Majka? — upita opet Cincinnat.
— Ma da, majka, mamica, majčica, jednom riječju žena koja vas je rodila. Treba li
je primiti? Odlučite brže!
— ... Vidio sam je svega jednom u životu — reče Cincinnat — i, zbilja, nikakvih
osjećaja ... ne, ne, nema smisla, ne treba, to ničem ne vodi.
— Kako hoćete — reče upravitelj i izađe. Za koji časak, ljubazno gunđajući,
uvede
malu Ceciliju C, u crnom mekintošu.
— Ostavljam vas nasamo — priklopi on dobrodušno — premda je to protiv naših
pravila, ali bivaju i takve situacije... izuzeci, mati i sin ... moje poštovanje ...
Exit, natraške, kao dvoranin ...
U svome blistavom, crnom mekintošu i s isto tako nepromočivim šeširom
spuštena oboda (što je njenoj vanjštini pridavalo nešto oluj-no-ribarsko) Cecilija C.
ostade stajati nasred ćelije, jasnim pogledom gledajući sina; raskopčala se, bučno se
useknula i kazala svojim brzim, sitnim govorom:
— Vjetruština, blatuština, mišljah, e, nikad neću stići, u susret su mi putem dolazile
bujice, potopi...
— Sjedite — reče Cincinnat — što stojite!
— Kako je ovdje kod vas tiho — nastavi ona stalno mičući nosom i čvrsto kao
treni-com povlačeći prst ispod njega tako da se njegov ružičasti vrh mrštio i
skretao u stranu.
153
— Jedno se može kazati, ovdje je tiho i dosta čisto. Kod nas, uostalom, u
prihvatilištu nema tako velikih zasebnih soba. Ali postelja, mili moj, u kakvom vam
je stanju postelja!
Odložila je svoju profesionalnu putnu torbu, hitro skinula crne končane rukavice s
malih pokretnih ruku i, nisko se sagnuvši nad leža-jem, počela je prostirati postelju
ponovo, steru-ći kao da stere sebi. Crna leđa, sjajna kao u tuljana, pojas, zaštopane
čarape.
— Eto, odmah je nekako bolje — reče ona i uspravi se, a zatim, podbočivši se
načasak, ustremi pogled na stol koji je bio pretrpan knjigama.
Bila je mladolika i sve crte njezina lica davale su primjer Cincinnatovim crtama koje
su pak na svoj način slijedile njezine, majčine; Cincinnat je i sam nejasno osjećao tu
sličnost, gledajući njeno oštronoso lišće i kosi blijesak prozračnih, jasnih očiju.
Nasred prilično otkrivenih grudi crvenio se, vodeći od duš-nika dolje, trokut
pjegave preplanulosti, ali inače je koža bila ista ona iz koje je nekad bio izrezan
odrezak nalik na Cincinnata — blijeda, tanka, sa žilicama nebeske boje.
— Oh, oh, gle, ovdje bi također trebalo...
— zablebećc ona i brzo, kao što je sve činila, prihvati se knjiga slažući ih u gomile.
Letimično, zainteresirana sličicom u otvorenom časopisu, izvadi iz džepa
mekintoša futrolu u obliku boba, i objesivši kutove usnica, natak-
154
nu stari cviker. — Dvadeset šeste godine — reče i osmjehnu se — kakva stara
vremena, jednostavno nevjerojatno!
(... dvije fotografije: na jednoj bjelozubi predsjednik na manchesterskom kolodvoru
steže ruku zamašćenu godinama praunuci posljednjeg izumitelja; na drugoj —
dvoglavo tele koje se otelilo u nekom selu na Dunavu ...)
Ona bezrazložno uzdahnu, odmaknu knjigu; sruši olovku, ne uspjede da je uhvati i
izgovori:
— Hopa!
— Ostavite — reče Cincinnat — ovdje ne može biti nereda, ovdje je jedino
moguće premještanje.
— Evo, donijela sam vam (iz džepa od kaputa izvadila je kesicu, izvlačeći i
podstavu.) Evo. Bombona! Cuclajte, nadam se da će vam prijati.
Sjela je i nadula obraze.
— Penjala se, popela se i umorila se — reče ona, hotimice dašćući, a onda zastade
gledajući s nejasnom žudnjom paučinu ondje gore.
—Zašto ste došli? — upita Cincinnat koračajući ćelijom. — Niti je vama to
potrebno, a niti meni. Zašto? Pa, to je loše i nezanimljivo. Jer ja dobro vidim da ste
vi isto takva parodija kao svi, kao svi. I, ako me danas ugošćuju takvom spretnom
parodijom majke... Ali predočite, na primjer, sebi da sam ja položio svu nadu u
nekakav daleki šum,
155
kako onda da vjerujem u njega ako ste čak i vi obmana. Vi biste još rekli: darovi. A
zašto vam je mekintoš mokar, a cipele suhe, ta to je nemar! Dajte to rekviziteru!
Ona žurno i osjećajući se kriva:
— Ma, imala sam kaljače, ostavila sam ih dolje u kancelariji, časna riječ ...
— Ah, dosta, dosta, samo se ne upuštajte u objašnjenja! Igrajte svoju ulogu, što
više brbljate, to je sigurnije, i ništa, sve će biti dobro.
— Došla sam zato što sam vam majka — izgovori ona tiho, a Cincinnat se
nasmija:
— Ne, ne, ne zapadajte u farsu! Sjetite se da je ovo ovdje drama. Što je smiješno,
smiješno je, ali ne valja se suviše udaljavati od kolodvora: drama se može izgubiti.
Bolje bi vam bilo ... da, evo šta, ponovite, ponovite mi, dakle, legendu o mome
ocu. Je li moguće da je on tek onako nestao u noćnoj tmini, a vi nikada niste
saznali ni tko je on, ni odakle je, to je nekako čudno ...
— Jedino glas, lica mu nisam vidjela — odgovori ona jednako tiho.
— Dcd, samo vi meni podilazite, mislim da ćemo ga napraviti božjakom,
odbjeglim mornarom — tjeskobno je nastavljao Cincinnat pucketajući prstima i
koračajući, koračajući: — ili šumskim razbojnikom koji gostuje u parku. Ili pijanim
obrtnikom, tesarom ... Ali, brže, smislite još nešto!
156
— Vi ne shvaćate — kliknu ona (u uzbuđenju je ustala i istog trena ponovo sjela).
— Istina je, ne znam tko je on bio, skitnica, bjegunac, sve je moguće ... Ali kako vi
to ne shvaćate... da, bio je praznik i bilo je tamno u parku, i ja sam bila djevojčica...
Ali nije u tome stvar. čovjek se ne smije prevariti! čovjek koji se živ spaljuje dobro
zna da se ne kupa u našoj Stropi. To jest, hoću da kažem, ne smije se, ne smije se
prevariti... Ah, kako vi to ne shvaćate!
— Šta ne shvaćam?
— Ah, Cincinnate, i on je ...
— Što je i on?
— I on je, kao i vi, Cincinnate ...
Sasvim je opustila lice i ispustila cviker u šaku. Stanka.
— Otkud to znate — tmurno zapita Cincin-nat — kako se to tako, otprve, može
primijetiti ...
— Više vam ništa neću reći — izusti ona ne podižući očiju.
Cincinnat je sjeo na ležaj i zamislio se. Njegova se majka useknula s neobično
mjedenim zvukom, koji teško da se mogao očekivati od tako sitne žene, i pogledala
gore, u udubinu prozora. Nebo se, čini se, razvedrilo, osjećalo se bliska prisutnost
plavetnila, sunce je po ziđu pružilo svoju prugu koja bi čas blijedjela a čas opet
planula.
157
— Sad ima različka u raži — brzo izduši ona — i sve je to tako čudno! Oblaci jure,
sve je tako nemirno i svijetlo. Živim daleko odavde, u Doktorskom, pa kad dolazim
k vama u grad, kad se vozim poljima u starom kabrioletu i vidim kako Stropa
blista, i vidim ovo brdo s tvrđavom i sve, uvijek mi se čini da se ponavlja, ponavlja
neka izvanredna priča koju nikako ne uspijevam ili ne mogu razumijeti, a ipak mi je
netko ponavlja, tako strpijivo! Radim po čitav dan u našem prihvatilištu i fućka mi
se za sve, imam ljubavnike, obožavam ledenu limunadu, ali sam se ostavila pušenja
zato što mi je proširena aorta, i eto, sjedim kod vas, sjedim kod vas i ne znam zašto
sjedim, ni zašto plačem, ni zašto ovo pripovijedam, i sad će mi biti vruće ići
nizbrdo u ovome kaputu i u vunenoj haljini, sunce će se raspomamiti nakon takvog
nevremena ...
— Ne, vi ste ipak samo parodija — prošaputa Cincinnat.
Ona se upitno osmjehnu.
— Isto tako kao i ovaj pauk, kao i ova rešetka, i kao odbijanje ovoga sata —
prošaputa Cincinnat.
— Dakle, tako — reče ona i opet se useknu.
— Da, eto tako — ponovi ona.
Oboje su šutjeli ne gledajući jedno drugo, međutim, kako je samo besmisleno
bučno odbijao sat!
158
— Obratite pažnju kad izađete — reče Cin-cinnat — na sat u hodniku. To je
prazan broj-čanik, ali zato svako pola sata stražar ispire staru kazaljku i riše novu,
eto tako živiš po nacrtanom i obojenom vremenu, a zvonjavu proizvodi satni
stražar, zato se tako i zove.
— Da vi možda ne zbijate šalu — reče Ce-cilija C. — ima, znate neobičnih
smicalica. Eto, sjećam se: kad sam još bila dijete, bili su u modi ali ne samo među
djecom nego i među odraslima — takve šale, a nazivahu ih »neke«, i uz njih bi išlo,
dakle, specijalno ogledalo, ne samo da je bilo iskrivljeno, bilo je potpuno
iznakaženo, ništa se nije moglo razabrati, provalije, zbrka, sve se kliže i razilazi u
očima, ali njegova zakrivljenost nije bila jednostavna nego namještena upravo kako
treba ... Ili, bolje rečeno, njegovoj zakrivljenosti bijahu tako dobro pridodate
odabrane ... Ne, čekajte, to vam loše objašnjavam. Ukratko, imali biste, eto, tako
čudnovato ogledalo i cijelu kolekciju raznih neka, to jest apsolutno besmislenih
predmeta: svakojake, onakve bezoblične, šarene, s rupama, mrljama, rošave,
kvrgaste stvari, poput nekakvih iskopina — ali ogledalo koje bi obične normalne
predmete apsolutno unakažavalo, sada, dakle, dobivalo bi, pravu hranu, to jest, kad
biste nekakav nerazumljiv, nakazan predmet postavili tako da se on odrazi u
nerazumljivom i nakaznom zrcalu, polučilo bi se nešto izvanredno; »ne« na »ne«,
159
davalo je »da«, sve se obnavljalo i sve je bilo lijepo — i eto, iz bezobličnog šarenila,
dobivao bi se u zrcalu čudan, skladan lik i cvijeće, lađa, figura, nekakav pejzaž.
Mogao se — po narudžbi — dobiti čak i vlastiti portret, to jest nastala bi nekakva
košmarska kaša, a to ste i bili vi, ali ključ je imalo zrcalo. Ah, sjećam se, kako je bilo
veselo i pomalo ružno, odjednom ne ispadne ništa! Uzmeš u ruku, eto, takvu novu
nerazumljivu neku i približiš joj zrcalo, i vidiš u njemu kako se tvoja ruka potpuno
raspada, ali zato vidiš kako se besmislena neka slaže u divnu sliku, jasnu, jasnu . ..
— Zašto vi meni sve to pripovijedate? — upita Cincinnat.
Šutjela je.
— čemu sve to? Ta zar vam nije poznato da ovih dana, sutra možda ...
Odjednom je primijetio izraz očiju Cecilije C. — trenutačno, o, trenutačno — ali
bio je to takav izraz kao da je prošlo nešto stvarno, nesumnjivo (u ovom svijetu
gdje je sve bilo u znaku sumnje), kao da se zavrnuo krajičak ovog užasnog života i
načas bljcsnula podstava. U majčinu pogledu Cincinnat jc iznenada uhvatio onu
posljednju, istinsku točku koja sve objašnjava i od svega brani, koju je on i u sebi
umio da napipa. Za čim je sad zapravo vapila ta točka? O, nije važno za čim?, pa
makar bio — užas, sažaljenje! Ali, recimo radije, ona je sama po sebi, ta točka,
izražavala takvu
160
strašnu buru istine da Cincinnatova duša nije mogla a da se ne uskovitla, da ne
uzavri. Trenutak se nagnuo i projurio. Cecilija C. ustade čineći nevjerojatno sićušnu
gestu, to jest šireći ruke s ispruženim kažiprstima, kao da pokazuje veličinu,
dužinu, recimo, djeteta ... Zatim se odmah uzvrpoljila, podigla s poda crnu debe-
ljuškastu putnu torbu na jazavčarskim šapama, i popravila poklopac džepa.
— No eto — reče ona onim prijašnjim trep-tavim, tihim govorom — došla sam, a
sad idem. Jedite bombone! Dosta sam se zadržala. Idem, vrijeme je.
— O da, vrijeme je! — grozno veselo grmnu Rodrig Ivanovič širom otvarajući
vrata.
Nakrenuvši glavu, ona kliznu napolje. Drhteći, Cincinnat kao da zakorači naprijed.
— Ne uznemirujte se — reče upravitelj, podigavši dlan — ova babica uopće nije
opasna. Nazad!
— Pa ipak... — poče Cincinnat.
— Natrag — zaurla Rodrig Ivanovič.
Iz dubine hodnika, međutim, pojavila se krepka, prugasta figura m-sje Pjera. Išao
je ugodno se osmjehujući još izdaleka, lagano obuzdavajući korak, neprimjetno
prelijećući očima, kao ljudi koji nailaze na skandal, ali ne žele da to vide. Ispred
sebe je nosio šahovsku ploču, kutiju, a pod pazuhom pajaca i još nešto...
11 Poziv na smaknuće
161
— Imali ste goste? — uljudno se raspita kod Cincinnata kad ih upravitelj ostavi
same u ćeliji. — Vaša majka? Taako, tako. A sad sam ja, siroti, slabašni m-sje Pjer,
došao da vas razonodim i da se i sam malo razonodim. Gledajte kako vas gleda!
Pokloni se čiki! Smiješan je, zar ne? No, sjedi pravo, imenjače ... donio sam vam još
mnogo toga veoma zabavnog. Želite li najprije igrati šah? Ili karte? Znate li igrati
sidro? To je poznata igra! Hajde, naučit ću vas!
162
čekao je, čekao, i eto, u najgluše noćno doba iznova se javiše šumovi. Sam u tmini,
Cincinnat se osmjehnuo. Spreman sam u potpunosti dopustiti i tu mogućnost da
su i oni obmana, ali ja sad u njih tako silno vjerujem da ih oku-žujem istinom.
Bili su još tvrđi, još točniji nego prošle noći; nisu udarali naslijepo; kako da
sumnjam u njihovo kretanje koje se malo-pomalo približava? Njihova obzirnost!
Um! Tajanstvena proračunata upornost. Da li s običnim trnokopom ili nekakvim
čudesnim oruđem (iz amalgama nepodesnog materijala i svemoćne čovječje volje),
netko je nekako, bilo je to očito, probijao sebi put.
Bila je hladna noć; sivi, masni odsjaj mjesečine, dijeleći se na kocke, lijegao je po
unutra-
11*
163
šnjoj sjeni prozorskog nagiba; cijela tvrđava kao da je iznutra bila zaljevena gustim
mrakom, a izvana ulaštena mjesečinom, s crnim zavojima sjena koje su puzile po
stjenovitim padinama i bešumno se rušile u rovove; da, bila je to neosjetljiva,
kamena noć, ali u njoj, u njenim gluhim njedrima, potkopavajući njezinu moć,
probijalo se nešto potpuno tuđe njenu sastavu i građi. Ili su to stare, romantične
tlapnje, Cincinnate?
Uzeo je pokornu stolicu i malo jače udario njome o pod, zatim nekoliko puta o zid,
nastojeći, barem posredovanjem ritma, da dade kucanju smisao. I odista: prodirući
kroz noć, iz početka je stao kao da razmišlja — jesu li neprijateljski ili nisu, ti kucaji
koji mu dopiru u susret, i odjednom obnovi svoj rad s takvom slavodobitnom
živahnošću zvuka koji je dokazivao Cincinnatu da je shvaćen njegov odziv.
Uvjerio se da to idu upravo k njemu, da njega žele spasiti i, nastavivši kucati na
najbolni-jem mjestu kamena, izazivao je, u drugom dijapazonu i ključu, punije,
složnije i slađe ponavljanje tih jednostavnih ritmova koje je predlagao.
Već je mislio kako da sredi abecedu, kad primijeti da više ne mjesec, nego neko
drugo, nezvano svjetlo razrjeđuje mrak — i nije primijetio kako se zvuči uvukoše.
Naposljetku se dosta dugo nešto osipalo, ali je i to postepeno utihnulo i nije
mogao predočiti sebi da se
164
tako nedavno noćna tišina narušila žudnim, žarkim, prepredenim životom,
životom koji svuda njuška i frkće prignutom njuškom, i opet ruje svom žestinom,
kao pseto koje se dokopava jazavca. Kroz lelujavi drijemež vidio je kako ulazi
Rodion — i već je prošlo podne kad se sasvim probudio — i, kao i uvijek,
pomislio najprije na to da kraj još nije danas, a mogao je i danas biti, kao što može
i sutra biti, ali sutra je još daleko.
Cijeli je dan osluškivao brujanje u ušima, stišćući ruke, tiho se pozdravljao sa
samim sobom; hodao je oko stola gdje se bjelasalo još uvijek neposlano pismo; ili
je pak zamišljao opet trenutni sveobuhvatni duh — kao prekid u tom životu —
pogled jučerašnje gošće, ili je slušao u sebi šum Emočke. Pa šta, pij ovu spla-činu
nade, mutnu, slatku juhu, moje nade se nisu ostvarile, ja pak mišljah da će se bar
sad, bar ovdje gdje je osamljenost na takvoj cijeni, ona raspasti na tebe i na mene, a
da se neće razmnožiti kao što se razmnožila — šumno, sitno, neskladno, da čak
nisam mogao da ti pri-đem, tvoj strašni otac umalo što mi nije štapom prebio
noge, zato i pišem, ovo je posljednji pokušaj da ti objasnim što se događa, Marfinj-
ka, učini taj neobičan napor i shvati, makar kroz maglu, makar kutkom svoga
mozga, ali shvati što se događa, Marfinjko, shvati, mene će ubiti, ta zar je to tako
teško, ja od tebe ne tražim duge udovičke uzdahe, ko-
165
rotne ljiljane, ali molim te, meni je tako potrebno — sad, danas — da se uplašiš
kao dijete, zato šta sa mnom žele uraditi nešto strašno, nešto mrsko od čega mi je
mučno, i da se tako dereš usred noći da se, kad već i čuješ približavanje dadilje —
»tiše, tiše« — još dereš, eto kako ti mora biti strašno, Marfinjka, premda me ti malo
voliš, dužna si da shvatiš, makar i na trenutak, a potom možeš opet zaspati! Kako
da te razbudim? Ah, naš zajednički život bio je užasan, užasan, i ne želim te time
razbuditi, ja sam se mnogo trudio u početku, ali ti znaš — imali smo različit
tempo, ja sam odmah zaostao. Reci mi koliko je ruku gnječilo meso kojim je tako
obilno obrasla tvoja tvrda, gorka, malena duša? Da, iznova, kao priviđenje, vraćam
se tvojim prvim nevjerama i, urlajući, zve-čeći lancima, plovim kroz njih. Poljupci
koje sam ulovio! Poljupci vaši koji su ponajviše nalikovali na nekakvu ishranu,
usredotočenu, neopranu i bučnu. Ili, kad si, žmureći, proždirala rasprsnutu breskvu
i potom, završivši, ali još gutajući, još s punim ustima, kanibalko, širila prste, bludio
je tvoj ukočeni pogled, sjale su se uspaljene usnice, podrhtavao podbradak sav u
kapljama mutnoga soka koje su klizile na ogoljele grudi, međutim, kako se prijap
koji te hranio iznenada okrenuo s grozničavom kletvom, pognutim leđima, prema
meni koji sam ušao u sobu u nezgodan čas. »Marfinjki je svako voće korisno« — s
kakvom si slatkom, gr-
166
gotavom vlagom u grlu govorila, skupljajući se sva u jednu vlažnu, slatku, prokletu
boru — a ako se ponovo vraćam na sve to, to je samo radi toga da se odijelim,
izdvojim iz sebe i da se očistim — i još radi toga da znaš, da znaš ... Što?
Vjerojatno te ipak smatram za nekog drugog, misleći da ćeš me ti shvatiti, kao što
luđak smatra rođake koji su došli u posjetu zvijezdama, logaritmima, hijenama
obješene stražnjice, ali ima još bezumnika —¦ a ti su neranjivi! — koji sami sebe
smatraju bezumnicima i tu se onda zatvara krug. Marfinjka, u kakvom se to krugu
krećemo ti i ja — o, kad bi mogla samo na trenutak da se istrgneš, kasnije ćeš se
vratiti u njega, obećavam ti, puno se od tebe ne traži, ali istrgni se na trenutak i
shvati da me ubijaju, da smo okruženi lutkama i da si ti sama lutka. Ne znam zašto
sam se tako mučio tim tvojim nevjerama, to jest, točnije, ja sam znadem zbog čega,
ali ne znam riječi koje bi valjalo naći da ti shvatiš zašto sam se toliko mučio. Nema
tih riječi u tom malom razmjeru koji ti upotrebljavaš za svoje svakidašnje potrebe.
Ali, opet ću pokušati: »Mene ubijaju!« — tako, sve ujedanput, još jednom: »Mene
ubijaju!« — I još jednom: »... ubijaju!« Hoću da to tako napišem da začepiš uši,
svoje tanke, majmunske uši koje skrivaš ispod pramenova čudne ženske kose — ali
znam ih, vidim ih, cupkam ih, hladne, gnječim ih u svojim nemirnim prstima da ih
nekako zagrijem, oživim, očovječim,
167
da ih primoram da me čuju. Marfinjka, hoću da ti zahtijevaš novi sastanak i,
razumije se već samo po sebi: dođi sama, dođi sama! Takozvani život je gotov,
preda mnom je samo sklisko stratište, mene su uspjeli izvježbati moji tamničari i
dovesti do takvog stanja da je rukopis moj, vidiš, kao pijan, ali ništa za to, imam ja
dovoljno, Marfinjka, snage za takav razgovor s tobom kakav još nikad nismo
vodili, zato je tako nužno da još jednom dođeš, i ne misli da je ovo pismo falsifikat,
ovo ja pišem, Cincin-nat ovo ja plačem, Cincinnat, koji je upravo hodao oko stola,
a potom, kad mu je Rodion donio objed, rekao:
— Evo ovo pismo! Evo ovo pismo, molim vas ... Ovdje je adresa ...
— Bolje bi bilo da naučite plesti kao i drugi — progunđa Rodion — pa biste mi
ispleli nešto. Pisac! Pa maloprije ste se sastali sa ženicom.
— Pokušat ću ipak zamoliti — reče Cincinnat. —¦ Ima li ovdje, osim mene i onog
prilično nametljivog Pjera, još neki zatvorenik?
Rodion je pocrvenio, ali je šutio.
— A je li stigao onaj? — upita Cincinnat.
Rodion je upravo htio žestoko tresnuti vratima koja su već zacviljela, ali kao jučer
— ljepljivo šljapkajući cipelama od safijana, tresući prugastim, gojaznim tijelom,
držeći u rukama šah, karte, bilboke ...
168
— Simpatičnom Rodionu moj najdublji... — tananim glasom izgovori m-sje Pjer i,
ne mijenjajući koraka, lupkajući i šljapkajući, uđe u ćeliju.
— Vidim — reče on sjedajući — da je dobričina ponio vaše pismo. Zacijelo, ono
koje je jučer ležalo ovdje na stolu? Pismo supruzi, zar ne? Ne, ne, jednostavno
dedukcija, ja ne čitam tuđa pisma, premda je ono uistinu ležalo svima na vidiku
dok smo se mi kartali. Hoćete li da danas igramo šah?
Rasprostro je vunenu šahovsku ploču i punašnom rukom, podignutim malim
prstom poredao figure, solidno napravljene, — po starom zatvoreničkom receptu
— od krušne sredine kojoj bi i kamen mogao pozavidjeti.
— Inače sam neženja, ali razumijem, naravno. .. Počnimo! Ja to brzo... Dobri igrači
nikad mnogo ne misle. Počnite! Vašu sam suprugu vidio samo onako, u prolazu
dobar komad, nema šta, vrat joj je nevjerojatno lijep, volim ... E, stanite! Pogriješio
sam, dopustite da povučem drugi potez. Tako će biti pravilnije. Ja sam veliki
ljubitelj žena, a kako li tek one mene vole, gadure, jednostavno da ne po-vjerujete!
Eto, vi ste pisali svojoj supruzi o njenim tamo očima, usnicama. Nedavno, znate,
imao sam... Zašto ne mogu to pojesti? Ah, eto, tako. Lukavo, lukavo! No, dobro,
ode! Nedavno sam imao spolni snošaj s izuzetno zdravom i bujnom osobom.
Kakvo je to zadovoljstvo
169
kad krupna crnka ... Što je ovo? Eto ti ga na! Treba da upozorite, ovako ne valja.
Hajde da odigram drugačije. Ta-ko. Da, raskošna, strastvena, a ja, znate, ni sam
nisam ništa gori, ra-spolažem, eto, takvom oprugom da... uh! Općenito rečeno,
između mnogobrojnih životnih iskušenja koja, kao u šali, ali istodobno vrlo
ozbiljno pokušavam da vam postepeno predočim, iskušenje ljubavi... Ma čekajte,
još nisam odlučio hoću li povući ovaj potez. Da, hoću. Šta, mat? Zašto mat?
Ovamo ne mogu, ovamo ne mogu, ovamo ... također ne mogu. Dopustite, kako je
ono prije stajalo. Ne, ne, još prije. No, eto to je već druga stvar. Nepažnja. Ovako
ću. Da, crvena ruža u zubima, crne šupljikave čarape na onim mjestima i ništa više,
to razumijem, to je najveće... a sad, mjesto ljubavnih zanosa, mokri kamen, zarđalo
željezo, a u budućnosti... i sami znate što nas čeka u budućnosti. Nisam vidio. A
ako povučem ovako? Ovako je bolje. Ipak, partija je moja, vi pravite jednu grešku
za drugom. Makar vas je i prevarila, ipak ste je imali u zagrljaju. Kad mi se obraćaju
za savjet, uvijek im kažem: gospodo, malo više domišljatosti! Nema ništa zgodnije,
na primjer, nego okružiti se ogledalima i gledati kako teče posao, izvanredno! A
ovo uopće nije izvanredno, časna riječ, mislio sam da sam povukao ovamo, a ne
onamo. Pa vi niste mogli... Nazad, molim! Volim uz to pušiti cigaru i govoriti o
beznačajnim stvari-
170
ma, i da i ona govori, šta možete, poznata raz-vratnost... Da, teško je, strašno
uvredljivo, reći svemu tome »zbogom« i misliti da će drugi, isto tako mladi i čili,
nastaviti da rade, da rade . eh! Ne znam kako vi, ali ja, što se tiče milovanja,
obožavam ono što se kod nas boraca naziva makaroni: lupi je po vratu, a meso da
bude što jedrije ... Prvo, mogu pojesti, drugo, mogu jednostavno otići; no, tako!
čekajte, čekajte, ipak ću još promisliti. Koji je ono bio posljednji potez? Vratite
potez i dajte da promislim! Gluposti, nema tu nikakvog mata. Vi ste, po mom
mišljenju, ovdje nešto, oprostite, podvalili, eto, ovo je stajalo tu ili tu, a ne tu,
apsolutno sam siguran. No, stavite, stavite to na mjesto ...
On tobože slučajno obori nekoliko figura i, ne mogavši se savladati, bučno izmiješa
ostale. Cincinnat je sjedio nalakćen na jednu ruku; zamišljeno je grebao konja koji
oko vrata, čini se, nije imao ništa protiv da se vrati u onu krušnu stihiju odakle je
potekao.
— Drugu igru, drugu igru, vi ne znate igrati šah — usplahireno poviče m-sje Pjer i
raširi jarkoobojenu ploču za drugu igru.
Bacio je kocke i odmah se podigao sa tri na dvadeset sedam, ali potom se morao
opet spustiti, zato je sa dvadeset dva na četrdeset šest skočio Cincinnat. Igra je
dugo trajala. M-sje Pjer crvenio se kao rak, toptao, ljutio se, išao po kocke pod stol
i izlazio odande držeći ih na
171
dlanu, i kleo se da su upravo ovako stajale na podu.
— Zašto vi tako zaudarate? — upita Cinci-nnat uzdišući.
Debeljuškasto lice m-sje Pjera iskesilo se u-siljenim osmijehom.
— To mi je u familiji — objasni dostojanstveno — noge mi se pomalo znoje.
Pokušavao sam stipsom, ali ništa ne pomaže. Moram vam reći, iako od toga patim
još od djetinjstva i iako je uobičajeno da se prema svakoj patnji treba odnositi s
poštovanjem, još mi nitko nije tako netaktično ...
— Ne mogu disati — reče Cincinnat.
172
XIV
Bili su još bliže — i sad su se toliko žurili da ih je grehota bilo odvraćati
otkucavanjem pitanja. I trajalo je dulje nego jučer, i Cincinnat je ležao na kamenim
pločama, u obliku križa, ničice, kao da je pogođen sunčanim udarom, i popuštajući
optimizmu čuvstava, jasno je sluhom vidio tajni hodnik koji se produžavao svakim
udarcem, i osjećao je, kao da mu olakšavaju mračnu, tjeskobnu bol u grudima,
kako se razmiče kamenje, i već je gonetao, gledajući na zid, gdje će se pokazati
pukotina i s tutnjavom se razvaliti zid.
Još je muklo tutnjalo i šumilo kad je došao Rodion. Za njim, u baletnim cipelicama
na bosim nogama i u vunenoj haljinici sa škotskim kockama, Šmugnu Emočka i,
kao Što je već jednom bilo, sakri se pod stol, skvrči se ondje
173
čučeći, tako da joj lanena kosa, koja se ko-vrčala na krajevima, pokrivala lice i
koljena i čak gležnjeve. Tek što se Rodion udaljio, ona se trgnu — i pođe ravno k
Cincinnatu, koji je sjedio na ležaju, i, oborivši ga, poče se po njemu valjati. Hladni
prsti njenih vrućih golih ruku upijali su se u njega. Ona se kesila, uz prednje zube
prilijepio joj se komadić zelenog lista.
— Sjedi mirno — reče Cincinnat — umoran sam, cijele noći nisam oka sklopio,
sjedi mirno i ispričaj mi...
Emočka, zabavljajući se, gurnu mu čelo u prsa; ispod njenih rasutih kovrča koje su
visile na stranu ogolio se u stražnjem izrezu haljine gornji dio leđa, s ulegnućem
koje se mijenjalo pokretom lopatica i koje je čitavo bilo pokriveno bjelkastim
dlačicama koje kao da su bile simetrično raščešljane.
Cincinnat ju je pogladio po toploj glavi, nastojeći je pridići. Uhvatila ga je za prste i
stala ih gurati i pritiskivati na svoje hitre usne.
— Gle ti nestašnice —¦ sanjivo reče Cincinnat — ma dosta, dosta! Ispričaj mi...
Ali njome je ovladao poriv dječjeg nestašlu-ka. To mišićavo dijete kotrljalo je
Cincinnata kao Štene.
— Prestani! — viknu Cincinnat — kako te nije stid!
— Sutra — odjednom ona reče, stisnu ga i pogleda mu nos.
— Sutra ću umrijeti? — upita Cincinnat.
174
— Nećete, spasit ću vas ja — zamišljeno izgovori Emočka. (Zajahala ga je).
— E, to je sjajno — reče Cincinnat — sa svih strana spasitelji! Davno je to već
trebalo tako, inače ću poludjeti. Molim te, silazi, teško mi je i vruće.
— Mi ćemo pobjeći i vi ćete se oženiti mnome.
— Možda, kad porasteš; ali ja već imam ženu.
— Debelu, staru — reče Emočka.
Skočila je s postelje i potrčala okolo po ćeliji, kao što trče plesačice, krupnim
skokovima, zamahujući kosom, i zatim skočila kao da leti, pa se na kraju zavrtjela
na mjestu raširivši mnoštvo ruku.
— Uskoro će opet škola — reče ona, u hipu sjede Cincinnatu na koljena i istoga
časa zaboravi sve na svijetu. Prepustila se novoj zabavi: počela je guliti crnu
dugoljastu krastu na blistavom koljenu, krasta je već bila napola oguljena i nježno
se crvenio ožiljak.
Cincinnat je žmirkajući gledao njezin sagnuti profil ovijen paperjastim trakom
svjetla, i njime potpuno ovlada drijemež.
— Eh, Emočka, sjeti se, sjeti, što si mi obećala! Sutra! Reci mi kako ćeš to izvesti?
— Dajte mi uho — reče Emočka. Obgrlivši jednom rukom njegov vrat, ona je
vruće, vlažno i sasvim nerazgovijetno zatrubi-la u njegovo uho.
175
— Ništa ne čujem — reče Cincinnat. Nestrpljivo je odmakla kosu s lica i opet mu
se primakla.
— Bu ... bu... bu ... — bučno je mrmljala, pa onda odskočila, izvila se, i eto, već se
odmarala na trapezu koji se jedva ljuljao, prekrstivši noge i isturivši stopala poput
klinova.
— Ja ipak s time i te kako računam — kroz sve jači drijemež reče Cincinnat;
lagano pritisnu uz jastuk meko uho u kojem je brujalo.
Padajući u san, osjećao je kako ona prelazi preko njega, a potom mu se nejasno
činilo da ona ili netko drugi beskonačno slaže nekakvu blistavu tkaninu, hvata je za
rubove i slaže, i poravnava dlanom, i opet slaže, i u trenutku se prene zbog
Emočkina uzvika, dok ju je Ro-dion izvlačio iz ćelije.
Zatim mu se učinilo da su se oprezno obnovili dragocjeni zvuči onkraj zida... vrlo
riskantno! TS sredina je dana, ali nisu se mogli suzdržati i tiho su se kretali prema
njemu sve bliže i bliže, i on, preplašen da će ih stražari čuti, poče hodati, tapkati,
kašljati, pjevuckati, a kad sa srcem što je snažno tuklo sjede za stol, zvukova više
nije bilo.
A navečer — kao što je već postao običaj — pojavio se m-sje Pjer, u brokatnoj
košulji; ne-usiljeno, familijarno prileže na Cincinnatov ležaj i, bogato raspalivši
dugu lulu od štive s izrezbarenim likom sirene, oslonio se na lakat. Cincinnat je
sjedio za stolom žvačući posij ed-
176
nj i zalogaj večere i vadeći suhe šljive iz smećteg soka.
— Danas sam ih napudrao — živahno reče m-sje Pjer — pa molim, bez ikakvih
žalbi i primjedaba! Hajde da nastavimo naš jučerašnji razgovor. Govorili smo o
nasladama.
— Ljubavna naslada — reče m-sje Pjer — postiže se s pomoću jedne od najljepših
i najkorisnijih fizičkih vježbi koje su općenito poznate. Rekao sam — postiže se, ali
može se upotrijebiti i riječ »dobiva se«, ili »dobivanje« bi bilo još umjesnije, jer tu je
riječ upravo o planskom i upornom dobivanju naslade, koja se zasniva u samim
njedrima obrađivanog bića. U satima besposlice, ljubavni radnik odmah iznenađuje
promatrača sokolovim izražajem očiju, veselom naravi i svježom bojom lica. Isto
tako, obratite pažnju na neusiljenost mog hoda. Dakle, prema tome, imamo pred
sobom neku pojavu, ili niz pojava, koje se mogu ujediniti pod zajedničkim nazivom
ljubavne ili erotske naslade.
Na tom mjestu, na prstima, pokazujući gestama neka se ne uznemiruju, ušao je
upravitelj i sjeo na stolicu koju je sam donio.
M-sje Pjer podiže na njega pogled koji je blistao naklonošću i odanošću.
— Nastavite, nastavite — prošaputa Rodrig Ivanovič — došao sam samo da
slušam. Par-don, samo trenutak, samo ću stolicu postaviti
12 Poziv na smaknuće
177
tako da se mogu nasloniti na zid. Voilh. Izmorio sam se ipak, a vi?
— To je zato što niste navikli —• reče m-sje Pjer. — Dopustite da produžim.
Upravo smo govorili, Rodriže Ivanoviču, o nasladama života i u općim crtama
analizirali eros.
— Razumijem — reče upravitelj.
— Ja sam spomenuo slijedeće točke... oprostite, kolega, što ću ponoviti, ali htio bih
da i Rodrigu Ivanoviču također bude interesantno. Primijetio sam, Rodriže
Ivanoviču, da je muškarcu koji je osuđen na smrt najteže od svega zaboraviti ženu,
slasno žensko tijelo.
— I liriku mjesečine — doda Rodrig Ivano-vič i pogleda strogo Cincinnata.
— Ne, ne smetajte dok razvijam temu, ako hoćete, kasnije recite! Dakle,
nastavljam. Osim ljubavnih naslada postoji cio niz drugih, i sad ćemo prijeći na
njih. Vi ste, vjerojatno, ne-jedanput osjetili kako se šire grudi u čudnom proljetnom
danu kad bubre pupovi, i pernati pjevači ozvučuju šumarke odjevene prvim
ljepljivim lišćem. Prvi skromni cvjetići koketno izviruju ispod trave i kao da žele
privući strastvenog ljubitelja prirode, bojažljivo šapćući: »Ah nemoj, ne trgaj nas,
život nam je kratak«. Šire se i široko dišu grudi po takvom danu kad ptičice poju i
na prvom drveću javljaju se prvi skromni listići. Sve se raduje, sve likuje, sve klikće!
178
— Majstorski opis travnja — reče upravitelj i tržnu obrazima.
— Mislim da je to svatko iskusio — nastavi m-sje Pjer — i sad kad se, ne danas
nego sutra, svi mi popnemo na stratište, nezaboravljeni spomen takvog proljetnog
dana primorat će nas da kriknemo: »O vrati se, vrati, da te još jednom proživim«,
»da te proživim« — ponovi m-sje Pjer i prilično otvoreno pogleda u sitno ispisani
listić koji je držao u ruci.
— Dalje — reče m-sje Pjer — prijeći ćemo na nasladu duhovne vrste. Sjetite se
kako je to bilo u grandioznoj galeriji slika ili muzeju, odjednom biste se zaustavili i
niste mogli otrgnuti oči od nekakvog pikantnog torza, jao, od bronce ili mramora!
To možemo nazvati nasladom umjetnošću, koja zauzima u životu prilično važno
mjesto.
— Dakako — reče sebi u nos Rodrig Ivano-vič i pogleda Cincinnata.
— Gastronomske naslade — produži m-sje Pjer. — Gledajte, evo, najbolje vrste
voća vise s grana drveća; evo, mesar i njegov pomoćnik vuku svinju koja tako skici
kao da je kolju; evo, na lijepom tanjuru solidan komadić bijelog sala; evo stolnog
vina, višnjevače; evo ribe, ne znam kako ostali, ali ja sam veliki ljubitelj deverike.
— Slažem se — reče u basu Rodrig Ivano-vič.
12*
179
— Ovaj čudesni pir valja napustiti. I još mnogo toga valja napustiti: prazničku
muziku, voljene stvarce, poput foto-aparata ili lule; prijateljske razgovore;
blaženstvo vršenja prirodnih potreba, neke od njih stavljamo u isti red s ljubavnim
blaženstvom, san nakon objeda, pušenje ... I šta još? Voljene stvarce da, to je već
bilo (opet se pojavila ceduljica). Blaženstvo ... i to je već bilo. No, još i druge razne
sitnice...
— Može li se još nešto dodati? — gotovo strastveno upita upravitelj, ali m-sje Pjer
za-niječe glavom.
— Ne, sasvim je dovoljno! čini mi se da sam otkrio pred umnim pogledom kolege
takve daljine osjećajnih carstava . . .
— Htio sam još nešto u vezi s jestvinama — napomenu upravitelj u pola glasa. —
Ovdje se, po mom mišljenju, mogu dodati i neke podrobnosti. Na primjer, en fait
de potagé... Šutim, šutim — preplašeno dovrši on, susrevši se s pogledom m-sje
Pjera.
— No, dakle — obrati se m-sje Pjer Cincin-natu — što vi kažete na sve to?
— Zbilja, šta da kažem? — progovori Cincin-nat. — Dosadna, nametljiva
budalaština.
— Nepopravljiv je! — kliknu Rodrig Ivano-vič.
1 što se tiče juhe. (Prev.)
180
— To on namjerno — rece s groznim porculanskim osmijehom m-sje Pjer. —
Vjerujte mi, on u dovoljnoj mjeri osjeća svu ljepotu pojava koje maločas opisah.
— ... Ali ponešto ne shvaća — glatko upade u riječ Rodrig Ivanovič — ne shvaća
on, kad bi sad pošteno priznao svoju mušičavost, pošteno priznao da voli ono isto
što volimo vi i ja, na primjer, kao prvo, juhu od kornjače, kažu, to je stihijski
ukusno, to jest hoću samo da kažem, kad bi on pošteno sve to priznao i pokajao
se, kad bi se pokajao, evo mog mišljenja, tada bi za njega postojala bar neka
slabašna, neću kazati nada, ali u svakom slučaju ...
— Zaboravio sam spomenuti gimnastiku — prošaputa m-sje Pjer gledajući u svoj
papir — kakva nezgoda!
— Ne, ne, prekrasno je to što ste rekli, prekrasno — uzdahnu Rodrig Ivanovič —
bolje se nije moglo. U meni su ustreptale želje koje su drijemale decenijama. A vi,
hoćete li još malo sjediti? Ili ćete sa mnom?
— S vama. Danas je on naprosto zao. čak me i ne gleda. Carstvo mu nudiš, a on se
duri. Meni je tako malo potrebno jedna rječca, kima-nje. Ali ništa tu ne možeš.
Hajdemo, Rodrigo!
Uskoro nakon njihova odlaska ugasilo se svjetlo i Cincinnat se u tami prebaci na
krevet (neugodno, tuđi pepeo, ali kamo da legne) i, po svim hrskavicama i
pršljenovima, iš-kripljujući dugu tjeskobu, čitav se ispružio,
181
uzeo zraka i zadržao ga u sebi oko četvrt minute. Možda su to naprosto zidari.
Popravljaju. Obmana sluha — možda se sve to događa daleko, daleko (izdahnuo je
zrak). Ležao je na leđima, mičući nožnim prstima koji su stršali ispod pokrivača,
okrećući lice čas nemogućem spasitelju, čas neizbježnom smaknuću. Svjetlo se
ponovo upalilo.
češući riđa prsa ispod košulje, došao je Ro-dion po stolicu. Ugledavši traženi
predmet i ne razmišljajući mnogo, sjede na njega, teško se iskašlja, golemim
dlanom stisnu opušteno lice, očito spremno da zahrče.
— Još nije došao? — upita Cincinnat.
Rodion brzo ustade i iziđe sa stolicom,
Mrik — mrak.
Da li zbog toga što je od dana kad mu je bilo suđeno prošao neki određeni rok:
dva tjedna, ili zbog toga što je približavanje spasonosnih šumova obećavalo
promjenu u njegovoj sudbini, tek, te noći Cincinnat je u mislima vršio smotru sati
koje je proveo u tvrđavi. Nehotice popuštajući omami logičnog razvitka, nehotice
(oprezno, Cincinnate!) spajajući u lanac ono što je bilo posve bezopasno u obliku
odjelitih, zasebnih karika za koje se nije znalo na što se odnose, pridavao je smisao
besmislenom i život neživome. Na pozadini kamene tmine sad je dopustio
osvijetljenim figurama svih svojih običnih posjetilaca da se pojave... prvi put, prvi
put je njegova mašta bila tako milosti-
182
va prema njima. Pojavljivao se dosadan susjed, uhapšenik, punašna lišća koje se
sjaji kao ova voštana jabuka koju je ovih dana donio šurjak lakrdijaš; pojavljivao se
advokat, pokretan, suhonjav, koji je ispod rukava fraka spuštao manšete;
pojavljivao se mračni bibliotekar, i Rodrig Ivanovič, debeo, sa crnom glatkom
perikom, i Emočka, i cijela Marfinjkina obitelj, i Rodion, i drugi nejasni stražari, i
vojnici — i pozivajući ih, premda nije vjerovao u njih, pa ipak, pozivajući ih,
Cincinnat im je davao pravo na život, držao ih je, hranio ih sobom. Svemu ovom
svakoga se časa pridruživala mogućnost povratka uzbudljivoga kuckanja, koja je
djelovala kao naštimavano očekivanje muzike — tako da se Cincinnat nalazio u
čudnom, treperavom, opasnom stanju — i nekako sve svečanije odbijao je daleki
sat i, eto, izlazeći iz mraka, pružajući ruke jedna drugoj, zbijale su se u krug
osvijetljene figure i, lagano se naslanjajući na bok, nakrećući se, i vukući se, za-
počinjale su — isprva napeto, razvučeno — ¦— kružno kretanje koje se postupno
ispravljalo, postajalo lakše, ubrzavalo se i, eto, već odlazi, odlazi — i čudovišne
sjene od ramena i glave prolazile su, ponavljajući se, sve brže i brže po kamenim
svodovima, i onaj neizbježni veseljak koji u kolu visoko podiže noge, nasmijavajući
ostale, ukočenije, bacao je na zidove ogromne, crne uglove svojih deformiranih
koljena.
183
XV
Jutro je prošlo tiho, ali zato oko pet po podne započe strašna lupnjava: onaj koji je
radio, veoma se žurio, bestidno je dizao buku, uostalom, nije se mnogo približio od
jučerašnjeg dana.
Odjednom se dogodilo nešto osobito — kao da se srušila neka unutrašnja
pregrada i već su se pojavili zvuči s takvom izražajnošću i snagom (trenutačno
prelazeći iz jednog plana u drugi — pravo k rampi) da je postalo jasno: oni su, evo,
već tu, odmah iza zida što se topi poput leda, i sad će, eto, sad će prodrijeti. I tad je
uznik odlučio da je vrijeme za akciju.
Strašno se žureći, drhteći, ali sveudilj nastojeći da ne izgubi nad sobom vlast,
dohvati i obu one gumene čizme, one platnene hlače i kaput u kojima je bio kad su
ga uhapsili, na-
184
šao je rupčić, dva rupčića, tri rupčića (trenutno je uslijedilo njihovo pretvaranje u
one plahte koje se vežu zajedno); za svaki slučaj gurnuo je u džep nekakvu uzicu i
još nekakvu uz nju pričvršćenu drvenu stvarcu za nošenje paketa (nije se mogla
ugurati, kraj joj se objesio); jurnu do postelje u namjeri da zbije jastuk i da ga
pokrije pokrivačem da bi napravio lutku koja spava; ali nije to učinio, nego je
pojurio do stola, s namjerom da zgrabi ono što je napisao; ali i ovdje na pola puta
promijeni pravac, jer su mu se od pobjedonosnih udaraca mutile misli... Stajao je
ispružen kao strijela, držeći ruke na šavovima, kad, u potpunosti ostvarujući
njegovu tlapnju, u žutom zidu na jedan aršin od poda nastade pukotina u obliku
munje, istog trena napeo se, guran s nutarnje strane, i nenadano se s bukom ras-
pukne.
Iz crne rupe, u obliku sitnih komadića, izađe s trnokopom u ruci, sav posut
bijelinom, sav izvijen i šljapkav kao tusta riba u prašini, sav valovit od smijeha, m-
sje Pjer, a odmah za njim, ali poput raka, debeloguz, s rupom iz koje je stršio
komad sive vate, bez redengota, isto tako posut svakojakom nečisti, isto tako
umirući od smijeha, Rodrig Ivanovič, i iskobeljavši se iz rupe, obojica sjedoše na
pod, i već su se bez susprezanja tresli sa svim onim prijelazima od ho-ho-ho do hi-
hi-hi i obratno, sa žalob-nim vrištanjem u intervalima eksplozija —
185
gurkali su jedan drugoga, padajući jedan na drugog.
— Mi, mi, to smo mi — prokrklja na kraju m-sje Pjer i okrenu Cincinnatu
vapneno lice, a žuta mu se perika s komičnim zviždukom podigla i pala.
— To smo mi — prozbori Rodrig Ivanovič u falsetu koji se ne bi mogao očekivati
od njega, i ponovo duboko zahihoće i zadignu noge u nemogućim gamaŠama
ekscentrika.
•— Uf! — izusti m-sje Pjer i odjednom se smiri; ustade s poda i lupnu dlanom o
dlan i pogleda na rupu: — No, i naradili smo se, Rod-riže Ivanoviču! Ustanite,
golubiću, dosta je! Kakav posao! No, eto, sad se možemo i koristiti ovim
izvanrednim tunelom. Dopustite da vas pozovem, mili susjede, k meni na šalicu
čaja!
— Ako me samo taknete... — propišta Cincinnat, a kako je m-sje Pjer, koji je
stajao bijel i znojan, bio spreman da ga zagrli i ugura, s jedne strane, a s druge
strane također raširenih ruku za zagrljaj, u plastronu koji je slobodno visio, golih
ramena, Rodrig Ivanovič, a obojica su se nekako polagano razmahivala i spremala
da navale na njega, Cincinnat je izabrao jedini mogući pravac, upravo onaj koji mu
se pokazivao. M-sje Pjer ga lagano gurkao odostraga pomažući mu da upuže u
otvor.
— Priključite se — obrati se on Rodrigu Ivanoviču, ali ovaj odbi pravdajući se
neurednom toaletom.
186
Cincinnat je puzao četveronoške, pljoštimice, žmirkajući, straga puzaše m-sje Pjer,
a odasvud gušeći, pritiskivala je hrbat, bola dlanove, koljena, paklena tmina, puna
osipanog tutnja, tako da se Cincinnat nekoliko puta zabijao u slijep tunel i tad ga je
m-sje Pjer vukao za listove nogu, goneći ga da se iz slijepog tunela povuče natrag, a
istog bi ga časa ugao, izbočina, ne zna se zapravo Što, bolno udaralo u glavu, i
općenito vukla se nad njim užasna mračna tjeskoba te da otraga nije bilo dahtavog,
boc-kavog suputnika, on bi tu odmah legao i umro. Ali evo, poslije dugoga
kretanja, u uskoj uglje-no-crnoj tmini (na jednom je mjestu, sa strane, crveni
fenjerčić mutno obavio sjajem tminu), nakon tjesnoće, sljepoće, zagušljivosti u
daljini se pokazalo zaokrugljeno blijedo svjetlo: ondje je bio zavijutak i na kraju
izlaz; nespretno i krotko Cincinnat je ispao na kameni pod u suncem obasjanu
ćeliju m-sje Pjera.
— Izvolite —¦ reče domaćin izlazeći za njim; istog časa zgrabi četku za odijelo i
poče čistiti Cincinnata koji je žmirkao, delikatno suzdržavajući i smekšavajući
pokret ondje gdje je mogao osjetiti bol. Uz to je, sagibajući se, kao da ga nečim
omotava, hodao oko Cincinnata koji je stajao sasvim nepomično, smrvljen
neobično jednostavnom mišlju, smrvljen ne samom mišlju nego i time što mu se
ona nije javila ranije.
187
— A ja, dopustite, uradit ću ovako — reče m-sje Pjer i skinu sa sebe prašnjavu
bluzu; natren, kao slučajno, napeo je ruku, mršteći se na biceps tirkizove boje i
rasprostirući njemu svojstveni zadah. Oko lijeve sise nalazila se dosjetljivo
tetovirana šara — dva zelena listića — tako da se sama sisa doimala kao bokor
ruža (od marcipana i kandiranog voća). — Sjedite, molim vas — reče on navlačeći
kućni ogrtač s jarkim šarama, što imaš, onim klimaš. Moja se soba, kao što vidite,
gotovo nimalo ne razlikuje od vaše. Samo je ja držim u redu i ukrašavam ...
ukrašavam čime god mogu (malko se zagrcnu, kao od uzbuđenja.)
Ukrašavam. Zidni kalendar s akvarelskim prikazom tvrđave pri suncu koje zalazi,
uredno je izložio svoju cifru boje mahne. Pokrivač, sašiven od raznobojnih
rombova, pokrivao je ležaj. Nad njim su kopčama bile pričvršćene snimke šaljivoga
žanra i visila je kabinetska fotografija m-sje Pjera; iza kraja okvira papirna je lepeza
ispuštala pravilne nabore. Na stolu je ležao album od krokodilske kože, zlatio se
brojčanik ručnoga sata, a nad blistavim rubom porculanske čaše s njemačkim
pejsažom gledalo je kojekuda pet-šest baršunastih maćuhica. U kutu ćelije bila je
uza zid prislonjena velika futrola u kojoj je, čini se, bio neki muzički instrument.
— Izvanredno sam sretan što vas vidim kod sebe — govorio je m-sje Pjer,
hodajući gore-
188
-dolje, a svaki put je prolazio kroz kosu zraku sunca u kojoj je još titrala vapnena
prašina. — čini mi se da smo se za ovaj tjedan nas dvojica toliko sprijateljili, i
nekako tako dobro i toplo zbližili kao što to rijetko biva. Vidim ja da vas zanima
šta je unutri? Eto dajte (on udahnu), dajte mi da izgovorim do kraja, pa ću vam
onda pokazati...
— Prijateljstvo naše — nastavljao je on šetkajući gore-dolje i lako gubeći dah —
prijateljstvo naše procvalo je u toploj atmosferi tamnice gdje smo se hranili jedino
nemirima i nadama. Mislim da vas sad poznajem bolje od bilo koga na svijetu — i,
dakako, intimnije nego što vas je poznavala žena. Mene zbog toga posebno boli
kad se prepustite srdžbi ili kad bivate nepažljivi prema ljudima. Evo, sad kad smo
vam se tako veselo javili, vi ste opet Rodriga Ivanoviča uvrijedili hinjenom
ravnodušnošću prema iznenađenju u kojem je on tako milo, energično sudjelovao,
a, eto, on više nije baš mlad i ima dosta svojih vlastitih briga. No, o tome sad ne
želim... Meni je samo važno da ustanovim da mi ni jedna vaša duševna nijansa ne
može promaći, i zato mi se osobno čini da nije sasvim pravedno izvjesno
okrivljiva-nje... Za mene ste vi prozirni kao, oprostite na izrazu, kao što je djevojka
koja pocrveni prozirna za iskusnog zaručnika. Ne znam, kod mene s disanjem baš
nije sve u redu, oprostite, sad će to proći. Ali, ako sam vas tako do-
189
bro proučio i, što da tajim, zavolio, veoma zavolio, onda ste i vi, bar bi tako trebalo
da bude, upoznali mene, navikli se na mene, štoviše, zavoljeli ste me, vezali ste se
za mene i ja za vas. Dostići takav stupanj prijateljstva, eto, od čega se sastojao moj
prvi zadatak i, kao što se vidi, riješio sam ga uspješno. Sad ćemo popiti čaj. Ne
shvaćam zašto ga ne donose.
Sjeo je, hvatajući se za grudi, za stol nasuprot Cincinnatu, ali odmah je opet skočio,
izvadio ispod jastuka kožni novčanik, iz novčanika futrolicu od jelenje kože, iz
futrolice ključ i prišao velikoj futroli koja je stajala u kutu.
— Vidim da ste zadivljeni mojom uredno-šću — reče i pažljivo spusti na pod
futrolu koja je bila vrlo teška i nespretna. — No, vidite li, urednost ukrašava život
čovjeka koji time sam sebi dokazuje —
U otvorenoj futroli, na crnom baršunu, ležala je široka svijetla sjekira.
— ... sam sebi dokazuje da ima gnjezdaš-ce.. . Gnjezdašce — nastavi m-sje Pjer,
ponovo zatvori futrolu, prisloni je uza zid i sam se nasloni -— gnjezdašce koje je
on zaslužio, savio, ispunio svojom toplinom ... To vam je, općenito, velika
filozofska tema, ali po nekim znacima čini mi se da vama, kao i meni, sad baš nije
do takvih tema. Znate šta? Evo vam mog savjeta; čaj ćemo popiti malo kasnije, a
sad se vratite, prilegnite malo, hajte! Obojica smo mladi, vi ne biste smjeli ovdje
dulje ostati. Sut-
190
ra ću vam objasniti, a sad idite! Ja sam također uzbuđen, isto tako ne vladam
sobom, i vi to treba da razumijete ...
Cincinnat je tiho tresao zatvorenim vratima.
— Ne, ne, vratit ćete se našim tunelom. Ta nismo se badava trudili. Pužući, pužući!
Rupu ću ja već pokriti, inače je ružno. Molim ...
— Sam? — reče Cincinnat.
On se zavuče u crni otvor i, šušteći izudaranim koljenima, zapuza četveronoške,
prodirući sve dublje i dublje u crnu tminu. M-sje Pjer doviknu nešto zvučno za
njim u vezi s čajem i, čini se, navuče zastor, jer Cincinnat odjednom oćuti da je
odsječen od svijetle ćelije gdje je malo prije bio.
Teško udišući hrapavi zrak, Cincinnat je udarao o nešto oštro — i bez osobita
straha očekivao urušavanje; — naslijepo se probijao kroz vijugavi prolaz i zapadao
u kamene džepove i, kao mirna životinja u povlačenju, okretao se nazad i,
napipavši nastavak prolaza, puzao dalje. Nestrpljivo je želio da legne na nešto
meko, makar i na svoj ležaj gdje bi u jastuk zabio glavu ne misleći ništa. Ovo
vraćanje oteglo se toliko da se, guleći ramena, počeo žuriti, koliko mu je to
dopuštao neprestani predosjećaj slijepog hodnika.
Zagušljivost ga je omamljivala pa je odlučio da se zaustavi, da pritegne, da zamisli
da je u krevetu i da s takvom mišlju možda i usne — kad se odjednom dno po
kojem je puzao poče
191
veoma zamjetno spuštati, i gle, bljesnula je ispred njega crvenkastoblještava
pukotina i mirisalo je na vlažnost, plijesan, kao da je iz njedara tvrđavskog zida
prešao u prirodnu spilju, a s niskoga svoda nad njim su, svaki na pandži, s glavom
okrenutom dolje poput smežuranih plodova, zamotani, visili u nizu Šišmiši u
očekivanju svog nastupa — pukotina se plamenasto raširila, i osjetio se svjež dašak
večeri, i Cmcinnat je izašao iz pukotine u stijeni na slobodu.
Našao se na jednoj od mnogih kosina obraslih zelenom travom koje su se poput
zaoštrenih tamnozelenih valova smrtno dizale uvis na raznim visinama između
stijenja i zidova tvrđave što se stepeničasto uzdizala.
U prvom trenutku tako mu se zavrtjelo u glavi od slobode, visine i prostora da je,
uhvativši se za vlažan busen, jedva što i primjećivao, osim da, kao i uvijek u
predvečerje, glasno kriče lastavice strižući obojeni zrak crnim škaricama, da je
rumenilo sunčeva zalaska zahvatilo polovinu neba, da se nad zatiljkom sa strašnom
brzinom uzdiže slijepa kamena strmina tvrđave, iz koje se on iscijedio poput
kapljice, a ispod nogu grozni ponori i magla koja se dimila kao djetelina.
Predahnuvši, smiri poigravanje u oku, drhtaj u tijelu, pritisak, udahne, udahne
slobodu što se široko i daleko razlijegala i, prilijepivši se leđima uza stijenu, preletje
očima zadimljenu
192
okolinu. Daleko dolje, gdje se već uhvatio sumrak, jedva se u strujama magle
vidjela šarena grba mosta. A ondje, s druge strane, zamagljeni plavi grad s
prozorima nalik na užareno ugljevlje, koje je dijelom hvato blijesak zalaska, a
dijelom se već zasvijetlio vlastitim sjajem — još se moglo razlikovati kako se
postepeno nižu i pale stakleni biseri svjetiljaka duž Strme ulice, a tanki luk na njenu
gornjem kraju bijaše neobično jasan. Na kraju grada sve je to magličasto umiralo,
rušilo se, iščezavalo, ali iznad nevidljivih vrtova, u ružičastoj dubini neba, stajali su
poput lanca prozirno ognjeni oblačići i protezao se dugačak ljubičast olovni oblak
s gorućim prosjecima na donjem kraju — i, dok je Cincinnat gledao, ondje, ondje u
daljini, poput venecijanske patine, planuo je hrašćem obrasli brežuljak i lagano se
zamračio.
Pijan, slab, klizeći po grubom busenju i jedva održavajući ravnotežu, krenu dolje i
do njega odmah iza izbočine zida, gdje je opominjući šuštao žalobni grm, iskoči
Emočka, s licem i nogama ružičastim od zalaska, i čvrsto ga zgrabi za ruku i
povuče za sobom. U svim njenim kretnjama opažalo se uzbuđenje i zanesena
užurbanost.
— Kamo ćemo? Dolje? — isprekidano je upita Cincinnat smijući se od
nestrpljenja.
13 Poziv na smaknuće
193
Brzo ga je povela duž zida. U zidu se otvori-še nevelika zelena vrata, dolje su
vodile stepenice koje su neprimjetno promicale ispod nogu. Opet škripnuše vrata;
iza njih je bio taman hodnik gdje su stajale škrinje, platneni ormar, ljestve
prislonjene uza zid i mirisalo je na petrolej; ovdje se vidjelo da su iz crnog hodnika
dospjeli u upraviteljev stan, jer — ne držeći ga više tako čvrsto za prste, nego
rastreseno ih ispuštajući — Emočka ga je uvela u blagovaonicu gdje su za
osvijetljenim ovalnim stolom svi sjedili i pili čaj. Rodrigu je Ivanoviču ubrus
pokrivao prsa; njegova žena — mršava, pjegava, s bijelim trepavicama — do-davala
je perece m-sje Pjeru koji je bio obukao rubašku s izvezenim pjetlićima; pokraj
samo-vara ležala su u košarici klupka obojene vune i blistale staklene igle za
pletenje.
Starica šiljasta nosa, u crnom ogrtaču i s kapicom na glavi, narogušila se na kraju
stola.
Ugledavši Cincinnata, upravitelj je otvorio usta i nešto mu je poteklo s kuta usana.
— Uh, vraže mali! — s lakim njemačkim akcentom progovori upraviteljica.
M-sje Pjer promiješa čaj i stidljivo obori oči.
— Zaista, kakvi su to nestašluci? — kroz sok od dinje izusti Rodrig Ivanovič. — A
da i ne govorimo o tome kako je to protiv pravila!
— Pustite ih — reče m-sje Pjer ne podižući očiju. — Ta oboje su još djeca!
194
— Praznicima je došao kraj pa bi htjela da se još malo pošali — brzo izgovori
upraviteljica.
Emočka, namjerno lupajući stolicom, vrpo-ljeći se i oblizujući se, sjela je za stol i,
zabo-ravivši na Cincinnata, stade šećerom posipati krišku dinje tako da šećer
odmah postade narančast, a onda je nemirno poče jesti, držeći je za krajeve koji su
joj dopirali do ušiju i gurkajući laktom susjeda. Susjed je nastavljao srkati čaj, držeći
između kažiprsta i prstenjaka žličicu koja je stršala, ali neprimjetno spusti lijevu
ruku pod stol.
— Joj! — škakljivo se tržnu Emočka ne odmičući se od dinje.
— Sjedite zasad tamo — reče upravitelj pokazujući Cincinnatu nožem za voće na
zeleni naslonjač koji je zasebno stajao u štofastom polumraku pored nabora
zavjese. — Kad završimo, ja ću vas odvesti. Ta sjedite, kad vam kažem! Šta vam je?
Šta vam je? Teško ga je razumjeti.
M-sje Pjer se nagnu prema Rodrigu Ivano-viču i, malo pocrvenjevši, nešto mu
priopći. Ovome nešto zakrklja u grkljanu:
— No, čestitam, čestitam — reče on teško prikrivajući ushit. — Bravo! Već je
odavno bilo vrijeme ... Svi mi... — on pogleda Cincinnata i već se svečano pribere.
13*
195
— Ne, još je rano, prijatelju moj, ne zbu-njujte me — prošaputa m-sje Pjer,
povukavši ga za rukav.
—¦ U svakom slučaju, nećete odbiti drugu čašu čaja — šaljivo progovori Rodrig
Ivano-vič, a zatim, promislivši i mljacnuvši par puta, obrati se Cincinnatu.
— Ej, vi tamo! Zasad možete pogledati album. Dijete, podaj mu album! To je za
njen (gest nožem) povratak u školu naš dragi gost učinio ... učinio ... Oprostite,
Petre Petroviču, zaboravio sam kako ste vi to nazvali.
— Fotohoroskop — skromno odvrati m-sje Pjer.
— Da li da ostavim limun? — upita upraviteljica.
Viseća je petrolejka ostavljala u tmini dno blagavaonice (gdje je svjetlucala brlja
šetalice sata otkidajući krupne sekunde) i prolijevala na lijepo postavljeni stol
obiteljsko svjetlo koje je prelazilo u zvonkost čajnog obreda.
196
XVI
Mir. Pauk je isisao tri sobne muhe i leptira pokrivena bijelim paperjem, ali se još
nije sasvim nasitio i gledao je na vrata. Mir. Cincinnat je bio sav u ogrebotinama i
modricama. Mir, ništa se nije dogodilo. Jučer uvečer, kad su ga doveli nazad u
ćeliju, dva poslužitelja zalijepila su ono mjesto gdje se prije nalazila rupa. Sad je
bilo obilježeno namazima boje, zaokrugljeni-je i gušće — i postajalo je zagušljivo
pri pogledu na ponovo oslijepjeli, oglušeni i učvršćeni zid. Drugi ostatak od
jučerašnjeg dana bio je album od krokodilske kože s masivnim tamno-srebrnim
monogramom koji je ponio sa sobom, onako smireno rastresen; album je bio
osobit, to jest, bolje rečeno, bio je to fotohoros-kop koji je sastavio izumitelj m-sje
Pjer; to jest, bila je to serija fotografija koje su s pri-
197
rodnom postupnosću predstavljale sav daljnji život dotične persone. Kako se to
radilo? Evo ovako. Vrlo retuširane snimke sadašnjeg Emo-čkina lica bijahu
dopunjene dijelovima tuđih snimaka — zbog toalete, položaja, krajolika tako da bi
se mogli dobiti svi rekviziti njene budućnosti. Složene po redu u višekutna okan-ca
od kamenolika kartona sa zlatnim rubom, i popraćene sitno ispisanim datumima,
ove jasne i na prvi pogled nekrivotvorene fotografije pokazivale su Emočku u
početku onakvom kakva je danas, zatim — po svršetku škole, to jest za tri godine,
skromnu, s kovčežićem balerine u ruci, zatim — sa Šesnaest godina u gumenim
papučama, s eteričnim krilcem na leđima, kako slobodno sjedi na stolu s
podignutim bokalom, sred blijedih besposličara, zatim — sa osamnaest godina, u
fatalnoj koroti, pored ograde iznad vodopada, zatim ... ah, u mnogim još oblicima i
pozama, sve do krajnje, posljednje ležeće poze.
Uz pomoć retuširanja i drugih foto-trikova nekako se postizavalo postupno
mijenjanje Emočkjna lica (majstor se između ostalog koristio fotografijama njene
majke), ali čim bi se pogledao izbliže, odmah bi se pojavile jasne nez-grapnosti te
parodije na rad vremena. U Emo-čke, koja je izlazila iz kazališta u krznu sa
cvijećem pritisnutim uz rame, bile su noge koje nikad nisu plesale; a na slijedećoj
snimci, koja ju je već prikazivala u izmaglici vjenčanja, sta-
198
jaše pokraj nje ženik, dobro građen i visok, ali okruglaste fizionomije m-sje Pjera.
Sa trideset godina na njoj su se pojavile uvjetne bore, napravljene bez smisla, bez
života, bez poznavanja njihova istinskog značaja — ali znalcu su govorile nešto
čudno, kao Što biva kad se slučajno micanje grana podudari s gestom koja je
razumljiva gluhonijemu čovjeku. A sa četrdeset godina Emočka je umirala — ovdje
treba da vas upozorim na obrnutu grešku — njeno lice na mrtvačkom odru nikako
nije moglo proći kao lice smrti.
Rodion je odnio taj album, gunđajući da gospođica ovoga časa odlazi, a kad se opet
pojavio, smatrao je za potrebno da saopći da je gospođica otputovala:
— (Uzdišući) Ot-pu-to-va-la je! (Pauku) Dosta je... (Pokazuje dlanove). Nemam
ništa. (Opet Cincinnatu) Dosadno je, oh, dosadno je nama bez kćeri, kako je samo
letjela, i pjesme pjevala, ljubimica naša, cvjetić naš zlaćani! (Nakon stanke
drugačijim tonom.) A što vi, gospodine moj, nikakvih zabranjenih pitanja više ne
zadajete? A?
— Da, da — sam sebi značajno odgovori Rodion i dostojanstveno se udalji.
A nakon objeda, potpuno službeno, sad već bez zatvoreničkog odijela, u
baršunastu kaputu, s umjetničkom kravatom i u novim čizmama koje su poltronski
škripale, s blistavim sarama i visokim petama (koje su ga činile nalik
199
na opernog šumara), ušao je m-sje Pjer, a za njim, s poštovanjem puštajući ga
naprijed u kretanju, u govoru i svemu ostalom — Rodrig Ivanovič i, s aktovkom,
advokat. Sva trojica smjestiše se za stolom u pletene naslonjače (iz čekaonice),
Cincinnat je isprva hodao po ćeliji, boreći se sa sramotnim strahom, ali zatim
također sjede.
Ne baš spretno (nespretnost je, međutim, stara i na nju se navikneš), petljajući
nešto oko aktovke, odmičući njen crni obraz, držeći je djelomično na koljenima a
djelomično se opirući njome o stol — tako da je klizila čas s jednog, čas s drugog
oslonca — advokat je izvukao velik notes, zatvorio, ili točnije, zakopčao odveć
mekanu aktovku koja stoga nije odmah škljocnula, to jest, zupci ne uđoše u rupice;
htio ju je staviti na stol, ali se predomislio i, zgrabivši je za ovratnik, spusti je na
pod i prisloni je u sjedećem položaju pijanca uz nogu svoga naslonjača; onda je
brzo izvadio — baš kao iz zapučka — emajliranu olovku, i snažnim zamahom ruke
otvorio notes na stolu i, ni na šta ne obraćajući pažnju, počeo ravno ispisivati
otkidive stranice; ali upravo ovo neobra-ćanje pažnje na sve što ga okružuje
izuzetno je potcrtavalo vezu između užurbane trke njegove olovke i ove sjednice
na koju su se ovdje skupili.
Rodrig Ivanovič sjedio je u naslonjaču, lagano se zavalivši — pritiskom snažnih
leđa pri-
200
morao je naslonjač da zaŠkripi i, spustivši jednu ljubičastu šapu na nadlakticu, a
drugu zata-knuvši za kraj redengota, s vremena na vrijeme tako je micao obješenim
obrazima i kao rahat-luk napudranim podbratkom kao da ih izvlači iz živog blata.
M-sje Pjer, koji je sjedio u sredini, nalio je vode iz bokala, zatim je pažljivo, pažljivo
položio na stol ruke spletenih prstiju (svjetlucanje vlažnoga akvamarina na malom
prstu) i, spustivši duge trepavice, desetak sekundi sa strahopoštovanjem mislio o
tome kako da započne ovaj razgovor.
— Milostiva gospodo — ne podižući očiju, tankim glasom reče na kraju m-sje Pjer
— prije svega i nadasve dopustite mi da vam ocrtam u dva-tri uspjela poteza ono
što sam već uradio.
— Izvolite — reče u basu upravitelj i grubo škripnu naslonjačem.
— Vama su, gospodo, jamačno poznati uzroci one smiješne mistifikacije koju
zahtijeva tradicija naše umjetnosti. Zaista, kako bi to bilo kad bih ja s neba pa u
rebra ponudio Cincinna-tu svoje prijateljstvo? Pa, to bi značilo gospodo, svjesno ga
odbaciti, preplašiti, pobuniti protiv sebe, napraviti jednom riječju, sudbonosnu
grešku.
Predavač otpi iz čaše i oprezno je spusti na stol.
201
— Neću sad govoriti o tome — nastavi on uzmahnuvši trepavicama — koliko je
dragocjena za uspjeh opće stvari atmosfera drugarske blizine i bliskosti, koja se
postepeno, uz pomoć trpljenja i ljubaznosti, stvara između osuđenika i izvršitelja
osude. Teško je, ili, štaviše, nemoguće da se čovjek bez jeze ne sjeti barbarstva
davno minulih vremena, kad su se takva dvojica, uopće ne poznavajući jedan
drugoga, tuđi jedan drugome ali povezani neumoljivim zakonom, susretali licem u
lice tek u posljednjem trenutku pred samim sakramentom. Sve se ovo izmijenilo
upravo isto tako kao što se u toku vjekova izmijenilo besmisleno sklapanje
brakova, više nalik na prinošenje žrtve, kad su pokornu djevicu roditelji bacali u
šator nepoznatom.
(Cincinnat je u džepu našao srebrni papirić od čokolade i stao ga gužvati).
— I, eto, gospodo, radi toga da se uspostave naj prijatelj skiji odnosi s
osuđenikom, ja sam se smjestio u isto takvu mračnu ćeliju kao i on, u liku u
najmanju ruku isto takvog uznika. Moja nevina obmana nije mogla a da ne uspije, i
zato bi mi bilo čudno kad bih osjetio bilo kakvu grižnju savjesti, jer ne želim ni
najmanju kaplju gorčine na dnu našeg prijateljstva! Bez obzira na prisutnost
očevidaca, i bez obzira na spoznaju svoje konkretne ispravnosti, ja vas (on pruži
Cincinnatu ruku) molim za oprošte-nje.
202
— Da to je pravi takt — u pola glasa izgovori upravitelj, a njegove se upaljene
žablje oči ovlažiše; on izvuče uredno složen rupčić, htjede ga prenijeti sljepoočnici
što je kuckala, ali promisli i, mjesto toga, srdito i očekujući nešto, uperi pogled u
Cincinnata. Advokat isto tako pogleda, ali samo letimice, mičući bezglasno usnama
koje postadoše slične njegovu rukopisu, to jest ne prekidajući vezu s retkom koji se
odvojio od papira i, evo, gotov je opet da pojuri po njemu dalje.
— Ruku! — pocvenjevši, naprežući se, viknu upravitelj i tako tresnu po stolu da ga
zabolje šaka.
— Ne, ne prisiljavajte ga, ako on neće ... —• spokojno reče m-sje Pjer. — To je
samo pro forma. Nastavit ćemo.
— Janješce! — zagrmi Rodrig Ivanovič i baci ispod obrva na m-sje Pjera pogled
vlažan kao poljubac.
— Da nastavimo — reče m-sje Pjer. — Za to vrijeme uspio sam se zbližiti sa
susjedom. Provodili smo ...
Cincinnat pogleda pod stol. M-sje Pjer se zbog nečeg zbunio, uzvrpoljio i pogledao
dolje. Upravitelj zadignu ugao voštanog platna, pogleda onamo, a zatim sumnjičavo
pogleda Cincinnata. Advokat opet zaviri u list, nakon čega svu trojicu obiđe
pogledom i opet zapisa nešto. Cincinnat se uspravi. (Ništa osobito — ispustio je
srebrnu grudicu).
203
— Provodili smo — nastavi m-sje Pjer uvrijeđenim glasom — duge večeri u
neprestanim razgovorima, igrama i svakovrsnim razonodama. Kao djeca, takmičili
smo se u snazi;ja, slabašan, bijedan m-sje Pjer, razumije se, o, razumije se, predavao
sam se noćnom vršnjaku. Razgovarali smo o svačemu, o erotici i drugim uzvišenim
stvarima, i sati su prolijetali kao minute, minute kao sati. Ponekad, u tihoj šutnji...
Tu se Rodrig Ivanovič grohotom nasmija:
— Impayable, ce1 razumije se — prošapta on, donekle kasno ocijenivši šalu.
— ... Ponekad, u tihoj šutnji, sjedili smo jedan pored drugog, gotovo zagrljeni,
snatreći, misleći svaki svoju misao, a obje su se slijevale, poput rijeka, čim bismo
otvorili usta. S njim sam dijelio osobno iskustvo, učio ga umjetnosti šahovske igre,
veselio aktuelnim vicem. Tako su tekli dani. Rezultat je očit. Zavoljeli smo jedan
drugog i građa Cincinnatove duše isto tako mi je poznata kao i građa njegova vrata.
Na taj način, neće mu tuđi, strašni čiča, nego nježni drug pomoći da se popne uz
crvene stepenice, i on će mi se predati bez bojazni, zauvijek, do kraja smrti! Neka
se vrši volja publike! (Ustade; ustade i upravitelj; zauzet pisanjem, advokat se samo
pridiže). Tako. Molim
1 Sjajno, to ... (Prev.)
204
vas sad, Rodriže Ivanoviču, da službeno objavite moje zvanje, da me predstavite!
Upravitelj brzo ustaknu očale, izravna nekakav papir i, grunuvši glasom, obrati se
Cinci-nnatu:
— Eto ... Ovo je m-sje Pjer ... Bref ..." Rukovodilac smaknuća___Zahvaljujem na
časti
— doda on pobrkavši nešto, i sa začuđenim izrazom na licu spusti se natrag u
naslonjač.
— No, to niste baš osobito ... — nezadovoljno progovori m-sje Pjer. — Postoje
još nekakve službene forme koje se moraju poštivati. Ja uopće nisam pedant, ali u
ovakvom važnom trenutku ... nemate za što ruku stavljati na grudni koš, loše ste to
uradili, dragi moj. Ne, ne, sjedite, dosta je! Sad ćemo prijeći... Romane
Visarionoviču, gdje je program?
— Pa već sam vam ga dao — brzo reče advokat — ali, uostalom... i on zavuče
ruku u aktovku.
— Našao je, smirite se — reče m-sje Pjer — dakle... predstava je zakazana za
prekosutra ... na Interesantnom trgu. Niste mogli bolje odabrati... Divota! (Nastavi
čitati gunđajući sebi u nos). Punoljetnima je dopušteno... Karte cirkuskog
abonmana vrijede ... Tako, tako, tako ... Smaknućem rukovodi, u crvenim hlačama
od losovine ... no, to je, recimo, koješta-rija! Pretjerali su kao i uvijek ...
(Cincinnatu).
1 Ukratko. (Prev.)
205
Dakle, prekosutra. Jeste li razumjeli? A sutra, kao što nalaže prekrasan običaj,
moramo zajedno posjetiti gradske oce, vi, čini mi se, Rodri-že Ivanoviču, imate
popis.
Rodrig Ivanovič poče se udarati po raznim dijelovima vatom obloženog tijela,
izbuljivši oči, i zbog nečega ustade. Na kraju, listić se našao.
— Dobro — reče m-sje Pjer — priložite ga uz ostalo. Romane Visarionoviču. čini
se da je to sve. Sad, prema zakonu, riječ dajem ...
— Ah ne, c'est vraiment superfhi1... — brzo ga prekide Rodrig Ivanovič — ta to je
zastarjeli zakon.
— Po zakonu — tvrdo izgovori m-sje Pjer, obrativši se Cincinnatu — vama dajem
riječ.
— Poštenjačina! — trzajući se izgovori upravitelj kome su obrazi podrhtavali.
Uslijedila je šutnja. Advokat je tako brzo pisao da su čovjeka oči boljele od
promicanja njegove olovke.
— Pričekat ću jednu cijelu minutu — reče m-sje Pjer i postavi ispred sebe debeli
satić.
Advokat isprekidano uzdahnu; poče slagati gusto ispisane listiće. Minuta je prošla.
— Sjednica je završena — reče m-sje Pjer — hajdemo, gospodo! Dajte mi,
Romane Visario-
1 To je zaista suvišno. (Prev.)
206
noviču, da pogledam zapisnik, prije nego ga he-ktografirate. Ne, kasnije, već me
oči bole.
— Moram priznati — reče upravitelj — da katkad nehotice žalim što više nije na
snazi sis... —¦ on se na vratima nagnuo nad uho m-sje Pjera.
— 0 čemu vi to, Rodriže Ivanoviču? — ljubomorno se zainteresira advokat.
Upravitelj mu Šapnu.
— Da, odista — složi se advokat — uostalom, zakon se može zaobići. Recimo,
ako ga nateg-nemo nekoliko puta ...
— No, no — reče m-sje Pjer — lakše, lakrdijaš!! Ja se ne bavim rezuckanjem.
— Ama, mi smo onako, teoretski — dodvor-Ijivo se osmjehnu upravitelj — ali
prije, kad se to smjelo primjenjivati...
Vrata se zalupiše, glasovi udaljiše.
Ali gotovo istog časa javio se Cincinnatu još jedan gost, bibliotekar koji je došao da
uzme knjige. Njegovo dugo blijedo lice u aureoli pra-šnjavocrne kose oko ćele,
dugi drhtavi stas u plavoj pletenoj maji, dugačke noge u kusas-tim hlačama, — sve
je to proizvodilo čudan, nezdrav dojam, kao da ga je tko prignječio i spljoštio.
Cincinnatu se, međutim, činilo da se s prašinom od knjiga na njemu nataložilo
nešto kudikamo čovječnije.
— Vi ste, jamačno, čuli — reče Cincinnat — prekosutra je sa mnom svršeno. Više
neću uzimati knjige.
207
— Više nećete — potvrdi bibliotekar. Cincinnat nastavi:
— Htio bih isplijeviti nekoliko korovastih istina. Imate li vremena? Želim vam reći
da sad kad točno znam ... Kakva je bila draž u onoj neizvjesnosti koja me toliko
tištila ... Knjige više neću ...
— Možda nešto iz mitologije? — predloži bibliotekar.
— Ne, ne isplati se. Nekako mi nije do čitanja.
— Neki uzimaju — reče bibliotekar.
— Da, znam, ali zapravo, ne isplati se.
— Za posljednju noć — s mukom zaključi svoju misao bibliotekar.
— Vi ste danas strašno razgovorljivi — os-mjehnu se Cincinnat. — Ma, odnesite
sve to! »Quercusa« nisam mogao završiti! Da, između ostalog: meni su greškom ...
ove sveske ... na arapskom, Što li, .. ja, na žalost, nisam uspio naučiti istočnjačke
jezike.
— Šteta — reče bibliotekar.
— Ništa, duša će nadoknaditi propušteno. čekajte malo, ne odlazite još! Iako znam
da ste vi samo tako, uvezani u ljudsku kožu, ipak ... zadovoljit ću se malim ...
Prekosutra...
Ali bibliotekar ode drhteći.
208
XVII
Običaj je zahtijevao da se uoči smaknuća njegov pasivni i aktivni sudionik zajedno
jave u kratki oproštajni posjet svim glavnim službenicima, ali, da bi se ubrzao
ritual, bilo je odlučeno da se te osobe okupe u prigradskoj kući zamjenika
gradonačelnika (sam gradonačelnik, njegov sinovac bio je na putu — u gostima
kod prijatelja u Pritomsku), i da za večeru naprosto dođu onamo Cincinnat i m-sje
Pjer.
Bila je tamna nać sa snažnim toplim vjetrom kad oni, obojica u jednakim
plaštevima, pješice, u pratnji šestorice vojnika s helebardama i svjetiljkama,
prijeđoše preko mosta i uđoše u usnuli grad i, zaobišavši glavne ulice, svjetlucavim
stazama između šumećih vrtova stadoše se uspinjati uzbrdo.
14 Poziv na smaknuće
209
(Još na mostu Cincinnat se okrenuo, oslobo-divši glavu iz kukuljice plašta —
modra složena gromada tvrđave sa mnogo kula podizala se u tmurno nebo gdje je
lunu nalik na marelicu precrtao oblak. Tmina nad mostom migala je i mrštila se od
šišmiša.
— Obećali ste mi... — prošaputa m-sje Pjer, lagano mu stisnuvši lakat, i Cincinnat
opet namaknu kukuljicu.)
Ova noćna šetnja koja će, činilo se, obilovati tužnim, sigurnim, raspjevanim,
Šaptavim dojmovima, jer što je uspomena ako nije duša dojma? — ispala je
zapravo nejasna, beznačajna i prošla tako brzo kako samo biva sred veoma
poznatog predjela, u tmini, kad su šareni dnevni razlomci zamijenjeni cijelim
brojevima noći.
Na kraju uske i mračne aleje, gdje je škripao šljunak i mirisalo na borovicu,
odjednom se pojavio teatralno osvijetljeni ulaz s bjelasas-tim stupovima, frizovima
na zabatu, s lovorima u bačvicama i, tek se malo zadržavši u predvorju gdje su se
motali, kao rajske ptice, sluge, ispuštajući perje na crno-bijele ploče, Cincinnat i m-
sje Pjer prijeđoše u dvoranu koja je brujala od mnogobrojnog skupa. Tu su bili svi.
Tu se izdvajao, po karakterističnoj bujnoj kosi, upravitelj gradskih fontana; tu je
pobljes-kivao zlatnim ordenima crni mundir Šefa tele-grafista; tu je bio rumeni
načelnik opskrbe s prostačkim nosom; i krotitelj lavova s talijan-
210
skim prezimenom; i sudac, gluhi starac; i još mnoštvo drugih stasitih, uglednih
sijedih osoba s odbojnim licima. Dame nisu bile prisutne, ako se ne ubroji okružna
načelnica školstva, veoma gojazna u sivom redengotu muškog kroja, starija žena, s
velikim ravnim obrazima i glatkom frizurom blistavom poput čelika.
Netko se uz opći smijeh poskliznuo na parketu. Luster je ispustio jednu od svojih
svijeća. Na veliki lijes, izložen pogledima, netko je već bio stavio buket. Stojeći
postrance sa Cincin-natom, m-sje Pjer je upozoravao svog pitomca na te pojave.
Ali evo, domaćin, crmpurast starac, sa Španjolskom bradicom, udario je dlanom o
dlan, otvorila su se vrata, i svi prijeđoše u blagovaonicu. M-sje Pjer i Cincinnat
bijahu posjednuti jedan pored drugoga na čelo zasljepljuju-ćeg stola — i, isprva
suzdržljivo, ne narušavajući red, s dobrohotnom radoznalošću koja je kod nekih
prelazila u prikrivenu raznježenost, svi su pogledali na jednako, hamletovski
odjeveni par; zatim, prema tome kako se na usnama m-sje Pjera rasplamsavao
osmijeh i on govorio, pogledi gostiju usmjeravali su se sve otvorenije na njega i
Cincinnata, koji je neužurbano, usrdno i pozorno, kao da rješava neki zadatak,
balansirao nožem za ribu na različite načine, čas na slaniku, čas na nagibu vilice, čas
bi ga prislanjao uz kristalnu vazicu s bijelom ru-
14*
211
žom koja je, za razliku od drugih, ukrašavala njegov pribor.
Sluge, izabrane među najspretnijim kicošima ovoga grada — najbolji predstavnici
njegove rumene mladeži — spretno su raznosile jela (katkad čak prelijećući s jelom
preko stola), a opću pažnju privlačila je uljudna brižljivost kojom je m-sje Pjer
posluživao Cincinnata, odmah mijenjajući svoj razgovorni osmijeh u trenutnu
ozbiljnost dok je pažljivo stavljao slasni komadić na njegov tanjur, nakon čega bi, s
pređašnjim živahnim blijeskom na ružičastom, ćosavom licu, produžavao
najduhovitiji razgovor sa cijelim stolom — i odjednom, na pola riječi, malo se
pogrbivši, hvatajući bočicu sa sosom ili paprikom, upitno bi pogledao Cincinnata,
koji, uostalom, nije taknuo ni jedno jelo, nego je sveđ tiho, pažljivo i usrdno
balansirao nožićem.
— Vaša primjedba — veselo reče m-sje Pjer obraćajući se načelniku gradskog
prometa koji je ubacio dvije-tri riječi i sad kao predjelo očekivao čarobnu repliku
— vaša me primjedba podsjeća na onaj poznati vic o liječničkoj tajni.
— Ispričajte, ne znamo ga, oh, ispričajte nam — sletješe ga sa svih strana.
— Izvolite — reče m-sje Pjer. — Dolazi ginekologu ...
212
— Oprostite Što vas prekidam — reče krotitelj lavova (sijedi brkajlija sa
svijetlocrvenom ordenskom lentom) — ali je li gospodin siguran da je taj vic baš
za sve uši... — on izražajno pokaza pogledom na Cincinnata.
— Potpuno, potpuno — strogo odgovori m-sje Pjer — nikada ne bih sebi
dopustio ni najmanju nepristojnost u prisutnosti... Dolazi, dakle, ginekologu stara
dama (m-sje Pjer je lagano isturio donju usnu). »Imam,« veli, »doista ozbiljnu
bolest i bojim se da ću od nje umrijeti.« »Simptomi?« pita ovaj. »Glava mi se,
doktore, trese ... — i m-sje Pjer, nerazgovijetno, starački govoreći, odglumi staricu.
Gosti prasnuše u smijeh. Na drugom kraju stola gluhi sudac, kriveći se patnički kao
od zatvora smijeha, unese se velikim sivim uhom u lice egoistu susjedu što se
kikotao i, cupkajući ga za rukav, zamoli ga da mu kaže što je ispričao m-sje Pjer,
koji je, međutim, čitavom dužinom stola ljubomorno pratio sudbinu svog vica, i
tek je onda trepnuo kad je netko na kraju zadovoljio nesretnikovu radoznalost.
— Vaš divni aforizam da je život liječnička tajna — poče govoriti upravitelj
fontana, praskajući sitnom slinom tako da mu je oko usta treperila duga — možda
izvrsno odgovara čudnom slučaju koji se dogodio ovih dana u obitelji moga
sekretara. Zamislite ...
— što je, Cincinnate, je li te strah? — suosjećajnim šapatom pitao je jedan od
blješta-
213
vih slugu, natačući vino Cincinnatu. On podiže oči; bio je to njegov šurjak
šaljivčina. — Strah te valjda? Evo, gutni vinca rumena ...
—. Šta je to? — hladno opomenu brbljavca m-sje Pjer, pa onaj, grbeći se, hitro
odstupi i, eto, već se sagnuo s bocom nad rame slijedećeg gosta.
— Gospodo! — kliknu domaćin, podigavši i, držeći u visini uštirkanih prsa bokal s
blijedo-žutim ledenkastim napitkom. — Nazdravljam ...
— Žalosno! — viknu netko, a drugi to pri-hvatiše.
— Da se pobratimo, preklinjem vas___—
izmijenjenim glasom, tiho, lica iskrivljena molbom, obratio se m-sje Pjer
Cincinnatu — ne odbijte mi to, preklinjem vas, uvijek se to tako radi.
Cincinnat je rasijano cupkao krajeve mokre bijele ruže, koji su se objesili poput
kosih tru-bica, ruže koju je makinalno bio izvukao iz prevaljene vaze.
— Na kraju, ja imam pravo da tražim — grozničavo prošaputa m-sje Pjer, i
odjednom s odsječnim, usiljenim, smijehom izli iz svojeg bokala kaplju vina
Cincinnatu na tjeme, a zatim poškropi i sebe.
— Bravo, bravo — razlijegali se naokolo povici, i susjed se okretao susjedu
izražavajući patetičnom mimikom čuđenje, ushićenje, i zvonili su, kucajući se,
nesalomljivim bokali-
214
ma, a jabuke velike koliko dječja glava jarko su se uzdizale nagomilane sred prašnih
plavih grozdova na strmogrudnoj srebrnoj lađi, i stol se dizao kao strma
dijamantna gora, i u maglama stropnog slikarstva putovao je mno-goruki luster
jadikujući, svijetleći, ne nalazeći utočišta.
— Ja sam dirnut, dirnut — govorio je m-sje Pjer, i prilazili su mu redom i čestitali
mu, neki su posrtali, netko je pjevao. Otac gradskih vatrogasaca je bio nedolično
pijan; dvije su sluge uz galamu pokušavale da ga odvuku, ali on je žrtvovao skute,
kao što gušter žrtvuje rep, i ostao je. Poštovana okružna načelnica školstva,
crveneći se mrljama, šuteći, neprimjetno se odmicala braneći se od načelnika
opskrbe koji je veselo ciljao u nju prstom nalik na mrkvu, kao da se sprema da je
probode ili poška-klja, govoreći: »Ti-ti-ti!«
— Prijeđimo, gospodo, na terasu — svečano objavi domaćin, i tada Marfinjkin
brat i sin pokojnog doktora Sineokova povukoše, uz buku drvenih kolutova
zavjesu: pokazao se u leluja-voj svjetlosti ukrasnog fenjera kameni mali trg,
omeđen u dubini stupićima balustrade u obliku čunjeva, između kojih su se gusto
crnje-li dvostruki dijelovi noći.
Siti gosti, žamoreći, posjedali su u niske naslonjače. Neki su tumarali oko stupova,
drugi kraj balustrade. Tu je stajao Cincinnat, vrteći u prstima mumiju od cigare, a
pokraj njega
215
je, ne okrećući se njemu, ali ga neprestano dodirujući čas leđima, čas bokom, m-sje
Pjer govorio uz uzvike slušalaca koji su mu odobravali:
— Fotografija i ribolov moje su glavne pasi-je. Ma koliko vam se to činilo čudnim,
za mene slava i počasti nisu ništa prema seoskoj tišini. Eto, vi se nepovjerljivo
osmjehujete, milostivi gospodine (uzgred se obratio jednom od gostiju koji se brzo
odrekao svojeg osmijeha) , ali kunem vam se da je to tako, a ne kunem se zalud.
Ljubav prema prirodi namro mi je otac koji također nije znao lagati. Mnogi ga se
od vas, dakako, sjećaju i mogu posvjedočiti, dapače pismeno, ako je potrebno.
Stojeći pokraj balustrade, Cincinnat je neodređeno piljio u tminu, i eto, kao po
narudžbi, tmina je zanosno poblijedjela, jer je sad čist i visok mjesec izronio ispod
krznenih obla-čića, prekrivajući lakom žbunje i plamteći pjevom svjetlosti u
ribnjacima. Odjednom, potresene duše Cincinnat shvati da je u samoj guštari
Tamarinih vrtova, koji mu toliko ostadoše u sjećanju i koji mu se toliko činjahu
nedostižnima; u hipu, povezavši jedno s drugim, shvati da je višeput s Marfinjkom
ovuda prolazio, pored te iste kuće u kojoj je sad, a koja mu se tad prikazivala u liku
bijele vile sa čvrsto zatvorenim prozorima i koja se pomaljala kroz
lišće na brežuljku___Sad, brižljivim pogledom
istražujući okolinu, bez poteškoća je oslobađao
216
od ovoja noćne magle poznate poljanice ili, naprotiv, brisao je s njih suvišnu
mjesečevu prašinu da ih učini upravo onakvima kakvima su bili u njegovu sjećanju.
Restaurirajući sliku zaprljanu čađu noći, vidio je kako se na stari način raspoređuju
šumarci, puteljci... U daljini, upirući se u metalno nebo, ukočili su se u punom
kotrljanju zamamni brežuljci na plavi-častom sjaju i u naborima mraka ...
— Mjesečina, balkon, ona i on — reče m-sje Pjer osmjehujući se Cincinnatu, koji
je u tom času primijetio da ga svi gledaju s nježnim sažaljenjem i kao da nešto
iščekuju.
— Uživate u krajoliku? — dodvorljivo, držeći ruke na leđima, progovori upravitelj
parkova ¦—¦ Vi... — tu zape, i kao da se malko zbunio, okrenu se m-sje Pjeru: —
Oprostite ... dopuštate li? Ja osobno nisam bio predstavljen —
— Ah, molim vas, moje dopuštenje nije potrebno — uljudno odgovori m-sje Pjer
i, datak-nuvši Cincinnata, tiho reče: — Ovaj gospodin želi porazgovarati s tobom.
— Krajolik ... Uživate u krajoliku? — ponovi, nakašljavajući se u Šaku, upravitelj
parkova. — No sad se malo toga vidi. Eto, pričekajte, točno u ponoć, to mi je
obećao naš glavni inženjer... Nikita Lukič! O, Nikita Lukiču!
— Ja ću iza njega — bodrim basom odazove se Nikita Lukič i primaknu se
naprijed, uslužno, upitno i radosno okrećući sad jednome, sad drugome svoje
mladenačko lice, mesnato, s bi-
217
jelom četkom brkova, te lijepo položi ruke na ramena upravitelju parkova i m-sje
Pjeru, među kojima je, istežući se, stajao.
— Pričao sam mu, Nikita Lukiču, da ste obećali točno u ponoć, u čast___
— Pa dabome — sočno odreza glavni inženjer. — Sigurno će biti ugodno
iznenađenje. U vezi s tim budite bez brige. Koliko je sati, momci?
Oslobodio je tuđa ramena od pritiska svojih širokih ruku i zabrinuto otišao u sobe.
— Pa, za kojih osam sati bit ćemo već na trgu — reče m-sje Pjer, iznova
zaklapajući poklopac svoga sata. — Spavat ćemo malo. Tebi, mili, nije zima?
Gospodin je rekao da će to biti ugodno iznenađenje. Zapravo nas veoma maze.
Ona ribica za večeru bila je fantastična.
— ... Ostavite, pustite to — razleže se tihi glas načelnice prosvjete, koja je nailazila,
generalskih leđa i s pletenicom sijede uzdignute kose, pravo na m-sje Pjera,
uzmičući pred kažiprstom načelnika opskrbe.
— Ti-ti-ti — šaljivo je pištao ovaj — ti-ti-ti.
— Lakše, madam — huknu m-sje Pjer — moji žuljevi nisu državni.
— Šarmantna ženska — bez posebnog Izraza, ovlaš, napomenu načelnik opskrbe
i, po-cupkujući, uputi se skupini muškaraca koji su stajali pokraj stupova, i njegova
sjena pomiješa se s njihovim sjenama, a vjetrić je ljuljao papirne svjetiljke, i
izdvajala se iz mraka čas
218
ruka koja važno popravlja brk, čas šalica^ po-/ dignuta prema staračkim ribljim
usnama, po> kušavajući da sa dna dosegne šećer.
— Pažnja! Pažnja! — odjednom viknu domaćin i pojuri između gostiju poput
vihora.
Iz početka u vrtu, potom za njim, pa još dalje, duž puteljaka, u dubravama, na
proplanci-ma i livadama, pojedinačno i u snopovima, palili su se rubinski, safirni,
topazni plamičci, postepeno oblažući noć obojenim biserjem. Gosti počeše klicati.
M-sje Pjer udahnu zrak pišteći i uhvati Cincinnata za pest. Plamičci su zapremali
sve veću površinu: sad bi potekli duž daleke doline, sad bi se prebacili u obliku
dugačkog broša na onu stranu, evo, već su poiskakali na prvim obroncima a ondje
su pošli po brežuljcima, zalazeći u najtajnije nabore, njuškajući vrhove, prelazeći
preko njih!
— Ah, kako je krasno — prošaputa m-sje Pjer pritisnuvši na trenutak svoj obraz
uz obraz Cincinnata.
Gosti su pljeskali. U toku tri minute govorio je raznobojnom svjetlošću dobar
milijun žarulja, majstorski raspoređenih u travi, na granama, na stijenama, i
općenito razmještenih na taj način da sastave po cijelom noćnom krajoliku
rastegnut grandiozni monogram P. C, koji ipak nije sasvim dobro ispao. Zatim su
se sve odjednom ugasile i potpuna tmina pristupila je terasi.
219
Kad se opet pojavio inženjer Nikita Lukič, okružiše ga i htjedoše ga baciti u zrak.
Ali već je bilo vrijeme da se misli na zaslužen odmor. Pred odlazak gostiju,
domaćin je predložio da zajedno snimi m-sje Pjera i Cincinnata pokraj balustrade.
Iako je bio onaj koji se snima, m-sje Pjer rukovodio je ovom operacijom. Svjetlosni
bljesak ozario je bijeli Cincinatov profil i bezoko lice odmah tu pored njega. Sam
domaćin dodao im je plastove i izašao da ih isprati. Sanjivo bučeći u predvorju,
uzimali su helebar-de natmureni vojnici.
— Neizrecivo sam polaskan posjetom — opraštajući se obrati se domaćin
Cincinnatu: — Sutra, točnije, danas ujutro, doći ću tamo i, naravno, ne samo kao
službeno lice nego i privatno. Sinovac mi je govorio da se očekuje velika navala
publike.
— No, želim vam sreću — u stankama trojnog ljubljenja reče on m-sje Pjeru.
Cincinnat i m-sje Pjer nestadoše u pratnji vojnika u aleji.
— Ti si inače dobar — izgovori m-sje Pjer kad su malo odmakli — samo zašto si
uvijek tako nekako ... Tvoja stidljivost ostavlja na nove ljude mučan dojam. Ne
znam kako ti — doda — ali ja, iako sam, naravno, ushićen tom iluminacijom i tako
dalje, imam žgaravicu i sumnju da nipošto nije sve bilo na maslacu.
Išli su dugo. Bilo je vrlo tiho i maglovito.
220
— Tok-tok-tok — muklo je dopiralo odnekud slijeva kad su se spustili po Strmoj.
— Tok-tok-tok.
— Hulje — promrmlja m-sje Pjer. — A kleli su se da je već sve gotovo ...
Na kraju prijeđoše preko mosta i počeše se penjati uz brdo. Mjesec su već uklonili i
guste kule tvrđave slijevahu se s oblacima. Gore, kraj trećih vratnica, u kućnom
kaputu i s noćnom kapicom na glavi, čekao ih je Rodrig Ivanovič.
— No, šta je, kako je bilo? — upita nestrpljivo.
— Vi ste nam nedostajali — suho reče m-sje Pjer.
221
XVIII
»Legao sam, nisam spavao, samo sam pro-zebao, a sad sviće (brzo, nečitljivo, ne
završavajući riječi, kao Što trkač ostavlja trag nepotpuna đona, pisao je Cincinnat)
uzduh je blijed, tako sam ozebao da mi se čini da apstraktni pojam »hladnoća«
mora da ima oblik mog tijela i da će sad po mene doći, stidim se što se bojim, a
bojim se strašno, strah, ne zaustavljajući se ni minutu, juri s groznim šumom kroz
mene, kao bujica, i tijelo drhti kao most iznad vodopada, i moram veoma glasno
govoriti da bih se čuo od šuma. Stid me je, duša se osramotila — to pak ne bi
trebalo, ne bi trebalo biti, trebalo bi biti — samo na kori ruskog jezika mogla je
izrasti ova gljivasta usnenost pogodbenog — o, kako me je stid što me zauzimaju,
drže dušu za skute, eto, takvi pojedini deta-
222
lji, mladice, ulaze, mokre, da se oproste, ulaze nekakve uspomene: ja, dijete, s
knjigom, sjedim pored vode što juri sa šumom na pripeci i voda baca lelujavi
bljesak na ravne redove starih stihova — o, kao na padini, — ta znam da ovo ne
treba — i praznovjernije! — ni uspomena, ni bojazni, ni ovog strašnog štucanja: i
praznovjernije! — i tako sam se nadao da će sve biti uređeno, sve obično i čisto. Ta
znam da je užas smrti nešto samo onako, nešto bezvrijedno — može biti čak i
zdravo za dušu — podrhtavanje, zagrcavajući vapaj novorođenčeta ili bijesno
odbijanje da ispusti igračku — i da su živjeli, nekad u spiljama, gdje je zvuk
vječnog kapan ja i stalaktiti, smrtno radosni mudraci koji su — svi veliki patuljci,
istina — na svoj način odolijevali — i mada sve to znam, i još znam jednu glavnu,
najvažniju stvar koju nitko ovdje ne zna — ipak gledajte, lutke, kako se bojim, kako
sve u meni drhti, i bruji, i juri, i sad će doći po mene, i ja nisam spreman, mene je
stid ...«
Cincinnat ustade, zaletje se i — glavom o zid, ali pravi je Cincinnat sjedio u
ogrtaču za stolom i gledao u zid, grizući olovku, i evo, malko zastrugavši nogom
ispod stola, produži pisati — nešto polaganije:
»Sačuvajte ove listove — ne znam koga to molim — ali: sačuvajte ove listove —
uvjeravam vas da ima takav zakon, da je to po zakonu, potražite, vidjet ćete! —
Nek potraže malo
223
— što će vam biti? A ja tako, tako lijepo molim — posljednja želja ne smije ostati
neispunjena. Meni je nužna makar i teoretska mogućnost da imam čitaoca, inače je
zaista bolje sve ovo poderati. Eto, to je trebalo izreći. Sad je vrijeme da se
spremim.«
Opet se zaustavio. Već se sasvim lijepo vidjelo u ćeliji, a po položaju svjetlosti,
Cincinnat je znao da će sad odbiti pet i pol. Dočekavši udaljenu zvonjavu, nastavio
je pisati, ali sad već sasvim tiho i isprekidano, kao da je istrošio čitava sebe na
nekakav prvotni usklik.
»Riječi mi tapkaju na mjestu« — pisao je Cincinnat. — »Zavidim pjesnicima. Kako
mora biti lijepo pojuriti po stranici i ravno sa stranice gdje je ostala da juri tek sjena
—¦ poletjeti u plavetnilo! Prljavost egzekucije, svih smicalica, prije i poslije. Kakve
li hladne oštrice, kakve li hladne sjekire! Smirkovim papirom. Pretpostavljam da će
bol zbog rastanka biti crvena, gromka. Napisana misao manje gnjete, guši iako je
drugačija — kao tumor; izraziš, izrežeš, i opet naraste gore nego prije. Teško je
zamisliti da će danas ujutro, za sat-dva ...«
Ali prošlo je i dva sata i više, a kao da se ništa nije dogodilo, Rodion je donio
zajutrak, pospremio ćeliju, naoštrio olovku, nahranio pauka, iznio kiblu. Cincinnat
ništa nije upitao, ali, kad je Rodion otišao i vrijeme se oteglo dalje svojim lijenim
kasom, shvatio je da su ga iznova obmanuli, da je zalud toliko naprezao dušu
224
i da je sve ostalo tako neodređeno, munjevito i besmisleno kao što je i bilo.
Sat tek što je odbio tri ili četiri. (Zadrijemav-Ši i napola se probudivši, nije brojio
udarce, samo je približno zabilježio njihovu zvukovnu sumu), kad se odjednom
otvoriše vrata i uđe Marfinjka. Bila je rumena, izvukao joj se otraga češalj, naduo se
tijesni struk crne baršunaste haljine — nešto nije stajalo kako treba i to ju je činilo
krivobokom, pa se stalno popravljala, namještala ili je pak na mjestu brzo, brzo
micala bedrima, kao da je nešto dolje nezgodno, nespretno.
— Evo ti različaka — reče ona i baci na stol plavi stručak i, gotovo istovremeno
okretno po-vukavši s koljena skut haljine, stavi na stolicu punašnu nogu u bijeloj
čarapi, koju je navlačila do onog mjesta gdje je od gume bio na drhtavom nježnom
salu utisnut trag. — A teško je bilo dobiti dopuštenje! Morala sam, dakako, učiniti
mali ustupak, jednom riječju, stara priča! A kako mi ti živiš, bijedni moj
Cincinnate?
— Priznajem, nisam te očekivao — reče Cincinnat. — Sjedi nekamo.
— Još sam jučer nastojala, a danas sam rekla sama sebi: idem pa kud puklo da
puklo! čitav me sat zadržao, tvoj upravitelj, strašno je, između ostalog, tebe hvalio.
Ah, kako sam se danas žurila, kako sam se bojala da neću uspjeti! Jutros se na
Interesantnom trgu svašta radilo.
15 Poziv na smaknuće
225
— Zašto su odgodili? — upita Cincinnat.
— Pa vele da su se svi umorili, slabo se nas-pavali. Znaš, publika nije htjela da se
raziđe. Treba da budeš ponosan.
Duguljaste, čudno izbrušene suze zakotrljale su se po Marfinjkinim obrazima,
bradi, gipko slijedeći sve konture, jedna je čak dotekla do jamice iznad ključne
kosti... ali oči su gledale isto onako okruglo, stršali su kratki prsti s bijelim
mrljicama na noktima, a tanke usnice, brzo se mičući, govorile su svoje.
— Neki kažu da je sad odgođeno na dulje vrijeme, ali se ni od koga ne može pravo
doznati. Ti uopće ne možeš zamisliti koliko glasina i kolika je gužva.
— Zašto plačeš? — upita Cincinnat osmjehujući se.
— Ni sama ne znam, izgubila sam živce. (Dubokim basićem.) Dojadili su mi svi.
Cincinnate, Cincinnate, ali i napravio si ti svašta! Sta sve o tebi govore, pa to je
užas! Ah, slušaj — odjednom promijeni ritam riječi, osmjehnuvši se, cmokćući i
dotjerujući se: — ovih dana, kad je to bilo? Da, prekjučer, dolazi mi iznebuha
nekakva damica, nešto poput doktorice, što li, sasvim nepoznata, u užasnoj kišnoj
kabanici, i počinje: tako i tako... radi se o tome... razumijete ... A ja joj velim: ne,
zasad ništa ne razumijem. Ona, ah, ne, ja vas poznajem, a vi mene ne poznajete ...
Ja joj velim ... (Mar-finjka, predstavljajući sugovornicu, upadala je
226
u usplahiren i nepovezan ton, ali trijezno je kočila na rastegnutom: »ja joj velim« i
već navodeći svoje riječi, prikazala se posve spokojnom.) Jednom riječju, stala me
uvjeravati da je ona tvoja majka, iako, po svemu sudeći, čak se ni po godinama ne
slaže, ali svejedno, i da se ona bezumno boji progona, kao da su je, znači,
preslušavali, i na svaki način pritezali. Ja joj kažem: čemu ja ovdje, i zašto, zapravo,
vi želite da me vidite? Ona — ah, ne, tako i tako, ja znam da ste vi strašno dobri,
da ćete sve učiniti... Ja joj velim: zbog čega vi zapravo mislite da sam ja dobra? Ona
— tako i tako ah, ne, ah, da, i eto, moli me da joj dam kakav papir, da ja, dakle,
rukama i nogama potpišem da ona nikad nije bila kod nas, i da se s tobom nije
viđala... Tada je, znaš, sve to tako smiješno postalo Marfinjki, tako smiješno!
Mislim (otegnutim, niskim glasom) da je ta nekako abnormalna, ćaknuta, zar ne? U
svakom slučaju, ja joj, naravno, ništa nisam dala, Viktor i drugi su govorili da bi to
bilo odveć nezgodno, da bi to značilo da ja općenito znam svaki tvoj korak kad bih
znala da se ti s njom ne poznaješ i ona je otišla, veoma nekako zbunjena.
— Ali to je zaista bila moja majka — reče Cincinnat.
— Može biti, može biti. Na kraju krajeva, to nije tako važno. A dobro, zašto si ti
tako dosadan, kiseo, Cin-Cin? Mislila sam da ćeš mi se obradovati, a ti...
15*
227
Pogledala je na ležaj, zatim na vrata.
— Ne znam kakva su pravila ovdje — reče ona u pola glasa — ali ako ti je
potrebno, Cincinnatiću, molim te, samo brzo!
— Pusti to! Kakve budalaštine — reče Cin-cinnat.
— No, kako želite. Htjela sam ti samo pružiti zadovoljstvo, jer to je posljednji
sastanak i sve ostalo. Ah, znaš, predlaže mi da se oženimo, ma pogodi tko! Nikad
nećeš pogoditi, sjećaš li se, onaj starkelja, neko je vrijeme živio pored nas, sve je
lulom smrdio kroz plot i gledao kad sam se penjala na jabuku. Baš nekakav. I što je
glavno, sasvim ozbiljno! Tako sam i pošla za njega, za to strašilo odrpano, fuj! I
uopće osjećam da bih se trebala dobro, dobro odmoriti, zažmuriti, znaš, ispružiti
se, ni o čemu ne misliti, odmoriti se, odmoriti se, i to, dakako, sasvim sama ili sa
čovjekom koji bi se odista brinuo, sve shvaćao, sve ...
Opet joj zablistaše kratke, tvrde trepavice i potekoše suze, izvijajući se poput zmija
po jamicama obraza rumenih kao jabuka.
Cincinnat uze jednu suzu i okuša je — ni slana ni slatka, — jednostavno kaplja
obične vode. Cincinnat to nije učinio.
Odjednom zacvilješe vrata, otvoriše se za pedalj, Marfinjku pozva riđi prst. Ona
brzo priđe vratima.
228
— Ama šta vam je, ta još nije vrijeme, obećali su mi čitav sat ¦— prošaputa ona
brzo. Netko joj nešto odvrati.
— Ni za šta na svijetu! — reče ona negodujući. — Tako im recite! Ugovor je bio
da samo sa upra ...
Prekidoše je; ona je slušala uporno mrmljanje; ustuknula, mršteći se i cipelom
stružući po podu.
— Ma, dobro — grubo progovori ona i nekako nevino živo okrenu se mužu:
— Vratit ću se za pet minuta, Cincinnatiću. (Dok je ona bila odsutna, mislio je o
tome
da ne samo što nije pristupio onom neodgodivom, važnom razgovoru s njom,
nego nije mogao sad čak ni izraziti ono važno ... Ujedno mu je zamiralo srce, a
sveđer ista uspomena kukala je u kutku, a vrijeme je bilo da se od sve te tjeskobe
odvikne ...)
Vratila se tek za tri četvrt sata, bogzna zašto se prijezirno, na nos, osmjehnula;
stavila je nogu na stolicu, pucnula podvezicom i, srdito po-vukavši nabore oko
struka, sjela za stol, upravo onako kako je nedavno sjedila.
— Badava — rekla je ona s podsmijehom i počela prebirati plavo cvijeće na stolu.
— Ali, reci mi štogod, Cincinnatiću, pjetliću moj ... Ja sam ga, da znaš, sama brala,
makove ne volim, a, eto, ovi su divota. Ne pokušavaj ako ne možeš — drugim
tonom neočekivano doda ona, za-
229
žmirivši. — Ne, Cin-Cin, to ne ide tebe. (Uzdahnu.) No, reci mi štogod, utješi me!
— Jesi li moje pismo... — poče Cincinnat i zakašlja se — jesi li moje pismo
pročitala pažljivo, kako treba?
— Molim te — kliknu Marfinjka hvatajući se za sljepoočnice — samo ne o pismu!
— Ne, nećemo — reče Cincinnat.
Ona skoči, popravljajući se grozničavo, i progovori smeteno, malko šušljetavo, kao
što je govorila kad bi se razgnjevila.
— To užasno pismo, to je nekakvo buncanje, svejedno nisam razumjela, moglo bi
se čak pomisliti da si ovdje sjedio sam sa bocom i pisao. Nisam htjela o tom pismu,
ali kad si već ti... Ta njega su, po svoj prilici, pročitali donosioci, prepisali, rekli:
aha, ona je uz njega kad joj tako piše. Shvati, ja ništa ne želim znati o tvojim
stvarima, ti ne smiješ takva pisma, prijestupe svoje da mi tovariš ...
— Nisam ti pisao ništa prijestupničko — reče Cincinnat.
— To ti samo tako misliš, ali svi su bili užasnuti od tvog pisma, naprosto užasnuti!
Ja, glupača, možda se nikad neću razumjeti u zakone, ali sam osjećajem shvatila da
je svaka tvoja riječ nemoguća, nedopustiva ... Ah, Cincinnate, u kakav me to
stavljaš položaj, i djecu, pomisli na djecu... Slušaj, slušaj me časak — nastavi ona s
takvim žarom da joj govor postade sasvim nerazgovijetan — odreci se svega,
svega!
230
Reci im da nisi kriv, a da si se naprosto pravio kuražan, reci im, pokaj se, učini to,
makar i ne spasio svoju glavu, ali pomisli na mene, ta u mene već upiru prstom,
evo je, udovica onog...
— čekaj, Marfinjko! To nikako ne razumijem. Zašto da se pokajem?
— Tako! Upleći samo mene, zadaj mi neprilike ... Da, kad bih znala što, bila bih,
dakle, tvoja saučesnica. To je jasno. No, dosta, dosta... Ludo se bojim svega ovog.
Reci mi posljednji put ta zar nećeš radi mene, radi svih nas ...
— Zbogom, Marfinjko — reče Cincinnat. Ona se zamisli, sjede, nalakti se na
desnu ruku, a lijevom crtaše svoj svijet na stolu.
— Kako je ružno, kako je dosadno — progovori ona i duboko uzdahnu. Namršti
se i noktom napravi rijeku. — Mislila sam da ćemo se sastati sasvim drugačije. Bila
sam spremna da ti sve dam. Isplatio mi se trud! Ali šta možeš! (Rijeka se ulila u
more — na kraju stola.) Odlazim, da znaš, teška srca. Da, ali kako da izađem? —
odjednom nevino pa čak i veselo pripomenu. — Neće tako brzo doći po mene,
izmolila sam za sebe beskrajno mnogo vremena.
— Ne uznemiruj se — reče Cincinnat — svaka naša riječ ... sad će otvoriti.
Nije se prevario.
— Zbogom, zbogom — zakrklja Marfinjka. — čekajte, ne hvatajte me tako, dajte
da se
231
oprostim s mužem! Zbogom. Ako ti je štogod
potrebno, košulje ili slično___Da, djeca su me
zamolila da te snažno, snažno poljubim. Još nešto ... ah, umalo ne zaboravih: tatica
je uzeo vrčić koji sam ti poklonila, i kaže da si ti navodno njemu...
— Požurite, gospođo — prekide je Rodion, gurajući je familijarno koljenom prema
izlazu.
232
XIX
Sutradan ujutro donijeli su mu novine i to ga podsjetilo na prve dane zatočenja. Isti
čas pade mu u oči fotografija u koloru: pod plavim nebom trg koji se tako gusto
šarenio publikom da se vidio tek kraj tamnocrvenog podija. U stupcu koji se
odnosio na smaknuće polovica je redaka bila zamrljana, a i iz druge polovice
Cincinnat je razabrao samo ono što je već čuo od Marfinjke — da maestro nije
sasvim zdrav i da je predstava odgođena, možda i na dulje vrijeme.
— No, sad ćeš dobiti poklon — reče Rodion ali ne Cincinnatu, nego pauku.
Nosio je u objema rukama, veoma pažljivo, ali i gadljivo (pažljivost je naređivala da
pritisne na grudi, a strah da odbaci) ručnik smo-
233
tan u grudu u kojoj se nešto veliko micalo i šuštalo:
— Ulovio sam ga na prozoru kule. čudovište! Gle kako se otima, ne možeš ga
zadržati...
Namjeravao je pomaknuti stol, kao što je vazda činio, da stane na njega i stavi
žrtvu na čvrstu paučinu proždrljivom pauku koji se već napinjao jer je nanjušio
plijen, ali dogodila se nezgoda. Rodion je neočekivano ispustio iz hrapavih
opreznih prstiju glavni nabor ručnika i odmah kriknuo, nakostriješivši se sav, kao
što kriče i kostriješe se oni koji ne samo prema šišmišu nego i prema običnu mišu
osjećaju odvratnost i užas. Iz ručnika se iskobeljalo nešto veliko, tamno i brkato —
i tad Rodion zaviče iz sveg grla, tapkajući na mjestu, bojeći se da ne ispusti, a ne
usuđujući se da uhvati. Ručnik je pao, zarobljenik se objesio o Rodio-nov
posuvratak na rukavu, uhvativši se sa svih svojih Šest ljepljivih šapica.
Bio je to običan noćni leptir, ali kakav! Velik kao muški dlan, na sijedoj podstavi, sa
čvrstim, tamnosmeđim, krilima, mjestimično kao prašinom posutim, svako je od
njih po sredini bilo ukrašeno okruglom mrljom čeličnog sjaja u obliku oka. Sad se
hvatajući, sad se odljep-lujući člankovitim šapicama u dlakavim hlači-cama, i lagano
pomahujući pripodignutim lopaticama krila ispod kojih su se pojavljivale one iste
oštre mrlje i valovita šara na zakrenutim
234
pepeljastim krajevima, leptir je kao pipajući, zapuzao po rukavu, pa je Rodion, već
sasvim izbezumljen, odbacujući ga od sebe, odgurujući vlastitu ruku, kukao. —
Bježi! Bježi! — i bečio oči. Došavši do lakta, leptir je bešumno zalupao krilima,
krila kao da su pretezala tijelo, pa se na zavoju lakta preokrenu s krilima prema
dolje — sad se mogao vidjeti njegov naborani, smeđi trbuščić, s pjegama, njegova
vjeveričasta njuškica, oči kao dva crna zrnca sačme nalik na šiljasta ticala.
— Oh, skini ga! — izvan sebe molio je Rodion i od njegova pomamnog pokreta
prekrasni se insekat srušio, lupio o stol, zaustavio se na njemu, snažno trepereći, i
odjednom s kraja krenuo. Ali za mene je toliko taman vaš dan, tako ste zaludu
razbili moj drijemež! Let, ro-neći, teški, nije dugo trajao. Rodion je podigao ručnik
i, divlje zamahujući, trudio se da slijepog letača sruši, ali ovaj iznenada nestade; baš
kao da ga je sam uzduh progutao.
Rodion ga je potražio, ali ga nije našao, pa stade posred ćelije, okrenuvši se
Cincinnatu i podbočivši se.
— A? Kakav gad! — kliknu nakon izrazite šutnje. Pijunu, zanjiše glavom i izvadi
kutiju šibica s rezervnim muhama koje su jako zujale i kojima se morala zadovoljiti
razočarana životinja. A Cincinnat je dobro vidio kamo je leptir sjeo.
235
Kad se Rodion na kraju udaljio, srdito skidajući u hodu bradu zajedno s dronjavom
kapom kose, Cincinnat je prešao s ležaja za stol. Požalio je što je požurio da vrati
sve knjige i, nemajući što da radi, sjeo je da piše.
»Sve se poklopilo — pisaše on — to jest, sve me obmanulo, sve ovo teatralno,
jadno, obećanje vjetrenjaste žene, vlažni pogled majke, kucanje iza zida,
dobrohotnost susjeda, na kraju — brežuljci, pokriveni smrtonosnim o-sipom . ..
Sve me obmanulo, poklopilo se sve. Evo slijepe ulice ovdašnjeg života, nije trebalo
u njegovim tijesnim granicama tražiti spas. čudno je što sam tražio spas. Tražio
spas kao čovjek koji tuguje, jer je nedavno u snu izgubio stvar koju nikad zapravo
nije ni imao, ili se nada da će sutra sanjati njezin nalazak. Tako se stvara
matematika; postoji u nje poguban nedostatak. Ja sam ga otkrio. Otkrio sam rupicu
u životu, ondje gdje se ona odlomila, gdje je nekad bila zalemljena nečim drugim,
odista živim, značajnim, ogromnim —
— kakvi su mi samo potrebni epiteti da ih na-lijem kristalnim smislom.. — bolje
ne dori-cati, jer ću se inače opet zabuniti. U toj nepopravljivoj rupici stvorila se
gnjilež — o, čini mi se da ću ipak izreći sve — o snoviđenju, sjedinjenju, raspadu
— ne, opet je iskliznulo
— najveći mi je dio riječi u trku i ne odaziv-lje se na trubu, a druge su bogalji. Ah,
da sam znao da ću još toliko ostati ovdje, počeo bih
236
od »a« i, postepeno, glavnim putom povezanih pojmova došao bih, dovršio bih,
duša bi se na-oštrila riječima ... Sve što sam do sada ovdje napisao tek je pjena
moga uzbuđenja, pusti polet, upravo stoga što sam se toliko žurio. Ali sad kad sam
»prekaljen«, kad me gotovo i ne plaši.. «
Ovdje se završila stranica i Cincinnat je shvatio da je potrošio sav papir. Uostalom,
našao je još jedan list.
» ... smrt — nastavljajući rečenicu, napisao je na njemu, ali odmah je precrtao tu
riječ; trebalo je drugačije, točnije: smaknuće, tako nešto, bol, rastanak, tako nekako;
vrteći patuljastu olovku, zamislio se, za kraj stola uhvatila se smeđa pahuljica, ondje
gdje je leptir nedavno lepršao, i Cincinnat, sjetivši ga se, odmaknu se od stola,
ostavi na njemu bijeli list s jedinom i to precrtanom riječju i sagnu se (pretvarajući
se da popravlja zadnji dio cipele) pored kreveta, na čijoj željeznoj nozi, sasvim
dolje, sjedio je on, spavajući, raširivši okata krila u svečanoj nesuglasnoj nepomič-
nosti, tek je bilo šteta dlakavih leđa gdje se paperje na jednom mjestu strlo, tako da
je nastalo neveliko golo mjesto, blistavo kao o-raščić — ali ogromna, tamna krila, s
pepeljastim rubovima, i s vječito otvorenim očima bila su netaknuta — gornja,
malko spuštena, naslanjala su se na donja, i u tom spuštanju bilo bi snene
bezvoljnosti da nije bilo one kom-
237
paktne ravnine prednjih rubova i savršene simetrije svih crta što su se razilazile —.
toliko čarobne da se Cincinnat nije mogao suzdržati da vrhom prsta ne prevuče po
sijedom rebru desnoga krila kraj njegova korijena, zatim po rebru lijevoga (nježna
tvrdoća! Nepodatljiva nježnost!) — ali leptir se nije probudio, pa se on uspravio i,
malko uzdahnuvši, odmaknuo se — spremao se da opet sjedne za stol, kad
najedanput zaškrguta ključ u bravi i, cvileći, tut-njeći i škripeći po svim pravilima
tamničkog kontrapunkta, otvoriŠe se vrata. Zaviri, a onda i čitav uđe ružičasti m-
sje Pjer, u svom lovačkom odijelcu graškove boje, i za njim još dvojica, među njima
je gotovo nemoguće bilo prepoznati upravitelja i advokata: istanjeni i ukočeni,
odjeveni obojica u sive košulje, obuveni u stare iznošene cipele — bez ikakve
šminke, bez podstave i bez perike, s očima koje su suzile, oronula, kržljava tijela
koje je virilo kroz rupe — bili su međusobno slični, i jednako su se okretale
njihove jednake glave na mršavim vratovima, glavice blijedoplješive, s čvoruga-ma
točkasto sivim sa strane, i klapavim ušima.
Lijepo narumenjeni m-sje Pjer poklonio se, skupivši lakirane sare, i rekao
smiješnim tankim glasom:
— Ekipaža je stigla, izvolite!
—¦ Kamo? — upita Cincinnat koji odista nije shvatio odmah, toliko je bio uvjeren
da će to biti u zoru.
238
— Karao, kamo... — podrugivao mu se m-sje Pjer — zna se kamo! Da napravimo
rez--rez!
— Pa zar sad odmah — reče Cincinnat, sam se čudeći tome što govori. — Nisam
se sasvim pripremio ... (Cincinnate, zar si to ti?)
— Odmah, odmah! Zaboga, prijatelju, pa imao si gotovo tri tjedna vremena da se
pripremiš. čini mi se da je to dosta. Evo, ovo su moji pomoćnici, Roda i Roma,
molim te da ih voliš i poštuješ! Momci su naoko šugavi, ali su zato vrijedni.
— Trudimo se — prozboriše momci.
— Gotovo da zaboravili — nastavi m-sje Pjer — ti još možeš po zakonu...
Romane, golubiću, daj mi popis!
Pretjerano se žureći, Roman izvadi iz podstave kape nadvoje složeni kartonski listić
s korotnim obrubom; dok ga je vadio, Rodrig se mehanički pipkao po bokovima i
kao da je zavlačio ruku pod pazuho, ne spuštajući tupog pogleda s druga.
— Evo, ovdje je, da bi se stvar pojednostavnila — reče m-sje Pjer — gotov meni
posljednjih želja. Možeš izabrati jednu, samo jednu! Pročitat ću naglas. Dakle: čašu
vina, ili kratak boravak u zahodu, ili brzi pregled tamničke kolekcije razglednica
posebne vrste, ili ... šta je ovo ovdje ... obraćanje upravi s izrazom ... izrazom
zahvalnosti za pažljivo ... No, ovo o-prostite, to si ti, Rodriže, podlace jedan, do-
239
pisao! Ne razumijem, a tko te je to molio? Službeni dokument! To je prema meni
više nego bezobrazno, kad sam ja tako savjestan u smislu zakona, i toliko se trudim
da ...
M-sje Pjer ljutito tresnu kartonom o pod, Rodrig ga istog časa podiže, izravna,
mrmljajući nešto, svjestan svoje krivice:
— Ma ne uznemirujte se... to nisam ja, to je Romka, lopuža... znam ja red. Tu je
sve pravilno ... dežurne želje... a može se i po narudžbi...
— Odvratno! Neizdrživo! — vikao je m-sje Pjer koračajući po sobi. Ja nisam zdrav,
ali vršim svoju dužnost. Ugošćavaju me pokvarenom ribom, podvaljuju mi
nekakvu razvrat-nicu, sa mnom se obraćaju naprosto bezočno a onda zahtijevaju
od mene čist posao. Ne! Dosta! čaša duge strpljivosti je ispijena! Ja naprosto dajem
otkaz, radite sami, sijecite, komadajte, sređujte svoje poslove kako znate, lomite
moj instrument!
— Publika luduje za vama — progovori la-skavac Roman. Molimo vas, umirite se,
maestro! Ako je štogod bilo kako ne treba, to je rezultat nepromišljenosti, gluposti
i odveć revne gluposti, samo to! Oprostite nam! Ljubimac žena, sveopći ljubimac
neka zamijeni gnjevni izraz lica onim osmijehom kojim je navikao da s uma ...
— Dosta, dosta, brbljavče — smekšavajući se, promrmlja m-sje Pjer — ja, u
svakom slu-
240
čaju, savjesnije vršim svoju dužnost nego neki drugi. Dobro, opraštam vam. A
ipak, još se mora donijeti rješenje u vezi s tom prokletom željom. No, šta si
izabrao? — upita on Cincin-nata (koji je tiho sjeo na ležaj). Življe, življe! Hoću na
kraju da se otarasim posla, a nervozni neka ne gledaju!
— Nešto dopisati — prošaputa poluupitno Cincinnat, ali se zatim namršti,
naprežući mozak, i odjednom shvati da je, u biti, već sve dopisano.
— Ne razumijem šta govori — reče m-sje Pjer. — Možda netko razumije, ali ja ne
razumijem.
Cincinnat podiže glavu:
— Evo šta — izgovori razgovijetno — molim tri minute, otiđite za to vrijeme
nekamo ili barem šutite, da, tri minute prekida, nakon čega ću, kad već tako mora
biti, odigrati s vama do kraja ovaj glupi komad.
— Složit ćemo se na dvije i pol — reče m-sje Pjer i izvadi debeli satić — ustupi,
brate, pola minute? Nećeš? Pa dobro, slažem se.
On se neusiljeno osloni o zid. Roman i Rod-rig slijedili su njegov primjer, ali
Rodrigu se podvila noga pa umalo što ne pade, i panično pogleda maestra.
— Kuš, kučkin sine — zapišta na njega m-sje Pjer. — A, uostalom, što ste se vi tu
poredali? Ruke iz džepova! Gledajte u mene ... (krčeći sjede na stolicu) Ima za tebe,
Roćka, posla,
16 Poziv na smaknuće
241
možeš pomalo početi da pospremaš; samo ne buci odviše!
Rodrigu kroz vrata netko doda metlu i on se prihvati posla.
Najprije krajem metle izbi rešetku sasvim u dnu prozora; dopre, kao iz ponora,
slabo »hura« — i u ćeliju dahnu svjež zrak — listovi sletješe sa stola i Rodrig ih
odgurnu u kut. Zatim je metlom skinuo sivu debelu paučinu, a s njom i pauka
kojeg je nekad tako pazio. Tim se paukom, nemajući drugog posla, pozabavio
Roman. Napravljen grubo, ali zgodno, on se sastojao od okruglog baršunastog
tijela, s o-prugastim nožicama koje su se ritale, i s dugom gumicom koja se
protezala od sredine leđa, čiji je kraj držao u lebdećem položaju Roman, idući
rukom gore-dolje, tako da se gumica sad skraćivala, sad izduživala, i pauk je išao
gore-dolje po zraku. M-sje Pjer iskosa baci porculanski pogled na igračku, pa je
Roman, podigavši obrve, brzo stavi u džep. Rodrig je u međuvremenu htio da
izvadi ladicu stola, pritisnuo je, povukao — i stol pukne poprijeko. Istovremeno
stolica na kojoj je sjedio m--sje Pjer ispusti žalostiv glas, nešto je popustilo, i m-sje
Pjer umalo što ne ispusti sat, sa stropa je nešto sipalo. Pukotina je krivudavo prošla
po zidu. Nepotrebna ćelija već se očito rušila.
— Pedeset osam, pedeset devet, šezdeset — brojio je m-sje Pjer. — Gotovo.
Molim te, u-
242
stani! Napolju je krasno vrijeme, put će biti veoma ugodan, drugi bi nas na tvom
mjestu sam požurivao.
— Samo trenutak! Samome mi je smiješno što mi ovako sramotno drhte ruke, ali
spriječiti to ni sakriti ne mogu, da, drhte, i to je tako! Moje papire ćete uništiti,
smeće ćete pomesti, leptir će noću izletjeti kroz razbijeni prozor tako da ništa neće
ostati od mene u ova četiri zida koji su već sad spremni da se sruše. Ali sad me se
ne tiču prah i zaborav, ja samo jedno osjećam — strah, strah, sramotni, uzaludni.
Sve ovo zapravo Cincinnat nije govorio, nego je šutke obuvao druge cipele. Žila
mu je iskočila na čelu, na nju su padale svijetle ko-vrče, košulja je bila sa široko
otvorenim izvezenim ovratnikom koji je pridavao nešto neobično mladenačko
njegovu vratu, pocrvenjelom licu sa svijetlim brkovima koji su podrhtavali.
— Hajdemo! — zakriješta m-sje Pjer. Trudeći se da ni o šta i ni o koga ne zapne,
hodajući kao po strmom ledu, Cincinnat je izišao na kraju iz ćelije koje zapravo
više nije ni bilo.
16*
243
XX
Cincinnata su poveli po kamenim hodnicima — Sad sprijeda, sad straga iskakivao
je izbezumljeni odjek — rušila su se njegova skloništa. često su dospijevali u
oblasti tmine, zato što su pregorjele žarulje. M-sje Pjer je zahtijevao da idu ukorak.
Evo, pridružilo im se nekoliko vojnika, sa psećim maskama po reglementu — i
tada Ro-drig i Roman, s dopuštenjem gazde, pođoše naprijed — velikim,
zadovoljnim koracima, važno razmahujući rukama, prestižući jedan drugog, i sa
krikom se sakriše iza ugla.
Cincinnata koji se odjednom odvikao, jao, da hoda, pridržavali su m-sje Pjer i
vojnik s njuškom hrta. Vrlo dugo su se uspinjali uza stepenice — mora da je
tvrđava pretrpjela laki udar, jer stepenice koje su se spuštale upravo
244
su se podizale, i obrnuto. Iznova su se pružali hodnici, ali naoko više nastanjeni, to
jest, oni su jasno pokazivali — bilo linoleumom, bilo tapetama, bilo putnim
kovčegom pored zida
— da pripadaju ljudskim nastambama. U jednom krilu čak je mirisalo po kupusu.
Dolje prođoše mimo staklena vrata na kojima je bilo napisano: »kancelarija«, i
poslije novog razdoblja tame oćutješe se iznenada u dvorištu bučnom od
podnevnog sunca.
Za sveg tog putovanja Cincinnat se bavio jedino tim što se trudio da savlada strah
koji se zagrčava, trza i koji ništa ne želi da zna. Shvaćao je da ga ovaj strah upravo
uvlači u onu lažnu logiku stvari koja se postepeno stvarala o-ko njega, iz koje mu je
još tog jutra, kanda, uspjelo izaći. Sama misao o tome kako će ga ovaj okruglasti,
rumeni lovac sjeći, bijaše već nedopuštena slabost koja je mučno uvlačila Cincin-
nata u poredak pogibeljan za njega. On je sasvim shvaćao sve to, ali, kao čovjek
koji ne može da se savlada a da ne izrazi svoju halucinaciju, iako je odlično znao da
se cijela ta maskerada događa u njegovu mozgu — Cincinnat je uzaludno
pokušavao pobijediti svoj strah, premda je znao da, u biti, valja tek da se raduje
buđenju čija se blizina osjećala u jedva primjetnim pojavama, u posebnim znacima
na osobinama života, u nekakvoj općoj nestabilnosti, u nekakvu poroku svega
viđenog
— ali sunce je još bilo nalik na istinu, svijet
245
se još držao, stvari su se još pridržavale vanjskih pravila pristojnosti.
Iza treće kapije čekala je kočija. Vojnici dalje ne pođoše, nego sjedoše na brvna,
nava-ljena pored zida, i poskidaše svoje maske od tkanine. Kraj kapije se
preplašeno stiskala tamnička posluga, obitelji sedmorice stražara — bosa djeca
istrčala su, zagledajući u aparat, i odmah su trčala nazad — i na njih su vrištale
majke u rupcima, i žarka svjetlost pozlaćivala je rasutu slamu, i mirisalo je po
zagrijanoj koprivi, dok se sa strane skupilo desetak gusaka koje su suzdržano
gakale.
— No, krenimo — bodro reče m-sje Pjer i stavi na glavu svoj šešir grahove boje, s
faza-novim perom.
U staru, oguljenu kočiju, koja se sa škripom oštro naginjala kad je elastični m-sje
Pjer skočio na papučicu, bilo je upregnuto doratasto kljuse iskešenih zubi, s
blistavocrnim ogrebotinama od muha na oštrim izbočinama bedara, inače tako
mršavo, s takvim rebrima da se činilo kao da mu je trup obuhvaćen poprijeko
nizom obruča. Imalo je crvenu traku u grivi. M-sje Pjer se stisnuo da da mjesto
Cincinnatu, i upitao smeta li mu teška futrola koju su im stavili pod noge.
— Uznastoj, druže, da ne nagaziš — dodade on. Na kočijaševo sjedište pópese se
Rodrig i Roman. Rodrig, koji je bio kao kočijaš, udari dugim bičem, konj povuče,
ali nije odmah
246
mogao krenuti i spusti se stražnjim dijelom. U nezgodan čas odjeknuo je služiteljev
nesložni hura. Pripodigav se i nagnuvši se naprijed, Ro-drig udari pa zabačenoj
gubici, i kad je kočija grčevito krenula, od udarca pade on gotovo nauznak na
sjedište; zatežući vodice i vičući »hej«.
— Tiše, tiše — s osmijehom reče m-sje Pjer, dotakavši njegova leđa punaškom
rukom u ki-coŠkoj rukavici.
Blijeda cesta obavijala se sa zloslutnom ži-vopisnošću nekoliko puta oko temelja
tvrđave. Nagib je mjestimično bio veoma strm, i tad je Rodrig žurno zavrtao
škrgutavu ručicu kočnice. M-sje Pjer, stavivši ruke na buldožju jabuku štapa, veselo
je ogledavao stijene, zelene nizbrdice među njima — djetelinu i vinograd,
kovitlanje bijele prašine, i istovremeno milovao Cincinnatov profil koji se još uvijek
borio. Mršava, siva, pognuta leđa onih koji su sjedili na kočijaševom sjedištu bila su
savršeno jednaka. Udarala su, klapkala kopita. Kao sateliti kružili su obadi. Kočijaš
je povremeno prc-stizavao užurbane hodočasnike (tamničkog kuhara, na primjer,
sa ženom) koji su se zaustavljali, zaklonivši se od sunca i prašine, a zatim ubrzavali
korak. Još jedan zavijutak ceste — i ona se pružila k mostu, ispetljavši se konačno
od tvrđave koja se okretala (kojoj je već bilo sasvim slabo, perspektiva se pobrkala,
nešto se njihalo ...).
247
— Žalim što ste tako planuli — nježno je govorio m-sje Pjer. — Ne srdi se,
pilence, na mene. Ti sam razumiješ koliko je uvredljiv tuđi nemar kad svu dušu
ulažeš u posao.
Protutnjaše po mostu. Vijest o smaknuću počela se širiti po gradu tek sad. Jurili su
za kočijom crveni i plavi dječaci. Tobožnji luđak, starčić i Židov, koji je već mnogu
godinu pecao ribu koje nije bilo u bezvodnoj rijeci, slagao je svoje prnje, žureći da
se pridruži prvoj grupi građana koja je krenula na Interesantni trg.
— ... no ne isplati se toga sjećati — govorio je m-sje Pjer — ljudi su moje ćudi
zapaljivi, ali nisu zlopamtila. Skrenimo radije pažnju na ponašanje krasnog spola.
Nekoliko djevojaka, bez šešira, žureći se i vrišteći, pokupovalo je sve cvijeće kod
debele cvjećarke sa sivkasto smeđim grudima, i ona najhitrija uspjela je baciti buket
u kočiju, umalo ne oborivsi kačket s Romanove glave. M-sje Pjer je zaprijetio
prstom.
Konj je velikim mutnim okom gledao poprijeko na spljoštene pjegave pse koji su
se držali njegovih kopita, iz sve snage je vozio gore po Sadovoj, i već ga je gomila
dostizala — u koš kočije lupio je još jedan buket. Ali, eto, sad su okrenuli nadesno
po Maćuhinskoj, mimo ogromne razvaline stare tvornice, zatim po Telegrafskoj
koja je već odzvanjala, cmoljila, fićukala zvucima ugođenih instrumenata — i dalje
— po nepopločanoj, šaputavoj uličici, po-
248
red skvera, gdje su se dva muškarca u civilnom odijelu s bradicama podigla
ugledavši kočiju i, snažno gestikulirajući, stadoše je jedan drugome pokazivati —
strašno uzbuđeni, s kvadratnim ramenima — i, evo, sad su potrčali, usiljeno i
glasno podižući noge onamo, pak, kamo i svi. Za skverom, bijela debela statua bila
je ras-koljena nadvoje — novine su pisale da je to učinila munja.
— Sad ćemo proći pokraj tvoje kuće — vrlo tiho kaza m-sje Pjer.
Roman se uzvrtio na sjedištu i, okrenuvši se natrag Cincinnatu, viknu:
— Sad ćemo proći pokraj vaše kuće — i odmah se opet okrenuo, poskakujući, kao
dječak od zadovoljstva.
Cincinnat nije htio da gleda, ali ipak je pogledao. Marfinjka, sjedeći u granama
jalove jabuke, mahala je maramicom, a u susjednom vrtu, sred suncokreta i sljeza,
mahalo je rukavom strašilo u probušenom cilindru. Zid kuće, osobito ondje gdje je
nekad poigravala sjena lišća, čudno se oljuštio, a dio krova ... Prošli su.
— Ti si ipak nekako bezdušan — reče m-sje Pjer, uzdahnuvši — i nestrpljivo
gurnu štapom u leđa kočijaša koji se podiže i bijesnim udarcima biča postiže čudo:
kljuse je pojurilo u galopu.
Sad su se vozili bulevarom. Uzbuđenje u gradu neprestano je raslo. Raznobojne
fasade ku-
249
ća, njišući se i pucketajući, brzo su se ukrašavale pozdravnim plakatima. Jedna
kućica bila je posebno ukrašena: ondje se vrata brzo ot-voriše, izađe mladić, cijela
ga je obitelj ispraćala — on je sad upravo došao u doba kad može prisustvovati,
majka se smijala kroz suze, baka mu je gurala zamotak u torbu, mlađi brat mu je
dodavao štap. Na starinskim kamenim mosti-cima iznad ulica (nekad toliko
spasonosnim za pješake, a sad upotrebijavanim tek od besposličara i nadstojnika
ulica) već su se gurali fotografi. M-sje Pjer je podizao šešir. Gizdelini na blještavim
»satićima« prestizali su kočiju i zagledali u nju. Iz kavane je istrčao netko u crvenim
šalvarama s vedricom bombona, ali, promašivši, zasuo je mećavom boja mladića
koji je pojurio s onog pločnika s hljebom i solju na tanjuru. Od statue kapetana
Sonnoga ostadoše samo noge do bedara okružene ružama — očevidno i nju je
zahvatilo nevrijeme. Negdje naprijed duhački orkestar raspaljivao je marš
»Golupčić«. Preko cijelog neba kretali su se i sudarali bijeli oblaci, po mome, oni se
ponavljaju, po mome, ima ih samo tri tipa, po mome, sve je to mrežasto sa
sumnjivim prazele-nilom ...
—. No, no, molim vas, bez gluposti — reče m-sje Pjer. — Ne smijete padati u
nesvijest. To nije dostojno muškarca.
Evo stigoše. Publike još nije bilo baš mnogo, ali neprekidno se dužio njen priljev.
U centru
250
Kvadratnog trga — ne u samom centru, upravo je to i bilo odvratno — uzdizao se
grimizni podij stratišta, podalje su skromno stajala stara državna mrtvačka kola s
električnim motorom. Izmiješani odred telegrafista i vatrogasaca održavao je red.
Duhački orkestar kao da je svirao iz sve snage, strašno se razmahivao jednonogi
invalid dirigent, ali sad se nije čuo ni jedan jedini zvuk.
Podigavši debelo ramence, m-sje Pjer graciozno izađe iz kočije i istog časa se
okrenu želeći da pomogne Cincinnatu, ali Cincinnat je izašao s druge strane. U
gomili su zapsikali — psst!
Rodrig i Roman skočiše s kočijaškog sjedišta; sva trojica opkoliše Cincinnata.
— Sam ću — kaza Cincinnat.
Do stratišta je bilo dvadesetak koraka i, da ga nitko ne bi dotakao, Cincinnat je
morao potrčati. U gomili je zalajalo pseto. Stigavši do jarkocrvenih stepenica,
Cincinnat se zaustavi. M-sje Pjer ga uhvati ispod lakta.
— Sam ću — reče Cincinnat.
Popeo se na podij gdje je upravo i bilo strati-šte, to jest kosa, glatka hrastova klada,
takvih razmjera da se na nju lijepo moglo leći raširenih ruku. M-sje Pjer se također
pope. Publika je zabrujala.
Dok su trčkarali s vedrima i nasipali pilje-vinu, Cincinnat, ne znajući što da radi,
prislonio se uz drvenu ogradu, ali, osjetivši da ograda neprestano pomalo
podrhtava i da mu ne-
251
kakvi ljudi odozdo pipaju radoznalo gležnjeve, on se odmakne i, ubrzano dišući,
oblizujući se, nekako nespretno prekrstivši ruke na prsima, kao da ih je tako
stavljao prvi put, poče gledati na sve strane. Nešto se dogodilo s osvjetljenjem, sa
suncem nije bilo baš sve u redu i dio neba se tresao. Trg je bio opsađen jablanima,
ne gipkim, klimavim — i jedan se od njih vrlo polako...
Ali opet je gomilu zažagorila — Rodrig i Roman, spotičući se, gurajući jedan
drugog, piŠte-ći i stenjući, nespretno su uznijeli uz stepenice i bacili na daske tešku
futrolu. M-sje Pjer skinuo je kratki kaput i ostao u majici bez rukava. Na njegovu
bijelom bicepsu bila je naslikana tirkizna žena, a u jednom od prvih redova mase
koja se gurala, ne obazirući se na nagovaranje vatrogasaca, kraj samog stratišta,
stajala je ova žena u stvarnosti, i njene dvije sestre, i starčić s udicom, i preplanula
cvjećarka, i mladić sa štapom, i jedan Cincinnatov Šurjak, i bibliotekar koji je čitao
novine, i inženjer Ni-kita Lukič, zdrav kao drijen — i još je Cincin-nat primijetio
čovjeka kojeg je svakog jutra, nekada, susretao na putu u školski vrt, ali mu nije
znao imena. Iza ovih prvih redova uslijedili su redovi lošiji u smislu jasnoće očiju i
usta, a iza njih su bili slojevi vrlo nejasnih i u svojoj nejasnoći jednolikih lica, a
ondje — oni još udaljeniji već su bili sasvim loše naslikani na
252
zadnjem fonu trga. Eto, sad se još srušio jablan!
Odjednom orkestar umuknu — ili, točnije, sad kad je umuknuo, odjednom se
osjetilo da je sve do sada cijelo vrijeme svirao. Jedan od glazbenika, debeo, miran,
rasklopivši svoj instrument, istresao je iz njegovih blještavih zglavaka slinu. Iza
orkestra zelenjela se uvela ale-gorična daljina: galerija sa stupovima, stijene,
sapunasta kaskada.
Na podij je, spretno i energično (tako da je Cincinnat nehotično ustuknuo), skočio
zamjenik gradonačelnika i, nemarno stavivši jednu visoko podignutu nogu na
stratište (bio je on majstor neusiljenog krasnoslovlja), glasno je objavio:
— Građani! Jedna mala primjedba. U posljednje vrijeme na našim ulicama
primjećuje se težnja nekih lica mladoga pokoljenja da koračaju toliko brzo da se mi
starci moramo uklanjati i padati u lokve. Još hoću da kažem da se prekosutra na
uglu Prvog bulevara i Brigadirske ulice otvara izložba pokućstva, pa se nadam da
ću vas ondje vidjeti. Napominjem također da se večeras daje s velikim uspjehom
aktualna opera-farsa: »Skrati se, Sokratiću«. Još me mole da vam saopćim da je u
Kiferov magazin stigao veliki izbor damskih pojasova, i da ih poslije više možda
neće biti. Sad ustupam mjesto drugim vršiocima i nadam se, gra-
253
dani, da ste u dobru zdravlju i da ni u čemu ne oskudijevate.
Isto onako hitro kliznuvši između poprečnih greda ograde, skoči s podija uz
odobravanje svjetine. ObukavŠi već svoju bijelu pregaču (ispod koje su čudno
virile sare čizama), m-sje Pjer je pažljivo brisao ruke ručnikom, spokojno i
dobrohotno gledajući na sve strane. Tek što je zamjenik gradonačelnika završio, on
baci ručnik pomoćnicima i zakoraknu prema Cin-cinnatu.
(Zaljuljale su se i zamrle crne kvadratne njuške fotografa.)
— Nikakvog uzbuđenja, nikakvih kaprica, molim — reče m-sje Pjer. — Najprije
moramo skinuti košulju.
— Sam ću —• reče Cincinnat.
— Eto, tako. Uzmite košulju! Sad ću vam pokazati gdje treba da legnete.
M-sje Pjer je pao na stratište. Kroz publiku prođe žamor.
— Jasno? — upita m-sje Pjer i skoči popravljajući pregaču (straga se odvezala,
Rodrig mu je pomagao da je priveže) — Dobro. Da počnemo! Svjetlo je malo
jako ... Ako se može... No, tako, hvala. Još, možda, malo ... Izvrsno! Sad te molim
da legneš.
— Sam ću, sam — reče Cincinnat i leže niči-ce, kao Što su mu pokazali, i istog
časa rukama pokri zatiljak.
254
— Gle budale — reče odozgo m-sje Pjer — kako mogu ovako... (Da, dajte! Zatim
odmah vedro). I uopće, čemu takvo stiskanje mišića, ne treba tu nikakva
naprezanja. Sasvim slobodno. Ruke, molim, odmakni... (Dajte.) Sasvim slobodno
broji na glas.
— Do deset — reče Cincinnat.
— Ne razumijem, prijatelju? — kao da priupita m-sje Pjer i tiho doda počinjući
već stenjati: — Odstupite, gospodo!
— Do deset — ponovi Cincinnat i raširi ruke.
— Ja još ništa ne radim — reče m-sje Pjer hripljući sa strane, i već je projurila sjena
preko dasaka kad je glasno i odlučno Cincinnat počeo brojiti: jedan je Cincinnat
brojio, a drugi Cincinnat već je prestao slušati nepotrebno brojenje koje se
udaljavalo. I jasno kao nikad, isprva čak abnormalno jasno od iznenadnosti naleta,
ali zatim ispunivši veseljem cijelo njegovo biće, on pomisli: Zašto sam ja tu? Zašto
ovako ležim? Postavivši sebi ovo pitanje, jednostavno pitanje, odgovorio je tako da
je ustao i ogledao se.
Naokolo je bila strašna zbrka. Kroz križa krvnika koji se još okretao svjetlucala je
ograda. Zguren na stepenici, bljuvao je blijedi bibliotekar. Gledaoci su bili sasvim,
sasvim prozirni, i više nisu bili ni za šta, i svi su se pomicali nekud, ustuknuli
užasnuto — i samo su posljednji narisani redovi ostali na mjestu. Cincinnat se
polako spustio s podija i pošao
255
po uskolebanom smeću. Dostigao ga je za nekoliko puta smanjeni Roman, iliti
Rodrig:
— Šta to radite! — hripao je on skačući. — Ne može se tako, ne može! To je
nepošteno prema njemu, prema svima... vratite se, legnite, ta vi ste ležali, sve je bilo
gotovo, sve je bilo svršeno!
Cincinnat ga je odgurnuo, i on, tužno krik-nuvši, otrča misleći već samo na vlastiti
spas.
Malo što je ostalo od trga. Podij se već odavno srušio u oblaku crvenkaste prašine.
Posljednja je projurila žena s crnim šalom, noseći na rukama maloga krvnika kao
ličinku. Srušeno drveće ležalo je pljoštimice, bez ikakva reljefa, a ono koje je još
stajalo, također plosnato, s bočnom sjenom na deblu radi iluzije okruglo-sti, jedva
se držalo granama za potrgane mreže neba. Sve se rasplinulo. Sve je padalo.
Spiralni vihor hvatao je i vitlao prašinu, krpe, obojene trijeske, male komade
pozlaćenog gipsa, kartonske opeke, plakate, letjela je suha magla; i Cincinnat je
pošao posred prašine i palih stvari, i drhtavih platna, odlazeći na onu stranu gdje
su, sudeći po glasovima, bila bića slična njemu.