OD CIVILNOG SEKTORA K CIVILNOM DRUŠTVU

1. UVOD

Pojam civilno društvo pojavio se u političkoj javnosti bivše Jugoslavije sredinom osamdesetih
godina, u vrijeme kada su nadolazeće promjene u pravcu liberalizacije/demokratizacije već
bile izvjesne, ali se nije moglo jasno pretpostaviti na koji način će tranzicijski procesi otpočeti
niti kakav će biti njihov tok. Kao i mnogi drugi pojmovi preuzeti iz zapadne praktično-
političke i misaone tradicije, pojam civilno društvo imao je funkciju ideologema koji će
novonastalim snagama promjene dati potrebnu idejnu i dinamičku sadržinu (1). S
reafirmiranjem tradicionalnih i nastankom novih političkih subjekata (2) u drugoj polovini
osamdesetih godina, ovaj pojam postao je nezaobilazna programska odrednica kako partija,
građanskih inicijativa, tako i u nastupima intelektualaca i političara (3). Civilno društvo
predstavljeno je kao završni stadij tranzicije, stanje u kojem bi se postsocijalistička društva
trebala naći u završnici tranzicijskih procesa. Iako su mu pridavali značaj, tadašnji kreatori
društvenih progama nisu se upuštali u dublju elaboraciju ovog pojma. Dakle, nije bilo
konkretnije vizije o strukturi onoga što bi se nakon tranzicijskog razdoblja trebalo razviti kao
civilno društvo, niti se na teorijskom nivou raspravljalo o „sadržini“ ovog pojma. Njegova
funkcija ideologema u prijeratnoj jugoslovenskoj javnosti oslanjala se na povjerenje u
ispravnost zapadnog uzora, te na „naivni automatizam“ prema kojem bi se formalnom
izmjenom socijalističkog i uspostavom novog institucionalnog koncepta u ravni državno-
političkog sistema i ekonomskih odnosa, automatski uspostavljale i ostale „novine“ pa i
civilno društvo sa svim svojim komponentama. Onako kako su u javnosti prihvaćene
kategorije kao što su kapitalizam, tržište, kapital, privatna inicijativa, pluralizam,
demokracija, prihvaćeno je i civilno društvo.(4)
Ova ranotranzicijska „naiva“ trajala je na prostoru bivše Jugoslavije relativno kratko. Rani
tranzicijski ideologemi potisnuti su krajem osamdesetih u drugi plan silinom nacionalističko-
populističkih ideologija koje će tokom sljedeće decenije preuzeti inicijativu na društveno-
političkoj sceni, prouzročivši raspad Jugoslavije, ratove i druge konflikte na ovom prostoru. U
vokabularu etnopolitičara spomenuti ranotranzicijski ideologemi služiće kao sredstvo
prikrivanja nacionalističke ideologije. Obećanja o „ulasku u Evropu“, demokratskoj
budućnosti, civilnom društvu, pravnoj državi, građanskim pravima itd. trebala su u „vlastitom
narodu/naciji“ i široj javnosti stvoriti predodžbu o visokoj emancipiranosti novih vođa i
njihove politike te, ujedno, opravdati mobilizaciju „narodnog korpusa“ na jednoj višoj razini
od one čisto nacionalističke. Tako će nacionalizam pokušati da se, u kontekstu „borbe protiv
komunizma“, prikaže kao vodeća demokratska snaga. Ova strategija poslužila je
etnopolitičarima kao efikasno sredstvo za izlazak na izbore i legalno preuzimanje vlasti u
bivšim jugoslovenskim republikama, posebno u Srbiji, Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori. (5)
Početkom devedesetih godina, s porazom reformskih snaga u bivšoj Jugoslaviji, čiji su
federalni konci već popucali, a na vlast u republikama došle nove nacionalističke elite, o
civilnom društvu, demokratiji itd. postalo je izlišno govoriti. Aktivnosti međunarodne
zajednice, kao i zanemarivih domaćih demokratskih snaga, bile su orijentirani na pokušaje
sprječavanja rata (6). Međutim, Jugoslavija se raspala. Ovaj prostor postaće tokom
devedesetih godina poligon etničkih konflikata kakve ne pamti evropska povijest nakon
drugog svjetskog rata.
Tokom ratnih zbivanja na prostorima bivše Jugoslavije također nije moglo biti govora o
primjetnijem razvoju civilnog društvu. S izuzetkom Slovenije, čiji je izlazak iz Jugoslavije
prošao najbezbolnije i koja je vrlo brzo i uspješno krenula u tranzicijske procese, bivše
jugoslovenske republike, a sada novonastale države, nalazile su se do pred kraj devedesetih
godine ili u direktnom ratnom sukobu (Hrvatska, Jugoslavija, BiH) ili u stanju parmanentno
moguće ratne eskalacije (Makedonija). U novonastaloj „krnjoj Jogoslaviji“ (Srbija i Crna
Gora, tada SR Jugoslavija), socijalisti na čelu s Slobodanom Miloševićem gušli su svaki
pokušaj „dešavanja građanstva“. Ali, na kraju krvave decenije upravo će konglomerat
građanskih organizacija, pod vođstvom studenskog pokreta „Otpor“, odigrati odlučujuću
ulogu u njegovom rušenju s vlasti. Padom Miloševićevog režima u Jugoslaviji (sada Srbiji i
Crnoj Gori) ideja civilnog društva doživjeće postepenu reafirmaciju (7).
Hrvatska je tokom devedsetih godina, pod vlašću Tuđmanove Hrvatske demokratske
zajednice, preživjela porođajne muke demokratizacije, ali je politička dinamika ovdje bila
znatno primjetnija. Ovdje su određeni subjekti civilnog društva nastajali još prije i tokom rata
dajući, uz političku oporbu, određeni doprinos procesima demokratizacije. U tom pogledu,
Hrvatska ima određeni kontinuitet razvoja novih civilnih subjekata koji seže čak do 1985
godine (8).

Bosna i Hercegovina se ne može izdvojiti iz ovog jugoslovenskog konteksta. Rat u BiH

otpočeo je proglašenjem njene samostalnosti (9). Za razliku od susjedne Hrvatske koja je
većim dijelom (osim Zapadne Slavonije i Kninske Krajine čija je reintegracija u državni
teritorij uslijedila nakon vojnih akcija hrvatske vojske „Bljesak“ i „Oluja“ 199!!!!) ostala
nezahvaćena ratnim djelovanjima, te SR Jugoslavije koja je funkcionirala u cjelini, Bosna i
Hercegovina je već početkom rata bila izdijeljena na tri odvojene teritorije pod kontrolom
dominantnih etničkih grupacija (Herceg-Bosna pod hrvatskom, sjeverni, i jugoistočni dio pod
srpskom kontrolom te središnji i južni dijelovi po kontrolom Armije BiH, odnosno vlasti iz
Sarajeva koje su sačinjavali većinom predstavnici Bošnjaka-Muslimana uz manje učešće Srba
i Hrvata) i nekoliko „enklava“ sa bošnjačkim stanovništvom (Goražde, Srebrenica,Žepa,
Cazinska krajina). Prijeratna struktura bosanskohercegovačkog društva srušena je u
potpunosti. Etnifikacija političkog i ostalih oblika javnog življenja, u ratnim uslovima (1992.-
1996.), bez ikakvog značajnijeg društvenog centra koji bi bio u stanju producirati kontrastav,
bila je skoro stoprocentna. Svakako da tadašnja situacija u zemlji nije pružala skoro nikakve
mogućnosti za utemeljenje i značajnije djelovanje multietničkih civilnih subjekata, (bilo je
pokušaja, npr. „Forum građana u Tuzli, ali je njihov uticaj primjetan tek na lokalnom planu;
izuzetak su tradicionalne domaće humanitarne organizacije naslonjene na vjeske zajednice;
npr. „Merhamet“ kao muslimanska hum. organizacija, Karitas..., te tzv. kulturna društva
muslimana „Preporod“, Hrvata „Napredak“ ili Srba „Prosvjeta“, ali ovi pojavni oblici
organiziranja bili su ili čito humanitarne naravi ili i sami u službi sveprisutnog naciona
podređujući kulturnu sferu potrabama dnevne etnopolitike (10)). Ipak, mora se napomenuti da
su upravo u ratnom vihoru nastali začeci strukture koja će se kasnije razviti u ono što danas u
BiH nazivamo „civilni sektor“. Radi se o izvjesnom broju međunarodnih humanitarnih i
drugih organizacija koje su se u toku rata bavile uglavnom raznim oblicima pomoći
ugroženom stanovništvu, od one čisto humanitarne do pokušaja zaštite ljudskih prava
stanovnika, njihovih materijalnih dobara i sl. Ali, ukoliko su ove organizacije imale civilni
karakter, toliko se o ovoj njihovoj karakteristici nije u javnosti dovoljno znalo, niti su one
svoju djelatnost mogle usmjeriti u bilo kom pravcu osim ovog humanitarne prirode (11).
Dejtonskim sporazumom okončan je rat u Bosni i Hercegovini. U ovom sporazumu kao u i
svim kasnijim aktima koji se odnose na Bosnu i Hercegovinu i njen postratni razvoj, bilo da
su nastali na osnovi međunarodnih inicijativa ili u bilateralnoj ravni, razvoj civilnog društva,
odnosno, kako se to često navodi – izgradnja Bosne i Hercegovine kao civilnog društva,
postavlja se kao jedan je od strateških ciljeva (12).
Postratno razdoblje obilježeno je u Bosni i Hercegovini nastankom velikog broja nevladinih
organizacija. Pri kraju te odmah nakon završetka rata uglavnom su u pitanju bila
predstavništva stranih i internacionalnih organizacija da bi nešto kasnije došlo do intenzivnog
osnivanja sve većeg broja lokalnih subjekata. Prema podacima Centra za promociju civilnog
društva (, od 1992. godine u BiH registrirano je oko 8 000????? nevladinih organizacija, te
oko 30 000 projekata/inicijativa u raznim sferama društvenosti (demokratizacija, ljudska
prava, prava žena, omladinska problematika, interkulturna komunikacija, političko
obrazovanje, ekologija, razrada konflikata itd.). Pa ipak, «civilno društvo», odnosno onaj
njegov segment koji se najčešće naziva «civilni sektor» ili «nevladin sektor», kao pojave i kao
pojamovi, novina su na prostorima Bosne i Hercegovine u sljedećem smislu:
- njegova aktualna struktura u cjelini do sada nije bila predmetom ozbiljnije teorijske
razrade,
- njegovi aktualni resursi, kapaciteti i funkcija koju vrše također su ostali izvan
istraživačkog i teorijskog zahvata,
- ne postoji razrađena sistematizacija/klasifikacija subjekata civilnog društva u BiH,
- ne postoji razrada problema rada ovih subjekata, onih problema koji direktno utiču na
njihovu učinkovitost na makro i mikroplanu u BiH,
- uloga subjekata «civilnog sektora» u ukupnim procesima konsolidacije bosansko-
hercegovačkog društva do sada je ostala neocijenjena, nejasna i teorijski nerazrađena.

U posljeratnom periodu nastala je brojna dokumentacija: materijali sa seminara, radionica,

savjetovanja, znanstvenih skupova itd., posvećeni problematici civilnog sektora, odnosno
civilnog društva u BiH, objavljeni u brojnim brošurama, skriptama, priručnicima...Ovi
materijali predstavljaju vrijednu empirijsku osnovu za istraživanje razvoja te utvrđivanje
aktualnog stanja u ovoj oblasti u BiH.
Izustanak teorijske elaboracije ove problematike

Začeci civilnog društva u tom smislu nedvojbeno se mogu identificirati u razdoblju

jednostranačja, posebice u posljednjim godinama predzadnjeg desetljeća 20. stoljeća, u
razdoblju koje se opravdano definira kao period liberalizacije tadašnjeg poretka. Nije moguće
posve precizno diferencirati manifestacije nastanka civilnog društva od pojava koje upućuju
na druge dimenzije pluralizacije javnog života, primjerice na one koje su ukorijenjene u
idejno i vrijednosno veoma heterogenoj historiji političkog disidentstva. Temeljni uzrok te
nemogućnosti leži u organskoj (ujedno i kontradiktornoj) povezanosti različitih tendencija i
manifestacija, kao i u fluidnosti njihovih razgraničenja. Kako bilo, konac osamdesetih godina
obilježen je u Hrvatskoj nastajanjem i javnim djelovanjem prvih građanskih inicijativa,
najvećim dijelom inspiriranih novim društvenim pokretima na Zapadu, u kojima su njegovane
vrijednosti civilnog društva (od zaštite okoliša pa do, primjerice, početaka feminističkog
pokreta u Hrvatskoj), kao i elementima neovisnosti pojedinih medija (tjednik Danas i Radio
101 su najpoznatiji od tih medija, a rasprava jesu li oni bili izraz medijske autonomije ili tek
simptom omekšavanja partijske kontrole nad medijima predstavljala bi u kontekstu našeg
razmatranja jedno gotovo skolastičko pitanje). U tom sklopu valja spomenuti i činjenicu da je
početkom 1989. godine u Zagrebu osnovan UJDI (Udruženje za jugoslavensku demokratsku
inicijativu), prva autonomna politička organizacija na području bivše Jugoslavije. UJDI je
osnovan neposredno prije osnivanja prvih hrvatskih političkih stranaka, HSLS-a i HDZ-a, a
po svom karakteru nije bio politička stranka nego građanska inicijativa usmjerena na stvaranje
proceduralnih pretpostavki za mirno razrješenje političke krize u zemlji posredstvom
uspostavljanja liberalno-demokratskog poretka. Inicijalno hrvatsko članstvo UJDI-ja dobrim
je dijelom sudjelovalo i u osnivanju prvih političkih stranaka u Hrvatskoj (i to ne samo
stranaka građanske opcije, nego i pojedinih tzv. državotvornih stranaka), a s druge strane - tek
manjim dijelom na bazi personalnog identiteta - posebno intenzivno u osnivanju i radu
institucija civilnog društva. Utoliko bi se moglo govoriti i o donekle jedinstvenim korijenima
hrvatskog civilnog i političkog društva. Premda je UJDI bio organizacija
općejugoslavenskog karaktera, s podružnicama u svim tadašnjim republikama i pokrajinama,
ne treba zanemar1iiti činjenicu da je osnovan upravo u Hrvatskoj te da je, posebice do kraja
1989. godine, djelovao u svim hrvatskim regijama (ali bez masovnosti karakteristične za prve
političke stranke).

Uprkos nacionalizmu i ratovima sve vreme postoji i druga Srbija. Ona ima ogranicen uticaj na
tok dogadjaja, ali bar uliva nadu da se mogu saznati granice sile. Krajem osamdesetih godina,
kada na scenu u svim republikama bivse Jugoslavije nastupa nacionalizam, jugoslovenski
intelektualci osnovali su (u Zagrebu, februara 1989) Udruzenje za jugoslovensku demokratsku
inicijativu (UJDI), kao prvu autonomnu politicku organizaciju. Srediste politickog delovanja
bio je pritisak na vlast da neodlozno donese zakone o gradjanskim slobodama i otvori
parlamentarnu proceduru za donosenje novog ustava. UJDI je tezio uspostavljanju
demokratske javnosti i nenasilnom resavanju sukoba. U leto 1990. nastala je jos jedna stranka
jugoslovenske orijentacije - Savez reformskih snaga Jugoslavije koju je vodio tadasnji
predsednik SIV-a Ante Markovic. Ova stranka borila se za ostvarivanje ekonomskih i
politickih reformi. U Srbiji su UJDI i reformisti zajedno nastupali na predsednickim i
parlamentarnim izborima (kandidat za predsednika Ivan Djuric bio je, po dobijenim
glasovima, na trecem mestu). UJDI i SRSJ ucestvovali su u stvaranju Udruzene opozicije
Srbije, zajedno sa SPO i DS. Ubrzo se pokazalo da je opozicija nespremna za trajniju
saradnju, a razjedinjena nije bila ozbiljna alternativa rezimu Slobodana Milosevica.
Jedan od aktera gradjanske orijentacije je i Evropski pokret u Jugoslaviji, osnovan 1991, koji
se zalagao za evropske standarde u ekonomskom, politickom i drustvenom zivotu. Od jednog
krila UJDI-ja nastaje 1992. u Beogradu Republikanski klub cije je osnovno opredeljenje
drzava suverenih gradjana. Republikanski klub je upozoravao javnost da "Srbiji prete
posledice izgubljenog rata: medjunarodna osuda agresije, revansizam ratnih protivnika i sve
veci unutrasnji metez. Preti nam srpski fasizam kao poslednje sredstvo za ocuvanje
antidemokratskog rezima u Srbiji i sve brojnijim 'srpskim drzavama' i za obracun sa svim
unutarnjim protivnicima".8 Na antiratnoj i demokratskoj platformi nastaje, ujedinjenjem
Republikanskog kluba i Reformske stranke, Gradjanski savez Srbije.
Pocetak devedesetih bio je period poleta i drugih organizacija gradjanskog usmerenja, a
njihov zajednicki cilj bio je odupiranje ratu. Istaknuto mesto medju njima zauzimaju Centar
za antiratnu akciju (osnovan jula 1991), Beogradski krug, Helsinski komitet, Centar za
kulturnu dekontaminaciju i mnogobrojne zenske grupe. U to vreme padaju i poznate masovne
mirovne akcije i manifestacije kao sto su "Hod mira" oko Savezne skupstine, potpisivanje
peticije "Spasimo Dubrovnik", Beogradski antiratni maraton, paljenje sveca u znak protesta
protiv rata, mirovni koncert "Ne racunajte na nas", Crni flor protiv bombardovanja Sarajeva.9
i
1