Professional Documents
Culture Documents
Masterarbeit, Ismet
Masterarbeit, Ismet
1. UVOD
Pojam civilno društvo pojavio se u političkoj javnosti bivše Jugoslavije sredinom osamdesetih
godina, u vrijeme kada su nadolazeće promjene u pravcu liberalizacije/demokratizacije već
bile izvjesne, ali se nije moglo jasno pretpostaviti na koji način će tranzicijski procesi otpočeti
niti kakav će biti njihov tok. Kao i mnogi drugi pojmovi preuzeti iz zapadne praktično-
političke i misaone tradicije, pojam civilno društvo imao je funkciju ideologema koji će
novonastalim snagama promjene dati potrebnu idejnu i dinamičku sadržinu (1). S
reafirmiranjem tradicionalnih i nastankom novih političkih subjekata (2) u drugoj polovini
osamdesetih godina, ovaj pojam postao je nezaobilazna programska odrednica kako partija,
građanskih inicijativa, tako i u nastupima intelektualaca i političara (3). Civilno društvo
predstavljeno je kao završni stadij tranzicije, stanje u kojem bi se postsocijalistička društva
trebala naći u završnici tranzicijskih procesa. Iako su mu pridavali značaj, tadašnji kreatori
društvenih progama nisu se upuštali u dublju elaboraciju ovog pojma. Dakle, nije bilo
konkretnije vizije o strukturi onoga što bi se nakon tranzicijskog razdoblja trebalo razviti kao
civilno društvo, niti se na teorijskom nivou raspravljalo o „sadržini“ ovog pojma. Njegova
funkcija ideologema u prijeratnoj jugoslovenskoj javnosti oslanjala se na povjerenje u
ispravnost zapadnog uzora, te na „naivni automatizam“ prema kojem bi se formalnom
izmjenom socijalističkog i uspostavom novog institucionalnog koncepta u ravni državno-
političkog sistema i ekonomskih odnosa, automatski uspostavljale i ostale „novine“ pa i
civilno društvo sa svim svojim komponentama. Onako kako su u javnosti prihvaćene
kategorije kao što su kapitalizam, tržište, kapital, privatna inicijativa, pluralizam,
demokracija, prihvaćeno je i civilno društvo.(4)
Ova ranotranzicijska „naiva“ trajala je na prostoru bivše Jugoslavije relativno kratko. Rani
tranzicijski ideologemi potisnuti su krajem osamdesetih u drugi plan silinom nacionalističko-
populističkih ideologija koje će tokom sljedeće decenije preuzeti inicijativu na društveno-
političkoj sceni, prouzročivši raspad Jugoslavije, ratove i druge konflikte na ovom prostoru. U
vokabularu etnopolitičara spomenuti ranotranzicijski ideologemi služiće kao sredstvo
prikrivanja nacionalističke ideologije. Obećanja o „ulasku u Evropu“, demokratskoj
budućnosti, civilnom društvu, pravnoj državi, građanskim pravima itd. trebala su u „vlastitom
narodu/naciji“ i široj javnosti stvoriti predodžbu o visokoj emancipiranosti novih vođa i
njihove politike te, ujedno, opravdati mobilizaciju „narodnog korpusa“ na jednoj višoj razini
od one čisto nacionalističke. Tako će nacionalizam pokušati da se, u kontekstu „borbe protiv
komunizma“, prikaže kao vodeća demokratska snaga. Ova strategija poslužila je
etnopolitičarima kao efikasno sredstvo za izlazak na izbore i legalno preuzimanje vlasti u
bivšim jugoslovenskim republikama, posebno u Srbiji, Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori. (5)
Početkom devedesetih godina, s porazom reformskih snaga u bivšoj Jugoslaviji, čiji su
federalni konci već popucali, a na vlast u republikama došle nove nacionalističke elite, o
civilnom društvu, demokratiji itd. postalo je izlišno govoriti. Aktivnosti međunarodne
zajednice, kao i zanemarivih domaćih demokratskih snaga, bile su orijentirani na pokušaje
sprječavanja rata (6). Međutim, Jugoslavija se raspala. Ovaj prostor postaće tokom
devedesetih godina poligon etničkih konflikata kakve ne pamti evropska povijest nakon
drugog svjetskog rata.
Tokom ratnih zbivanja na prostorima bivše Jugoslavije također nije moglo biti govora o
primjetnijem razvoju civilnog društvu. S izuzetkom Slovenije, čiji je izlazak iz Jugoslavije
prošao najbezbolnije i koja je vrlo brzo i uspješno krenula u tranzicijske procese, bivše
jugoslovenske republike, a sada novonastale države, nalazile su se do pred kraj devedesetih
godine ili u direktnom ratnom sukobu (Hrvatska, Jugoslavija, BiH) ili u stanju parmanentno
moguće ratne eskalacije (Makedonija). U novonastaloj „krnjoj Jogoslaviji“ (Srbija i Crna
Gora, tada SR Jugoslavija), socijalisti na čelu s Slobodanom Miloševićem gušli su svaki
pokušaj „dešavanja građanstva“. Ali, na kraju krvave decenije upravo će konglomerat
građanskih organizacija, pod vođstvom studenskog pokreta „Otpor“, odigrati odlučujuću
ulogu u njegovom rušenju s vlasti. Padom Miloševićevog režima u Jugoslaviji (sada Srbiji i
Crnoj Gori) ideja civilnog društva doživjeće postepenu reafirmaciju (7).
Hrvatska je tokom devedsetih godina, pod vlašću Tuđmanove Hrvatske demokratske
zajednice, preživjela porođajne muke demokratizacije, ali je politička dinamika ovdje bila
znatno primjetnija. Ovdje su određeni subjekti civilnog društva nastajali još prije i tokom rata
dajući, uz političku oporbu, određeni doprinos procesima demokratizacije. U tom pogledu,
Hrvatska ima određeni kontinuitet razvoja novih civilnih subjekata koji seže čak do 1985
godine (8).
Uprkos nacionalizmu i ratovima sve vreme postoji i druga Srbija. Ona ima ogranicen uticaj na
tok dogadjaja, ali bar uliva nadu da se mogu saznati granice sile. Krajem osamdesetih godina,
kada na scenu u svim republikama bivse Jugoslavije nastupa nacionalizam, jugoslovenski
intelektualci osnovali su (u Zagrebu, februara 1989) Udruzenje za jugoslovensku demokratsku
inicijativu (UJDI), kao prvu autonomnu politicku organizaciju. Srediste politickog delovanja
bio je pritisak na vlast da neodlozno donese zakone o gradjanskim slobodama i otvori
parlamentarnu proceduru za donosenje novog ustava. UJDI je tezio uspostavljanju
demokratske javnosti i nenasilnom resavanju sukoba. U leto 1990. nastala je jos jedna stranka
jugoslovenske orijentacije - Savez reformskih snaga Jugoslavije koju je vodio tadasnji
predsednik SIV-a Ante Markovic. Ova stranka borila se za ostvarivanje ekonomskih i
politickih reformi. U Srbiji su UJDI i reformisti zajedno nastupali na predsednickim i
parlamentarnim izborima (kandidat za predsednika Ivan Djuric bio je, po dobijenim
glasovima, na trecem mestu). UJDI i SRSJ ucestvovali su u stvaranju Udruzene opozicije
Srbije, zajedno sa SPO i DS. Ubrzo se pokazalo da je opozicija nespremna za trajniju
saradnju, a razjedinjena nije bila ozbiljna alternativa rezimu Slobodana Milosevica.
Jedan od aktera gradjanske orijentacije je i Evropski pokret u Jugoslaviji, osnovan 1991, koji
se zalagao za evropske standarde u ekonomskom, politickom i drustvenom zivotu. Od jednog
krila UJDI-ja nastaje 1992. u Beogradu Republikanski klub cije je osnovno opredeljenje
drzava suverenih gradjana. Republikanski klub je upozoravao javnost da "Srbiji prete
posledice izgubljenog rata: medjunarodna osuda agresije, revansizam ratnih protivnika i sve
veci unutrasnji metez. Preti nam srpski fasizam kao poslednje sredstvo za ocuvanje
antidemokratskog rezima u Srbiji i sve brojnijim 'srpskim drzavama' i za obracun sa svim
unutarnjim protivnicima".8 Na antiratnoj i demokratskoj platformi nastaje, ujedinjenjem
Republikanskog kluba i Reformske stranke, Gradjanski savez Srbije.
Pocetak devedesetih bio je period poleta i drugih organizacija gradjanskog usmerenja, a
njihov zajednicki cilj bio je odupiranje ratu. Istaknuto mesto medju njima zauzimaju Centar
za antiratnu akciju (osnovan jula 1991), Beogradski krug, Helsinski komitet, Centar za
kulturnu dekontaminaciju i mnogobrojne zenske grupe. U to vreme padaju i poznate masovne
mirovne akcije i manifestacije kao sto su "Hod mira" oko Savezne skupstine, potpisivanje
peticije "Spasimo Dubrovnik", Beogradski antiratni maraton, paljenje sveca u znak protesta
protiv rata, mirovni koncert "Ne racunajte na nas", Crni flor protiv bombardovanja Sarajeva.9
i
1