GIMNAZIJA MOSTAR

Školska 2019./2020. godina

DEPRESIJA
Maturalni rad iz Psihologije

Učenik: Ime i prezime, IV. odjel

Mentor: Ime i prezime, prof.

Mostar, ožujak, 2020.

 GIMNAZIJA MOSTAR

Školska 2019./2020. godina

DEPRESIJA
Maturalni rad iz psihologije

Učenik:

Mentor:

Mostar, ožujak, 2020.

Kratki komentar obrađene teme:

________________________________________________________________
________________________________________________________________
________________________________________________________________
________________________________________________________________
________________________________________________________________
________________________________________________________________

Ocjena pismenog dijela maturalnog rada: ________________________

Usmeni ispit maturalnog rada:

Pitanja:

1. ______________________________________________________________

2. ______________________________________________________________

3. ______________________________________________________________

Ocjena usmenog dijela maturalnog rada: ________________________

Zaključna ocjena maturalnog rada: ________________________

Povjerenstvo:

1. Mentor ________________________

2. Predsjednik ________________________

3. Član ________________________
SADRŽAJ:

1. UVOD.....................................................................................................................................1

2. DEPRESIJA............................................................................................................................2

2.1. Epidemiologija depresivnih poremećaja..........................................................................3

2.2. Klinička obilježja depresije..............................................................................................5

3. VRSTE DEPRESIVNIH POREMEĆAJA............................................................................8

3.1. Poremećaji raspoloženja..................................................................................................8

3.2. Veliki depresivni poremećaj............................................................................................9

3.3. Distimični poremećaj.....................................................................................................11

3.4. Bipolarni poremećaj.......................................................................................................12

4. SIMPTOMI DEPRESIJE......................................................................................................14

3.1. Emocionalni simptomi...................................................................................................15

3.2. Tjelesni simptomi...........................................................................................................16

3.3. Kognitivni simptomi......................................................................................................17

3.4. Bihevioralni simptomi...................................................................................................18

3.5. Liječenje depresije.........................................................................................................19

4. ZAKLJUČAK.......................................................................................................................20

LITERATURA.........................................................................................................................21
1. UVOD

Depresija je psihički poremećaj prisutan u životu mnogih ljudi. Svrstava se među jednu od
najčešćih poremećaja današnjice. Iako se donedavno depresija smatrala poremećajem koji
pogađa osobe zrele i starije životne dobi, istraživanja su pokazala da se ovaj poremećaj sve
više pojavljuje i kod djece, adolescenata te ljudi mlađe životne dobi.

Simptomi depresije se mogu pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi. Simptomi depresije se dijele u
četiri osnovne skupine: emocionalnu, tjelesnu, kognitivnu i bihevioralnu skupinu. Neki od
najčešćih simptoma su tuga, žalost, bespomoćnost, loše raspoloženje, suicidalne misli.
Intenzitet simptoma može varirati, te isti mogu trajati tek nekoliko dana ili čak i nekoliko
godina. Također, isti mogu varirati i mijenjati se tokom cijelog života.

Depresija se najčešće javlja kao primarni poremećaj, ali se često može javiti i u kombinaciji s
drugim psihološkim poremećajima kao što su anksioznost, poremećaji hranjenja, poremećaji
osobnosti. Danas se u dijagnostici i procjeni poremećaja depresije koriste skale za procjenu
simptoma depresivnosti, intervjui, te ostale metode. Ovim metodama se ne može postaviti
kompletna dijagnoza depresivnog poremećaja, već se utvrđuje odstupanje od normalnih
razvojnih promjena, te se utvrđuje intenzitet i učestalost istih. Pravilnom dijagnostikom,
odabirom metoda liječenja te uz neizbježnu podršku najbližih, depresija može biti izliječena.

U nastavku maturalnog rada obradit će se tema depresija kroz 5 poglavlja. Prvo poglavlje
jeste ovo uvodno poglavlje, u drugom poglavlju obrađena je definicija depresije,
epidemiologija i klinička obilježja depresije, u trećem poglavlju prikazane su vrste
depresivnih poremećaja, dok su u četvrtom poglavlju navedeni simptomi depresije. Peto
poglavlje sadrži zaključak i komentar na obrađenu tematiku.
2. DEPRESIJA

Depresija (lat. depressio) dolazi od riječi deprimere, što znači potisnuti, pritisnuti, udubiti ili
potlačiti. Depresija je psihički poremećaj koji se očituje promjenama raspoloženja, utučenosti,
pomanjkanjem radosti, emocionalnom prazninom, bezvoljnosti, gubitkom interesa i nizom
tjelesnih tegoba. Izaziva duboke patnje oboljelih te se većina stručnjaka slaže da se ubraja u
najbolnija životna iskustava s kojima se današnji čovjek može suočiti. Depresivnim
raspoloženjem nazivamo onu promjenu raspoloženja koje je bolesno sniženo, a razlikuje se od
normalnog po jačini, duljini trajanja i nemogućnosti da osoba takvo raspoloženje kontrolira.1

Depresija se ubraja u afektivne poremećaje ili poremećaje raspoloženja koji su

najzastupljenija skupina duševnih poremećaja. Prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i
srodnih zdravstvenih problema (MKB 102) poremećaji raspoloženja podijeljeni su u kategorije
od F30 do F39. F31 označava bipolarni afektivni poremećaj, F32 depresivna epizoda, a F33
povratni depresivni poremećaj.3

Depresija je psihički poremećaj u kojem se osnovne psihopatološke promjene zbivaju u

raspoloženju, stoga i pripada poremećajima raspoloženja. To je stanje znatne promjene
raspoloženja pod čijim se utjecajem mijenja sveukupno razmišljanje, opažanje, tjelesno stanje,
ponašanje i socijalno funkcioniranje osobe. Kognitivne teorije depresije navode da misli,
zaključci, stavovi i tumačenja te način na koji oni podsjećaju na događaje, mogu povećati
rizik za razvoj i povratak depresivne epizode. Depresija je karakterizirana povećanom
razradom negativnih informacija, teškoćama oslobađanja od negativnih podražaja te
deficitima u kognitivnoj kontroli pri obradi negativnih informacija.4

Depresivni poremećaji (depresija) predstavljaju jedan od najčešćih mentalnih poremećaja

današnjice koji se manifestira neraspoloženjem, gubitkom interesa i zadovoljstva, osjećajem
krivice i niže vrijednosti, poremećajem sna i apetita, gubitkom energije i lošom
koncentracijom. U Oksfordskom rječniku depresija je definirana kao “duševno stanje
karakterizirano ozbiljnim osjećajem beznađa i neadekvatnosti, tipično praćeno nedostatkom
energije i interesa u životu”5.

1
Hotujac, Lj. i sur.: Psihijatrija. Zagreb: Medicinska naklada, 2006
2
MKB – 10 – Međunarodni sustav klasifikacije bolesti
3
Hotujac, Lj. i sur.: nav. dj.
4
Lovretić V., Mihaljević-Peleš, A.: Je li poremećaj kognitivnih funkcija u depresiji put u demenciju?, Socijalna
psihijatrija, br. 2, srpanj 2013., str. 109-117
5
The Oxford English Dictionary. 11th ed. New York: Oxford University Press; 2008.
Riječ 'depresija' obuhvata širok spektar stanja, od prolaznog neraspoloženja do ozbiljnog
psihijatrijskog poremećaja koji ugrožava život , a često se koristi u svakodnevnom životu za
izražavanje emocija tuge, nezadovoljstva, frustracija. Međutim, nasuprot ‘normalnom’
osjećaju tuge koji se može javiti kod svake osobe, depresija po svojoj jačini, trajanju i stupnju
disfunkcionalnosti odstupa od svakodnevnih promjena raspoloženja. Radi se o poremećaju
koji pogađa cjelokupno stanovništvo i negativno utiče na kvalitetu života, rad, učenje,
socijalni i kulturni život i na sposobnost pojedinca da aktivno učestvuje u zajednici i
svakodnevnom životu.

Osnovne karakteristike ove bolesti su sniženo, bezvoljno raspoloženje, žalost i beznađe,

gubitak osjećaja zadovoljstva, gubitak snage i energije, javljanje osjećaja neodređenog straha
(anksioznosti). Tu su i osjećaj krivnje, bezizglednosti, gubitak volje za životom, razmišljanja
o samoubojstvu i pokušaji. Uz to nastupa promjena mišljenja, sna i apetita.6

Depresija spada u skupinu medicinskih, točnije mentalnih poremećaja. Za razliku od bolesti,

mentalni poremećaj uglavnom nema jasan anatomsko-patološki supstrat, tj. ne može se
odrediti uzrok simptoma, a ne postoje niti jasni laboratorijski parametri koji bi usporedili
patološko sa fiziološkim stanjem te na taj način omogućili preciznu dijagnozu, kao što je to
slučaj u drugim bolestima, primjerice u akutnom pankreatitisu. Dijagnoza depresije postavlja
se liječničkim pregledom, laboratorijskim testovima, te psihološkom evaluacijom. Prva dva
pregleda služe za isključivanje drugih zdravstvenih stanja koja bi mogla uzrokovati depresiju,
a psihološkom evaluacijom postavlja se konačna dijagnoza.7

2.1. Epidemiologija depresivnih poremećaja

Broj osoba s depresivnim poremećajem raste kontinuirano od početka prošlog stoljeća u svim
industrijaliziranim zemljama svijeta. Epidemiološka istraživanja govore da 3-4% populacije
boluje od težih, dok 1,5 do 2% od blažih oblika depresije. Žene češće obolijevaju od
muškaraca u odnosu 2:1. Depresija se najčešće javlja u 40-im godinama života, iako se u 50%
slučajeva bolest pojavi i ranije.8

Rezultati epidemioloških istraživanja pokazuju da su nove generacija u većem riziku za

depresivnost nego njihovi roditelji. Depresija je ozbiljan psihički poremećaj koji se unazad
6
https://www.plivazdravlje.hr/tekst/clanak/16187/Sto-je-depresija.html
7
Filipović-Grčić, L.: Depresija, kako je prepoznati i kako se ponašati prema onima koji pate od nje, Gyrus
Journal, vol. II, 2014., str. 59.
8
https://www.plivazdravlje.hr/tekst/clanak/16187/Sto-je-depresija.html
par desetljeća sve više i više povećava i zahvaća sve veći broj mladih. Može ju se smatrati
sekundarnom bolešću jer često zna biti povezna i s drugim psihološkim problemima i
medicinskim stanjima. Simptomi i znakovi depresije mijenjaju se i variraju tijekom života
čovjeka. Depresija je puno više od obične tuge i osjećaja prolaznog neraspoloženja, jer u
osoba kod kojih se manifestira ne uništava samo tijelo već i duh.

Broj osoba koje boluju od depresivnog poremećaja kontinuirano raste u svim

industrijaliziranim zemljama svijeta; 20 % žena i 10 % muškaraca razvije barem jednu
depresivnu epizodu tijekom života. Prema epidemiološkim istraživanjima 3 - 4 % populacije
boluje od težih, a 2 % od blažih oblika depresije; prevalencija u svijetu iznosi 12 – 20 % u
ženskoj, a 5 – 12 % u muškoj populaciji.9

Slika 1. Vodeće dijagnoze u hospitalizacijama zbog mentalnih poremećaja u Hrvatskoj

Najčešći uzroci hospitalizacija zbog mentalnih poremećaja u 2019. godini bili su mentalni
poremećaji uzrokovani alkoholom s udjelom 18,5%, shizofrenija (15,6%), depresivni
poremećaji (13,4%), mentalni poremećaji zbog oštećenja i disfunkcije mozga i tjelesne bolesti
(7,1%) te reakcije na teški stres uključujući posttraumatski stresni poremećaj (5,5%) (slika 1).
Prema broju korištenih dana bolničkog liječenja zbog mentalnih poremećaja vodeća dijagnoza
bila je shizofrenija s udjelom od 28,2%, slijede poremećaji uzrokovani alkoholom (12,8%),

9
Hotujac, LJ. i sur.: nav. dj.
depresivni poremećaji (11,5%) i mentalni poremećaji zbog oštećenja i disfunkcije mozga i
tjelesne bolesti (8,0%).10

2.2. Klinička obilježja depresije

Oboljeti od depresije znači doživjeti teško iskustvo patnje. Svakodnevno funkcioniranje

narušeno je, ponekad i onemogućeno. Bolest dijagnosticiramo kada se osoba kontinuirano
osjeća žalosno svakog dana, veći dio dana, dva tjedna ili duže i kada je više ništa ne može
razveseliti. 11

Tipične teškoće i obilježja depresije su žalost, utučenost, neraspoloženje, slabost, bezvoljnost,

pomanjkanje poticaja, sumnje u sebe, osjećaj bezvrijednosti, beznađe, besmislenost, a uz njih
se često pojavljuju i tjeskoba, nemir, nedostatak energije, poremećaji apetita, gubitak tjelesne
težine, poremećaji spavanja, bolovi, teškoće s koncentracijom i samoubilačke misli. Mnoga
od nabrojenih stanja i tegoba doživljavaju svi ljudi. Ta su stanja, ako ne traju predugo i/ili
nisu izuzetno snažna, normalne, zdrave reakcije na primjerice, gubitak, neuspjeh, razočaranja,
opterećenost ili razdoblja obilježena pomanjkanjem ciljeva, osamljenošću ili iscrpljenošću.
Depresivni sindromi odlikuju se brojnim heterogenim simptomima, a karakteristična je
istodobna pojava tjelesnih i psihičkih simptoma.12

Depresivni bolesnici doživljavaju sebe i svoju okolinu izrazito negativno. Većina njih slabije
komunicira s okolinom, na pitanja uglavnom odgovaraju jednosložnim riječima ili kimanjem
glave. U njihovu se misaonom sadržaju konstantno pojavljuju ideje gubitka, krivnje i patnje.
Takva se promišljanja mogu razvijati u smjeru razmišljanja o smrti te pokušaja i realizacije
samoubojstava. Smatra se da 2/3 depresivnih bolesnika pomišlja na samoubojstvo, a 15 %
njih ga počine. Opasnost od samoubojstva se povećava ako je netko u obitelji već počinio
samoubojstvo. Broj pokušaja samoubojstva dvadeset je puta veći od broja počinjenih. Žene
češće pokušavaju, a muškarci češće uspijevaju počiniti samoubojstvo.13

Prema skupinama simptoma koji dominiraju kliničkom slikom, razlikujemo nekoliko oblika
kliničke depresije. Jedan je od oblika kliničke depresije psihotična depresija. U psihotičnoj
depresiji javljaju se sumanute ideje i čulne obmane, gubi se sposobnost uvida u realnost.
10
https://www.hzjz.hr/sluzba-epidemiologija-prevencija-nezaraznih-bolesti/odjel-za-mentalne-poremecaje/
11
Hotujac, Lj., Filipčić, I., Grubišin, J., Marčinko, D.: Živjeti s depresijom, PLIVA, 2003.
12
Isto
13
Isto
Sumanute ideje sukladne su patološko-depresivnom raspoloženju (ideje bezvrijednosti,
grešnosti i beznađa), a ponekad se javljaju ideje u vidu hipohondrijske sumanutosti.

Slijedeći oblik kliničke depresije je agitirana depresija koju obilježavaju: visoko izražena
tjeskoba, psihomotorni nemir, gubitak apetita, mršavljenje, nesanica i vegetativna pobuđenost.
Tjeskoba se ponekad može očitovati snažnim napadajima panike s popratnim tjelesnim
simptomima.

Inhibirana depresija klinički je oblik depresije kojim prevladava mentalna i tjelesna inertnost.
Naziva se još i pseudodementnim oblikom kliničke depresije jer nalikuje demenciji.

Opća slabost, umor, apatija, anergija, pretjerana potreba za jelom i snom karakteristike su
atipične depresije. S obzirom da ima sezonski karakter pojavljivanja (u jesen i u zimu)
povezuje se s primarnim poremećajem sekrecije melanina.

Maskirana depresija najčešće se sreće kod pacijenata kod kojih su isključeni tjelesni supstrat
smetnji te se upućuju psihijatru. Bolesnici se žale na probavne smetnje, na poremećaje
urogenitalnog sustava i smetnje libida, na nemogućnost kontroliranja krvnog tlaka, na smetnje
nalik na srčanima (probadanje u prsištu, promjena srčane frekvencije), a kod žena se mogu
javiti poremećaji menstrualnog ciklusa. Kod maskirane depresije bitno je da nedostaje
organska podloga tjelesnim smetnjama ili je njihov intenzitet nerazmjeran utvrđenoj tjelesnoj
disfunkciji.14

14
Filaković, P., i sur. Psihijatrija. U: Filaković P, urednik. Afektivni poremećaji. Duševni poremećaji i tjelesne
bolesti. Osijek: Medicinski fakultet Osijek; 2014. str.310-328, 441-445
Slika 2. Usporedba aktivnosti mozga kod osoba koje boluje od depresije i onih koji nisu
3. VRSTE DEPRESIVNIH POREMEĆAJA

Depresija kao poremećaj u DSM-IV15 klasifikaciji opisuje se u grupi Poremećaja raspoloženja

pri čemu se u dijagnostici koriste isti kriteriji i za djecu i za odrasle. Zajedno sa ostalim
bolestima u grupi Poremećaja raspoloženja spada u tzv. internalizirane poremećaje.
Internalizirani poremećaji su poremećaji čiji su simptomi uglavnom prekriveni i teže uočljivi.
S obzirom na depresiju, simptomi depresivnosti mogu biti vrlo uočljivi (tužan izgled lica,
gubitak apetita, socijalno povlačenje), oni rijetko budu i prepoznati kao znak depresivnosti.16

Najznačajnije klasifikacije koje se koriste za što objektivnije dijagnosticiranje depresivnih

poremećaja su „Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja„ (DSM-IV) i
“Međunarodni sustav klasifikacije bolesti” (MKB-10) poznat kao ICD (eng. International
Classification of Diseases) pa postoji opće prihvaćena 10. revizija (ICD-10), koja je i obvezni
sustav klasifikacije u Njemačkoj.17

3.1. Poremećaji raspoloženja

„Poremećaji raspoloženja obuhvaćaju skupinu duševnih poremećaja u kojima se osnovne

psihopatološke promjene zbivaju u raspoloženju, a prate ih promjene u brojnim psihičkim i
tjelesnim funkcijama.“18

„Raspoloženje je dugotrajno, opće, emocionalno stanje pojedinca koje, dok traje određuje
cjelokupno doživljavanje i ponašanje. Afekt je kratkotrajno, prolazno, jako emocionalno
stanje. Temperament je cjelokupan osjećajni život i tok osnovnog raspoloženja.“

Da bi se neka promjena raspoloženja klasificirala kao psihijatrijski poremećaj nužan je

patološki otklon, odnosno promjena koja se razlikuje od normalnog po neskladu s bilo
kakvom situacijom, uz pervazivni utjecaj na osobu, djelovanje na sposobnost procjene i
odlučivanja, dugo trajanje, sklonost ponavljanju.19

Zdrava osoba doživljava različite promjene raspoloženja, ali ih može na neki način
kontrolirati. Kada se radi o psihijatrijskim poremećajima, tada se misli na stanja značajne

15
DSM – IV – Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja
16
Vulić- Prtorić, A.: Depresivnost u djece i adolescenata, Jastrebarsko: Naklada slap, 2004.
17
Hautzinger, M.: Depresija- modeli, dijagnosticiranje, psihoterapije, liječenje, Naklada Slap, Jastrebarsko,
2009.
18
Nikolić, S., Maranguić, M. i sur.: Dječja i adolescentna psihijatrija, Zagreb: Školska knjiga., 2004., str. 246.
19
Isto
promjene raspoloženja pod čijim se utjecajem mijenja sveukupno razmišljanje, opažanje,
tjelesno stanje.20 Podjela depresije s obzirom na simptome potrebna je stručnjacima kako bi
mogli odabrati najbolji i odgovarajući način liječenja depresije.

Prema Nikolić i Marangunić promjene raspoloženja su:21

1. Depresivni (unipolarni) poremećaji

2. Bipolarni poremećaji
3. Poremećaji raspoloženja zbog općeg zdravstvenog stanja
4. Poremećaji raspoloženja prouzročeni psihoaktivnim tvarima
5. Neodređeni poremećaji raspoloženja

Depresivni poremećaji obuhvaćaju:

1. Veliki depresivni poremećaj

2. Distimični poremećaj
3. Depresivni poremećaj, neodređen

3.2. Veliki depresivni poremećaj

Veliki depresivni poremećaj je relativno težak, akutni oblik depresije. 22 Može započeti u bilo
kojoj dobi, ali vjerojatnost prve pojave značajno raste s pubertetom (DSM-V,2013). Prema
DSM-V, simptomi potrebni za zadovoljenje kriterija za veliki depresivni poremećaj moraju
biti prisutni svakodnevno, s izuzetkom simptoma promjene tjelesne težine i suicidalnih
promišljanja. Depresivno raspoloženje mora biti prisutno najveći dio dana. Osnovno je
obilježje velikog depresivnog poremećaja jedna ili više depresivnih epizoda. Prema DSM-V,
osnovno obilježje velike depresivne epizode je razdoblje od najmanje dva tjedna trajanja,
tijekom kojeg su prisutni ili depresivno raspoloženje ili gubitak uživanja ili zanimanja u
gotovo svim aktivnostima.

20
Dodig – Ćurković, K.: Psihopatologija dječje i adolescentne dobi, Osijek: Svjetla grada, 2013.
21
Nikolić, S., Maranguić, M. i sur.: nav.dj.
22
Vulić- Prtorić, A.: nav.dj.
Neki od 4 dodatna simptoma koje dijete ili adolescent doživljava tijekom velikih depresivnih
epizoda su:

 gubitak težine bez dijete ili dobivanje na težini

 nesanica ili previše spavanja
 psihomotorna usporenost ili ubrzanost
 umor ili gubitak energije
 osjećaj bezvrijednosti ili velike i neodgovarajuće krivnje
 smanjena sposobnost mišljenja ili koncentracije
 razmišljanje o smrti, plan za samoubojstvo, pokušaj samoubojstva

Može se iskusiti jedna depresivna epizoda depresije ili više. Nakon prve depresivne epizode,
nastanak nove je oko 50%. Nakon svake epizode, nastanak tj. povratak nove se sve više
povećava. Simptomi moraju obuhvaćati dovoljno izraženu tugu da se ona može nazvati
potištenošću ili očajem (često zvani depresivnim raspoloženjem) ili gubitak zanimanja za
uživanje u svakodnevnim aktivnostima. Ostali psihički simptomi obuhvaćaju osjećaj
bezvrijednosti ili krivnje, ponavljajuće misli o smrti ili samoubojstvu, smanjenju sposobnost
koncentracije, te ponekad uznemirenost. Tjelesni simptomi obuhvaćaju promjene tjelesne
težine ili apetita, gubitak energije, zamor, psihomotornu retardaciju ili agitaciju i poremećaje
spavanja (nesanicu, pretjeranu potrebu za snom, rano jutarnje buđenje).

Bolesnici se mogu doimati jadno, suznih očiju, namršteni, obješenih usana, pogrbljeni,
izbjegavajući kontakt pogledom, bezizražajnog lica, prilično nepokretni, uz promjene u
govoru (npr. tihog glasa, s nedostatkom naglašavanja, korištenjem jednosložnih riječi).
Prehrana može biti jako poremećena, što zahtijeva hitan postupak. Neki deprimirani bolesnici
zanemaruju osobnu higijenu ili čak vlastitu djecu, voljene osobe ili ljubimce.23

Takvi simptomi znače promjenu u odnosu na ranija funkcioniranja i uzrokuju klinički

značajne smetnje ili smetnje u socijalnom, radnom ili drugom važnom području djelovanja.
Oni ne smiju biti posljedica fiziološkog učinka psihoaktivne tvari ili općeg zdravstvenog
stanje, te se ne smiju pripisati žalovanju.24

23
http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-prirucnik/psihijatrija/poremecajiraspolozenja/depresivni-poremecaji
24
Nikolić, S., Maranguić, M. i sur.: nav. dj.
Veliki depresivni poremećaj može se sastojati od samo jedne, dvije ili više epizoda i tada se
smatra ponavljajućim. Epizoda se smatra završenom ako nisu potpuno zadovoljeni kriteriji za
veliku depresivnu epizodu ili se simptomi povuku tijekom najmanje dva uzastopna mjeseca.25

Trajanje depresivne epizode u visokom depresivnom poremećaju je 7 do 9 mjeseci. Oko 90%

smanjuje se u razdoblju od 1,5 do 2 godine nakon pojavljivanja, dok 6-10% se nastavlja i
dalje.26

Neliječena velika depresivna epizoda traje od 6 do 18 mjeseci. Rano liječenje ublažava razvoj
depresije, te nastavak liječenja nakon nestanka simptoma može spriječiti povratak bolesti

3.3. Distimični poremećaj

Distimija je dugotrajni oblik blage depresije, koju karakterizira trajno negativan stav o životu.
Traje dvije, a katkad i više od pet godina. Povećava vjerojatnost nastanka velike depresivne
epizode. Simptomi su nalik simptomima velike depresivne epizode, ali slabijeg intenziteta.
Osnovno obilježje distimije je depresivno raspoloženje koje se pojavljuje veći dio dana,
prisutno u većem broj dana nego što nije prisutno, najmanje dvije godine ili najmanje jednu
godinu za djecu i adolescente (DSM-V, 2013,169).

"Distimični poremećaj je poremećaj raspoloženja sličan velikom depresivnom poremećaju, ali

s manje teškim depresivnim simptomima, koji su dugotrajni, kronični i prisutni mnogo
godina."27

Tijekom razdoblja prisutna su barem dva od navedenih simptoma:

 slab apetit ili prejedanje

 nesanica ili pretjerano spavanje
 niska energija ili umor
 nisko samopoštovanje
 slaba koncentracija ili teškoća u stvaranju odluka
 osjećaj beznadnosti

25
Isto
26
Vulić- Prtorić, A.: nav.dj., str. 43.
27
Vulić- Prtorić, A.: nav. dj., str. 55.
Distimični poremećaj može se pojaviti i kod djece i kod adolescenata. U djetinjstvu ima
dugotrajno razdoblje razvoja s prosječnom epizodom od oko 4 godine i povezan je s
povećanim rizikom za veliki depresivni poremećaj, te za poremećaje ovisnosti (Vulić- Prtorić,
2004). Rano javljanje vezano je za nevoljnost, ljutnju, tjelesne pritužbe, samoomalovažavanje
i neposlušnost. Dijete ponekad bude tako dugo depresivno da ljudi oko njega ni ne primjećuju
da je raspoloženje neobično. Distimična djeca obično imaju jednu epizodi velikog
depresivnog poremećaja dvije do tri godine nakon javljanja distimičnog poremećaja.
Distimični poremećaj jedan je od glavnih predznaka kasnijeg javljanja velikog depresivnog
poremećaja, zbog čega je bitna njegova rana identifikacija i tretman. Velik broj djece s
dijagnozom distimije ima i veliki depresivni poremećaj. 28

3.4. Bipolarni poremećaj

Bipolaran poremećaj u staroj klasifikaciji naziva se još i manično - depresivni poremećaj.

Bipolarni su poremećaji obilježeni prisutnošću jedne ili više maničnih, miješanih ili
hipomaničnih epizoda. Također može biti prisutna jedna ili više depresivnih epizoda.29
Vulić-Prtorić spominje da se u DSM – IV opisuju dva oblika bipolarnog poremećaja a to su:
Bipolarni poremećaj I i Bipolarni poremećaj II, koji se razlikuju s obzirom na razinu manije:
prvi je povezan s manijom, a drugi s hipomaničnom epizodom.

Djeca obično imaju kontinuirani poremećaj raspoloženja koji ima karakteristike i manije i
depresije. Posljedice brzog i teškog cikličkog izmjenjivanja između raspoloženja su kronična
iritabilnost i malo čistih razdoblja dobrog stanja između epizoda. Adolescenti u slučaju
Bipolarnog I poremećaja doživljavaju izmjenjivanje epizoda intenzivne i psihotične manije i
depresije, a kod Bipolarnog II poremećaja javljaju se epizode hipomanije između povratnih
epizoda depresije. Hipomanija je povišeno ili iritabilno raspoloženje udruženo s povišenom
tjelesnom ili mentalnom energijom. Neki traumatski događaj može biti okidač za prvu
epizodu manije ili depresije.30

Manija je endogena psihoza, počinje u mlađoj dobi, a za nju su karakteristični poremećaji

mišljenja, afekta i motorike Razgovorljivi su puni ideja, no te su ideje neorganizirane te daju
dojam rastresenosti. Uključuju se pretijesno i nepromišljeno u neke ugodne aktivnosti kao
npr. kupovanje, seksualne aktivnosti i slično. Razlika između hipomanije i manije je u

28
Isto
29
Nikolić, S., Maranguić, M. i sur.: nav. dj., str. 272.
30
Vulić- Prtorić, A.: nav. dj., str. 62.
intenzitetu. Kod hipomanije smetnje nisu dovoljno jake da uzrokuju značajno oštećenje u
socijalnom ili radnom djelovanju ili da zahtijevaju hospitalizaciju, za razliku od manije.31

Simptomi bipolarnog poremećaja mogu se javiti u vrlo ranom djetinjstvu, a neki od njih su:
poremećaji spavanja, majke teško smiruju dijete, teško odvajanje od roditelja, ispadi bijesa i
zlovolje, halucinacije, razdražljivost; kod adolescenta povećana potreba za snom, ubrzani
govor, povećana tjelesna i mentalna aktivnost. 32

31
http://blog.dnevnik.hr/anksioznost123/2009/10/1626795055/manija-i-hipomanija.html
32
Vulić- Prtorić, A.: nav. dj., str. 63.
4. SIMPTOMI DEPRESIJE

Terminološki simptom označava određene emocionalne, kognitivne i ponašajne

karakteristike, bez uzročnih faktora u pozadini tih karakteristika. Simptome depresivnosti
dijeli u četiri osnovne skupine: emocionalnu, tjelesnu ili somatsku, kognitivnu i bihevioralnu.
To je grupa simptoma na području ponašanja i socijalne prilagodbe.33

Prema DSM-5 (engl. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fifth Edition),
depresivnu epizodu opisujemo kao stanje koje neprestance traje barem dva uzastopna tjedna, a
karakterizirano je gubitkom interesa za svakodnevne aktivnosti koje su pojedincu inače
pružale zadovoljstvo. Depresiju obilježavaju i neki manje ili više specifični simptomi.
Tijekom depresivne epizode, osoba bi svakodnevno trebala iskusiti barem pet, od ovdje
nabrojenih devet simptoma:34

1. Tuga i razdražljivost većinu dana, svakog dana, bilo da ju prijavljuje sama osoba ili
njena okolina.
2. Smanjen interes i nalaženje zadovoljstva u većini aktivnosti većinu dana
3. Značajna promjena težine (>5%) ili apetita
4. Zamor i gubitak energije
5. Promjene u spavanju: insomnia / hypersomnia
6. Psihomotorna rastresenost / retardacija
7. Osjećaj pretjerane i neprimjerene krivnje i bezvrijednost
8. Smanjena sposobnost razmišljanja, odlučivanja i koncentracije
9. Suicidalnost: promišljanje smrti i samoubojstva

33
Vulić- Prtorić, A.: nav. dj., str. 69.
34
Filipović-Grčić, L.: nav. dj., str. 59.
3.1. Emocionalni simptomi

Tablica 1. Klinička obilježja depresivnosti (Vulić-Prtorić, 2004.)

 Tužno, utučeno, obeshrabreno

raspoloženje
 Osjećaj ispraznosti
 Dosada
 Gubitak sposobnosti
EMOCIONALNI  Nagle promjene raspoloženja,
najgore ujutro
SIMPTOMI
 Ljutnja, srdžba, razdražljivost, izljevi
bijesa
 Osjećaj krivnje
 Anksioznost (tjeskoba) i očekivanje
negativnih ishoda

Dva od najčešćih opisanih simptoma su i disforija i anhedonija. Disforija ili disforično

raspoloženje je negativno raspoloženje različitog intenziteta, često je povezano s osjećajem
manje vrijednosti, gubitkom samopouzdanja i povjerenja u vlastite sposobnosti.35

Depresivno ponašanje često se javlja u kombinaciji s nekim drugim negativnim emocijama.

Obilježje normalnog tužnog raspoloženja je kod djece tuga za nekim ili nečim izgubljenim,
ljutnja je gubitak i znak napuštanja, a anksioznost činjenica da bi se još neki gubitci mogli
odgoditi u budućnosti. Nije rijetkost da depresivno dijete prolazi kroz sva tri emocionalna
stanja istovremeno (depresivno ponašanje, iritabilnost i anksioznost). Simptomi anksioznosti
ili tjeskobe kod depresivne djece: pretjerana zabrinutost, preokupacija prošlim neuspjesima i
anticipaciju budućih, veći broj somatskih simptoma anksioznosti i separacijske probleme.
Pokazalo se da depresivna djeca imaju veći broj anksioznih simptoma nego što anksiozna
djeca imaju depresivnih.36

3.2. Tjelesni simptomi

Tablica 2. . Klinička obilježja depresivnosti (Vulić-Prtorić, 2004.)

 Smanjena učinkovitost, teškoće u

obavljanju svakodnevnih aktivnosti
 Manjak energije i umor
 Promjene u tjelesnoj težini, smanjen

35
Isto, str. 44.
36
Isto
 TJELESNI SIMPTOMI ili povećan apetit
 Insomnija, buđenje tijekom noći,
prije vremena
 Pospanost ili hipersomnija
 Glavobolje i bolovi

Tjelesni simptomi su često sastavni dio i nekih drugih poremećaja u djetinjstvu i adolescenciji
poput anksioznih poremećaja, psihoza, poremećaja somatizacije te su manje diskriminativni
za depresivne poremećaje. Smatra se da su tjelesni simptomi uobičajeni u depresiji, ali nisu
specifični za dijagnozu depresije. Tjelesni simptomi često nastaju i uslijed poremećaja u
regulaciji neurofizioloških, endokrinih i imunoloških funkcija.37

37
Isto, str. 46.
3.3. Kognitivni simptomi

Tablica 3. Klinička obilježja depresivnosti (Vulić-Prtorić, 2004.)

 Bespomoćnost
 Nisko samopoštovanje
 Gubitak interesa
 Pokušaji samoubojstva ili
samoubilačke ideje
KOGNITIVNI SIMPTOMI  Teškoće u koncentraciji i donošenju
ideja
 Negativna percepcija sebe i
budućnosti
 Beznadnost

Depresija može utjecati na pamćenje i procese mišljenja, pridonositi smetnji koncentracije,

donošenju nekih odluka koje su prije bile lake, čak i neke bezazlene odluke mogu postati
teške ( što obući, kakav obrok pripremiti itd.). Oboljeli od depresije opisuju sebe, svijet oko
sebe i budućnost u negativnim terminima, doživljavaju da ih njihovo socijalno okruženje
(obitelj, prijatelji) ne podržava, pretjerano kritizira, prema njima se odnosi neprijateljski itd.
Suicidalne misli i namjere mogu se javiti kada se udruži ekstremna beznadnost i osjećaj
krivnje.38

Kognitivni simptomi su specifični zbog svog višestrukog određenja: opisuje ih se kao

antecedentne ili prethodnice depresivnosti, kao one koji pojačavaju ili ublažavaju utjecaj
negativnih stresnih događaja. Najviše istraživani kognitivni simptomi su: nisko
samopoštovanje, beznadnost, bespomoćnost i depresivni atribucijski stil. 39 Nisko poštovanje
je centralni aspekt depresije.

Nisko samopoštovanje često je povezano s pokušajima samoubojstva.. Simptomi beznadnosti

podrazumijevaju negativno očekivanje od budućnosti. Bespomoćnost se javlja u situacijama
kada oboljeli nema kontrolu nad događajima u vlastitom životu i kada misle da kontrolu neće
imati niti ubuduće.

38
Isto, str. 47.
39
Isto
3.4. Bihevioralni simptomi

Tablica 4. Klinička obilježja depresivnosti (Vulić-Prtorić, 2004.)

 Agresivno ponašanje i izljevi bijesa

 Psihomotorni nemir
 Psihomotorna usporenost- usporeni
BIHEVIORALNI govor, pokreti tijela
 Zanemarivanje ili nedostatak ugode
SIMPTOMI u aktivnostima koje su prije bile
ugodne
 Socijalno povlačenje
 Problemi u obiteljskim odnosima

Bihevioralni pristup je usmjeren na ponašanje koje za cilj ima otkrivanje zakonitosti

ponašanja ljudi u određenim situacijama, stoga umjesto bihevioralni pristupi možemo reći i
ponašanje i socijalna prilagodba.

Na planu ponašanja uočavaju se psihomotorne promjene, nemir ili agitacije (nesposobnost da

se mirno sjedi, čupkanje, trljanje kože, odjeće) i psihomotorna usporenosti ili retardacije
(usporeni govor, pokreti tijela, produžene stanke u govoru). Psihomotorne promjene, nemir ili
agitacija, djeluju na sposobnost koncentracije i usmjeravanja pažnje, a psihomotorne
usporenosti na motivaciju i interes za razne aktivnosti.40

Agresivno ponašanje i napadaji bijesa u obliku actingout (djelovanje prema van, psihološko-
psihijatrijski termin za regresivno ponašanje i neprimjerenu reakciju) ponašanja česti su kod
depresivne djece i pogoršavaju osjećaje krivnje i depresivnosti. Dijete se nalazi u tom jednom
zatvorenom krugu samookrivljavanja i samoobezvređivanja. Negativna iskustva djece s
njihovim vršnjacima uzrokuju nesigurnost i sumnju u vlastite sposobnosti pri čemu dolazi do
još većeg socijalnog povlačenja i manjka samopoštovanja.41 Odrasle depresivne osobe
pokazuju neprijateljsko, nekooperativno i kažnjavajuće socijalno ponašanje, depresivni
adolescenti pored toga mogu biti i pretjerano ovisni o drugima, imati neefikasne strategije
suočavanja sa stresom, manje socijalne podrške od strane prijatelja i roditelja, dok depresivna
djeca imaju deficite u socijalnim vještinama i nezadovoljavajuće interakcije u obitelji i s
vršnjacima (Vulić- Prtorić, 2004).

40
Isto, str. 49.
41
Isto
3.5. Liječenje depresije

Unatoč velikoj učestalosti, depresija u 50 % slučajeva nije prepoznata, a čak se 75 %

depresivnih uopće ne liječi. Od bolesnika koji se liječe, 90 % njih ne liječi se dovoljno, što
dovodi do zaključka da se samo 10 % oboljelih od depresije liječi zadovoljavajuće.
Primjereno liječenje depresije daje dobar terapijski odgovor u 60 do 80 % slučajeva.

Prema kliničkoj slici, tj. jačini izraženosti simptoma, depresija može biti blaga, srednje teška i
teška (sa i bez psihotičnih simptoma). Ovisno o tome odredit će se i adekvatna terapija za
liječenje depresije. Kod srednje teških i teških oblika depresivnog poremećaja, terapija izbora
jesu psihofarmaci, odnosno liječenje antidepresivima koje isključivo mora prepisati doktor
medicine-specijalista (neuro)psihijatrije nakon pregleda i razgovora sa pacijentom. Doktor će
nakon toga odrediti vrstu lijeka, dozu te vrijeme uzimanja farmakoterapije. Pored ovoga, vrlo
važan je i psihoterapijski rad sa depresivnom osobom. Način na koji će obavljati psihoterapija
ovisit će o psihoterapijskoj školi ili pravcu. Tako će npr. psihoterapeuti bihevioralno
orijentirani raditi na jačanju osjećaja zadovoljstva i nagrade kroz vlastite aktivnosti, na
promjeni ponašanja koja doprinose ili su posljedica njihove depresije adaptivnim
ponašanjima, interpersonalni terapeuti radit će na disfunkcionalnim osobnim odnosima
pacijenata koji uzrokuju i naglašavaju depresiju, kognitivni psihoterapeut će pomoći osobi da
promijeni negativan način razmišljanja i ponašanja, koje je često povezano s depresijom, a
psihodinamske terapije će se fokusirati na rješavanje konfliktnih osjećaja osobe koja pati od
depresije.

Osoba može sebi pomoći malim izmjenama u svakodnevnom životu, kao npr. da se povjeri
bliskoj osobi kao se osjeća, da porazgovara o problemima koje ih tište, da se bave bilo
kakvom fizičkom aktivnošću (lagana šetnja u prirodi je odličan izbor), da izlaze u društvo,
odlaze u kina, pozorišta, osmisle sebi neki hobi koji ih veseli i ispunjava, da se zdravo hrane i
uzimaju dovoljno vitamina i suplemenata u prehrani (vitamin D3, omega 3 masne kiseline).42

42
https://www.zzjzfbih.ba/depresija/
4. ZAKLJUČAK

Depresija je psihički poremećaj prisutan u životu ljudi. Svrstava se u bolest današnjice.

Smatralo se da depresija pogađa osobe zrele dobi, no razna istraživanja su pokazala da su sve
više u opasnosti djeca i adolescenti. Može se pojaviti sama, ali i u kombinaciji sa drugim
poremećajima. O njoj se može govoriti na razini simptoma, sindroma i depresivnih
poremećaja. Dijagnosticira se promatrajući simptome u kontekstu normalnih razvojnih
promjena, pokušavajući utvrditi njihov intenzitet i učestalost. Simptomi s kojima se
susrećemo svaki dan su tuga, neraspoloženje, žalost, ljutnja i dr. no ako njihovo trajanje je
duže i intenzitet jači tada to mogu biti simptomi koji ukazuju na depresiju. Simptomi depresije
dijele se na četiri osnovne skupine: emocionalnu, tjelesnu, kognitivnu i bihevioralnu.

Depresija je psihički poremećaj u kojem se osnovne psihopatološke promjene zbivaju u

raspoloženju, stoga i pripada poremećajima raspoloženja. To je stanje znatne promjene
raspoloženja pod čijim se utjecajem mijenja sveukupno razmišljanje, opažanje, tjelesno stanje,
ponašanje i socijalno funkcioniranje osobe. Kognitivne teorije depresije navode da misli,
zaključci, stavovi i tumačenja te način na koji oni podsjećaju na događaje, mogu povećati
rizik za razvoj i povratak depresivne epizode. Depresija je karakterizirana povećanom
razradom negativnih informacija, teškoćama oslobađanja od negativnih podražaja te
deficitima u kognitivnoj kontroli pri obradi negativnih informacija.

Njena ekspresija može široko varirati, ali prateće karakteristike depresije mogu se smatrati
osnovnim i univerzalnim. Na afektivnom nivou, depresivna osoba se osjeća tužno i manjka joj
motivacije za poduzimanje akcija. Na kognitivnom nivou on/ona je vrlo pesimistična u
procjeni uspjeha utjecaja na okolinu. Na nivou ponašanja, depresivna soba je manje aktivna,
najčešće sa gubitkom apetita i seksualnog nagona. Simptomi se najčešće pojačavaju
vremenom  i mogu dovesti do suicidalnosti. Kada pričamo o etiologiji depresije, teorije i
uzroci nastanka depresije su mnogobrojni. Etiologija depresije se objašnjava naslijeđem
(genetičke predispozicije), neurotransmitorskim (noradrenalin, serotonin, dopamin)
promjenama, konceptom naučene bespomoćnosti, teorijom beznađa, jakim stresnim
događajem (gubitak, traumatski događaj…) i sl.
LITERATURA

1. Dodig – Ćurković, K.: Psihopatologija dječje i adolescentne dobi, Osijek: Svjetla

grada, 2013.
2. Filaković P, i sur.: Psihijatrija. U: Filaković P, urednik: Afektivni poremećaji. Duševni
poremećaji i tjelesne bolesti, Osijek: Medicinski fakultet Osijek, 2014.
3. Filipović-Grčić, L.: Depresija, kako je prepoznati i kako se ponašati prema onima koji
pate od nje, Gyrus Journal, vol. II, 2014.
4. Hautzinger, M.: Depresija-modeli dijagnosticiranja, psihoterapije, liječenje,
Jastrebarsko: Naklada Slap, 2009.
5. Hotujac Lj, Filipcic I, Grubišin J, Marcinko D.: Živjeti s depresijom, PLIVA, 2003.
6. Hotujac, Lj. i sur.: Psihijatrija, Zagreb: Medicinska naklada, 2006.
7. Lovretić, V., Mihaljević-Peleš, A.: Je li poremećaj kognitivnih funkcija u depresiji put
u demenciju?, Socijalna psihijatrija, br. 2, srpanj 2013.
8. Nikolić, S., Maranguić, M. i sur.: Dječja i adolescentna psihijatrija, Zagreb: Školska
knjiga, 2004.
9. Vulić- Prtorić, A.: Depresivnost u djece i adolescenata, Jastrebarsko: Naklada slap,
2004.
10. The Oxford English Dictionary. 11th ed. New York: Oxford University Press; 2008.

Izvori s interneta:

1. https://www.plivazdravlje.hr/tekst/clanak/16187/Sto-je-depresija.html,
pristupljeno: 21.02.2020.
2. https://www.hzjz.hr/sluzba-epidemiologija-prevencija-nezaraznih-
bolesti/odjel-za-mentalne-poremecaje/, pristupljeno: 21.02.2020.
3. http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-
prirucnik/psihijatrija/poremecajiraspolozenja/depresivni-poremecaji,
pristupljeno: 26.02.2020.
4. http://blog.dnevnik.hr/anksioznost123/2009/10/1626795055/manija-i-
hipomanija.html, pristupljeno: 01.03.2020.
5. https://www.zzjzfbih.ba/depresija/, pristupljeno: 05.03.2020.