RJEŠENJE U KRIZI

Apel patera Marka Glogovića:

Molim vas da se svečano i ozbiljno posvetimo Bezgrešnom Srcu Marijinu

Kad posvećujemo sebe i svoje, predajemo u Božje ruke apsolutno sve što jesmo, imamo, planiramo,
činimo. To postaje „sveto“ – predano, preporučeno i izručeno Svetomu Bogu. Izdvojeno od svijeta, na
specifičan način. Posveta je vrhunac pobožnosti, ako je pobožnost iskrena i ispravna.

Bez obzira koliko se govorilo: „Ne paničarite, zadržite mir“, nemoguće je izgleda pobjeći od (crnih) misli
glede svega što se trenutno događa nama i svijetu. Samo smo ljudi, sad posebno svjesni ljudske krhkosti
i nesigurnosti glede svega. Kako ne bismo barem povremeno bili zaokupljeni takvim mislima, kad nas je
sve neočekivano i munjevito stiglo depresivno raspoloženje potaknuto slikama i vijestima odasvud.
Bombardirani smo korona – pučem. Svi su mediji orijentirani uglavnom na virus, na posljedice virusa, na
širenje i suzbijanje virusa. Ljudi trenutno samo o tome pričaju, prognoziraju i debatiraju, a prazne ulice,
policijske ophodnje, maske na licima govore da ništa nije kao nedavno prije, i u tome se treba snaći.
Dajmo si vremena. Borimo se s osjećajima i potresima u sebi. Teško je sve to objasniti maloj djeci kao i
onima u odrastanju. Stariji ponovno proživljavaju ratove, boje se gladi, preko mjere su zabrinuti za
unuke. Kršćani sada moraju, i posvećeni i laici, na tjeskobu naći odgovor u vjeri i „zaraziti“ bližnje
utjehom i mirom. Ne da bi nevješto lagali ili nonšalantno prelazili preko činjenica, već da bi zaista
zagrabili u zdravu duhovnost i crpili snagu iz Kristova duha. Nemoguće je zaustaviti bujicu pitanja bez
jasnih odgovora, pogotovo u virtualno doba, ali možemo u tu bujicu unijeti Kristov križ i uskrsnuće.

Dobro je da nas svećenike i redovnike danas više pitaju i traže od nas duhovnu pomoć, makar preko
telefonskog razgovora i preporukom u molitve. Zato i jesmo svećenici, zato i jesmo pozvani i opremljeni
specijalnim milostima. Svakako traži pomoć i kod onih kojima je samima Bog nebrojeno puta pomogao.
Smatram da svojim savjetima i uputama možemo mnogo doprinijeti tomu da se situacija prvo u duši
umiri, i da se duše ohrabre. Zar nas i ne zovu „doktorima od duše“? Ali, također, svi moraju znati da mi
duhovnici nismo stručnjaci baš za sva područja koja zanimaju ljude.

Ako se u ovo vrijeme napetosti ne unese spokoj koji Bog želi darovati svojima, i mi bismo kao kršćani –
njegovi mogli postati žrtve raznoraznih slomova, teorija, nemoći pa i grijeha. Vrag sada tuče po živcima i
po mašti. Lako je sada i nekoga okriviti ili se i s nekim bezrazložno zakačiti. Zato u Efežanima 6 Pavao
moli da stavimo „kacigu spasenja“ na glavu – jer um nam je počesto izložen napadima kojih se bez Božje
pomoći ne možemo osloboditi. Nije sve od vraga, ali iza svakog zla ipak u konačnici stoji on.
1
Široka je lepeza razmišljanja, od kritičnog do nekritičnog. Tako, svašta mi znanci i nepoznati pišu i govore
ovih dana, tražeći neko svjetlo u tami. Na primjer: Mirjani više ne dolazi Gospa u Međugorju, je li to kraj
svijeta? Ili: sigurno će Papu zaraziti koronom, što će tada biti s Crkvom – jer je pisano „udari pastira i
razbježat će se ovce“? Ili: što ako jaki potres ošteti nuklearku u Krškom – odosmo i mi i široka regija?
Mnogi se pitaju i o svrsi najavljene mogućnosti slanja naoružanih vojnika na ulice. Onda, neki me pitaju
može li se koronavirus podvrgnuti egzorcizmu, kao jedno evidentno zlo odnosno kao nešto što dolazi od
Zloga? I mnogo sličnih pitanja, kojima se ne čudim, ali i na koja možda nitko nema odgovora. Jednima je
sve ovo danas samo jedna „nebeska opomena“ koju Bog šalje jer su ljudi prešli svaku mjeru u
odobravanju, promicanju, nametanju grijeha, do te mjere da se nečinjenje grijeha u mnogim zemljama
svijeta počinje čak i kažnjavati. To jest evidentna istina. Drugima je ovo više od opomene, čekaju se samo
i ubrzo „tri dana tame“ koja su prorokovana od mnogih mistika i – kraj svega. Da ne pričam o
geopolitičkim spekulacijama. Ima i onih koji su zabrinutost odlučili utopiti u alkoholu. Uz sva ova i ovakve
vrste pitanja i ponašanja, moramo naći načina da ostanemo uz glavno i važno a da sve nepotrebno
ignoriramo.

Pa ipak, sve je moguće, zar ne? U kriznim vremenima i nemoguće je moguće, kako u pozitivnom tako i u
negativnom smislu. Da se u negativnostima ne bismo pogubili, pitajmo za ono duhovno važno nama
važne – duhovne pastire. Upravo tu, u tim bespućima dvojbi i misaonih lutanja, nastupa katolička
duhovna – Bogu posvećena osoba, poslana da proučava i poučava Božju riječ, da moli i čini milosrđe, da
nekada kori, ali i da uvijek podiže. Ta duhovna osoba ne mora baš na svako pitanje znati odgovor i za
svaki problem rješenje. Ta tko bi znao??? Rekao bih – i nije dobro kad bismo sve znali, jer neka nas
znanja ne oplemenjuju i samo nas više opterećuju. No ista osoba s kršćanskim duhovnim poslanjem
mora znati svakom pitaocu i tražitelju pokazati jedini pravi odgovor, rješenje, izlaz i spas: Isusa Krista. Ne
sebe, ne samo neku ideologiju ili sistem, već osnovno: osobu Spasitelja i Otkupitelja čovjeka.

Evo, ja sam također takva jedna duhovna osoba (e, da sam barem sto posto), jer sam pozvan u duhovan
stalež, da budem svećenik i redovnik, jer živim sa živim Isusom pod istim krovom i jer imam od crkvenih
autoriteta mandat da naviještam Gospodina. Trudim se otkrivati duhovne pozadine stvarnosti koje
vidimo i kroz koje prolazimo. Borim se da moja duhovnost ne bude samo u nošenju habita ili u tituli
ispred imena. To što sam duhovna osoba ne znači opet da sam poseban, u onom svjetovnom smislu; ne
znači da imam neku posebnu i nadljudsku snagu, da nisam podložan grijesima i padovima, da nemam
svojih loših navezanosti, sklonosti i nemoći, da sve detaljno moram razumijevati te da imam neku
nevidljivu specijalnu sve-rješavajuću moć (energiju) poput popularnih kod nas vidovnjaka ili
bioenergičara. Otkako se skoro sve smije i skoro svi mogu nešto nuditi, vlada velika zbrka upravo u tom
raspoznavanju duhova, duhovnosti, duhovnika, duhovnoga.
2
Valjda sam „milijun puta“ dobio upite poput „Tko mi je nabacio urok – punica ili susjed?“ A za
takve prehlade ja nemam lijeka i držim se na strogoj socijalnoj distanci. U vrijeme krize moramo se
orijentirati samo na najvažnije stvari i na ozbiljna pitanja. Kao katolički svećenik jako sam svjestan svojih
nedostataka i grešnosti. Znam da nisam imun na viruse svijeta. Moja je bolna grešnost opravdana i
prekrivena krvlju Jaganjčevom, ali ipak je dio moje egzistencije i čini mi svakako i mnoge blokade.
Sigurno sam kao svećenik mnoge i sablaznio nekim stavom ili ponašanjem, ponekad dao krivi savjet,
ponudio čisto svjetovna rješenja, neprikladno reagirao, bio ohol, licemjeran, dvostrukih kriterija,
osuđivao… Nisam imao strpljenja, poštovanja, ljubavi, propovijedao jedno a činio drugo. Sigurno. I ja
sam ponekad i ohol i škrt i lijen i bezobrazan i naporan i pun ljutnje i neumoljiv i zloban. Bog, naime, ne
zove u duhovan stalež supermene, nego slabe i jadne, da se može po nikomu proslaviti on, koji je sve. Ja
jesam svećenik i redovnik, ali sam također čovjek koji vapi za Božjim milosrđem i zna da će samo po
njemu postići spasenje duše.

Zašto ovo pišem? Prvo zato da se oni koji traže pomoć duhovnih naše Crkve ne oslanjanju na te duhovne
– nego na Gospodina koji ih je pozvao u taj stalež i tu obdario potrebnim karizmama i poslanjima. Drugo,
zato što želim da svi koji traže utjehu, ohrabrenje i putokaze u ovom po mnogočemu kaotičnom dobu,
znaju da ih svećenik može razumjeti temeljno stoga što je i sam – grešnik, poput onih koji mu dolaze po
savjete. Treće, zato što želim osokoliti duše da se osmjele tražiti taj savjet i pomoć kod svojih svećenika,
redovnika i redovnica, jer na njima uistinu jest posebno Božje pomazanje i odabir – bez njihovih
prirodnih zasluga, te po njima, usprkos slabostima s kojima se bore, Gospodin Isus snažno može
progovoriti savjestima i srcima.

Dakle sada bih ja, kao katolički svećenik, htio svima koji u ova vremena osjećaju strah, nesigurnost,
muku, dati jedno sasvim osobito duhovno oruđe u ruke, kojim će moći prokopati njivu svojeg života i
tako dozvoliti Isusu da posadi u nju jedan izvrstan plod, koji će rađati svaki dan u godini, a procvasti u
potpunosti u vječnosti. O ovomu sam intenzivno razmišljao od početka, od prvih dana spoznaje o
koronavirusu i često mi se u molitvi vraćala ova misao. Dobivao sam neke „znakove“ da potaknem narod
na ovo. Nedavno sam, također, završio čitanje jedne iznimne knjige, naslova „Evo ti majke – kako su
šestorica muškaraca dobila najveću bitku svojih života“ (Christine Watkins, Kyrios, Split, 2020.) I ta me
knjiga dobrano protresla te zagrijala ponovno za ono što ću sada predstaviti. Svaka stranica ove
izvanredne knjige oduševljava za Mariju, za nadnaravno, za nebo; nevjerojatna svjedočanstva Božjeg
neopisivog djelovanja u dušama; srdačno preporučujem! Htio bih svima dakle, koji se sada u umu, u srcu
hrvaju s napastima, tjeskobom, zlovoljom, crnilom i napadima zloduha, u psihičkim i duhovnim
rastrojenostima, u neizvjesnostima glede budućnosti…

3
Ponuditi spasonosno a možda i sudbonosno duhovno rješenje, pomoć, put iscjeljenja trauma koje su
nastale, put ozdravljenja emocija, put oslobođenja od duhovnoga tlačenja i svakako put obraćenja i
svetosti, koji po ovomu dobiva konkretan oblik i smisao i cilj. Ovo sam činio u mnogim župama i
zajednicama i uvijek sam dobivao prekrasne povratne informacije, svjedočanstva o novim i obnovljenim
životima!

Molim vas da se svečano i ozbiljno (možda i ponovno) posvetimo Bezgrešnom Srcu Marijinu.

Kako, molim? Ne zvuči kao neka revolucija i revelacija. Što? Komu, zašto? Zar samo tako, samo to? Ma
dajte, neće nas spasiti neki religiozni sentimentalizam, a ovo zvuči baš tako… Da, upravo to sada po
funkciji duhovnika nudim i objašnjavam zašto u posveti vidim silan duhovni potencijal za naše vjernike,
obitelji i narod. Volio bih kad bi se što više duša uključilo u ovu nebesku ponudu i rješenje. Jer to je u biti
čin posvete – Božji dar, blagoslov, milost koja vodi do preobrazbe, do pobjede nad tamom, do istinskog
mira koji dolazi iz istinskog pouzdanja u Božju providnost i volju.

Idemo od početka: 1917. godine u Fatimi se ukazuje Gospa pastirčićima Franji, Luciji i Jacinti. Odabrala je
malene jer maleni se ne znaju pretvarati, vjeruju srcem, a preko njihove jednostavnosti i prostodušnosti
Bog se može ponajbolje očitovati. Gospa se predstavila kao „Kraljica svete krunice“ i pozvala svijet na
molitvu ove njezine, moćne za nemoćne, molitve. Mjesec dana nakon prvog viđenja, 13. lipnja iste
godine, Gospa govori vrlo tužno i vrlo ozbiljno: „Približila se kazna ovom svijetu, za njegove mnogobrojne
zločine. Bit će ratova, gladi, progonstva Crkve i Svetoga Oca… Ako ne poslušate… mnogi će narodi
nestati.“ Kad neki tvrde da Bog nema baš nikakva udjela u ovomu, da je sve ovo normalno i da nije u
pozadini grijeh… Više vjerujem Gospi. Kazna je, zapravo, logična posljedica grijeha kao načina života. Da
bi spasio svijet, Gospodin se tada odlučio na još jednu šansu čovječanstvu – pozvati nas na posvetu
Bezgrešnom Srcu svoje i naše Majke. On šalje svoju majku, ne bi li se čovjek nekako djetinje raznježio i
prepustio se njezinom vodstvu, njezinom Srcu. Isus preko Marije želi doći do čovjeka. Međutim, gotovo
se ništa nije dogodilo. Većina je ušiju ostala zatvorena, većina srdaca nije ozbiljnije reagirala – kako će se
kasnije sama Majka Božja potužiti Elizabeti Kindelmann (+1985. g.), vidjelici iz Budimpešte, kojoj je
objavljen „Plamen ljubavi Bezgrešnoga Srca Marijina“ i čija viđenja su nedavno priznata od Crkve.
Ostvarilo se polako sve ono što je Majka pretkazala: nakon Prvog došao je i Drugi svjetski rat, a doživjeli
smo i atentat na papu Ivana Pavla, kao i premnoge turbulencije u međuvremenu: od legalizacije
abortusa, seksualne revolucije, od droge u svim oblicima i posvuda, sve do širenja i nametanja gender-
ideologije. Židovi su gotovo istrijebljeni sa zemlje. Pravoslavnu su Crkvu gotovo uništili u Rusiji – samo je
Staljinova strahovlada poubijala desetke tisuća episkopa i monaha, srušila tisuće crkava i manastira.
4
Ratovi nisu prestajali i ne prestaju, da nabrojim nekoliko poznatijih sukoba: od Ruande, preko Iraka i
našeg rata, do Sirije danas. Milijuni i milijuni i milijuni prognanih, ubijenih, osakaćenih, porobljenih,
traumatiziranih, osiromašenih. U međuvremenu čovjek je uspio nanijeti i rane s nesagledivim
posljedicama prirodi. (Mnogi su ponosno ismijavali i pogrđivali dragog papu Franju jer je apostrofirao
„ekološki grijeh“, ali ne znam smiju li se još i sada, kad sve oko nas viče kako je priroda na rubu kolapsa,
a viče i kroz ispuštanje nekih virusa, izgleda…) Dakle sve je to bilo objavljeno i prorečeno već one važne
godine, koje smo stotu godišnjicu slavili nedavno – 2017. Ne pišem ovo jer želim strašiti, a i negdje sam
pročitao da će se kažnjavati vijesti koje šire paniku – ne širim ju, nego evociram ukazanje koje je silno,
silno bitno za razumijevanje posljednjeg stoljeća i današnjice.

Fatimski fenomen je neizrecivo bitan u svemu što pogađa Crkvu i svijet i u onomu što će se tek događati.
Tko želi iole biti mudar u događanjima u kojima sudjelujemo, trebao bi posegnuti za materijalima o
Fatimi. Nemoguće mi je ukratko naglasiti važnost ovih objava, pozivam da se proučavaju u ovim našim
karantenama, jer ako poslušamo Majku, sve bi moglo biti dobro. Središnju poruku uz poruku obraćenja
od grijeha i činjenja pokore, u Fatimi tvori upravo poziv na štovanje Bezgrešnoga Srca Marijina. Isus je
objasnio da se to može učiniti konkretno: ispovijeđu i pričešću kroz prvih pet subota u mjesecu,
razmatranjem otajstva Krunice i posvetom. Svijet je posvuda, u velikom otuđenju od Stvoritelja, izgubio
srce za nerođenu djecu, za stare i bolesne, za radnike, za tolike druge. Nebrojeni su kršćani prezreli
bogoštovlje, sakramente, minimalnu duhovnost. Nebrojeni su pogani prezreli takvo kršćanstvo.
Bogopsovka je postala, na primjer, rak-rana u našem narodu. Ne može se psovati Boga i huliti i misliti da
će i dalje biti sve pod njegovim blagoslovom. Gospodin milosrdno – prije nego nastupi sud – šalje svoju
Majku, onu koja je živjela među nama i koja nas toliko silno ljubi i zagovara pred Bogom. Šalje ju jer je
njezina misija upravo ta, brinuti se za ljude. Marija je tu misiju dobila u zadnjim riječima Sina raspeta na
križu, koji ju je predao Ivanu (čija je tjelesna majka Marija Saloma bila pod istim križem) kao
predstavniku ljudi i naroda. Ona pod križem postaje „Majkom svih Naroda“ kako će kasnije objasniti u
nevjerojatnim i važnim amsterdamskim viđenjima (1945. – 1959. g.) Nužno je i neodgodivo ovo naše
posvećenje na kojega sad nagovaram čitatelje.

Zaustavimo se na toj posveti. Kad posvećujemo sebe i svoje, predajemo u Božje ruke apsolutno sve što
jesmo, imamo, planiramo, činimo. To postaje „sveto“ – predano, preporučeno i izručeno Svetomu Bogu.
Izdvojeno od svijeta, na specifičan način. Posveta je vrhunac pobožnosti, ako je pobožnost iskrena i
ispravna. Kroz posvetu se odričemo svojih, ljudskih poriva, nakana, manipulacija, mogućnosti, rješenja.
Posveta je jedan vid saveza s Bogom, postavljanje sebe i svojega u njegovo kraljevstvo. I sama je Marija
učinila svojevrsnu posvetu – po riječima svojeg „Veliča…“. Posvetiti se znači okrenuti sve prema Bogu,
ostaviti sve njemu na raspolaganje, zatvoriti se u njega samoga, osloboditi cijeloga sebe za njega.
5
Nije to lako, ne ide to automatski, ali polako čovjek vidi plodove. Posvetom Srcu Marijinu zapravo se bez
zadrške predajemo i izručujemo onomu koji je stvorio i dao Srce Marijino, isprva svojem Sinu a onda i
svoj svojoj djeci. Isus je rastao pod tjelesnim Srcem svoje majke devet mjeseci… Posvećujući se njezinom
Srcu, sklanjajući se u njezinu nutrinu, postajemo štićeni od nje kao što je mali Isus bio zaštićen u njoj!
Posvetu prati posvemašnje pouzdanje u Božje putove i odluke. Posveta je predivan nebeski dar nama
zemljanima!

Posveta je čin vjere, čin nade i čin ljubavi. Kao i Krunica, posveta je i nebeska metoda raspetljavanja
čvorova koje sami ne znamo otpetljati. Objasnit ću to na primjeru rata. Da bi se postigao mir, veliki ljudi
svijeta, političari i vojnici, sastaju se i dogovaraju uvjete, načine i provedbu sporazuma. Međutim, i
primirje i mir se mogu razvrći i poremetiti, a i kad nastupe pitanje je jesu li nastupili u srcima ili samo na
papiru. Krunica i posveta su nebeske pomoći i oruđa stvaranja trajnoga mira, prvenstveno u srcima a
onda između ljudi i naroda – na nebeski način. Ljudi imaju svoje metode, nebo ima svoje. Nebu se
svidjelo da preko jedne „neugledne“ i skromne molitve ponavljanja, preporuke, vapaja, dovede istinski
mir i blagoslov. Krunica nas veže uz Nebesku Majku, kao što je dijete u utrobi vezano pupčanom vrpcom
uz svoju mamu. Kad smo posvećeni, ne znači da smo bez problema! Ali to znači da će probleme rješavati
Gospodin, koji uzima naše stvarnosti u svoje ruke. Posveta nije ni podmićivanje Gospodina. Nju prati
iskreno obraćenje i popravljanje krivih izbora. Posveta nam donosi radost i ona nam pruža milost
ustrajnosti i zagledanosti u Krista, dok poput njega nosimo svoj križ života. Po Marijinom Srcu ulazimo u
Srce Isusovo, u njegove tajne, u intimu s božanskim. Marijino je Srce prežalosno, okrunjeno trnjem, jer
se njezin rod, ljudi, tako ponašaju prema Gospodinu. Od inatljivog fizičkog rada nedjeljom do ubojstava
malenih poput Isusa, u majčinoj utrobi… A sve to ne može ostati bez posljedica, jednostavno ne može.
Posveta dolazi i kao melem na te posljedice. Isus od nas traži srce. Zauzvrat nam nudi svoje i Srce svoje
Majke. Ona, Marija, je tajna. Ona je bila i ostala sto posto Božja. Ona je bila raj Božji na zemlji, kako reče
sv. Montfort. Kažu da će se najveći sveci – Marija i Josip – sakriveni od Boga u Bibliji, u punini otkriti na
kraju vremena. Mariju je Bog stvorio samo za sebe, pripadala je isključivo njemu. Marijino krilo vodi do
Očeva krila, u nebu. Sakriti se u Marijinoj utrobi, u njezinu Srcu, to nas čini sličnima Isusu. Zanimljivo da
su to shvatili maleni pastiri, a veliki svijeta nikako da u to proniknu.

Prvi koji su se javno i glasno posvetili Bezgrešnom Srcu bili su portugalski biskupi, zajedno s narodom,
1931. g. Gospodin ih je nakon posvete čudesno oslobodio prijetnje iz susjedne Španjolske, gdje je buktio
građanski rat i gdje su komunisti radili sve da se taj rat proširi dalje. U Portugal ipak nije ušao. Učinili su
to ponovno godine 1938., moleći da ih Gospa svojim Srcem zaštiti pred monstruoznostima Drugoga
svjetskog rata. Nikomu do danas nije jasno kako je Portugal uspio ostati neutralan i kako ga, praktički,
ovaj užasni rat nije dotakao!
6
Prvi nakon Portugalaca Bezgrešnom Srcu Marijinu posvetili su se Poljaci, njihovi biskupi i narod. Njih
preko milijun je 1946. godine na Jasnoj Gori zavapilo nebu, da ih po Srcu Bogorodice Djevice spasi od
robovanja sljedećem zlu nakon nacizma, odnosno komunizmu. Dogodilo se čudo. Iako unutar
komunističkog bloka, poljska Crkva je jedina ostala slobodna u djelovanju: bili su bez cenzure propovijedi
i nauka, sami su birali biskupe bez uplitanja vlasti, nisu im oduzeta crkvena dobra, sjemeništa i
bogoslovije i samostani su funkcionirali gotovo bez problema, iako je naravno bilo slučajeva represije i
opstrukcije. Sami su tisuće puta zaključili kako je to bilo zbog posvete Bezgrešnom Srcu Marijinu.
Fatimske ukazanja usko su vezana uz Rusiju, čiju je posvetu svojem Srcu Gospa izrijekom zatražila, kako
se iz Rusije ne bi na cijeli svijet izlilo veliko zlo. Kao što se na kraju nažalost i dogodilo. Da sad ne idem u
detalje, samo ću podsjetiti kako je Lenjin prvi ozakonio i proširio ubijanje nerođene djece.

Dana 2. prosinca 1940. g. sestra Lucija pisala je papi Piju XII. sljedeće: „Sveti Oče, ako ne griješim u
sjedinjenosti svoje duše s Bogom, naš je Gospodin obećao raširiti svoju osobitu zaštitu nad Portugalom u
vrijeme ovoga rata, upravo zato što je taj narod preko portugalskih biskupa posvećen Bezgrešnom Srcu
Marijinu – obećao je tu zaštitu kao dokaz milosti koje će udijeliti i svakom drugom narodu, ako mu se
posvete poput Portugala.“ Digresija. Ako je posveta sačuvala ove Crkve i narode od kudikamo gorih
posljedica ratova, zar ne bi i nas mogla obraniti od težih posljedica virusa? I tako nam političari govore
da smo u ratu, u ratu s virusom.
Kako dalje prevodim s interneta, sestra Lucija piše: „Posveta je stup naše molitve, ona je snaga koja ju
drži. Prije svega, riječ je o posveti nas samih, naših neurednih navezanosti, radi se o odricanju od naših
grešnih ovisnosti koje svoj izvor imaju u požudi, egoizmu, ugodama i ambicijama. Sljedeće, posveta se
treba učiniti dobrovoljno, kao žrtva Gospodinu, da mu naš prinos bude ponizan dar ljubavi i naše
zahvalnosti. Takva je upravo Bogu mila molitva s posvetom, koju traže Srca Isusa i Marije, da ih prinesu
Ocu kao plod nastavljanja djela Otkupljenja, za spasenje čovječanstva. Oni koji će živjeti ovu posvetu
Bezgrešnom Srcu Marijinu, bit će istiniti u svojem obraćenju i posvećenju, bit će novo pokoljenje koje će
pobijediti zlo, pokoljenje Bezgrešnoga Srca, narod komu je Marija Majka.“

Vrlo je lijepo posvetu objasnio papa Benedikt XVI., još kao kardinal Josip Ratzinger, kad piše u Uvodu
komentara Treće fatimske tajne ovako: „Kako bi se spasile duše od pakla, darovana nam je pobožnost
Bezgrešnom Srcu Marijinu – na silnu začuđenost ljudi iz anglosaskog i njemačkog kulturnog kruga. Da bi
se to razumjelo, treba se kratko pojasniti. U biblijskom jeziku „srce“ označava središte ljudskog
postojanja, ono u sebi sadrži razum, volju, temperament i osjećaje; u kojima čovjek pronalazi sebe
sjedinjena u jednu cjelinu, svoje unutarnje usmjerenje. „Bezgrešno Srce“ bi, prema Mateju (usp. 5, 8),
bilo srce koje je, zahvaljujući oslonjenosti na Boga, postiglo savršeno duhovno jedinstvo i zato „promatra
Boga“.
7
Štovanje Srca Marijina stoga znači približavanje tom stavu, u kojemu „fiat“ – „budi volja tvoja“ postaje
središte koje oblikuje cijelu egzistenciju. Kad bi se u komu pojavilo pitanje smijemo li između nas i Krista
stavljati neko stvorenje, trebalo bi se prisjetiti kako se Pavao nije libio pozvati zajednice: „Mene
nasljedujte!“ (usp. 1Kor 4, 16; Fil 3, 17; 1Sol 1, 6, 2Sol 3, 7-9.) Primjerom Apostola, ove su se zajednice
mogle uvjeriti kako treba ići za Kristom. A mi, od koga bismo se bolje u naša vremena mogli učiti negoli
od Kristove Majke?“

Naravno, posveta ima smisla samo ako je učinjena ozbiljno, u duhu vjere, i ako se poštuju obećanja dana
u njoj, odnosno ako se vrše obveze kojima smo se tijekom posvete (koja se može ponavljati o
blagdanima ili slično) obvezali pred Bogom. Posveta Srcu Marijinu nije samo neki ljupki čin pobožnosti,
posveta mora biti nešto puno više! Posveta ipak ne obvezuje pod grijeh, barem ne pod teži – Crkva je
razumna i zna da smo neprestano u duhovnim kondicijama koje nam malo „daju krila“ a onda nas malo
bacaju na pod, kao u džudo-zahvatu. Posveta bi svakako trebala proizvesti u našoj volji jedan jak i
ustrajan odjek.

Posvetiti se Bezgrešnomu Srcu Marijinu znači i vezati se iznutra s njezinom voljom, željama i zamislima, i
treba ih vršiti kako i kada to Srce pokaže i nadahne. Kako je Marija najgorljivije ljubila Isusa, najviše ga
služila i slušala, tako i po posveti njezinu Srcu ona nama postaje učiteljica i primjer istih osjećaja i stavova
prema Spasitelju. Mariji je sve njezin Isus, Marijinima je sve njezin Isus.

I prije Fatime kraljevi i/ili biskupi su posvećivali svoje zemlje i/ili Crkve Isusu, Mariji, povjeravali sudbine
zemlje u ruke nekom svecu… No s fatimskim objavama pojam „posveta“ – pogotovo posveta Srcu
Marijinu postaje nešto uistinu uzvišeno, ljekovito, plodonosno i pobjedonosno. Nešto vrlo posebno.
Kada se dakle ta posveta učini ozbiljno i s ljubavlju, u pouzdanju i povjerenju, ima veliki i sudbonosni
utjecaj na pojedince i narode. Svakako se na posvetu ne treba gledati magijski, kao na neko instant-
rješenje, preuzetno. Automatizam, ponavljam, ne vrijedi u ovom i sličnim poduhvatima. Posveta je nešto
što traje, ona unosi jedan novi odnos, koji treba i njegovati da bi živio i preživio mnoga trpljenja koja
sigurno dođu svakomu. Posveta je i kao brana koja zadržava (smrtonosne) grijehe da nas preplave. Srce
Marijino bdije nad svima koji mu se predaju! Kako je nevjerojatno imati takvu majku, takvoga Srca!

Ljudi smo. Kršćani smo. U ovim vremenima dobro je i koristiti sve ljudske potencijale koji bi nas i nešto
razveselili, opustili. Bit će u nas i viceva i pjesama na temu virusa, već ih ima, dobro je da ih ima. Mi smo,
na primjer, našu samostansku kuharicu prekrstili u: sestra Kovidija. Bit će i velikih studija o tome kako su
narodi i politika i ekonomija reagirali na sve posljedice virusa… Na kraju, najbolje će proći oni koji su iz
svega izvukli jedan poučak koji vrijedi za vječnost, ne samo za ovozemaljsko. Kao što je dobro razmišljati
pozitivno, dobro je i razmišljati duhovno a duhovno je uvijek pozitivno.
8
Ako razmisliš, uvidjet ćeš da je vrlo dobro učiniti posvetu Bezgrešnom Srcu Marijinu! To se može učiniti
nakon na primjer, neke devetnice molitve i posta. Možda najbolje – na neki Gospin blagdan. Sjajno bi
bilo da u tome sudjeluje čitava obitelj. Dođemo pred sliku ili kip (ako ima) i krenemo s molitvom Krunice,
uz koju se mogu dodati i druge molitve, napisane ili izrečene srcem. Možemo i ne moramo i kleknuti, dok
izgovaramo (ili ponavljamo za npr. ocem obitelji) riječi posvete. I nju možemo izreći srcem, a uzorke
svakako možemo naći na webu.

Eto, odgovorio sam mnogima koji su me tijekom neizvjesnih i gorkih dana korizme 2020. pitali za savjet
glede duha i duhovnosti koju bismo mogli ostvariti u ovim „znakovima vremena“. A u svim tim
znakovima treba nam svijetliti Božja riječ koja kaže kako nam „Gospodin neće dati više nego možemo
nositi“. Nemojmo gledati isključivo crno – jer znamo koga nazivamo „crnim“. Majčinsko i kraljevsko Srce
Marijino nas može ražariti plamenom svoje ljubavi, da ne klonemo na putu spasenja, a na tom ćemo
putu nailaziti na mnoge prepreke i potrese. Ali Gospodin zna za to, ta rekao je da poznaje svaku našu
misao, svaku „vlas s glave“, kako ne bi znao za potrese duha i tijela? On zna i on nas bodri u svemu što
moramo proći dok smo ovdje. Učinimo posvetu ovom predivnom Srcu, koje nas zove da se zaljubimo u
Srce Isusovo. Bilo bi sigurno idealno kad bi ovakvu posvetu organizirali na nacionalnom nivou i kad bi se
u nju uključile duhovne vlasti biskupija, župa, sjemeništa, bogoslovija, samostana, pokreta. Možemo se i
idemo se i za to pomoliti.

p. Marko Glogović | Bitno.net

9
 POVRATAK IZVORNOMU ISUSU

P. MARKO GLOGOVIĆ

Što bi se dogodilo kad bismo Isusa poznavali ovakvoga

„Zašto su nam crkve zadnje mjesto gdje će pomoć potražiti narkoman, homoseksualac, mladić uništen
speedom na techno-partyju ili trudna djevojka koja planira pobačaj? Boje li se ili stide naše »uzvišenosti«
i »superiornosti« ili našeg »znanja svih životnih odgovora«, ili naših ceremonija i ukočenosti, ili možda
uniformiranosti i moraliziranja…?”

ZAŠTO ISUS NIJE VIŠE PRIVLAČAN?

Jedino zbog čega još patim u sebi je pitanje koje bi, smatram, svakog zrelog i odgovornog kršćanina
moralo češće mučiti i tražiti odgovor. Ovo pitanje je ujedno dopušteno živciranje koje nas nadahnjuje i
pokreće. Evo što me pili iznutra, ovo pitanje: zašto Isus Krist, naš Gospodin i Spasitelj, jedini i jedinstveni
u svemu, »najljepši od Adamovih sinova«, utjelovljeni Bogočovjek, sin Boga živoga danas više nije tako
privlačan ogromnomu broju ljudi pa i ljudi – vjernika? To mi je jedno strašno pitanje. To pitanje mi je
prava drama i svakodnevni test, plan, putokaz, rat, suza, vatra u kostima. Zašto Isus nije više
privlačan??? Naravno, jest nekima, jest ponegdje više ili manje, jest uglavnom deklarativno i jest
tradicionalno i mentalno. Ne znam, razumiješ li ovu muku, mene svećenika i redovnika? Teško mi je to
nekako i izraziti, ali susrećem se s tim pitanjem baš svakoga dana, osobito pri duhovnim obnovama i
posjetima župama i skupinama, kako obiteljima, tako i samostanima. Izjeda me ova stvar. Razmišljajući o
tome, teško dišem. Ne shvaćam: u čemu smo, gdje, kada ili zašto (ako jesmo) izgubili ona posebna,
nevjerojatna, božanskoga, a tako ljudskoga Isusa oko kojega su se okupljali jadni i grešni, slabi i
odbačeni? Isusa, koji je samo jednim pogledom ili riječju pozivao učenike i vraćao smisao života
uništenima u životu? Isusa, koji je bio neopisivo više od puka pučkoga čudotvorca, revolucionara ili
mudraca? Isusa, koji je oduševljavao, veselio, govorio i liječio po cijele dane, spašavao prostitutke,
odupirao se »kvascu farizejskom«, bičevao trgovce u hramu, grlio dječicu i gostovao kod omraženih i

10
opasnih ljudi, »neprijatelja naroda«? Gdje je onaj beskompromisni, žestoki, radikalni Isus, ali upravo u
ljubavi, brizi, pažnji najviše beskompromisan, žestok i radikalan, autentičan, životvoran, svet, jedan od
nas, jedini s nama, neizrecivi Bog i tako čovječan Čovjek? Grozno mi je žao što uglavnom ne poznajemo
takvoga Isusa Krista. Da ga takvoga poznajemo, bi li naše crkve bile sve više prazne, krizmanici sve
nestrpljiviji da se svečano oproste od Crkve, obitelji svezane duhovima kocke, nasilja, psovke, bludnosti,
alkohola, netrpeljivosti i hladnoće…

Nedostaje mi onaj Isus iz evanđeljâ, onaj jednostavni Isus za jednostavne ljude

Razumijem da nas dijeli dvije tisuće godina povijesti, turbulencija, da nam je itekako potrebna i teologija,
i mistika, i Kanonsko pravo, i dokumentacija, i crkveni muzeji, i koncerti Rekvijema, i da je lijepo imati
velebne katedrale i procesije, ali imam neki osjećaj i potrebu izreći taj osjećaj, da mi nedostaje onaj Isus
iz evanđeljâ, onaj jednostavni Isus za jednostavne ljude. Kada gledam današnjega papu, na koljenima u
ispovjedaonici, vidim toga Isusa, i vidim da vjernicima i ljudima općenito nedostaje takav Isus. Nije to
neki sukob institucije i karizme, već samo smatram da se toliko toga nataložilo i zaprašilo nad onim
našim, dobrim i dragim Isusom, da ga ljudi zapravo više i ne prepoznaju pa ga dosljedno tomu i ne traže
i, ono najžalosnije, i ne trebaju. Sigurno da je ovo vrlo složena tema. Svatko će je razmatrati iz svojega
kuta gledanja, ali vidim i jednu nedvojbenu stvarnost; nekako se ipak glad za takvim Isusom povećava,
usporedno s invazijom prljavštine i idola, zatrovane hrane svijeta i nestajanjem smislena života,
»oslobođena« i samog spomena Boga i vrijednosti kakve nam nude Biblija, Predaja i Crkva. Također,
mislim da će kršćanstvo posljednjih vreménâ sličiti u mnogočemu kršćanstvu prvih kršćanskih vremena.
Danas svijetu više ništa ne progovaraju učene i autoritativne riječi, teško ćemo djelovati na mase koje
nestaju, nebitni su moja odjeća i titula, a mediji odrađuju u brzome tempu politiku buđenja agresivnosti
prema kleru i svakoj drugoj prisutnosti crkvenoga u društvu. Mentalitet kontracepcije, abortusa,
eutanazije, pornografije i svakoga drugoga bunta, lažne slobode i božanstva tijela, uspjeha i bogatstva,
tako je silan i u rastu, da nas jedino povratak onomu izvornomu Isusu može spasiti i izliječiti.

ISUS KAKVOGA NISAM POZNAVAO

Po treći put čitam sjajnu knjigu autora Philipa Yanceyja: »Isus kakvoga nisam poznavao«. Bez obzira što
je riječ o protestantskome piscu (molit ćemo za njegovu dušu kad dođe u čistilište) ova je knjiga jedna od
najboljih knjiga koje sam ikada pročitao. Zaista otvara oči. I ovaj je autor imao istu muku pitajući se kako
to da je tako teško danas čovjeku približiti Isusa koji je u svoje vrijeme tako lako dopirao do čovjeka?
Zašto je kršćanstvo postalo nekakav elitizam, ekskluzivizam, klub uglađenih i finih, ispravnih i

11
nepogrešivih? Yancey se pita zašto su nam crkve zadnje mjesto gdje će pomoć potražiti narkoman,
homoseksualac, mladić uništen speedom na techno-partyju ili trudna djevojka koja planira pobačaj?
Boje li se ili stide naše »uzvišenosti« i »superiornosti« ili našeg »znanja svih životnih odgovora«, ili naših
ceremonija i ukočenosti, ili možda uniformiranosti i moraliziranja…? Kaže da je prva Crkva sasvim
drukčije izgledala. Zato je bila privlačna, prvenstveno privlačna grešnicima, a odbojna farizejima i
mudracima svih vrstâ. Ako pročitaš ovu knjigu, šokirat će te mnoge spoznaje koje su nam bile nepoznate
ili nevažne. Ta je knjiga pravo otkriće i pokazuje Gospodina kao onoga kojega je neprocjenjivo vrijedno
slijediti, za njega trpjeti i s njime živjeti. On je onaj koji nije samo lijepa etiketa uz naše ime i prezime;
diploma ili potvrdnica da smo kršteni. ’Ajme, ʼajme, kako je naš Isus divan, neopisiv, silan! I tako je
jednostavan; jednostavno je Ljubav. Kada smo gledali na Veliki četvrtak 2013. papu Franju koji pere i
ljubi noge oboljelima od side i onim beskućnicima, mogli smo također pročitati ovu poruku Duha
Svetoga nama – Crkvi – kršćanima: vratite se korijenima. Amen.

Od pasije ostade pasivnost, tako mi se jadaju. Da, zaista, kako to da oni koji ne poznaju Krista žive,
izgleda, nekako radosnije i pobjedonosnije?

Neću se zamarati i živcirati onime nad čim nemam i ne želim imati uvida, utjecaja ili vlasti, gledat ću gdje
se i kako mogu obratiti i radit ću svoj posao, ali ne kao posao, već kao poziv i poslanje. Naime, nama se
svećenicima upravo to najviše zamjera, da »radimo posao«. Odradimo kaj imamo i gotovi smo.
Naplatimo, riješimo, popapamo i siesta. Zanimljivo, naša redovnička zajednica nikada nije imala više
kandidata nego danas! Baš u vrijeme općega pada sustava, seksoholizma i svake druge vrste obožavanja
od-božavanja. »Gdje se razlio grijeh tu još više obiluje milost«, kaže Pavao. I baš ta naša dobra mlađarija
traži nešto izvan grijeha, nešto od Milosti. Njihov je česti problem to što su u svijetu vidjeli nekako više
elana i energije utrošene u stjecanje bezboštva, nego što u krugu vjernika vide strasti i gorljivosti za
spašavanje duša. Od pasije ostade pasivnost, tako mi se jadaju. Da, zaista, kako to da oni koji ne poznaju
Krista žive, izgleda, nekako radosnije i pobjedonosnije? Iako je to samo maska, ipak ostavlja velik dojam
pogotovo na mlade i naivne, na djecu i djetinjaste starce. Evo, npr., kad čovjek gleda ove neke zvijezde
showbizza, pucaju od zdravlja i ljepote, stalno su po tulumima, opraštaju im se avanturice s drogicom,
često mijenjaju partnere, a uvijek tako veseli i dragi, a dođeš u crkvu i pitaš se čiji je ovo sprovod, ljudi
nekako pokisli i natmureni, nestrpljivo čekaju da velečasni odčita svoje čitabe jer žure na kavu. To nisam
ja rekao, to mi govore neki naši mladi kandidati za samostan, naglašavam. Jasno, odmah sam ih, kako
priliči poglavaru, pismenim putem s urudžbenim brojem i datumom, oštro ukorio i kaznio. Tjedan dana
bez »Zore dubrovačke«.

12
BOG ZNA KAKAV JE TKO KADA SKINE ŠMINKU Sve na stranu, ali ponekad je stvarno tako, vjernici
malaksali i tromi (prvi ja), a ovi u svijetu pucaju od životne snage. I tu i tamo se i prekriže. Međutim,
samo Bog zna kakav je tko kada skine šminku (ili habit) i kad ostane sâm/a unutar četrnaest zidova u
svojoj vili (ili četiri zida u svojoj garsonijeri ili šest zidova u župnome dvoru). Ne sudimo, da ne budemo
suđeni. Radije se pitajmo, vide li drugi Isusa u nama? (…)

Ulomak iz knjige „Grešnicima ulaz dopušten – prema istinitim događajima”, autora patera Marka
Glogovića. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

13