Analiza filma ,,Najbolja ponuda'' (produkcijski elementi)

1.Uvod

Poslednji film snimljen pod autorstvom Đuzepea Tornatorea, Najbolja ponuda,

ujedno je i jedan od najintrigantnijih i najuzbudljivijih priča, sa oštro izraženom
dramatičnošću i pronicljivo satkanim dijalozima, interakcijama između likova,
kadrovima i ostalim filmskim elementima. Tornatore se potpisuje i kao scenarista
ovog filma, a muziku je radio čuveni kompozitor Enio Morikone. Ova filmska
priča je prvenstveno vizuelno atraktivna, naročito zbog ambijenta u kojem je
smještena. Radnja se odvija u Beču, Rimu, Milanu, Pragu i na još par svjetskih,
primamljivih lokacija. Pored specifične atmosfere koju svaki od ovih gradova nosi,
gledaoci mogu osjetiti i duh vremena koji živi na slikama poznatih umjetnika
poput Modiljana, Rafaela ili Renoara, koje su postavljene u Virdžilovim odajama,
kao njegova životna i najvrijednija kolekcija umjetničkih djela. Cjelokupan
enterijer koji uočavamo u filmu izuzetno je upečatljiv i čini se kao da likovi
srastaju s prostorom u kojem borave i oživljavaju ga svojim prisustvom, dok on
upija sve duševne nemire, nezgode i radosti u sebe, poistovjećujući se sa njima.
Enterijer vile u kojoj živi Kler Ibetson, stan Virdžila Oldmana, prostorija sa
slikama, unutrašnjost restorana sa početka filma, a naročito onog sa kraja filma,
ukazuju na to s kakvom je mjerom i pažnjom reditelj vodio računa o vizuelnim
elementima, podjednako kao i o samoj radnji filma. Ova krimi – drama puštena je
u bioskope 2013.godine i osvaja mnogobrojne nagrade značajne za jedno filmsko
ostvarenje.

Čini se kao da Tornatore pravi savršenu proporciju među svim elementima filma,
što će se vidjeti kako i u kadrovima, scenariju, tako i u muzici i mizanscenu,
između kojih postoji važna spona u produkcijskom smislu.Vizuelni identitet ovog
filma govori o vrlo uspješnoj podukciji. Stil je vrlo estetizovan, a atmosfera je
promišljeno izgrađena. Uočava se da se vodilo mnogo više računa o vizuelnim
elementima nego o samom odnosu između likova, iako se uporedo sa razvitkom
atmosfere razvijaju i karakteri aktera, u psihološkom smislu. Svaka rečenica
duboko je promišljena, konstruisana tako da nam njeno značenje bude jasno i
vidljivo, ali i da poziva gledaoca na jedno dublje tumačenje i ipak, ostavlja prostor
da gledalac sam ponudi odgovor. Shodno likovima, njihove replike su lascivne,
kratke, emotivne, maliciozne, provokativne, a ova raznolikost pojačava intenzitet
pripovijedanja i drži pažnju.

U centar zbivanja Tornatore stavlja misterioznog, i po malo nedokučivog

sakupljača umjetničkih djela, Virdžila Oldmana. Kako važi za jednog od najboljih
procjenitelja antikviteta, često počinje da prima pozive od neznane Kler Ibetson,
koja zahtijeva da lično gospodin Oldman procijeni veliku kolekciju njenih
antikviteta, koje usled smrti roditelja, želi da proda. Kao vrlo odgovoran prema
svom poslu, a proracunljiv sa ljudima, Virdžil je u startu vrlo obazriv prema
tajanstvenoj Kler, koja tvrdi da ima agorafobiju, i da zbog svoje bolesti nije u
mogućnosti da stupa u lični kontakt s ljudima, te ni da napušta prostorije svoje
kuće. Kada se nađe u potpuno neobičnoj, i do tada njemu nepoznatoj situaciji,
Virdžil Oldman postaje neobično zainteresovan za gospođicu Ibetson. Nakon
nekolicine njegovih posjeta, odnos između ovo dvoje ljudi postaje na svojstven
način prisan, u Oldmanu se po prvi put javljaju osjećanja prema ženi, i odvijaju
sukobi između emocija i profesionalizma. Svakako da pažnju na sebe skreću i
njegov prijatelj i partner u aukcijskim licitacijama, Bili, kao i restaurator Robert,
mladić sa kojim vodi veliki broj važnih konverzacija u toku filma, čiji savjeti i
podrška znatno utiču na Virdžilov odnos sa Kler. Robert ga upućuje na mnoge
stvari koje je Oldman propustio u mladosti, i unosi živost u svakodnevicu starog
Virdžila. Film se odlikuje neočekivanim i nesretnim krajem, a upravo taj efekat
iznenađenja provocira gledaoce na stanje uzbuđenosti i zapitanosti, odvlači ga od
ravnodušnosti i izaziva na borbu s mnogim pitanjima koja su u vezi s ljudima,
umjetnošću, prijateljstvom i ljubavi.

Film je radjen u produkciji Paco Cinematografika, Warner Bros, i jasno je da je

produkcijski pristup filmu vrlo ozbiljan. O samoj pripremnoj fazi ne može se
mnogo govoriti, ali pretpostavke su da je tekla vrlo temeljno i osmišljeno. Takođe,
uviđamo da je knjiga snimanja rađena sa izuzetnom preciznošću, što se jasno vidi
iz kadrovske konstrukcije i scenarija. Radnja filma je podijeljena na scene i
kadrove tako da se oni idealno vezuju jedan za drugi u montažnom smislu. Po
načinu na koji je film snimljen, vidi se da i sama knjiga snimanja sadrži i najsitnije
detalje koji doprinose cjelokupnoj atmosferi. Realizacija filma ,,Najbolja ponuda’’
bila je vrlo zahtjevna, kako sa produkcijskog, tako i sa rediteljskog aspekta. Cifra
od 18 miliona dolara, koliko je uloženo u film, ukazuje na vrlo kvalitetnu
produkciju, jer su producenti imali dovoljno sredstava da se detaljno posvete
svakom filmskom elementu. Ekipu filma čine reditelj i scenarista Giuseppe
Tornatore, producenti Isabella Cocuzza i Arturo Paglia, izvrsni producent Enzo
Sisti, direktor fotografije Fabio Zamarion, Ennio Moriccone je bio zaduzen za
muziku, Brioni i Maurizio Milenotti kostimografi, asistenti direktora Livio
Bordone i Barbara Pastrovich. Glavne uloge pripadaju Geoffrey Rushu, Jimu
Sturgessu i Sylivii Hoeks. S obzirom na to da je u pitanju veliki projekat, ekipa
broji jos mnogo clanova, ali su istaknuti najznacajni ucesnici.

2. Kompozicija filma

Privlačan u svakom pogledu, i što se tiče svjetlosti, mizanscena, boje, scenarija i

produkcije, ovaj film je iznjedrio neizmjerno zanimljive kadrove, koji su polazište
za sve gore navedeno, i čiji raspored i pretapanja jesu osnova za dinamičnost filma.
Kadar kao najmanja filmska jedinica predstavlja prostorno-vremensku među
filmske građe koja se prikazuje. Oni mogu biti raznovrsni, a u kompilaciji jedni s
drugima stvaraju sliku i smisao jednog djela. Nesumnjivo je da je kadar oko
subjekta, i samim tim je od velike važnosti za svako filmsko ostvarenje.

Đuzepe Tornatore, kao izvrstan i iskusan reditelj, zna da se gledaočeva pažnja

mora kupiti već na samom početku, što je on i učinio smještajući prvobitnu radnju
u oronulu kuću sa starim antikvitetima. U kadru s početka, uočavamo glavnog
glumca Virdžila Oldmana u prvom planu, propraćen dubinskom oštrinom, dok se
neposredno iza njega, u drugom planu, nalaze dvije gospođe, takođe kolekcionarke
antikviteta. Ovim planom, u startu je naglašena važnost glavnog lika, i sporedna
uloga dvije gospođe, koje se provlače samo kao motivi kroz film. Opravdanost
njihovog neisticanja jeste u tome što se na taj način stvara kontrast glavni glumac-
sporedni glumac. U sledećem kadru, odmah će nam pažnju privući crne rukavice
koje gospodim Oldman nosi, i ram za sliku koji drži u rukama. Ovdje nije riječ o
detalju, jer su istaknuti i ram i rukavice, što ukazuje na prva glavna obilježja
glavnog junaka, a to su da je kolekcionar antikviteta, i da je ortodoksni
perfekcionisa i zatvoren prema ljudima. Dva poslednja zaključka će biti jasnija
kako se radnja filma bude odvijala. Nakon toga, slijedi krupan plan, gdje vidimo
Vidžila koji farba kosu. Odnosno, u kadru su samo ruke frizera, voda, i Oldmanova
kosa. Ovdje imamo vrlo krupan plan, upravo da bi se kao i u prethodnom kadru,
publika što prije uvela u samu ličnost glumca. Farbanje sijede kose ukazuje na
glumčevu želju za mladošću, i njegove pokušaje da povrati mladalački izgled. Na
par sekundi, u istom krupnom planu, uočićemo i Virdžilove zatvorene oči, koje
izgledaju ushićeno, kao da duboko promišljaju o nečemu, pretpostavićemo, o
mladalačkim danima, i potrebom za povratkom istim putem uljepšavanja.
Tornatore u ovom filmu upotrebljava dosta detalja, i kroz njih navodi gledaoce na
razmišljanje i tumačenje. Jedan od takvih je i slivanje vode u umivaonik, što
takođe može ukazivati na ,,odlazak,, Virdžilove starosti, zajedno sa vodom
obojenom od farbe. U tim kadrovima se prvi put i čuje muzika, prijatnih tonova,
prilično pogodna za uvertiru samog filma, stvarajući savršenu konekciju sa
vizuelnim elementima. Reditelj nastavlja da nas uvodi u karakterizaciju lika kroz
snažne scene Virdžilovog boravka u restoranu. Naime, ne može da prođe
neprimjećeno još jedan plan-detalj, gdje vidimo čašu napunjenu pjenušavim
vinom, sa inicijalima Virdžila Oldmana. Smatram da je važno napomenuti nešto
što je svakako prilično jasno, a to je da svaki do sad pomenut kadar, priča svoju
priču i predstavlja život za sebe. Ovim kadrovima oživljava se glumčeva ličnost i
sve ono što on u suštini jeste. Kroz već pomenuti kadar i tretman koji ga očekuje
kad uđe u restoran, publika se napominje na to koliko je Virdžil važna ličnost, ali
se ističu i njegovi afiniteti ka estetizaciji, kako materijalnoj, tako i onoj unutrašnjoj.
Osoblje mu donosi tortu sa jednom svijećom, kao rođendanski poklon, i ovog puta
kamera je fokusirana na svijeću, koja je u prvom planu, dok je torta zamagljena.
Ovdje imamo primjer teloobjektiva, odnosno, slabijeg uvida u dubinu, i
razdvajanje predmeta i osobe. Ono što privlači pažnju jeste precizna simetrija kroz
koju je postavljena svijeća. Ona se nalazi tačno između Virdžilovih očiju, na
samom centru ispod potiljka, i pokriva veći dio Oldmanovog lica. Zatim se kamera
fiksira na glumca, pravi se preokret, ovog puta je torta zamagljena, a Virdžil jasno
vidljiv. Reditelj nastavlja sa istim manirom, odnosno s planovima detaljima, i
vidimo svijeću koja gori. Kadar traje sve dok svijeća ne izgori do kraja, što ponovo
može ukazivati na to da Oldmanove godine prolaze, iako on očajnički pokušava da
ih uhvati. Nakon intrigantog telefonskog razgovora sa Kler Ibetson, nailazimo na
kratki kadar, ili skokovit rez, čija je funkcija preseljenje u drugi kadar, odnosno u
drugi prostor i potpuno drugačiju atmosferu. Riječ je o iznenadnom udarcu čekića,
koji prekida gledaočevo iščekivanje i preskače u drugi ambijent. Jedan od
zanimljivijih kadrova, jeste naredni, u kome se prvi put upoznajemo sa sobom u
kojoj Virdžil čuva skupocjena, vrijedna umjetnička djela. Kamera se kreće po
gornjem rakursu, i vidimo njeno kretanje od slike do slike, od gore ka dolje.
Istovremeno se kamera prebacuje na Virdžilove oči, koje u potpuno istom ritmu
pogledom prate slike, tako da izgleda kao da su zapravo njegove oči objektiv
kamere. Scena je propraćena muzikom, koja je i ovog puta u ravnoteži sa samim
kadrom, i utiče na pojačavanje doživljaja vizuelnog prostora. Tiha je, reklo bi se i
mistična, upravo kao i slike koje Virdžil posmatra. U narednih par kadrova
obuhvaćena je kapija kuće gospođice Ibetson koja je uvijek zatvorena, dok u
jednom kadru uočavamo otvorena vrata kapije, što ukazuje na preokret priče i
govori da se otvaranjem kapije otvaraju i potpuno nove priče i situacije u filmu.
Zapravo, ovdje je važnije kretanje kamere ka kapiji, što će biti slučaj i u većini
kadrova koji slijede.

U sledećoj sceni po prvi put uočavamo landscape kadar, u kome je široko

prikazana priroda u okolini kuće Ibetson, dok je akter jedva vidljiv u odnosu na
nju, što nas uvodi u dramatičnost događaja koji slijede. Sledeće tačke zbivanja koje
su za ovu temu važne odvijaju se u enterijeru kuće, i sada je, u zvučnom smislu
interesantan glas gospođice Kler koji dopire iza zidova jedne od prostorija kuće.
Samim tim što smo veći dio vremena uskraćeni za priliku da vidimo kako Kler
izgleda, zvuk njenog glasa, koji nije ispraćen i njenom pojavom, doprinosti
misterioznoj atmosferi i povećava tenziju neizvjesnosti. Ovakva vrsta zvuka
oživljava prostor u iz kojeg dopire. Još dosta puta vidjećemo planove detalje, kao
kad su u pitanju kadrovi sa djelovima zupčanika, momente kada Kler ispod vrata
predaje Virdžilu pasoš i dokumenta, njeno oko koje viri kroz špijunku, što nas sve
dublje zavlači u priču i malo po malo otkriva identitet same radnje. Nakon što mu
Kler saopštava da ne razumije ljude koji ne vole svoju prirodnu boju kose, Oldman
ponovo odlazi kod frizera da vrati sijede vlasi, i tu se ponavlja kadar farbanja s
početka. U nastavku se može primijetiti da se mnogo kadrova ponavlja, što može
da utiče na protok vremena i stvaranje atmosfere filma. Upečatljiv je i kadar kada
Virdžil odlazi u biblioteku, i zastaje ispred ogledala kod police, dok se sa njegove
lijeve strane primjećuje ogledalo. Jos na početku filma imali smo motiv ogledala
koje stoji sa strane i popunjava kadar. Taj lajt motiv će se provlačiti i kroz ostatak
filma, sasvim neprimjetno i neupečatljivo. A ogledalo može predstavljati drugu
dimenziju lika, neku sasvim drugačiju stranu svega što se naizgled dešava. Total
plan vidimo u prikazu sobe sa slikama, što slijedi nakon već opisanih kadrova.
Ovog puta, ne prikazuju se slike parcijalno, kao detalji, već se vidi cjelokupan
prostor. Tu ponovo nailazimo na kratke, odnosno skokovne rezove, gdje kamera
kroz preskoke snima sliku po sliku. Jedan od detalj planova, za koje je već rečeno
da se provlače kroz film veliki broj puta, jeste kadar u kome vidimo samo ključeve
i Virdžilove ruke. Ovaj kadar je funkcionalan kao i ostali koji uključuju samo
detalj, to jest, pomjera se fokus na ono što treba da izazove reakciju kod gledaoca,
u ovom slučaju, ključevi koji ovaj put ne mogu da otključaju bravu. Kao što je već
pomenuto, mnogo kadrova se ponavlja, a najviše onaj gdje Virdžil naručuje čaj u
kafiću, koji uvijek ostaje nepopijen, usled njegovo napuštanja kafića svaki put kad
ugleda kućepazitelja da izlazi iz Ibetsonove kuće, noseći uvijek istu kesu. Ovo je
važno napomenuti, jer će kasnije doći do preokreta, kada će ova radnja biti
zamijenjna drugom.

Na dan rođendana gospođice Kler, Virdžin joj donosi cvijeće i pažnju će nam
preokupirati srednji plan u kojem vidimo Virdžila kako stoji s buketom cvijeća
naspram zida iza kojeg se nalazi soba Kler Ibetson. Ovdje autor pravi igru svijetla,
jer se na zidu sasvim vidljivo nalazi sijenka Virdžina Oldmana, i stvara se iluzija
kao da on razgovara sa samim sobom, ili pak, sa zamišljenom gospođicom Kler,
koja je i dalje neotkrivena. Svakako da se ovo može povezati sa već pomenutim
motivima ogledala kao koje je tumačeno kao pandan likovima. Sada sijenka
glumca preuzima tu ulogu. Muzička podloga se opet javlja u sceni u kojoj Virdžil,
nakon špijuniranja Kler, bježi iz kuće, pa se ponovo vraća na njen zahtjev da joj
pomogne. Za razliku od zvuka koji je do sada pratio film, ovdje je muzika brža,
izaziva veću tenziju, ali ono što je važno jeste da je u skladu sa atmosferom
kadrova, i da bez njene pratnje, doživljaj ovih scena ne bi bio isti. Na stepeništu
Virdžil Oldman prvi put u filmu skida svoje rukavice, i interesantno je što ovako
važan trenutak nije ispraćen planom detaljem, već srednje-krupnim planom, kao da
je reditelj želio da prepusti gledaocu da sam uoči i zaključi ovaj važan trenutak
filma. Skidanje rukavica ukazuje na unutrašnje promjene u liku, on se tim
postupkom prvi put otvara, izlazi iz svoje čaure i dopušta vanjskom svijetu da mu
se približi. U sledećem prizoru, Kler je okrenuta leđima dok joj se Virdžil
približava, a zatim se okreće ka njemu, i u tom kadru je izraženo i njeno prvo
otvaranje ka Virdžilu, ali i svijetu uopšte. Kratki i iznenadni kadar, koji preseljava
radnju, ponovo imamo kad se sa slika iz Virdžilove sobe preskoči na slike modela.
Ovdje je napravljen kontrast kroz kadrove kroz dihotomiju modeli kao žive,
opipljive žene i slike koje su .,,mrtve,, sa nedostižnim ženama.

Tornatore je nakon svog prvog, kultnog djela, Bioskop paradizo, još jednom
dokazao svoje majstorstvo kad je u pitanju svijet filma. Ono što se i ovdje uočava
kao obilježje reditelja jeste čista, umjetnička crta, kojom je ozvaničen kompletan
filmski postupak, i satkana misterioznost priče. Tornatore nije komercijalni
stvaralac, jer je njegov film estetizovan na jedan poetičan način, i sve scene, i kad
se pojedinačno posmatraju, odlikuju se izuzetnom marljivošću. Ovaj reditelj ima
svojstvenu notu, koja se osjeća u svakom njegovom filmu, a naročito se odnosi na
smisao za detalje, od kojih i pravi temelj za svaku svoju priču.