Akademija lepih umetnosti i multimedija

-SEMINARSKI RAD-

Tema:

Javnost, javno mnjenje i pravo na informisanje

Predmet:

Sociologija medija

Mentor: Ana Petrov

Student: Anđela Bulajić

Beograd, jun, 2017 godina

SADRŽAJ
UVOD........................................................................................................................................2
1. Javnost....................................................................................................................................3
2. Javno mnjenje.........................................................................................................................5
2.1. Definisanje javnog mnjenja.............................................................................................5
2.2. Razvoj javnog mnjenja....................................................................................................8
2.3. Stvaranje javnog mnijenja...............................................................................................9
2.4. Interes države za razvijenim javnim mnjenjem...............................................................9
2.5. Uloga javnog mnjenja u državi......................................................................................10
3. Pravo na pristup informacijama...........................................................................................11
ZAKLJUČAK..........................................................................................................................14
LITERATURA.........................................................................................................................15

1
UVOD
Pojam javnosti pripada samoj srži pojmovlja modernog političkog svijeta. U prosječnom
razumijevanju javnost znači nešto otvoreno, poznato, svakome pristupačno ili barem nešto s
čime se svako može upoznati. Riječ označava stanje ili činjenicu otvorenosti. Javno mnjenje
shvata se, u liberalnom nacrtu, kao ukupnost političkih izražavanja privatnih osoba. Ta se
izražavanja formiraju kao javni diskurs koji zaista ima svoj korijen u privatnosti porodičnih veza,
ali koji se putem društvene proizvodnje formira u zajednički prostor.

Istorijski gledano, ustavna država je nastupila sa zahtjevom da se demokratske funkcije

zakonodavstva vežu uz javnost. U Francuskoj revoluciji treći stalež zahtijeva javnost arkanskih
područja monarhijske egzekutive. Parlament, zastupsništvo naroda ispunjava svoju funkciju u
javnosti: u procesu legislative. Javnost postaje ovdje element demokratizacije državne vlasti. U
svim demokratskim ustavima legitimacija vlasti se odvija preko naroda.

Državno područje pretpostavlja društvo koje je posredujući član između privatnog i državnog.
Mnogi ovo područje nazivaju još i javnim područjem. Ono je institucionalno-pravno osigurano, a
politički predstavlja predvorje formiranja političke volje, lanac utemeljenja koji ide od naroda
prema tijelima države. Kontrola državnog predstavništva moguća je ako se javna i privatna
sloboda štiti od države. Javna sloboda, javno područje pretpostavka je i šansa moguće promjene
manjine u većinu, ona je garancija demokratije budući da garantuje slobodu i otvorenost
političkog procesa.

Sloboda izražavanja i sloboda mišljenja uslov su postojanja javnog mnjenja, pri čemu stepen
demokratičnosti nekog društva određuje sklad između izraženih i ostvarenih sloboda. Na čin
komuniciranja s građanima definitivno opredjeljuje karakter vlasti i oblike političkog ponašanja.
Sasvim je jasno, da javno mnjenje van medija ne postoji, jer ukoliko putem medija nije dobilo
masovni karakter ostaće nepoznato i daleko od očiju javnosti. Orjentacija građana u političkom
komuniciranju zavisi od dostupnih informacija, koje im pružaju mediji koji su, u obilju
raznoraznih vijesti, prinuđeni da vrše selekciju i pružaju parcijalne informacije.

2
1. Javnost

Pojam javnosti pripada samoj srži pojmovlja modernog političkog svijeta. U prosječnom
razumijevanju, javnost znači nešto otvoreno, poznato, svakome pristupačno ili barem nešto s
čime se svako može upoznati. Riječ označava stanje ili činjenicu otvorenosti. U romanskom i
anglasaksonskom jezičnom području upotrebljavaju se u 18. veku riječi publicité i publicity. Ove
riječi nisu značile opštepoznati i svakome pristupačan prostor, nego područje koje pripada
narodu (populus), i to organizovanom narodu, narodu kao zajednici, narodu kao državi. U tom
kontekstu riječ publicus, public izražavala je pripadnost životu, smislu i vrijednostima koje
pripadaju narodu kao zajednici.

Riječ uključuje kako normativno značenje, dakle vrijednosno ocjenjivanje, tako i stanoviti
zahtjev za važenjem. Sve to nije sadržano u njemačkoj reči Öffentlichkeit koja opisuje stanje,
činjenicu otvorenosti u koju postupno prodire značenje publicističkog, publike, u već navedenom
značenju. U našem jeziku značenje javnosti prevladava u smislu svima otvorenog i pristupačnog
prostora. Pojam javnosti postepeno se obogaćuje pozitivnim sadržajima. U prvom redu tu
pripada proces stvaranja aktera javnosti: ponajprije sloboda štampe i udruženja, kao i sloboda
udruživanja uopšte – sve te slobode pretpostavke su svakog javnog djelovanja. Time se stvara
prostor mogućnosti javnog života.

Publicitet je bitan dio slobode punoljetnog naroda i svakoga njenog građanina. On je osnovno
pravo i sfera slobode pojedinca. Danas je već zaboravljeno koliko se vjerovalo u publicitet kao
garanciju istine i čistoće ispravnosti određenog mišljenja do kojeg se može doći samo u javnoj
proceduri. Mnogi borci za slobodarske poretke mogli bi se shvatiti kao borci za punu slobodu
javnog izražavanja i djelovanja. Javnost u području kolektivnog života prisutna je u
demokratskom političkom životu od početka zapadno-evropske kulture. Demokratija kao državni
i vladavinski poredak živi od javnosti. Samo u javnom životu ostvaruju se danas narodi, samo u
njemu oni spoznaju i postaju svjesni zadataka koji stoje pred njima.

Javnost pregovora shvatala se, osim toga, kao jezgro predstavničkog ustava što podrazumijeva i
javnost parlamentarnog djelovanja. U utemeljenju javnosti važnu ulogu igra njeno promicanje od
faktičkog prema normativnom stanju, od označivanja stanja otvorenosti prema zadacima
moderne državnosti. Novi poredak koji počiva na publicitetu suvereniteta naroda usmjeren je

3
protiv feudalizma i nasleđenih vrijednosti. Novom poretku pripisuje se umnost jer svoju
legitimaciju postiže preko publike, javnim diskursom. Ispravnost, pravednost, nužnost novog
ustavnog poretka potvrđuje se u javnoj ravnoteži novih konstitucionalnih vlasti. Svaka državna
vlast mora biti javno utemeljena i mora se stalno i iznova legitimisati, kontrolisati i biti u tom
smislu i odgovorna vlast. Javnost postaje demokratskim pravnim principom ustava.

Pravna država u cjelini stoji već odavno u odnosu prema javnosti u kojoj se odvija kontrola
državne moći. Istorijski gledano, ustavna država je nastupila sa zahtjevom da se demokratske
funkcije zakonodavstva vežu uz javnost.

U Francuskoj revoluciji treći stalež zahtjeva javnost arkanskih područja monarhijske egzekutive.
Parlament, zastupništvo naroda ispunjava svoju funkciju u javnosti: u procesu legislative.
Javnost postaje ovdje element demokratizacije državne vlasti. Javnost ima odlučujuću ulogu u
svim funkcijama države: Najprije, javnost garantuje usmjerenost zakonodavstva prema javnom
dobru, jer postupno arkansku politiku monarhije čini javnom. Parlament, kao zakonodavno tijelo
ustavne države, bitno predstavlja borbu oko djelotvorne forme i instrumenata publiciteta. Javnost
parlamenta brani se uvođenjem slobode govora, skraćivanjem vremena govora, izmjenom govora
opozicije i vlade. Parlament se mora stalno boriti da bude forum javne rasprave jer samo tako
može ispuniti funkciju integracije, predstavljanja i kontrole. Publicitet je takođe jako važan u
odborskim tijelima, obavljivanjem toka i rezultata rasprave. Demokratija kao oblik
racionalizacije političkog procesa stvara racionalitet putem javnosti jer ona tek posreduje
interesima predikat javnog dobra.

Potom, egzekutiva je opterećena dugom arkanskom tradicijom monarhije koja dovodi vladu u
negativan odnos prema demokratskoj javnosti. U autoritarnom tipu vladavine postoji tendencija
poistovjećivanja vlade, države i javnoga interesa. Stoga vlada u parlamentarnoj demokratiji mora
biti podvrgnuta publicitetu, i to ponajprije mora biti parlamentarno-javno odgovorna. Pitanje
intenziviranja demokratske kontrole vladajućih, pitanje je publiciteta. Stalno su potrebna nova
iznalaženja jurističkih postupaka kako bi, bilo putem javnosti parlamenta i vlade, bilo putem
javnosti opozicije, postojala i živjela demokratija. Najzad, sudstvo i sudske funkcije već odavno
su u tijesnoj vezi s javnošću. Sudija je javni sudija radi javne pravednosti. Ne postoji nikakva

4
privatna pravednost. Demokratija i pravna država podjednako zahtijevaju javnost sudskih
odluka, stoga, javnost može postati važan element korekcije sudskih odluka.1

2. Javno mnjenje

2.1. Definisanje javnog mnjenja

Očigledno je veoma teško, možda i nemoguće, doći do opšteprihvatljive definicije javnog

mnjenja, makar u smislu "najmanjeg zajedničkog imenitelja".

Svakako je bolje da se i dalje predlažu definicije javnog mnjenja nego da se taj problem svjesno
izbjegava. Uvijek će definicije javnog mnjenja, kao i u slučaju drugih složenih pojmova u
društvenim naukama, u velikoj mjeri zavisiti od toga kojoj naučnoj disciplini autor pripada i koju
užu teoriju preferira.

"Javno mnjenje je izražavanje stavova, formiranih zajedničkim iskustvom i interakcijom

zainteresovanih pojedinaca, o nekom spornom društvenom pitanju, uz mogućnost da nastala
većina utiče na tok akcije ka rešavanju tog pitanja". Podrazumijeva se potreba kritičkog
ispitivanja i ove definicije i eventualno njeno djelimično korigovanje. Na početku svojih
razmatranja ili istraživanja javnog mnjenja, autori obično ukazuju na enormnu ekstenzivnost i
diversifikaciju u definisanju ovog složeno dvočlanog pojma.

Međutim, bilo je autora koji su negirali i samo postojanje javnog mnjenja (Jordan, 1930;
Bourdieu, 1979; Luhmann, 1994), smatrali su da je najbolje izbjegavati taj termin (zaključak
jedne konferencije stručnjaka u SAD 1924), tvrdili da se javno mnjenje eventualno javlja samo u
užim društvenim grupama, prije svega unutar elite (Sauerwein, 1933) ili, pak, dozvoljavali da
javno mnjenje postoji u okviru izvjesnih širih pojava koje su pogodnije za pojmovno definisanje
(više autora u ranijim vekovima). Čak je i R.E. Park (1904) u svojim ranim radovima uz javno
mnjenje stavljao reč "takozvano".

Kao i u vezi sa formalnim određenjem nekih drugih pojmova, slično kontroverznih, u literaturi se
mogu naći konstatacije da "ima definicija javnog mnjenja koliko i autora" (Hennessy, 1970), čak
i ironične ,opaske "da je ovaj pojam svima jasan, a opet nikome" i da će "autor sam doprinijeti
daljoj konfuziji, predlažući još jednu definiciju javnog mnjenja". Jedan od autoriteta u ovoj
1
Posavec, Z., (2004): „Javnost i demokracija“, Polit. misao, Vol XLI, br. 1, str. 5–10, Zagreb.

5
multidisciplinarnoj oblasti, koji se osmjelio da javno mnjenje razmatra na relativno opštoj
teorijskoj ravni, što inače nije čest slučaj u novije vrijeme, doslovno kaže: "čitaoci treba da
unapred budu upozoreni da knjiga ne predlaže pojedinačnu, obuhvatnu definiciju javnog
mnijenja" (Price, 1992).

Mnogobrojne teškoće u definisanju ovog pojma nagnale su jednog drugog autora da rezignirano
zaključi kako su pokušaji definisanja javnog mnijenja poput "hvatanja u koštac sa Svetim
duhom" (Key, 1961). Činjenica je da se lista spornih pitanja u vezi sa definisanjem pojma javnog
mnijenja, umjesto da se smanji, vremenom "proširila preko svake mere" (Splichal).

Razlike u definisanju pojma "javno mnjenje" imaju mnogobrojne izvore, ali su dva najvažnija:

 pripadnost autora naučnoj disciplini i

 njegovo preferiranje određene teorije.

Opredjeljenje autora za neku širu teoriju može biti eksplicitno, na primer, kada se deklariše kao
biheviorista, psihoanalitičar, strukturalista, funkcionalista, itd, odnosno, kada koristi aparaturu
odgovarajućih teorija ili analizira pojam javnog mnjenja u njihovom kontekstu. Mnoga
razmatranja autora u vezi sa definicijom javnog mnjenja uopšte nisu teorijski legitimna i
locirana. To znači, da teorije od kojih ovi autori polaze, postoje samo implicitno i stoga se one
moraju prepoznati na osnovu ključnih odredbi u definicijama.

Ponekad su prilikom pokušaja definisanja pojma javnog mnjenja teorije prisutne ne kao razvijeni
sistemi, već u smislu više-manje razvijenih hipoteza, eventualno kao teorije srednjeg obima, a
tek izuzetno kao posebne teorije isključivo o prirodi javnog mnjenja, kakav je, recimo, model
"spirale ćutnje" (Noelle-Neumann, 1984). Konačno, postoje isključivo operacionalne definicije
javnog mnjenja, čiji autori svjesno izbegavaju svaku pomisao na teorijsko fundiranje pojma i
jedino priznaju načela mjerenja javnog mnjenja.

Neke definicije javnog mnjenja i manje precizna ukazivanja na prirodu javnog mnjenja su:

 "Javno mnjenje = Kraljica Svijeta" (Paskal).

 "Javno mnjenje je ona vrsta zakona čiji je izvršilac cenzor" (Ruso).

6
  "Formalna, subjektivna sloboda koja se sastoji u tome da pojedinci kao pojedinci imaju i
izražavaju svoje sopstvene sudove, mnjenja i savete o opštim poslovima, naziva se
javnim mnjenjem. Po sebi i za sebe opšte, supstancijalno i istinito, povezano je, na taj
način, sa njegovom protivnošću, sa naročitim i posebnim mnjenjem mnogih" (Hegel;
Tadić, 1994).

Raspravljajući o problemima definisanja pojma javnog mnjenja, većina autora ukazuje na

složenost termina (reči "javno" i "mnjenje") i zatim odvojeno razmatra pojmove "javnost",
"javno", ponekad i "publika" i sl., s jedne strane, i pojmove "mišljenje", "mnjenje" i srodne
pojmove ("stavovi", "predstave", "sentimenti" i dr), s druge strane.

Sadržaju pojma možda bi više odgovarao termin u množini, tj. "javna mnjenja", što jedan broj
autora ističe kao mogućnost, ali nije nam poznato da se iko toga dosljedno držao i razvijao tu
ideju u nastojanju da definiše pojam javnog mnjenja i da ga teorijski elaborira. Postoje i pokušaji
da se "javno mnjenje" razmatra integralno, posebno u zemljama u čijim jezicima egzistiraju
termini ili njihovi sinonimi koji su jednočlani (na primer, "doxa" u grčkom). U tom pogledu,
može se raspravljati i o uticaju jezika na sadržaj pojma "javno mnjenje".

Najzad, u literaturi je zabilježen i predlog da se termin javno mnjenje koristi za pojmove

različitog sadržaja, što implicira da i ne postoji jedinstveni fenomen, odnosno pojam, koji ovaj
termin pokriva. Suočeni sa ovom vrstom teškoće, ušesnici jednog stručnog skupa u SAD 1924.
godine čak su zaključili da je najbolje izbjegavati ovaj termin, mada nisu osporili egzistenciju
samog fenomena javnog mnjenja.

Postoje i respektabilni autori koji su osporavali postojanje javnog mnjenja, pa oni i nemaju
problem u vezi sa terminom i sa "prirodnom napetošću između dva člana u nazivu „javno
mnjenje", koja zapravo krije teorijske nejasnoće i dileme o odnosu između koncepata "javnosti" i
"mišljenja", odnosno "mnjenja".2

2
Pantić Dragomir, Pavlović M. Zoran, (2007): „Javno mnenje, koncept i komparativna istraživanja“, Beograd.

7
2.2. Razvoj javnog mnjenja

Agencije za istraživanje javnog mnjenja prate i registruju stavove privatnih građana u

kontinuitetu. Profesionalci iz medijske sfere oblikuju elitni diskurs koji stvaraju akteri koji se
bore za pristup medijima i uticaju na njih. Oni izlaze na scenu sa tri različite lokacije: političari i
političke partije startuju iz centra političkog sistema; lobisti i specijalne interesne grupe dolaze iz
funkcionalnih sistema i statusnih grupa koje reprezentuju; a zastupnici i grupe za zaštitu javnih
interesa, crkve, intelektualci i moralisti, dolaze iz zaleđa civilnog društva.

Svi se oni, zajedno sa novinarima, uključuju u proces stvaranja „javnog mnjenja“. Javna mnjenja
vrše pritisak na fleksibilni sloj svijesti. Uticaj javnih mnjenja širi se u suprotnim smjerovima: ka
vladi, koja ih pažljivo nadgleda, i unazad, kao autorefleksija publike koja ih je prvobitno stvorila.
Javna mnjenja zajednički su konstruisale političke elite i publike iz raznih sredina na osnovu
razlika uočenih između objavljenih mnjenja i statističkih podataka o istraženim mnjenjima.

To što vlada i glasači mogu zauzeti afirmativan, negativan ili indiferentan stav prema „javnom
mnjenju“ ukazuje na to da svi učesnici mogu ponovo da procjene uočena javna mnjenja i da na
njih, nakon preispitivanja, reaguju. Ukoliko je politička informacija djelotvorna, kroz javnu sferu
prolaze samo uvažena javna mnjenja koja predstavljaju lepezu mogućnosti unutar kojih će se
donijeti odluka koju javnost građana može da prihvati kao legitimnu u datom slučaju.

Za odgovorne glasače koji učestvuju u svakodnevnom političkom životu, čitaju novine, gledaju
televiziju, učestvuju, ili ne učestvuju, na izborima, javna mnjenja koja su uvažena predstavljaju
alternative za ono što se smatra racionalnim odnosom prema javnim pitanjima. Javna sfera
morala bi da stvori javna mnjenja koja će biti uzeta u obzir, ali istovremeno ima i ograničenja.

2.3. Stvaranje javnog mnjenja

Stvaranje mnjenja, kako kaže Kuhn (švajcarski publicista i državni pravnik), kod pojedinaca,
tako i u kolektivu, odvija se pod uticajem racionalnih i iracionalnih snaga. Mnjenje nije niti čisto

8
iracionalni (osjećajni) niti isključivo racionalan (umni) proces, jer se djelovanje čovjeka odvija
između ta dva područja – i htio on to ili ne, i znao on to ili ne – oba pola njime upravljaju.3

Svako mišljenje određeno je stavovima, odnosno sistemom vrijednosti koje posjeduje pojedinac,
dok se javno mnjenje zasniva na političkim vrijednostima. Ljudi stiču ove vrijednosti u političkoj
socijalizaciji, složenom procesu u kojem pojedinci postaju svjesni politike, uče političke
činjenice i oblikuju političke vrijednosti. Javno mnjenje predstavlja skup mišljenja i stav – prema
određenom društvenom problemu ili situaciji, dobijen javnim politikološko-komunikološkim
procesom, uz aktivno učešće medija i građana u njegovom kreiranju.4

Publicitet omogućava da na svjetlo dana izađu, ne samo ispravna stajališta i prosuđivanja, nego i
ona pogrešna. U tome i jeste njegova vrijednost, jer tek sa poređenjem jednog s drugim publici
„otvara oči“ i navodi na to da ona prihvati ispravna, a ne pogrešna stanovišta, posebno ako se u
javnoj raspravi izlože argumenti koji pokazuju zašto su ona ispravna. Osvjetljeni reflektorima
javnosti, nosioci funkcija vlasti imaju manje mogućnosti da podlegnu iskušenjima samovolje,
neodgovornosti i korupcije.5

2.4. Interes države za razvijenim javnim mnjenjem

U svim klasičnim političkim teorijama istaknuta je uloga javnosti: posredstvom medija javnost
raspravlja o djelatnosti državne vlasti i tako se javnost institucionalizira kao princip javne
kontrole, kao izvor ljudske volje i zakonodavstva. „Funcija javnosti je u tome da kritički
raspravlja o delatnosti državne vlasti ali nije vlast sama.“6

Javnost, medijski pluralizam i raznolikost, te transparentnost medija bitni su za demokratiju.

Moć javnosti i javnog mišljenja jeste u tome da javno mišljenje često daje privid legitimnosti:
zakoni, politike, odluke, pa čak i optužbe i ratovi, čine se kao utemeljeni i pravedni, ako su u
skladu s javnim mišljenjem. U teoriji postoje dva pravca koja pokušavaju opredijeliti uticaj
javnog mišljenja na državu.

3
Nuhanović, Asad, (2005): „Demokratija, mediji, javnost“, Promocult, Sarajevo.
4
Jevtović, Zoran, (2003): „Javno mnijenje i politika“, Centar za savremenu žurnalistiku u Beogradu.
5
Jantol, Tomo, (2004): „Politička javnost“, Birotisak, Zagreb.
6
Voćkić-Avdagić, Jelenka. (2002): „Suvremene komunikacije ne/sigurna igra svijeta“, Fakultet političkih nauka u
Sarajevu.

9
Javnost može izraziti svoju podršku ili nepovjerenje na izborima, a vlada ih može provjeriti, kao
i potražiti javnu podršku (referendum) o određenim važnim odlukama. „Javnost ima uticaj na
elite i preko masovnih medija, koji vrše funkciju kritike i javnog nadzora, jer posljedice javnog
objavljivanja mogu prouzrokovati određene vrste sankcije.

Politička javnost podrazumijeva aktivno učestvovanje građana u opštim poslovima države.

Politička sloboda je conditio sine qua non javnosti. Ukoliko je nema, na njenom mjestu instalira
se politička propaganda i agitacija. Ideologija svih totalitarnih režima je, u odbacivanju javne
debate i javne diskusije o opštim poslovima države, protiv javne riječi i razložne argumentacije.

Sve službe demokratske ustavne države novog vijeka, kao i njihovi nositelji, pod stalnim su
nadzorom javnosti i javnog mnjenja jer je, u krajnjoj liniji, ono jedini jamac i kontrola rada vlasti
koja služi javnom dobru. Državno područje pretpostavlja društvo koje je posredujući član
između privatnog i državnog. Mnogi ovo područje nazivaju još i javnim područjem.

Ono je institucionalno-pravno osigurano, a politički predstavlja predvorje formiranja političke

volje, lanac utemeljenja koji ide od naroda prema tijelima države. Kontrola državnog
predstavništva moguća je ako se javna i privatna sloboda štiti od države. Javna sloboda, javno
područje pretpostavka je i šansa moguće promjene manjine u većinu, ona je jamac demokratije
budući da garantuje slobodu i otvorenost političkog procesa. Državna vlast može dobiti predikat
javne vlasti samo tamo gdje postoji državno nezavisna javnost.

2.5. Uloga javnog mnjenja u državi

Javnost ima odlučujuću ulogu u svim funkcijama države: Najprije, javnost garantuje usmjerenost
zakonodavstva prema javnom dobru, jer postupno arkansku politiku monarhije čini javnom.
Parlament, kao zakonodavno tijelo ustavne države, bitno predstavlja borbu oko djelotvorne
forme i instrumenata publiciteta. Javnost parlamenta brani se uvođenjem slobode govora,
skraćivanjem vremena govora, izmjenom govora opozicije i vlade. Parlament se mora stalno
boriti da bude forum javne rasprave jer samo tako može ispuniti funkciju integracije,
predstavljanja i kontrole.

Publicitet je takođe veoma važan u odborskim tijelima, objavljivanjem toka i rezultata rasprave.
Demokratija kao oblik racionalizacije političkog procesa stvara racionalitet putem javnosti jer

10
ona tek posreduje interesima predikat javnog dobra. Potom, egzekutiva je opterećena dugom
arkanskom tradicijom monarhije koja dovodi vladu u negativan odnos prema demokratskoj
javnosti.

U autoritarnom tipu vladavine postoji tendencija poistovjećivanja vlade, države i javnog interesa.
Stoga, vlada u parlamentarnoj demokratiji mora biti podvrgnuta publicitetu, i to ponajprije mora
biti parlamentarno-javno odgovorna. Pitanje intenziviranja demokratske kontrole vladajućih
pitanje je publiciteta.

Stalno su potrebna nova iznalaženja jurističkih postupaka kako bi, bilo putem javnosti
parlamenta i vlade, bilo putem javnosti opozicije postojala i živjela demokratija. Najzad, sudstvo
i sudske funkcije već odavno su u tijesnoj vezi s javnošću. Sudija je javni sudija radi javne
pravednosti. Ne postoji nikakva privatna pravednost. Demokratija i pravna država podjednako
zahtijevaju javnost sudskih odluka, stoga, javnost može postati važni uzrok korekcije sudskih
odluka.7

3. Pravo na informisanje

Sloboda izražavanja jedno je od osnovnih prava čovjeka i neophodan uslov za prosvjećivanje i

informisanje javnog mnjenja. Sloboda štampe je preduslov temeljne odbrane slobode izražavanja
bez koje je nemoguće osigurati zaštitu drugih osnovnih ljudskih prava. U međunarodno-pravnim
okvirima slobodu izražavanja definiše Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda iz 1950.godine. Član 10 Konvencije predviđa da svako ima pravo na slobodu
izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu posjedovanja sopstvenog mišljenja, primanja i
saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti.

Konvencija takođe predviđa da pomenuta sloboda izražavanja i informisanja nije apsolutna i da

država može da ima odredjena prava da inteveniše, ali samo pod zakonom određenim uslovima.
Najviši pravni akti u našem pravnom sistemu, takodje, garantuju slobodu mišljenja, izražavanja i
informisanja. Ustavom Republike Srbije, u članu 46. posvećenom slobodi štampe, " jamči se
sloboda štampe, misli i javnog izražavanja mišljenja". Istim članom priznaje se i pravo građana
da u sredstvima javnog informisanja izražavaju i objavljuju svoja mišljenja kao i njihovo pravo
na ispravku i naknadu štete. S druge strane, zabranjena je cenzura štampe i drugih sredstava
7
Posavec Zvonko, (2004): „Javnost i demokracija“, Izlaganje sa znanstvenog skupa, Zagreb.

11
javnog obaveštavanja. Ograničenje slobode štampe moguće je samo "ako se odlukom nadležnog
suda utvrdi da se njima poziva na nasilno rušenje Ustavom utvrđenog uređenja, narušavanje
teritorijalne cjelokupnosti i nezavisnosti Republike Srbije, kršenje zajemčenih sloboda prava
čovjeka i građanina ili se izaziva i podstiče nacionalna, rasna ili vjerska netrpeljivost i mržnja".
Članom 97 Ustava Srbije propisano je da je raspravljanje pred sudom javno - osim u zakonom
predviđenim slučajevima kada se iz rasprave javnost može isključiti radi čuvanja tajne, zaštite
morala, interesa maloljetnika ili drugih opštih interesa. Zakon o javnom informisanju propisuje
da je javno informisanje "slobodno i u interesu javnosti". Ono se ne može ograničiti i ne podleže
cenzuri. O povrjedama slobode javnog informisanja odlučuje sud, po hitnom postupku.

Predstavnici medija, sudski izvještači, prilikom izvještavanja o radu suda kao i postupanja u
određenim predmetima, moraju da vode računa o tome da njihovo izvještavanje bude objektivno
i bez predrasuda. U novinarskom izvještaju mora da bude tačno naznačena faza u kojoj se
postupak nalazi (istraga, podignuta optužnica, glavni pretres) i tačno označen naziv i svojstvo
stranke u postupku (tužilac – državni-javni, 3 privatni, oštećeni kao tužilac, osumnjičeni,
okrivljeni, optuženi, osuđeni), kao i krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Takođe, moraju da
vode računa prilikom označavanja državnog odnosno pravosudnog organa (ne smiju se miješati
ili poistovećivati sud i tužilaštvo, koji su dva potpuno odvojena i međusobno nezavisna organa).
U postupcima prema maloljetnim licima zabranjeno je objavljivanje njihovih imena. Takođe,
predstavnici medija tokom boravka u sudu moraju poštovati ugled suda, sudije, sudsko osoblje i
ostale učesnike u postupku. Prejudiciranje sudske odluke, posebno u krivičnom postupku, strogo
je zabranjeno.

U poslednje vrijeme interesovanje domaće javnosti za dešavanja u sudnicama znatno je poraslo i

odgovornost sudskog izvještača utoliko je veća. Tome je nesumnjivo doprinijelo osnivanje dva
odeljenja Okružnog suda u Beogradu 2003.godine (Posebnog odeljenje za suzbijanje
organizovanog kriminala i Veća za ratne zločine). Proceduralna i pravna kompleksnost
postupaka za najteža krivična djela zahtijeva od novinara poznavanje ne samo zakona i prava,
već i specifičnih novinarskih tehnika sudskog izvještavanja i organizacije rada u novinarskom
praćenju procesa. Izvještavanje o ovim postupcima zahtijeva jaku koncentraciju u dužem
vremenskom periodu tokom trajanja glavnog pretresa, dobar i kvalitetan rad pod stalnom
tenzijom.

12
Izvještavanje o sudskim postupcima je izuzetno kompleksna i odgovorna sfera novinarske
profesije. Pojam sudskog izvještača integriše i kvalitete dobrog novinara i poznavaoca zakona,
rada i funkcionisanja pravosudnog sistema. To znači da bi dobar sudski izvještač u sebi morao da
pomiri zahtjeve novinarske profesije (koji podrazumijevaju aktuelnost i ,ako je moguće,
ekskluzivnost informacija koje se objavljuju kao i poštovanje novinarskih rokova) sa zahtjevima
sprovođenja pravde i poštovanja pravila neiznošenja informacija koje bi ometale sudski
postupak.

Otežavajuću okolnost često predstavlja i prevod komplikovanog pravničkog jezika u razumljive

novinarske tekstove i pojednostavljivanje slučaja (što može da dovede do krupnih grešaka koje
mogu imati posledice i na sam ishod procesa). Stoga, nije čudno što se u velikom broju država
posebna pažnja posvećuje edukaciji i usavršavanju novinara koji se opredjeljuju za ovu vrstu
izvještavanja jer sudski izvještač se stvara godinama.

U cilju obezbjeđenja prava na slobodu izražavanja i informisanja javnosti, neophodna je

permanentna saradnja sudova i medija, bolje razumijevanje novinara i sudija i poboljšanje
komunikacije medju njima. Sudovi i sudije imaju obavezu da pomognu novinarima u
savladavanju poteškoća koje sa sobom nosi sudsko izvještavanje, a što se može postići otvorenim
i transparentnim postupanjem u odnosima sa medijima. Sa druge strane, novinari moraju
poštovati ograničenja koja sa sobom nosi sudski proces. Samo zajedničkim trudom možemo
ostvariti jednu od osnovnih pretpostavki demokratskog društva - informisana javnost osnova je
za dobro delovanje modernog društva i uspešan rad demokratskog sistema.8

ZAKLJUČAK

8
Ramić, I. (2016): „Javnost ima pravo da bude informisana“, Pravda u tranziciji, br. 1, Beograd.

13
Pojam javnosti pripada samoj srži pojmovlja modernog političkog svijeta. U prosječnom
razumijevanju javnost znači nešto otvoreno, poznato, svakome pristupačno ili barem nešto s
čime se svako može upoznati. Ove riječi nisu značile opštepoznati i svakome pristupačan
prostor, nego područje koje pripada narodu (populus), i to organizovanom narodu, narodu kao
zajednici, narodu kao državi. U tom kontekstu ijreč publicus, public izražavala je pripadnost
životu, smislu i vrijednostima koje pripadaju narodu kao zajednici. U našem jeziku značenje
javnosti prevladava u smislu svima otvorenog i pristupačnog prostora. Pojam javnosti postepeno
se obogaćuje pozitivnim sadržajima. Javno mnjenje je izražavanje stavova, formiranih
zajedničkim iskustvom i interakcijom zainteresovanih pojedinaca, o nekom spornom društvenom
pitanju, uz mogućnost da nastala većina utiče na tok akcije ka rešavanju tog pitanja. Agencije za
istraživanje javnog mnjenja prate i registruju stavove privatnih građana u kontinuitetu.
Profesionalci iz medijske sfere oblikuju elitni diskurs koji stvaraju akteri koji se bore za pristup
medijima i uticaju na njih. Stvaranje mnjenja, kod pojedinaca, tako i u kolektivu, odvija se pod
uticajem racionalnih i iracionalnih snaga. Mnjenje nije niti čisto iracionalna (osećajni) niti
isključivo racionalan (umni) proces, jer se djelovanje čovjeka odvija između ta dva područja – i
htio on to ili ne, i znao on to ili ne – oba pola njime upravljaju. U svim klasičnim političkim
teorijama istaknuta je uloga javnosti: posredstvom medija javnost raspravlja o djelatnosti
državne vlasti i tako se javnost institucionalizira kao princip javne kontrole, kao izvor ljudske
volje i zakonodavstva. Sloboda izražavanja jedno je od osnovnih prava čovjeka i neophodan
uslov za prosvjećivanje i informisanje javnog mnjenja. Sloboda štampe je preduslov temeljne
odbrane slobode izražavanja bez koje je nemoguće osigurati zaštitu drugih osnovnih ljudskih
prava. U poslednje vrijeme interesovanje domaće javnosti za dešavanja u sudnicama znatno je
poraslo i odgovornost sudskog izvještača utoliko je veća. Otežavajuću okolnost često predstavlja
i prevod komplikovanog pravničkog jezika u razumljive novinarske tekstove i
pojednostavljivanje slučaja (što može da dovede do krupnih grešaka koje mogu imati posledice i
na sam ishod procesa). Stoga, nije čudno što se u velikom broju država posebna pažnja
posvećuje edukaciji i usavršavanju novinara koji se opredeljuju za ovu vrstu izvještavanja jer
sudski izvještač se stvara godinama.

LITERATURA

14
1. Jantol, Tomo, (2004): „Politička javnost“, Birotisak, Zagreb.

2. Jevtović, Zoran, (2003): „Javno mnijenje i politika“, Centar za savremenu žurnalistiku u

Beogradu.

3. Nuhanović, Asad, (2005): „Demokratija, mediji, javnost“, Promocult, Sarajevo.

4. Pantić Dragomir, Pavlović M. Zoran, (2007): „Javno mnenje, koncept i komparativna

istraživanja“, Beograd.

5. Posavec, Z., (2004): „Javnost i demokracija“, Polit. misao, Vol XLI, br. 1, str. 5–10,
Zagreb.

6. Voćkić-Avdagić, Jelenka. (2002): „Suvremene komunikacije ne/sigurna igra svijeta“,

Fakultet političkih nauka u Sarajevu.

7. Ramić, I. (2016): „Javnost ima pravo da bude informisana“, Pravda u tranziciji, br. 1,
Beograd.

15