Hasanaginica ter je meće k sebi na konjica,

Što se bjeli u gori zelenoj? s njome grede dvoru bijelomu.

Al' su snjezi, al' su labudovi?
Da su snjezi, već bi okopnuli,
U rodu je malo vr'jeme stala,
labudovi, već bi poletjeli;
malo vr'jeme, ni nedjelju dana,
Nit' su snjezi, nit' su labudovi,
dobra kada i od roda dobra,
nego šator age Hasan-age:
dobru kadu prose sa svih strana,
on boluje u ranami ljutim.
da najveće imotski kadija.
Oblazi ga mater i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
Kaduna se bratu svomu moli:
Kad li mu je ranam' bolje bilo,
"Ah, tako te ne želila, braco!
ter poruča vjernoj ljubi svojoj:
Nemoj mene davat za nikoga,
"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,
da ne puca jadno srce moje,
ni u dvoru, ni u rodu momu!"
gledajući sirotice svoje!"
Kad kaduna r'ječ razumjela,
Ali beže ne hajaše ništa,
još je jadna u toj misli stala,
već nju daje imotskom kadiji.
jeka stade konja oko dvora,
Još kaduna bratu se moljaše,
i pobježe Hasanaginica,
da njoj piše listak, b'jele knjige,
da vrat lomi kuli niz pendžere.
da je šalje imotskom kadiji:
Za njom trču dvi ćeri djevojke:
"Djevojka te l'jepo pozdravljaše,
"Vrati nam se, mila majko naša,
a u knjizi l'jepo te moljaše,
nije ovo babo Hasan-aga,
kad pokupiš gospodu svatove,
već daidža, Pintorović beže!"
dug polduvak nosi na djevojku,
I vrati se Hasanaginica,
kada bude agi mimo dvor,
ter se vješa bratu oko vrata.
nek' ne vidi sirotice svoje!"
"Da, moj brate, velike sramote,
gdi me šalje od petero dice!"
Beže muči, ne govori ništa, Kad kadiji b'jela knjiga dođe,
već se maša u džepe svione, gospodu je svate pokupio,
i vadi njoj knjigu oprošćenja, svate kupi, grede po djevojku.
da uzimlje potpuno vjenčanje, Dobro svati došli po djevojke,
da gre s njime majci uzatrage. i zdravo se povratili s njome.
Kad kaduna knjigu proučila, A kad bili agi mimo dvora,
dva je sina u čelo ljubila, dvi je ćerce s pendžera gledahu,
a dv'je ćeri u rumena lica: a dva sina prid nju izhođahu:
a s malahnim u bešici sinkom, tere svojoj majci govorahu:
od'jeliti nikako se ne mogla, "Svrati nam se, mila majko naša,
već je bratac za ruke uzeo, da mi tebi užinati damo!"
i jedva je sinkom rastavio,
Kad to čula Hasanaginica,
starišini svatov' govorila:
"Bogom brate, svatov' starišina,
ustavi mi konje uza dvora,
da darujem sirotice moje!"

Ustaviše konje uza dvora.

Svoju dicu l'jepo darovala:
svakom sinku nazve pozlaćene,
svakoj ćeri čohu do poljane;
a malomu u bešici sinku,
njemu šalje u bošči haljine.

A to gleda junak Hasan-aga,

ter dozivlje do dva sina svoja:
"Hod'te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas,
majka vaša srca arđaskoga!"

Kad to čula Hasanaginica,

b'jelim licem u zemlju udrila,
uput se je s dušom rastavila,
od žalosti, gledajuć' sirota!