Radni materijal za nastavu : FENOMENOLOGIJA I RAZVOJ OSJETILA

Program:“Učenje glavom, srcem i rukom“ – waldorfska pedagogija, 1.semestar

Sadržaj:

1. Osjetilno iskustvo – temelji djelovanja

Različiti pristupi sistematiziranju osjetila

Osjetila za tjelesno samoopažanje

Osjetilo za vitalitet i dodir

Osjetilo za kretanje i ravnotežu
Pedagoški aspekt: opažanje vlastitog tijela kao temelj uspješnog učenja

Osjetila za svijet1
(a) osjetila-čuvari/zaštitinici
Osjetilo za okus .- Osjetilo za miris .
OSJETILNO ISKUSTVO – TEMELJI DJELOVANJA

Osjetila kao veza sa sobom i sa svijetom

Preko osjetila uspostavljamo kontakt s okolinom i dozvoljavamo svijetu da „ulazi
u nas“; osjetila su poveznica između unutra i vani, izmedju čovjeka i svijeta.

1
Prema Auerovoj* klasifikaciji osjetila, na koju se ovo izlaganje oslanja, u osjetila za (vanjski) svijet
spadaju i
(a) Komunikativna osjetila:
Područje vida: osjetilo vida, osjetilo oblika, osjetilo značenja i osjetilo stila
Područje sluha: osjetilo za sluh, o. za oblik, o. za značenje i o. za stil
Područje dodirivanja: osjetilo za dodir (kao osjetilo za opažanje vanjskog svijeta, drugi aspekt osjetila za
dodir). Ovim osjetilima bavit ćemo se u slijedećem semestru-

* W-M., Auer (2007), Sinnes-Welten, Muenchne:Koesel

 Dijete je jedan veliki osjetilni organizam: osjetilima susreće stvari, dodiruje ih,
može ih vidjeti, čuti, mirisati, kušati, ali osjetilima dijete osjeća sebe, svoj položaj u
prostoru, kreće se, osjeća drugog čovjeka i osjeća sebe u odnosu na drugoga. Bez
osjetila sve to ne bi bilo moguće. Prvo što dijete radi je hvatanje i stavljanje stvari u
usta. Hvatanje je uvijek i jedno za-hvaćanje, jedno shvaćanje. Bez neposrednog
dodira i ophođenja sa stvarima dijete ne bi moglo stvoriti unutarnje slike stvari, ne
bi moglo oblikovati pojmove o stvarnosti. Dijete svoju okolinu i stvari ne želi samo
vidjeti, nego što je moguće svestranije i točnije istražiti. Djeca svijet prisvojiti svim
osjetilima, hoće na njega (sada i ovdje) djelovati, u njemu se osjećati kao kod kuće
i biti (samo)djelatna.
Kako bi procesi neposrednog «hvatanja» tj. neposrednog iskustva sa svijetom
bili mogući djeca trebaju okolinu koja ide u susret njihovoj potrebi za aktivnošću i
samostalnim djelovanjem; trebaju različite mogućnosti za uključivanje i
isprobavanje vlastitih osjetila; trebaju osjetilna iskustva svijeta, mogućnost za
čuđenje, traženje, sumnjanje, isprobavanje i doživljavanje.; trebaju ispitivati i
eksperimentirati; subjektivna iskustva su različita, a djeca ih (u obitelji i u vrtiću)
imaju mogućnost podijeliti i tako stjecati cjelovitiji uvid u stvarnost. Što je okolina
poticajnija za osjetilna iskustva, utoliko su djeca više potaknuta na aktivnost.
Iskustva postaju spoznaje. Osjetilno iskustvo je svijest (o nečemu). Koliko su
osjetilna iskustva snažna i biografski važna znamo iz vlastitog sjećanja na
djetinjstvo.
Osjetila trebaju oblikovne snage, trebaju adekvatna iskustva.
Osjetila hoće biti korištena !
Poticaj za razmišljanje:
Što se danas dešava s osjetilima kod ljudi uopće?
Koje su posljedice dominacije vida i sluha?

Iako se pedagozi još od Komenskog, Pestalozzija, preko reformne pedagogije

sve do suvremenih projekata učenja svim osjetilima - zalažu za učenje «glavom,
srcem i rukom», u odgojnom i obrazovnom procesu nije se u tom pravcu desila
odlučujuća promjena.
 Istina to nikada nije bilo toliko važno kao u naše vrijeme, u kojemu je gubljenje
neposrednih tjelesno-osjetilnih iskustava kod djece u porastu i u kojemu bilježimo
sve veći broj djece «s razvojnim problemima», što u konačnici ima vrlo ozbiljne
posljedice na moral i razvoj čovjeka uopće. Istina, i danas su osjetilna iskustva
(deklarativno) općepriznata kao osnovna spoznajna forma, ali iskustva koja štete
razvoju osjetila su sve više prisutna (pa čak i dominantna).
Gestaltpsiholog Arnheim2 tvrdi, da nam je već kao djeci oduzeta zornost.
Osjetilna iskustva su sve više i više zarobljena od funkcionaliteta i racionaliteta;
vlada kultura glave, koja se izvodi u svijetu riječi, i kao posljedicu ima da naša
osjetila pate od bolesti manjka djelovanja, dakle od posvemašnjeg osiromašivanja
osjetilnih iskustava. (vidi :Arnheim, 1979)
Dijete, koje je upućeno na susret sa svijetom i to svim osjetilima danas je
preplavljeno vizualnim i slušnim informacijama i poticajima različite kvalitete i u tom
području (ubrzane slike, visoki tonovi, stalna izloženost zvuku koji nema direktne
veze sa slikom, prekid slika itd, itd.). Ono je sve više ograničeno i osiromašeno u
zadovoljavanju potrebe za cjelovitim zahvaćanjem i shvaćanjem cjeline, za
tjelesno-osjetilnim prisvajanjem svijeta.
Horst Rumf3 opisao je odrastanje djece kao «tečaj posebne tjelesne askeze
«...dijete mora učiti, svoju osjetilnu rezonancu svijeta reducirati na određene kanale
i tamo ih kontrolirati» (Rumpf, 1981)

Promijenjeni svijet djetinjstva (iz obzora razvoja osjetila)

Sasvim je izvjesno da jedan od razloga za potrebu stvaranja poticajne okoline

za odrastanje i razvoj leži i u promijenjenoj stvarnosti djetinjstva odnosno uvjeta u
kojima djeca odrastaju:
Djeca danas rastu u svijetu koji je preplavljen medijima, koji mu posreduju sliku
svijeta iz druge ruke. Pasivno konzumiranje ima prednost pred aktivnim činenjem,
pred neposrednim kontaktom i djelovanjem u svijetu. Svijet slika, koji se izražava

2
Arnheim,R. (1979), Wir denken zu viel und sehen zu wenig. U Psychologie heute 6, 22-29
3
Rumpf, H. (1981), Die uebergangene Sinnlichkeit, Muenchen
brzim smjenjivanjem slika, jedva da dozvoljava vrijeme za preradu informacije, za
sjećanje i povezivanje;
Djeca rastu i u tehniziranom i motoriziranom svijetu, u kojemu postaje sve teže i
teže, stvarno zahvatiti i shvatiti povezanosti među stvarima i upoznavati neku stvar
ili proces do temelja (ostaje se na površini). Primjerice: vrata se otvaraju, a da ih pri
tomu uopće nismo niti dodirnuli; i zatvaraju se automaski (iza otvaranja/zatvaranja
stoji apersonalni automat koji omogućuje da vrata funkcioniraju; vrata svedena na
funkciju gube značajnu dimenziju značenja, a ključ kojim upravlja ljudska ruka
polako nestaje iz semantike vrata, iz slike «onog iza», onog «na drugoj strani»,
«preko praga» s kojim je toliko toga u čovjekovu životu povezano); Isto tako
automati nam prave kavu, kakao; oni nam broje novac, itd. Mi smo reducirani na
pritisak jednog dugmeta, za koje je, istina, nužno znati njegovu funkciju – a za tu
funkciju važno je znati čitati (slova ili ikonicu). Uzroci i posljedice se više ne mogu
razlikovati, a mogućnosti su utjecanja reducirane na pritisak dugmeta.
I kolač dolazi gotov! Dijete više nema priliku doživjeti polagano i dugo mješanja
jaja (dvadeset minuta u smjeru kazaljke na satu, npr.), pa polagano dodavanje
brašna, pa čekanje da nabuja, itd. Onda se čudimo što sve rade ubrzano, čudimo
se kad «od starta do cilja» preskaču sve postaje na kojima mi mislimo da trebaju
stati (ovaj aspekt posebno pogađa tzv. hiperaktivnu djecu).
Djeca žive u svijetu koji je neprijateljski prema tijelu (osim kao lijepom
eksponatu, a i kriteriji ljepote su unaprijed zadani i medijski posredovani). Kretanje
nije doživljeno kao djetetova životna radost, nego kao smetnja. Škola je odavno
postala mjesto discipliniranja tjelesnih potreba, učenje je povezano neposredno sa
sjedenjem, s tjelesnom nepokretnosti i koncentracijom; i u vrtićima prevladava
namještaj koji potiče sjedenje (stolovi i stolice), a prostor gdje djeca sjede na podu,
trče amo i tamo, prostor za kretanje, za preoblikovanje vlastite okoline – to je
oskudno.
Djeca žive u svijetu jednostranih osjetilnih iskustava, u kojima je dominantna
vizualna i slušna osjetilnost. S rastom konzumiranja medija već predškolska djeca
doživljavaju prejaku ponudu u okviru jednog osjetila, odnosno određenih područja
osjetila, koji sa njihovom iskustvenom preradom često ne idu u korak. Puno
vizualnih i slušnih poticaja, malo vremena za preradu! Dijete (kao ni odrasli) nema
vremena doživjeti gledano, jer se slike smjenjuju neovisno o njegovoj reakciji na
sliku, ne obraćaju se nikomu osobno i «baš ih briga» što neko dijete suosjeća, što
ga je strah, što bi se smijalo; one neumoljivo idu svojom brzinom i dijete jedino
može (i nažalost to i radi) stalno iznova ponavljati isti DVD-film, istu kazetu i tako
«ponavljati doživljaj».
Svakodnevno i na mnogo mjesta stoji: NE DIRAJ! ZABRANJENO DIRATI!
MOLIM NE DIRATI! Ovo su natpisi koji signaliziraju da dodirivanje i ticanje spadaju
u manje prihvaćena osjetilna iskustva i aktivnosti koje naše društvo odobrava.
Odrasli ne razumiju uvijek koliko je za dijete značajno upoznavanje i razumijevanje
svijeta putem hvatanja odnosno dodirivanja i pipanja stvari iz okoline. Ali, unatoč
svim zabranama djeca i dalje moraju i hoće stvari hvatati i dirati (doticati, pipati),
moraju sa stvarima „komunicirati“, imati ih u ruci, «uhvatiti» da bi ih «shvatili»,
«umijeti» s njima da bi ih «raz-umjeli».
Ukratko, promijenjeni životni uvjeti sužavaju prostore iskustva današnje djece.
Nasuprot, očito velikom potencijalu poticanja – putem medija, tehničkih i
elektronskih igračaka – stoji reducirana aktivnost sa svim osjetilima, ona
neposredna aktivnost u kojoj dijete barata sa stvarima i preoblikuje ih, stvara,
istražuje. Posebno je uočljiv gubitak samodjelatnosti kod djece. I kod kompjutorskih
igara je moguća djelatnost, ali ona se ograničava na osnovnu akciju: pomoću
tastature, odnosno određenih tipki može se zahvatiti u ponuđene slike i voditi
akcija likova na ekranu. Kako je igra motivirana? Tako da se ide na viši stupanj
teškoće zadatka i uspjeh na višem stupnju omogućuje penjanje na naredni stupanj
– to je igra bez kraja koja u osnovi ima pobjednika i pobijeđenog.
Svijet igre se preselio iz ulice, iz dvorišta u stan  koje su posljedice?

Posljedice siromašne «osjetilne hrane»

* Broj djece s etiketom nemiran, nepažljiv, hiperaktivan... sve je veći

 * Preplavljenost informacijama, poticajima – s jedne strane, a s druge strane djeca
nemaju vremena za preradu tih informacija i time uključivanja tih poticaja u svoje
iskustvo na kojemu mogu temeljiti prerade narednih iskustava;
* Mnogi se odgojitelji žale na tzv. ponedjeljak-sindrom: nakon jednog vikenda
potpuno nepreradjeni doživljaji (dugo gledanje televizije, dugo putovanje autom, ali
i opterećenja u obitelji) trebaju najprije jedan ventil kako bi se oslobodilo
«zagušeno» i omogućilo kretanje.

Ukratko, većini djece danas nedostaje uravnoteženo stimuliranje i razvoj svih

osjetilnih područja.

Oni žive u svijetu koji je bogat poticajima kako onima koja su primjerena djeci tako i
brojnim, djeci neprimjerenim. Tako djeca nemaju ni vremena ni mogućnosti
prerade, nemaju vremena uzeti ono što njih osnažuje a odbaciti suvišno.
Na drugoj strani oni rastu u očigledno osiromašenom svijetu u pogledu voljnog
(tjelesno-aktivnog) odnosa prema svijetu, gdje im je već unaprijed oduzeto niz
aktivnosti (gotovi proizvodi) i time onemogućeno vlastito oblikovanje i djelovanje.
Sve to ukazuje na značajnost poticajnih iskustava za zdravi razvoj.

Različiti pristupi sistematiziranju osjetila

Koliko čovjek ima osjetila ? O kojim se osjetilima radi? O tomu ne postoji suglasnost.
Razlog tomu su različita kriteriji promatranja osjetila.
Ako se broje samo osjetila, čiji organi su dostupni pogledu onda se ograničavamo na
klasična osjetila : za vid, za sluh, miris, okus i dodir.
Ali to je samo jedna mogućnost.
Razlikuju li se osjetila prema biološkom procesu koji omogućuje opažanje, onda imamo
samo četiri različite vrste osjetila: mehaničke, električne, kemijske i toplotna.
Sasvim drugačiji, je pristup4, koji ne polazi od anatomski oblikovanih organa za
percepciju nego od oblikovnih snaga, od onih snaga koje su dovele do oblikovanja
pojedinih organa. Taj pristup polazi od pitanja: Koji su to iskustveni svjetovi o kojima se
možemo informirati, koje možemo upoznati putem osjetilnih organa? Pretpostavimo da
smo živjeli u jednom svijetu koji nije drugačiji od ovoga na koji smo navikli tj. svijet sa
bojama, mirisima, ukusima, različitim temperaturama, kretanjima, mekano-tvrdo, itd. – s
jednim jedinim izuzetkom – živjeli smo u svijetu bez zvuka-bez tona. Možemo si
postaviti pitanje: bi li imali organ za sluh? Odgovor nije teško dati. Samorazumljivo da bi
taj organ izostao. Jednostavno jer organ nije korišten. Nema funkciju, nije bilo nužno da
se razvije. Ovaj način objašnjavanja Goethe (a i Steiner oslanjajući se na G.) reagirao
vrlo oštro. U ovom slučaju ispravno bi bilo postaviti slijedeće pitanje: koje su oblikovne
snage ovdje djelatne, koje su snage obrazovale takav jedan oblik kao što je uho?
Dakle pitanje ne glasi: zašto i za koga jedan organ? Nego pitanje glasi: ODAKLE
POTJEČE ORGAN, koje su skrivene oblikovne snage ovo ili ono (osjetilo) formirale,
kojim snagama treba osjetilo za sluh (uho). Iz toga će odgovor na problem ne-
postojanja organa za sluh u jednom bezvučnom svijetu biti na slijedeći način formuliran:
nije organ izgubljen zato što uši nisu korištene – nego organ za sluh nije razvijen zato
što nisu postojale one stvaralačke snage koje djeluju/stoje iza tona/zvuka, koje oblikuju
organ za sluh. Isto se može reći za sve osjetilne organe.
U apsolutnoj tami ne bi se mogle izgraditi oči, jer predhodno nisu postojale snage koje
iza izraženog svijetla utječu oblikovno.
Tu činjenicu je Goethe Izrazio slijedećim riječima.
«Oči mogu svoje postojanje zahvaliti svjetlu. …
Da oko nije bilo sunčano, nikada ne bi bilo kadro ugledati sunce.»
Dodajmo k tomu još Steinerove riječi:
« Mi ne bi imali oko (oči) da svjetlo nije iz sasvim neodređenih organa u davnoj
prošlosti oblikovalo organ koji smo nazvali OKO. U svjetlu trebamo tražiti onu
skrivenu bit koja je bila u stanju stvoriti oko».
Kako smo razvili naše fizičke organe?

4
Schaefer, E.G.(2005), Bildung beginnt mit der Geburt, Weinheim und Basel: Beltz Verlag i kod
Stern, M.D (1990), Diary of a Baby» New York:Basic Books
Tako, da su izvanjske snage radile na njima, snage sunca, snage zvuka. Tako je
nastalo oko, uho itd.

Već smo naveli kako je naša okolina višestruko rasčlanjena i šalje nam neograničeni
broj osjetilnih utisaka. Može li se ova na zbunjujući način «kaotična» okolina rasčlaniti i
objediniti u grupe? Na temelju takvog načina promatranja izdvojena su tri područja
iskustva, koja se mogu promatrati kao «okolina», za koju trebamo osjetilne organe. 5
1. Prvo, nesporno najveće polje iskustva jeste vanjska priroda: mineralni, biljni i
životinjski svijet (oči, uši, njuh, okus)
Produbljenijim promatranjem otkrivamo još dva područja iskustva, dva svijeta - koja
trebaju adekvatna osjetila
2. Jedan svijet je naše vlastito tijelo (tjelesnost) pod kojim mislimo na one procese
koji se dešavaju u našem tijelu. Osjetilo za granicu tijela, kao i za opažanje temperature
i vlažnosti. Oni su dopunjeni osjetima unutrašnjeg stanja organizma, koji se opet
diferenciraju na osjetilo za kretanje i ravnotežu, napetost tijela i tjelesne ritmove kao i
osjećanje ugode odnosno neugode, stanja vitaliteta unutarnjih organa.
Naša tjelesnost nam je otvorena kao okolina koju možemo objektivno promatrati. Takvo
jedno osjetilo je primjerice osjetilo za ravnotežu, kojim možemo opažati odnos našeg
tijela prema podlozi odnosno sili teže.

3. Treće područje iskustva leži za nas u drugom čovjeku, ukoliko on nije čista priroda
(anatomski pristup), nego je i duševno-duhovno biće.Ovo «duševno-duhovno» je
čovjeku pripadajuće, ono je njegovo temeljno obilježje (ono što ga čini čovjekom). Za
nas je naša okolina i drugi čovjek. Emocionalna opažanja bi trebalo shvatiti kao
6
opažanja odnosa, empatiju, osjetilo za Individualitet (za JA)-drugoga čovjeka.
Dakle, naš se cjelokupni svijet - s obzirom na opažanje - rasčlanjuje na:
1. vlastitu tjelesnost
2. vanjsku prirodu
3. svijet odnosa (interpersonalni odnos, individualitet drugoga)

5
vidi u Schaefer, E.G.(2005), Bildung beginnt mit der Geburt, Weinheim und Basel: Beltz Verlag i kod
Stern, M.D (1990), Diary of a Baby» New York:Basic Books
6
u ovo područje spada sve ono što danas pokriva moderni izraz «emocionalna inteligencija»
U razmatranju osjetila polazimo od područja stvarnosti odnosno iskustvenih polja, jer za
čovjekov razvoj je odlučujuća različitost osjetilnih iskustava, a ne različitost osjetilnih
organa ili osjetilnih receptora,
To stajalište nije novo. Charles Sherrington (1857 -1952) je u svojim istraživanjima
osjetila naveo opažanje vlastitog tijela kao osjetilno područje (1906) i nazvao ga
propriocepcija. Maurice Merlau-Ponty (1908-1961) taj pristup konzenkventno je razvio u
svojoj knjizi Fenomenologija opažanja (Sarajevo, 1978.), u kojoj je istraživao i opisao
osjetila koja se odnose na vlastito tijelo i na vanjski svijet . Ovo izlaganje se oslanja na
sistematizaciju koju je ponudio Schafer, E.G. (2005) i Auer , W.-M. (2007) 7, a na koja se
pozivaju najnoviji radovi iz ovog područja njemačkog, engleskog i švedskog govornog
područja.
Prema Aueru osjetila je moguće svrstati prema poljima iskustva na slijedeći način:
(1) Osjetila za opažanje vlastitog tijela:
osjetilo za dodir, osjetilo za vitalitet, osjetilo za kretanje i osjetilo za ravnotežu
(2) Osjetila za svijet:
(a) Komunikativna osjetila:
Područje vida: osjetilo vida, osjetilo oblika, osjetilo značenja i osjetilo stila
Područje sluha: osjetilo za sluh, o. za oblik, o. za značenje i o. za stil
Područje dodirivanja: osjetilo za dodir, o. za oblik, o. za značenje i o. za stil
(b) osjetila-čuvari/zaštitinici
Osjetilo za okus.- Osjetilo za miris .- Osjetilo za toplinu
Ako imamo čovjekovo tročlanstvo pred očima, onda se o čovjekovim osjetilima može
reći slijedeće:
Kao prvu, imamo jednu grupu osjetila koja stoje u uskoj povezanosti s razmjenom
materije – udovima i sa tim povezanom voljom. I u tim osjetilima nalazimo jaku voljnu
djelatnost i stoga se ona mogu označiti i kao voljna osjetila.-
Što znači kad kažemo: dijete je do 7. godine voljno biće, biće volje?

7
Schaefer, E.G.(2005), Bildung beginnt mit der Geburt, Weinheim und Basel: Beltz Verlag
Auer , W.-M. (2007), Sinne-Welten, Muenchen:Koesel
Drugu skupinu u kojoj dolazi do izražaja srednji ili ritmički čovjek i ti organi istovremeno
daju osnovu za snage čuvstvovanja. Radi se o srednjim osjetilima ili o osjetilima za
čuvstvovanje. ( to je razdoblje drugog sedmoljeća )
Treća skupina stoji u svezi s „gornjim čovjekom“, pretpostavka su za predodžbene
aktivnosti i stoga ih Steiner naziva» spoznajna osjetila» ili osjetila za spoznavanje.

Još prije nekoliko decenija je izlaganje o 12 osjetila bilo javnosti potpuno strano. Ali i u
području o osjetilima na znanstvenim osnovama se desio pažnje vrijedan pomak -
otkrivena su neka nova osjetila, ali još uvijek to otkriće ne korespondira sa Steinerovim
učenjemo 12 osjetila. Kao potvrdu pomaka u tom pravcu vrijedno je navesti mišljenje
poznatog švicarskog biologa Adolfa Portmanna. On piše da su prošla ona vremena
kad se sedmo čulo smije držati «prekobrojnim», jer danas nam se nude istraživanja
najmanje tri puta većeg broja osjetila umjesto ostajanja na dobrih, starih pet osjetila.
2. tema

2. POVEZANOST OPAŽANJA I DJELOVANJA

Ova povezanost počinje od samog rođenja.Sisanje, dohvatanje predmeta rukom, -

dijete otkriva mogućnost kako može utjecati na vlastito iskustvo.
2.1. Pod osjetilnim opažanjem se razumije proces opažanja tj. primanja informacija iz
tjelesnih i okolinskih stimulansa (vanjsko i unutrašnje opažanje) i provođenje,
koordiniranje i prerada tih stimulansa u mozgu. U tom procesu sudjeluju individualna
iskustva, događaji i subjektivna vrednovanja.
Proces osjetilnog opažanja obuhvaća: (1) objektivni dio – primanje i preradu jednog
podražaja preko osjetilnog organa i receptora, njegova provođenja do mozga i (2)
subjektivni dio – preradu osjetilnih dojmova u osjete i individualno različito
vrednovanje (interpretiranje) opaženog.
Prvi dio označen je kao «objektivna fiziologija osjetila», a drugi dio kao «subjektivna
fiziologija osjetila». Objektivna fiziologija osjetila nudi opise i objašnjenja o građi i
načinu funkcioniranja osjetilnih organa odnosno sustava organa. Subjektivna fiziologija
osjetila bavi se više subjektivnim doživljavanjem ljudi.
Prije nego što objasnimo pojedina osjetila i njihovo značenje i načine rada kao i primjere
djetetu primjerenog poticanja osjetilnog opažanja treba predstaviti najprije temeljna
shvaćanja o procesu opažanja. Ovdje spada funkcija CNS (centralnog nervnog
sistema) u kojemu se sva opažanja prerađuju. Pored razumijevanja funkcioniranja CNS
potrebno je poznavati i neke značajne opće principe u pogledu razvoja i procesa
osjetilnog opažanja.

2.2. Proces opažanja

Iz predhodnog je vidljivo da je najvažniji zadatak mozga da podražaje koji struje ka

čovjeku sortira, kanalizira, usporedi sa predhodnim informacijama i ponudi podražaju
primjerene reakcije. Kako protiče sam proces opažanja i o kojim je utjecajima ovisan
opisat ćemo u ovom dijelu.

2.2.1. Osnovni pojmovi osjetilnog opažanja

Osjetilni organ prima senzorni podražaj i ta informacija i obavijest provode se dalje u

mozak. Pri tom osjetilni organ prenosi dojmove koji mogu biti različitog intenziteta, a koji
su u kvaliteti vrlo slični. Jedna grupa sličnih osjetilnih dojmova, koji se prenose putem
određenih organa naziva se modalitet. U modalitet spadaju slušanje, vid, dodir,okus,
miris, itd.. Pojedini osjetilni modaliteti prenose dojmove koji čovjeku dolaze izvana, a
druga grupa posreduje vlastito tjelesno stanje (tu spada npr. opažanje napetosti mišića,
opažanje (međusobnog) položaja nogu i ruku, (vlastitog kretanja, itd. Unutar svakog
ovog modaliteta mogu se napraviti dalja razlikovanja u odnosu na osjetilni dojam. To
pogađa kvalitet i kvantitet opažanja. Vidu se npr. mogu pripisati kvalitete «jasnog
viđenja» ili «razlikovanja boje», okusu kvalitet sladak, gorak, slan, kiseo itd.

Receptori
Stanice osjetilnog organa koje primaju podražaje nazivaju se receptori. Oni su posebno
osjetljivi na sasvim određeni podražaj i leže u tijelu na mjestima koja su postavljena za
njihove specifične podražaje. Receptori (osjetila) za okus nalaze se npr. na jeziku,
receptori osjetila za dodir na koži, rukama, usnama, receptori za miris u nosu, itd. itd.
Nervno provođenje izmedju osjetilnog organa i mozga naziva se dovodni ili uzlazni
put (aferentni živci). U toku njihova daljeg prevođenja impulsi se na različite načine
preusmjeravaju, prespajaju. Iz velikog broja pojedinih poticaja izdvojeni će biti samo
najvažniji (ono važno), a nevažni će biti potisnuti. Stomulansi koji dolaze u određene
dijelove mozga – tu se obrađuju i eferentnim živcima odvode u organe koji izvode
radnju ( (koji reagiraju).
Pojmom «osjetilni dojam» DUDEL označava nejjednostavnije jedinice, elemente
osjetilnih iskustava. Takav jedan dojam bi bio npr. viđena boja «crveno» ili «okus»
slatko. Takve osjetilne dojmove je vrlo teško izolirati i zato se suma osjetilnih dojmova
označava kao OSJET.
Ovako shvaćenom osjetu pripada individualno uređivanje, nastaje jedno značenje,
uzimanje u obzir iskustava i povezivanje sa već postojećim znanjem. Taj proces u
cjelosti – to je proces opažanja (percepcija).
Mi ne govorimo o jednom okruglom, crvenom predmetu koji ima jednu peteljku i slatkog
je okusa nego govoirmo o jednoj trešnji, percipiramo trešnju.
U američkoj stručnoj literaturi razlikuje se između pojmova «sensation» (podražaj) i
«perception» (prerada, opažanje); time je omogućeno preciznije razlikovanje fizikalnog
procesa i subjektivnog davanja značenja.

PUT OD PODRAŽAJA DO REAKCJE

Primjer:
 Na stolu stoji vrela jabuka, koja miriše (vrlo intenzivno). Vi je gledate, mirišete njezin
miris, možete osjetiti čak i njezinu toplinu. Miris cimeta podsjeća vas (možda) na Božić,
na stoljnjaku gdje stoji jabuka poredane su čaše koje su vama potpuno nezanimljive. Vi
osjećate želju da probate jedan komad jabuke i uzimate žlicu, odlažete je na stranu
čekajući da se jabuka ohladi.

Ovaj svakodnevni događaj, da se jedan podražaj većinom preko različitih osjetilnih

organa opaža (oči, miris, temperatura) i da pri tome slijedi selekcija podražaja (nije
važan cijeli stol, nego samo jabuka). Impulsi koji su došli do mozga se sortiraju/sređuju
(miriše dobro, sigurno je ukusna), pojedini se osjetilni dojmovi međusobno povezuju
(jabuka+ orah+ cimet+šećer+ vruća = pečena jabuka), zatim se uspoređuju sa
prijašnjim iskustvima (jede se obično za Božić, zimi.). U nama je pobuđena želja da
probamo jabuku (nalog od mozga da uzmemo jednu žlicu), ali impuls biva prekinut na
temelju informacije «još je prevruće» (osvrt na ranija isksutva).
Takav jedan lanac opažanja, sjećanja, povratnih informacija i reakcija pokazuje da se
kod procesa opažanja radi o jednom kružnom procesu, kod kojeg svaki podražaj biva
prerađen uz pomoć već ranije pohranjenih informacija, ali istovremeno opet donosi
nove spoznaje, nova isksutva. Tako postoji razmjenjivanje informacija, povezivanje
povratnih informacija koji se djelomično međusobno preklapaju ili nadopunjuju.

Proces opažanja se može opisati na slijedeći način:

1. primanje podražaja kroz odgovarajući osjetilni organ (preko receptora); već pri
tom je napravljen subjektivni izbor;
2. provođenje podražaja do mozga preko dovodnih puteva (aferentnih) u njima
odgovarajuće senzorne centre kore velikog mozga:
3. spremanje podražaja u mozgu;
4. usporedba novih podražaja sa dosada pohranjenim. Izbor i vrednovanje
informacija iz osjetilnih organa;
5. koordinacija pojedinih podražaja različitih senzornih centara u mozgu;
6. prerada podražaja i uredjivanje u postojeće iskustvo;
7. reakcija, odgovor na podražaj (motoričke aktivnosti, promjena ponašanja, itd.):
odvodni živčani putevi vode impulse i naloge mozga do organa koji ih provodi
(npr. mišiće );.
8. reakcije na podražaje (motoričke radnje itd.) uzrokuju dalja opažanja: tako impuls,
«pečenu jabuku pojesti» vodi nas do osjeta okusa (ali tek kada smo jabuku stavili
u usta), opažanja temperature, slatkoće, itd., itd.
9. Proces opažanja, nikada nije potpuno zaključen nego ga moramo shvatiti kao
(jedan) u sebi samom uvijek obnavljajući proces, u kojemu subjekt (onaj koji
opaža) stoji u središtu.

ŠTO UTJEČE NA OPAŽANJE

Na proces opažanja utječu brojni faktori. Tako informacije koje su pohranjene u mozgu
utječu na izbor i vrednovanje informacija iz osjetilnih organa. Dobra odn. loša iskustva
suodređuju, što i kako će nešto biti opaženo. Ako miris pečene jabuke kod nekoga
izazove slinu u ustima, drugome će možda biti odbojna, jer je jednom imao trovanje
stomaka od pečenih jabuka, ili pretrpao je stomak pa je imao mučninu i sl.

Proces opažanja je ovisan i o pažnji i o onomu što se opaža. Svatko zna iz osobnog
iskustva, da postoje stanja i periodi nespremnosti i periodi spremnosti za opažanje.
Ponekad se lako isključimo ako smo umorni ili ako smo presiti (poticaja). Nakon
kupovine i dugog gledanja na police i stvari može se desiti da uopće više ne vidimo
izlog; izgubimo kriterij procjene što je dobro i sl.
Konačno važnu ulogu igraju i interesi i trenutačno emocionalno stanje promatrača.
Tako istu situaciju svaki promatrać drugačije vidi; primjer kako se jednu stvar može
različito vidjeti ( opis situacije prometnog udesa – svaki od prisutnih je situaciju
drugačije vidio; opis jedne slike, predmeta itd.)

Dakle, jedna te ista stvar, događaj, svatko od nas opaža drugačije, iako su podražaji
isti.
Za praksu poticanja opažanja kod djece ovo osjećajima primjereno praćenje opažanja
znači, da treba dati prednost što zanimljivije zadatke, koji imaju za posljedicu visoku
emocionalnu spremnost za sudjelovanje
Poticaj za igru, npr. ne treba ležati u poticanju osjetilne djelatnosti kao takve, nego u
igrovnoj situaciji; radost i zabava su bitni utjecajni čimbenici za osjetilno opažanje.

RAZVOJ OPAŽANJA

Ljudska osjetila su od prvog dana sposobna za funkciju, ali njihov zajednički rad
razvija se tek u tijeku prvih tjedana i mjeseci bebina života. Njihov razvoj je ovisan o
dnevnoj uporabi osjetilnih organa. Svaka radnja djeteta vodi do iskustva, koje
poboljšava diferenciranost njegove sposobnosti opažanja. Samo na prvi pogled sasvim
jednostavna radnja kao što je hvatanje jednog predmeta treba uključivanje i
koordinaciju više osjetila.

Ako beba hoće dohvatiti jednu igračku koja je izvan kolijevke, slijedeća osjetilna
opažanja biti će uključena: ono mora igračku očima fiksirati, zatim treba igračku odvojiti
od pozadine (tepih, zavjesa, jastuk i sl.) Duboki senzibilitet (informacije, koje dolaze iz
mišića i udova) daju joj povratnu informaciju o tome u kojem smjeru treba pokrenuti
ruke kako bi dohvatila igračku. Preko osjetila za dodir beba saznaje da je igračku
dodirnula i osjeća je u ruci/rukama. Zvuk npr. zvečke (ili neki drugi koji igračka na dodir
prizvodi) beba opaža preko osjetila za sluh, putem obnovljenih doticanja uvjerava se, da
je uhvaćeni predmet stvaran i da uzrokuje šum. Da bi bliže upoznala igračku, privlači je
sebi i stavlja je u usta. I ovdje pomaže duboki senzibilitet (ili kinestetičko opažanje).
Ustima, tom najosjetljivijem organu za dodir, beba upoznaje površinu i oblik igračke.

Ovaj primjer jasno pokazuje, kako je jedna motorička aktivnost usko povezana sa
procesom opažanja.
Povezano opažanje i kretanje služe djetetu za to, da se poveže sa svojim svijetom
i da na njega djeluje.
Istovremeno poticaji okoline utječu na razvoj opažanja i kretanja.

Razvoj osjetila počinje već u majčinoj utrobi.

Osjetilo, koje se izgradjuj prvo - je osjetilo za dodir. Ali, takođe i osjetilo za ravnotežu i
sluh funkcioniraju već u prvim mjesecima trudnoće. Vid se razvija poslednji, tako da su
kod rođenja zaključno sva osjetila «radno sposobna» (o razvoju pojedinih sustava
detaljnije kasnije)
Detaljnije o razvoju osjetila vidi u knjizi A.J. Ayres «Dijete i senzorna integracija»,
poglavlje «Promatranje razvoja senzorne integracije» ( str. 27– 46) gdje su prikazani
glavni koraci od rođenja do kraja sedme godine.

Povezivanje (integriranje) osjetilnih modaliteta

Postoje različita shvaćanja o tome, od kada počinje koordinacija više osjetilnih

modaliteta. J. Piaget (1975) zastupa stav, da za bebu postoji isto toliko svjetova koliko
ima osjetilnih kanala. On polazi, dakle, od odvojenog slušnog, vidnog, dodirnog,
mirisnog, itd iskustva. Svijet bebe, koja još ne može uhvatiti ono što vidi za Piageta ne
postoji kao jedan jedinstveni svijet sa konkretnim predmetima, nego se satoji od
interesantnih osjetilnih dojmova, koji su rezultat njihove odvojene djelatnosti.Tek u tijeku
medjusobnog konfrontiranja sa okolinom pojedine aktivnosti i opažanja će postati
(medjusobno) koordinirani. Tako se stvaraju nove kognitivne strukture, koje obrazuju
osnove duhovnog razvoja djeteta. Piaget ovaj način savladavanja problema u prve dvije
godine života naziva „senzomotorička inteligencija“. Ona se bazira isključivo na
radnjama i opažanju stvari u ophođenju s njima, ali ne na predodžbi i mišljenju.
Vrijeme između kretanja i stjecanja govora Piaget smatra odlučujućim za dalji razvoj
«budući njima malo dijete , pomoću opažanja i kretanja praktično osvaja okolinu»
(Piaget 1978, 158 ) Na primjeru razvoja hvatanja Piaget pokazuje kako se specifična
shema aktivnosti (izvođenja radnje) diferencira i koordinira te vodi do kompleksne
strukture.
Ukratko, prema Piagetovom shvaćanju (na njega se oslanja većina suvremenih
pedagogija) razvoj opažanja se sastoji u zgradnji uvijek kompleksnijih,
fleksibilnijih struktura.
Oslanjajući se na Piageta, Affolter (1975) je opisao hijerarhijski strukturni model za
razvoj opažanja. Prema Alffoteru razvojni se proces odvija u tri stupnja:
Modalni stupanj (intramodalni stupanj)
Modalno učenje znači učenje u jednom osjetilnom području. Ono je obilježeno
postepenim kvalitativnim i kvantitativnim promjenama i nastojanjima. Primjer: dijete čuje
jedan šum npr. jedno zvonce ili jedan glas i reagira na to okretanjem glave. S
vremenom ono upoznaje sve više različitih zvukova i počinje postepeno razlikovati i
slične zvučeće šumove (poznate – nepoznate glasove).

Intermodalni stupanj
Na tom stupnju dolazi do integracije pojedinih osjetilnih područja. Primjer: dijete
uči da su stvari čujne, da su vidljive i mogu se dodirivati. Ono čuje npr. zvono, okreće se
njemu i hvata ga.

Serialni stupanj
Sa napredujućom radnom sposobnosti djetetu polazi za rukom povezati radnje. Ono
može međusobno povezati podražaje koji slijede jedan iza drugoga. Informacije se
povezuju u smislenu cjelinu. Različiti tijekovi radnji i podražaji koji dolaze jedan za
drugim mogu prostorno i vremenski biti integrirano (cjelovito) opaženi. Dijete je to
spremilo u pamćenje i može u svako vrijeme pozvati.

Serialno opažanje je pretpostavka za govor i razumijevanje govora.

Drugo, ovome sasvim suprotno je shvaćanje po kojemu je dijete već prilikom rođenja
«kompetentno», odnosno, da su različita opažanja (sa različitim osjetilima) od samog
rođenja u medjusobnom odnosu, povezana su a ne izolirana kako pretpostavlja i
pokušava dokazati Piaget.
Osjetilna opažanja različitih modaliteta (vid, sluh, okus, dodir) mejudosbno koordiniraju.
Na taj način dijete opaža svijet i objekte iz njegove okoline kao cjelinu a ne kao
neke separirane osjete (Dornes 1996, 43).
Integralni model opažanja funkcionira već od rođenja. Dojenčad koja vide jedan
predmet, istovremeno ga i osjećaju. Posebno se to dešava sa onim što je dijete vidjelo i
čulo. Naprimjer, u jednom istraživanju jednom govorniku majčinskog, toplog lica
«podmetnut» je jedan grubi glas. Beba od dva tjedna je time bila iritirana. Očito se radi
o tome da viđeno i ono što čuje (ne)uklapaju se jedno sa drugim.

Prema Piagetu i na njemu oslonjenom Affolterovoj teoriji djeca opažaju najprije izolirano
osjete dodira, vida i sluha i tek postepeno uspostavljaju među njima vezu. Otuda
razvojni proces teče od dijela prema cjelini, izolirana opažanja bivaju korak po korak,
sve do stvaranja jedne cjeline objedinjavana.
Predodžbe integralne (isprepletene–modalne) sposobnosti opažanja polazi od drugog
shvaćanja: izvorno se opaža cjelina, a ta cjelovita opažanja bivaju u tijeku razvoja
diferencirana i tek onda se mogu izolirano opažati.
To ima sasvim drugačije pedagoške posljedice.

PEDAGOŠKI ZAHTJEV– učenje svim osjetilima

Posljedice spoznaje o fenomenologiji pojedinog osjetila i o načinu razvijanja i

integriranja osjetila u cjeloviti osjetilni organizam za pedagošku praksu su
mnogostruke: od svijesti o važnosti cjelovitog osjetilnog razvoja, preko upoznavanja
senzibilnih razdoblja za razvoj pojedinih osjetila do otkrivanja pedagoško-
zdravstvenih načela organizacije prostora i vremena u dječjem vrtiću i reflektiranja o
ulozi odgojitelja kao najznačajnijeg aktera u poticanju razvoja osjetila.

Za potrebe ovog seminara ostat ću u okvirima značajnosti tzv. voljnih osjetila -

temeljnih osjetila za cjelokupni čovjekov razvoj. Iz poznavanja fenomenologije
osjetila za vitalitet mogu se izvesti načela organizacije vremena (načelo strukturiranja
i ritmičnosti), a iz poznavanja osjetila za dodir i kinestetičkih osjetila načela
organizacije prostora u kojemu borave djeca (red i pouzdanost, zdravi/ekološki
materijali, ritmičnost prostora, boje). Prostor i vrijeme su neodvojive kategorije, kao
što je i funkcioniranje četiri osjetila za tjelesno samoopažanje moguće odvojiti samo
u mislima.

OPAŽANJE VLASTITOG TIJELA – TEMELJ USPJEŠNOG UČENJA

Već je postalo samorazumljivim da se temelji zdravog razvoja osobnosti

postavljaju u djetinjstvu i to u prvih 6. ili 7. godina, a stabilnost ovisi o kvaliteti
temelja.Temelj koji je postavljen u prvih sedam godina ima i svoj naziv: osjetila za
opažanje vlastitog tijela, tj. osjetila za tjelesno samoopažanje.

Ako je dijete razvilo zdravi osjećaj svoga tijela, ako se u svome tijelu osjeća kao kod
kuće i zadovoljno je – onda ono ima stabilan temelj za život (Vidi Merleau-Ponty,
1984, Struktura ponašanja)

Iz kojeg materijala je izgrađen temelj razvoja osobnosti?

Iz temeljnih iskustava 4 tjelesna osjetila: iz svega onoga što je dijete preko tih osjetila
naučilo. To su slijedeća (temeljna) iskustva:

1. Temeljno iskustvo taktilnog osjetila

- upoznavanje granica vlastitog tijela, vlastite granice

- identitet, individualitet

- samostalnost

- povjerenje, sigurnost

- susret, socijalna sposobnost

- blizina i distanca

2. Temeljno iskustvo osjetila za vitalitet

- zadovoljstvo u vlastitom tijelu

- mogućnosti i granice
 - ispravna mjera (iskustvo sredine)

- sposobnost za uspjeh; iskustvo „ja to mogu“

- samopoštovanje, povjerenje u vlastite snage

3. Temeljna iskustva osjetila za pokret

- sposobnost djelovanja

- timska sposobnost, moći uključiti se u proces

- empatija

- sposobnost oblikovanja

- osjećaj samopoštovanja

- samostalnost

4. Temeljna iskustva osjetila za ravnotežu

- mir u sebi (stanje „biti u sebi“)
- moći se uključiti
- doraslost situaciji (uključujući i nove, nepredvidive i teške situacije)
- postojanost, otpornost
- vladanje sobom
- sigurnost u sebe
- suverenitet

Iz opisa temeljnih iskustava osjetila za opažanje vlastitog tijela razvidno je da su to

istovremeno i temeljne kompetencije i obilježja osobnosti kao: samostalnost, postojanost
ili fleksibilnost (mogućnost adaptacije). Sve dimenzije stabilne, kompetentne osobnosti
postavljen je u prvih 6./7. godina kroz iskustvo osjetila za tjelesno samoopažanje. Pri
tom je nesporno, da razvoj kompetencija u doba odraslosti ovisi o tomu koristimo li
sposobnosti stečene u prvih sedam godina ili ne. Ali bez tog temelja malo toga bi se
moglo razviti.
Važno:
u razvoju jedne temeljne kompetencije uvijek sudjeluje više osjetila.

Primjeri:

U razvoju pozornosti sudjeluju:

– osjetilo dodira: granica, razlikovanje unutra-vani, identitet
- osjetilo za vitalitet: osjećati se u svome tijelu zadovoljno, „biti kod kuće“
- osjetilo za ravnotežu: biti u sebi miran

U razvoju samostalnosti sudjeluju:

-osjetilo dodira: moći se odvojiti, postaviti granicu
- osjetilo vitaliteta: poznavati svoje granice; „ja mogu“ , iskustva uspjeha
- osjetilo za kretanje: sposobnost izražavanja i oblikovanja
- osjetilo za ravnotežu, moći odrediti vlastito stajalište

Kod svakog čovjeka ove komponente su izražene u različitom stupnju, tako da

samostalnost jednog čovjeka uspostavlja suverenost izražavanja, a kod drugoga puno
više sposobnost kreativnog rješavanja problema, snalaženje u novim situacijama. Isto
vrijedi i za pozornost.
Ako su pozornost i samostalnost nedostatni onda se točnijim promatranjem zapaža koje
su komponente posebno odgovorne za nedostatak i na temelju takvih promatranja
moguće je planirati pomoć ili terapiju (ukoliko je potrebna).
Sposobnosti za učenje (uspjeh i neuspjeh/teškoće) ovise o izgrađenosti temelja
Primjer: čitanje, pisanje i računanje i apstraktno mišljenje trebaju bazu stvorenu preko
osjetila za opažanje vlastitog tijela.
Povezanost između temeljnih osjetila, voljnih osjetila i uspjeha u učenju sve više se
potvrđuje i u istraživanjima mozga. Mozak je onakav – kako se i za što koristi!
Otuda veliko značenje kvalitete i raznolikosti aktivnosti te njihova kontinuiranog
ponavljanja.

Tjelesna osjetila su međusobno mnogostruko povezana. Dovoljno je pomisliti na

hvatanje predmeta rukom, ili uzimanja pribora za jelo: sva četiri voljna osjetila sudjeluju,
ali taj proces u pravilu i vidimo i čujemo zvuk koji nastaje. Voljna su osjetila posebno
povezana sa vidom i sluhom.
Pa je i pri preradi tjelesnih osjeta uključeno puno područja mozga.
Otuda, osjetila za tjelesno samoopažanje – iz te perspektive – imaju integrirajuću,
objedinjujuću funkciju.
slijedi:
 Osjetilo za vitalitet
 Osjetilo za dodir
 Osjetilo za kretanje i ravnotežu

Iz grupa osjetila za tjelesno samoopažanje :

osjetila-čuvari/zaštitinici
Osjetilo za okus .- Osjetilo za miris .