Fiziologija disanja

Kad smo govorili o homesostazama rekli smo da u ECT-u uvijek moraju biti iste koncentracije i uslovi , te
moraju biti stalni PO2 i PCO2 kako bi ambijent ćelijama bio optimalan za život kako bi one mogle
funkcionisati.Pritisak kisika i ugljen dioksida se moraju održavati na konstantnom nivou što je najvažnija zadaća
pluća. Svake minute potrošimo 230 do 250 ml kiseonika u minuti da bismo sagorili hranjive sastojke i da bismo
napravili energiju koja nam je potrebna za stanje mirovanja. U stanju mirovanja nam je energija potrebna za
održavanje tjelesne temperature ( TT ) i malo za funkcionisanje organa u stanju mirovanja . Isto tako , u toku
navedenih metaboličkih procesa proizvodimo oko 200 ml ugljen dioksida tako da je konačni rezultat upotrebe
kiseonika posoji prirodna fiziološka tendencija da nastupi hipoksija , onosno hiperprodukcija ugljen dioksida.
Takav nepovoljan razvitak događaja sprečava pojava alveolarne ventilacije odnosno ventilacija respiratornog
sistema. Tako da ne nivo alveolarne ventilacije uvijek podešena tako da udovaljava metaboličkim potrebama za
kiseonikom .Prosječna vrijednost alveolarne ventilacije sa spomenutim vrijednostima alveolarnih gasova ( 250 i
200 ) iznosi oko 4200 ml .Praktično to je vrijednost zraka koja se udahne i izdahne iz pluća u toku jedne minute.
Kad započnemo sa intenzivnijom tjelesnom aktivnošću potrošnja kiseonika raste jer je neophodna produkcija
veće količine energije za aktivnost koja ponekad doseže i do 5 l ( maratonski trening).Prema tome, ukoliko raste
potrošnja kiseonika rasti će proporcionalno i produkcija ugljen dioksida pa AV ne može iznositi 4200 već se
značajno uvećava što linearno prati i porast upotrebe kiseonika. Prema tome, glavne funkcije u održavanju
disanja su vrijednosti plućnih gasova.

Osim toga , održavanje acidobaznog statusa je izravno povezano sa tempom disanja i u svim situacijama kad
prijeti acidoza pluća reaguju smanjenom produkcijom i pojačanom eliminacijom ugljen dioksida i posljedičnim
smanjenjem jona vodika koji je glavni činioc zakišeljavanja ( acidifikacije ) tkiva. Istim mehanizmom se sprječava
alkalizacija tkiva samo uz suprotne vrijednosti ugljen dioksida i vodikovih jona.

Kad bismo sačinili listu organa po intenzitetu metaboličkih funkcija na prvom mjestu bismo smjestili jetru dok
su pluća na samom začelju vrijednosti .Ranije se pogrešno smatralo da su pluća imaju neznatan metabolizam no
s vremeno se spoznalo da su pluća mjesto u kojem se potpuno ili djelimično aktivira dosta značajnih metab
produkata – npr angiotenzin i njegova konverzija .To bi bila 4. Metabolička funkcija respiratornog sistema . Što
se tiče strukture resprirat sistema on je u cjelosti građen iz dvije zone : respiratorne i konduktivne.Granica
između obje zone je alveolarni prostor s tim da je sve proksimalno dio konduktivne zone od usta do alveola, a
preostali dio je respiratorna plućna zona.Osnovna zadaća konduktivne zone je provesti zrak do alveola i izvršiti
pripremu zraka za respiratorni proces. Proces ove pripreme se zove kondicionirana pri čemu se zrak pročišćava i
grije .Proces razmjene plinova ostvaruje se na nivou tzv . respiratorne mebrane koju zajednički obrazuju zidovi
kapilara i zidovi alveola.S jedne strane ove mebrane je alveolarni zrak a s druge venska krv sa pritiskom
kiseonika od 40 mm hg i 45 mmhg za ugljen dioksid.Razmjena gasova na ovoj površini je rezultat biofizičkih
zakonitosti i difuzije u smjeru od većeg ka manjem gradijentu .

Cio ciklus disanja čine dvije faze : insipracija ili udisaj i ekspiracija ili izdisaj.Tokom inspirija pluća proširuju svoj
kapacitet pa zrak iz atmosfere prodire u pluća dok se tokom ekspirija dešava obratan proces.Obzirom da je
trajanje insiprija oko dvije sekunde a ekspirija 3 sekunde tokom jedne minute pluća ostvare oko 12 normalnih
ciklusa disanja. Pri jednoj insipraciji u stanju mirovanja udišemo i izdišemo oko 500 ml zraka. To je tzv Tidalov
respiratorni volumen .Ukoliko ovu vrijednost pomnožimo sa dvanaest dobijemo vrijednost od 6 litara što je
minutni volumen respiracije u mirovanju .Takvo disanje se u propedeutici ( nauci o kliničkim vještinama ) zove
eupnoično disanje .

Da bismo bolje objasnili mehanizam disanja moramo se prisjetiti osnovnih gasnih zakona.U pravilu , zakonitosti
koje vrijede za tekućine vrijede i za gasove. Neki su parametri zajednički, odnosno , u izvjesnom smislu se
tekućine i gasovi ponašaju isto uz određene specifičnosti koje vrijede samo za gasovite tvari.
Prije svega potrebno je napomenuti da u zraku koji udišemo preovlađujući udio ima nitrogen sa 78 % a oko 21
% otpada na kiseonik.Zrak iz okoline rši određeni pritisak na okolinu i čovjeka što zovemo atmoferskim
tlakom .Referentna vrijednost ovog tlaka je na nivou mora gdje iznosi 760 mm živinog stuba.Ova brijednost
jednaka je vrijednosti jednog bara ili atmosfere.Znači , atmosferski tlak je naviši na nivou mora dok je na višim
nadmorskim visinama on proporcionalno manji i u skladu s porastom visine.Primjerice na vrlo visokim
planinama vladaju tzv hipobarični uvjeti ili uvjeti niskog atm tlaka zbog čega je zrak praktično „ rijedak „ i
oskudijeva sa kiseonikom.Prema tome, normobarični uvjeti vladaju na nivou mora.Jdnako tako , ukoliko bismo
pali ispod nivoa mora ovaj tlak proporcionalno raste sa dubinom mora tako da je na desetom metru ispod nivoa
mora i iznosi dvije atmosfere.Dakle, disanje se može ostvariti pod : normobaričnim , hipobaričnim ili
hiperbaričnim uvjetima. Nomobarično disanje je disanje u svakodnevnom životu dok se druge dvije opcije
ostvaruju samo pod posebnim uvjetima i za posebne potrebe uz primjenu posebnih uvjeta i uređaja.

Hiperbarično disanje je terapijski korisno u situacijama kad je lokalni ili regionalni krvotok uslijed nekih bolesti
kompromitovan: aterosklerotske bolesti , šećerna bolest , oštećenja krvnih sudova kod hroničnih pušača i td.

Posebni uvjeti primjene hiperbaričnog disanja je liječenje takozvane dekompesivne bolesti koja nastaje ukoliko
naglo i brzo prelazimo prostore i sredine u kojima ne vlada jednak atm tlak.Naprimjer pri naglom zaranjanju na
veće dubine i naglom izranjanju nastaje respiratorni problem i pojava opasnih embolusa ili mjehurića u
roniočevoj krvi – dekompresivna bolest .

Hipobarični uvjeti su takođe terapijski korisni jer disanje razrijeđenog zraka potiče razvitak krvne loze pa se
primjenjuje u okviru posebnih sportskih treninga .

MEHANIZAM DISANJA

Cio mehanizam plućnog disanja počiva na zakonitostima gradijenta , odnosno razlike atm pritisaka u vanjsoj
sredini i plućima tako da je tokom udisaja pritisak izvana veći nego u plućima pa nastaje prodor zraka u pluća.
Tokom ekspirija proces je obrnut.To je princip Bernulijevog zakona.

Vrijednost vanjskog atm pritiska je podložna nekim meteorološkim utjecajima ali je njegova vrijednost uvijek
konstanta koja određuje i utječe na naše disanje. To znači ako je jedan činioc disanja konstantan za pojavu
gradijenta se mora postarato čovjekov organizam tako što će stvarati gradijent ( razliku ) u pritiscima unutar
grudnog koša i pluća. Sa mehanizam disanja je zasnovan na tzv Bojl – Mariotovom zakonu koji kaže da je
proizvod zapremine i pritiska konstantan ukoliko je konstantna i temperatura.Stoga je ovaj zakon primjenjiv na
primjeru čovjekovog disanja obzirom na stalnu tjelesnu temperaturu.Znajući da je u ovom slučaju proizvod
pritiska i zapremine konstantan onda pri promjeni vrijednosti pritiska mora se mijenjati vrijednost
zapremine.odnosno, da bi grudni koš stvorio gradijent mora se uvećati njegova zapremina.