Međunarodna organizacija rada -MOR- je osnovana 1919.

godine na međunarodnoj
konferenciji mira u Parizu i imala je Status organa društva naroda . Posle drugog svetskog
rata na osnovu posebnog sporazuma između UN i MOR-a 1946. god. ova organizacija je
priznata za specijalizovanu instituciju UN . Glavna i osnovna delatnost MOR-a sastoji se u
donošenju međunarodnog radnog zakonodavstva putem konvencija i preporuka . MOR čine :
opšta konf. predstavnika zemalja članica , admistrativni savet , administrativni savet , i
međunarodni biro rada . Sedište MOR-a je u Ženevi . Opšta konferencija je najviši organ , a
administrativni savet je izvršni organ MOR-a . Međunarodni biro je organ izvršenja i vrši
funkciju sekretarijata . Vrlo značajnu ulogu ima centar za informisanje o bezbednosti i
higijenu rada CIS , koji je 1959. god. organizovan kao poseban organ u međunarodnom birou
rada .

4. MEĐUNARODNA ORGANIZACIJA RADA

S aspekta Međunarodnog radnog prava poseban značaj imaju konvencije i preporuke kao ishod
normativne delatnosti Međunarodne organizacije rada. Ovi instrumenti imaju najveću važnost,
ne samo zbog broja država koje su njima vezane, već i zbog velikog broja radnopravnih i
socijalnih pitanja koja su njima uređena. Zato će, između prethodno navedenih izvora
Međunarodnog radnog prava, posebna pozornost biti usmjerena na Međunarodnu organizaciju
rada i njenu normativnu delatnost.

4.1. Organizaciona struktura

Osnovi organizacione strukture MOR-a čine tri glavna stalna tela:
Generalna Skupština rada, Administrativni Savet i Međunarodni Biro Rada.1
U radu spomenutih tela pomaže niz komisija.

Generalna Skupština MOR-a

Generalna Skupština rada je opsteg, globalnog, reprezentativnog karaktera jer su u njenu
strukturu uključeni predstavnici svih država članica u tripartitnom, profesionalnom sastavu: dva
predstavnika vlade, jedan predstavnik radnika i jedan predstavnik poslodavaca.
U pogledu delovanja članova nacionalnih predstavništva, svaki je član autonoman u odnosu na
druge članove nacionalnog predstavništva u pogledu opredjeljenja i glasanja.
Svaki predstavnik može imati najviše dva savetnika za svaku tačku dnevnog reda skupštinskog
zasjedanja. Ako su na dnevnom redu pitanja koja se odnose na žene, najmanje jedan savetnik
mora biti žena. Savetnici nemau pravo glasanja. Ovlašceni su govoriti u Skupštini jedino ako ih
na to ovlasti predsednik Skupštine na zahtev predstavnika kome taj savetnik pripada. Na
zasjedanjima Skupštine, koja se, po pravilu, održavaju jednom godišnje u Ženevi2, raspravlja se o
najvažnijim problemima iz područja rada, i to ekonomskog i socijalnog aspekta. Skupštinom
rukovodi predsednik i tri potpredsednika (različite nacionalnosti, birani iz redova nacionalnih
predstavnika vlada, radnika i poslodavaca).

1
Ustav MOR-a iz 1919., čl. 2.
2
Od osnivanja Međunarodne organizacije rada održano je 95 zasjedanja Međunarodne skupštine rada. Prvo
zasjedanje održano je u Washingtonu 1919. godine. Sljedeće, posvećeno pomorcima, održano je 1920. u Genovi. U
razdoblju od 1921. do 1939. održana su 23 zasjedanja u Ženevi. Izvanredno zasjedanje održano je u New Yorku
1941., u Philadelphiji 1944., u Parizu 1945., Seattlu 1946., Ženevi 1947., San Francisku 1948. , a od 1949. sva
zasjedanja održana su u Ženevi.
Na Međunarodnim skupštinama rada raspravlja se o opstem izveštaju, koje svake godine podnosi
generalni Direktor Međunarodnog Biroa Rada, a u kojem se daje pregled rada MOR-a u
prethodnoj godini.
Nadalje, na Skupštini se razmatraju pitanja koja je na predlog vlada, organizacija radnika,
odnosno poslodavaca, uvrstilo u dnevni red Administrativni Savet.
Generalni sekretar, tokom zasedanja Skupštine obavlja funkciju generalnog sekretara Skupštine.
Jedna od dužnosti mu je da četiri meseca pre zasjedanja Skupštine dostavi dnevni red zasjedanja
svakoj državi članici, i preko njih nevladinim predstavnicima, ako su određeni.
Radi ostvarivanja ciljeva MOR-a, predstavnici Skupštine, članovi Asministrativnog saveta,
generalni direktor i zvanicnici Međunarodnog biroa rada uživaju jednake povlastice i imunitete.

Međunarodna skupština rada je najviše zakonodavno tijelo MOR-a. U tom smislu ona priprema,
izrađuje i usvaja konvencije i preporuke, te je ovlašcena za nadzor nad njihovom primenom
pravne i tehničke procene.
Ostale nadležnosti Skupštine odnose se na prijem novih država u članstvo, osim ako one to ne
postaju automatizmom, po osnovu članstva u Ujedinjenim Nacijama.
Nadalje, bira predsednika i potpredsednike na plenarnoj sednici;
Osniva različite Odbore, primjerice Odbor za nacrte konvencija i preporuka, Odbor za primjenu
konvencija i preporuka, Odbor za rezolucije, Izborni odbor, Odbor za vjerodajnice koji su, za
razliku od Odbora za finansije, koji je sastavljen samo od vladinih predstavnika, tripartitnog
sastava.3
Skupština donosi odluke običnom većinom glasova, osim ako Ustavom, konvencijom ili drugim
aktima nije predviđena kvalificirana većina.

Prijem u Članstvo
Univerzalnost kao bitna karakteristika Međunarodne organizacije rada ostvaruje se polazeći od
pretpostavke da sve države, bez izuzetka, moraju biti članice Organizacije. Postoji nekoliko
modusa putem kojih država može postati članicom MOR-a:
I. članice MOR-a su sve one države koje su bile u njenom sastavu 1. novemb 1945.,
II. članice UN-a ako o svojoj nameri izveste generalnog dir. Međunarodnog Biroa,
formalnom prihvatanju obveza koje proizlaze iz Ustava MOR-a,
III. države koje nisu članice UN-a, ako se o njihovom prijemu pozitivno glasa 2/3 prisutnih
predstavnika koji su ucestvovali na glasanju. Prijem postaje izvrsan trenutkom formalnog
prihvatanja obveza MOR-a predviđenih Ustavom od strane članice o čijem se ulasku u
članstvo Organizacije odlučuje.
Istup i ponovni prijem u članstvo
Philadelphijska dekla iz 1945. preciznije je odredila pravila istupa država iz članstva MOR-a.
Naime, članica MOR-a može istupiti iz njenog članstva ako o svojoj nameri obavesti generalnog
direktora Međunarodnog Biroa. Istup stupa na snagu protekom roka od dve godine od dana
njegovog prijema od strane generalnog dir., uz uslov da je do tog trenutka članica ispunila sve
svoje finansijske obveze koje je imala u svojstvu članice MOR-a.

3
O nadležnostima Međunarodne skupštine rada vidi više: Valticos, o.c., str. 40, 41; Betten, o.c., str. 18; Ravnić,
o.c., str. 597, 598; Tintić, o.c., str. 184; Pešić, Međunarodna organizacija rada, o.c., str. 40-42; Pešić, Uticaj
radničkih organizacija na stvaranje i aktivnost Međunarodne organizacije rada, o.c., str. 14, 15.
Istup članice ne utječe na pravovaljanost obveza koje je preuzela ratifikacijom konvencija MOR-
a. U slučaju da država prestane biti članicom MOR-a, njen ponovni pristup4 podleže pravilima o
prijemu države u članstvo MOR-a.5

Administrativni Savet
Administrativni Savet je izvršni organ MOR-a, nadležan za koordinaciju aktivnosti Organizacije.
Sastoji se od 112 mesta, od kojih 56 mesta pripada predstavnicima vlada, a po 28 predstavnicima
radnika, odnosno poslodavaca.
Dobra reprezentativnost postiže se vođenjem računa o različitim ekonomskim, geografskim i
socijalnim interesima unutar njegovih triju konstitutivnih grupa. Vladini predstavnici
popunjavaju se prema sedećim kriterijima: države su podeljene prema svojoj pripadnosti jednoj
od četiriju geografskih regija (Afrika, Amerika, Azija, Evropa). Svaka regija ima onoliko mesta
koliko ima država članica, te skladno broju stanovnika i ekonomskoj aktivnosti. Pravilo je da ni
jedna regija ne može imati manje od dvanaest, niti više od petnaest mesta. Dva od 54 mesta
popunjavaju se naizmenično između Afrike i Amerike s jedne strane, te Azije i Evrope s druge.
Predstavnici radnika i poslodavaca izabiraju se između poslodavačkih i radničkih predstavnika
na Skupštini. Mandat Administrativnog Saveta traje tri godine.
Glavni zadatak Administrativnog S. je usklađivanje aktivnosti organizacije.
On određuje pitanja dnevnog reda Skupštine, saziva druga sednice koje se održavaju pod
okriljem Međunarodne organizacije rada, utvrđuje datum i vreme trajanja tih zasedanja, njihov
dnevni red te odlučuje o merama koje mora preduzeti povodom izveštaja ili rezolucija usvojenih
na tim zasedanjima.
Nadalje, utvrđuje budžet Organizacije, koji onda upućuje Skupštini na usvajanje.
Zatim, vrši izbor generalnog direktora Međunarodnog Biroa, utvrđuje izbor članova raznih
komisija, dnevni red regionalnih Skupština, odlučuje o načinu izvrsenja zaključaka raznih
zasedanja, o izvršenju programa tehničke pomoći i sl.6
Veće, po pravilu, održava tri zasedanja godišnje. Na zahtev određenog broja članova ili u slučaju
izuzetnih potreba može se sastati češće.

4
U većini slučajeva istup iz članstva MOR-a trajao je svega nekoliko godina, da bi države u konačnici ponovno
pristupile Organizaciji. Primeri, Austrija je istupila iz članstva 1938. i u članstvu je ponovno od 1947.; Gvatemala je
istupila 1938., a ponovno postala članicom 1945.; Hondoras od 1938. do 1955. je bio izvan članstva Organizacije;
Italija je istupila 1939., da bi ponovno pristupila 1945.; Japan je istupio 1940. i ponovno pristupio 1951.; Jugoslavija
u periodu od 1949. do 1951. nije bila članica MOR-a; Kostarika od 1927. do 1944. nije bila članica; Nikaragava je
istupila iz članstva 1938. i ponovno stupila u članstvo Organizacije 1957.; Paragvaj je izvan članstva Organizacije
bio u razdoblju od 1937. do 1956.; Rumunjska od 1942. do 1956.; Njemačka od 1935. do 1951.; Salvador od 1939.
do 1948.; Sirija od 1958. do 1961.; Sovjetski Savez od 1940. do 1954.; Španjolska od 1941. do 1956.; Venezuela je
istupila iz članstva MOR-a 1957. i ponovno postala članicom 1958. Usp: Valticos - Potobsky, o.c., str. 34; Tintić,
o.c., str. 182; Ravnić, o.c., str. 591-592; Pešić, o.c., str. 187.
5
Ustav MOR-a, čl. 1. st. 6. u svezi čl. 1. st. 3., 4.
6
Usp: Valticos, o.c., str.41, 42; Betten, o.c., str.29; Tintić, o.c., str. 184;, Ravnić, o.c, str. 599; Pešić, Međunarodna
organizacija rada, o.c., str.57, 58; Pešić, Uticaj radničkih organizacija na stvaranje i aktivnost Međunarodne
organizacije rada, o.c., str. 16.
Međunarodni Biro Rada
Za razliku od Skupštine i Saveta koji imaju skupštinski karakter, Međunarodni Biro ima
profesionalno administrativno izvršno obeležje. Naime, bilo bi nemoguće zamisliti delatnost
MOR-a bez kontinuiranog delovanja jednog od ova tri tela. Ideja o takvom međunarodnom telu
datira još iz 1889. pod nazivom, Međunarodni ured opste kontrole statistike rada i industrije“,
Ustavom Međunarodne organizacije rada (1919.) osnovan Međunarodni Biro rada7 kojji je
pod nadzorom Administrativnog S.8 Biro ima funkciju Sekretarijata Organizacije.
Dužnosti Biroa su sledeće:9
- pripremanje dokumentacije i drugog materijala koji su na dnevnom redu zasedanja Skupštine;
- pružanje vladama, na njihovo traženje, i u okviru svojih mogućnosti, svake odgovarajuće
pomoći u izradi zakonskih tekstova i unapređenju upravne prakse i sustava inspekcije u
državama članicama;
- pružanje informacija, podataka i saveta na traženje vlada, radničkih i poslodavačkih
organizacija;
- praćenje primene ratifikovanih međunarodnih konvencija rada u zemljama članicama;
- priprema i sprodjenje tehničke pomoći;
- sprodjenje raznih anketa koje odredi Skupština ili AdminSav;
- publikovanje časopisa, studija, izvješća o socijalnim i ekonomskim pitanjima na raznim
jezicima;
- pripremanje materijala za rad Veća i sprodjenje njegovih odluka;
- objavljivanje zapisnika o radu Skupštine i AminSav.

Na čelu Ureda10 nalazi se generalni Direktor11, koga imenuje AdminSav, koji ujedno ima
funkciju generalnog Sekretara Skupštine. Njegove funkcije su mnogobrojne i raznovrsne:
odgovoran je Savetu za dobro funkcioniranje Biroa; prima od Veća uputstva i izvršava sve
poverene mu zadatke; ima pravo prisustva svim sednicama Saveta, kao i raznih odbora.
U Ustavu MOR-a određene su delatnosti generalnog direktora, službenika i funkcionera
Međunarodni Biro rada je isključivo međunarodnog karaktera. Oni u svom delovanju ne mogu
primati ni tražiti uputstva ni od jedne vlade, ili bilo koje vlasti izvan Organizacije. Za svoj rad
odgovorni su Organizaciji te su ga dužni obavljati skladno aktima MOR-a.
7
Ustav MOR-a iz 1919., čl. 2.
8
Ured je prvotno bio smješten u Londonu, u blizini sjedišta Lige naroda, da bi iste 1920. godine u srpnju bio
prebačen u Ženevu. Za vrijeme Drugog svijetskog rata Ured je bio premješten u Montreal. Generalni ravnatelj E.J.
Phelan vraća sjedište Ureda ponovno u Ženevu, iako je postojala ideja o smješatanju ureda u New York, uz sjedište
Ujedinjenih naroda, čija je Međunarodna organizacija rada specijalizirana ustanova.
9
Usp: Ustav MOR-a, čl.10, Valticos, o.c., str. 43; Betten, o.c., str.30; Tintić, o.c., str. 185; Ravnić, o.c., str. 60;
Pešić, Međunarodna organizacija rada, o.c., str. 60; Pešić, Uticaj radničkih organizacija na stvaranje i aktivnost
Međunarodne organizacije rada, o.c., str. 17.
10
Organizacijska struktura Međunarodnog ureda rada je sljedeća: generalni ravnatelj, zamjenici gemeralnog
ravnatelja, pomoćnici generalnog ravnatelja, posebni savjetnik generalnog ravnatelja, te razni stručni i tehnički
odjeli.
11
Prvi ravnatelj Međunarodnog ureda rada bio je Albert Rhomas, francuski državnik, sveučilišni profesor. Nakon
njegove smrti na njegovo mjesto dolazi njegov zamjenik Harold Butler, kojega 1939. mijenja John Winant, a od
1941. do 1948. godine ravnatelj je Edward Phelan. Dugo razdoblje, od 1948. do 1970., na mjestu generalnog
ravnatelja nalazio se David Morse, bivši zamjenik tajnika u Ministarstvu rada SAD. Od 1970. do 1973. na položaju
generalnog ravnatelja nalazi se Wilfred Jenks, britanski pravnik, pisac i profesor. Francis Blanchard je na čelu
Međunarodnog ureda rada od 1974. do 1989. Michel Hansenne mijenja ga 1989. i na toj poziciji ostaje do 1999.
Sadašnji generalni ravnatelj je Juan Somavia iz Čilea, kao prvi generalni tajnik iz južne hemisfere, koji je prvi put za
generalnog ravnatelja izabran 1998., a reizabran 2003., na razdoblje od pet godina.
U okviru Međunarodnog Biroa rada deluje niz opstih, stručnih i tehničkih službi, koje su
organiziovane u veće jedinice, tzv. Odeljenja12, u okviru kojih se nalaze posebne službe nadležne
za pojedine odgovarajuće poslove.

Druga tijela MOR-a

Tehnički odbori13 - pomažu MOR-u u njegovim delatnostima. Naime, za određena pitanja MOR
saziva skupštinu tehničkih stručnjaka, ako za to postoji potreba.14 Vodi je Upravno veće.
Najčešće ima zadatak utvrditi program o nekoj posebnoj temi. Saziva se u redovnim periodima,
ali se može sazvati i izvanredno, na inicijativu stručnjaka u vezi potrebe rasprave o nekom
aktualnom problemu.15 MOR utvrđuje popis stručnih savetnika za pojedina pitanja radi dobjanja
mišljenja, savetovanja i ocena o istima.

12
U okviru Međunarodnog ureda rada djeluju sijedeći odjeli: Odbor Za Ljudske Resurse - sastoji se od sektora za
programe i istraživanja, službe za planiranje i organiziranje radne snage, te njeno stručno osposobljavanje. Cilj ovih
jedinica jest što bolje i djelotvornije iskorištavanje ljudskih izvora širom svijeta. Nadalje, u sklopu ovog Odjela
djeluje Služba za usavršavanje rukovoditelja, sa svrhom usavršavanja viših kadrova i poboljšanja djelotvornosti
radne snage i u konačnici proizvodnosti. U tu svrhu odjel održava razna zasjedanja, vrši analize, publicira
informacije, odžava stručnu suradnju s vladama država članica i sl; Odbor Za Razvoj Socijalnih Institucija – u okiru
ovog Odjela djeluju četiri službe - Služba za radno pravo i profesionalne odnose bavi se razvojem radnog
zakonodavstva i problemima koji nastaju između radnika i poslodavaca, odnosno između socijalnih partnera; nadalje
Služba za administraciju rada ima zadatak praćenja i razvoja i napretka odjela rada u raznim zemljama, te
formulaciju prijedloga za njihov kvalitetniji i djelotvorniji rad, posebice stručnim osposobljavanjem administratora;
Služba za izobrazbu radnika, u okviru ovog Odjela, pruža pomoć sindikatima i sl. radničkim organizacijama u
izobrazbi sindikalnih čelnika kako bi bili sposobni nositi se sa zadatkom poboljšanja gospodarskog i socijalnog
položaja radnika. Vladama zemalja u razvoju šalje stručnjake iz tog područja; Odbor za uslove rada i života – u
okviru ovog odjela djeluju četiri službe: Služba za opće uvjete rada razmatra i istražuje pitanja vezana za radno
vrijeme, plaće, uvjete zaposlenja u industriji. Služba za zaštitu i higijenu rada izučava sva ona pitanja koja su u svezi
zaštite od nesreća na radu i zaštite od profesionalnih bolest, mjere koje će jamčiti higijenu i osobnu sigurnost
radnika. Služba za socijalno osiguranje, koja također ulazi u okvir ovog Odjela, izučava zakonodavstvo i praksu
raznih država u pogledu davanja za slučaj bolesti, majčinstva, nesreća na radu, profesionalnih bolesti,
nezaposlenosti, starosnih potpora i sl. Nadalje, Služba za pitanja pomoraca proučava uvjete rada i života pomoraca,
ribara i lučkih radnika; Odjel za osoblje i administrativne službe bavi se svim pitanjima u svezi službenika i
administracije službi Ureda; Odbor za vanjske službe – sa svrhom osiguranja bolje koordinacije i djelotvornosti
tehničke pomoći, odnosno suradnje. Nastoji aktivnosti MOR-a prilagoditi specifičnim potreba pojedinih regija u
svijetu; Odbor za izvode i informacije – u okviru kojeg djeluju dvije službe: Služba za informacije i Služba za
izvode i prijevode. Služba nastoji sve informacije o aktivnostima MOR-a odaslati po cijelom svijetu te u tu svrhu
publicira, organizira skupštine za novinstvo, radio i televizijske emisije, i to ne samo radi izvješća javnosti o radu
MOR-a, već i sa svrhom olakšanja posla specijalnim vitalnim vladinim organizacijama, kao i organizacijama
radnika i poslodavaca; Odjel za međunarodne norme rada – njegova aktivnost obuhvaća mjere koje se odnose na
prikupljanje obavijesti o izmjenama i dopunama zakonodavstva i pravne prakse, koje su provedena radi primjene
konvencija MOR-a, bez obzira na njihovu ratifikaciju od strane dotičnih država. Nadalje, Odbor prikuplja žalbe koje
su utemeljene na kršenju prava vezanih uz sindikalne slobode i prinudnom radu, te nastoji poticati države članice na
provođenje mjera koje imaju za cilj otklanjanja svakog oblika diskriminacije u radu i pri zapošljavanju; Odjel za
odnose i Skupštine – vodi pregovore i korespondira s vladama, priprema godišnja zasjedanja Skupštine i Upravnog
vijeća. U okviru Odjela djeluju Služba za odnose s poslodavcima i Služba za odnose s radnicima. Osim odjela
djeluje još: Tajništvo za svjetski program zapošljavanja; Koordinator za programe žena, madih i starijih radnika te
Ured pravnog savjetnika.
13
Primjerice, Zajednička pomorska komisija, Savjetodavni odbor za poljoprivredni razvitak, Zajednički odbor za
javne službe i odbori za industriju.
14

15
Primjerice, u Ženevi je od 13. do 20. prosinca 2005. održan sastanak stručnjaka radi ponovnog sastavljanja popisa
profesionalnih bolesti.
Regionalne skupštine(skupštine16) – održavaju se redovito. Ovlasti, dužnosti i postupke tih
skupština uređuje Upravno vijeće pravilima, koja se podnose Međunarodnoj skupštini rada na
verifikaciju.17 Tripartitnog su sastava. Usvajaju rezolucije, proučavaju probleme rada u njihovoj
regiji i iznose plan akcije, odnosno sugestije o djelatnostima MOR-a u tom području. Veći je broj
članova Upravnog vijeća sudjelovao u pripremanju tih regionalnih zasjedanja.

Upravni sud MOR-a18

Gen Skupština Lige naroda usvaja 1927. statut ovoga suda. Odlučeno je da je Sud nadležan za
radne sporove službenika Društva naroda i MOR-a, te za radne sporove službenika nekih drugih
međunarodnih organizacija vezanih za Društvo naroda, primjerice Međunarodni institut za
intelektualnu suradnju, Institut za unifikaciju privatnog prava i Međunarodni institut za odgojni
film19. Nakon Drugog svjetskog rata (1946.) rezolucijom je osnovan posebni Upravni sud MOR-
a i posebni Upravni sud UN-a za rješavanje sporova u njima zaposlenog osoblja. MOR može
zahtijevati od Stalnog međunarodnog suda pravde ocjenu valjanosti presude Upravnog suda u
pogledu nadležnosti bitnih postupovnih povreda.20

4.2. Ciljevi, zadaci i metode delatnosti MOR-a

Shvaćajući važnost općeg i trajnog mira koji se može zasnivati samo na socijalnoj pravdi, budući
da postoji velik broj osoba kojima loši uvjeti rada nanose nepravdu, bijedu i odricanje, čime se

16
Održano je 16 skupština američkih država, 14 regionalnih skupština Azije i Pacifika, 10 afričkih regionalnih
skupština i 7 europskih regionalnih skupština (stanje zaključno s travnjem 2006.).
17
Ustav MOR-a, čl. 38.
18
O Upravnom sudu MOR-a vidi više: Ballaloud, J., Le Tribunal administrativ de L'Organisation internationale du
travail et sa jurisprudence, Paris, 1967; Comba, M., Le giurisdizioni amministrative delle organizzazioni
internazionali, Vol. I, Torino, 1967.
19
Tintić, N.,o.c., str.188.
20
Statut Stalnog međunarodnog suda pravde, čl. XII.
stvara nezadovoljstvo koje dovodi u opasnost svjetski mir, postoji potreba hitnog i nužnog
poboljšanja spomenutih uvjeta. Upravo zbog toga, svaka država mora usvojiti dovoljno humane
uvjete rada, ne samo iz razloga pravde i humanosti, nego i zbog činjenice da neusvajanje takvog
režima rada sprječava i druge države u poboljšanju uvjeta rada radnika na svom teritoriju. Kao
posljedica svijesti o globalnosti ovog problema i pokušaja njegove rješidbe, donesen je 1919.
Ustav MOR-a21, u kojem je utvrđena institucionalna struktura Organizacije te njeni zadaci i
ciljevi.
Ciljevi Međunarodne organizacije rada (u daljnjem tekstu MOR), izraženi su u članku 427.
Mirovnog ugovora zaključenog u Versaillesu, odakle su preneseni u Ustav MOR-a, koji je
donesen 1919., te u Philadelphijsku deklaraciju donesenu 1944., kao najvažnijem amandmanu
spomenutog Ustava. Prema Preambuli Ustava iz 1919., ciljevi MOR-a mogu se svrstati u tri
osnovne grupe:
- svjetski i trajan mir može počivati samo na socijalnoj pravdi;
- loši uvjeti rada donose velikom broju ljudi nepravdu, bijedu i
siromaštvo, što za posljedicu ima opće nezadovoljstvo koje ugrožava
svjetski mir i sklad;
- svaka nacija mora usvojiti humani odnos prema radu, i to ne samo iz
razloga pravde, već i zbog toga što se neusvajanjem takvih odnosa
sputavaju druge nacije u ostvarivanju poboljšanja položaja radnika u
vlastitim zemljama.
Ovi ciljevi mogu se ostvariti propisivanjem trajanja radnog dana, određivanjem maksimalnog
trajanja dnevnog i tjednog radnog vremena, novačenjem radne snage, borbom protiv
nezaposlenosti, jamčenjem plaća koje osiguravaju pristojne uvjete egzistencije, zaštitom radnika
od profesionalnih oboljenja i nesreća na radu, zaštitom djece, mladeži i žena, starosnim i
invalidskim mirovinama, isplatom plaća sukladno načelu za isti rad, iste vrijednosti, jednaka
plaća, zaštitom radnika zaposlenih u inozemstvu, sindikalnim slobodama, profesionalnom i

21
Originalni tekst Ustava MOR-a mijenjan je više puta instrumentima amandmana, i to: Amandmanom iz 1922.
objavljenim u Official Bulletin of the ILO, Vol. VI, 1922, supplement to Vol. VI, Nos. 19-25; Amandmanom iz
1945. (na snazi), Official Bulletin of ILO, Vol. XXVIII, 1945; Amandmanom iz 1946. (na snazi), Official Bulletin,
Vol. XXIX, No.4; Amandmanom iz 1953. (na snazi), Official Bulletin of ILO, Vol. VI, No.3; Amandmanom iz
1962. (na snazi), Official Bulletin, Vol. XLV, No. 3, supplement I; trima amandmanima iz 1964. (nisu stupili na
snagu), Official Bulletin, Vol. XLVII, 1964, No. 3, supplement I; Amandmanom iz 1972. (na snazi); Amandmanom
iz 1986. Official Bulletin, Vol. LXIX, 1986, series A, No.2. Posljednji amandman donesen je 1997. (prihvaćen je i
ratificiran od strane 85 država).
stručnom izobrazbom i drugim mjerama koje mogu pridonijeti stvaranju i poboljšanju humanih
uvjeta na radu.22
Philadelphijska deklaracija usvojena 10. svibnja 1944. kao amandman Ustavu iz 1919.,
reafirmira i pobliže označava ciljeve i zadatke MOR-a iznijete u preambuli Ustava 23,
formulirajući pri tom i nekoliko novih ciljeva, odnosno načela na kojima se mora temeljiti
djelatnost MOR-a u pogledu rada i radnog odnosa.
Deklaracija je donesena u jeku II. svjetskog rata, u vrijeme kada su sve razvijene gospodarske
države bile svjesne potrebe stvaranja i jamčenja socijalne pravednosti i boljih uvjeta rada za
proizvođače materijalnih dobara države. Stoga su donijele i potpisale Deklaraciju, kao
amandman Ustavu iz 1919. godine, koja predstavlja daljnji korak u razvoju MOR-a i provođenju
postavljenih ciljeva i zadataka. U njenom sadržaju ponavljaju se načela utvrđena u Ustavu iz
1919. godine, a osim što je neka načela preoblikovala, Deklaracija uvodi i neka nova. 24 Ne
mijenja Preambulu Ustava, već uspostavlja vezu između spomenuta dva ustavna teksta;
primjerice, u izmijenjenom čl. 1. Ustava, navodeći ciljeve i zadatke MOR-a, poziva se na
Preambulu i Deklaraciju.25 Prema Philadelphijskoj deklaraciji, ciljevi i zadaci MOR-a su:
- svako ljudsko biće ima pravo ostvarivati svoj materijalni napredak, duhovni razvoj u slobodi i
dostojanstvu, ekonomskoj sigurnosti s jednakim izgledima;26
- ostvarivanje uvjeta koji će osigurati postizanje takvih rezultata mora biti glavni cilj svake
nacionalne i međunarodne politike;27

22
Usp: Ustav MOR-a iz 1919. g. http://www.ilo.org/public/english/about/iloconst.htm.; Pešić, R., Međunarodna
organizacija rada, Poreklo-struktura-delatnost, Novi Sad, 1969., str. 81, 82. i: Utjecaj radničkih organizacija na
stvaranje i aktivnosti Međunarodne organizacije rada, Beograd, 1971., str. 11, 12; J. Perlain, Međunarodna
organizacija rada i njene konvencije s posebnim osvrtom na konvencije koje reguliraju status pomoraca, o. c., str. 7,
8; L. Betten, International labour law, o.c., str.1, 12; Vaticos, Potobsky, International labour law, o.c., str. 20-26;
Tomović, M., Međunarodne konvencije rada, Niš, 1981., str. 8; N. Tintić, Radno i socijalno pravo, o.c., str. 179,
180; A. Ravnić, Osnove radnog prava, o.c., str. 583, 584.
23
Philadelphijska deklaracija proširuje, odnosno upotpunjuje ciljeve izražene u Preambuli ustava iz 1919. godine: -
rad nije roba, radna snaga je neodvojiva od osobe radnika i stoga se ne može kupovati, odnosno iznajmljivati kao
trgovačka roba; siromašvo, tamo gdje postoji, predstavlja opasnost za opći napredak; borbu protiv neimaštine i
bijede treba voditi nesmanjenom žestinom u okviru svake nacije, naporom svih nacija, u demokratskom dijalogu
predstavnika svih društvenih grupa i institucija; sloboda izražavanja i udruživanja neophodan je uvjet za trajan
progres.
24
Načela, zadaci i ciljevi MOR-a obrađeni su na str. 28.- 30. ove knjige.
25
Troclet, o.c., str. 185; Perlain, o.c., str.9.
26
Philadelphijska deklaracija o ciljevima i zadaćama Međunarodne organizacije rada, II. dio, st.a)
27
Ibid. st. b)
- svi programi djelatnosti i mjera koje se poduzimaju u nacionalnim i međunarodnim okvirima,
posebice gospodarskima i financijskima, moraju biti ocijenjeni s tog gledišta i prihvaćeni samo u
mjeri u kojoj po svojoj prirodi pridonose, a ne smetaju postizanju gore navedenih ciljeva;28
- odgovornost MOR-a je razmotriti i istražiti sve programe i mjere ekonomskog i financijskog
karaktera u međunarodnim okvirima;29
- MOR, u izvršavanju svojih zadataka mora uzeti u obzir rečene gospodarske i financijske
čimbenike te u svoje odluke i preporuke može uključiti odredbe pogodne za ostvarenje te
svrhe30.31
Nadalje, u III. glavi Philadelphijske deklaracije ističe se svečana obveza Međunarodne
organizacije rada u pogledu pomoći različitim državama u provođenju njihovih vlastitih
programa, kojima je cilj postizanje:
- pune zaposlenosti i podizanja životnog standarda,32
- zapošljavanje radnika na onim poslovima na kojima će oni moći u punoj mjeri pokazati svoje
sposobnosti i znanje, kao i u najvećoj mogućoj mjeri pridonijeti općem dobru. 33 Kako bi se taj
cilj mogao postići, potrebno je pružiti mogućnost stručne izobrazbe, kao i olakšati kretanje radne
snage, uključujući migracije radnika,34
- provođenje politike plaća i zarada, trajanja radnog vremena i drugih uvjeta na radu na način
koji će svima omogućiti pravedno učešće u razvitku, kao i minimalnu egzistencijalnu plaću za
sve koji su u radnom odnosu, a potreban im je takav vid zaštite,35
- djelotvorno priznanje prava na kolektivno pregovaranje, suradnju između poslodavaca i radnika
u pogledu neprekidnog poboljšanja učinkovite proizvodnje, kao i na suradnji između
poslodavaca i radnika u izgrađivanju i ostvarivanju socijalne i ekonomske politike,36
- proširenje mjera socijalne sigurnosti kako bi se osigurao osnovni prihod onima kojima je takva
zaštita potrebna, kao i potpuno osiguranje zdravstvene zaštite,37
- odgovarajuće zaštite života i zdravlja radnika svih zanimanja,38
28
Ibid. st c)
29
Ibid.st.d)
30
Ibid. st.e)
31
Ibid., glava II.
32
Ibid., glava III, st.a)
33
Ibid. st. b)
34
Ibid, st. c)
35
Ibid. st. d)
36
Ibid. st. e)
37
Ibid. st. f)
38
Ibid. st. g)
- zaštita djetinjstva i majčinstva,39
- primjerene razine prehrane, stanovanja i sredstva rekreacije i kulture,40
- jamstva jednakosti u pogledu izobrazbe i profesionalnih mogućnosti.41
Radi postizanja, u Ustavu MOR-a i Philadelphijskoj deklaraciji navedenih ciljeva, potrebno je
provesti djelotvornu međunarodnu i nacionalnu akciju, uključujući mjere povećanja
proizvodnosti i potrošnje, a sprječavanja pojava teških gospodarskih fluktuacija. Na taj način bi
se potpomogao gospodarski i socijalni razvoj nerazvijenih regija u svijetu i pritom osigurala
veća stabilnost svjetskih cijena sirovina i živežnih namirnica, te povećala stabilna međunarodna
trgovina.42
Rezimirajući izneseno, dolazimo do zaključka da ciljeve i zadatke Međunarodna organizacija
rada ostvaruje kroz tri skupine djelatnosti:
- normativnu,
- praktičnu,
- znanstveno-istraživačku.

39
Ibid. st. h)
40
Ibid. st. i)
41
Ibid. st. j)
42
Philadelphijska deklaracija iz 1944., glava IV.
4.3. Normativna djelatnost Međunarodne organizacije rada

Svrha normativnog djelovanja MOR-a je potreba pronalaženja djelotvornog modusa

implementacije unificiranog međunarodnog poimanja i tretiranja uvjeta rada u nacionalna radna
zakonodavstva.43 Upravo je zbog toga nužno zadovoljiti kriterij univerzalnosti normativne
djelatnosti, odnosno sadržaj donesenih normativnih instrumenata mora biti što prihvatljiviji za
države članice MOR-a, u smislu njegovog optimalnog zadovoljenja nacionalnih potreba,
odnosno njegove primjenjivosti unutar postavljenih nacionalnih okvira. Pri tomu valja uzeti u
obzir raspoloženje političkih snaga u odnosu na konkretno radnopravno pitanje, društvene
odnose, te stupanj gospodarske razvijenosti države u domeni rada konkretne države.
Prihvatljivost normativnih instrumenata MOR-a ogleda se u sljedećim karakteristikama:
 različitost u pravnoj snazi
 neobveznost ratifikacije
 zabranjeno odstupanje od ratificiranog teksta (samo
uvjetno).
Nadalje, u normativnoj djelatnosti MOR-a najčešće se ističu konvencije i preporuke, koje se po
posebnosti svog sadržaja razlikuju u odnosu na druge međunarodne instrumente. Najčešće
obrađuju pitanja u svezi radnog odnosa, socijalnog osiguranja i socijalne politike, iako su
predmet njihovog normiranja također i temeljna ljudska prava: pravo na rad, sloboda od
prinudnog rada, sloboda udruživanja i sl.

43
O ulozi Međunarodne organizacije rada u usvajanja novog ruskog Zakonika o radu (1. veljače 2002.) vidi:
Lyutov, N., The Role of the ILO in the Adoption of the New Russian Labour Code, u The International Journal of
Comparative Labour Law and Industrial Relations, Kluwer Law International, str.163-177.
Valja naglasiti da MOR od svog začetka do danas ima kontinuiranu i vrlo dinamičnu normativnu
djelatnost. Naime, u razdoblju od 1919. pa sve do 2006. doneseno je 185 konvencija 44 i 195
preporuka.
No, to ne znači da u razvoju normativne djelatnosti, kako u prošlosti tako i danas, MOR nije
nailazio na određene probleme. Isticano je mišljenje o prevladanosti potrebe donošenja novih
konvencija i preporuka, budući da su sva najvažnija pitanja iz područja uvjeta rada već uređena u

44
Konvencija o radnom vremenu (industrija), 1919.; Konvencija o nezaposlenost, 1919.; Konvencija o
zapošljavanju žena prije i poslije poroda, 1919.; Konvencija o zapošljavanju žena noću, 1919.; Konvencija o
najnižoj dobi za prijam na poslove u industriji, 1919.; Konvencija o noćnom radu mladeži zaposlene u industriji,
1919.; Konvencija o najnižoj dobi za zapošljavanje na pomorskim poslovima, 1920.; Konvencija o naknadi za
nezaposlenost u slučaju gubitka ili potonuća broda, 1920.; Konvencija o utvrđivanju pogodnosti za pronalaženje
zaposlenja pomorcima, 1920.; Konvencija o najnižoj dobi za zapošljavanje na poslovima u poljoprivredi, 1921.;
Konvencija o pravima udruživanja i zajedničkog djelovanja poljoprivrednih radnika, 1921.; Konvencija o naknadi u
slučaju nesreće na radu radnicima u poljoprivredi, 1921.; Konvencija o uporabi olovnog bjelila za bojanje, 1921.;
Konvencija o korištenju tjednog odmora u industrijskim poduzećima, 1921.; Konvencija o najnižoj dobi za rad na
poslovima skladištara ili ložača na pomorskim brodovima, 1921.; Konvencija o obveznom liječničkom pregledu
djece i mladeži prije prijama na rad na pomorskim poslovima, 1921.; Konvencija o naknadi koja se isplaćuje
radnicima za slučaj nesreće na radu, 1925.; Konvencija o naknadama radnicima u slučaju profesionalne bolesti,
1925.; Konvencija o jednakom postupanju prema stranim i domaćim radnicima u pogledu odštete zbog nesreće na
radu, 1925.; Konvencija o noćnom radu u pekarama, 1925.; Konvencija o pojednostavljenju inspekcije emigranata
na brodovima, 1926.; Konvencija o ugovoru o radu pomoraca, 1926.; Konvencija o repatrijaciji pomoraca, 1926.;
Konvencija o osiguranju za slučaj bolesti industrijskih i trgovačkih radnika te kućne posluge, 1927.; Konvencija o
osiguranju za slučaj bolesti poljoprivrednih radnika, 1927.; Konvencija o postupku određivanja visine minimalne
plaće, 1928.; Konvencija o označavanju težine na teškim koletima koji se prenose brodovima, 1929.; Konvencija o
zaštiti od nesreća radnika zaposlenih na ukrcaju odnosno iskrcaju brodova, 1929.; Konvencija o prinudnom ili
obvezatnom radu, 1930.; Konvencija o regulaciji radnog vremena u trgovinama i uredima, 1930.; Konvencija o
ograničenju radnog vremena u ugljenokopima, 1931.; Konvencija o zaštiti od nesreća radnika zaposlenih na utovaru
ili istovaru brodova, 1932.; Konvencija o najnižoj dobi za prijam djece na neindustrijske poslove, 1932.; Konvencija
o agenciji za posredovanje u zapošljavanju uz naknadu, 1933.; Konvencija o obveznom mirovinskom osiguranju
osoba zaposlenih u industriji i trgovini, slobodnim profesijama, te radnika koji rade kod kuće i kućne posluge, 1933.;
Konvencija o obveznom mirovinskom osiguranju osoba zaposlenih u poljoprivredi, 1933.; Konvencija o obveznom
invalidskom osiguranju osoba zaposlenih u industriji i trgovini, slobodnim profesijama, te radnika koji rade kod
kuće i kućne posluge, 1933.; Konvencija o obveznom invalidskom osiguranju osoba zaposlenih u poljoprivredi,
1933.; Konvencija o obveznom obiteljskom osiguranju osoba zaposlenih u industriji i trgovini, slobodnim
profesijama, te radnika koji rade kod kuće i kućne posluge, 1933.; Konvencija o obveznom obiteljskom osiguranju
osoba zaposlenih u poljoprivredi, 1933.; Konvencija o noćnom radu žena, 1934.; Konvencija o naknadi radnicima za
slučaj profesionalne bolesti, 1934.; Konvencija o regulaciji radnog vremena u automatiziranoj proizvodnji ravnog
stakla, 1934.; Konvencija o osiguranju olakšica ili doplataka za nesvojevoljno nezaposlene, 1934.; Konvencija o
zapošljavanju žena na podzemnim poslovima u rudnicima svih vrsta, 1935.; Konvencija o ograničavanju radnog
vremena u ugljenokopima, 1935.; Konvencija o ograničenju radnog vremena na četrdeset sati tjedno, 1935.;
Konvencija o uspostavljanju međunarodnog sustava očuvanja prava iz osiguranja za slučaj invalidnosti, starosti i
smrti, 1935.; Konvencija o smanjenju radnog vremena na poslovima proizvodnje staklenih boca, 1935.; Konvencija
o reguliranju određenih posebnih sustava za zapošljavanje radnika, 1936.; Konvencija o skraćivanju radnog vremena
na javnim radovima, 1936.; Konvencija o plaćenom godišnjem odmoru, 1936.; Konvencija o minimalnim uvjetima
u pogledu stručne sposobnosti zapovjednika i časnika trgovačke pomoracice, 1936.; Konvencija o plaćenom
godišnjem odmoru pomoraca, 1936.; Konvencija o odgovornosti vlasnika broda za slučaj bolesti, povrede i smrti
pomoraca, 1936.; Konvencija o osiguranju pomoraca za slučaj bolesti, 1936.; Konvencija o radnom vremenu i
brojčanom stanju posade na brodu, 1936.; Konvencija o utvrđivanju minimalne dobi za prijam djece za rad na
pomorskim poslovima, 1936.; Konvencija o utvrđivanju minimalne dobi za prijam djece za rad u industriji, 1937.;
Konvencija o dobi djece za prijam na rad na neindustrijskim poslovima, 1937.; Konvencija o skraćivanju radnog
najvećem broju država. U prilog ovoj tezi isticalo se mišljenje prema kojemu je od osnutka
MOR-a 1919. godine došlo do promjene uvjeta o kojima izravno ovisi usvajanje, korisnost i
značaj njenih regulatornih instrumenata. Sukladno tome iznosi se mišljenje prema kojemu se
uređenje uvjeta rada mora prepustiti dispozitivnosti između ugovornih stranaka, tj. radnika i
poslodavaca. Stoga bi se normativna djelatnost MOR-a svela samo na donošenje preporuka,

vremena u tekstilnoj industriji, 1937.; Konvencija o zaštitnim mjerama u građevinskoj industriji, 1937.; Konvencija
o statistikama plaća i radnih sati u glavnim rudarskim i proizvodnim industrijama, uključujući visokogradnju i
niskogradnju, te poljoprivredu, 1937.; Konvencija o uređenju pisanih ugovora o radu urođenika, 1939.; Konvencija
o kaznenim sankcijama zbog kršenja ugovora o radu od strane urođenika, 1939.; Konvencija o zapošljavanju,
smještanju i uvjetima rada migriracijskih radnika, 1939.; Konvencija o uređenju radnog vremena i odmora u
cestovnom prijevozu, 1939.; Konvencija o ishrani i posluživanju hrane posadi na brodovima, 1946.; Konvencija o
svjedodžbama o stručnoj osposobljenosti brodskih kuhara, 1946.; Konvencija o socijalnoj sigurnosti pomoraca,
1946.; Konvencija o mirovinama pomoraca, 1946.; Konvencija o plaćenom odmoru pomoraca, 1946.; Konvencija o
liječničkom pregledu pomoraca, 1946.; Konvencija o svjedodžbama o stručnoj sposobnosti kvalificiranih pomoraca,
1946.; Konvencija o smještaju posade na brodovima, 1946.; Konvencija o plaćama, radnom vremenu i brojčanom
stanju posade na brodovima, 1946.; Konvencija o liječničkom pregledu djece i mladeži radi utvrđivanja zdravstvene
sposobnosti za zapošljavanje u industriji, 1946.; Konvencija o liječničkom pregledu radi utvrđivanja zdravstvene
sposobnosti djece i mladeži u neindustrijskim zanimanjima, 1946.; Konvencija o ograničenju noćnog rada djece i
mladeži u neindustrijskim zanimanjima, 1946.; Konvencija o revidiranju završnih članaka konvencija, 1946.;
Konvencija o inspekciji rada u industriji i trgovini, 1947.; Konvencija o socijalnoj politici u izvangradskim
područjima, 1947.; Konvencija o primjeni međunarodnih radnih standarda u izvangradskim područjima, 1947.;
Konvencija o pravu na udruživanje i rješavanju radnih sporova u izvangradskim područjima, 1947.; Konvencija o
inspekcijama rada u u izvangradskim područjima, 1947.; Konvencija o maksimalnoj dužini trajanja ugovora o radu
urođenika, 1947.; Konvencija o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organiziranje, 1948.; Konvencija o organizaciji
službe za posredovanje pri zapošljavanju, 1948.; Konvencija o noćnom radu žena zaposlenih u industriji, 1948.;
Konvencija o noćnom radu mladih osoba zaposlenih u industriji, 1948.; Konvencija o plaćenom odmoru pomoraca,
1949.; Konvencija o smještaju posade na brodu, 1949.; Konvencija o plaćama, radnom vremenu na brodovima i
brojčanom stanju posade, 1949.; Konvencija o klauzulama iz oblasti rada u javnim ugovorima, 1949.; Konvencija o
zaštiti plaća, 1949.; Konvencija o služabama za posredovanje pri zapošljavnju uz naknadu, 1949.; Konvencija o
migraciji u svrhu traženja zaposlenja, 1949.; Konvencija o primjeni načela o pravu na organiziranje i kolektivno
pregovaranje, 1949.; Konvencija o mehanizmu utvrđivanja najniže plaće u poljoprivredi, 1951.; Konvencija o
jednakosti plaća radnika i radnica za rad jednake vrijednosti, 1951.; Konvencija o plaćenom odmoru u poljoprivredi,
1952.; Konvencija o najnižim standardima socijalne sigurnosti, 1952.; Konvencija o zaštiti majčinstva, 1952.;
Konvencija o napuštanju kaznenih sankcija za slučaj kršenja ugovora o radu urođenika, 1955.; Konvencija o
napuštanju prinudnog rada, 1955.; Konvencija o tjednom odmoru u trgovini i uredima, 1957.; Konvencija o zaštiti i
integraciji urođeničke, i druge plemenske i poluplemenske populacije u nezavisnim državama, 1957.; Konvencija
nacionalnim dokumentima za identifikaciju pomoraca, 1958.; Konvencija o plaćama, radnom vremenu na
brodovima i brojčanom stanju posade, 1958.; Konvencija o uvjetima rada radnika na plantažama, 1958.; Konvencija
o diskriminaciji u odnosu na zaposlenje i zanimanje, 1958.; Konvencija o najnižoj dobi za zaposlenje ribara, 1959.;
Konvencija o liječničkom pregledu ribara, 1959.; Konvencija o kluzulama ugovora o radu ribara, 1959.; Konvencija
o zaštiti radnika od ionizirajućeg zračenja, 1960.; Konvencija o reviziji završnih uglavaka, 1961.; Konvencija o
osnovnim zadaćama i standardima socijalne politike, 1962.; Konvencija o jednakom postupanju prema domaćim i
stranim radnicima u pogledu socijalne sigurnosti, 1962.; Konvencija o zaštiti strojeva, 1963.; Konvencija o higijeni
u trgovinama i uredima, 1964.; Konvencija o davanjima za slučaj nesreće na radu, 1964.; Konvencija o politici
zapošljavanja, 1964.; Konvencija o najnižoj dobi za zapošljavanje na podzemnim radovima u rudnicima, 1965.;
Konvencija o liječničkom pregledu mladih osoba radi utvrđiavanja sposobnosti za rad na podzemnim radovima u
rudnicima, 1965.; Konvencija o potvrdi sposobnosti za rad ribara, 1966.; Konvencija o smješataju na ribarskim
brodovima, 1966.; Konvencija o dopustivoj težini koju smije nositi radnik, 1967.; Konvencija o invalidskoj,
starosnoj i obiteljskoj mirovini, 1967.; Konvenciji o inspekciji rada u poljoprivredi, 1969.; Konvencija o
odnosno rezolucija, kao instrumenata savjetodavnog odnosno usmjeravajućeg karaktera. Ova
stajališta, u prvom redu, zastupaju predstavnici poslodavaca.
Na drugoj strani, predstavnici radnika iznose mišljenje prema kojemu je normativna djelatnost u
vidu donošenja konvencija, kao pravno obvezujućih instrumenata za države članice koje su ih
ratificirale, apsolutna nužnost u rješavanju socijalnih problema. Postavci prema kojoj su sva
važnija pitanja već uređena na međunarodnom planu, suprotstavljaju potrebu reguliranja i
dereguliranja zaštite radnika u vrijeme pojave novih tehnoloških i komunikacijskih tehnologija
koje sa sobom nose promjene u razvoju proizvodnih snaga i općenito proizvodnosti.
U prilog potonjem stajalištu ide značajan utjecaj normi MOR-a na radno zakonodavstvo i praksu
određene države, iako je njegov doseg ovisan o njenom gospodarskom i socijalnom razvoju,
zdravstvenoj skrbi i davanjima za slučaj bolesti, 1969.; Konvencija o određivanju najniže plaće uz poseban osvrt na
zemlje u razvoju, 1970.; Konvencija o plaćenom godišnjem odmoru, 1970.; Konvencija o smještaju posade na
brodovima, 1970.; Konvencija o prevenciji od neseće na radu, 1970.; Konvencija o zaštiti i olakšicama koje se daju
predstavnicima radnika u poduzeću, 1971.; Konvencija o zaštiti od trovanja benzenom, 1971.; Konvencija o
socijalnim reperkusijama vezanim uz nove načine rukovanja teretom u lukama, 1973.; Konvencija o najnižoj dobi za
prijam u zaposlenje, 1973.; Konvencija o prevenciji i kontroli nesreća na radu uzrokovanih kancerogenim tvarima i
sredstvima, 1974.; Konvencija o plaćenom izostanku s posla u obrazovne svrhe, 1974.; Konvencija o organizacijama
ruralnih radnika i njihova uloga u ekonomskom i socijalnom razvoju, 1975.; Konvencija o profesionalnom
usmjeravanju i profesionalnom usavršavanju u razvoju ljudskih resursa, 1975.; Konvencija o migraciji u slučaju
uvjeta zlouporabe i unapređenju jednakih mogućnosti i postupanju prema radnicima migrantima, 1975.; Konvencija
o tripartitnim savjetovanjima radi promidžbe i implementacije međunarodnih radnih standarda, 1976.; Konvencija o
stalnosti zaposlenja pomoraca, 1976.; Konvencija o plaćenom godišnjem odmoru pomoraca, 1976.; Konvencija o
minimalnim standardima na trgovačkim brodovima, 1976.; Konvencija o zaštiti radnika od nesreća na radu u
radnom okruženju kao posljedica zagađenosti zraka, buke i vibracije, 1977.; Konvencija o njegovateljskom osoblju,
1977.; Konvencija o administraciji rada: uloga, funkcija i organizacija, 1978.; Konvencija o zaštiti prava na
organiziranje i postupku za određivanje uvjeta zaposlenja u javnom sektoru, 1978.; Konvencija o sigurnosti na radu
i zdravlju na lučkim radovima, 1979.; Konvencija o radnom vremenu i odmorima u cestovnom prijevozu, 1979.;
Konvencija o promidžbi kolektivnog pregovaranja, 1981.; Konvencija o sigurnosti i zaštiti zdravlja na radu i o
radnom okruženju, 1981.; Konvencija o jednakim mogućnostima i jednakom postupanju prema radnicima i
radnicama: radnici sa obiteljskim obvezama, 1981.; Konvencija o uspostavljanju međunarodnog sustava za održanje
prava socijalne sigurnosti, 1982.; Konvencija o prestanku zaposlenja na inicijativu poslodavca, 1982.; Konvencija o
profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, 1983.; Konvencija o statistici rada, 1985.;
Konvencija o uslugama zaštite zdravlja na radu, 1985.; Konvencija o sigurnosti pri uporabi azbesta, 1986.;
Konvencija o blagostanju pomoraca u lukama i na moru, 1987.; Konvencija o zaštiti zdravlja i liječničkoj skrbi
pomoraca, 1987.; Konvencija o socijalnoj sigurnosti pomoraca (revidirana), 1987.; Konvencija o repatrijaciji
pomoraca (revidirana), 1987.; Konvencija o zaštiti sigurnosti i zdravlja u građevinarstvu, 1988.; Konvencija o
promidžbi zaposlenosti i zaštita od nezaposlenosti, 1988.; Konvencija o urođeničkom i plemenskom stanovništvu u
nezavisnim zemljama, 1989.; Konvencija o sigurnosti pri uporabi kemikalija na radu, 1990.; Konvencija o noćnom
radu, 1990.; Konvencija o radnim uvjetima u hotelima, restoranima i sličnim tvorevinama, 1991.; Konvencija o
zaštiti radničkog potraživanja u slučaju insolventnosti njegovog poslodavca, 1992.; Konvencija o sprječavanju
glavnih industrijskih nesreća, 1993.; Konvencija o radu s nepunim radnim vremenom, 1994.; Konvencija o zaštiti
sigurnosti i zdravlja u rudnicima, 1995.; Konvencija o radu kod kuće, 1996.; Konvencija o inspekciji rada (pomorci),
1996.; Konvencija o zapošljavanju pomoraca, 1996.; Konvencija o radnom vremenu i brojčanom stanju posade na
brodovima, 1996.; Konvencija o privatnim agencijama za zapošljavanje, 1997.; Konvencija o zabrani i trenutnim
djelovanjima za ukidanje najgorih oblika dječjeg rada, 1999.; Konvencija o zaštiti majčinstva, 2000.; Konvencija o
sigurnosti i zaštiti zdravlja u poljoprivredi, 2001.; Konvencija o identifikacijskim dokumentima pomoraca
(revidirana), 2003.
političkim uvjetima, različitosti konstitucionalnog i legalnog sustava, klimatskim uvjetima i
sličnim čimbenicima. S jedne strane, njene norme mogu poslužiti kao izravan obrazac za izradu
vlastitog radnog zakonodavstva države koja je tek stekla neovisnost, a s druge strane, ne postoji
ni jedna država koja ne bi mogla korisno uporabiti odredbe o radnopravnim standardima
sadržanima u njima.
U svezi primjene međunarodnih normativnih instrumenata danas se javlja niz problema, u prvom
redu vezanih za načine prilagodbe njihovih normi stvarnim uvjetima. Naime, potrebno je utvrditi
primjerenost donošenja općih, standardnih normi koje bi vrijedile za sve, ako se pri tomu ne
uzimaju u obzir gospodarska i socijalna razvijenost država članica. Nadalje, neke konvencije i
preporuke donesene su do završetka II. svjetskog rata i u njima se, za današnje uvjete na
umnogome neprilagođen način, uređuju uvjeti rada. Također, problem predstavljaju konvencije
koje su donesene s uskog stručnog stajališta te stoga sadrže niz tehničkih odredaba koje su
ujedno prepreka njihove primjene.45
Stoga pri donošenju konvencija i preporuka valja obratiti pozornost na sljedeće:46
- Njihovom donošenju mora prethoditi svestrano, sveobuhvatno i objektivno proučavanje pitanja
koje mora postati objektom njihove regulacije.
- Njihove odredbe moraju odgovarati potrebama suvremenog gospodarskog razvoja, odnosno,
bolje rečeno, valja voditi računa o različitosti gospodarskog razvitka, političkim uvjetima,
socijalnoj strukturi, konkretnim mogućnostima te različitim fazama razvoja pojedinih država.
Stoga postoji nužnost njihove elastičnosti u smislu modifikacije njihovih odredbi.47
- Državama članicama mora se omogućiti da formalnom izjavom izaberu opseg obveza koje
preuzimaju iz konvencije. Ova se mogućnost predviđa kod konvencija koje se sastoje od više
dijelova, a kod kojih postoji nužnost ratifikacije minimuma dijelova što je zapriječeno samom

45
Usp: R. Pešić, Međunarodna organizacija rada, o.c., str.139.; Rapport du directeur général, Programme et
structure de l'OIT, Conférence internationale du Travail, Quarante-septième et Quarante-huitième session, str. 171-
193., Genève, 1963, 1964.
46
Usp: McMahon, The Legislative Technique of the ILO, B.Y.B.I.L., vol. 41, 1965-1966, str.31-68; Vaticos,
Potobsky, o.c., str. 58-60; Ravnić, A., o.c., str. 618-621; Flexibility in ILO Standards, Governing Body,
244/SC//3/3, 244 th Session, November 1989.
47
ILC 29 th Session, Montreal, 1946, Constitutional Questions, Part I. Reports of the Conference Predstavnicion on
Constitutional Questions ((Report II (1)). Ili, 1946, str.63.
konvencijom;48 nadalje, kod konvencija koje se sastoje od dva dijela, jednom koji sadrži strože i
drugom koji sadrži blaže obveze za države članice.49
- Formuliranjem opsega i sadržaja međunarodnog standarda omogućava se prilagodljivost
konvencije, odnosno preporuke stvarnim potrebama određene države. Primjerice, država nakon
prethodnih konzultacija odlučuje koji će opseg međunarodnog instrumenta (konvencije)
ratificirati,50 na koje se kategorije osoba, vrste poduzeća51, dijelove države, koji su primjerice
rijetko nastanjeni ili nedovoljno razvijeni 52, kao i grane gospodarske djelatnosti 53 neće odnositi
pojedine ili sve odredbe konvencije. Posebnim, prilagodljivim načinom formulacije sadržaja
obveze sadržane u konvenciji omogućava se njena prilagodba stvarnim i iznimnim situacijama u
određenoj državi članici, čime se postiže šira prihvaćenost, odnosno primjena konvencija, tj.
univerzalnost radnopravnih standarda. Prilagodba sadržaja obveza države članice moguća je kod
tzv. „poticajnih konvencija“, kojima se utvrđuju osnovna načela i opća politika u nekom
području, a koje onda države posredno primjenjuju prilagođavajući ih svojim specifičnim
potrebama.54 Nadalje, prilagodba sadržaja obveza državama članicama postiže se uporabom i
unošenjem u tekst konvencije općih pojmova poput „primjerene mjere“, „primjerena zaštita“,
„odgovarajući aranžmani“, dostatan broj“ i sl.55 Također, prilagodba sadržaja obveze postoji u

48
Primjerice, Konvencija o socijalnoj sigurnosti (minimalni standardi) iz 1952., koja se sastoji od devet dijelova od
kojih se moraju ratifikacijom prihvatiti barem tri; Konvencija br. 118 o jednakosti postupanja (socijalnoj sigurnosti)
iz 1967.
49
Konvencija br. 96 o Službama posredovanja pri zapošljavanja bez naknade (revidirana) iz 1949., koja daje
članicama mogućnost izbora između progresivnog napuštanja ili regulacije ovih službi.
50
Primjerice, Konvencije br. 26 iz 1928. i br. 99 iz 1951. o mehanizmu utvrđivanja najniže plaće, Konvencija br. 81
iz 1947. o inspekciji rada, Konvencija br. 101 o plaćenom godišnjem odmoru u poljoprivredi iz 1952.
51
Primjerice, Konvencije br. 41 iz 1934. i br. 89 iz 1948. o noćnom radu žena; Konvencija br. 52 o plaćenom
godišnjem odmoru iz 1936.; Konvencija br. 95 o zaštiti plaća iz 1949.; Konvencija br. 103 o zaštiti majčinstva iz
1952.
52
Primjer su sljedeće konvencije: Konvencija o osiguranju za slučaj bolesti industrijskih i trgovačkih radnika te
kućne posluge, 1927.; Konvencija o osiguranju za slučaj bolesti poljoprivrednih radnika, 1927.; Konvencija o
zaštitnim mjerama u građevinskoj industriji, 1937.; Konvencija o statistikama plaća i radnih sati u glavnim
rudarskim i proizvodnim industrijama, uključujući visokogradnju i niskogradnju, te poljoprivredu, 1937.;
Konvencija o liječničkom pregledu djece i mladeži radi utvrđivanja zdravstvene sposobnosti za zapošljavanje u
industriji, 1946.; Konvencija o liječničkom pregledu radi utvrđivanja zdravstvene sposobnosti djece i mladeži u
neindustrijskim zanimanjima, 1946.; Konvencija o inspekciji rada u industriji i trgovini, 1947.; Konvencija o
organizaciji službe za posredovanju pri zapošljavanju, 1948.; Konvencija o klauzulama iz oblasti rada u javnim
ugovorima, 1949.; Konvencija o zaštiti plaća, 1949.; Konvencija o službama za posredovanje pri zapošljavnju uz
naknadu, 1949.
53
Primjer pruža Konvencija br. 1 o radnom vremenu u industriji iz 1919.; Konvencija br. 106 o tjednom odmoru u
trgovinama i uredima iz 1957.
54
Konvencija o jednakosti plaća radnika i radnica za rad jednake vrijednosti, 1951.; Konvencija o osnovnim
zadaćama i standardima socijalne politike, 1962.
55
Primjerice, Konvencija br. 77 o liječničkom pregledu (mlađe osobe) iz 1946.
situaciji u kojoj se u samoj konvenciji ovlašćuju države, koje još nisu regulirale određeno pitanje,
da prihvate niži standard od onoga utvrđenog konvencijom.
- Prilagodba konvencije postiže se i načinom njene primjene. Njenim odredbama određuje se
obveza mjerodavnih vlasti države članice na donošenje „zakonodavstva“ ili „drugih mjera“56, što
uključuje donošenje nacionalnih zakona, podzakonskih akata, obuhvaća običaje, upravne mjere, i
pod određenim okolnostima kolektivne mjere i arbitražne odluke. Stoga, odredbe konvencije
imaju značenje standarda koji se u dotičnoj državi ostvaruje putem navedenog „zakonodavstva“
odnosno „drugih akcija“.57
Dakle, normativna djelatnost MOR-a svodi se na međunarodno ujednačivanje minimalnih
standarda u pogledu uvjeta rada i njihovu implementaciju u nacionalna radna zakonodavstva
država članica.

4.3.1. Karakteristike i pravna priroda konvencija i preporuka

Prije nego što obradimo pravnu narav konvencija i preporuka te iznesemo njihove međusobne
različitosti, nužno je obratiti pozornost na pravnu prirodu pravā koja se normiraju konvencijama i
preporukama. Teorija razlikuje dvije kategorije pravā: neka prava podobna su za izravnu
individualnu primjenu, primjerice najniža dob za zaposlenje i sloboda udruživanja. Ovakva prava
samostalno su primjenjiva u pravnim poretcima onih država čiji ustavni sustav predviđa da
međunarodni ugovori koji su ratificirani čine dio unutarnjeg poretka države, a po svojoj pravnoj
snazi su iznad zakona. Dakle, nije potrebno donositi poseban zakon o ratifikaciji međunarodnog
ugovora. Drugim riječima, radi se o neposredno primjenjivim subjektivnim pravima pojedinca ili
kolektiviteta.58

56
Ustav MOR-a, čl. 19/5/b/d i čl. 19/7/i
57
Usp: Valticos - Potobsky, o.c., str 59-60; Ravnić, o.c., str. 620-621.
58
Usp: Valticos - Potobsky, o.c., str. 61; Ravnić, o.c., str. 621.
S druge strane, postoje prava programske naravi koja se sastoje od općih izjava o ciljevima koje
mora postići, programskom djelovanju i aktivnostima za njegovo ostvarenje. Ostvarenje tih
prava ovisi o poduzimanje mjera od strane vlada, ponekad i dugoročnih. Ne stvaraju se
neposredno pojedinačni zahtjevi za provedbu dotičnog prava, već su u pitanju posredno
primjenjiva subjektivna prava pojedinaca i kolektiviteta. Takva se prava najčešće odnose na
politiku zapošljavanja, socijalnu sigurnost, diskriminaciju i jednakost nagrađivanja, a u
konvencijama su oblikovana kao načela. Neki smatraju da su takva prava poticajne naravi,
odnosno da konvencije u kojima su sadržani mogu biti snažni poticaji za nacionalno djelovanje.
Problem koji se javlja kod spomenutih konvencija jest taj što su sadržajno nejasne u pogledu
definiranih ciljeva, što državama koje ih moraju ratificirati predstavlja poteškoće u njihovoj
primjeni zbog nedefiniranosti mjera koje pritom moraju poduzeti.59
Temeljna razlika između konvencija i preporuka MOR-a jest u stupnju njihove pravne
obveznosti za države članice. Naime, konvencije su pravno-obvezujući normativni instrumenti za
države članice koje su ih ratificirale, budući da tim postupkom postaju dio unutarnjeg pravnog
sustava, odnosno dobivaju snagu zakona. S druge strane, preporuke su savjetodavnog, odnosno
usmjeravajućeg karaktera.
Osnovne karakteristike konvencija MOR-a su:
- usvajaju se u institucionalnom okviru, tj. postupak koji prethodi njihovom usvajanju sastoji se
od rasprave i glasovanja koje se odvija na zasjedanju Skupštine, a ne, kao što je to slučaj kod
klasičnih međunarodnih ugovora, čijem sklapanju prethodi diplomatsko pregovaranje.
Institucionalni karakter konvencija objašnjava nepostojanje nužnosti u postizanju jednoglasnosti
pri donošenju odluka, već je dostatna 2/3 većina članica koje su nazočne na skupštini i koje
glasuju. Također, objašnjava pravila koja se primjenjuju na njihovo potpisivanje i deponiranje
njihovih ratifikacija. Iz istoga razloga interpretacija konvencija nije u nadležnosti država članica
koje su je ratificirale, već Međunarodnog suda pravde. O reviziji same konvencije ne odlučuju
države članice, već Skupština kao zakonodavno tijelo MOR-a ; kao posljedica tripartitnog
sastava Međunarodne organizacije rada, u donošenju konvencija ne sudjeluju samo predstavnici
vlada država članica, već one imaju samo polovinu glasova, budući da je svako nacionalno
predstavništvo sastavljeno, osim predstavnika vlada, i od predstavnika poslodavaca i radnika,
koji imaju drugu polovinu glasova u omjeru 1:1, tako da unutar svakog nacionalnog

59
Ibid.
predstavništva svaki član glasuje pojedinačno, što znači da unutar istog nacionalnog
predstavništva mogu postojati različitosti u glasovanju. To je jedan od razloga zbog kojeg
ratifikacije ne mogu biti predmet rezervi ( tj. uz izjavu države koja tu konvenciju ratificira da se
određene odredbe konvencije neće primjenjivati, ili da će se interpretirati na drugačiji način).
- Kada konvencija bude usvojena, formalnost potpisivanja teksta konvencije nije potrebna kao
kod diplomatskih konvencija, kao ni razmjena ratifikacijskih instrumenata, već je dostatno
priopćenje o ratifikaciji generalnom ravnatelju Međunarodnog ureda rada.
- Donošenje odluke 2/3 većinom posljedica je želje da se međunarodni radni standardi, odnosno
novine u međunarodnom radnom pravu djelotvorno usvoje od što većeg broja država članica.
Nadalje, države članica su dužne, na zahtjev MOR-a, podnijeti izvješća o konvencijama koje
nisu ratificirale, djelovanju ratificiranih konvencija na nacionalno radno zakonodavstvo,
prihvaćanju obveza koje su prethodno prihvatile države odgovorne za njihove međunarodne
odnose.60 Nakon povlačenja određene države iz članstva MOR-a ostaju obveze konvencije koje
je do tog trenutka ratificirala. Djelotvornoj primjeni konvencija ide u prilog i sofisticirani sustav
nadzora primjene ratificirane konvencije od strane pojedine države članice.61
- Obveze iz ratificiranih konvencija ne mogu se jednostrano ratificirati, čak ni pozivanjem na
klauzulu rebus sic stantibus.62
Iz prethodno izloženoga valjalo bi inducirati o pravnoj prirodi konvencija Međunarodne
organizacije rada i njihove različitosti u odnosu na klasične međunarodne ugovore. Međutim,
prethodno se mora dati prikaz najvažnijih teorija u pogledu naravi konvencija MOR-a.

4.3.2. Pravna narav konvencija

U međunarodnoj radnopravnoj znanosti i teoriji sporna su sljedeća pitanja vezana uz pravnu

narav konvencija. Naime, predstavljaju li međunarodne konvencije rada, po svojem značenju,
klasične međunarodne ugovore, ugovore-pogodbe koje međusobno obvezuju njegove stranke, ili
su one ipak međunarodni zakoni, ugovori-zakoni, koji trenutkom ratifikacije proizvode obveze
60
Kao što je rečeno, ova obveza vrijedi i za države koje su se usprotivile usvajanju konvencije. Prema mišljenju
nekih autora, ova obveza predstavlja „sretnu“ povredu suvereniteta države i miješanje u unutrašnje djelovanje
državnih ugovora. Vidi: Troclet, o.c., str. 547; Jenks, C. W, Human rights and international labour standards,
London, 1960, str.18.
61
Usp: Valticos - Potobsky, o.c., str. 50-51.
62
Vidi: B. Blagoev, o.c., str. 394-395.
države koja je konvenciju ratificirala prema Međunarodnoj organizaciji rada, a ne prema drugim
državama koje su također ratificirale konvenciju. Na kraju, jesu li konvencije MOR-a
međunarodni instrumenti sui generis koji istodobno sadrže i elemente ugovora i zakona.
Prema prevladavajućem mišljenju u radnopravnoj teoriji, konvencije MOR-a su pravni
instrumenti kojima se uređuju određeni aspekti prava čovjeka koja su u uskoj vezi s radom,
socijalnim blagostanjem te administracijom rada. Nadalje, konvencija obvezuje državu samo
ukoliko ju je ratificirala. Da bi stupila na snagu, potreban je minimalan broj ratifikacija, obično
dvije. U slučaju revizije konvencije, tekst revidirane konvencije obvezivat će državu članicu
samo ukoliko je ratificirala revidirani tekst. Do tog trenutka državu će obvezivati prijašnji tekst
konvencije.63 Stoga, konvencije nisu istovjetne klasičnim međunarodnim ugovorima, već su
međunarodni ugovori sui generis (posebne vrste).64
S druge strane postoji mišljenje prema kojem se konvencije nikako ne mogu izjednačiti s
međunarodnim ugovorima, makar i s ugovorima sui generis. Naime, sam pojam ugovor-pogodba
(traités-contrat) sadržajno je suprotan normativnom aktu, kakav oblik i sadržaj imaju konvencije
MOR-a. Sklapanju ugovora predmnijeva se postojanje suprotstavljenih interesa i sadržaja volja
koje uvijek imaju subjektivno obilježje, dok stvaranju konvencija prethodi obrnuta situacija.65
S formalnog gledišta, konvencije MOR-a gotovo se izjednačavaju sa zakonima. S materijalnog
gledišta obilježavaju se kao pogodba–zakon (traités–lois), koji stvaraju pravna pravila
objektivnog prava, ali se ne primjenjuju automatski, već tek trenutkom njene ratifikacije od
strane dovoljnog broja država (obično su dovoljna dva ratifikacijska instrumenta), a ne kao
pogodba-ugovor (traités-contract) kod kojega, temeljem ugovora, nastaje uspostava recipročnih
prestacija različitog sadržaja na teret stranaka ugovornica, čime se stvaraju individualna
subjektivna pravila.66
MOR nema međunarodna zakonodavna ovlaštenja donositi zakone obvezatne prirode. Dakle,
konvencije same po sebi imaju „međunarodnu zakonodavnu vrijednost“, ali je potrebna njihova
ratifikacija kako bi dobile unutrašnju zakonodavnu snagu i postale zakoni u državama. Činom
ratifikacije iskazuje se suglasnost volja određene države u pogledu uređenja određenog
radnopravnog pitanja na način kako je to učinjeno u konvenciji koja za objekt svog uređenja ima
odnosno pitanje. Posebnim postupkom ratifikacije odredbe konvencije implementiraju se u
63
Vidi: Valticos - Potobsky, o.c., str. 51.
64
Vidi: Tintić, o.c., str.160.
65
Usp: Perlain, o.c., str. 41.
66
Usp: Tintić, o.c., str. 190.
nacionalna zakonodavstva država članica, i u tom segmentu dolaze do izražaja ugovorni elementi
konvencije.
Međutim, akt ratifikacije konvencija MOR-a nije prava ratifikacija jer nema za cilj konvencijama
MOR-a dati pravnu egzistenciju, jer je one same po sebi imaju. Radi se o pristupanju već
postojećem zakonodavnom instrumentu koji je bez obvezatne snage sve do trenutka ratifikacije.
Stoga je ratifikacija konvencija MOR-a samo jedan pristupni unilateralni akt. 67 Ovom stajalištu u
prilog ide sljedeće: konvencije donosi Opća skupština MOR-a po posebnom postupku nakon
prethodne parlamentarne rasprave i glasovanja, a ne kao pozitivan ishod diplomatskih pregovora.
Od tog trenutka ona je pravno nazočna u međunarodnim odnosima. Ona je de facto i de jure
primjenjiva za državu članicu od trenutka kada ju ona ratificira. Stoga, prema ovom stajalištu
konvencije su po svojoj pravnoj naravi istovjetne zakonu ili „kvazizakonu“ 68 ili „međunarodnom
zakonu“.69 Također, u prilog ovom stajalištu ide usvojeni i sačuvan izraz „međunarodno radno
zakonodavstvo“ kojim se označava ukupnost konvencija koje su na snazi i koje služe kao
zajednički pravni sustav koji vrijedi za sve države članice. Međutim, ti međunarodni zakoni, ako
se konvencije tako okarakteriziraju, ne nalažu, ne obvezuju; to su tzv. „adhezijski zakoni“,
kojima se pristupa aktom ratifikacije. Uvjet je izričit pristanak države članice. 70Doduše, neke su
konvencije pravi ugovori kod kojih vrijedi razmjena davanja causa negotii.71 Nadalje, postoje
konvencije s uvjetnom ratifikacijom, odnosno one kojima države članice pristupaju samo pod
uvjetom da su ih prethodno ratificirala/e neka/e država/e. Ovakve konvencije imaju ujedno i
elemente zakona i ugovora.72
Neki radnopravni teoretičari zastupaju stajalište prema kojem su konvencije, s materijalnog
gledišta, kompromisni oblik između ugovora-pogodbi i ugovora-zakona. 73 Ovakav stav
opravdava se sastavom Opće skupštine MOR-a, koju čine predstavnici vlada, poslodavaca i
radnika; stoga svaka konvencija predstavlja instrument u kojem se jamči minimum zaštite

67
Scelle, G., L'organisation internationale du travail et le BIT, Paris, 1930, str. 162; Zarras, J., Le controle de
l'application des conventions internationales du travail, Paris, 1937, str.17-18.
68
Vidi: Baltić, Despotović, Osnovi radnog prava Jugoslavije, Savremena administracija, Beograd, 1978., str. 123.
69
Usp: Scelle G, o.c., str.182-185; Précis de droit des genes, II partie, Paris, 1934, str.89; Jenks, W. Are
International Labour Conventions Agreements between Govermentsč CBR, Vol XV, 1973, 574-578.
70
Vidi: Mahaim, E., Quelques questions de droit au suject des conventions internationale du travail, Revue
internationale du travail, Vol. XX, no. 8, décembre 1929, str. 813-825, 1925.
71
Primjerice, Konvencija o jednakosti postupanja domaćih i stranih državljanja u pogledu odštete za slučaj nesreće
na radu.
72
Ibid. supra pod 153.
73
Janoulof, J., Législation internationale du travail – Recueil des cours, Academie de Droit International, La Naya,
1935, vol. 51, str.571.
radnika, kao rezultat trostranog kompromisa. S tog aspekta konvencije se izjednačavaju s
ugovorima-pogodbama, ali isto tako, budući da konvencije samim svojim donošenjem sadrže
međunarodno pravne obveze, ujedno su ugovori-zakoni.74
Prema modificiranom stajalištu konvencije su „predzakonodavni akti“, budući da konvencije
iniciraju ili mijenjaju interni zakon, pa se zbog toga smatra jednim vidom prelegislative. 75 Ovo
stajalište ne vodi računa o tome da je normativna djelatnost MOR-a u pravom smislu
zakonodavna djelatnost te da se sadržaj same konvencije ne smije mijenjati, što znači da država
članica prilikom njene ratifikacije ne može stavljati nikakav uvjet ili zahtijevati promjene pri
samom činu ratifikacije (klauzula non varietur).76
Na kraju valja spomenuti još jedno mišljenje u teoriji prava prema kojem se međunarodne
konvencije rada poistovjećuju s ugovorima-zakonima, ali ih više izjednačavaju s međunarodnim
ugovorima, tzv. „otvorenim konvencijama“.77
Iako je u domeni međunarodnih odnosa, tako i radnopravnih odnosa, nezahvalno donositi
konačna stajališta zbog nestalnosti tih odnosa, te je teško u potpunosti prihvatiti odnosno odbaciti
bilo koji od brojnih stavova u pravnoj teoriji u pogledu pravne naravi konvencija, autori su skloni
prihvatiti mišljenje prema kojem su konvencije više zakonske naravi, iako se ugovorni karakter
konvencije ne može u potpunosti staviti u drugi plan.78

4.3.3. Pravna narav preporuka (rekomandacija)

Za razliku od konvencija, koje su pravno obvezujuće za državu koja ih je ratificirala, preporuke

su pravni instrumenti koje donosi Opća skupština MOR-a prema istom postupku koji je
predviđen za donošenje konvencija, ali su one savjetodavnog i usmjeravajućeg karaktera,
odnosno nemaju obvezatni normativni karakter za države članice. Njima se ukazuje na način
rješenja nekog radnopravnog pitanja u nacionalnom zakonodavstvu. U tom pogledu države
članice imaju samo moralnu obvezu preuzeti određene mjere zakonodavne i upravne naravi, koje

74
Blagoev, B. o.c., str. 390-391.
75
Ramadier R. Droit social, 1951, str. 601; Troclet, o.c., str. 365.
76
Usp: Valticos - Potobsky, o.c., str. 44-45.
77
Vidi: Morellet J., A quel moment les conventions internationales du travail deviennent –elles applicables – Revue
internationale du travail, vol. XVI, no. 6, decembre 1927, str. 788.
78
Usp: Isto mišljenje iznosi Ravnić, o.c., str. 623.
bi odgovarale odredbama preporuke, odnosno intencijama koje su pri njenom kreiranju imali
donositelji.
U praksi međunarodnog radnog zakonodavstva iskristalizirala se praksa prema kojoj preporuke
uređuju određeno radnopravno pitanje na međunarodnoj razini u nekoliko situacija:
- Preporuke se usvajaju ako za određeno radnopravno pitanje ne postoji većinski konsenzus
država članica da se određeno radnopravno pitanje normira putem konvencije, odnosno one ne
žele da taj način rješidbe pitanja bude obvezatan za njih ukoliko je ratificiraju. To iz razloga što
je u pitanju tako složen predmet da ne postoje uvjeti za zajedničku unifikaciju te materije u vidu
konvencije. Ipak, na ovaj se način međunarodna javnost upoznaje s postojanjem određenog
problema u oblasti rada i socijalne sigurnosti, kao i o raspoloživim načinima rješidbe istoga, te se
ujedno države potiču na donošenje vlastitih, nacionalnih propisa o toj materiji. Radi se o
pitanjima koja zbog svoje složenosti, ili zbog značajnih razlika u pogledu gospodarsko-
socijalnog razvoja država članica, ne mogu biti predmetom normiranja putem konvencija.
Većina tih pitanja, nakon određenog vremena, ipak je normirano konvencijom.79
- Preporuke također služe i kao dopuna konvenciji u normiranju određenog radnopravnog
pitanja. Naime, konvencijom se propisuju određena opća pravila, a posebna pravila koja služe
provedbi konvenciji propisuju se preporukom. Tako se uvriježila praksa da se o nekom pitanju
prvo usvoji konvencija, a zatim o istome i preporuka. 80 U ovom slučaju preporuke sadrže
detaljnije odredbe te u velikom broju slučajeva propisuju više standarde iz oblasti rada i socijalne
sigurnosti nego što je to zapriječeno konvencijom kojom se zbog svoje naravi unificiraju
određeni instituti, ali samo u svom nužnom minimumu.
- Kod pitanja koja obuhvaćaju standarde tehničke naravi i kojima su nužne česte prilagodbe na
situacije u raznim državama ili su takve naravi da o njima postoje velike razlike u okolnostima i
praksi od države do države. U tim dvjema situacijama izbjegava se uređenje materije
konvencijama jer se zbog strogih međunarodnih obveza ne bi mogle ostvariti, te se pribjegava
79
Primjerice, Preporuka br. 20 o inspekciji rada iz 1923.; Preporuke br. 67 i 69 o socijalnoj sigurnosti iz 1944.;
Preporuka br. 119 o prestanku zaposlenja iz 1963.godine.
80
Primjerice, Konvencija o nezaposlenosti, 1919.; Konvencija o jednakom postupanju prema stranim i domaćim
radnicima u pogledu odštete zbog nesreće na radu, 1925.; Konvencija o osiguranju za slučaj bolesti industrijskih i
trgovačkih radnika te kućne posluge, 1927.; Preporuka br. 29 o općim načelima osiguranja za slučaj bolesti;
Konvencija o postupku određivanja visine minimalne plaće, 1928.; (Preporuka br. 30 o primjeni mehanizma za
određivanje minimalne plaće iz 1928.); Konvencija o sigurnosti pri uporabi kemikalija na radu, 1990.; Konvencija o
noćnom radu, 1990.; Konvencija o radnim uvjetima u hotelima, restoranima i sličnim tvorevinama, 1991.;
Konvencija o zaštiti radničkog potraživanja u slučaju insolventnosti njegovog poslodavca, 1992.; Konvencija o
sprječavanju glavnih industrijskih nesreća, 1993.; Konvencija o radu s nepunim radnim vremenom, 1994.;
Konvencija o zaštiti sigurnosti i zdravlja u rudnicima, 1995.
normiranju putem konvencija. Najčešći predmet tih preporuka su kolektivni radni odnosi,
profesionalno osposobljavanje, stanovanje radnika te upošljavanje žena s obiteljskim
odgovornostima.81
- U slučaju propasti pokušaja ujednačivanja određenog instituta donošenjem konvencije na
Općoj skupštini MOR-a jer je prijedlog dobio običnu, a ne 2/3 većinu, Skupština neposredno
odlučuje hoće li prijedlog takve konvencije uputiti redakcijskom odboru radi njene preoblike u
preporuku, kako bi se ipak donekle provela unifikacija instituta, ali sredstvom koje je elastičnije i
pruža državama veću slobodu odlučivanja o primjeni odredbi preporuke u nacionalnom
zakonodavstvu.
Zbog svoje neobvezujuće pravne snage, organizacije radnika stoje na stajalištu da je što veći broj
radnopravnih pitanja nužno regulirati konvencijama, a preporuke pri tom moraju služiti kao
dopuna konvencijama i smjernice za nacionalna zakonodavstva u pogledu normiranja određenog
pitanja. Na drugoj strani, udruženja poslodavaca zastupaju mišljenje prema kojem je što veći broj
pitanja iz oblasti rada poželjno urediti preporukama kako bi u što većoj mjeri mogli koristiti
slobode koje im one omogućavaju u uređivanju uvjeta rada i zaposlenja.
Ranija bojazan da će preporuke u praksi istisnuti zahtjeve za konvencijama pokazala se
neosnovanom. Štoviše, pomoću njih se lakše donose konvencije. Zbog toga preporuke imaju
posebno značenje u međunarodnom radnom i socijalnom zakonodavstvu te ih, kao takve, mora i
dalje zadržati kao sastavni dio normativne djelatnosti MOR-a.82
U pogledu izrade konvencija i preporuka MOR se susreće s nizom problema vezanih za materiju
i oblik. Posebice do izražaja dolazi različitost nacionalnih uvjeta83 koji se moraju prilagoditi
univerzalnim standardima postavljenima u konvencijama i preporukama te se, u vezi s tim,
postavlja pitanje prikladnosti pojedinog instrumenta MOR-a za određeno nacionalno
zakonodavstvo, na kojoj razini moraju biti postavljeni standardi 84, kao i klauzule85 koje moraju
biti inkorporirane u Konvenciji. Nadalje, sporna je i narav prava koja su predmet konvencija

81
O funkcijama preporuka usp. Valticos - Potobsky, o.c., str. 62-63; Tintić, o.c., str.191; Ravnić, o.c., str. 613, 614.
82
Perlain, o.c., str. 44.
83
Više: Valticos - Potobsky, o.c., str.55.
84
Ibid., str.55-57.
85
Ibid., str.57-61.
odnosno preporuka86, izbor između konvencije i preporuke 87, te mogućnost prilagodbe usvojenih
instrumenata promjenama, što za sobom povlači pitanje revizije istih88.89

4.3.4. Usvajanje konvencija

Pitanja iz oblasti rada i radnih odnosa za koja postoji nužnost normiranja na međunarodnoj razini
mogu Upravnom vijeću predložiti razni subjekti međunarodnog prava, od vlada pojedinih
država, odnosno njihovih reprezentativnih poslodavačkih i radničkih organizacija, do raznih
međunarodnih organizacija. Upravno je vijeće, u pravilu, nadležno na donošenje odluke o
uvrštavanju predloženog pitanja na dnevni red zasjedanja Skupštine 90 kako bi se ono normiralo
donošenjem konvencije ili preporuke. Prije konačnog utvrđivanja dnevnog reda zasjedanja
Skupštine, Vijeće je dužno razmotriti sve prijedloge i sugestije koje mu podnesu vlade država
članica, poslodavačke i radničke organizacije, kao i međunarodne organizacije.91
Na izneseni dnevni red zasjedanja Skupštine, vlade država članica mogu staviti svoje primjedbe.
Izjava o primjedbi na uvrštavanje pojedinog pitanja u dnevni red zasjedanja Skupštine mora biti
obrazložena i proslijeđena generalnom ravnatelju MOR-a, koji je obvezan tu izjavu proslijediti
svim članicama Organizacije.92 Osporavana pitanja ostat će dio dnevnog reda ako tako 2/3
većinom glasova odluči Skupština.93 Istom većinom odlučuje se o prijedlogu uključenja novih
pitanja u dnevni red zasjedanja koje predloži Skupština.
O pitanju za koje je odlučeno da će biti sastavni dio dnevnog reda zasjedanja Skupštine,
Međunarodni ured rada poduzima i organizira istraživanja u vezi s odnosnim pitanjem, najčešće
u vidu anketa, posebnih izvješća ili prikuplja potreban dokumentacijski materijal, priprema
prethodno izvješće o stanju zakonodavstva i prakse različitih država članica u pogledu pitanja
vezanih za buduće konvencije ili preporuke. U okviru tih pripremnih radnji Ured upućuje
vladama članica upitnik sa svrhom dobivanja njihova stajališta o poželjnosti i provedivosti

86
Ibid., str. 61.
87
Ibid., str.61-63.
88
Ibid., str. 63-66.
89
Vidi: Valticos - Potobsky, o.c., str. 55.
90
Generalni ravnatelj Međunarodnog ureda rada ima velik utjecaj na utvrđivanje dnevnog reda zasjedanja Skupštine.
Njegov utjecaj proizlazi iz činjenice što uz prijedlog dnevnog reda podnosi kratko izvješće Upravnom vijeću o
zakonodavstvu i modusima njegove primjene u pojedinim državama članicama. Usp: Valticos, N., Droit
international du travail, Traité de droit du travail, Paris, 1970, str.46.
91
Ustav MOR-a iz 1919. , čl. 14.
92
Ibid., čl. 16, st.1.
93
Ustav MOR-a, čl.16, st.2.
konvencije ili preporuke. Isti upitnik upućuje i najreprezentativnijoj poslodavačkoj i radničkoj
organizaciji. Na temelju zaprimljenih odgovora, Ured sastavlja izvješće u kojem se ukazuje na
glavna pitanja koja bi se morala razmatrati na zasjedanju Skupštine. Na temelju toga izvješća
Skupština odlučuje hoće li se pitanje normirati u vidu konvencije ili preporuke. Ako se Skupština
o tome potvrdno izjasni, to se pitanje stavlja na dnevni red sljedećeg zasjedanja. Prijedlog
konvencije ili preporuke sastavlja se na temelju prve rasprave Skupštine, te ga Ured upućuje
vladama članica na razmatranje kako bi uputile eventualne primjedbe. Nakon zaprimljenih
odgovora, Ured sastavlja konačno izvješće koje sadržava tekst konvencije odnosno preporuke s
nužnim amandmanima. Zatim ga dostavlja vladama država članica tri mjeseca prije zasjedanja
Skupštine, na kojem će se održati druga rasprava. Pitanje se najprije razmatra na tehničkom
odboru, koji sastavlja tekst konvencije ili preporuke i stavlja ga na plenarno zasjedanje
Skupštine. Na Skupštini se razmatra članak po članak i odlučuje usvaja li se ili ne usvaja u
cijelosti prijedlog konvencije ili preporuke. Usvojeni se nacrt šalje redakcijskom odboru koji
priprema konačan tekst konvencije odnosno preporuke, a zatim ga prosljeđuje Skupštini na
usvajanje.94
U situacijama žurnosti ili postojanja specifičnih okolnosti, Upravno vijeće može 3/5 većinom
glasova odlučiti o provođenju skraćenog postupka, prema kojem se pitanje raspravlja na
Skupštini samo jednom.95 I kod ovog postupka zahtijevaju se pripremna izvješća, upitnici i sl.,
koje priprema Međunarodni ured rada.
Za usvajanje konvencije ili preporuke potrebna je 2/3 većina glasova nazočnih predstavnika koji
glasuju.96 Glasovanje97 je valjano ako je zasjedanju Skupštine nazočna najmanje polovina broja
predstavnika članova Skupštine i ako su ovlašteni glasovati na Skupštini.98
Ukoliko za pojedinu konvenciju nije postignuta većina od 2/3 glasova nazočnih predstavnika na
Skupštini, ona se neće usvojiti. Međutim, to ne priječi države članice koje su glasovale za
konvenciju da je ne usvoje, odnosno putem instrumenta ratifikacije inkorporiraju u nacionalno
zakonodavstvo.99

94
Poslovnik Skupštine MOR-a, čl. 39-40.
95
Poslovnik Upravnog vijeća, čl. 10/5.
96
Poslovnik Skupštine, čl. 19/2.
97
Glasovanje u Skupštini MOR-a definirano je čl. 19. Ustava MOR-a.
98
Ustav MOR-a, čl. 17/4.
99
Ibid., čl. 21/1.
Ako je konvencija ili preporuka usvojena, predsjednik Skupštine i generalni ravnatelj Ureda
MOR-a potpisuju dva primjerka usvojenog akta. Činom potpisivanja usvojeni tekstovi
konvencija ili preporuka postaju izvornici i napisani na službenim jezicima MOR-a engleskom i
francuskom. Generalni ravnatelj dostavlja ovjereni prijepis konvencije ili preporuke svakoj
državi članici.100 Za stupanje na snagu usvojene konvencije potrebna su obično dva ili tri
ratifikacijska instrumenta.101

4.3.5. Revizija konvencija

Nakon stupanja na snagu određene konvencije mogu se dogoditi brojne okolnosti koje iziskuju
njezinu reviziju. Naime, promjene u društvenim potrebama, posebice gospodarskim i socijalnim
prilikama, kao i brojne poteškoće u ratifikaciji konvencija, odnosno njihovoj implementaciji u
nacionalna zakonodavstva, mogu utjecati na prilagođavanje usvojenih standarda u konvencijama
novonastaloj situaciji. Pri tom valja voditi računa o potrebi postizanja ravnoteže između
stabilnosti odnosnih standarda iz oblasti rada i zahtjeva za njihovom izmjenom.
Veće značenje ima revizija konvencija nego preporuka, zbog njihova obvezujućeg učinka,
iako bi bilo uputno da se pri reviziji konvencije revidira preporuka koja je prati. Mogućnost
revizije usvojenih standarda u oblasti rada u vidu konvencija i preporuka postoji iz razloga
udovoljavanja praćenja progresivnog razvoja društva. U protivnome, konvencije i preporuke bile
bi prepreka stremljenju i postizanju punog gospodarskog i socijalnog razvoja država.
Revizijom se postiže sljedeće:
- veća elastičnost odredaba konvencije u svrhu njene lakše implementacije
u nacionalno zakonodavstvo kako bi se postigla što veća univerzalnost
njene primjene;
- prilagodba konvencije novonastaloj globalnoj gospodarskoj i socijalnoj
situaciji;
- poboljšanje sadržaja odredbi konvencije radi prilagodbe novonastaloj
situaciji;
100
Statut, čl. 19/4.
101
O postupku usvajanja konvencija odnosno preporuka Međunarodne organizacije rada vidi: Valticos - Potobsky,
o.c., str.52-55; Betten, L., International labour law, o.c., str. 20-21; Pešić, Međunarodna organizacija rada, o.c., str.
123, 124.; Perlain, o.c., str. 33; Ravnić, o.c., str. 614-616; Richardi, R., Wlotzke O., Münchener Handbuch zum
Arbeitsrecht, Band 1, Individualarbeitsrecht I, Verlag C. H. Beck München, 2000, str.203, 204; Swepston L.,
International labour law, u Comparative labour law and industrial relations in industrialized market economies,
Blanpain, Engels (eds.), str. 137-138.
 - pružanje prilike državama koje su od donošenja konvencije postale nove
članice MOR-a, da utječu na stvaranje i sadržaj izvora prava
univerzalnog karaktera.102
Radi postizanja pune svrhe revizije potrebno je sustavno praćenje djelotvornosti primjene
odredaba konvencije na nove gospodarske i socijalne prilike u društvu. Ono se vrši po službenoj
dužnosti (ex offo) od strane tijela MOR-a u duljim vremenskim razdobljima. Izvješća Upravnog
vijeća o primjeni konvencija, uz prijedloge za cjelovitu ili djelomičnu reviziju konvencija,
stavljaju se na dnevni red Skupštine kada se za to ukaže nužnost.
Pravila o djelovanju revidirane konvencije na izvornu (originalnu) konvenciju evoluirala su od
onih prvih, predviđenih u konvencijama donesenim nakon 1929., u kojima se predviđalo
nekoliko mogućih situacija:
- usvajanje revidirane konvencije ne vodi do ukinuća izvorne konvencije;
- izvorna konvencija nakon usvajanja revidirane konvencije prestaje biti
otvorena za ratifikaciju;
- ratifikacija revidirane konvencije istovremeno obuhvaća odjavu izvorne
konvencije.
Nakon 1933. ta su pravila poboljšana na način da Skupština diskrecijskom ocjenom odlučuje
hoće li usvajanje revidirane konvencije u konkretnom slučaju dovesti do stavljanja izvan snage
izvorne konvencije. Na taj se način postiže veća prilagodljivost odredaba konvencije
nacionalnim uvjetima i globalnim tehnološkim promjenama.
Postupak revidiranja konvencija i preporuka sličan je postupku njihova usvajanja. Reviziji
prethodi izvješće Upravnog vijeća, u kojem se naglašava nužnost uvrštavanja na dnevni red
zasjedanja Skupštine revidiranje određene konvencije. Izvješće se sastavlja temeljem obavijesti
pribavljenih od Međunarodnog ureda rada te nakon provedenih savjetovanja s vladama država
članica. U izvješću Vijeće predlaže cijelu ili djelomičnu reviziju konvencije, odnosno preporuke.
Napušteno je pravilo prema kojemu se izvješće podnosi periodično, a prihvaćeno pravilo o
podnošenju izvješća kada Upravno vijeće to smatra potrebnim. U skladu sa zaključcima Vijeća,
Ured dostavlja Skupštini nacrt amandmana. Rasprava o amandmanu istovjetna je onoj koja se
provodi u Skupštini prilikom usvajanja konvencije, odnosno preporuke (dvostruka rasprava).

102
Usp: Tintić, N., o.c., str.204.
Revidirana103 odnosno nerevidirana konvencija usvaja se 2/3 većinom glasova svih članova
nazočnih na sjednici Skupštine.104
Za konvencije kod kojih je potrebno revidirati mali broj odredbi uveden je 1982. instrument
protokola.105 Ovaj instrument ima istu narav kao revizija, ali ne zaključuje mogućnost daljnje
ratifikacije izvorne konvencije te je uz nju vezan. Uporabom ovog instrumenta pojednostavljuje
se, a time i ubrzava postupak izmjene odnosno prilagođavanja konvencije aktualnim
gospodarsko-socijalnim uvjetima.

4.3.6. Ratifikacija i odjavljivanje (otkazivanje) konvencija

Kako bi konvencija koja je usvojena na Općoj skupštini MOR-a postala sastavni dio nacionalnog
radnog zakonodavstva države članice, mora se ratificirati. Ratifikacija konvencije je formalan čin
kojim država članica preuzima međunarodnu obvezu u pogledu poduzimanja potrebitih mjera
radi primjene odredaba konvencije. Tako država članica, koja želi ratificirati određenu
konvenciju kada za to dobije suglasnost mjerodavne vlasti,106 izvješćuje generalnog ravnatelja o
ratifikaciji konvencije i obvezuje se na poduzimanje mjera za njenu primjenu. Za razliku od
ratificiranja klasičnih međunarodnih ugovora, kod kojih se zahtijeva prethodni potpis te razmjena
ratifikacijskih instrumenata, ratifikacija konvencije je samo formalan čin.107
Međutim, nadležna vlast može suvereno odlučiti hoće li konvenciju ratificirati odnosno
preporuku usvojiti ili će to izričito odbiti ili odgoditi, uključujući i da infinitum. Odluku donosi
neovisno o stajalištu i glasovanju predstavnika svojih vlada na zasjedanju Skupštine. 108
Ratifikacija konvencija ne može biti predmet rezervi zbog primjene klauzule non varietur.
Naime, u interesu je tripartitnog predstavništva (vlada, radnika i poslodavaca) da se usvajanje

103
Do 2006. godine revidirano je 48 konvencija (prvih trideset i dvije, te Konvencije br. 41, 42, 46, 59, 60, 89, 90,
91, 92, 93, 96, 97, 103, 165, 166 te 185.
104
Ustav MOR-a, čl. 19/2. i Poslovnik Skupštine, čl. 44/9.
105
Do 2006. godine donesena su četiri protokola uz konvencije br. 81, 110, 147 i 155.
106
Mjerodavnom vlasti ili vlastima smatraju se tijela ovlaštena donositi zakon o pitanjima koja su predmet
konvencije ili preporuke, odnosno u najvećem broju slučajeva to je parlament. Usp: Tintić, N., o.c., str.193.
107
Ovakav način ratifikacije konvencija isprva nije prihvaćala francuska vlada, koja je po svojoj naravi sui generis
postupak prihvatila 1925.godine. Usp: Scelle, o.c., str. 179-181; Troclet, Législation sociale internationale,
Brussels, 1952, str. 539.; Valticos - Potobsky, o.c., str. 272.
108
Usp: Tintić, N. o.c., str.193.
konvencije ne može uvjetovati njenom promjenom, izmjenom ili dopunom odredaba konvencije.
Općenito, stavljanje rezervi na konvencije bilo bi neprispodobivo s ciljem konvencije.109
Svaku ratificiranu konvenciju registrira generalni ravnatelj Međunarodnog ureda rada, koji o
tome izvješćuje generalnog tajnika UN, kao i države članice.110 U završnim odredbama svake
konvencije određen je broj ratifikacija potrebnih da ona stupi na snagu. Obično su to dva
ratifikacijska instrumenata, ali postoje i drugi uvjeti.111 Od 1928. predviđa se da će konvencija
stupiti na snagu dvanaest mjeseci nakon što je dvije države ratificiraju (što je najčešće slučaj).
Država koja je ratificirala konvenciju obvezuje se poduzeti određene mjere radi primjene
odredaba konvencije. Pri tom Ustav MOR-a daje veliku slobodu u izboru mjera, odnosno hoće li
se odredbe konvencije inkorporirati u zakone, ili će biti sastavni dijelovi kolektivnih ugovora, pa
čak i običaja.112
U slučaju spora oko prvenstva primjene odredaba konvencije ili odredaba nacionalnih zakona,
kolektivnih ugovora, običaja i sl., prednost će imati, sukladno načelu in favorem laboratoris, one
odredbe koje su povoljnije za radnike, imajući na umu da odredbe konvencija jamče samo
minimalnu zaštitu radnika ispod koje se ne smije ići u uređivanju određenih pitanja iz oblasti
rada i socijalne sigurnosti u nacionalnim propisima, a radi se o državi koja je u pogledu tog
pitanja ratificirala određenu konvenciju.
U situaciji više sile, rata113, događaja koji ugrožavaju nacionalnu sigurnost i javni interes države,
neke konvencije dopuštaju privremenu odgodu primjene svojih odredaba. O postojanju i

109
Kao što je prethodno istaknuto, cilj je konvencije postizanje unifikacije radnopravnih standarda na međunarodnoj
razini.
110
Ustav MOR-a, čl. 20; Povelja UN-a, čl. 102,
111
Primjerice, Konvencija br. 2 o nezaposlenosti iz 1919. da bi stupila na snagu mora imati tri ratifikacije. Sljedeće
konvencije za stupanje na snagu trebaju pet ratifikacijskih instrumenata: Konvencija br. 54 o plaćenom godišnjem
odmoru pomoraca iz 1936.; Konvencija br. 57 o radnom vremenu i brojčanom stanju posade na brodovima iz 1936.;
Konvencija br. 71 o mirovinama pomoraca iz 1946.; Konvencija br. 180 o radnom vremenu pomoraca i brojčanom
stanju posade na brodovima iz 1996. Sedam ratifikacija je potrebno da bi stupile na snagu sljedeće konvencije:
Konvencija br. 70 o socijalnoj sigurnosti pomoraca iz 1946.; Konvencija br. 73 o liječničkom pregledu pomoraca iz
1946.; Konvencija br. 75 o smještaju posade na brodovima iz 1946.; Konvencija br. 92 o smješataju posade na
brodovima iz 1949. Za stupanje na snagu sljedećih konvencija traži se devet ratifikacijskih instrumenata: Konvencija
br. 68 o ishrani i posluživanju hrane posadi na brodovima iz 1946.; Konvencija br. 69 o svjedodžbama o stručnoj
osposobljenosti kuhara iz 1946.; Konvencija br. 72 o plaćenom odmoru pomoraca iz 1946.; Konvencija o plaćama,
radnom vremenu i brojčanom stanju posade iz 1946.; Konvencija br. 91 o plaćenom odmoru za pomorce iz 1949.;
Konvencija br. 93 o plaćama, radnom vremenu i brojčanom stanju posade iz 1949. te Konvencija br. 109 o plaćama,
radnom vremenu i brojčanom stanju posade iz 1958.godine. Konvencija br. 147 o minimalnim standardima na
trgovačkim brodovima iz 1976. iziskuje deset ratifikacijskih instrumenata za stupanje na snagu. Najveći broj
ratifikacija za stupanje na snagu potrebno je za Konvenciju br. 133 o smještaju posade na brodovima iz 1970.
112
Vidi: Valticos - Potobsky, o.c., str. 274-275.
113
Rat ne može za državu članicu ukinuti obveze koje proizlaze iz odredbi ratificirane konvencije, već ih može
suspendirati za vrijeme trajanja rata. Vidi: Valticos - Potobsky, o.c., str. 276.
opravdanosti neprimjene odredaba konvencije za vrijeme trajanja navedenih stanja, odluku
donosi ne samo zainteresirana država, već i nepristrana vlast na međunarodnoj razini.
U dosadašnjoj praksi ratificiranja konvencija iskristalizirale su se četiri glavne kategorije
prepreka na koje su ukazale same države članice:
- Nesklad između nacionalnog zakonodavstva i prakse i odredbi konvencija. Ovo je situacija
kada nacionalno zakonodavstvo, uključujući ustav, nije u skladu s određenim člancima temeljnih
konvencija Međunarodne organizacije rada ili kada određena pitanja, koja su normirana u
odredbama konvencije, jednostavno ne postoje u nacionalnom zakonodavstvu.114 Karakteristično
je da neke države a priori donose zaključke o inkompatibilnosti odredaba konvencije s
nacionalnim zakonodavstvom bez prethodnog istraživanja na tu temu.
- Smatra se da su politička situacija, u vidu građanskih ratova, političkih nemira i sl., kao i razina
gospodarskog razvoja (nedostatak državnih fondova, nedostatak institucionalne snage ministra,
prijelaz na tržišno gospodarstvo, veličina neformalnog sektora, slabost nadzornog mehanizma za
provedbu zakonodavstva, siromaštvo) te socijalni razvoj (nepismenost, socijalni tabui,
kulturološke zapreke), glavne zapreke u ratifikaciji i primjeni odredaba konvencije na
zadovoljavajući način.115 Većinom se radi o državama koje su prethodno naišle na probleme u
primjeni ratificiranih konvencija.
- Kao još jedna zapreka pri ratifikaciji konvencija spominje se rigidnost nekih instrumenta
Međunarodne organizacije rada. U pitanju su većinom konvencije koje normiraju temeljna prava
na radu i u svezi rada, koje su predetaljne, složene i koje ne uzimaju dovoljno u obzir nacionalne
uvjete u pojedinim državama članicama. Konvencije ne mogu biti popraćene rezervama, što se
navodi kao još jedna od prepreka u ratifikaciji konvencija. Konačno, sudska praksa nadzornih
tijela MOR-a u provedbi konvencija konstantno evoluira, što kod država članica stvara osjećaj
nesigurnosti i nepravilne primjene konvencije, te stoga države ne ratificiraju konvencije olako.116

114
Problem ratifikacije konvencija ove naravi istakle su sljedeće države: Australija, Austrija, Bocvana, Brazil,
Burkina Faso, Kambodža, Kamerun, Kanada, Čile, Kina, Cipar, Egipt, Etiopija, Indija, Indonezija, Irak, Irska,
Jamajka, Japan, Kazahstan, Republika Koreja, Kuvajt, Libanon, Mauricius, Meksiko, Maroko, Namibija, Novi
Zeland, Panama, Filipini, Ruska Federacija, Saudijska Arabija, Šri Lanka, Sudan, Surinam, Švicarska, Sirijska
Aarapska Republika, Ujedinjena Republika Tanzanija, Tajland, Uganda, Ukrajina, Ujedinjeno Kraljevstvo,
Sjedinjene Američke Države te Zambija.
115
Prepreke ove naravi u ratificiranju konvencija istakle su sljedeće države: Angola, Burkina Faso, Kina, Ekvador,
Egipt, Ekvatorska Gvineja, Eritrea, Gabon, Indija, Islamska Republika Iran, Mali, Mauricius, Meksiko, Nepal,
Pakistan, Peru, Filipini, Siera Leone, Singapur, Surinam, Tajland, Uganda te Vijetnam.
116
Rigidnost određenih instrumenata MOR-a kao prepreku u ratifikaciji konvencija navode sljedeće države:
Australija, Kina, Indija, Kuvajt, Madagaskar, Malezija, Meksiko, Novi Zeland, Šri Lanka, Tajland, Ujedinjeno
Kraljevstvo te Sjedinjene Američke Države.
- Dugačak i složen postupak ratifikacije konvencija navodi se kao još jedna zapreka ratifikaciji
konvencija, kao što su primjerice amandmani na njihove Ustave ili temeljna prava, ili u slučaju
saveznih država, obveza savjetovanja i odobrenja konstitutivnih država, provincija ili kantona u
pogledu pitanja iz konvencija MOR-a, a koja spadaju u njihovu nadležnost. 117 Kao još jedna u
nizu prepreka118 u pogledu ratifikacija konvencija MOR-a navodi se promjena u političkoj
većini.119
U pogledu odjave (otkazivanja) konvencije120 države članice moraju poštivati rok od godine dana
od isteka deset godina od njenog stupanja na snagu. U slučaju propuštanja roka, konvencija se
može otkazati samo nakon isteka novog roka od deset godina. Odjava konvencije stupa na snagu
godinu dana nakon registracije tog formalnog čina.

117
Primjerice: Barbados, Brazil, Kanada, Indija, Litva, Luksemburg, Malezija, Panama, Portugal, Uganda,
Ujedinjene Države, Zimbabve.

118
Kanada, primjerice, naglašava nemogućnost ratifikacije Konvencije br. 29 o prinudnom radu iz 1930. budući da
je usmjerena na bivše konijalne sile; Hrvatska i Madagaskar naglašavaju neprikladnost ratifikacije Konvencije br.
105 o napuštanju prinudnog rada iz 1957. budući ds su prethodno ratificirale Konvenciju br. 29 o prinudnom radu iz
1930. Dominkanska Republika navodi kao zapreku ratifikaciji Konvencije br. 138 o najnižoj dobi za zapošljavanje
iz 1973. protivljenje udruženja poslodavaca, koji ističu suprotnost odredbi Konvencije s postojećim nacionalnim
zakonodavstvom o tom pitanju. Nedavno članstvo u organizaciji neke države ( Saint Kitts and Nevis) ističu kao
razlog zbog kojega nisu još ratificirale ni jednu konvenciju. Slovačka, pak, ističe da su odredbe predviđene njenim
Ustavom mnogo povoljnije od onih iz Konvencije br. 105 o napuštanju prinudnog rada iz 1957. Nadalje, Armenija,
primjerice, ističe kako je, prije nego što iznese pred nacionalnu skupštinu temeljne konvencije MOR-a na
ratifikaciju, potrebno ih prevesti na armenski, za što nedostaju materijalna sredstva. Austrija i Republika Češka kao
zapreku u ratificiranju konvencija MOR-a iznose potrebu usklađivanja nacionalnog zakonodavstva s propisima
Europske unije, nakon čega mogu pristupiti ratifikaciji Konvencije br. 138 o najnižoj dobi za prijam u zaposlenje iz
1973.

119
Mauricius, Portugal i Rumunjska navode ovu zapreku u ratifikaciji konvencija MOR-a u svojoj državi.
120
Država može odjaviti Konvenciju br. 144 o tripartitnom savjetovanju u pogledu promocije radnih standarda samo
nakon prethodnog savjetovanja s najreprezentativnijim poslodavačkim i radničkim organizacijama (čl. 5/1/e).
4.3.7. Primjena konvencija i preporuka na nacionalnoj razini

U pogledu odnosa između međunarodnog prava i nacionalnog prava, pravnog djelovanja

ratificiranih konvencija na nacionalno zakonodavstvo država članica, odnosno načina njihove
implementacije u interno zakonodavstvo, razlikujemo dvije osnovne teorije: monističku i
dualističku.121
Prema izvornoj monističkoj teoriji 122, međunarodni pravni poredak i interni pravni poredak
određene države čine jedinstven sustav, jedinstveni pravni poredak. Naime, samim činom
ratifikacije međunarodne norme postaju dio unutarnjeg nacionalnog pravnog poretka. Unatoč
jedinstvenosti pravnog poretka norme su hijerarhizirane, odnosno jedne su subordinirane
drugima. U tom pogledu razlikujemo:
- monizam s prvenstvom nacionalnog prava,
- monizam s prvenstvom međunarodnog prava.
Prema prvom, država je suverena i izvor je prava. Međunarodno pravo proizlazi iz unutarnjeg
prava država koje uređuje njihove međusobne odnose. Obvezatna snaga međunarodnih normi
proizlazi iz suverenosti i ustavnog poretka država. U pogledu sukoba oko prvenstva primjene
normi međunarodnog ili nacionalnog karaktera, sud postupa sukladno načelima lex posterior
derogat legi priori, što za sobom povlači i međunarodne odgovornosti sukladno načelu pacta
sunt servanda.
Monizam s prvenstvom međunarodnog prava označava jedinstvo pravnog sustava u kojem
norme međunarodnog prava imaju prednost pred onima unutarnjeg pravnog poretka. Naime,
ratio donošenja konvencija jest unifikacija radnopravnih normi na međunarodnoj razini, te se iz

121
Više o problemu međunarodnog radnog zakonodavstva i nacionalnog radnog zakonodavstva, vidi: Valticos, N.,
Conventions internationales du travail et droit interne, u Revue critique de droit international prive, Pariz, 1955, no.
2; Landy, E., L'application effective des normes internationales du travail, u Revue internationale du travail, vol.
LXVIII, no. 4-5, octobre-novembre, 1953.
122
Monističku teoriju prihvatile su: Francuska ( Ustavom je propisano da ugovori ili sporazumi koji su ratificirani i
odobreni imaju od trenutka njihova objavljivanja jaču pravnu snagu od unutarnjeg zakona, uz uvjet da ga
primjenjuje i druga strana.), Austrija (Ustavom se predviđa poništavanje svakog zakona koji je u suprotnosti s
odredbama međunarodnog prava), Nizozemska (prema Ustavu, sud se obvezuje primijeniti svaki međunarodni
ugovor, čak i onaj koji je u suprotnosti s kasnije donesenim nacionalnim propisima), Velika Britanija (načelo:
međunarodno pravo je dio prava države, te se primjenjuje neposredno, bez intervencije zakonodavca). Vidi: Tintić,
N., o.c., str.196-197.
tog razloga inkorporiraju u unutarnji pravni poredak, pri tomu derogirajući norme nacionalnog
radnog prava koje su u suprotnosti s odredbama ratificirane konvencije.
Prema izvornoj dualističkoj teoriji123, postoji neprelazna ograda između međunarodnog i
unutarnjeg pravnog poretka, kao dvaju zasebnih i neovisnih pravnih sustava. Zbog bitnih razlika
u subjektima, izvorima i destinatarima ovih dvaju pravnih sustava, svaka norma vrijedi samo
unutar sustava kojemu pripada. Stoga, da bi norma međunarodnog prava postala dio unutarnjeg
pravnog sustava, potrebno ju je prethodno uvesti u unutarnju pravni sustav, primjerice putem
zakona.
Ni monistička ni dualistička teorija ne odgovaraju u potpunosti stvarnosti. Naime, monističkoj
teoriji može se prigovoriti jedinstvo pravnog poretka kojega čine norme međunarodnog i
unutarnjeg, nacionalnog prava. Postoje značajne razlike između normi unutarnjeg radnog
zakonodavstva i međunarodnih radnopravnih normi. Dualistička teorija nije prihvatljiva zbog
oštro postavljene koncepcije o podjeli, suprotstavljenosti i neovisnosti unutarnjeg i
međunarodnog radnog prava. U ovom slučaju došlo bi do nemogućnosti istodobne primjene
pravnih pravila ovih dvaju suprotstavljenih pravnih sustava (jer ne mogu oba pravila biti
istodobno valjana), što bi u konačnici dovelo do međunarodne odgovornosti države koja nije
uskladila unutarnje zakonodavstvo s međunarodnim normama.
Složenosti potpune primjene jedne od ovih dviju teorija pridonosi i različita pravna priroda
međunarodnih i domaćih normi. Međunarodne norme dijele se na neposredno i posredno
(programske) primjenjive.124 Za primjenu neposredno primjenjive norme (samostalne,
samoprovedive) u unutarnjem pravnom sustavu nisu potrebne dodatne zakonodavne mjere.
Neposredno se primjenjuju u nacionalnom pravu, i na njih se može pozivati pred nacionalnim
sudovima. Posredno primjenjive norme sastoje se od programskih izjava ili načelnih, općih
pravila i pojmova čije značenje nije dovoljno određeno. Zbog toga je za njihovu primjenu u
nacionalnom zakonodavstvu nužno donijeti zakonske i druge norme. Većina gospodarskih i
socijalnih prava na međunarodnoj razini uređena su normama programskog karaktera, dok su
većina građanskih i političkih prava uređena normama koje su neposredno primjenjive u
nacionalnom zakonodavstvu.

123
Dualističku teoriju prihvatila je djelomice Grčka. U tzv. Zakonu o pristanku mora se unijeti tekst ratificirane
konvencije.
124
Usp: Betten, L., o.c., str. 382-383; Ravnić, A., o.c., str. 636-637.
Osim što se odredbe ratificirane konvencije MOR-a mogu primijeniti u nacionalnom pravu
neposredno, te posredno putem zakona, posredna se primjena još može izvršiti putem
kolektivnih ugovora i prava slučaja. Postavlja se pitanje: u kojem obimu se norme
međunarodnog radnog prava mogu implementirati u nacionalno pravo putem kolektivnih
ugovora i sudske prakse?
Pitanje primjene međunarodnih normi iz oblasti rada u nacionalno radno pravo nije izričito
predviđeno Ustavom MOR-a, ali se interpretacijom njegovog čl.19., st. 5(d), u kojem stoji:
„mjerodavna vlast ili mjerodavne vlasti... poduzet će mjere potrebne za primjenu odredaba
ratificirane konvencije.“ dade zaključiti da spomenuta vlast, odnosno vlasti, osim zakonodavne
mogu biti i izvršne. S tim u vezi ministar nadležan za resor rada može proširiti primjenu
odredaba određenog kolektivnog ugovora i na radnike koji mu nisu bili izvorne stranke.
Kod primjene međunarodnih radnopravnih normi putem kolektivnih ugovora javlja se nekoliko
problema. Kolektivni ugovori ne moraju pokrivati većinu ili sve radnike. Obično se sklapaju na
određeno vrijeme, te je u tom slučaju sporna odnosno nemoguća kontinuirana primjena
međunarodnih normi u unutarnjem pravu. Nadalje, njihova primjena može biti izvan nadzora
vlade odnosne države članice.
U prilog primjeni međunarodnih normi iz oblasti rada ide i činjenica podobnosti primjene niza
zakonskih normi putem kolektivnih ugovora. Također, postoje neke konvencije koje propisuju
da, u svrhu primjene njihovih odredbi, postoji obveza suradnje država članica sa zainteresiranim
predstavničkim organizacijama radnika i poslodavaca.125 To znači da te organizacije, u suradnji s
vladom, mogu preuzeti obvezu implementiranja odredbi konvencija u unutarnje, nacionalno
pravo, i to putem kolektivnih ugovora.
U radnom pravu, kako nacionalnom tako i međunarodnom, jedno od osnovnih načela je in
favorem laboratorem. Sukladno tom načelu, na radnike će se uvijek primjenjivati one odredbe
koje su za njih u datom trenutku povoljnije. Tako će norme kolektivnog ugovora koje su za
radnika povoljnije od onih previđenim zakonom derogirati potonje. Argumentom analogije može
se zaključiti da iz istog razloga norme kolektivnog ugovora mogu derogirati odredbe ratificirane
konvencije koja je postala dio unutarnjeg pravnog poretka.
U pogledu primjene međunarodnih normi putem sudske prakse, odnosno prava slučaja, ovakva
situacija bit će moguća ukoliko je u ustavnom sustavu države prihvaćeno stajalište prema kojemu
125
Primjerice, Konvencija br. 100 o jednakosti nagrađivanja iz 1951., u čl. 4, te Konvencija br. 111 o diskriminaciji
u pogledu zapošljavanja i zanimanja iz 1958., u čl. 5.
međunarodni ugovori čine dio unutarnjeg prava države članice, te da su neke njihove odredbe
neposredno primjenjive. U tom slučaju sud se može izravno pozivati na odredbe tih konvencija,
pri tom stvarajući nacionalno pravo slučaja. Suprotna je situacija ukoliko je ustavni sustav države
članice prihvatio stajalište prema kojem se međunarodne konvencije ne smatraju dijelom
nacionalnog prava, dok nisu preoblikovani u nacionalne zakone ili podzakonske akte. U tom se
slučaju sudovi ne mogu neposredno pozivati na odredbe ratificiranih konvencija. Postoje, iako
rijetki, slučajevi pozivanja sudova na međunarodne norme.126
Kod primjene odredaba ratificirane konvencije MOR-a u nacionalnom zakonodavstvu može doći
do dva vida sukoba između postojećih standarda127:
1) sukob između međunarodnih i domaćih normativnih akata;
2) sukob između međunarodnih normativnih akata.
U prvom slučaju, do sukoba najčešće dolazi ako su u pitanju odredbe konvencije neposredno
primjenjive naravi. Sukobi vezani uz primjenu odredaba konvencija programske naravi vrlo su
rijetki zbog reguliranja određenog pitanja u vidu načela. Iako i kod primjene odredaba
konvencije u nacionalnom zakonodavstva dolazi do sukoba, samo u situaciji u kojoj
međunarodne odredbe predviđaju višu razinu standarda nego nacionalni zakon. Sukob se rješava
temeljem načela lex posterior derogat legi priori, ako je u pitanju domaći zakon donesen prije no
što je određena konvencija ratificirana i postala dio unutarnjeg pravnog poretka države članice.
Rješenje sukoba je složenije ako se radi o sukobu odredaba konvencije i zakona koji je donesen
nakon što je konvencija ratificirana i nakon što je postala sastavnim dijelom nacionalnog prava.
Tu se predviđaju dva rješenja:
- u slučaju sukoba odredaba konvencije koja je ratificirana i objavljena
i kasnije donesenog domaćeg zakona prednost ima konvencija, bez

126
Leary, V A.., International Labour Conventions and National Law. The Effectiveness of the Automatic
Incorporation of Treties in National Legal Systems, The Hague, 1983, 77-92.
127
Razlikujemo nekoliko međunarodnih izvora radnog prava koji se međusobno razlikuju po dosegu njihove
primjene, kao i svrsi njihova donošenja: Univerzalne konvencije primjenjuju se na teritoriju svih država koje su joj
pristupile. Svrha njihova donošenja je uspostavljanje univerzalnih načelnih standarda iz oblasti rada za sve radnike;
Bilateralni ugovori vrijede na teritoriju dviju država ugovornica, a sklapaju se sa svrhom određenja uvjeta
zapošljavanja i rada u svakoj od država potpisnica za državljane one druge. Regionalni standardi primjenjuju se u
državama članicama te regionalne Organizacije. Njihova praktična vrijednost sastoji se u standardima koji su
progresivniji od onih na međunarodnoj razini, koji ujedno bolje odgovaraju potrebama odnosne regije, što osigurava
veću univerzalnost tih standarda, kao i međusobno korištenje ekstenzivnih prednosti. Vidi: Valticos - Potobsky,
o.c., str. 78.
 obzira je li to pravilo predviđeno ustavom odnosne države 128 ili
pravom slučaja.129
- drugo se rješenje sastoji od inkorporiranja međunarodnih sporazuma,
pa tako i konvencija u municipalno pravo, i to putem ustava, zakona ili
podzakonskih akata odnosne države. Pri tom u slučaju sukoba oko
prvenstva primjene konvencije i kasnije donesenog domaćeg propisa
prednost pripada potonjemu.130
Nastanku sukoba u pogledu prvenstva primjene između međunarodnih akata prethodi ostvarenje
dvaju uvjeta: odnosni međunarodni akti moraju biti obvezujuće, a ne savjetodavne naravi. Drugi
je uvjet vezanost države odvojenim aktima u kojima su sadržani suprotstavljeni standardi. Ako se
spomenuti uvjeti ostvare i nastane sukob, isti se može riješiti posredstvom nekoliko mjera.
Međutim, potrebno je prethodno ukazati na mjere koje je nužno provesti kako bi se spriječili
budući eventualni sukobi:
- prije usvajanja same konvencije nužno je provođenje suradnje i savjetovanja
zainteresiranih stranaka;131
- donošenje odredbi o usklađenosti dvaju uzastopnih normativnih akata koji uređuju istu
materiju.132 Usklađenost se postiže na način da se u kasnije doneseni akt unosi izjava
prema kojoj njene odredbe nisu u suprotnosti s odredbama ranije usvojenog
normativnog akta. Poduzetom mjerom isključuje se mogućnost kršenja odredaba
prethodne konvencije od strane države koja je njena stranka na način da se poziva na
odredbe kasnije donesene konvencije. Također, ustrojavanjem određenih tijela od
strane raznih međunarodnih organizacija nadzire se primjena akata koji uređuju istu ili
sličnu materiju.133

128
Ovakvo rješenje prihvatile su: Francuska, njene brojne bivše afričke kolonije, te Nizozemska i Španjolska.
129
Pravilo prvenstva konvencije pred kasnije donesenim domaćim zakonom određena je pravom slučaja u Belgiji,
Luksemburgu i Švicarskoj.
130
Najreprezentativniji primjer su Sjedinjene Američke Države.
131
Suradnja i savjetovanje predmet su sporazuma između Ujedinjenih naroda i njenih specijaliziranih organizacija,
kao što je Međunarodna organizacija rada. Time se sprječava sukob između njihovih temeljnih normativnih
instrumenata.
132
Međunarodnim paktom o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, u čl.8, st. 3. predviđa se: «Nijedna
odredba ovog članka ne dopušta državama članicama Konvencije Međunarodne organizacije rada iz 1948. g. o
sindikalnoj slobodi i zaštiti sindikalnih prava da donose zakonske mjere koje bi prejudicirale, ili primijenile na
spomenut način pravo zajamčeno u toj Konvenciji“.
133
Primjerice, Odbor stručnjaka, koji je osnovan 1927. godine, sastavljen je od raznih priznatih stručnjaka, neovisnih
o vladama i imenovan od Upravnog vijeća po prijedlogu generalnog ravnatelja Međunarodnog ureda rada za
razdoblje od tri godine. Zatim, Skupštinski odbor koji se osniva na svakom godišnjem zasjedanju Međunarodne
Ako navedene preventivne mjere ne poluče rezultat, a radi se o sukobu međunarodnih akata
donesenih od strane različitih međunarodnih organizacija koji se bave istom ili sličnom
materijom, u tom slučaju glavni kriterij u rješavanju međusobnog sukoba moralo bi biti
poštivanje načela in favorem laboratorem. U obzir ne dolazi primjena čisto formalnog kriterija,
već primjena onog standarda koji je povoljniji za radnika.134
Ukoliko se radi o sukobu međunarodnih propisa, u kojima su zapriječeni jednako povoljni
standardi za radnika, primjenjuje se pravilo lex specialis derogat legi generali. U slučaju
postojanja međunarodnih propisa koji se ne razlikuju po razini, rabi se kriteriji lex posterior
derogat priori, tipično načelo ugovornog prava za razrješavanje sukoba hijerarhijske naravi, te
pacta sunt servanda, radi zaštite stečenih prava, te kriteriji bona fide, djelotvornosti i sl.135

4.4. Tehnička i istraživačko-znanstvena djelatnost MOR-a

Uz normativnu djelatnost Međunarodne organizacije rada usko je vezana njena tehnička

djelatnost. Naime, normativna djelatnost, koja se sastoji u donošenju konvencija i preporuka i
drugih pravnih instrumenata niže pravne snage, bila bi mrtvo slovo na papiru bez postojanja
tehničke potpore. Naime, nužno je povezivanje međunarodnih pravnih standarda s tehničkom
suradnjom kako bi se oni u određenim različitim gospodarskim, socijalnim, kulturnim i drugim
okolnostima mogli unificirano ostvarivati.136 Stoga su normativna i tehnička djelatnost MOR-a
uzajamno ovisne i komplementarne metode u ostvarivanju usvojenih radnopravnih standarda na
međunarodnoj razini, usprkos postojanju mišljenja prema kojima tehnička djelatnost MOR-a
otežava normativnu djelatnost zbog vrlo složene tehničke suradnje na projektima čiji se broj
neprestano povećava.137
Tehnička djelatnost obuhvaća pružanje pomoći materijalne naravi, suradnju dužnosnika MOR-a i
stručnjaka za pojedina područja na projektima koji za cilj imaju donošenje i primjenu

skupštine, a sastavljen je od dvije stotine predstavnika vlada, poslodavaca i radnika u omjeru 1:1:1. Usp: Valticos -
Potobsky, o.c., str. 647-649.
134
Vidljivo je da se primjena načela in favorem laboratorem rabi kako za rješavanje proturječja između
međunarodnih akata, tako i za rješavanje sukoba između međunarodnih propisa i domaćeg normativnog akta.
135
Usp: Valticos - Potobsky, o.c., str. 81; Valticos, Droit international du travail,o.c., str. 188-190.
136
Više: International labour standards and technical co-operation, Governing Body 252/15/1, 252 nd Session,
March, 1992; The role of the ILO in technical co-operation, International Labour Conference 80, 1993, Report
VI, str. 20 i 65.
137
Vidi: Valticos - Potobsky, o.c., str. 31 i 32.
međunarodnih standarda u nacionalnom zakonodavstvu. Tehničkom djelatnošću MOR-a
omogućava se upućivanje, stručno osposobljavanje i usavršavanje radnika i stručnjaka zemalja u
razvoju u industrijski razvijene zemlje. Sastavni dio ove djelatnosti je i međusobna razmjena
država članica u pogledu informacija o stanju radnog zakonodavstva, migraciji radnika, vođenju
statistike rada i sl.
Sadašnja tehnička djelatnost Međunarodne organizacije rada, točnije Međunarodnog ureda rada,
posljedica je dugogodišnjeg razvoja. U prvim godinama postojanja MOR-a, Međunarodni ured
rada prikupljao je, analizirao i uspoređivao zakonske tekstove i druge propise, te nacionalnu
praksu vezanu za pitanja iz područja rada, a sve u cilju kvalitetne pripreme za publiciranje
izvješća koja su predmet zasjedanja MOR-a. Tek tridesetih godina dvadesetog stoljeća
Međunarodni ured rada, na zahtjev pojedinih država članica, šalje u pojedine države stručnjake
odnosno povjerenstva radi pružanja pomoći u smislu razvoja socijalnih institucija, te poboljšanja
uvjeta rada i života, posebice socijalnog osiguranja, odnosno općenito stvaranja kvalitetnog
radnog i socijalnog zakonodavstva tih država.138
Znanstveno-istraživačkom djelatnošću MOR se bavi još od svog osnutka, što je i razumljivo
budući da se kvalitetne odluke u pogledu određenih pitanja mogu donijeti samo uz prethodno,
kvalitetno provedeno istraživanje, analiziranje i konzultiranje odnosnog pitanja od strane
stručnjaka. Znanstveno–istraživačka djelatnost MOR-a je mnogostruka. Obuhvaća izradu
dokumentacijskih izvješća temeljem prikupljenih podataka. S tim u svezi, u državama članicama
provode se određene ankete radi uvida u stanje radnog zakonodavstva i prakse, kao i eventualne
nužnosti u izmjeni postojećih akata te donošenja novih.
Znanstveno-istraživačku djelatnost MOR obavlja putem brojnih zasjedanja pojedinih
industrijskih povjerenstava na čijem su dnevnom redu razmatranja mnogobrojnih pitanja,
izabranih s obzirom na socijalnu nužnost, aktualne probleme u određenoj gospodarskoj
djelatnosti odnosno profesiji. Nadalje, ova se djelatnost MOR-a upražnjava putem stalnih ili
povremenih publikacija koje izdaje Međunarodni ured rada.139
138
Usp: Pešić, R., Međunarodna organizacija rada, o.c., str. 153 i 154.

139
Primjerice, sljedeće naslove publicirala je MOR: Achieving Equal Employment Opportunities for People with
Disabilities through Legislation. Guidelines; Action Against Child Labour, N. Haspels and M. Jankanish; Active Labour
Market Policies Around the World. Coping with the consequences of globalization, P. Auer, Ü. Efendioğlu and J.
Leschke; Activities of the ILO, 1995-95. Report of the Director-General, International Labour Conference, 83rd Session,
1996; Actuarial Mathematics of Social Security Pensions, S. Iyer; Actuarial Practice in Social Security, P. Plamondon, A.
Drouin, G. Binet, M. Cichon, W. McGillivray, M. Bédard, H. Perez Montas;
Adjustment, Employment & Missing Institutions in Africa, W. van der Geest and R. van der Hoeven; Affirmative Action
 24 ZAŠTITA NA RADU U KONVENCIJAMA MOR-A

Međunarodne konvencije su po prirodi međunarodni ugovori posebne

vrste . One stvaraju međunarodne obaveze za države koje ih ratifikuju . Obično
se donose po hitnim pitanjima o kojima postoji saglasnost zainteresovanih
država . Preporuke ne obavezuju članice i imaju uticaja na nacionalna
zakonodavstva s obzirom da članice imaju obavezu da preduzmu mere izložene
u preporukama .

in the Employment of Ethnic Minorities and Persons with Disabilities, J. Hodges-Aeberhard and C. Raskin; Afford,
C.W., Corrosive Reform: Failing health systems in Eastern Europe; Altammirano, T., Social Exclusion and Inequality in
Peru; Application of International Labour Standards 2006 (I). Report III (Part 1A; Application of International Labour
Standards 2006 (II). Report III (Part 2); Application of International Labour Standards 2005 (I). Report III (Part 1A;
Application of international labour standards 2004 (I). Report 92 III (Part 1A; Asbestos: Health risks and their
prevention (Occupational Safety and Health Series 30; Assisting Disabled Persons in Finding Employment. A practical
guide, B. Murray and R. Heron; Auer, P., Active Labour Market Policies Around the World. Coping with the
consequences of globalization; Auer, P.,  Employment Stability in an Age of Flexibility; Bakar, Che Man A., Safety and
Health in the Use of Chemicals at Work; Bequele, A., Combating Child Labour; Bequele, A., First Things First in Child
Labour: Eliminating work detrimental to children; Blanpain, R., European Works Councils in Multinational Enterprises.
Multinational Enterprises Programme, Working Paper No. 83; Bosch, G., Times are Changing: Working time in 14
industrialised countries; Böhning, W.R., Employing Foreign Workers; Bronstein, A., European Labour Courts:
International and European labour standards in labour court decisions and jurisprudence on sex discrimination;
Buckley, G.J., Casale, G., Social Dialogue and Poverty Reduction Strategies; Bulletin of Labour Statistics; Casale, G.,
Buckley, G.J., Social Dialogue and Poverty Reduction Strategies; Cazes, S., Employment Stability in an Age of Flexibility;
Chappell, D., Violence at Work; Campbell, D., International Labour Standards and Economic Interdependence; Codes of
Conduct and Multinational Enterprises - CD-ROM; Collection of Pension Contributions: Trends, issues and problems in
Central and Eastern Europe; E. Fultz and T. Stanovnik; Crook, M. and Zeytinoglu, I.U., Women workers and working
conditions in retailing: A comparative study of the situation in a foreign-controlled retail enterprise and a nationally
owned retailer in Canada Multinational Enterprises Programme, Working Paper No. 79; Dore, R., New Forms and
Meanings of Work in an Increasingly Globalized World; Employing Foreign Workers; W.R. Böhning; European Labour
Courts: Remedies and sanctions in industrial action, A. Trebilcock; European Works Councils in Multinational
Enterprises. Multinational Enterprises Programme, Working Paper No. 83, R. Blanpain; The evolution of employment,
working time and training in the mining industry; Export processing zones in Bangladesh: Economic impact and social
issues. Multinational Enterprises Programme, Working Paper No. 80, D. Bahattacharya; A Fair Globalization. The role
of the ILO; Fashoyin, T., Sims, E., Tolentino, A., Labour-management Cooperation in SMEs: Forms and Factors; Ferge,
Z., Combating Poverty and Social Exclusion; Fetherolf Loufti, M., Women, Gender and Work; Freedom of Association.
Digest of decisions and principles of the Freedom of Association Committee of the Governing Body of the ILO. Fourth
(revised) edition; ILOLEX 2004 on CD-ROM: A database of international labour standards; Murray, B., Placement of
Job-seekers with Disabilities. Elements of an effective service; Rodgers, J., Precarious Jobs in Labour Market Regulation:
The growth of atypical employment in Western Europe.