MJEŠOVITA SREDNJA ŠKOLA “GORNJI VAKUF “

Naziv škole

MEĐURELIGIJSKI DIJALOG
maturski rad iz vjeronauke

Mentor: Amel Omeragić, prof. Učenik: Amina Mašetić IV-1

Gornji Vakuf-Uskoplje, april 2020. god.

SADRŽAJ

SADRŽAJ......................................................................................................................................................2
UVOD...........................................................................................................................................................3
Islamska zajednica u BiH i međureligijski dijalog.........................................................................................4
Šta je međureligijski dijalog.........................................................................................................................5
Koristi dijaloga.........................................................................................................................................9
Ko su to drugi muslimani?.........................................................................................................................10
Koraci ka međureligijskom dijalogu...........................................................................................................11
Vidljiva dostignuća.................................................................................................................................11
Brojni izazovi i prepreke........................................................................................................................12
ZAKLJUČAK................................................................................................................................................13
LITERATURA...............................................................................................................................................14

2|Stranica
UVOD

َ ‫ون َوٱلَّ ِذ‬

َ ‫ين اَل يَ ْعلَ ُم‬
‫ون‬ َ ‫هَلْ يَ ْستَ ِوى ٱلَّ ِذ‬
َ ‫ين يَ ْعلَ ُم‬
“ Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? “ 1

U hadisu se kaže: “Kada Allah nekome želi dobro, On mu podari razumijevanje vjere.” Poslanik,
sallAllahu alejhi ve sellem, također je rekao:” 2 Allah olakša put u Džennet svakome ko kroči u
potrazi za znanjem. ”3
Druga polovina dvadesetog i početak dvadeset i prvog stoljeća karakterišu sve učestaliji pozivi,
kako od strane svećenstva i ostalih predvodnika vjerskih zajednica, tako i od strane akademskih
pregalaca, pa i političkih subjekata, za međureligijskim dijalogom.

Neki smatraju da je Vatikanskim koncilom 1960-ih iniciran i uspostavljen jedan novi pravac u
odnosima među različitim religijskim tradicijama, od strane Katoličke crkve. Međutim, bar
pedeset godina ranije, još prije Prvog svjetskog rata su protestantske crkve započele sa
ekumenskom/međureligijskom saradnjom preko prethodnika Svjetskog saveza crkava i
nacionalnih saveza crkava, te od 1948. godine Svjetskog saveza crkava počele sa dijalogom,
isprva sa jevrejima a kasnije i sa drugim religijama. Također, ima mišljenja da su se
međureligijski dijalog i duboke teološke rasprave vodili stoljećima, te da je islamska civilizacija
bila jedna od plodonosnijih po tom pitanju.
Osim kršćana, učešće u međureligijskim dijalozima i aktivnostima uzele su i druge vjerske
skupine koje na Zapadu predstavljaju manjine, poput hindusa, muslimana, budista, jevereja, sika
i dr. Posebno su na ovom polju aktivne jevrejske vjerske zajednice. Skoro da nema
međuvjerskog foruma, skupa ili dijaloga, da na njemu ne učestvuje jedan ili više rabina ili
predstavnika judaizma. Što se tiče islama, iako ima dosta pozitivnih pomaka, mora se priznati da
mnogi, kako članovi muslimanskih zajednica tako i njihovi predvodnici imaju podozrenje prema
bilo kakvom obliku međuvjerskog dijaloga i aktivnosti.

1
Kur'an ( Ez-Zumer, 9. ajet)
2
Buahri i Muslim
3
Muslim, 21/17.

3|Stranica
Islamska zajednica u BiH i međureligijski dijalog

Najveći broj bosanskohercegovačkih muslimana svoj vjerski život vrši kroz institucije i organe
Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Islamska zajednica dugoročno je opredijeljena
međureligijskom dijalogu i međusobnom uvažavanju predstavnika različitih vjerskih zajednica u
domovini i dijaspori. U nacrtu platforme Islamske zajednice u BiH za dijalog se kaže da je IZ:
otvorena za vjerski dijalog napose sa predstavnicima monoteističkih religija: kršćanstvom
(kršćanskim denominacijama: pravoslavnom, katoličkom i protestantskom) i judaizmom; IZ je
spremna voditi dijalog i sa novim (i brojčano manjim) vjerskim zajednicama u BiH;
Po pitanju modaliteta takvog dijaloga, Islamska zajednica je otvorena i prihvata međureligijski
dijalog „na razini obrazovnih institucija, na razini organizacionih jedinica vjerskih zajednica i
crkava, pojedinačno između imama i svećenika, vjernika itd.“; Također, „dijalog može biti
organiziran putem simpozija, seminara, okruglih stolova, tribina, javnih elektronskih i printanih
medija, druženjem vjernika itd. Na akademskom nivou mogu biti tretirana sva važna pitanja iz
učenja vjere i vjerske tradicije, a na popularnom nivou treba tretirati pitanja koja su od općeg
interesa za sve vjerske zajednice i crkve u BiH.“
Islamska zajednica svojim imamima i aktivistima daje smjernice da se u „međuvjerskom
dijalogu moraju poštivati prava drugih, izbjegavati negativan govor o drugima i afirmirati
vrijednosti tolerancije i prakse komšijskog suživota u BiH.“ IZ smatra da svaka zajednica i crkva
mora osuditi i sankcionirati pojedince ili skupine iz svojih redova koji šire vjersku mržnju,
negativno govore i omalovažavaju vjerovanja drugih ili podstiču netoleranciju i netrpeljivost
prema pripadnicima drugih vjera ili uvjerenja.4

4
Preporod(islamske informativne novine)

4|Stranica
Šta je međureligijski dijalog

Razumljivo je da ne postoji jedno shvatanje međureligijskog dijaloga i njegovih ciljeva. Ipak,

smatramo da će se mnogi aktivni učesnici u dijalogu takve vrste složiti sa autorima djela
Međureligijski dijalog: Priručnik za muslimane, na koji se u ovom radu oslanjamo, a koji ga
definiraju kao oblik komunikacije koji ima za cilj kroz razgovor i akciju poboljšati razumijevanje
i izgraditi mostove saradnje među pripadnicima različitih religija zarad mirnog suživota u
toleranciji i uzajamnog poštivanja. Cilj dakle nije brisanje razlika u mišljenju i uvjerenjima već
da se te razlike razumiju i prihvate kao takve. Respekt i pozitivan angažman ne znače da su
razlike u doktrini i interpretaciji nevažne. To samo znači da se o tim razlikama treba razgovarati
u slobodnom i otvorenom razgovoru. Dijalogizirati znači razumijevati i učiti o drugima, a ne
pobjeđivati ih ili ušutkivati.
Moguće je da vjernici i njihovi predvodnici, u našem slučaju imami i vjerski učitelji, imaju
nedoumice po pitanju potrebe i smisla međureligijskog dijaloga. Da li nam je potreban
međureligijski dijalog i da li aktivnosti na razumijevanju drugih i drugačijih odvode muslimane i
njihove vjerske lidere od ispravnog učenja islama? Ako nam jeste potreban, zašto onda temeljni
izvori islama šute o tome? Razmišljanje prosječnog muslimana polazi od uvjerenja da je islam
jedini ispravni put za koji na Sudnjem danu slijedi nagrada, a za sve ostale pravce, vjerovanja i
religijska učenja, slijedi kazna i Džehennem. Brojni kur'anski ajeti govore o jednom vjerskom
eksluzivizmu islama naspram ostalih vjerskih pravaca. Jedina priznata vjera kod Allaha je islam.
(Kur'an) Osim islama, i druge vjerske tradicije imaju visok stepen isključivosti po pitanju
ispravnog puta i spasenja. Većina tradicionalnih vjerskih zajednica smatra da je njihova vjera
ispravna, dok su ostale heretičke i pogrešne. Katoličko učenje o spasenju Extra ecclesiam nulla
salus, „Izvan crkve nema spasa“, često se navodi kao teološki apsolutizam, kojeg nalazimo
gotovo u svim vjerskim tradicijama, uključujući i islam.

Muslimanima, kao i drugima, niko ne zabranjuje da imaju svoja lična uvjerenja i da se njih
čvrsto drže. Učestvovati u dijalogu ne znači odstupati od svojih polaznih tačaka ili podleći
stvarnim ili imaginarnim pritiscima sugovornika. Muslimani kroz svoju vjeru razumijevaju da je
Božija odredba i Njegova volja da Ovaj svijet učini staništem različitih ljudi, religija i ideoloških
pravaca. Brojni ajeti jasno ukazuju da je religijski pluralizam htijenje i volja Božija, i da ta
raznolikost nas ne sprječava da se takmičimo u dobru čije ćemo rezultate na Sudnjem danu
vidjeti. „Da je Bog htio sljedbenicima jedne vjere bi vas učinio. Ali On hoće da vas iskuša u
onome što vam je dao. Zato se natječite u dobru. Bogu ćete se svi vratiti pa će vas On o onome u
čemu ste se razilazili obavijestiti.“ Također, islam insistira na potpunoj i sveobuhvatnoj vjerskoj
slobodi, a zabranjuje bilo kakav oblik nametanja ličnog ubjeđenja i prisile da se ono prihvati. „A
da je tvoj Gospodar htio uistinu bi svi koji su na Zemlji vjernici bili. Pa zar da ti ljude prisiljavaš
da vjernici budu!?“

5|Stranica
U međureligijskom dijalogu dakle nastojimo riješiti probleme Ovoga svijeta, a ne pronaći mjesto
za drugog na Onome svijetu. Iako su brojni kur'anski ajeti krajnje decidni po pitanju ispravne
vjere, ipak ima i ajeta koji ostavljaju „tračak“ nade za spasenje i drugima. Naravno,
razumijevanje takvih ajeta je uvijek vremenski i kontekstualno uslovljeno, ali i sama činjenica da
je Dragi Bog odredio da se takvi iskazi nalaze u Kur'anu, muslimane čini sustezljivim po pitanju
konačnog odredišta onih koji ne slijede islam. Svakako, ne treba zaboraviti da i sama riječ islam,
potpuna predanost Bogu, se može razumijevati u svome historijskom, ali i teološko-
lingvističkom korištenju. U „rukama“ Božijim su „ključevi“ i Dženneta i Džehennema, i samo
On određuje sudbinu nas običnih smrtnika. U konačnici, nije li i sam Kur'an krajnje kritičan
prema sljedbenicima prijašnjih objava koji su jedni druge utjerivali u laž i raspravljali o
ispravnosti njihova vjerovanja i prakticiranja.

Međureligijski dijalog je pitanje slobode i poštovanja za svaku vjeru, kao i gradnja mostova kako
bi se smanjile tenzije i mržnja među sljedbenicima različitih religija. Religije su Božiji dar kojim
se donosi mir, a ne mržnja, čovječanstvu. Religije mogu egzistirati zajedno jedino kroz
organizirane napore ka razumijevanju, uzajamnom uvažavanju i gradnji dobrih odnosa.
Neki muslimani se protive učešću imama i njihovih džamija kao institucija u međureligijskim
dijalozima. Štaviše, neki i zaobilaze džamije u kojima se takav dijalog odvija ili promovira.
Postoji niz razloga za nepovjerenje koje muslimani imaju prema kršćanima, jevrejima i ostalim
nemuslimanima. Neki od tih razloga su čisto teološke prirode i zasnovani su na razumijevanju da
se Kur'an i Sunnet protive bilo kakvom bližem odnosu između muslimana i nemuslimana.
Muslimani koji se protive međureligijskom dijalogu često citiraju slijedeći ajet: „Ni jevreji, ni
kršćani neće biti s tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu. Reci: „Allahov put je
jedini Pravi put!“ A ako bi se ti poveo za željama njihovim, nakon Objave koja ti dolazi, od
Allaha te niko ne bi mogao zaštititi niti odbraniti.“

Dok neki razumijevanju da ovaj ajet osuđuje dijalog sa jevrejima i kršćanima, naučni i historijski
dokazi zapravo upućuju na događaj koji je nastao nakon što je Allah, dž.š., naredio Poslaniku,
a.s., da promijeni kiblu od Jerusalema prema Kabi. Nakon što su jevreji izrazili nezadovoljstvo
takvom odlukom, Poslanik im je objasnio svoju poziciju i nastojao da i dalje razvija i održava
dobre odnose sa njima. Ovaj kontekst je taj u kojem je Allah, dž.š., obavijestio Poslanika da ni
jevreji ni kršćani neće biti sa njime zadovoljni dok ne bude slijedio njihovo učenje po pitanju
centralnog položaja koji ima Jerusalem. Ovaj ajet nije tražio od Poslanika da prekine veze sa
jevrejima i kršćanima, već ga samo obavještava da je potpuno zadovoljstvo nemoguće.

S druge strane, negativno iskustvo koje su mnogi muslimanski narodi imali u prošlosti, posebno
tokom kolonijalnog perioda, izaziva podozrenje pogotovo prema kršćanstvu, čiji su misionari
intenzivno promovirali svoju vjeru tokom kolonijalizma.

6|Stranica
Kako Page/Sonnenburg primjećuju „od svih religija, kršćanstvo se najviše povezuje sa
kolonijalizmom jer su neke njegove tradicije (katoličanstvo i protestantizam) bile religije
evropskih sila uključenih u kolonijalni poduhvat na globalnoj razini.“ U ovom kontekstu,
ispravna historijska perspektiva se mora uzeti u obzir. Ne može se kriviti član jedne lokalne
crkve ili sveštenik za nepravde koje su nanesene muslimanima od prije devedeset ili više godina.
Isto tako, nije umjesno današnjim kršćanima spočitavati pitanje inkvizicije, krstaških ratova ili
drugih crnih tačaka njihove religijske povijesti. Tako ni pripadnici drugih religija ne mogu kriviti
milijardu i po muslimana za nedjela radikalnih skupina sa muslimanskim ili islamskim
predznakom, ili im spočitavati nepravde koje su nemuslimanske zajednice trpjele ili i danas trpe
u nekim dijelovima svijeta. Iskreno razumijevanje historijskih činjenica vodi ka uspješnom
dijalogu.

Muslimansko samopouzdanje po pitanju međureligijskog dijaloga mora biti zasnovano na

ispravnim teološkim i historijskim osnovama, koje neće biti korištene da se potcijeni, omalovaži
ili ignorira drugi. Ukoliko bismo jedni druge tretirali na način omalovažavanja, potcjenjivanja i
ubjeđivanja u istinitost našeg uvjerenja, nijedna zajednica ili društvo ne bi mogla prosperirati.
Naprotiv, vladao bi kompletan haos i anarhija. Stoga u Kur'anu nalazimo ajete koji nas uče
učtivosti i liberalnom stavu naspram učenja drugih religijskih pravaca: „U vjeri nema prisile.“
Isto samopouzdanje će se koristiti da ispravnim razumijevanjem primarnih izvora islama i
njihova konteksta, kao lekcijama višestoljetnog nagomilanog iskustva, trasira put ka boljoj
budućnosti zajednica i društava u kojima muslimani žive.

Stoga, međureligijski dijalog nije da'wa, odnosno pokušaj da se druga strana pridobije na islam.
Dijalog se vodi da bi se razumjeli stavovi i učenja druge strane, iako se sa tim učenjima ne
slažemo i u njih ne vjerujemo. Prihvatanje drugačijeg mišljenja ne znači da se odričemo svog
vlastitog, niti da priznajemo stavove i uvjerenja drugih kao validne za onosvjetsko spasenje. Na
međureligijski dijalog ne bi se smjelo gledati kao priliku da se drugi preobrate na moju vjeru, jer
bi se na taj način učesnici dijaloga osjećali nelagodno i udaljili bi se od dijaloga. Iskren
međureligijski dijalog nije namijenjen ničijem preobraćenju.

Prisustvo i učestvovanje u dijalogu ne znači da ćemo na bilo koji način umanjiti ili oskrnaviti
svoju vjeru. Oni koji su uključeni u međuvjerski dijalog svoje ubjeđenje u istinitost svoga
vjerskog pravca samo još više potvrđuju, dok u isto vrijeme saznaju i uče o uvjerenju drugog.
Nekad u tom procesu slušanja i razmjene mišljenja pronalazimo zajednička shvatanja za koja
nismo znali, jer se ranijih godina nismo toliko interesirali jedni za druge. U tom svom poduhvatu
treba biti iskren, otvoren i pun razumijevanja, i izbjegavati sve ono što bi moglo uvrijediti našeg
sugovornika ili narušiti naše dugoročne međureligijske odnose. Isto kako mi ne bismo željeli da
drugi o našoj religiji govore sa podsmijehom, ružnom riječju ili uvredom, tako i naš sagovornik
ne želi da se na njegov vjerozakon i praksu gleda sa podozrenjem.

7|Stranica
Šta je sa onim teškim pitanjima o konačnom odredištu? Da li će kršćani i jevreji ući u Džennet? I
jedni i drugi i treći misle i smatraju da nema spasa za drugog. Da li su muslimani sigurni da će
ući u Džennet. Da li je svako od nas ponaosob siguran u spasenje nakon smrti? Sa islamsko-
teološkog stanovišta, niko nije siguran da li će ući u Džennet, dok u njeg ne uđe. Muslimani žive
na Ovom svijetu između nade u spasenje i straha od kazne. Stoga je najbolji odgovor za gornja
pitanje da su onosvjetske stvari u Božijim rukama. „Svako će dobiti ono što je zaslužio, jer On
dobro zna šta je ko radio.“ Međureligijski dijalog ne traži da sve ljude pošalje u raj, već da ih
podstakne da izbjegavaju nasilje i mržnju, te da razvijaju mir i solidarnost među sobom. Zato
nije preporučeno otvoreno proglasiti naše sugovornike u međureligijskom dijalogu prokletim, jer
ni nama ne bi bilo drago da nas bilo ko proglašava takvim sa stanovišta njegova učenja.

8|Stranica
Koristi dijaloga

Za muslimane, osobito one koji žive na Zapadu, brojne su koristi od međureligijskog dijaloga.
Ne treba posebno isticati negativan imidž koji je stvoren po pitanju islama i muslimana. Mnogi
mediji na Zapadu svakodnevno predstavljaju muslimane kao radikalne teroriste koji nemaju ništa
zajedničko sa zapadnim vrijednostima. Na muslimane mnogi, ali svakako ne svi, gledaju kao na
retrogradne elemente koji su infiltrirani u zapadna društva kako bi ih jednog dana islamizirali ili
se protiv njih silom borili. Međureligijski dijalog poboljšat će imidž muslimana i pokazat će da
su muslimani spremni na suradnju, dijalog, toleranciju i razumijevanje. Isto tako, na muslimane
će se gledati kao na sastavni dio društva u kojem žive, sa svim željama, potrebama, ambicijama i
problemima koje imaju pripadnici ostalih vjerskih zajednica.

Također, stalni kontakti sa nemuslimanima obezbijedit će jaku bazu podrške muslimanskim

zajednicama i džematima među lokalnim stanovništvom. Prema muslimanima se od strane
lokalne zajednice neće gledati sa podozrenjem, nego će se otvorenim i iskrenim pristupom
pokušati riješiti problemi koji se nameću jednoj ili objema stranama. Jedan od glavnih problema
za muslimanske zajednice jeste nepostojanje suglasnosti komšija za izgradnju ili dogradnju
džamija i islamskih centara. S druge strane, jedna od najvećih bojazni za zajednice koje žive
pored muslimana jeste bojazan da će muslimani-susjedi donijeti probleme u krajeve u koje
dolaze. Ti problemi mogu se ticati bezbjednosti ili terorizma, ali mogu imati i neke potpuno
praktične obzire, kao što je npr. saobraćajna gužva tokom džume namaza, nedozvoljeno ili
neumjesno parkiranje, buka i slično. Dugoročan i učinkovit dijalog može probleme takve vrste
uspješno riješiti. Nisu rijetki primjeri svećenika i rabina u nekim američkim gradovima koji su
svesrdno podržavali zahtjeve muslimanskih zajednica za izgradnju ili dogradnju džamija. Takve
geste dobrosusjedskih i međuljudskih odnosa teško da se zaboravljaju.

Islamofobija je jedna od važnih pojava modernog doba. Brojni naučni radovi i istraživački
projekti ukazuju na bojazan koju nemuslimani na Zapadu nose u sebi po pitanju islama i
muslimana. Brojni su napadi na muslimane: najčešće na pokrivene žene, na džamije,
muslimanske radnje, škole i druge institucije koje muslimani organiziraju i koriste. Za očekivati
je da će takvih napada u skorijoj budućnosti biti još više. Muslimanima su stoga potrebni, pored
državnih struktura vlasti, i sigurnosnih agencija, obični ljudi, njihove komšije i članovi šire
zajednice, a naročito članovi drugih vjerskih zajednica, koji će ih podržati u odsutnim
momentima po njihovu sigurnost i mir.5

5
''Međureligijski dijalog i mirotvorstvo'', hfz. mr. Saudin Gobeljić

9|Stranica
Ko su to drugi muslimani?

Kao dio našeg odnosa sa drugim vjerskim zajednicama, ne treba zaboraviti ni one vjerske
skupine koje sebe smatraju muslimanima i pripadnicima islama, dok ih drugi muslimani ne
smatraju takvima. Primjer ahmedija, ismailija, zejdija, alevija i brojnih drugih sekti koje su na
Zapadu našle plodno tlo da prošire svoj utjecaj, je nešto o čemu će se zvanična Islamska
zajednica u Bosni i Hercegovini sigurno izjasniti. Ipak, bit ćemo u ovom radu slobodni
spomenuti mišljenje utjecajnog islamskog pravnika Abdullaha an-Naimija koji, u svojoj knjizi
Ko su američki muslimani, piše da svako onaj ko za sebe smatra da je musliman i da pripada
vjeri islamu, mora kao takav biti i prihvaćen od šire muslimanske zajednice, bez obzira na
doktrinarne i šerijatsko-pravne razlike koje pojedine muslimanske grupacije slijede, te na
aktivnim akterima međureligijskog dijaloga je da takve grupe i pojedince prihvataju kao
muslimane. Naravno, konačan sud kako o njima, tako i o drugima, je kod Uzvišenog Allaha,
dž.š.

10 | S t r a n i c a
Koraci ka međureligijskom dijalogu

Usvajanje Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (DPA) u Daytonu (Ohio,
SAD) i njegovo potpisivanje u Parizu 1995., s ciljem okončanja rata u Bosnia i Hercegovini,
donijelo je ne samo mir već i omogućilo uspostavljanje čvrstog temelja za proces pomirenja u
Bosni i Hercegovini. Nestabilan i kompleksan politički sistem (stvoren u Daytonu) zahtijevao je,
osim međunarodne zajednice i njenih organizacija prisutnih u Bosni i Hercegovini i domaćih
političara, veću ulogu i vjerskih vođa kako bi se implementirale sve odredbe DPA i stvorilo
stabilno i sigurno okruženje u BiH, posebno onima koji su protjerani iz svojih domova. Tako su
lideri četiri tradicionalne vjerske zajednice (Islamska zajednica u BiH, Rimokatolička crkva,
Srpska-pravoslavna crkva i Jevrejska zajednica), uz pomoć Svjetske konferencije o religiji i miru
(WCRP) – sada poznate pod nazivom Religije za mir, uspostavile Međureligijsko vijeće (prvo
takve vrste) u Bosni i Hercegovini 1997. godine – i to samo godinu i po poslije rata – sa samo
jednim ciljem: poticanje pomirenja među različitim etničkim grupama u Bosni i Hercegovini.
Osnivanje MRVBiH bilo je u skladu s modelom pristupa od vrha prema dolje, prema kojem
međureligijski dijalog se razumijeva na način da vjerske vođe i predstavnici iniciraju i razvijaju
aktivnosti na terenu koje bi doprinijele razvoju saradnje i pomirenja.

Od svog osnivanja, MRVBiH je učestvovao, promovisao ili organizirao brojne aktivnosti u

Bosni i Hercegovini, ali i u regionu koje su MRVBiH pozicionirale kao najveću organizaciju
civilnog društva u promociji pomirenja na Balkanu kroz međureligijski dijalog te uz pomoć
religijskih zajednica i vjerskih institucija. MRVBiH je u posljednjih dvadeset i dvije godine svoj
rad usmjerio na pet glavnih nivoa: sa pojedincima, lokalnim (nevladinim) organizacijama,
međunarodnim organizacijama, vjerskim zajednicama/crkvama i državnim institucijama; i
nekoliko ključnih aspekata ili dimenzija: rad sa ženama, mladima, mladim teolozima i vjerskim
službenicima (svećenicima, rabinima i imamima). Pored toga, MRVBiH je organizovao nekoliko
naučnih konferencija naglašavajući snagu i ulogu međureligijskog dijaloga u BiH ali i njegov
značaj na globalnom nivou, posebno u svijetu poslije 11. septembra, promovirao i objavio
nekoliko knjiga među kojima se ističe zajednička publikacije O vjerskim običajima muslimana,
pravoslavnih Srba, katolika i Židova u Bosni i Hercegovini (2005).

Vidljiva dostignuća

Drugi pristup u kojem se međureligijski dijalog koristi kao način za poticanje pomirenja u BiH
bio je uključivanje lokalnih organizacija, lokalnih vjerskih predstavnika ili određenih segmenata
bosanskog društva, tj. mladih, žena i sl. Rad sa bosanskim ženama različitih vjerskih tradicija,
bosanske omladine kao i radionice za mlade teologe u Bosni i Hercegovini omogućile su razvoj

11 | S t r a n i c a
budućih platformi za bolje razumijevanje kao i obogaćivanje jedinstvenog bosanskog konteksta
suživota različitih religijskih tradicija.
Prednosti procesa poslijeratnog pomirenja u Bosni i Hercegovini, u odnosu na druge slične
slučajeve, mogu biti u razumijevanju da samo oba pristupa (od vrha prema dolje i odozdo prema
gore) mogu proizvesti održivi mir i voditi ka iskrenom pomirenju podijeljenog dijela društva.
Postoji nekoliko značajnih dostignuća koje možemo istaći kao nemjerljiv doprinos
međureligijskom dijalogu u Bosni i Hercegovini, a to su podizanje svijesti o neizbježnosti
dijaloga u multikulturalnom i pluralnom društvu kao što je bosansko; uključivanje različitih
segmenata društva kao što su žene i mladi koji bi mogli pružiti osnovu za budući razvoj,
međusobno razumijevanje i održivost dijaloga; saradnja i umrežavanje lokalnih organizacija,
vjerskih institucija i poglavara, s jedne strane, i međunarodnih organizacija s druge strane, kroz
različite seminare, humanitarne inicijative ili obrazovne aktivnosti usmjerene na premošćavanje
različitih etničkih ili vjerskih grupa, kao što je bilo osnivanje zajedničkog postdiplomskog studija
pod nazivom “Međureligijske studije i izgradnja mira” 2017. godine uz učešće Fakulteta
islamskih nauka, Katoličkog bogoslovnog fakulteta sa Univerziteta u Sarajevu i Pravoslavnog
bogoslovnog fakulteta – Univerziteta u Istočnom Sarajevu sa sjedištem u Foči.

Brojni izazovi i prepreke

Osim postignuća, međureligijski dijalog u Bosni i Hercegovini se suočio i sa brojnim izazovima.

Činjenica da je posthladnoratovska era obilježena “sukobom” identiteta, a ne idejama,
upotrebom i zloupotrebom vjerskih identiteta, uglavnom od strane političara i za političke svrhe
u Bosni i Hercegovini, još uvijek stvara krhkost u društvu, što se odražava i na sami proces
pomirenja. Nadalje, Dejtonski mirovni sporazum iako je pružio osnovu za dijalog i pomirenje
okončanjem rata zbog njegovih odredbi, posebno u kontekstu unutrašnje državne strukture,
nametnuo je etničku podjelu i segregaciju bosanskog društva koje je na kraju dovelo do
formiranja etnički očišćenih teritorija a što je vidljivo u popisu stanovništva iz 2013. godine.
Treća prepreka jeste bila blizina ratnog iskustva koje još neki političari koriste u svojim
(pred)izbornim kampanjama. Usto, činjenica da je ratno iskustvo još uvijek svježe u sjećanju
mnogih bosanskih građana, istinsko pomirenje na lokalnom nivou predstavlja izuzetke, a ne
pravila. Osim toga, još uvijek postoje neriješena pitanja o ilegalnim vjerskim objektima
izgrađenim za vrijeme rata na privatnoj imovini, kao što je slučaj Fate Orlović i Srpske
pravoslavne crkve u Bratuncu koji podrivaju velike međureligijske inicijative promovirane i
dogovorane na institucionalnom nivou. Nadalje, osporavanje, odugovlačenje i nepotpisivanje
ugovora između države i Islamske zajednice u BiH predstavlja dodatni kamen spoticanja u
pogledu uspostave otvorenog, pravdenog i dijaloga sa jednakopravnim učesnicima. 6

6
Ahmed Kulanić(www.cdv.ba)

12 | S t r a n i c a
ZAKLJUČAK

Proces pomirenja, kako onaj koji se promoviše putem međureligijskog dijaloga ili inicijativa ili
bilo kojim drugim sredstvom još uvijek je veoma krhak u Bosni i Hercegovini, kako zbog
korištenja/zloupotrebe vjere i vjerskih identiteta od strane političara, tako i zbog unutrašnje
državno-administrativne podjele koja je poticala etničke segregacije, a ne saradnju.
Stoga se međureligijski dijalog mora proširiti u lokalnim zajednicama i spustiti sa
“institucionalnog” i/ili akademskog nivoa, a prije svega mora biti utemeljen na domaćim
iskustvima, a ne “uvezenim” rješenjima. Tako bi korištenje, razvijanje i unapređenje lokalnog
iskustva koje se obično predstavlja kroz koncept komšiluka kao sredstvo međureligijskog
dijaloga ili razumijevanja među različitim vjerskim grupama u BiH moglo pružiti solidnu osnovu
za cijelu ideju međureligijskog dijaloga. Moguće je da nas ovakav način pomjeri od koncepta
tolerisanja razlika na nivo koegzistencije razlika ili čak dalje na jedinstvo razlika, stvarajući
istinsko živuće multikulturalno i pluralno društvo. Lekcije koje smo naučili iz bosanskog
iskustva rata, agresije ali i poslijeratnog perioda definitivno se mogu koristiti kao model
pomirenja vođenog od strane religijskih institucija, ali je potrebna duboka analiza takve
inicijative kako bi se u potpunosti procijenile prednosti, ali i njeni nedostaci.

13 | S t r a n i c a
LITERATURA

- Kur’an

- El-Džami el-Musned es-Sahih, Sahih Buhari, Buharijina zbirka hadisa.

- Muslimova zbirka hadisa, l-Munziri Zekijjudin ebu-Muhammed Abdulazim bin Abdulkavij.

- Preporod (Islamski informativni list).

- Internet: www.cdv.ba

14 | S t r a n i c a