Živež nam dobro istrajao, brod nam bio čvrst i sva momčad dobra zdravlja, ali nam je bila

krajnja
nevolja za vodu. Mislili smo da nam se najbolje držati istoga pravca, bolje nego da bismo krenuli
sjevernije, jer to bi nas moglo odvesti k sjeverozapadnom dijelu Velike Tatarije ili u Ledeno more. Dne
16. lipnja 1703, jedan dječak spazi s jarbola kopno. Sutradan ugledamo sasvim neki veliki otok ili
kontinent (jer nismo znali, šta je); na južnoj mu je strani uska prevlaka koja se promalja u more, i
draga koja je preplitka da bi u nju mogao brod od više nego sto tona. Bacimo sidro morsku milju od te
drage, a naš kapetan pošlje u dugom čamcu dvanaestoricu svojih momaka, dobro oboružanih, sa
suđem za vodu, ako je bude. Zamolim ga za dopuštenje da odem s njima, pa da vidim kraj i da
otkrijem ako šta mognem. Kad smo izišli na kopno, nismo vidjeli niti rijeke, niti izvora, niti kakva traga
žiteljima. Naši momci krenu dakle obalom, da blizu mora nađu štogod svježe vode, a ja odem sam na
drugu stranu, po prilici milju, i tamo vidim sam neplodan i kamenit kraj. Stadoh se sada dosađivati, pa
jer nisam ništa vidio što bi mi zaokupljalo radoznalost, vratim se polako drazi, a kako mi je more bilo
cijelo pred očima, spazim da su naši momci već ušli u čamac te iz petnih žila veslaju k brodu. Htjedoh
baš da im doviknem, premda bi to slabo koristilo, kad ugledam golemo stvorenje gdje za njima ulazi u
more što god brže može: ne gazi mnogo dublje od koljena, a korača silnim koracima; ali naši su
momci odmakli pol morske milje, a kako je more ovuda puno oštrih klisura, nije čudovište moglo da
stigne čamac. To su mi kasnije pripovijedali jer ja se nisam usudio da stanem i da vidim konac toj
zgodi, nego sam otrčao što sam brže mogao onim istim putem kojim sam prvo bio pošao, a onda se
uspeo na strm brežuljak odakle mi je neki vidik po okolici. Vidim da je sasvim obrađena; ali me
najprije iznenadilo koliko je duga trava što je na toj zemlji određena za sijeno, a visoka je kojih
dvadeset stopa. Iziđem na glavnu cestu, jer takvom se činila meni, premda je žiteljima služila jedino
za stazu po ječmenoj njivi. Ovud sam koračao neko vrijeme, ali sam malo mogao da vidim s obiju
strana jer je bila bliska žetva, a žito se ispelo najmanje četrdeset stopa. Hodao sam pol sata do kraja
njive koja je bila ograđena živicom visokom barem sto i dvadeset stopa, a drveće je toliko visoko da
mu i nisam znao sračunati visinu. Tu je bio nogostup za prijelaz iz jedne njive na drugu. Imao je četiri
stepenice i kamen koji moraš prekoračiti kad dođeš na najvišu stepenicu. Nisam se mogao popeti na
taj nogostup jer svaka je stepenica bila visoka šest stopa, a gornji kamen dvadesetak. Nastojao sam
da nađem u živaci kakvu rupu, kad ugledam na bližnjoj njivi jednoga žitelja kako ide k nogostupu, a
iste je veličine kao i onaj, kojega sam vidio gdje u moru proganja naš čamac. Učinio mi se velik kao
obični zvonik, a korača koracima od deset lakata, koliko sam po prilici mogao da pogodim. Spopao me
krajnji strah i čudo, te potrčim da se sakrijem u žitu; odande sam ga vidio kako se s vrha nogostupa
obazire natrag na bližnju njivu s desne strane i čuo ga kako govori glasom za nekoliko stupanja
glasnijim od govorne trube: ali buka je bila tako visoko u zraku, te sam u prvi mah zaista pomislio da
je grmljavina. Nato dođe k njemu sedam čudovišta kakvo je i sam, sa srpovima u rukama, a svaki srp
po prilici tolik, koliko je šest kosa. Ti ljudi nisu bili tako dobro odjeveni kao onaj prvi, kojemu su, čini
se, sluge ili radnici, jer na nekoliko riječi, što je kazao, pođoše da kose žito na njivi gdje sam ležao.