Držao sam se od njih što god sam mogao dalje, ali sam se kretao sa silnom mukom, jer žitne

stabljike
nisu gdjekada bile razdaleko više od jedne stope, tako da sam se jedva provlačio između njih. Ali ipak
sam se gurao, dok nisam došao na jedno mjesto na njivi gdje je žito bilo poleglo od kiše i od vjetra.
Ovdje nisam mogao ni korak naprijed jer su se stabljike bile tako ispreplele da nisam mogao
propuzati između njih, a osje je na povaljenim klasovima bilo tako tvrdo i šiljasto, da me kroz odjeću
bolo u meso. U taj isti mah začujem kako žeteoci nisu za mnom dalje od sto lakata. Bio sam sasvim
klonuo od umora, svega me svladala tuga i očaj, te legnem između dvije brazde i od srca zaželim da
bih ovdje dokončao svoje dane. Žalio sam samotnu ženu svoju i djecu, siročad bez oca. Jadikovao sam
zbog svoje gluposti i tvrdoglavosti, što sam opet krenuo na put unatoč savjetu sviju mojih prijatelja i
rođaka. U tom strašnom duševnom uzbuđenju nisam mogao da se otresem misli o Lilliputu, gdje su
me žitelji gledali kao najveće čudo što se ikad javilo na svijetu; gdje sam bio moćan da potegnem
rukom carsko brodovlje i da izvršim ona druga djela što će se dovijeka spominjati u ljetopisima te
carevine, a potomstvo će teško i vjerovati u njih, premda ih posvjedočuju milijuni ljudi. Razmišljao
sam koliko poniženje moram da pretrpim, što se u ovom narodu činim tako neznatnim, kako bi se
pojedinac Lilliputanac činio među nama. Ali to mi se činilo još i najmanjom nesrećom mojom; jer kad
su ljudski stvorovi u razmjeru sa svojom veličinom divljiji i okrutniji, čemu bih se ja i nadao, nego da
budem zalogaj u ustima prvomu od tih golemih barbara, koji me uhvati. Bez sumnje imaju pravo
filozofi kada vele da ništa nije veliko ni malo, nego jedino po usporedbi. Moglo bi se svidjeti sudbini
da dosudi Lilliputancima, te da oni nađu koji narod gdje bi ljudi bili onako sićušni prema njima, kako
su oni bili prema meni. A tko zna, nije li i to čudno pleme smrtničko isto tako nadmašeno u kojem
dalekom kraju na svijetu, koji još nismo otkrili? Kako sam se uplašio i zbunio, nisam mogao da se
okanim tih misli, kad se jedan od žetelaca približi na deset palaca k brazdi u kojoj sam ležao i utjera
me u strah da će me prvim korakom na smrt zgaziti njegova noga ili prepoloviti njegov srp. Kad se
dakle opet krenuo, vrisnem glasno od straha, koliko sam god mogao; nato golemi stvor zastao, časak
razgledavao pod sobom i naposljetku opazio gdje ležim na zemlji. Promatrao me neko vrijeme, kao
kad bi čovjek da oprezno uhvati malu, opasnu životinju na taj način, da ga ne bi mogla ni ogrepsti ni
ugristi, kao što sam i ja u Engleskoj znao činiti s lasicom. Naposljetku se usudio da me kažiprstom i
palcem uhvati odostrag, za struk, te me primakne na tri lakta k očima, da mi bolje razmotri lik.
Pogodio sam šta bi on i dobra mi sreća moja dala toliko sabrana duha te sam odlučio da se ni
najmanje ne opirem, dok me držao u zraku preko šezdeset stopa nad zemljom, premda mi je bolno
gnječio bokove, od straha da mu se ne omaknem između prstiju. Jedino sam se usudio da uznesem
oči k suncu, da moleći sklopim ruke i da izgovorim nekoliko riječi poniznim, žalostivim glasom, kakav
dolikuje stanju u kojem sam: jer svakoga sam se časa bojao da me ne bi tresnuo o zemlju, kao što
običavamo činiti sa svakom malom, mrskom životinjom koje bi da uništimo. Ali sreća mi dala da mu
se milio moj glas i moje kretanje, te me uzeo gledati kao neku rijetkost i jako se čudio slušajući me
kako izgovaram razgovijetne riječi, premda ih nije razumijevao. Međutim nisam ja odustajao da
jecam i da lijem suze i da glavu naginjem na obje strane, da mu pokažem koliko god mogu, kako me
ljuto boli što me gnječi palcem i prstom. Čini se da je razumio što ja mislim, jer je digao kaputu kraj,
nježno me položio u kaput i odmah otrčao sa mnom ka gospodaru svojemu koji je bio imućan seljak,
onaj isti, kojega sam prvoga vidio na njivi.