Michael Connelly - Peti Svjedok

Michael Connelly Peti svjedok
PRVI DIO:
Čarobne riječi
2
Prvo poglavlje
Gospođa Pena pogledala me preko sjedala i molećivo podigla ruke. Govorila je

s jakim naglaskom, odabravši engleski da se obrati meni izravno.
„Molim, bute mi pomogli, gospon Mickey?"
Pogledao sam Rojasa, koji je bio okrenut na prednjem sjedalu, iako ga nisam
trebao da mi prevodi. Onda sam pogledao iza gospođe Pene, preko njenog ramena i
kroz prozor auta, na dom koji je očajnički htjela zadržati. Bila je to izblijedjela
ružičasta kuća s dvije spavaće sobe, s ogoljelim dvorištem iza žičane ograde. Betonska
stuba do prednje terase imala je preko sebe nasprejan grafit, nečitljiv osim broja 13. To
nije bila adresa. To je bila zakletva na vjernost.
Pogled mi se najzad vratio na nju. Imala je četrdeset četiri i bila je privlačna na
neki istrošeni način. Bila je samohrana majka tri tinejdžera i nije platila hipoteku devet
mjeseci. Sad joj je banka zaplijenila kuću i spremala ju se prodati. Dražba će biti za tri
dana. Nije imalo veze što je kuća malo vrijedila ili što je sjedila u susjedstvu punom
bandi u južnom L. A.-u. Netko će je kupiti, a gospođa Pena postat će stanarka umjesto
vlasnice - to jest, ukoliko je novi vlasnik ne izbaci.
Godinama se uzdala u zaštitu Florencie 13. Ali vremena su se promijenila. Sad
joj nikakva odanost bandi neće pomoći. Trebala je odvjetnika. Trebala je mene.
„Reci joj da ću dati sve od sebe", rekoh. „Reci joj da sam prilično siguran da ću moći
zaustaviti dražbu i pobijati valjanost ovrhe. To će barem usporiti stvari. Dat će nam
vremena da smislimo dugoročni plan. Možda je opet postavimo na noge."
Kimnuo sam i pričekao da Rojas prevede. Otkako sam kupio oglašivački paket na
španjolskim radio-postajama, koristio sam Rojasa kao vozača i tumača.
Osjetio sam kako mi vibrira mobitel u džepu. Moje gornje bedro tumačilo je to kao
poruku nasuprot stvarnom pozivu, koji je imao dulju vibraciju. U svakom slučaju,
zanemario sam ga. Kad je Rojas završio prijevod, uskočio sam prije nego što je gospođa
Pena stigla odgovoriti.
„Reci joj da mora shvatiti kako ovo nije rješenje njenih problema. Mogu odgoditi
stvari i možemo pregovarati s bankom. Ali ne obećavam da neće izgubiti kuću. Zapravo,
već je izgubila kuću. Vratit ću je, ali tada će se opet morati suočiti s bankom."
Rojas je preveo, gestikulirajući rukama tamo gdje ja nisam. Istina je bila da će
gospođa Pena na kraju morati otići. Bilo je samo pitanje koliko je daleko željela da idem
s time. Osobni stečaj dodao bi na obranu pred ovrhom još godinu dana. Ali nije
morala sad o tome odlučivati.
„Sad joj reci i da ja trebam biti plaćen za svoj rad. Daj joj raspored. Tisuću unaprijed
i plan mjesečnih otplata."
„Koliko mjesečno i koliko dugo?"
Opet sam pogledao kuću. Gospođa Pena pozvala me unutra, ali bilo mi je draže
3
sastati se s njom u autu. Ovdje se samo prolazilo i bio sam u svom Lincoln Town Car
BPS-u. BPS je značilo Ballistic Protected Series - balistički zaštićena serija. Kupio sam ga od
udovice ubijenog utjerivača iz kartela Sinaloa. U vratima su bile oklopne ploče, a
prozori su bili izrađeni iz tri sloja laminirana stakla. Bili su otporni na metke. Prozori
ružičaste kuće gospođe Pene nisu. Lekcija naučena od Sinaloina čovjeka bila je da ne
izlaziš iz auta ako ne moraš. Gospođa Pena objasnila je ranije kako su hipotekarne
otplate koje je prestala uplaćivati prije devet mjeseci iznosile sedamsto mjesečno.
Nastavit će uskraćivati otplate banci dok ja radim na slučaju. Imat će besplatnu vožnju
sve dok ja budem držao banku podalje, pa se tu moglo zaraditi nešto novca.
„Neka bude dvjesto pedeset mjesečno. Dat ću joj popust. Budi siguran da zna kako
dobiva povoljnu cijenu i da ne smije nikad kasniti s plaćanjem. Ako ima, možemo uzeti
kreditnu s lovom. Samo budi siguran kako neće isteći barem do 2012."
Rojas je preveo, uz još gestikulacije i puno više riječi nego što sam ja upotrijebio, dok
sam ja izvukao svoj mobitel. Poruka je došla od Lorne Taylor.
NAZOVI ME ŠTO JE PRIJE MOGUĆE.
Morat ću joj se javiti nakon sastanka sa strankom. Tipični odvjetnički ured imao bi
upravitelja ureda i recepcionera. Ali ja nisam imao ured, osim stražnjeg sjedala mog
Lincolna, pa je Lorna vodila poslove i odgovarala na telefone u stanu u zapadnom
Hollywoodu, kojeg je dijelila s mojim glavnim istražiteljem.
Majka mi je bila rođena Meksikanka i razumio sam njezin materinji jezik bolje
nego što sam ikada pokazivao. Kad je gospođa Pena odgovorila, znao sam što je rekla -
barem bit. Ali sam svejedno pustio da mi Rojas sve prevede. Obećala je otići u kuću i
uzeti predujam od tisuću dolara gotovine i da će redovito slati mjesečne uplate. Meni, a
ne banci. Mislio sam si, ako joj mogu produžiti ostanak u kući za godinu dana, moj bi
dio bio ukupno četiri soma. Nije loše za ono što se tražilo. Vjerojatno više nikad neću
vidjeti gospođu Penu. Podnijet ću tužbu u kojoj pobijam ovrhu i razvući stvari.
Vjerojatno se neću čak ni pojaviti na sudu. Moj mlađi partner obavit će trčkaranje po
sudnicama. Gospođa Pena bit će sretna, a i ja. Na kraju će čekić ipak udariti. Uvijek
udari.
Smatrao sam da će to biti lako izvesti, makar gospođa Pena nije bila stranka što
dira u srce. Većina mojih klijenata prestala bi uplaćivati banci kada bi izgubila posao ili
pretrpjela medicinsku katastrofu. Gospođa Pena prestala je kad su joj tri sina završila u
zatvoru zbog prodaje droge, pa je njihova tjedna financijska pripomoć naglo prestala. U
toj priči neće biti puno dobre volje. Ali banka je igrala prljavo. Pogledao sam njezin spis
na svome laptopu. Sve je bilo tamo: zapis da su joj dostavljene opomene, uključujući i
zahtjeve za plaćanje a onda i ovrhu. Samo što je gospođa Pena rekla kako te opomene
nikad nije dobila. A ja sam joj vjerovao. Ovo nije bilo susjedstvo kojim službeni
dostavljači slobodno švrljaju. Sumnjao sam da su opomene završile u smeću, a
dostavljač je jednostavno lagao o tome. Ako bih to mogao dokazati onda sam, s
prednošću koju će mi to dati, mogao držati banku podalje od gospođe Pene.
To će biti moja obrana. Da jadna žena nikad nije bila pravilno obaviještena o
pogibelji u kojoj se našla. Banka ju je iskoristila, ovršila se bez da joj je dala priliku da
plati zaostatke i trebala bi na sudu zbog toga biti ukorena.
,,OK, dogovorili smo se", rekoh. „Reci joj da ode i donese novac, dok ja
printam ugovor i priznanicu. Primit ćemo se toga danas."
4
Nasmiješio sam se i kimnuo gospođi Peni. Rojas je preveo i onda iskočio iz auta
da bi ga obišao i otvorio joj vrata.
Jednom kad je gospođa Pena otišla iz auta, otvorio sam na svome laptopu
obrazac ugovora na španjolskome i utipkao potrebna imena i brojeve. Poslao sam ga
na printer koji je bio na postolju za elektroniku na suvozačkom sjedalu. Onda sam se
primio posla na priznanici za sredstva, koja će biti položena na račun. Sve je bilo crno
na bijelom. Uvijek. Bio je to najbolji način da držim Kalifornijsku odvjetničku
komoru podalje od svoje guzice. Imam ja auto otporan na metke, ali Komora je ono
zbog čega sam se najčešće osvrtao preko ramena.
Bila je gadna godina za Odvjetničko društvo Michael Haller i partneri. Krivična
obrana praktično je presušila u propaloj ekonomiji. Naravno da zločina nije bilo
ništa manje. U Los Angelesu zločin maršira kroz svaku ekonomiju. Ali ono malo
stranaka koje su plaćale bile su rijetke. Činilo se kako nitko nema novca platiti
odvjetnika. Zbog toga je ured javnog branitelja pucao po šavovima od slučajeva i
stranaka, dok su dečki poput mene gladovali.
Imao sam troškove i četrnaestogodišnju klinku u privatnoj školi, koja je
govorila o Sveučilištu Južna Kalifornija kad god bi iskrsnula tema koledža. Morao
sam nešto učiniti, pa sam učinio ono što sam nekoć smatrao nezamislivim. Prešao
sam na građansko pravo. Jedina industrija koja je rasla u pravničkome biznisu bila je
obrana od ovrha. Pohađao sam nekoliko Komorinih seminara, razmahao se i počeo
davati nove oglase na dva jezika. Napravio sam nekoliko mrežnih stranica i počeo
od ureda okružnog tajnika kupovati popise prijavljenih ovrha. Tako sam dobio
gospođu Penu kao stranku. Izravna pošta. Ime joj je bilo na popisu i poslao sam joj
pismo - na španjolskome - nudeći joj svoje usluge. Rekla mi je kako joj je moje
pismo bilo prvi znak, koji je ikad primila, da joj je kuća pod ovrhom. Izreka kaže:
ako sagradiš, doći će. To je bila istina. Dobivao sam više posla nego što sam mogao
obavljati - danas još šest sastanaka nakon gospođe Pene — i čak sam po prvi put
zaposlio stvarnog partnera u Odvjetničkom društvu Michael Haller i partneri.
Nacionalna epidemija ovrha nad nekretninama usporavala se, ali ni u kom slučaju
se nije stišavala. U Okrugu Los Angeles mogao sam se krmiti u valovu još godinama.
Slučajevi su donosili tek četiri ili pet somova po komadu, ali je u mom
profesionalnom životu ovo bio period kvantitete pred kvalitetom. Trenutno sam na
popisu imao više od devedeset slučajeva ovrhe. Nema sumnje, klinka mi je mogla
početi planirati studij na Sveučilištu Južna Kalifornija. Kvragu, mogla je početi
razmišljati da ostane i na magisteriju.
Bilo je onih koji su vjerovali kako sam ja dio problema, kako sam tek pomagao
propalitetima da igraju protiv sistema, usporavajući ekonomski oporavak cjeline.
Taj je opis sasvim sigurno odgovarao nekim mojim strankama. Ali na većinu njih
gledao sam kao na uzastopne žrtve. U početku prevarene američkim snom o
vlasništvu nad domom, kada su bili namamljeni u hipoteke za koje se nisu pravo
mogli ni kvalificirati. A onda opet viktimizirane kada je mjehur pukao, a
beskrupulozni zajmodavci u posljedičnoj mahnitosti ovrha nagazili na njih đonom.
Većina tih, nekoć ponosnih, vlasnika kuća nije imala šanse pod kalifornijskim
brzinskim propisima o ovrsi. Banka čak nije trebala odobrenje suda da uzme nečiju
kuću. Veliki financijski umovi smatrali su da je to pravi način. Samo neka ide. Što prije
kriza dođe do dna, to će prije početi oporavak. Ja kažem, recite to gospođi Peni.
5
Uokolo je kolala teorija kako je sve to bio dio urote među najvećim bankama u
zemlji da podruju zakone o posjedu, sabotiraju pravni sustav i stvore kružeću
industriju ovrha, od koje profitiraju s obje strane procesa. Ja to baš i nisam pušio. Ali
tijekom mog kratkog boravka u ovom području zakona, vidio sam dovoljno
grabežljivih i neetičnih postupaka takozvanih legitimnih poslovnih ljudi zbog kojih mi
je nedostajalo staro dobro krivično pravo.
Rojas je čekao vani da se gospođa Pena vrati s novcem. Provjerio sam sat i zapazio
da smo kasnili na moj sljedeći sastanak — komercijalna ovrha preko u Comptonu.
Pokušao sam geografski sabiti savjetovanja s mojim novim strankama, da uštedim
vrijeme, benzin i kilometražu na autu. Danas sam obrađivao južni dio. Sutra ću upasti u
istočni L. A. Dva dana tjedno bio sam u autu, potpisujući ugovore s novim strankama.
Ostalo sam vrijeme radio na slučajevima.
„Idemo, gospodo Pena", rekoh. „Moramo dalje." Odlučio sam iskoristiti vrijeme
čekanja da zovem Lornu. Tri mjeseca ranije počeo sam blokirati broj svog mobitela.
Nisam to nikad radio dok sam se bavio krivičnim, ali u mom vrlom novom svijetu
obrane od ovrha obično nisam htio da ljudi imaju moj izravni broj. To je uključivalo
odvjetnike zajmodavaca, kao i vlastite stranke.
„Pravni ured Michaela Hallera i partnera", Lorna reče kad je podigla slušalicu.
„Kako vam možemo..."
„Ja sam. Što je bilo?"
,,Mickey, moraš smjesta u Postaju Van Nuys."
U glasu joj je bila izrazita žurnost. Postaja Van Nuys bila je središnje zapovjedništvo
Policijske uprave Los Angelesa za intervencije u razvučenoj dolini San Fernando, na
sjevernoj strani grada.
„Danas radim na južnoj strani. Što se događa?"
„Drže tamo Lisu Trammel. Ona je zvala."
Lisa Trammel bila je stranka. Zapravo, moja prva stranka u ovrhama. Držao sam je
kod kuće već osam mjeseci i bio sam uvjeren da mogu izdržati još barem godinu dana,
prije nego što bacimo stečajnu bombu. Ali ona je bila opsjednuta frustracijama i
nepravdama u svome životu i nije ju se moglo umiriti ili kontrolirati. Poduhvatila se
marširanja pred bankom noseći pano s vrištećim potpisom prevarantskih postupaka i
okrutnih djela. To jest, sve dok banka nije protiv nje ishodila privremenu zabranu
pristupa.
„Je li prekršila zabranu? Jesu li je uhitili?"
„Mickey, drže je zbog ubojstva."
To nisam očekivao čuti.
„Ubojstva? Tko je žrtva?"
„Kaže da je optužuju za ubojstvo Mitchella Bonduranta."
To je ponovo izazvalo dugu stanku. Pogledao sam kroz prozor i vidio gospođu
Penu kako izlazi kroz prednja vrata. Držala je smotuljak gotovine u ruci.
,,U redu, počni telefonirati i otkaži ostatak današnjih sastanaka. I reci Ciscu da
6
krene za Van Nuys. Tamo ćemo se sresti."

„Nema problema. Hoćeš da Bullocksica preuzme popodnevne sàstanke?"
„Bullocksicom" smo zvali Jennifer Aronson, partnericu koju sam zaposlio iz
Southwesterna, pravnog fakulteta smještenog u staroj robnoj kući Bullocks u Wilshireu.
„Ne, ne želim da mi ona radi nove. Samo dogovori nove termine. I slušaj, mislim
da imam Trammeličin spis sa sobom, ali ti imaš listu poziva. Nađi joj sestru. Lisa ima
klinca. Vjerojatno je u školi i netko će ga trebati preuzeti ako Lisa ne može."
Natjerali smo svaku stranku da ispiše opširan popis kontakata, jer ih je ponekad bilo
teško naći za sudska ročišta - i da ih se natjera da plate moj rad.
„Primit ću se toga", reče Lorna. „Sretno, Mickey."
„Isto i tebi."
Zaklopio sam mobitel i pomislio na Lisu Trammel. Nekako i nisam bio iznenađen da
je uhićena za ubojstvo čovjeka koji joj je pokušavao oduzeti dom. Nije da sam smatrao
kako će doći do toga. Niti blizu. Ali duboko u sebi, znao sam da će se nešto dogoditi.
7
Drugo poglavlje
Brzo sam uzeo gotovinu gospođe Pene i dao joj priznanicu. Oboje smo
potpisali ugovor i dobila je kopiju za svoju arhivu. Uzeo sam broj njezine kreditne
kartice, a ona je obećala da će izdržati trošak od 250 dolara mjesečno dok radim za
nju. Onda sam joj zahvalio, rukovao se s njom i dopustio da je Rojas otprati natrag
do njenih ulaznih vrata.
Dok je on to radio, daljinskim koji sam nosio otvorio sam prtljažnik i izašao.
Lincolnov prtljažnik bio je dovoljno prostran da primi tri kartonske kutije za spise, kao
i sve moje uredske potrepštine. Našao sam Trammeličin spis u trećoj kutiji i izvukao ga.
Zgrabio sam i otmjeni kovčeg za spise koji sam koristio za obilaske policijskih postaja.
Kad sam zatvorio prtljažnik, spazio sam stilizirano 13, nasprejano na crnoj boji
poklopca.
„Kurvin sin."
Osvrnuo sam se uokolo. Tri dvorišta niže, par klinaca igralo se u prašini, ali
izgledali su premlado da bi bili grafiti-umjetnici. Ostatak ulice bio je prazan. Bio sam
zbunjen. Ne samo da nisam čuo ni primijetio nasrtaj na moj auto, koji se odigrao dok
sam u njemu imao savjetovanje sa strankom, nego jedva da je prošlo jedan, a znao
sam da većina bandojeba ne bi ustala i zagrlila dan i sve njegove mogućnosti do
kasnog poslijepodneva. Oni su bili noćna stvorenja.
Krenuo sam prema svojim otvorenim vratima sa spisom. Opazio sam da je
Rojas stajao na prednjoj stubi i čavrljao s gospođom Penom. Zazviždao sam i pokazao
mu neka se vrati u auto. Morali smo krenuti.
Ušao sam. Primivši poruku, Rojas je otrčao natrag u auto i sam uskočio.
„Compton?", upitao je.
„Ne, promjena planova. Moramo u Van Nuys. Brzo."
,,OK, gazda."
Izvukao se s pločnika i počeo se probijati natrag na autocestu 110. Nije bilo
izravne cestovne veze do Van Nuysa. Morat ćemo poći 110-om do centra, odakle
ćemo 101-om na sjever. Nismo mogli krenuti s goreg mjesta u gradu.
„Što je rekla na vratima?", pitao sam Rojasa.
„Raspitivala se o vama."
„Kako to misliš?"
„Znate, rekla je da izgledate kao da vam ne treba prevoditelj."
Kimnuo sam. Često to čujem. Geni moje majke utječu na to da djelujem više
južno od granice nego sjeverno.
„Također je htjela znati jeste li oženjeni, gazda. Rekao sam da jeste. Ali, ako se
hoćete vratiti natrag i ubosti, bit će tamo. Iako, vjerojatno će htjeti popust na cijenu."
8
„Hvala, Rojas", rekao sam suho. „Već je dobila popust, ali imat ću to na umu."
Prije nego što sam otvorio spis, preletio sam kroz popis kontakata na svome
mobitelu. Tražio sam ime nekoga u detektivskom odjelu iz Van Nuysa, nekoga tko bi
podijelio nešto informacija sa mnom. Ali nije bilo nikoga. Išao sam naslijepo u slučaj
ubojstva. Ni to nije dobra početna točka. Zatvorio sam mobitel i stavio ga u punjač, a
onda otvorio fascikl. Lisa Trammel postala mi je strankom nakon što je odgovorila
na pismenu ponudu, koju sam poslao vlasnicima svih domova pod ovrhom.
Pretpostavljao sam da nisam bio jedini pravnik u Los Angelesu koji je tako radio. Ali,
Lisa je iz nekog razloga odgovorila na moje pismo, a ne na njihova.
Kao odvjetnik u privatnoj praksi, većinu vremena sami birate svoje stranke.
Ponekad odaberete pogrešno. Lisa je za mene bila jedan od tih slučajeva. Žurilo mi se
započeti novi posao. Tražio sam stranke koje su bile u škripcu ili koje su bile
iskorištene. Ljude koji su bili prenaivni da znaju svoja prava ili mogućnosti. Tražio sam
potlačene i mislio sam da sam našao jednoga u Lisi. Nesumnjivo je odgovarala opisu.
Gubila je kuću zbog niza okolnosti, nadzor nad njima srušio se poput domina. A
njezin zajmodavac predao je slučaj ovršiteljskom mlinu koji je hvatao prečice čak i
kršeći pravila. Potpisao sam ugovor s Lisom, stavio je na plan otplata i počeo biti
njezinu bitku. Bio je to dobar slučaj i bio sam uzbuđen. Tek je nakon toga Lisa postala
mučna stranka.
Lisa Trammel imala je trideset i pet godina. Bila je udana majka devetogodišnjeg
dječaka imenom Tyler, a kuća im je bila na Melbi u Woodland Hillsu. U vrijeme kad su
ona i njezin muž, Jeffrey, kupili kuću 2005., Lisa je poučavala sociologiju u Gimnaziji
Grant, dok je Jeffrey prodavao BMW-e u salonu u Calabasasu.
Njihova kuća s tri spavaće sobe bila je pod hipotekom od 750,000 dolara
nasuprot procijenjenoj vrijednosti od 900,000 dolara. Tržište je tada bilo jako,
hipoteka je bilo u izobilju i lako ih je bilo dobiti. Koristili su usluge nezavisnog
hipotekarnog mešetara, koji je nudio njihov spis naokolo i uvalio ih u kredit s niskim
kamatama što je nosio balonsku isplatu 1 nakon pet godina. Kredit je bio zapakiran u
investicijski paket hipoteka te je dva put premješten prije nego što je našao stalni dom
u WestLand Financialu, podružnici WestLand Nationala, banke iz Los Angelesa sa
sjedištem u Sherman Oaksu. Sve je bilo lijepo i dobro za tročlanu obitelj dok Jeff
Trammel nije odlučio kako više ne želi biti muž i otac. Nekoliko mjeseci prije nego što
je dospjela mjenica od 750.000 dolara na kuću, Jeff je otperjao, ostavivši svoj pokazni
BMW M3 na parkiralištu na Union Stationu i Lisu da se snalazi.
Ostavši s jednim prihodom i s djetetom na skrbi, Lisa je sagledala realnost svoje
situacije i odabrala. Ekonomija se sad već rušila poput aviona što se valja nebom bez
dovoljno brzine. Uzevši u obzir njezin prihod profesorice, niti jedna institucija nije joj
htjela refinancirati balonski kredit. Prestala je otplaćivati zajam i zanemarila svu prepisku
s bankom. Kad je mjenica dospjela na naplatu, nekretnina je otišla pod ovrhu i tada
sam ja stupio na scenu. Poslao sam Jeffu i Lisi pismo, ne shvaćajući da Jeff više nije bio
dio slike.
Odgovorila je Lisa.
1
Balloon payment - kredit koji se ratama ne otplaćuje u potpunosti kroz razdoblje otplate, već je zadnja rata
- tzv. balonska isplata - najveća, (prim. prev.)
9
Definiram mučnu stranku kao onu koja ne shvaća granice našeg odnosa, čak i
nakon što sam ih jasno i ponekad opetovano iscrtao. Lisa mi je došla s prvom
opomenom za ovrhu. Preuzeo sam slučaj i rekao joj neka sjedi i čeka dok ja radim. Ali
Lisa nije mogla sjediti. Nije mogla čekati. Zvala me svakog dana. Nakon što sam
podnio tužbu i stavio ovrhu pred suca, pojavljivala se na sudu za rutinske podneske
i odgode. Morala je biti tamo i morala je znati svaki potez koji sam napravio, vidjeti
svako pismo koje sam poslao i dobiti sažetak svakog poziva koji sam primio. Često
me zvala i galamila kada bi smatrala da njenom slučaju nisam posvećivao dovoljno
pažnje. Počeo sam shvaćati zašto joj je muž odmaglio. Morao je pobjeći od nje.
Pitao sam se i o Lisinom mentalnom zdravlju i sumnjao da ima bipolarni poremećaj.
Neprestani pozivi i aktivnosti bili su ciklični. Tjedni u kojima mi se nije javljala
smjenjivali su se s tjednima kad bi zvala svakodnevno i opetovano dok me ne bi
dobila.
Nakon tri mjeseca što sam vodio njezin slučaj, rekla mi je kako je izgubila posao
u Školskom okrugu Los Angeles zbog neopravdanih izostanaka. Tada je počela
govoriti o traženju odštete od banke koja joj je ovršila kuću. U raspravu se uvukao
osjećaj obespravljenosti. Banka je bila odgovorna za sve: odlazak njezinog muža,
gubitak posla, oduzimanje doma.
Pogriješio sam što sam joj otkrio neke podatke i dio strategije u slučaju. Učinio
sam to da je smirim, da je skinem s leđa. Naše ispitivanje kreditne dokumentacije
pokazalo je nedosljednosti i prijepore u stalnom premještanju hipoteke raznim
tvrtkama. Bilo je pokazatelja prijevare, za koje sam mislio da ih mogu upotrijebiti u
Lisinu korist, kad dođe vrijeme za pregovore.
Ali informacije su samo naelektrizirale Lisino uvjerenje o vlastitoj ulozi žrtve u
rukama banke. Nikad nije priznala činjenicu da je potpisala zajam i da ga je bila
obavezna otplatiti. Banku je vidjela kao izvor svih svojih jada.
Prvo što je učinila bilo je da otvori mrežnu stranicu. Iskoristila je www.
californiaforeclosurefighters.com da pokrene organizaciju Foreclosure Litigants Against
Greed.2 Zvučalo je još bolje kao akronim — FLAG — i učinkovito je na svojim
prosvjednim panoima koristila američku zastavu. Poruka na njima bila je da je borba
protiv ovrhe jednako tako američka kao i pita od jabuka. Onda se poduhvatila
marširanja pred WestLandovim korporacijskim sjedištem na Ventura Boulevardu.
Ponekad sama, ponekad sa svojim mlađim sinom, a ponekad s ljudima koje je
pridobila za stvar. Nosila je panoe što su oglašavali umiješanost banke u nezakonite
ovrhe i izbacivanja obitelji iz njihovih domova i na ulice. Lisa je bila brza u privlačenju
lokalnih medija na svoje akcije. Učestalo je dolazila na TV i uvijek je imala spremnu
izjavu, kojom je davala glas ljudima u njenom položaju, prikazujući ih kao žrtve
epidemije ovrha, a ne kao udomaćene propalitete. Primijetio sam da je na Kanalu 5
čak postala dio arhivskih snimki, koje bi stavili na ekran svaki put kad bi imali neku
novu vijest o nacionalnim pitanjima ovrha ili statistikama. Kalifornija je bila treća
među vodećim državama u zemlji po broju ovrha, a Los Angeles je bio žarište. Kad su te
činjenice bile izgovarane, na ekranu bi bili Lisa i njezina grupa kako nose svoje
znakove - NE OTIMAJTE MI DOM! SMJESTA ZAUSTAVITE ILEGALNE OVRHE!
Tvrdeći kako su ti prosvjedi bili nezakonita okupljanja što su ometala promet i
ugrožavala pješake, WestLand je tražio i ishodio sudsku zabranu pristupa, koja je
2 Ovršni parničari protiv pohlepe. Akronim engleskog naziva - FLAG - znači zastava, (prim. prev.)
10
držala Lisu trideset metara od bilo kojeg ureda banke i njenih zaposlenika.
Neustrašena, odnijela je svoje panoe i odvela prosvjednike pred zgradu okružnog
suda, gdje su se ovrhe svakodnevno osporavale. Mitchell Bondurant bio je stariji
dopredsjednik u WestLandu. Bio je na čelu odjela za hipotekarne kredite. Njegovo je
ime bilo na dokumentima o kreditu koji su se odnosili na kuću Lise Trammel. I, kao
takvo, ime mu je bilo na svim mojim podnescima. I njemu sam također napisao
pismo, u kojem sam ukratko iznio ono što sam opisao kao znakove nepoštenih
postupaka ovršne kuće, s kojom je WestLand ugovorio da im radi prljavi posao
oduzimanja domova i druge imovine svojih neplatežnih klijenata.
Lisa je imala pravo vidjeti sve dokumente koji su nastajali u njezinom slučaju.
Bila je upoznata s tim pismom, kao i sa svim ostalim. Iako je bio jedini ljudski lik
pokušaja da joj se oduzme dom, Bondurant je ostao iznad frke, skrivajući se iza
pravnog tima banke. Nikad nije odgovorio na moje pismo i nikad ga nisam sreo.
Nisam znao je li ga Lisa Trammel ikada srela ili govorila s njim. Ali sada je bio mrtav, a
policija je držala Lisu u pritvoru.
Sišli smo sa 101-ce na Van Nuys Boulevardu i krenuli sjeverno. Gradsko sjedište
bio je trg okružen dvjema sudskim zgradama, knjižnicom, Gradskom vijećnicom
Sjever i policijskim kompleksom Valley Bureau, koji je uključivao Postaju Van Nuys.
Skupinu zgrada oko trga okruživale su razne druge vladine agencije i zgrade.
Parkiranje je uvijek bilo problem, ali to nije bila moja briga. Izvukao sam mobitel i
nazvao svog istražitelja, Dennisa Wojciechowskog.
„Cisco, ja sam. Jesi blizu?"
U svojim mladim danima Wojciechowski je bio povezan s motociklističkim
klubom Cestovni Sveci, ali klub je već imao člana po imenu Dennis. Nitko nije znao
izgovoriti Wojciechowski, pa su ga nazvali Cisco Kid zbog mračnog izgleda i brkova.
Brkova više nije bilo, ali je ime ostalo.
„Već sam ovdje. Srest ćemo se na klupi pored prednjih stuba Policijske uprave."
„Tamo sam za pet. Jesi li već razgovarao s nekim? Ja nemam ništa."
„Da, ovo vodi tvoj stari prijatelj Kurlen. Žrtva, Mitchell Bondurant, nađen je u
garaži za parkiranje u WestLandovoj središnjici na Venturi jutros oko devet. Bio je na
tlu između dva auta. Nije jasno koliko je dugo ležao, ali bio je mrtav na licu mjesta."
„Znamo li već uzrok?"
„Tu postaje malo mutno. Prvo su mislili da je bio ustrijeljen, jer je zaposlenica
koja je bila na drugoj razini garaže rekla pristigloj policiji da je čula dva praskava
zvuka, poput pucnjeva. Ali kad su pregledali tijelo na licu mjesta, činilo se kao da je
bio premlaćen na smrt. Izudaran nečim."
„Je li Lisa Trammel tamo uhićena?"
„Ne, iz onoga što sam shvatio, pokupili su je kod kuće u Woodland Hillsu.
Moram obaviti još neke pozive, ali to je po prilici sve što imam do sada. Žalim,
Mick."
„Ne brini. Uskoro ćemo sve znati. Je li Kurlen na mjestu zločina ili s
osumjičenom?"
„Rečeno mi je da su on i njegova partnerica pokupili Trammelovu i priveli je.
11
Partnerica se zove Cynthia Longstreth. Ona je D-jedan. Nikad čuo za nju."

Ni ja nikad nisam čuo za nju, ali kako je bila detektivka prvog stupnja,
pretpostavljao sam da je nova u ekipi za ubojstva i sparena s veteranom Kurlenom,
D-3, da stekne malo iskustva. Pogledao sam kroz prozor. Prolazili smo pored salona
s BMW-ima i to me nagnalo da pomislim na nestaloga muža, koji je prodavao
bembure prije nego što je iskočio iz braka i izgubio se. Pitao sam se hoće li se Jeff
Trammel pojaviti, sad kad mu je žena bila uhićena zbog ubojstva. Hoće li preuzeti
skrbništvo nad sinom kojeg je napustio?
„Hoćeš da dovedem Valenzuelu ovamo?", upita Cisco. „Samo je blok odavde."
Fernando Valenzuela bio je jamac kojeg sam koristio u slučajevima u Dolini. Ali
znao sam da ovog puta neće biti potreban.
„Pričekao bih s time. Ako su joj zalijepili ubojstvo, neće izaći uz jamčevinu."
„Da, točno."
„Znaš li već kojem je okružnom tužitelju dodijeljena?"
Mislio sam na svoju bivšu koja je radila za ured okružnog tužitelja u Van Nuysu.
Ona bi mogla biti koristan izvor informacija ispod stola - osim ako je slučaj dodijeljen
njoj. Onda bi to bio sukob interesa. Događalo se i prije. Maggie McPherson to ne bi
voljela.
„Nemam ništa o tome."
Razmatrao sam ono malo informacija koje smo znali i koji bi način bio najbolji
da nastavimo. Imao sam osjećaj da će policija, jednom kad shvati što ima u ovom
slučaju - ubojstvo koje bi moglo privući široku pažnju na jednu od najvećih finacijskih
katastrofa našeg doba — brzo sve zaključati i utišati sve izvore informacija. Vrijeme za
povući poteze bilo je sada.
„Cisco, predomislio sam se. Ne čekaj me. Idi na mjesto zločina i vidi što možeš
saznati. Razgovaraj s ljudima prije nego što ih poklope."
„Siguran?"
„Jesam. Ja ću se pozabaviti Policijskom upravom i zvat ću te ako nešto trebam."
„Primljeno. Sretno."
„I tebi."
Sklopio sam mobitel i pogledao svog vozača u zatiljak.
„Rojas, skreni desno kod Delanoa i vodi me uz Sylmar."
„Nema problema."
„Ne znam koliko ću se dugo zadržati. Hoću da me iskrcaš, a onda se vrati Van
Nuys Boulevardom i nadi autolakirera. Vidi mogu li skinuti boju s auta."
Rojas me pogledao u retrovizoru.
„Kakvu boju?"
12
Treće poglavlje
Policijska zgrada u Van Nuysu bila je četverokatnica koja je služila mnogim

namjenama. U njoj je smješten policijski odjel Van Nuys, kao i zapovjedni uredi za
Dolinu i glavni zatvor što opslužuje sjeverni dio grada. Već sam bio ovdje i ranije zbog
slučajeva pa sam znao kako će, kao i u većini postaja Policijske uprave Los Angeles,
velikih ili malih, između moje stranke i mene stajati brojne prepreke.
Oduvijek sam sumnjao kako policajce koji rade na prijamnom šalteru lukavi
rukovoditelji biraju zbog njihovih vještina u zbunjivanju i dezinformiranju. Ako
sumnjate u ovo, ušećite u bilo koju policijsku postaju u gradu i recite pozorniku na
prijamnom koji vas pozdravi kako želite uložiti žalbu protiv policijskog službenika.
Promatrajte koliko mu dugo treba da nade potrebni obrazac. Murjaci na prijamnom
obično su mladi i glupi i nenamjerno neupućeni, ili stari i tvrdokorni i potpuno
proračunati u svojim postupcima.
Na prijamnom u postaji Van Nuys dočekao me policajac prezimena Crimmins,
otisnuta na svojoj svježoj odori. Bio je sjedokosi veteran i stoga veoma vješt kad se
radilo o tupom pogledu. To mi je dokazao kad sam se predstavio kao branitelj, sa
strankom koja me je čekala da u detektivskom odredu. Njegov odgovor sastojao se
od pućenja usana i pokazivanja na red plastičnih stolica, gdje sam trebao krotko otići
i čekati, dok on ne ocijeni da je vrijeme da me pozove gore.
Tipovi poput Crimminsa naučeni su na pokornu masu: ljude koji rade točno što
im se kaže, jer su previše uplašeni da rade išta drugo. Ja nisam bio dio te mase.
„Ne, ne ide to tako", rekao sam.
Crimmins zaškilji. Cijeli mu se dan nitko nije usprotivio, a kamoli krivični branitelj
- naglasak na krivični. Njegova prva reakcija bio je sarkazam.
„Jel' stvarno?"
„Da, stvarno. I stoga podignite telefon i nazovite gore detektiva Kurlena. Recite
mu da Mickey Haller ide gore i da ću se, ako ne vidim svoju stranku u sljedećih deset
minuta, samo prošetati preko trga do sudnice i otići vidjeti suca Millsa."
Zastao sam čekajući da shvati čije sam ime izgovorio.
„Siguran sam da znate suca Rogera Millsa. Srećom po mene, bio je krivični
branitelj prije nego što je izabran za suca. Ni tada nije volio da ga policija nateže, a ni
sad baš ne voli kad čuje za to. Odvući će i vas i Kurlena na sud i natjerati vas da
objasnite zašto igrate tu istu staru igru sprečavanja građanke u korištenju ustavnih
prava da se savjetuje s braniteljem. Zadnji put kad se to dogodilo, sucu Millsu nisu se
dopali odgovori koje je dobio, pa je momka koji je sjedio gdje i vi sada, globio s
petsto dolara."
Crimmins je izgledao kao da se mučio slijediti što govorim. Valjda je bio čovjek
od kratkih rečenica. Trepnuo je dva put i posegnuo za telefonom. Čuo sam ga kako
razgovara izravno s Kurlenom. Onda je spustio slušalicu.
13
„Znaš put, pametnjakoviću?"

„Znam put. Hvala na vašoj pomoći, pozorniče Crimmins."
„Vidimo se kasnije."
Uperio je prst u mene kao da je pištolj, opalivši zadnji pucanj, tako da sam sebi
reći može kako je sredio tog advokatskog kurvinog sina. Napustio sam prijamno i
krenuo u obližnju nišu, gdje sam znao da se nalazi dizalo.
Na trećem katu, detektiv Howard Kurlen čekao me s osmijehom na licu. Nije
to bio prijateljski osmijeh. Izgledao je kao mačka što je upravo pojela kanarinca.
„Zabavljao si se dolje, odvjetniče?"
„O,da."
,,E pa, ovdje si zakasnio."
„Kako to? Jeste li je pritvorili?"
Raširio je ruke u lažnoj Žalim zbog toga gesti.
„Baš čudno. Moja partnerica izvela ju je odavde tik prije nego što sam primio
poziv odozdo."
„Opa, koja slučajnost. Svejedno želim razgovarati s njom."
„Morat ćeš proći kroz pritvor."
To bi mi vjerojatno uzelo još sat čekanja. I zbog toga se Kurlen smiješio.
„Siguran si da ne možeš srediti da se tvoja partnerica okrene i dovede je dolje?
Neću dugo s njom."
Rekao sam to, iako sam mislio da govorim u vjetar. Ali Kurlen me iznenadio i
izvukao mobitel iz svog pojasa. Pritisnuo je brzo biranje. Bila je to ili namjerna
podvala, ili je stvarno činio što sam ga molio. Kurlen i ja se znamo. Koškali smo se na
prijašnjim slučajevima. Pokušao sam mu ne jednom uništiti vjerodostojnost u klupi za
svjedoke. Nikad u tome nisam bio vrlo uspješan, ali poslije takvog iskustva bilo je
teško ostati uljudan. Ali sad mi je činio uslugu i nisam bio siguran zašto.
„Ja sam", reče Kurlen na telefon. „Dovedi je natrag ovamo."
Slušao je na trenutak.
„Zato što sam ti tako rekao. Sad je dovedi natrag."
Sklopio je telefon bez i jedne više riječi svojoj partnerici i pogledao me.
„Dužan si mi jednu, Halleru. Mogao sam te ostaviti da se par sati pačaš. U
starim danima i bih."
„Znam. Cijenim to."
Krenuo je natrag prema detektivskoj sobi i pokazao mi da ga slijedim. Govorio
je ravnodušno dok je hodao.
,,I tako, kad nam je rekla da te zovemo, rekla je da joj vodiš ovrhu."
„Tako je."
„Moja se sestra razvela i sad je u takvoj kaši."
14
Tu smo. Usluga za uslugu.

„Hoćeš da razgovaram s njom?"
„Ne, samo želim znati je li bolje boriti se ili samo obaviti."
Detektivska soba izgledala je k'o iz vremeplova. Bile su to stare 1970-e, s
linoleumskim podom, zidovima u dvije nijanse žute i sivim vladinim stolovima
gumenih rubova. Kurlen je ostao stajati dok je čekao partnericu da se vrati s
mojom strankom. Izvukao sam iz džepa posjetnicu i pružio mu je.
„Razgovaraš s borcem pa ti je to odgovor. Ne bih joj mogao voditi slučaj zbog
sukoba interesa između tebe i mene. Ali neka nazove ured i povezat ćemo je s nekim
stvarno dobrim. Pobrini se da spomene tvoje ime."
Kurlen kimne, pokupi DVD sa svog stola i preda mi ga.
„Mogu ti ovo dati i sada."
Pogledao sam disk.
„Što je to?"
„Naš razgovor s tvojom strankom. Jasno ćeš vidjeti da smo prestali razgovarati s
njom čim je izrekla čarobne riječi: Želim odvjetnika."
„Pobrinut ću se da to provjerim, detektive. Želiš li mi reći zašto je tvoja
osumnjičenica?"
„Svakako. Naša je osumnjičenica i optužit ćemo je, jer je to učinila i priznala to
prije nego što je tražila da zovemo njezinog odvjetnika. Žalim zbog toga, odvjetniče,
ali igrali smo po pravilima."
Držao sam disk kao da je bio moja stranka.
„Kažeš mi da je priznala da je ubila Bonduranta?"
„Ne u toliko riječi. Ali izrekla je priznanja i proturječja. Ostat ću na tome."
„Da li je kojim slučajem u toliko riječi rekla i zašto je to učinila?"
„Nije morala. Žrtva je bila u postupku oduzimanja njenog doma. To nam više
nego dovoljan motiv. Što se motiva tiče, čvrst je k'o zlato."
Mogao sam mu reći da je tu pogriješio, da sam bio u postupku zaustavljanja
ovrhe. Ali o tome sam držao šutio. Moj posao ovdje bio je skupljati informacije, ne
davati ih.
„Što još imaš, detektive?"
„Ništa što bih ovog trenutka dijelio s tobom. Morat ćeš pričekati da ostatak
dobiješ kroz istragu."
„Uradit ću tako. Je li joj već dodijeljen okružni tužitelj?"
„Ne da ja to znam."
Kurlen kimne prema stražnjem dijelu sobe. Okrenuo sam se i vidio kako
uvode Lisu Trammel kroz vrata sobe za ispitivanje. Imala je u očima klasični pogled
košute pred svjetlima automobila.
„Imaš petnaest minuta", reče Kurlen. ,,A i to samo zato što sam dobar. Mislim
15
da nema potrebe započinjati rat."

Bar ne još, pomislih dok sam pošao prema sobi za ispitivanje.
„Hej, čekaj malo", Kurlen će za mnom. „Moram provjeriti kovčeg. Pravila,
znaš."
Mislio je na attaché od kože preko aluminija koji sam nosio. Mogao sam se
svađati kako pretraga zadire u povlastice odvjetnika spram stranke, ali želio sam
razgovarati sa strankom. Vratio sam se i zamahnuvši stavio kovčeg na stol, a onda ga
otvorio. Sve što je sadržavao bio je spis Lise Trammel, novi pravnički blok, novi
ugovori i obrazac punomoći, koje sam isprintao dok sam se vozio ovamo. Mislio
sam da Lisa treba opet potpisati te dokumente, s obzirom na to da je moje
zastupanje prelazilo s građanskoga na krivično.
Kurlen je sve letimično pogledao i pokazao mi da zatvorim aktovku.
„Ručno rađena talijanska koža", reče. „Sliči na otmjenu torbu dilera drogom.
Da se možda ne družiš s pogrešnim ljudima, Halleru?"
Opet je navukao kanarinski osmijeh. Murjački humor jedinstven je na cijelom
svijetu.
„Zapravo, pripadao je kuriru", rekao sam. „Stranci. Ali tamo kuda je išao, više
mu ne bi trebao pa sam ga uzeo. Želiš vidjeti tajni pretinac? Zajebano ga je otvoriti."
„Mislim da ću preskočiti. Dobar si."
Zatvorio sam kovčeg i krenuo natrag u sobu za ispitivanje.
,,I to je kolumbijska koža", rekoh.
Kurlenova partnerica čekala je na vratima sobe. Nisam je poznavao, ali se nisam
trudio predstaviti. Nikad nećemo biti prijatelji i činilo mi se da je bila tip, koji bi mi
slomio ruku pri rukovanju samo da zadivi Kurlena.
Pridržala je vrata i zaustavio sam se na pragu.
„Svi uređaji za prisluškivanje i snimanje su isključeni, je li tako?"
„Baš tako."
„Ako nisu, to će biti kršenje prava moje..."
„Znate postupak."
„Da, ali ga vi ponekad baš zgodno zaboravite, zar ne?"
„Sad imate četrnaest minuta, gospodine. Želite razgovarati s njom ili ćete
nastaviti sa mnom?"
,,U redu."
Ušao sam i vrata su se zatvorila za mnom. Bio je to sobičak od niti dva puta tri
metra. Pogledao sam Lisu i stavio prst na usta.
„Što?", upitala je.
„To znači ni riječi, Lisa, dok vam ne kažem."
Njezin odgovor bio je da brizne u slap suza i glasni dugi lelek što se razlio u
potpuno nerazumljivu rečenicu. Sjedila je za pravokutnim stolom sa stolicom
16
nasuprot njoj. Hitro sam sjeo na slobodnu stolicu i stavio svoj kovčeg na stol. Znao
sam da će biti smještena nasuprot skrivenoj kameri, pa se nisam trudio tražiti je.
Otvorio sam kovčeg i privukao ga bliže svome tijelu, nadajući se da će mi leđa služiti
kao zaklon pred kamerom. Morao sam pretpostaviti da su Kurlen i njegova
partnerica slušali i gledali. Još jedan razlog da se bude „dobar".
Dok sam desnom rukom vadio, jednog po jednog, pravnički blok i dokumente,
lijevu sam upotrijebio da otvorim tajni pretinac. Pritisnuo sam dugme za
uključivanje akustičkog ometača Paquin 2000. Uređaj je odašiIjao niskofrekventni
radijski signal koji bi elektroničkom dezinformacijom zaglušio svaku prislušnu napravu
unutar sedam i pol metara. Ako su Kurlen i njegova partnerica nezakonito
prisluškivali, sad su slušali bijeli šum. Kovčeg i njegov skriveni uređaj bili su stari skoro
deset godina i, koliko sam znao, originalni vlasnik još je bio u saveznoj kaznionici.
Uzeo sam ga prije barem sedam godina, kad su mi slučajevi s drogom bili kruh
svagdašnji. Znao sam da su prevoditelji zakona uvijek pokušavali izgraditi bolju
mišolovku, a u deset godina posao elektroničkog prisluškivanja morao je proći barem
dvije revolucije. Stoga nisam bio sasvim bezbrižan. I dalje ću morati biti krajnje
oprezan u onome što budem govorio, a nadao sam se da će oprezna biti i moja
stranka.
„Lisa, nećemo ovdje jako puno govoriti, jer ne znamo tko bi mogao slušati.
Razumijete?"
„Mislim da da. Ali što se ovdje događa? Ne razumijem što se događa!"
Njezin glas rastao je progresivno kroz rečenicu dok zadnju riječ nije vrištala. Bio
je to emocionalni govorni uzorak, koji je nekoliko puta koristila sa mnom na
telefonu dok sam joj vodio samo ovrhu. Sad su ulozi bili viši i morao sam podvući
crtu.
„Nećemo tako, Lisa", rekao sam čvrsto. „Nećete vrištati na mene. Razumijete?
Ako ću vas zastupati u ovome, nećete vrištati."
„OK, žao mi je, ali kažu da sam učinila nešto što nisam."
„Znam i borit ćemo se protiv toga. Ali nema vrištanja."
S obzirom na to da su je vratili prije nego što je započeo postupak pritvaranja,
Lisa je još bila u vlastitoj odjeći. Nosila je bijelu majicu kratkih rukava s cvjetnim
uzorkom sprijeda. Nisam vidio krv na njoj, ni igdje drugdje. Lice joj je bilo
uplakano, a smeđa kovrčava kosa neuredna. Bila je niska žena i činila se još nižom
pod oštrim svjetlom u sobi.
„Moram vam postaviti neka pitanja", rekoh. „Gdje ste bili kad vas je policija
našla?"
„Bila sam kod kuće. Zašto mi ovo rade?"
„Lisa, poslušajte me. Morate se smiriti i dopustiti da vam postavim pitanja. Ovo
je vrlo važno."
„Ali što se događa? Nitko mi ništa ne govori. Rekli su da sam uhićena zbog
ubojstva Mitchella Bonduranta. Kada? Kako? Nisam ni prišla tom čovjeku. Nisam
prekršila zabranu pristupa."
Shvatio sam da bi bilo bolje da sam pogledao Kurlenov DVD prije razgovora s
17
njom. Ali ući u slučaj u nepovoljnom položaju išlo je u rok službe.

„Lisa, stvarno ste uhićeni zbog ubojstva Mitchella Bonduranta. Detektiv
Kurlen — on je stariji — rekao mi je da ste im dali priznanja u ve..."
Zavrištala je i prinijela ruke licu. Vidio sam da oko zglavaka ima lisice. Počela je
nova runda suza.
„Ništa nisam priznala! Ništa nisam učinila!"
„Smirite se, Lisa. Zato sam ovdje. Da vas branim. Ali sad nemamo puno vremena.
Dali su mi deset minuta, a onda će vas pritvoriti. Trebam..."
„Idem u zatvor?"
Kimnuo sam nevoljko.
„Dobro, što je s jamčevinom?"
„Teško je izaći uz jamčevinu s optužbom za umorstvo. A čak i kad bih mogao
nešto srediti, nemate..."
Još je jedan prodorni jauk ispunio sobicu. Izgubio sam strpljenje.
„Lisa! Prestanite s tim! Sad me slušajte, život vam ovisi o tome, u redu? Morate se
smiriti i poslušati me. Ja sam vaš odvjetnik i učinit ću najbolje što mogu da vas
izvučem odavde, ali za to će mi trebati neko vrijeme. Sad poslušajte moja pitanja i
odgovorite na njih bez sve..."
„Što s mojim sinom? Što s Taylorom?"
„Netko iz mog ureda kontaktirat će vašu sestru i uredit ćemo da bude s njom
dok vas ne izvučemo."
Bio sam vrlo pažljiv da ne spominjem neko određeno vrijeme za njezino
puštanje. Dok vas ne izvučemo. Što se mene ticalo, to su mogli biti dani, tjedni ili čak
godine. Možda se nikad ne dogodi. Ali nije bilo potrebe da budem određen. Lisa je
kimnula, kao da joj je spoznaja da će joj sin biti s njezinom sestrom donijela olakšanje.
„Što je s vašim mužem? Imate li njegov broj?"
„Ne, ne znam gdje je, a ionako ne želim da ga kontaktirate."
„Čak ni zbog vašeg sina?"
„Posebno ne zbog mog sina. Moja sestra će se pobrinuti za njega."
Kimnuo sam i ostavio se toga. Sad nije bilo vrijeme da se raspitujem o njenom
propalom braku.
„U redu, sad se smirite, da porazgovaramo o ovom jutru. Imam disk od
detektiva, ali želim to i sam proći. Rekli ste da ste bili kod kuće kad su stigli detektiv
Kurlen i njegova partnerica. Što ste radili?"
„Bila sam... bila sam za računalom. Slala sam e-poštu."
,,U redu, kome?"
„Mojim prijateljima. Ljudima u FLAG-u. Rekla sam im da ćemo se sutra sresti u
sudnici u deset i neka ponesu panoe."
„Dobro, a kad su se detektivi pojavili, što su točno rekli?"
18
„Samo je muškarac govorio. On..."

„Kurlen."
„Da. Ušli su i pitao me neke stvari. Onda me pitao bih li imala što protiv da
dođem u postaju i odgovorim na pitanja. Pitala sam o čemu, a on je rekao Mitch
Bondurant. Nije rekao ništa o tomu da je mrtav ili ubijen. Pa sam rekla 'da'. Mislila
sam da ga možda konačno istražuju. Nisam znala da su istraživali mene."
„Dobro, je li vam rekao kako imate neka prava da ne govorite s njime i da
kontaktirate odvjetnika?"
„Da, kao na TV-u. Rekao mi je moja prava."
„Kada točno?"
„Kad smo već bili ovdje, kada je rekao da sam uhićena."
„Jeste li se ovamo vozili s njime?"
„Da."
„I jeste li govorili u autu?"
„Ne, bio je na mobitelu skoro cijelo vrijeme. Čula sam ga da govori stvari
poput 'Imam je sa sobom' i tako to."
„Jesu li vam stavili lisice?"
„U autu? Ne."
Pametni Kurlen. Riskirao je vožnju u autu s nesputanom osumnjičenicom za
ubojstvo ne bi li smirio njene sumnje i namamio je da pristane razgovarati s njime.
Ne možeš napraviti bolju mišolovku od toga. To će također omogućiti tužiteljstvu
da tvrdi kako Lisa još nije bila uhićena i da su stoga njene izjave bile dragovoljne.
„Znači, doveli su vas ovamo i složili ste se da razgovarate s njime?"
„Da. Nisam imala pojma da će me uhititi. Mislila sam da im pomažem u
slučaju."
„Ali Kurlen nije rekao što je slučaj."
„Ne, nikad. Ne dok nije rekao kako sam uhićena i da mogu nazvati. Tad su
mi i stavili lisice."
Kurlen je koristio neke od najstarijih trikova u knjizi, ali koji su i dalje bili u
knjizi jer su djelovali. Morao sam odgledati DVD da bih znao što je točno Lisa
priznala, ako je išta priznala. Pitati je o tome dok je bila uzrujana nije bilo najbolje
korištenje mog ograničenog vremena. Kao potvrda toga, na vratima se začulo
iznenadno i oštro kucanje, a nakon čega je uslijedio prigušeni glas govoreći da imam
još dvije minute.
,,U redu, radit ću na ovome, Lisa. Ali, prvo mi trebate potpisati nekoliko
dokumenata. Ovaj prvi je novi ugovor koji pokriva krivičnu obranu."
Gurnuo sam dokument na jednoj stranici preko stola i stavio na njéga
nalivpero. Počela ga je čitati.
„Svi ovi honorari", rekla je. „Sto pedeset tisuća dolara za suđenje? Ne mogu
19
vam ovo platiti. Nemam ih."

„To je standardni honorar i to je samo ako odemo na suđenje. A što se tiče toga
koliko možete platiti, za to su ovi drugi dokumenti. Ovaj mi daje vašu punomoć,
dopuštajući mi da sredim autorska prava na knjigu i film, takve stvari, koje mogu
proizaći iz slučaja. Imam agenta s kojim radim na tim stvarima. Ako u ovome postoji
kakva pogodba, on će je dobiti. Zadnji dokument daje mi založno pravo nad svim
takvim sredstvima, ako ih bude, tako da će prvo biti plaćeni troškovi obrane."
Znao sam da će ovaj slučaj privući pažnju. Epidemija ovrha bila je najveća
tekuća financijska katastrofa u zemlji. Mogla bi iz ovoga nastati knjiga, možda čak i
film, i mogao bih na kraju biti plaćen. Uzela je nalivpero i potpisala dokumente
bez da je dalje čitala. Uzeo sam ih natrag i spremio ih.
„U redu Lisa, ono što ću vam sada reći najvažniji je savjet na svijetu. Zato želim
da slušate i onda mi kažete da shvaćate."
„U redu."
„Ne govorite o ovom slučaju ni s kim, osim sa mnom. Ne razgovarajte s
detektivima, zatvorskim čuvarima, zatvorenicima u zatvoru, ne govorite čak ni s
vašom sestrom ili sinom. Kad god netko pita — a vjerujte mi, hoće — jednostavno im
recite da ne možete govoriti o vašem slučaju."
„Ali nisam učinila ništa pogrešno. Nevina sam! Krivi ljudi su oni koji ne
govore."
Podignuo sam prst da je ukorim.
„Ne, niste u pravu, i zvuči mi kao da ne shvaćate ozbiljno ovo što vam
govorim, Lisa."
„Ne, shvaćam, shvaćam."
„Onda radite kako vam kažem. Ne razgovarajte ni s kim. A to se odnosi i na
telefon u zatvoru. Svi razgovori se snimaju, Lisa. Ne razgovarajte na telefon o vašem
slučaju, čak ni sa mnom."
„U redu, u redu. Shvatila sam."
„Ako vam je tako nešto lakše, možete odgovoriti na sva pitanja tako da kažete
'Nevina sam po optužbama, ali po savjetu moga odvjetnika neću razgovarati o
slučaju.' Kako vam to zvuči?"
„Dobro, pretpostavljam."
Vrata su se otvorila i tamo je stajao Kurlen. Sumnjičavo je škiljio u mene, što mi je
reklo da je bilo dobro što sam sa sobom ponio Paquinov ometač. Pogledao sam opet
Lisu.
,,U redu, Lisa, ide nagore prije nego što krene nabolje. Držite se i zapamtite
zlatno pravilo. Ne razgovarajte ni s kim."
Ustao sam.
„Sljedeći put ćete me vidjeti na prvom ročištu i onda ćemo moći razgovarati.
Sad pođite s detektivom Kurlenom."
20
Četvrto poglavlje
Sljedećega jutra Lisa Trammel pojavila se prvi put pred Višim sudom Los Angelesa
zbog optužbe za teško ubojstvo. Ured okružnog tužitelja dodao je kao otegotnu
okolnost čekanje u zasjedi zbog čega je mogla biti osuđena na doživotnu kaznu bez
pomilovanja ili čak na smrtnu kaznu. Bio je to adut s kojim je tužiteljstvo željelo
pregovarati. Vidio sam kako okružno tužiteljstvo želi da ovaj slučaj završi dogovorom o
priznanju krivnje, prije nego što se naklonost javnosti okrene prema okrivljenoj. Najbolji
način da se postigne takav ishod je držati okrivljenoj doživotnu bez pomilovanja ili
smrtnu kaznu nad glavom.
Sva sjedeća mjesta u sudnici bila su popunjena pripadnicima medija, kao i
članovima i simpatizerima FLAG-a. Priča je eksponencijalno narasla preko noći, čim se
proširio glas o teoriji policije i tužiteljstva da je ovrha nad domom možda potaknula
ubojstvo bankara. To je nacionalnoj financijskoj pošasti dalo krvi i mesa, a to je pak
napunilo sudnicu.
Nakon skoro dvadeset i četiri sata u zatvoru, Lisa se znatno smirila. Stajala je
poput zombija u odjeljku za pritvorenike, čekajući svoje dvominutno saslušanje. Prvo
sam je uvjerio kako joj je sin na sigurnome u brižnim rukama njezine sestre i zatim,
kako će Haller i partneri učiniti sve što bude bilo moguće da joj osiguraju najbolju i
najoštriju obranu. Njezina neposredna briga bila je da izađe iz zatvora, kako bi se
brinula o svojem sinu i da pomogne svojem pravnome timu.
Premda je prvo predročište bilo prvenstveno tek službeno priznanje optužbi i
početna točka pravnoga procesa, bit će to i prilika da se zatraži i raspravlja o jamčevini.
Planirao sam učiniti baš to, jer je moja opća filozofija bila da učinim sve što je moguće
kako bih riješio slučaj, da prevrnem svaki kamen ako je potrebno i raspravim svako
pitanje. Ali bio sam pesimističan u pogledu ishoda. Jamčevina će biti određena u
skladu sa zakonom. Ali u stvarnosti, jamčevina u slučajevima ubojstva obično se
određuje u milijunima, te je tako nedostižna običnome čovjeku. Stranka mi je bila
nezaposlena samohrana majka s kućom pod ovrhom. Sedmeroznamenkasta jamčevina
značila je da Lisa neće izaći iz zatvora.
U pokušaju da ugodi medijima Sudac Stephen Fluhartv pogurao je Trammeličin
predmet na vrh popisa. Andrea Freeman, tužiteljica kojoj je dodijeljen slučaj, pročitala
je optužbe i sudac je odredio čitanje optužnice za sljedeći tjedan. Trammelova se do
tada neće izjasniti o krivnji. Ovi su rutinski postupci brzo završili.
Fluharty je htio sazvati kratku stanku, tako da mediji mogu spakirati opremu i
otići, kad sam ja uskočio i zatražio ga da odredi jamčevinu mojoj stranci. Drugi razlog
što sam to učinio bio je da vidim kako će tužiteljica reagirati. Svako toliko bi mi se
posrećilo i tužiteljstvo bi, dok je zagovaralo visoku jamčevinu, otkrilo neki dokaz ili
strategiju.
Ali Freemanova je bila preoprezna za takav propust. Ustvrdila je kako je Lisa
Trammel bila opasnost po zajednicu i da je treba zadržati bez jamčevine do dalje u
21
postupku. Primijetila je kako žrtva zločina nije bio jedini pojedinac umiješan u ovrhu nad
Lisinim mjestom stanovanja, već tek jedna karika u lancu. Drugi ljudi i institucije u tom
lancu mogli bi biti ugroženi ako se Trammelovu pusti na slobodu.
Nije tu bilo nikakva velikog otkrića. Bilo je očito od početka da će tužiteljstvo
koristiti ovrhu kao motiv za ubojstvo Mitchella Bonduranta. Freemanova je rekla tek
toliko koliko je bilo dovoljno za uvjerljivi argument protiv jamčevine, ali spomenula je
malo o slučaju ubojstva koji je gradila. Bila je dobra i već smo se prije sučeljavali na
predmetima. Koliko sam se sjećao, sve sam ih izgubio.
Kad je bio moj red, ustvrdio sam da nema naznake, a kamoli dokaza, da je
Trammelova bila opasnost po zajednicu, a još manje rizična bjegunka. Bez takvoga
dokaza, sudac nije mogao okrivljenoj uskratiti jamčevinu. Fluhartv je presjekao točno
po sredini, dajući obrani pobjedu time što je odlučio da treba odrediti jamčevinu, te
dajući tužiteljstvu pobjedu određujući je na dva milijuna dolara. Ishod je bio da Lisa nije
išla nikuda. Trebala bi dva milijuna za zalog ili jamca. Jamstvo od deset posto koštalo bi
je 200.000 dolara u gotovini, a to nije dolazilo u obzir. Ostat će u zatvoru.
Sudac je konačno sazvao stanku i to mi je dalo još nekoliko minuta s Lisom, prije
nego što je odvedu sudski pomoćnici. Kako su mediji izlazili, još sam je jednom brzo
upozorio da drži usta zatvorenima.
„Sad je to još važnije, Lisa, sa svim medijima na ovom slučaju. Mogu pokušati doći
do vas u zatvoru — ili izravno ili preko drugih zatvorenika ili posjetitelja kojima mislite
da možete vjerovati. Dakle, zapamtite..."
„Ne razgovaraj ni s kim. Shvatila sam."
„Dobro. E sad, također želim da znate da se cijelo moje osoblje sastaje ovoga
popodneva da razmotri slučaj i ustanovi strategiju. Možete li se sjetiti ičega biste željeli da
se razmotrimo ili raspravimo? Ičega što nam može pomoći?"
„Imam samo jedno pitanje i to za vas."
„Što to?"
„Kako to da me niste pitali jesam li to učinila?" Vidio sam jednog od sudskih
pomoćnika kako ulazi u odjeljak i staje iza Lise, spreman da je odvede natrag.
„Ne trebam vas pitati, Lisa", rekoh. „Ne trebam znati odgovor da bih radio svoj
posao."
„Onda je naš sistem jadan. Nisam sigurna može li me braniti odvjetnik, koji ne
vjeruje u mene."
,,E pa, to je svakako vaš izbor i siguran sam da bi pred vratima sudnice bio red
odvjetnika, koji bi voljeli dobiti ovaj predmet. Ali nitko ne poznaje okolnosti ovog slučaja
niti ovrhu kao ja, a samo zato što netko kaže da vam vjeruje, ne znači da je stvarno tako.
Sa mnom vam nema takvog sranja, Lisa. Sa mnom je: ne pitam, ne govori. I to ide u oba
smjera. Ne pitajte vjerujem li vam, pa vam neću reći."
Zastao sam da vidim želi li odgovoriti. Nije.
„Znači, složili smo se? Ne želim gubiti vrijeme na ovo ako ćete umjesto mene tražiti
nekog tko vam vjeruje."
„Složili smo se, pretpostavljam."
22
„U redu, onda ću svratiti da vas vidim sutra, da raspravimo slučaj i smjer u

kojem ćemo ići dalje. Nadam se da će do tada moj istražitelj imati preliminarni uvid u
ono što pokazuju dokazi. On je..."
„Mogu li vas pitati nešto, Mickey?"
„Naravno da možete."
„Možete li mi posuditi novac za jamčevinu?"
Nisam bio zatečen. Davno sam prestao brojiti koliko me stranaka tražilo novac
za jamčevinu. Ovo je vjerojatno bio najveći iznos da sada, ali sumnjao sam da je to
bilo zadnji put da me pitaju.
„Ne mogu to učiniti, Lisa. Pod broj jedan, nemam toliko novca, a pod broj dva,
kad odvjetnik plaća jamčevinu vlastitoj stranci, to predstavlja sukob interesa. Tu vam ne
mogu pomoći. Mislim da biste se trebali naviknuti na ideju da ćete biti pritvoreni
barem dok traje suđenje. Jamčevina je određena na dva milijuna; a to znači da biste
trebali barem dvjesto tisuća da dobijete jamca. To je puno novca, Lisa, a i da ga imate,
tražio bih pola za plaćanje obrane. Pa biste, u svakom slučaju, i dalje bili u zatvoru."
Nasmiješio sam se, ali ona nije vidjela ništa humoristično u onome što sam joj
govorio.
„Kad platite takvu jamčevinu, dobijete li je natrag nakon suđenja?", upitala je.
„Ne, to ide jamcu da pokrije njegov rizik, jer on je taj koji će izvisiti za puna dva
milijuna ako pobjegnete."
Lisa je izgledala razjarenom.
„Neću bježati! Ostat ću ovdje i boriti se protiv ovoga. Samo želim biti sa svojim
sinom. Treba majku."
„Lisa, nisam mislio na vas osobno. Samo vam kažem kako jamčevine i jamci
funkcioniraju. U svakom slučaju, pomoćnik iza vas bio je vrlo strpljiv. Trebate poći s
njim, a ja se trebam vratiti radu na vašoj obrani. Razgovarat ćemo sutra."
Kimnuo sam pomoćniku i on je prišao da povede Lisu natrag u sudski pritvor.
Dok su prolazili kroz čelična vrata na strani odjeljka za pritvorenike, Lisa me pogledala
uplašenih očiju. Nije bilo načina da zna što leži pred njom, da je ovo bio početak onoga
što će biti najstrašnija patnja njezina života.
Andrea Freeman zastala je da razgovara s kolegom tužiteljem i to mi je omogućilo
da je sustignem dok je napuštala sudnicu.
„Želiš li da odemo na kavu i porazgovaramo?", upitao sam kad sam stigao do nje.
„Ne trebaš li razgovarati sa svojim ljudima?"
„Mojim ljudima?"
„Svim tim ljudima s kamerama. Bit će poredani pred vratima."
„Radije bih razgovarao s tobom, a mogli bismo čak raspraviti pristup medijima,
ako želiš."
„Mislim da mogu odvojiti nekoliko minuta. Želiš li da odemo u podrum ili da se
23
vratimo u ured za malo okružno tužiteljske kave?"

„Idemo u podrum. U tvom uredu previše bih se osvrtao preko ramena."
„Tvoja bivša?"
„Ona i drugi, iako smo«moja bivša“ i ja sada baš u dobroj fazi."
„Drago mi je čuti."
„Znaš Maggie?"
Bilo je barem osamdeset pomoćnika okružnog tužitelja koji su radili iz Van
Nuysa.
„U prolazu."
Izašli smo iz sudnice i stali rame uz rame pred okupljenim novinarima da
bismo izjavili kako nećemo komentirati slučaj u ovako ranom stadiju. Kad smo
pošli prema dizalima, bar pet-šest reportera, većina pristiglih izvan grada, gurnulo
mi je posjetnice u ruku - New York Times, CNN, Dateline, Salon, i Sveti Gral svih
njih, 60 Minutes. U manje od dvadeset i četiri sata, popeo sam se od žicanja
ovršnih predmeta za 250 dolara mjesečno po Južnom L. A.-u do vodećeg
branitelja u slučaju koji je prijetio postati glavnom pričom ove financijske epohe. I
to mi se sviđalo.
„Otišli su", Freemanova reče kad smo konačno bili u dizalu. „Možeš obrisati
taj govnarski osmijeh s lica."
Pogledao sam je i stvarno se nasmiješio. „Toliko očito, je li?"
,,O, da. Sve što mogu reći je, uživaj dok možeš." Bio je to ne baš jako suptilni
podsjetnik na ono što me čekalo na slučaju. Freemanova je bila okretna u uredu
okružnog tužitelja i neki su govorili da će se jednoga dana i sama natjecati za najviši
položaj. Bilo je uobičajeno pripisati njen uspon i ugled u tužiteljevom uredu njenoj boji
kože i unutarnjoj politici. Nabaciti da je dobivala dobre slučajeve jer je bila manjina
koju štiti druga manjina. Ali znao sam da je to bila pogubna greška. Andrea Freeman
bila je prokleto dobra u onome što je radila i kao dokaz imao sam rezultat bez
pobjede. Kad sam prethodne večeri saznao da je slučaj Trammel dodijeljen njoj,
osjetio sam to kao ubod u rebra. Boljelo je, ali nisam mogao ništa napraviti po tom
pitanju.
U podrumskom kafiću ulili smo si šalice kave iz vrčeva i našli stol u tihom kutu.
Uzela je stolac koji joj je omogućio da vidi ulaz. To je bio policijski štos koji se
povlačio od pozornika u ophodnji preko detektiva do tužitelja. Nikad ne okreći
leđa mogućem izvoru napada.
„Dakle...", rekoh. „Evo nas. Ti si u položaju da moraš tužiti moguću američku
junakinju."
Freemanova se nasmijala kao da sam skrenuo.
„Da, baš. Zadnje što sam čula je da ne pravimo junake od ubojica."
Mogao sam se sjetiti slavnog slučaja koji je ovdje bio vođen, a koji bi mogao
osporiti tu izjavu, ali pustio sam neka ostane na tome.
„Možda je to malo pretjerano", rekao sam, „Recimo samo kako smatram da će
24
naklonost javnosti ovdje biti jako na optuženikovoj strani klupe. Mislim da će je

raspirivanje medijske vatre samo pojačati."
„Zasad sigurno. Ali kad se podastru dokazi i pojedinosti postanu poznate,
mislim da će simpatije javnosti neće biti problem. Bar ne s moje točke gledišta. Ali što
kažeš, Halleru? Želiš li razgovarati o priznanju dok slučaj još nije ni dana star?"
Odmahnuo sam glavom.
„Ne, nikako. Ne želim razgovarati ni o čemu takvom. Moja stranka kaže da je
nevina. Iznio sam aspekt naklonosti zbog pažnje koju slučaj već dobiva. Upravo sam
dobio posjetnicu od producenta 60 Minutes. Pa bih volio da utvrdimo neke
smjernice i dogovore o tome kako ćemo s medijima. Upravo si spomenula dokaz i
kako će postati poznat javnosti. Nadam se da govoriš o dokazu predočenom na sudu,
a ne selektivno posluženom L. A. Timesu ili bilo kome drugome iz sedme sile."
„Hej, ja bih bila sretna da odmah proglasimo zonu zabrane letenja. Nitko ni pod
kojim okolnostima ne razgovara s medijima."
Namrštio sam se.
„Nisam još spreman ići tako daleko."
Kimnula mi je znalački.
„Nisam ni mislila. Pa ću samo reći: budimo pažljivi. Oboje. Ja prva neću
oklijevati ići sucu ako mislim da pokušavaš smuljati porotu."
„Isto tako i ja."
„Dobro. Znači, to je zasad sređeno. Što još?"
„Kad ću ja početi viđati neke nalaze?"
Povukla je dugi gutljaj kave prije nego što je odgovorila.
„Znaš iz prijašnjih slučajeva kako radim. Nisam oduševljena onim Ja ću ti
pokazati svoje ako mi ti pokažeš svoje. To je uvijek jednosmjerna ulica, jer obrana ne
pokazuje kurca. Pa stoga volim sve držati lijepo i stegnuto."
„Mislim da trebamo doći do dogovora, tužiteljice."
,,E pa, kad dobijemo suca, možeš razgovarati sa sucem. Ali ja neću igrati nježno
s ubojicom, bez obzira tko joj je odvjetnik. I samo da znaš, već sam žestoko nagazila
tvog kompića Kurlena što ti je jučer dao disk. To se nije smjelo dogoditi i sretan je što
ga nisam skinula sa slučaja. Smatraj to poklonom od tužiteljstva. Ali to je jedini koji
ćeš dobiti... branitelju."
Bio je to odgovor koji sam očekivao. Freemanova je bila prokleto dobra
tužiteljica, ali po mom mišljenju nije igrala pošteno. Suđenje bi trebalo biti duhovno
nadmetanje činjenica i dokaza. Obje strane s jednakom utemeljenošću u zakonu i
pravilima igre. Ali korištenje pravila da sakrije ili uskrati činjenice bila je rutina kod
Freemanove. Voljela je namještenu igru. Nije nosila svjetlo. Nije čak ni vidjela svjetlo.
„Andrea, daj. Murjaci su uzeli računalo moje stranke i svu njenu papirologiju.
To su njene stvari i trebam ih prije nego što i počnem graditi obranu. Ne možeš to
smatrati dokazima."
Freemanova je izvila usnice i zauzela pozu kao da je stvarno razmišljala o
25
kompromisu. Trebao sam to prozrijeti kao glumu.

„Ovako ćemo", rekla je. „Čim dobijemo suca, idi i pitaj ga o tome. Ako mi
sudac kaže da to predam, predat ću sve. Inače, moje je i ne dijelim."
„Puno hvala."
Nasmiješila se.
„Nema na čemu."
Njezin odgovor na moj zahtjev za suradnjom i nasmiješeni način kako ga je izrekla
samo su podcrtali misao, koja mi je rasla u zakutku mozga otkad sam saznao da je ona
na predmetu. Morao sam naći načina da prosvijetlim Freemanovu.
26
Peto poglavlje
Michael Haller i partneri imali su sastanak cijelog osoblja tog popodneva u

dnevnoj sobi stana Lorne Taylor u zapadnom Hollywoodu. Bili su prisutni Lorna,
naravno, kao i moj istražitelj, Cisco Wojciechowski - bila je to njegova dnevna soba
- i mlada partnerica, Jennifer Aronson. Primijetio sam da je Aronsonova izgledala
kao da joj je u toj sredini neugodno, i morao sam priznati da je to bilo
neprofesionalno. Unajmio sam privremeni ured godinu dana ranije, kad sam bio
uključen u slučaj Jasona Jessupa, i ispalo je dobro. Znao sam da bi za slučaj Trammel
najbolje bilo imati pravi ured, umjesto dnevne sobe dvoje zaposlenika. Jedini
problem je što bi to dodalo još jedan trošak, koji bih morao pojesti prije nego što
bih stvorio honorare od prava na knjigu i film od slučaja — ako uspijem da se to
dogodi. To me činilo nesklonim da povučem okidač, ali odlučio sam kad sam vidio
kako je Aronsonova razočarana.
,,U redu, da počnemo", rekao sam nakon što je Lorna svima poslužila
gazirani sok ili ledeni čaj. „Znam da ovo nije najprofesionalniji način da se vodi
odvjetnička tvrtka i potražit ćemo neki uredski prostor čim stignemo. U među..."
„Stvarno?", reče Lorna, očito iznenađena ovom informacijom.
„Da, upravo sam tako odlučio."
„Ah, dobro, drago mi je da vam se moja gajba toliko sviđa."
„Ne radi se o tome, Lorna. Razmišljao sam u zadnje vrijeme, znaš, sad kad smo
uzeli Bullocksicu, sad smo kao prava tvrtka i možda bismo trebali imati pravu adresu.
Znaš, tako da stranke mogu doći k nama, umjesto da mi uvijek idemo k njima."
„Fino što se mene tiče. Samo da ne moram otvarati dućan prije deset i da
mogu na posao u papučama. Nekako sam se navikla na to."
Vidio sam da sam je uvrijedio. Nekoć smo bili kratko vrijeme u braku i poznavao
sam znakove. Ali time ću se morati baviti kasnije. Bilo je vrijeme da se usredotočim na
obranu Lise Trammel.
„No dobro, da razgovaramo o Lisi Trammel. Imao sam prvi susret s
tužiteljicom nakon predročišta jutros i nije ispalo baš najbolje. Već sam prije plesao s
Andreom Freeman i ona je tip tužiteljice koji ne zna za milost. Ako postoji nešto što
se može osporavati, osporavat će. Ako je to dokazni predmet na kojem može sjediti
dok joj sudac ne naredi da ga preda, učinit će i to. Na neki joj se način divim, ali ne
kad smo na istom slučaju. Kad se sve zbroji, izvući materijal iz nje bit će poput
čupanja zuba."
„Dobro, zar će uopće biti suđenja?", upita Lorna.
„Moramo tako pretpostaviti", odgovorio sam. ,,U kratkim raspravama sa
strankom, ona je izrazila samo želju da se bori. Kaže da nije to učinila. Dakle, to za
sada znači da nema dogovora o priznanju. Planiramo suđenje, ali ostajemo otvoreni
27
za druge mogućnosti."
„Čekaj malo", reče Aronsonova. „Sinoć si mi poslao e-poštu u kojoj si rekao
kako hoćeš da pogledam video sa saslušanja koji si dobio. To je dokazni materijal.
Zar nije došao od tužiteljstva?"
Aronsonova je bila sitna dvadesetpetogodišnjakinja kratke kose, pažljivo složene
da izgleda stilski neurednom. Nosila je retro naočale koje su djelomice skrivale njene
sjajno zelene oči. Došla je s pravnog fakulteta za kojim se nisu okretali u bogatunskim
tvrtkama u gradu, ali kad sam razgovarao s njom, osjetio sam da je tjera negativna
motivacija. Htjela je dokazati tim bogatunskim šupcima da su u krivu. Zaposlio sam
je na licu mjesta.
„Disk je došao od glavnog detektiva, a tužiteljica zbog toga uopće nije bila sretna. Pa
ne očekuj više ništa drugo. Ako nešto želimo, idemo sucu ili idemo po to sami. Sto nas
dovodi do Cisca. Reci nam što si našao dosad, Veliki."
Sve su se oči okrenule prema mom istražitelju, koji je sjedio u kožnoj okretnoj
stolici do kamina ispunjenog lončanicama. Danas je bio ulickan, što je značilo da ima
košulju preko svoje majice s kratkim rukavima. Pa ipak, košulja baš i nije uspjela sakriti
tetovaže i pištolj. Zbog svojih nabreklih bicepsa, izgledao je više poput izbacivača u
striptiz-klubu, nego iskusnog istražitelja s puno finesa u repertoaru.
Trebalo mi je dugo vremena da pređem preko toga da je taj divovski obrok
govedine bio moja zamjena kod Lorne. Ali nadišao sam to, a k tome, nisam poznavao
boljeg istražitelja obrane. Rano u njegovu životu, dok je lunjao s Cestovnim Svecima,
murjaci su mu dvaput pokušali namjestiti optužbu za drogu. To je kod njega stvorilo
trajno nepovjerenje prema policiji. Većina ljudi vjeruje policiji. Cisco ne, i to ga je činilo
vrlo dobrim u onome što je radio.
„Dobro, razbit ću ovo u dva izvješća", rekao je. „Mjesto zločina i strankina kuća,
koju je policija jučer pretresala nekoliko sati. Prvo mjesto zločina."
Bez korištenja ikakvih bilješki, nastavio je iznositi detalje svih svojih otkrića iz
središnjice WestLand Nationala. Mitchella Bonduranta njegov je napadač zaskočio
dok je izlazio iz auta pri dolasku na posao. Udaren je u glavu barem dva put
nepoznatim predmetom. Najvjerojatnije je napadnut s leda. Nije bilo obrambenih
rana na šakama ili rukama, što je ukazivalo da je bio gotovo odmah onesposobljen.
Prolivena šalica Joe's Joeove kave nađena je na tlu do njega, zajedno s kovčegom,
koji je bio otvoren, pored stražnje gume njegova auta.
„Pa što je onda s pucnjevima za koje je netko rekao da ih je čuo?", upitao sam.
Cisco slegne ramenima.
„Mislim da na to gledaju kao na praskove iz ispušne cijevi auta."
„Dva praska?"
„Ili jedan i odjek. U svakom slučaju, pucnji iz pištolja nisu bili u igri."
Nastavio je sa svojim izvješćem. Rezultati obdukcije još nisu bili pristigli, ali Cisco
se kladio da je uzrok smrti trauma izazvana tupim oružjem. U tom trenutku, kao
vrijeme smrti navodilo se između 8:30 i 8:50 ujutro. U Bondurantovom džepu bio
je račun iz četiri bloka udaljenog Joe's Joea. Vrijeme otisnuto na njemu bilo je 8:21
ujutro, a istražitelji su smatrali da je najbrže što je mogao stići iz kafića do svog
28
parkirnog mjesta u garaži banke bilo devet minuta. Poziv bankovne službenice koja je
našla tijelo hitnoj službi bio je zabilježen u 8:52 ujutro.
Dakle, procijenjeno vrijeme smrti padalo je u raspon od otprilike dvadeset
minuta. Nije to bilo puno vremena, ali kad se radilo o stvarima poput
dokumentiranja kretanja branjenika zbog alibija, bila je to vječnost.
Policija je razgovarala sa svakim tko je parkirao na istoj razini garaže, kao i sa
svima onima koji su radili u Bondurantovom odjelu u banci. Tijekom tih razgovora
rano je iskočilo i ime Lise Trammel. Imenovali su je kao osobu od koje se Bondurant
navodno osjećao ugroženim. Njegov odjel imao je popis procjena prijetnji i ona je
bila prva na popisu. Kao što smo svi znali, imala je zabranu pristupa, koja ju je držala
podalje od banke.
Policija je osvojila glavni zgoditak kad je jedna bankovna službenica prijavila
kako je vidjela Lisu Trammel da se udaljava od banke na Ventura Boulevardu samo
koju minutu nakon ubojstva.
„Tko je ta svjedokinja?", upitao sam, nišaneći najštetniji dio njegova izvješća.
„Zove se Margo Schafer. Šalterska je službenica. Prema mojim izvorima, nikad nije
imala dodira s Trammelovom. Radi u banci, ali ne na zajmovima. Ali Trammeličina
fotografija razaslana je osoblju nakon što su ishodili zabranu protiv nje. Svima je
rečeno da na nju obrati pažnju i da prijavi ako bude viđena. Pa ju je tako
prepoznala."
,,I je li to bilo na posjedu banke?"
„Ne, već na pločniku udaljenom pola bloka. Navodno je hodala Venturom na
istok, u suprotnom smjeru."
„Znamo li nešto o toj Margo Schafer?"
„Još ne, ali saznat ćemo. Radim na tome."
Kimnuo sam. Obično mi nije bilo potrebno Ciscu govoriti što da istražuje.
Prešao je na drugi dio svog izvješća, pretragu kuće Lise Trammel. Ovaj put pozivao se
na dokument koji je izvukao iz fascikla.
„Lisa Trammel dragovoljno je — njihove riječi — pošla s detektivima u Postaju
Van Nuys oko dva sata nakon ubojstva. Tvrdili su da nije uhićena do zaključenja
razgovora u postaji. Koristeći izjave dane tijekom razgovora, kao i iskaz svjedokinje
Margo Schafer, detektivi su pribavili nalog za pretragu Trammeličina doma. Tamo su
proveli oko šest sati tražeći dokaze, uključivo i moguće oružje kojim je počinjeno
ubojstvo, kao i digitalnu i papirnatu dokumentaciju plana da se ubije Bonduranta."
Nalozi za pretragu određuju točni vremenski razmak tijekom kojega se pretraga
mora odigrati. Nakon toga, policija mora pravovremeno podnijeti dokument koji sud
zove izvješće o pretrazi, koje točno popisuje što je zaplijenjeno. Onda je sučeva
odgovornost da pregleda ono što je uzeto, da se uvjeri kako je policija djelovala
unutar odredbi naloga. Cisco je rekao kako su detektivi Kurlen i Longstreth tog jutra
podnijeli izvješće i da je preko pisarnice dobio njegovu kopiju. U ovom je trenutku to
bio ključni dio slučaja, jer policija i tužiteljstvo nisu dijelili informacije s obranom.
Andrea Freeman to je spriječila. Ali zahtjev naloga za pretragu i izvješće bili su javni
dokumenti. Freemanova nije mogla zaustaviti njihovo izdavanje. A oni su mi davali
29
najbolji uvid u to kako država gradi svoj slučaj.

„Reci nam najvažnije", rekoh. „Ali onda želim kopiju cijele stvari."
„Ovo ti je kopija", reče Cisco. „Što se tiče..."
„Mogu li, molim, i ja dobiti kopiju?", upita Aronsonova.
Cisco me pogledao za dopuštenje. To je bilo nezgodno. Prešutno me pitao je li
ona stvarno član tima, a ne samo dadilja za stranke koju sam doveo iz pravnog
fakulteta u robnoj kući.
„Apsolutno", rekao sam.
„Dobit ćeš", reče Cisco. ,,A sada, najvažnije. Što se tiče oružja, čini se kako su detektivi
otišli u garažu i uzeli sav ručni alat s radnog stola koji su mogli naći."
„Znači da ne znaju kojim je oružjem počinjeno ubojstvo", rekao sam.
„Još nema nalaza obdukcije", Cisco će. „Morat će napraviti usporedbe s ranom.
To će trajati, ali imam vezu kod mrtvozornika. Kad oni budu znali, znat ću i ja."
,,U redu, što još?"
„Uzeli su joj laptop, tri godine star MacBook Pro, i sve i svakakve dokumente
povezane s ovrhom nad kućom u Melbi. Ovdje bi mogli raspizditi suca. Nisu
podrobno popisali dokumente, vjerojatno jer ih je bilo previše. Spominju samo tri
spisa. Označeni su kao FLAG, OVRHA JEDAN i OVRHA DVA."
Pretpostavio sam da su svi ovršni dokumenti koje je Lisa imala kod kuće bili
dokumenti koje sam joj ja dao. Spis FLAG kao i računalo mogli su sadržavati imena
članova Lisine grupe, što je bio znak da je policija možda tražila saučesnike.
,,U redu, što još?"
„Uzeli su joj mobitel, jedan par cipela iz garaže i - evo sranja. Izuzeli su njen
osobni dnevnik. Ne opisuju ga detaljnije, niti kažu što je bilo unutra. Ali mislim da
ćemo, ako sadrži njezine tirade protiv banke ili žrtve ponaosob, imati problem."
„Pitat ću je o tome kad je sutra posjetim", rekoh. „Korak natrag. Mobitel. Je li
bilo izričito navedeno u prijavi zahtjeva da su htjeli njezin mobitel? Sugeriraju li
zavjeru, da je imala pomoć pri ubojstvu Bonduranta?"
„Ne, ništa o saučesnicima u prijavi. Vjerojatno žele biti sigurni da su pokrili sve
mogućnosti."
Kimnuo sam. Bila je velika pomoć vidjeti korake koje su istražitelji poduzimali
protiv moje stranke.
„Vjerojatno su podnijeli odvojeni nalog za pretragu, koji traži ispise poziva od
njezina davatelja usluga", rekao sam.
„Provjerit ću", Cisco će.
„Dobro, još nešto o nalogu?"
„Cipele. Izvješće navodi jedan par cipela izuzetih iz garaže. Ne kaže zašto, samo
kaže da su bile vrtlarske cipele. Ženske."
„Nisu uzete nikakve druge cipele?"
30
„Ne da su ih spomenuli. Samo ove."

„Nemaš ništa o otiscima cipela na mjestu zločina, je li tako?"
„Nemam ništa o tome."
„U redu."
Bio sam siguran da će razlog za uzimanje cipela uskoro postati očit. Na nalogu za
pretragu, policija baca najširu mrežu što sud dozvoljava. Bolje je zaplijeniti što je više
moguće, nego ostaviti nešto. Ponekad to znači uzimanje predmeta, koji na kraju
nemaju ništa sa slučajem.
„Usput", Cisco će, „ako imaš priliku, prijava je zanimljivo štivo, ako možeš proći
kroz pravopis i gramatiku. Opširno su koristili njezino saslušanje, ali to smo već sve
vidjeli na disku koji ti je Kurlen dao."
„Da, njezina takozvana priznanja i njegova pretjerivanja."
Ustao sam i počeo koračati sredinom sobe. I Lorna je ustala i uzela od Cisca
nalog za pretragu, tako da može napraviti kopiju. Nestala je u obližnjem brlogu gdje
je imala ured i gdje je bila kopirka.
Čekao sam da se vrati i preda kopiju dokumenata Aronsonovoj prìje nego što
sam počeo.
„U redu, ovako ćemo raditi: kao prvo, moramo se pokrenuti da pronađemo
pravi ured. Nešto blizu sudnici Van Nuys, gdje možemo uspostaviti zapovjedništvo."
„Želiš mene na tome, Mick?", upita Lorna.
„Da, želim."
„Pobrinut ću se da blizu budu parking i dobra hrana."
„Bilo bi lijepo kad bismo mogli samo odšetati do suda."
„Dobit ćeš. Kratkoročni najam?"
Zastao sam. Volio sam raditi na stražnjem sjedalu svoga Lincolna. To je donosilo
slobodu što je pridonosila mom procesu razmišljanja.
„Uzet ćemo na godinu dana. Vidjet ćemo što će se događati."
Onda sam pogledao Aronsonovu. Imala je pognutu glavu i zapisivala je
bilješke u pravnički blok.
„Bullocks, trebam te da dadiljaš naše tekuće stranke i u osnovnim crtama
odgovaraš novima. Radijski oglasi idu kroz cijeli mjesec, pa ne možemo očekivati pad
posla. Također, trebam te da pomažeš na Trammelovoj."
Pogledala me i oči su joj zablistale na mogućnost da je na slučaju ubojstva
godinu dana nakon što je primljena u odvjetništvo.
„Nemoj biti previše uzbuđena", rekoh. „Još ti ne dajem asistenturu. Radit ćeš
puno gušterskog posla. Kakva si bila na faksu iz osnovane sumnje?"
„Bila sam najbolja na godini."
„Naravno da si bila. Dakle, vidiš dokument koji imaš u ruci? Želim da uzmeš
taj nalog za pretragu, razvališ ga i raskomadaš. Tražimo previde i pogrešne
31
interpretacije, sve što se može koristiti u prijedlogu za izuzeće. Želim da svi dokazi
izuzeti iz kuće Lise Trammel budu izbačeni."
Aronsonova je vidljivo progutala. Bilo je to stoga što sam joj postavio pretjeran
zahtjev. I bio je to više nego gušterski posao, jer je zadatak vjerojatno značio puno
truda za malu nagradu. Rijetko se događalo da svi dokazi budu odbačeni iz
predmeta. Jednostavno sam pokrivao sve baze i stavio Aronsonovu na jednu od
njih. Bila je dovoljno pametna da to uvidi i bio je to jedan od razloga što sam je
zaposlio.
„Zapamti, radiš na slučaju ubojstva", rekoh. „Koliko tvojih iz razreda može reći
da su to već radili?"
„Vjerojatno nitko."
„Baš tako. Pa onda, kao sljedeće hoću da uzmeš disk Lisina policijskog saslušanja
i učiniš isto. Traži svaki pogrešan potez policije, sve što možemo iskoristiti da i to
oborimo. Mislim da bi tu mogla pomoći prošlogodišnja odluka Vrhovnoga suda.
Jesi li upoznata s njom?"
„Ovaj... ovo mi je prvi krivični slučaj."
„Onda se upoznaj. Kurlen se pomučio da bi ovo izgledalo kao da je došla na
dragovoljni razgovor. Ali ako možemo dokazati da ju je imao pod kontrolom, sa ili
bez lisica, možemo ustvrditi da je bila uhićena od početka. A ako to uspijemo, sve što
je rekla prije Mirande ide pa-pa."
,,U redu."
Aronsonova nije digla pogled sa svojih zabilješki.
„Razumiješ li svoje zadatke?"
„Da."
„Dobro, onda ih se prihvati, ali ne zaboravi ostale stranke. Oni ovdje plaćaju
račune. Za sada."
Okrenuo sam se natrag Lorni.
„Što me podsjetilo, Lorna. Trebam te da uspostaviš vezu s Joelom Gotlerom i
zakotrljaš nešto s ovom pričom. Cijela ova stvar mogla bi nestati postigne li se
dogovor o priznanju, pa pokušajmo sada ishoditi neki posao. Reci mu da smo voljni
ići nisko na kraju, ako bude neke poštene gotovine unaprijed. Moramo plaćati
obranu."
Gotler je bio hollywoodski agent koji me zastupao. Koristio sam ga kad god bi mi
pozvonio Hollywood. Ovaj put mi ćemo pozvoniti Hollywoodu i pokušati aktivno
sklopiti neku pogodbu.
„Prodaj mu priču", rekoh Lorni. „Imam u autu posjetnicu od producenta Sixty
Minutes. Eto kako veliko to postaje."
„Zvat ću Joella", rekla je. „Znam što reći."
Prestao sam hodati da razmislim što je još ostalo i koja će biti moja uloga.
Pogledao sam Cisca.
„Želiš da radim na svjedokinji?", upitao je.
32
„Tako je. I žrtvi, također. Želim potpunu sliku o oboje."

Moju zapovijed prekinulo je oštro zujanje sa zvučnika interkoma na zidu do
kuhinjskih vrata.
„Oprosti, to su ulazna vrata", reče Lorna.
Nije se pomaknula da ode do interkoma.
„Nećeš se javiti?", pitao sam.
„Ne, ne očekujem nikog, a svi dečki za isporuke znaju kombinaciju. Vjerojatno
je žicar. Hodaju ovim susjedstvom ko zombiji."
,,U redu", rekoh, „onda idemo dalje. Sljedeća stvar o kojoj trebamo razmišljati je
drugi ubojica."
To je svima privuklo nepodijeljenu pažnju.
„Trebamo zamjenskog čovjeka", rekoh. „Ako ćemo s ovim na suđenje, neće biti
dosta da samo izbušimo državni slučaj. Trebat ćemo agresivnu obranu. Moramo
okrenuti porotu od Lise. Da bismo to učinili, trebamo alternativnu teoriju."
Bio sam svjestan da me Aronsonova gleda dok govorim. Osjećao sam se kao
predavač na pravnom fakultetu.
„Ono što trebamo je pretpostavka nevinosti. Ako to sagradimo, dobit ćemo
slučaj."
Zujalo na vratima opet se oglasilo. Uslijedila su još dva duga i uporna zujanja.
„Kog vraga?", upita Lorna.
Uzrujana, ustala je i otišla do interkoma. Pritisla je tipku za vezu.
„Da, tko je?"
,Je li to odvjetnički ured Mickeyja Hallera?"
Bio je to ženski glas i zvučao je poznato, ali ga nisam odmah mogao smjestiti.
Zvučnik je bio majušan, a zvuk stišan. Lorna nas pogleda i odmahne glavom kao da
je bila zbunjena. Njezina adresa nije bila ni u jednom našem oglasu. Kako je ta osoba
došla do ulaznih vrata?
„Da, ali radimo samo prema dogovoru", odvrati Lorna. „Mogu vam dati broj
da nazovete ako želite ugovoriti savjetovanje s gospodinom Hallerom.
„Molim vas! Moram odmah razgovarati s njim. Ovdje Lisa Trammel i već jesam
stranka. Moram razgovarati s njim što je prije moguće."
Buljio sam u zvučnik interkoma kao da sam vjerovao da je to izravna veza sa
ženskim pritvorom u Van Nuysu - gdje bi Lisa trebala biti. Onda pogledah Lornu.
„Mislim da je bolje da otvoriš vrata."
33
Šesto poglavlje
Lisa Trammel nije bila sama. Kada je Lorna otvorila ulazna vrata, moja stranka
ušla je u društvu čovjeka, kojeg sam prepoznao, jer je bio u sudnici tijekom Lisina
prvog pojavljivanja. Bio je u prvom redu galerije i uočio sam ga, jer nije izgledao kao
pravnik ili novinar. Izgledao je kao Hollywood. I to ne kao sjajni i samouvjereni
Hollywood. Već onaj drugi. Hollywood u nastajanju. Ili tupe ili amaterski bojana
kosa, obavezna pripadajuća brada, podbradak... Izgledao je poput
šezdesetgodišnjaka, što je bez puno uspjeha pokušavao proći pod
četrdesetgodišnjaka. Nosio je crni kožni sportski kaput preko kestenjasta džempera s
visokim ovratnikom. Zlatni lanac sa znakom mira visio mu je s vrata. Tko god bio,
morao sam posumnjati da je on bio razlogom što je Lisa slobodno hodala.
„Dakle, ili ste pobjegli iz pritvora u Van Nuysu ili ste položili jamčevinu", rekao
sam. „Mislim da je nekako, na neki način, ovo potonje."
„Pametan čovjek", Lisa će. „Društvo, ovo je Herbert Dahl, moj prijatelj i
dobročinitelj."
„Piše se D-A-H-L", reče nasmijani dobročinitelj.
„Dobročinitelj?", upitah. „Znači li to da ste platili Lisinu jamčevinu?"
„Zapravo, našao sam jamca", odgovor Dahl.
„Koga ste koristili?"
„Tipa imenom Valenzuela. Njegov ured odmah je do pritvora. Vrlo zgodno, i
rekao je da vas zna."
,,A tako."
Zastao sam na trenutak, pitajući se kako nastaviti, a Lisa je ispunila prazninu.
„Herb je pravi junak kad me spasio iz tog užasnog mjesta", rekla je. „Sad sam
vani i slobodna da pomognem našem timu da se bori protiv ovih lažnih optužbi."
Lisa je prije radila s Aronsonovom, ali ne izravno s Lornom ili Ciscom. Prišla im je
i pružila im ruku, predstavljajući se i rukujući se, kao da je sve ovo bilo dio rutinskog
dana i kao da je bilo vrijeme da se prijeđe na posao. Cisco mi je dobacio pogled što je
govorio Koji je ovo vrag? Slegnuo sam ramenima. Pojma nisam imao.
Lisa mi nikad nije spomenula Herba Dahla, dovoljno dragog prijatelja i
„dobročinitelja" da bude voljan pljunuti 200 somova za jamstvo. To, i činjenica da
nije upregnula njegovu darežljivost da joj plati obranu, nisu me iznenadili. Kao ni
njezin upad, sve onako glasno i poslovno, spremna biti dijelom ekipe. Vjerovao sam
da je pred strancima Lisa bila vrlo vješta u držanju svojih osobnih i emocionalnih
problema pod površinom. Mogla je šarmom skinuti pruge s tigra i pitao sam se je li
Herb Dahl znao u što se upušta. Pretpostavljao sam da je lovio u mutnom, ali
moguće da nije shvaćao kako je i on bio ulovljen.
34
„Lisa", rekoh, „možemo li ući u Lornin ured i na trenutak porazgovarati

nasamo?"
„Mislim da bi Herb trebao čuti sve što imate reći. On će dokumentirati slučaj."
„E, pa neće dokumentirati naš razgovor, jer su razgovori između vas i vašeg
odvjetnika osobni i privilegirani. Mogao bi biti prinuđen svjedočiti na sudu o svemu
što čuje ili vidi."
,,Oh... dobro, zar nema načina da postane pomoćnik ili nešto što bi ga učinilo
dijelom pravnog tima?"
„Lisa, samo dođite ovamo na nekoliko minuta."
Pokazao sam prema brlogu i Lisa se konačno pokrenula u tom smjeru.
„Lorna, zašto ne daš gospodinu Dahlu da nešto popije?"
Slijedio sam Lisu u brlog i zatvorio vrata. Bila su tu dva stola. Jedan za Lornu i
jedan za Cisca. Privukao sam pomoćni stolac pred Lornin stol i rekao Lisi da sjedne.
Onda sam sjeo za stol, sučelice njoj.
„Ovo je čudan odvjetnički ured", rekla je. „Izgleda kao nečiji dom ili nešto
slično."
„Ovo je privremeno. Porazgovarajmo o vašem junaku vani, Lisa. Koliko dugo
ga poznajete?"
„Otprilike tek nekoliko mjeseci." „Kako ste ga upoznali?"
„Na stubama suda. Došao je na jedan od prosvjeda FLAG-a. Rekao je da ga
zanimamo iz perspektive filmskog autora."
„Stvarno? Znači, on je autor filmova? Gdje mu je kamera?"
„Pa, on zapravo slaže stvari zajedno. Vrlo je uspješan. On sklapa, onako,
ugovore za knjige i filmove. On će sređivati sve to. Ovaj slučaj će privući masovnu
pažnju, Mickey. U pritvoru su mi rekli kako imam zahtjeve za intervjue od trideset i
šest reportera. Naravno, nisu mi dopustili razgovarati s njima, samo s Herbom."
„Herb je došao do vas u pritvoru, zar ne? Mora da je neumoljiv."
„Rekao je da, kad vidi priču, ne staje ni pred čim. Sjećate se one male djevojčice
koja je preživjela tjedan dana na padini planine sa svojim mrtvim ocem kad je sletio s
ceste? Pribavio joj je TV film."
„Impresivno."
„Znam. Vrlo je uspješan."
„Da, rekli ste to. Pa jeste li s njime sklopili kakav dogovor?"
„Da. On će sklapati sve pogodbe i dijelimo sve pola-pola nakon naplate
njegovih troškova i kad vrati novac za jamčevinu. Mislim, to je jedino pošteno. Ali
spominje puno novca. Mogla bih spasiti svoju kuću, Mickey!"
„Jeste li nešto potpisali? Ugovor ili bilo kakav dogovor?"
,,Oh, da, sve je legalno i obvezujuće. Mora mi dati moj dio."
„To znate jer ste pokazali svome odvjetniku?"
35
„Uh... ne, ali Herb je rekao da je to uobičajena šablona. Znate, pravni čara-
bara. Ali pročitala sam."
Svakako. Kao kad je potpisala ugovore sa mnom.
„Mogu li vidjeti ugovor, Lisa?"
„Herb ga je zadržao. Možete njega pitati."
„Hoću. A sad, jeste li mu slučajno rekli za naše dogovore?"
„Naše dogovore?"
„Da, potpisali ste jučer na policijskoj postaji ugovore sa mnom, sjećate se? Jedan
je bio da vas zastupam krivično, a drugi su mi davali punomoć da vas zastupam i
pregovaram u bilo kojoj prodaji prava na priču, tako da možemo plaćati vašu
obranu. Sjećate se da ste mi potpisali pravo zadržavanja sredstava?"
Nije odgovorila.
„Jeste li vidjeli da ovdje imam troje ljudi, Lisa? Svi radimo na vašem slučaju. A
do sad nam niste platili ni novčića. Pa to znači da ja moram stvoriti sve njihove
plaće, sve njihove troškove. Svakog tjedna. Zato ste mi u ugovorima, koje ste jučer
potpisali, dali ovlasti da sklapam pogodbe za prava na knjigu i film."
,,Oh... taj dio nisam pročitala."
„Da vas nešto pitam. Što vam je važnije, Lisa, da imate najbolju moguću
obranu, pokušate se suprotstaviti izgledima i dobiti ovaj slučaj, ili da imate ugovor za
knjigu ili film?"
Lisa je na lice stavila nadureni izraz, a onda smjesta skrenula s pitanja.
„Ali ne razumijete. Nevina sam. Nisam..."
„Ne, vi ne razumijete. Jeste li nevini ili niste nema nikakve veze s ovom
jednadžbom. Radi se o tomu što možemo dokazati ili opovrgnuti na sudu. A kad
kažem 'mi' zapravo mislim 'ja', Lisa. Ja. Ja sam vaš junak, a ne Herb Dahl tamo vani, u
kožnoj jakni i s hollywoodskim znakom mira. Hoću reći, koji se došao namiriti."
Zastala je jedan dugi trenutak prije nego što je odgovorila.
„Ne mogu, Mickey. Upravo me izvukao. To ga je koštalo dvjesto tisuća dolara.
Mora to vratiti."
„Dok vaš braniteljski tim gladuje."
„Ne, bit ćete plaćeni, Mickey. Obećavam. Dobit ću pola svega. Platit ću vam."
„Nakon što on dobije natrag svojih dvjesto somova, plus troškovi. Troškovi koji
bi mogli biti bilo što, kako zvuči."
„Rekao je da je dobio pola milijuna za jednog od doktora Michaela Jacksona.
A to je bilo samo za priču za tabloid. Mogli bismo dobiti film."
Bio sam na rubu da puknem. Lorna je na stolu imala gumenu igračku za
otpuštanje stresa. Bio je to mali sudački čekić, uzorak poklona koji je razmatrala
svrhu marketinga i promocije. Ime i broj tvrtke mogli su se otisnuti sa strane. Zgrabio
sam ga i čvrsto stezao, zamišljajući da je to dušnik Herba Dahla. Nakon nekoliko
trenutaka, bijes je popustio. Stvar je zapravo djelovala. Pomislio sam kako se moram
36
sjetiti reći Lorni neka ih nabavi. Dijelit ćemo ih po uredima jamaca i uličnim
sajmovima.
,,U redu", rekoh. „Razgovarat ćemo o ovome kasnije. Sad ćemo se vratiti tamo.
Svejedno ćete i dalje otpraviti Herba kući, jer ćemo razgovarati o vašem slučaju, a
to ne radimo pred ljudima koji nisu u krugu privilegiranih. Kasnije ćete ga nazvati i
reći mu da ne smije sklapati nikakve pogodbe, ni poduzimati ikakve korake bez
mog odobrenja. Razumijete li to,Lisa?"
„Da."
Zvučala je ukoreno i krotko.
„Želite li da mu ja kažem neka ode ili vi to želite srediti?"
„Možete li vi to, Mickey?"
„Nema problema. Mislim da smo ovdje gotovi."
Vratili smo se u dnevnu sobu i uhvatili Dahla dok je završavao priču,
„...a to je bilo prije nego što je snimio Titanic"
Nasmijao se na to, ali ostali u sobi nisu pokazali isti smisao za hollywoodski
humor.
„Dobro Herb, mi ćemo se vratiti radu na slučaju i trebamo razgovarati s Lisom",
rekao sam. „Sad ću vas ispratiti."
„Ali kako će ona kući?"
„Imam vozača. Pobrinut ću se za to."
Oklijevao je, gledajući prema Lisi da ga spasi.
,,U redu je, Herb", rekla je. „Moramo razgovarati o predmetu. Zvat ću vas čim
stignem kući."
„Obećavate?"
„Obećavam."
„Mick, mogu ga ja ispratiti", ponudila se Lorna.
„Ne, u redu je. Ionako moram do auta."
Svi su rekli zbogom čovjeku sa znakom mira pa smo Dahl i ja napustili zgradu.
Svaka jedinica u zgradi imala je vanjski izlaz. Odšetali smo stazom do prednjih vrata
na Kings Roadu. Vidio sam isporučene telefonske imenike pod poštanskim
sandučićem i iskoristio jednu hrpu da zadržim vrata otvorenima, tako da mogu ući
natrag unutra.
Otišli smo do mojeg auta, koji je bilo parkiran uz crveni rubnik. Rojas se oslonio
o prednji blatobran i pušio cigaretu. Svoj sam daljinski ostavio u držaču čaše pa sam
ga pozvao.
„Rojas, prtljažnik."
Izvukao je svoje ključeve i podignuo poklopac prtljažnika. Rekao sam Dahlu da
imam nešto što sam mu želio dati, pa me slijedio.
„Nećete me strpati unutra, zar ne?"
37
„Ne baš, Herb. Samo vam želim nešto dati."

Otišli smo iza auta i otvorio sam poklopac skroz do kraja.
„Opa, pa vi ste ovdje lijepo uredili", rekao je kad je vidio kutije sa spisima.
Nisam odgovorio. Zgrabio sam fascikl s ugovorima i izvukao dogovore koje je
Lisa potpisala prethodnoga dana. Obišao sam oko auta i kopirao ih na
višenamjenskom uređaju na prednjem sjedalu. Predao sam Dahlu kopije i zadržao
originale.
„Evo, pročitajte ovo kad budete imali nekoliko minuta."
„Što je to?"
„To je moj ugovor o zastupanju s Lisom. Standardna šablona. Tu je također i
punomoć i pravo zadržavanja na bilo koje i sve prihode izvučene iz njezina slučaja.
Primijetit ćete da ih je sve potpisala i datirala jučer. To znači da oni imaju prednost
pred vašim ugovorom, Herb. Provjerite sitna slova. Daje mi nadzor nad svim
pravima na priču - knjige, filmovi, TV, sve."
Vidio sam kako mu se pogled stvrdnuo.
„Čekajte malo -"
„Ne, Herb, vi čekajte malo. Znam da ste upravo pljunuli dvjesto zelembaća na
jamstvo, plus koliko god da ste platili da biste došli do nje u pritvoru. Shvaćam to,
na ovome vam jaše povelika investicija. Pobrinut ću se da je dobijete natrag. Na
kraju. Ali ste ovdje na drugom mjestu, dragi moj. Prihvatite to i odjebite. Ne pravite
nikakve korake ili dogovore bez da prvo razgovarate sa mnom."
Lupnuo sam po ugovoru u koji je buljio.
„Ne poslušate li me, trebat će vam odvjetnik. I to dobar. Zavezat ću vas na
dvije godine i nećete nikad vidjeti ni pare od tih dvije stotine."
Zalupio sam vratima auta da naglasim poantu.
„Ugodan vam dan."
Ostavio sam ga tamo i otišao do prtljažnika da vratim originale u fascikl. Kad
sam zatvorio poklopac, primijetio sam da još uvijek mogu vidjeti obris grafita.
Nasprejana boja bila je uklonjena, ali trajno je pokvarila sjaj autolaka. Florencia 13
još je uvijek imala svoj žig na meni. Pogledao sam registarsku tablicu na braniku.
ŠETAMIH
To će ovaj put biti lakše reći, nego napraviti. Prošao sam pored Dahla, koji je
još uvijek stajao na pločniku i gledao ugovore. Pred vratima zgrade, uzeo sam
telefonski imenik s hrpe koja ih je držala otvorenima. Palcem sam okrenuo
nasumičnu stranicu. Tamo je bio moj oglas. Moje nasmijano lice u kutu.
SPASITE SVOJ DOM!
NE DAJTE DA VAS OVRŠE BEZ BORBE
Michael Haller & partneri, odvjetničko društvo
zovite:
38
323-988-0761
ili posjetite:
www.stopfinancialruin.com
Se Habla Espanol3
Provjerio sam još nekoliko stranica kako bih se uvjerio da je oglas na svakoj,
kao što sam platio, a onda vratio imenik natrag na hrpu. Nisam čak ni znao tko još
koristi telefonske imenike, ali moja je poruka za svaki slučaj bila tamo.
Kad sam se vratio u zgradu, ostali su me tiho čekali. Lisin dolazak s njenim
dobročiniteljom dao je stvarima neugodan prizvuk. Pokušao sam ponovo pokrenuti
sastanak na način kojim bih unaprijedio jedinstvo tima.
,,U redu, dakle, svi smo se upoznali sa svima. Lisa, bili smo usred rasprave kako
da nastavimo i što trebamo znati dok idemo naprijed. Nismo imali prednost da
imamo vas ovdje jer sam, iskreno, bio prilično siguran da nećete izaći iz pritvora dok
konačno ne dobijemo presudu da niste krivi. Ali sada ste ovdje i svakako bih vas
želio uključiti u naše strategije. Imate li išta što biste željeli reći grupi?"
Osjećao sam se kao da vodim sastanak grupne terapije u The Oaksu. Ali Lisa se
zapalila za priliku da bude na sceni.
„Da, prvo sam željela reći da sam vrlo zahvalna za sve vaše napore u moju
korist. Znam da krivnja i nevinost u pravu zapravo nisu važne. Važno je što
možete dokazati. Shvaćam to, ali mislila sam da bi za vas bilo dobro da to čujete,
čak i ako to bude samo ovaj put. Nevina sam što se ovih optužba tiče. Nisam
ubila gospodina Bonduranta. Nadam se da mi vjerujete i da ćemo to dokazati na
suđenju. Imam maloga dječaka i jako mu treba da bude sa svojom majkom."
Nitko nije govorio, ali svi su mračno kimali.
„Dobro", rekoh, „prije vašeg dolaska prolazili smo kroz podjelu poslova. Tko
je zadužen za što, tko što treba obaviti, takve stvari. Želio bih i vas uključiti u
zadatke."
„Ako išta mogu napraviti..." Sjedila je uspravno na rubu stolca.
„Policija je nakon vašeg uhićenja provela nekoliko sati u vašoj kući. Pretražili su
je od vrha do dna i, u skladu s ovlastima koje im je dao nalog za pretragu, uzeli su
nekoliko predmeta koji bi mogli biti dokazi u ovom slučaju. Imamo popis, koji ste
dobro došli pogledati. Uključeni su vaš laptop i tri spisa označena s FLAG i OVRHE
JEDAN i OVRHE DVA. Tu ste vi ušli. Onog trena kad nam dodijele sudnicu i suca,
uložit ćemo prijedlog u kome tražimo da nam se smjesta dopusti da pregledamo
laptop i spise, ali do tada vas trebam da, najbolje što možete, popišete što je bilo u
spisima i na računalu. Drugim riječima, Lisa, što ima u tim dokumentima da bi ih
murjaci htjeli uzeti? Razumijete li?"
„Naravno, i da, mogu to učiniti. Primit ću se toga noćas."
„Hvala. Ima još jedna stvar o kojoj vas želim pitati. Vidite, ako ovo završi na
suđenju, onda ne želim nepoznanice. Ne želim da mi netko iskoči ili ...“
„Zašto kažete ako?"
3
Govorimo španjolski, (prim. prev.)
39
„Oprostite?"
„Rekli ste ako. Ako ova stvar ode na suđenje. Nema ako."
„Ispričavam se. Omaklo mi se. Ali toliko da znate, dobar odvjetnik uvijek će
poslušati ponudu tužiteljstva. Jer vam mnogo puta ti pregovori skrivećki dadu uvid u
slučaj države. Pa ako vam kažem da s tužiteljstvom razgovaram o dogovoru,
zapamtite da imam krajnji motiv, u redu?"
„Dobro, ali sad vam kažem, neću priznati krivnju za nešto što nisam učinila.
Vani slobodno hoda ubojica, dok meni pokušavaju napraviti ovo. Prošle noći nisam
mogla spavati na tom užasnom mjestu. Stalno sam mislila o svome sinu... Nikad ga
ne bih mogla pogledati u oči ako bih priznala krivnju za nešto za što nisam kriva."
Mislio sam da će odvrnuti slavinu, ali suzdržala se.
„Shvaćam", rekoh tiho. ,,A sad, Lisa, druga stvar o kojoj želim razgovarati je vaš
muž."
„Zašto?"
Vidio sam kako se smjesta podižu upozoravajuće zastavice. Prešli smo na teški
teren.
„On je nepoznanica. Kad ste ga zadnji put čuli? Hoće li se pojaviti i stvarati
nam probleme? Može li svjedočiti o vama, o bilo kojem prethodnom činu odmazde
ili osvete? Trebamo znati čega ima tamo vani, Lisa. Nije bitno hoće li se ikada
materijalizirati. Ako postoji prijetnja, trebam za nju znati."
„Mislila sam da supružnik ne može svjedočiti protiv svog partnera."
„To je pravo na koje se možete prizvati, ali to može biti siva zona, posebno
kad vas dvoje više ne živite zajedno. Pa želim razriješiti tu nepoznanicu. Imate li
ikakvu predodžbu gdje je vaš muž u ovome trenutku?"
Nisam bio sasvim precizan o zakonu, ali trebao sam doći do muža da bih
dublje shvatio dinamiku njihova braka i hoće li to, ili neće, igrati ikakvu ulogu u
obrani. Otuđeni su supružnici bili nepoznanice. Mogli ste ih spriječiti da svjedoče
protiv vaše stranke, ali to nije značilo da ih možete spriječiti da surađuju s državom
izvan sudnice.
„Ne, nikakve", odgovorila je. „Ali pretpostavljam da će se pojaviti prije ili
kasnije."
„Zašto?" Lisa okrene dlanove gore, kao da pokazuje da je odgovor lagan.
„Ovdje može zaraditi novac. Ako je igdje blizu TV-a ili novina i nanjuši što se
događa, pojavit će se. Možete računati na to."
Odgovor mi se se činio čudnim, kao da je njezin muž imao povijest kopača
novca, iako sam znao da ga je, gdje god da je bio, trošio vrlo malo.
„Rekli ste mi da je prekoračio vašu kreditnu karticu u Meksiku."
„Tako je. Rosarito Beach. Stavio je četiri tisuće četiristo na Visu i prekoračio limit.
Morala sam je poništiti, a to je bila jedina kartica koja nam je ostala. Ali nisam shvatila
da sam njenim poništenjem izgubila mogućnost da ga pratim. Pa je odgovor, ne
znam gdje je sada." Cisco je pročistio grlo i uključio se u razgovor.
„Što je s kontaktima? Jel' bilo kakvih telefonskih poziva, e-pošte, tekstualnih
40
poruka?
„Isprva je bilo nešto e-pošte. Onda ništa, dok nije zvao za rođendan našega
sina. To je bilo prije šest tjedana." „Je li ga vaš sin pitao gdje je?"
Lisa je zastala i onda rekla ne. Nije bila dobra lažljivica. Mogao sam reći da je
tu bilo još nečega.
„Što je bilo, Lisa?", pitao sam je.
Zastala je i onda popustila.
„Svi ćete misliti da sam užasna majka, ali nisam mu dala da razgovara s Tvlerom.
Posvađali smo se i ja sam mu samo… spustila slušalicu. Kasnije sam se loše osjećala, ali
nisam ga mogla nazvati natrag, jer je broj bio blokiran."
„Ali on ima mobitel?", upitao sam.
„Ne. Imao ga je, ali taj je broj već neko vrijeme izvan upotrebe. Nije zvao sa svog
mobitela. Ili ga je bio posudio, ili je uzeo novi broj, koji mi nije dao."
„Mogao je biti i onaj jednokratni", reče Cisco. „Prodaju ih u svakom dućanu."
Kimnuo sam. Priča o bračnom raspadu ostavila je sve u mračnom ras-
položenju.
Konačno sam progovorio.
„Lisa, ako vas ponovo kontaktira, odmah mi javite."
„Hoću."
Pogledao sam od nje prema svom istražitelju. Ukrstili smo poglede i bez
riječi sam ga uputio neka provjeri sve što može o Lisinom odlutalom mužu.
Nisam želio da mi iskoči usred suđenja. Cisco je kimnuo. Primit će se toga.
„Još nekoliko stvari, Lisa, i imat ćemo dovoljno da krenemo."
„U redu."
„Kad je policija jučer pretresla vašu kuću, uzeli su još neke stvari o kojima nismo
razgovarali. Jedna je bila opisana kao dnevnik. Znate li što je to bilo?"
„Da, pisala sam knjigu. Knjigu o mojem putovanju."
„Vašem putovanju?"
„Da, putovanju da nađem sebe u ovoj stvari. Pokretu. Pomaganju ljudima da se
bore da spase svoje domove."
„Dobro, dakle to je bilo poput dnevnika prosvjeda i takvih stvari?"
„Tako je."
„Sjećate li se jeste li ikad upisali ime Mitchella Bonduranta u dnevnik?"
Spustila je pogled, pokušavajući se prisjetiti.
„Ne čini mi se. Ali možda sam ga spomenula. Znate, rekla kako je on bio čovjek
iza svega."
„Ništa o tome da biste mu naudili?"
41
„Ne, ništa takvoga. I nisam mu naudila. Nisam to učinila!"

„Ne pitam vas to, Lisa. Pokušavam otkriti kakve dokaze imaju protiv vas. Znači,
kažete da nam taj dnevnik neće biti problem, je li tako?"
„Tako je. Neće biti problem. Nema ničeg lošeg unutra."
,,OK, dobro."
Pogledao sam ostale članove svog osoblja. Zbog verbalnog okršaja s Lisom
zaboravio sam sljedeće pitanje. Cisco me podsjetio.
„Svjedokinja?"
„Točno. Lisa, jučer ujutro u vrijeme ubojstva, jeste li bili igdje blizu zgrade
WestLand Nationala u Sherman Oaksu?"
Nije smjesta odgovorila, što mi je reklo da imamo problem.
„Lisa?"
„Moj sin ide u školu u Sherman Oaksu. Vodim ga ujutro i vozim baš pored te
zgrade."
„To je u redu. Znači, jučer ste vozili pored. U koje bi to vrijeme bilo?"
„Ovaj, oko sedam četrdeset i pet."
„To je bilo kad ste ga vodili u školu, zar ne?"
„Tako je."
„Što kad ga ostavite? Vraćate li se istim putem?"
„Da, najčešće."
,,A jučer? Govorimo o jučerašnjem danu. Jeste li se vozili tuda na povratku?"
„Mislim da jesam."
„Ne sjećate se?"
„Ne, jesam. Prolazim Venturom do Van Nuysa i onda gore do autoceste."
„Dakle, jeste li se, nakon što ste ostavili Tvlera, vratili pored ili ste učinili nešto
drugo?"
„Stala sam da uzmem kavu i onda sam otišla kući. Tada sam se provezla pored."
,,U koje vrijeme?"
„Nisam sigurna. Nisam gledala na sat. Mislim da je bilo oko osam i trideset."
„Jeste li ikad izašli iz svog auta u blizini WestLand Nationala?"
„Ne, naravno da ne."
„Jeste li sigurni?"
„Naravno da sam sigurna. Sjetila bih se toga, ne mislite li?"
,,U redu. Gdje ste stali da uzmete kavu?"
„Kod Joe's Joea na križanju Venture i Woodmana. Uvijek idem tamo."
Zastao sam. Pogledao sam Cisca, a onda Aronsonovu. Cisco je prethodno
42
izvijestio kako je Mitchell Bondurant nosio šalicu iz Joe's Joea kad je bio napadnut.
Odlučio sam da još ne pitam očito pitanje o tome je li Lisa vidjela ili razgovarala s
Bondurantom u kafiću. Kao Lisin branitelj bio bih vezan onime što znam. Nikad ne
bih mogao sudjelovati u krivokletstvu. Kad bi mi Lisa rekla da je vidjela Bonduranta
i čak razmijenila koju riječ s njime, onda je ne bih mogao navesti da isprede drugu
priču ako bude svjedočila na suđenju.
Morao sam biti pažljiv oko izvlačenja informacija, koje bi me mogle sputati
ovako rano u slučaju. Znao sam da je to proturječno. Zadatak mi je bio doznati sve
što sam mogao, a ipak je bilo stvari koje ovog trenutka nisam želio znati. Ponekad
vas saznanje nekih stvari ograničava. Ako ih ne znate, to vam daje veću slobodu u
gradnji obrane.
Aronsonova je buljila u mene, očito se pitajući zašto nisam pitao sljedeće pitanje.
Samo sam joj brzo odmahnuo glavom. Kasnije ću joj objasniti svoje razloge - još
jedna lekcija koju je nisu naučili na pravnom.
Ustao sam.
„Lisa, mislim da je to dovoljno za danas. Dali ste nam puno informacija i
primit ćemo se posla. Reći ću svojem vozaču da vas sada odveze kući."
43
Sedmo poglavlje
Imala je četrnaest godina i još je voljela jesti palačinke za večeru. Moja kćer i ja
imali smo separe u Du-par'su u Studio Citvju. Naš ritual srijedom navečer. Pokupio
sam je od majke i zaustavili smo se na palačinkama na putu natrag. Ona je radila
domaću zadaću, a ja sam radio na slučaju. Bila mi je to najdragocjenija rutina.
Službeni dogovor o skrbništvu bio je da ja imam Hayley svake srijede navečer i
onda svakog drugog vikenda. Izmjenjivali smo se za Božice i Dane zahvalnosti, i
imao sam je dva tjedna ljeti. Ali to je bio samo službeni dogovor. Protekle su
godine stvari išle dobro i često smo nas troje zajedno radili stvari. Za Božić smo
ručali kao obitelj. Ponekad bi nam se moja bivša žena pridružila na palačinkama. I to
je bilo nešto što je trebalo cijeniti.
Ali ove smo noći bili samo Hayley i ja. Moj je rad na slučaju uključivao pregled
zapisnika s obdukcije Mitchella Bonduranta. Uključivao je snimke postupka, kao i
tijela tamo gdje je bilo nađeno u garaži banke. Zavalio sam se u separeu,
pokušavajući da ni Hayley, niti itko drugi u lokalu, ne vidi stravične slike. Ne bi
dobro išle s palačinkama.
U međuvremenu, Hayley je radila svoju zadaću iz znanosti, proučavajući
promjene tvari i elemente sagorijevanja.
Cisco je imao pravo. Obdukcija je zaključila kako je Bondurant umro od
krvarenja u mozgu, uzrokovana višestrukom traumom od djelovanja tupe sile po
glavi. Točno na tri mjesta. Zapisnik je sadržavao linijski crtež tjemena žrtvine glave.
Tri točke udara bile su ucrtane na tjemenu, grupirane toliko blizu da su sve tri mogle
biti pokrivene šalicom za čaj.
Kad sam vidio taj crtež, uzbudio sam se. Okrenuo sam prednju stranicu
zapisnika, gdje je opisano pregledavano tijelo. Mitchell Bondurant bio je opisan kao
visok oko 185 centimetara, i težak oko 80 kilograma. Nisam pri ruci imao visinu Lise
Trammel, pa sam nazvao broj mobitela koji joj je Cisco dostavio tog jutra — s
obzirom da je njezin mobitel uzela policija. Uvijek mi je bio prioritet da budem
siguran kako se stranku može kontaktirati u svakom trenutku.
„Lisa, Mickey je. Stvarno brzo, koliko ste visoki?"
„Što? Mickey, usred sam objeda s..."
„Samo mi recite koliko ste visoki i pustit ću vas. Ne lažite. Što vam piše u
vozačkoj?"
„Ovaj, sto šezdeset, mislim."
„Je li to precizno?"
„Da. Što je..."
„U redu, to je sve što sam trebao. Možete se vratiti večeri. Laku noć."
44
„Što..."
Prekinuo sam i zapisao njezinu visinu u pravnički blok koji sam imao na stolu.
Do nje sam upisao Bondurantovu visinu. Uzbudljiva je stvar bila da je bio dvadeset i
pet centimetara viši od svog osumnjičenog ubojice, a ipak, udarci koji su mu probili
lubanju i ubili ga, pali su po tjemenu. To je postavljalo ono što sam zvao pitanjem
fizike. Vrsta pitanja koje porota može razrješavati i onda sama odlučiti. Vrsta pitanja s
kojim dobar branitelj može nešto napraviti. To je bila stvar tipa ako-rukavica-ne-
pristaje-tužitelj-posustaje. Pitanje je bilo kako je sićušna Lisa Trammel udarila šest stopa
i jedan palac visokog Mitchella Bonduranta po tjemenu? Naravno, odgovor je ovisio o
dimenzijama oružja, kao i o nekim drugim stvarima, poput položaja žrtve. Ako je bio
na tlu kad je bio napadnut, onda ništa od ovoga neće biti važno. Ali, bilo je to nešto
za što sam se ovog trenutka mogao uhvatiti. Brzo sam posegnuo za jednim od fascikala
na stolu i izvukao izvješće o pretrazi.
„Koga si to zvao?", pitala je Hayley.
„Svoju stranku. Morao sam saznati koliko je visoka."
„Kako to?"
„Jer to ima neke veze s time je li mogla učiniti ono što kažu da je učinila."
Provjerio sam popis izuzetih predmeta. Kao što je Cisco izvijestio, na njemu je
bio tek jedan par cipela, opisanih kao vrtlarske cipele uzete iz garaže. Nema visokih
potpetica, niti platformki ili bilo kakve druge obuće. Naravno, detektivi su proveli
pretragu prije obdukcije i bez da su znali njene nalaze. Promislio sam o svemu tome i
zaključio kako vrtlarske cipele vjerojatno nisu imale neku petu. Ako sugeriraju da su
cipele bile nošene tijekom ubojstva, onda je Bondurant vjerojatno još uvijek bio deset
palaca viši od moje stranke — ako je stajao kad je bio napadnut.
To je bilo dobro. Tri put sam u svom bloku podcrtao bilješke o visinama. Ali
onda sam počeo razmišljati o uzimanju tek jednog para cipela. Izvješće o pretrazi nije
reklo zašto su uzete vrtlarske cipele, ali nalog je davao policiji ovlast da uzme sve što je
moglo biti korišteno pri počinjenju zločina. Usredotočili su se na vrtlarske cipele, a ja
nisam mogao objasniti zašto.
„Mama kaže da ovaj put imaš stvarno veliki slučaj."
Pogledao sam svoju kćer. Rijetko je sa mnom razgovarala o mom poslu.
Vjerovao sam da je to bilo stoga što je u svojoj mladoj dobi još uvijek gledala stvari
kao crne i bijele, i bez ikakvih sivih područja. Ljudi su bili ili dobri ili loši, a ja sam za
svoj kruh zastupao one loše. Pa se nije imalo o čemu razgovarati.
„Stvarno? Da, pa, dobiva puno pažnje."
„To je žena koja je ubila čovjeka, koji joj je oduzimao kuću, je li tako? Jesi li
upravo razgovarao s njom?"
„Ona je optužena da je ubila čovjeka. Nije ni za što osuđena. Ali, da, to je bila
ona."
„Kako to da moraš znati koliko je visoka?"
„Stvarno želiš znati?"
,,A-ha."
45
„Pa, kažu kako je ubila čovjeka koji je bio mnogo viši od nje, udarajući ga po
tjemenu nekom vrstom alata ili nečim sličnim. Pa se pitam je li dovoljno visoka da
bi to učinila."
„Dakle, Andy će morati dokazati da jeste, je li tako?"
,,Andy?"
„Mamina prijateljica. Ona je tužiteljica na tvom slučaju, kaže mama."
„Misliš Andrea Freeman? Visoka crna dama sa stvarno kratkom kosom:
„Da."
Znači sad je bila ,,Andy", pomislio sam. Andy, koja je rekla da mi bivšu poznaje
samo u prolazu.
„Dakle, ona i mama su prilično dobre prijateljice? To nisam znao."
„Idu na jogu i ponekad Andy svrati kad imam Ginu, pa idu van. I ona živi u
Sherman Oaksu."
Gina je bila siterica koju je moja bivša koristila kad nisam bio dostupan, ili kad
nije htjela da znam o njezinim društvenim aktivnostima. Ili kad smo zajedno išli
van.
,,E pa, učini mi uslugu, Hay. Ne govori nikom o čemu smo razgovarali, ni što si
čula da sam rekao na mobitel. To je na neki način privatna stvar i ne želim da dođe
do Andy. Vjerojatno nisam smio zvati pred tobom."
„Dobro, neću."
„Hvala, srce."
Pričekao sam da vidim hoće li još nešto reći o slučaju, ali se vratila radnoj
bilježnici iz znanosti.
Vratio sam se zapisniku s obdukcije i fotografijama smrtonosnih rana na
Bondurantovoj glavi. Mrtvozornik je obrijao žrtvinu glavu oko rana. Na snimci je
bilo postavljeno ravnalo kako bi se vidjela veličina. Na koži su udarci bili ružičasti i
kružni. Koža je bila probijena, ali krv je bila oprana da se vide rane. Dvije su se
preklapale, a treća je bila tek palac udaljena. Kružni oblik udarne površine oružja
naveo me na pomisao kako je Bondurant bio napadnut čekićem. Nisam baš neki sam-
svoj-majstor, ali snalazim se u kutiji s alatom i znao sam da su udarne površine
mnogih čekića bile kružne, ponekad ovalne. Bio sam siguran da će mrtvozornikov
stručnjak za tragove alata to potvrditi, ali uvijek je bilo dobro biti korak ispred i
predvidjeti njihove poteze. Primijetio sam mali urez u obliku slova V na svakom od
udarnih ožiljaka i nisam bio siguran što to znači.
Opet sam provjerio izvještaj o pretrazi i vidio da policija nije navela čekić među
alatima uzetim u garaži Lise Trammel. To je bilo čudno, jer su bili zaplijenjeni mnogi
drugi, manje uobičajeni alati. Opet je to moglo biti zato što je pretraga bila
provedena prije nego što je izvršena obdukcija koja je otkrila takve činjenice. Policija
je uzela sve alate umjesto da uzme neki određeni. To je i dalje ostavljalo pitanje.
Gdje je čekić?
Je li bilo čekića?
46
To je, naravno, bio prvi od dvosjeklih mačeva u ovom slučaju. Tužiteljstvo će

tvrditi kako je nepostojanje čekića na potpuno opremljenom radnom stolu bio znak
krivnje. Optužena je iskoristila čekić da udari i ubije žrtvu, a onda ga bacila da
prikrije svoju umiješanost u zločin.
Braniteljeva strana te rasprave bila je da nepostojeći čekić oslobađa od optužbe.
Nemate oružja kojim je počinjeno ubojstvo, nemate veze s okrivljenom, nemate
slučaja.
Na papiru, to je trebalo biti to. Ali ne uvijek. Porotnici su u takvim pitanjima
tipično naginjali tužiteljstvu. Nazovimo to prednošću domaćeg terena. Tužiteljstvo
je uvijek domaća momčad.
Pa ipak, pribilježio sam da kažem Ciscu neka istraži pitanje čekića što bolje
može. Neka razgovara s Lisom Trammel i vidi što ona zna. Neka nađe njezina muža,
makar da ga pita je li ikad bilo čekića i što se s njime dogodilo.
Sljedeće slike s obdukcije bile su slike zdrobljene lubanje nakon što je skalp
povučen unatrag preko nje. Šteta je bila opsežna, sva su tri udarca probila lubanju
i ona je napukla u gotovo valovitim uzorcima što su se širili iz područja udaraca.
Ozljede su bile opisane kao smrtonosne, a fotografije su potpuno podupirale taj
zaključak.
Obdukcija je pobrojala razderanu i zguljenu kožu na još nekoliko mjesta na
tijelu, pa čak i prijelom, kao i tri razbijena zuba, ali mrtvozornik je sve ovo
interpretirao kao povrede pretrpljene kad je Bondurant tijekom napada pao na tlo
licem naprijed. Bio je u nesvijesti, ako ne već i mrtav, prije nego što je udario u pod
garaže. Nije bilo pobrojanih obrambenih rana.
Dio zapisnika s obdukcije sadržavao je kolor fotokopije snimaka s mjesta
zločina, koje je mrtvozorniku dostavila policijska uprava LA. Nije to bio potpuni
elaborat, već samo šest snimka koje su pokazivale položaj tijela in situ — što je
značilo, onako kako je bilo nađeno. Radije bih imao puni komplet otisaka stvarnih
fotografija, ali te neću dobiti dok ne nagovorim suca da ukine embargo, koji je na
slučaj stavila Andy Freeman.
Slike s mjesta zločina pokazivale su Bondurantovo tijelo iz brojnih kuteva. Bilo je
ispruženo između dva automobila u garaži. Vrata na vozačevoj strani Lexusova terenca
bila su otvorena. Na tlu je bila šalica za kavu iz Joe's Joea i lokva prolivene kave. U
blizini je bio otvoreni kovčeg. Bondurant je bio licem na tlu, zatiljka i tjemena
slijepljenih krvlju. Oči su mu bile otvorene i činilo se kao da bulji u beton.
Na fotografijama bile su oznake za dokaze pored kapi krvi na betonu. Nije
bilo analize koja bi utvdila je li to bilo prskanje krvi od samog napada ili kapanje s
oružja kojim je počinjeno ubojstvo.
Kovčeg mi se učinio čudnim. Zašto je bio otvoren? Je li išta bilo uzeto? Je li
ubojica potrošio vrijeme da pretraži kovčeg nakon što je ubio Bonduranta? Ako je
tako, to bi izgledalo kao hladnokrvan i proračunat potez. Garaža se punila
zaposlenicima što su dolazili na posao. Uzeti si vremena da bi se pretražio kovčeg
dok tijelo žrtve leži u blizini bilo je krajnje rizično, ali to nije bio potez kojega bi
poduzeo ubojica gonjen emocijom i osvetom. To nije bio potez amatera.
Zabilježio sam još nekoliko napomena u vezi s tim pitanjima, a onda i konačni
47
podsjetnik. Cisco će morati provjeriti jesu li parkirna mjesta u garaži bila rezervirana.
Je li Bondurant imao svoje ime na zidu pred mjestom? Okolnost čekanja u zasjedi,
koja je bila pridodana optužbi, ukazivala je na to da je tužiteljstvo vjerovalo kako je
Trammelova znala gdje će biti Bondurant, i kada. Morat će to dokazati na suđenju.
Zatvorio sam Trammeličine spise i omotao oko njih i bloka gumenu traku.
„Ide li ti?", upitao sam Hayley.
„Svakako."
„Jesi skoro gotova?"
,,S hranom ili sa zadaćom?"
„Oboje."
„Završila sam s jelom, ali još imam sociologiju i engleski. Ali možemo ići, ako
želiš."
„Moram pregledati još nekoliko spisa. Sutra imam sud."
„Za slučaj ubojstva?"
„Ne, druge slučajeve."
„Kao one gdje pokušavaš da ljudi ostanu u svojim domovima?"
„Tako je."
„Kako to da ima puno takvih slučajeva?"
Iz bebinih usta.
„Pohlepa, medena. Sve se to svodi na pohlepu svih uključenih."
Pogledao sam je da vidim hoće li to biti dovoljno, ali nije se vratila svojoj zadaći.
Gledala me očekujući još, četrnaestogodišnjakinja koju je zanimalo ono što većinu zemlje
nije.
„Dakle, ono što se događa je da u većini slučajeva treba puno novca da se kupi kuća
ili stan. Zato mnogo ljudi unajmljuje svoj dom. Većina ljudi koji kupuju kuću polože
veliki komad novca, ali gotovo nikad nemaju dovoljno da kupe cijelu kuću, pa idu u
banku po kredit. Banka odlučuje imaju li dovoljno novaca i zarađuju li dovoljno da bi
mogli otplaćivati kredit, koji se zove hipoteka. Pa, ako sve dobro izgleda, kupe dom koji
žele i otplaćuju hipoteku mjesečnim otplatama kroz mnogo godina. Ima li ti to smisla?"
„Misliš, kao da plaćaju najamninu banci."
„Tako nekako. Ali kad unajmljuješ od kućevlasnika, nemaš nikakvo vlasništvo.
Kad imaš hipoteku, vlasništvo bi trebalo biti uključeno. To je tvoj dom, a kažu da je
američki san posjedovati vlastiti dom."
„Posjeduješ li ti svoj?"
„Da. I tvoja mama posjeduje svoj."
Kimnula je, ali nisam baš bio siguran da smo razgovarali na razini shvatljivoj
četrnaestogodišnjakinji. Nije vidjela puno američkog sna u tome što su joj roditelji imali
zasebne hipoteke uz svoje zasebne adrese.
„Dobro, dakle prije nekog vremena počeli su olakšavati kupovinu kuća. Pa je ubrzo
48
skoro svatko tko je ušetao u banku ili otišao posjetiti hipotekarnog mešetara dobio kredit
za kuću. Bilo je tu puno prijevare i korupcije, i bilo je puno kredita koje su dobili ljudi
kojima ih nije trebalo dati. Neki su lagali da dobiju kredite, a ponekad su zajmodavci bili
ti koji su lagali. Razgovaramo o milijunima kredita, Hay, a kad se toliko toga događa,
nema ni dovoljno ljudi ni pravila kojima bi se sve to moglo nadzirati."
„Je li to kao da nitko nikoga nije natjerao da plati?"
„Bilo je i toga, ali uglavnom su ljudi uzimali više od onoga s čim su mogli izaći na
kraj. A ti su krediti imali promjenjive kamatne stope. Te stope određivale su koliko je
vlasnik kuće morao platiti svakog mjeseca, a mogle su jako porasti. Ponekad su imali
nešto što se zove balonska isplata, gdje moraš otplatiti sve nakon pet godina. Da
skratim dugu i zamršenu priču, ekonomija u zemlji je propala, pa su vrijednosti kuća pale
s njom. Nastala je kriza, jer milijuni ljudi u zemlji nisu mogli plaćati kredite za kuće koje su
kupili, a nisu ih mogli prodati, jer su vrijedile manje nego što se dugovalo za njih. Ali
banke i drugi zajmodavci, i ona investicijska udruženja što su držala sve hipoteke, nisu
zapravo marili za to. Oni su samo htjeli natrag svoj novac. I kad ljudi nisu mogli plaćati,
počeli su im oduzimati kuće."
„Pa ljudi unajmljuju tebe."
„Neki od njih da. Ali u tijeku su milijuni ovrha. Svi ti zajmodavci žele natrag svoj
novac, pa tako neki rade loše stvari, a neki unajmljuju druge ljude da rade loše stvari.
Lažu i varaju i uzimaju ljudima kuće bez da to čine pošteno ili po zakonu. I tu ja
nastupam."
Pogledao sam je. Vjerojatno sam je već izgubio. Izvukao sam drugu hrpu spisa koje
sam imao na stolu i otvorio najgornji. Govorio sam kako sam čitao.
,,U redu, evo jednoga. Ova je obitelj kupila kuću prije šest godina i mjesečna
otplata bila je devetsto dolara. Dvije godine kasnije, kad je sranje tresnulo po..."
„Tata!"
„Oprosti. Dvije godine kasnije, kad su stvari u ovoj zemlji krenule naopako, njihova
kamatna stopa je skočila, a time i njihove otplate. Istovremeno, muž je izgubio posao kao
vozač školskog autobusa, jer je imao nezgodu. Muž i žena otišli su u banku i rekli, 'Hej,
imamo problem. Možemo li promijeniti ili restrukturirati naš kredit tako da i dalje
možemo plaćati za našu kuću?' To se zove prilagodba kredita i uglavnom je šala. Ti su ljudi
učinili ispravnu stvar, otišavši tako, ali banka ih je zavela i rekla: 'Da, radit ćemo s vama. Vi
nastavite plaćati koliko možete, dok mi radimo na tome.' I oni su plaćali koliko su mogli,
ali to nije bilo dovoljno. Čekali su i čekali, ali nitko iz banke nije im se javio. Sve dok
poštom nisu dobili opomenu da su pod ovrhom. Dakle, takve stvari su pogrešne i
pokušavam učiniti nešto oko toga. To ti je kao David protiv Golijata, Hay. Divovske
financijske institucije gaze đonom po ljudima, a nema puno onih poput mene koji bi se za
njih zalagali."
Dok sam objašnjavao svojoj mladoj kćeri, konačno sam shvatio što me privuklo baš
ovoj grani prava. Da, neke od mojih stranaka samo su se igrale sa sistemom. Bili su
šarlatani, ništa bolji od banaka s kojima su se borili. Ali neke moje stranke bile su
pogažene i obespravljene. Bili su uistinu potlačeni slojevi društva i želio sam se zauzeti
za njih, i održati ih u njihovim domovima što sam dulje mogao.
Hayley je podigla olovku i svrbjelo ju je da se vrati na posao čim je otpustim. Bila
49
je u tome pristojna i to je sigurno naslijedila od svoje majke.

„U svakom slučaju, o tome se radi. Možeš se sada vratiti na posao. Želiš li još
nešto popiti ili neki desert?"
„Tata, palačinke su poput deserta."
Imala je aparatić za zube i odabrala je svijetlo zelene trake. Kad je govorila,
pažnju su mi stalno privlačili njezini zubi.
,,Oh, da, tako je. Pa onda, možda nešto drugo želiš piti? Još mlijeka?"
„Ne, u redu sam."
„Dobro."
Vratio sam se na posao i odvojio tri ovršna spisa pred sobom. Radijski oglasi
donosili su mi toliko posla da smo grupirali pojavljivanja na sudu. To jest, pokušavali
smo zajedno zakazati sva saslušanja i pojavljivanja na slučajevima koje sam imao pred
jednim sucem. Ujutro sam imao tri ročišta pred sucem Alfredom Byrneom u
okružnom sudu u gradu. Sva tri bila su obrane temeljene na tvrdnjama o nepoštenoj
ovrsi i prijevari koju je počinio zajmodavac ili agent za opsluživanje kredita, kojega je
uposlio zajmodavac. U svakom sam slučaju svojim sudskim podnescima odgađao
ovrhu. Moje stranke bile su u svojim domovima i nisu morale plaćati svoje mjesečne
otplate. Druga je strana na to gledala kao na mućku, jednako veliku kao i epidemija
ovrha. Odvjetnik suprotne strane prezirao me zbog toga što sam se i ja bavio
podvalama, samo odlažući neizbježni ishod.
To mi je bilo u redu. Kad dolazite iz kaznene obrane, navikli ste da vas
preziru.
„Kasnim li na palačinke?"
Podignuo sam pogled i vidio svoju bivšu ženu kako klizi u separe do naše kćeri.
Spustila je poljubac Hayley na obraz prije nego što se djevojčica uspjela obraniti. Bila je
u toj dobi. Poželio sam da je Maggie sjela na moju stranu separea i meni dala jedan.
Ali mogao sam čekati.
Nasmiješio sam joj se počevši sklanjati sve spise sa stola, da napravim mjesta.
„Nikad nije prekasno za palačinke", rekao sam.
50
Osmo poglavlje
Lisi Trammel formalno je pročitana optužnica pred sudom u Van Nuysu idućeg
utorka. Bilo je to rutinsko ročište sazvano s namjerom da se zabilježi njezino
izjašnjavanje o krivici i da se pokrene sat, ne bi li se ispunilo zahtjev države za brzim
suđenjem. Međutim, kako je moja stranka bila puštena uz jamčevinu, vjerojatno ćemo
odbaciti brzo suđenje. Nije bilo razloga za žurbu, sve dok je udisala slobodni zrak.
Slučaj će polako dobivati na snazi poput ljetne oluje i početi kada obrana bude bila
potpuno spremna. Ali čitanje je poslužilo svrsi da se Lisino otvoreno i empatično
„nisam kriva" unese u sudski zapisnik, kao i na video za okupljene medije. Premda je
posjećenost bila manja nego na njezinom prvom pojavljivanju (nacionalni mediji skloni
su povlačenju s tekućih svakodnevnih postupaka slučaja dok prolazi kroz pravosudni
sustav), lokalni su se mediji opet pojavili u velikom broju, pa je petnaestominutno
ročište bilo dobro popraćeno.
Slučaj je bio dodijeljen sucu Višeg suda Dariu Moralesu za čitanje optužnice i
pripremno ročište. Potonje će biti mehaničko udaranje žigova na optužnicu. Lisa će
nesumnjivo biti smatrana odgovornom i slučaj će onda biti dodijeljen drugom sucu
za glavni događaj, suđenje.
Iako sam s njom telefonski razgovarao skoro svakodnevno od njezina uhićenja,
Lisu nisam vidio više od tjedna. Odbijala je moje pozive da se osobno sretnemo, a
sada sam znao i zašto. Kada se pojavila na sudu, izgledala je poput druge žene. Kosa
joj je bila podšišana u elegantnu ondulaciju, a lice joj je izgledalo istovremeno i
pretjerano ružičasto i glatko. Šaputanje u sudnici aludiralo je da je Lisa prošla tretman
lica botoxom ne bi li postala privlačnijom.
Vjerovao sam da su te fizičke promjene, kao i otmjeno novo odijelo koje je Lisa
nosila, bili djelo Herba Dahla. Činilo se da su on i Lisa nerazdvojni, a Dahlovo
umiješanost postajala je sve većim problemom. Neprestance je upućivao producente i
scenariste na moj uredski broj. Lorna je konstantno morala odbijati njihove pokušaje da
osiguraju komadić priče o Lisi Trammel. Brze provjere na Internet Movie Databaseu
obično bi otkrivale kako su Dahlovi puleni bili hollywoodski štanceri i dno dna
najnižega kalibra. Nije da ne bismo mogli iskoristiti lijepu veliku dozu hollywoodske
gotovine za podmirenje naših gomilajućih troškova, ali ovo su sve bili potpiši-sad-
plaćam-kasnije ljudi, a to ne bi išlo. U međuvremenu, moj je agent radio na tome da
skrpa dogovor s honorarom unaprijed, koji bi pokrio nekoliko plaća i najam ureda te
ostavio dovoljno da isplatimo Dahla i natjeramo ga da ode.
Na skoro svakom sudskom ročištu, najvažnije informacije i djela nisu ona koja
završe u zapisniku. Tako je bilo i s Lisinom optužnicom. Nakon što je njezino
izjašnjavanje rutinski uneseno u zapisnik, a Morales zakazao statusno ročište za dva
tjedna, rekao sam sucu da obrana ima niz prijedloga koje želi podastrijeti sudu na
razmatranje. Prihvatio ih je i istupio sam i predao činovniku pet odvojenih prijedloga.
Dao sam kopije i Andreji Freeman.
51
Prva tri prijedloga pripremila je Aronsonova nakon temeljitog pregleda LAPD-

ova zahtjeva naloga za pretragu, videa detektiva Kurlena kako saslušava Lisu
Trammel, te pitanja u vezi Mirande i toga kad je Lisa zapravo bila uhićena.
Aronsonova je otkrila nedosljednosti, proceduralne greške i pretjerivanja u tumačenju
činjenica. Sastavila je prijedloge za izuzimanje, tražeći da se snimljeni razgovor izuzme
iz slučaja, te da se također izbace i svi dokazi prikupljeni pretragom doma optužene.
Prijedlozi su bili dobro promišljeni i uvjerljivo napisani. Bio sam ponosan na
Aronsonovu i zadovoljan sobom što sam je prepoznao kao nebrušeni dijamant kad mi
je njezin životopis prešao preko stola. Ali istina je bila i da sam znao kako njeni
prijedlozi nisu imali velike šanse. Ni jedan izabrani sudac ne želi odbaciti dokaze u
slučaju ubojstva. Ne, ako želi da ga biračko tijelo zadrži na položaju. Sudac će sigurno
tražiti načine da zadrži status quo i odluke o dokazima dobije od porote.
Svejedno, Aronsoničini prijedlozi igrali su važnu ulogu u strategiji obrane. Jer
su ih pratila druga dva prijedloga. Jedan je tražio da se ubrza proces istrage,
zahtijevajući da obrana dobije pristup svim zapisima i internim memorandumima
što su se ticali Lise Trammel i Mitchella Bontluranta, a koje je držao WestLand
Financial. Drugi je bio prijedlog koji je trebao primorati tužiteljstvo da dozvoli
obrani ispitati Trammeličino prijenosno računalo, mobitel i sve osobne dokumente
uzete u pretrazi njezina doma.
S obzirom da će Morales htjeti djelovati nepristrano i prema obrani i prema
tužiteljstvu, strategija mi je bila da suca gurnem prema Solomonskom rješenju.
Podijeli bebu. Odbij prijedloge za izuzimanje, ali daj obrani pristup koji se traži u
druga dva prijedloga.
Naravno, i Morales i Freemanova nisu bili od jučer i nanjušili bi ovu strategiju
na milju daleko. Ipak, samo zato što su znali što radim nije značilo i da me mogu
zaustaviti. Osim toga, imao sam šesti prijedlog u džepu, koji još nisam podnio sudu i
koji će mi biti as u rukavu.
Morales je dao Freemanovoj deset dana da se očituje o prijedlozima i zaključio
ročište, brzo prelazeći na sljedeći slučaj. Dobar sudac uvijek drži predmete u kretanju.
Okrenuo sam se Lisi i rekao joj da me čeka u predvorju, jer sam trebao razgovarati s
tužiteljicom. Primijetio sam da je Dahl čeka na vratima. Bit će i više nego sretan da je
isprati. Odlučio sam se njime baviti kasnije i otišao sam preko do stola tužiteljstva.
Freemanova je imala pognutu glavu i pisala je bilješke u pravnički blok.
,,Hej,Andy?"
Pogledala me. Počela se smiješiti, očekujući da će vidjeti nekog prijatelja koji ju je
obično zvao Andy. Kad je vidjela da sam to bio ja, smiješka je nestalo u trenu. Stavio
sam šesti prijedlog na stol pred nju.
„Pogledaj ovo kad budeš imala minutu. Podnijet ću ga sutra ujutro. Nisam
danas htio zatrpati sud lavinom papira, znaš? Sutra ujutro bit će u redu, ali mislio
sam da ti dam na uvid, jer te se tiče."
„Mene? O čemu to govoriš?"
Nisam odgovorio. Ostavio sam je tamo i probio se kroz vrata i van iz sudnice.
Kad sam iskoračio kroz dvostruka vrata, vidio sam svoju stranku i Herba Dahla kako
drže govorancije ispred dubokog polukruga novinara i kamera. Hitro sam otišao iza
52
Lise, zgrabio je za ruku i odvukao je dok je još bila u pol rečenice.

„T-t-t-to je sve, narode!", rekoh u svojoj najboljoj imitaciji Porkyja Piga.4
Lisa se opirala mom stisku, ali ipak sam je uspio odvući od čopora i krenuti s
njom niz hodnik.
„Što radite?", prosvjedovala je. „Sramotite me!"
„Sramotim vas? Lisa, vi sramotite sebe tim tipom. Rekao sam vam da ga
otkačite. Pogledajte se sada, sve nalickana kao da ste kakva filmska zvijezda. Ovo je
suđenje, Lisa, ne Entertainment Tonight"5
„Pričala sam svoju priču."
Stao sam kad smo bili dovoljno daleko od svjetine da nas ne čuju.
„Lisa, ne možete govoriti medijima tako otvoreno. To vam se može vratiti i
ugristi vas za guzicu."
„O čemu govorite? To je bila savršena prilika da izložim svoju stranu ovoga.
Smještaju mi i vrijeme je da progovorim. Rekla sam vam, krivi ne govore."
„Nevolja je u tome da okružno tužiteljstvo ima medijski odjel i kopiraju i
snimaju svaku priču o vama koja se objavi u tisku ili emitira. Sve što kažete, oni imaju
kopiju. A ako ikad promijenite svoju priču, čak i mrvicu iz jedne izjave u drugu,
imaju vas. Razapet će vas time pred porotom. Ono što pokušavam reći je da se rizik
ne isplati, Lisa. Trebali ste mi pustiti da govorim u vaše ime. Ali, ako ne možete tako
i stvarno želite sami izložiti svoju priču, onda ćemo vas pripremiti i uvježbati i,
planirati sve sa strateškim pogocima u medijima."
„Ali tu uskače Herb Dahl. On se brinuo da..."
„Dajte da vam opet objasnim, Lisa. Herb Dahl nije vaš odvjetnik i nema kao
svoj prioritet vaše interese. Već interese Herba Dahla. U redu? Čini se da vam tu
poruku ne mogu prenijeti. Morate ga se riješiti. On..."
„Ne! Ne mogu! Neću! On je jedini kojeg je stvarno briga."
,,Oh, to mi stvarno kida srce, Lisa. Ako je on jedini koji brine o vama, zašto još
uvijek govori s onim ljudima?"
Pokazao sam na čvor reportera i fotografa. Bez greške, Dahl je još uvijek držao
položaj, hraneći ih svime što su trebali.
„Šta im govori, Lisa? Znate li? Jer ja dreka ne znam i to je malo čudno, jer ste vi
optuženica, a ja sam branitelj. Tko je on?"
,,Može govoriti za mene", reče Lisa.
Dok smo gledali kako Dahl prstom poziva reportere, vidio sam kako se vrata
sudnice iz koje smo upravo izašli otvaraju. Andrea Freeman je iskoračila, držeći moj
šesti prijedlog u ruci i očima pretražujući hodnik. Prvo je naciljala medijski čvor, ali
onda je vidjela da to nisam ja u njegovu središtu. Kad me njen radar uhvatio, ispravila je
kurs i krenula k'o po crti prema meni. Nekoliko novinara zazvalo ju je, ali ona im je
4 Praščić u crtanim filmovima Warner Brosa, koji bi na kraju crtica tim riječima objavio njegov kraj. (prim.
prev.)
5 Dnevni tabloidni TV show s vijestima iz svijeta zabave, kojeg CBS emitira od 1981.(prim. prev.)
53
oštro odmahnula dokumentom.

„Lisa, idite tamo do onih klupa, sjednite i čekajte me. I ne razgovarajte ni sa kakvim
novinarima."
„Što sa...“
„ Samo to učinite."
Kako je Lisa otišla, Freemanova mi je prišla. Bila je ljuta i vidio sam joj vatru u
očima.
„Kakvo je ovo sranje, Halleru?"
Držala je papir. Održavao sam hladnokrvni nastup, iako mi je zakoračila ravno u
osobni prostor.
,,Pa", rekoh, „mislim da je prilično očito što je to. To je prijedlog da budeš izuzeta
sa slučaja, jer si u sukobu interesa."
„Ja sam u sukobu interesa? Kakvom sukobu?"
„Čuj, Andy - Mogu te zvati Andy, je li? Mislim, moja kćer te tako zove, pa bih i ja
trebao, ne misliš li?"
„Prestani srati, Halleru."
„Svakako, mogu. Sukob kojem prigovaram je da si razgovarala o slučaju s mojom
bivšom ženom i..."
„Koja je slučajno tužiteljica što radi u istom uredu kao i ja."
„To je istina, ali se ti razgovori ne odvijaju isključivo u uredu. Zapravoi, odvijali su
se na jogi i pred mojom kćeri i vjerojatno po cijeloj Dolini, koliko ja znam."
,,Oh, daj. To je takvo sranje."
„Stvarno? Zašto si mi onda lagala?"
„Nikad nisam lagala. Što to ti..."
„Pitao sam te znaš li moju bivšu ženu i rekla si u prolazu. To nije zapravo istina,
je li?"
„Nisam s tobom htjela ulaziti u to."
„Pa si lagala. Nisam to spomenuo u prijedlogu, ali mogu dodati prije nego ga
podnesem. Sudac može odlučiti je li važno."
Izdahnula je u bijesnoj predaji.
„Što hoćeš?"
Osvrnuo sam se. Nitko nas nije mogao čuti.
„Što hoću? Hoću ti pokazati da i ja mogu igrati na tvoj način. Hoćeš biti drčna
sa mnom, mogu i ja biti s tobom."
,,A to znači što, Halleru? Što je quid pro quo?“
Kimnuo sam. Sad smo dolazili do dogovora.
„Znaš da si, ako ovo sutra podnesem, povijest. Sudac će popustiti obrani. Izbjeći
54
će sve zbog čega bi bilo ikakve šanse da mu presuda bude poništena. Osim toga, zna
da u uredu okružnog tužitelja ima tristo živih i zdravih tužitelja. Mogu samo poslati
zamjenu."
Pokazao sam na hrpu reportera okupljenih u hodniku, od kojih je većina još
uvijek okruživala Herba Dahla.
„Vidiš sve te reportere i svu tu pažnju? Sve će to otići. Vjerojatno najveći slučaj
tvoje karijere, a sve odlazi. Nema tiskovnih konferencija, nema naslova u novinama,
nema reflektora. To sve ide onome koga pošalju na tvoje mjesto."
„Prije svega, borit ću se protiv ovoga i nije rečeno da će sudac Morales nasjesti
na tvoje sranje. Reći ću mu točno što radiš. Pokušavaš birati tužitelja. Pokušavaš se
riješiti tužiteljice koje se bojiš."
„Možeš mu reći što god hoćeš, ali ćeš i dalje morati reći sucu—javno na sudu -
kako to da mi za večerom prošloga tjedna moja četrnaestogodišnja kćer recitira
činjenice iz slučaja."
„Sereš. Trebao bi se stidjeti što koristiš svoju..."
„Što, kažeš da sam lažljivac ili da mi je kćer lažljivica? Jer možemo i nju dovesti
na sud. Nisam siguran da će se tvojim šefovima svidjeti spektakl koji će to stvoriti -
niti naslovi. Znaš, okružno tužiteljstvo roštilja četrnaestogodišnjakinju i zove klinku
lažljivicom. Malo neukusno, ne misliš li?"
Freemanova se okrenula i napravila korak da će otići, ali onda je stala. Znao
sam da je imam. Trebala bi otići od mene i slučaja, ali nije mogla, htjela je taj
slučaj i sve što joj je mogao donijeti.
Okrenula mi se. Pogledala me kao da čak nisam bio tu, kao da sam mrtav.
„Opet, što hoćeš?"
„Radije bih da ovo sutra ne podnosim. Radije bih samo povukao prijedloge
koje sam morao dati da dobijem natrag vlasništvo moje stranke i da vidim
WestLandove dokumente. Sve što želim je suradnja. Prijateljsko daš-dam po pitanju
dokaza. Želim da počnu teći sada, ne kasnije. Ne želim ići sucu svaki put kad želim
nešto na što imam pravo."
„Mogla bih se žaliti Komori na tebe."
„Dobro, možemo se uzajamno žaliti. Ispitat će nas oboje i ustanoviti da si se
samo ti ponašala nedolično, razgovarajući o slučaju s bivšom ženom i kćeri odvjetnika
obrane."
„Nisam o tome razgovarala s tvojom kćeri. Samo se zatekla tamo."
„Siguran sam da će Komora znati to razlikovati."
Pustio sam je da malo migolji. Bio je red na njoj, ali trebalo ju je još jednom
pogurnuti.
,,Oh, i usput, ako sutra podnesem prijedlog, sigurno ću nabaciti nešto i Timesu.
Tko je njihov sudski reporter? Saltersica? Mislim da će njoj to biti zanimljiva mala
usputna priča. Lijepa ekskluziva."
Kimnula je kao da joj je škripac u kome je bila postao kristalno jasan.
55
„Povuci svoje prijedloge", rekla je. „Imat ćeš sve što si tražio u petak na kraju
dana."
„Sutra."
„To nije dosta vremena. Moram sve to skupiti i dati kopirati. Kopirnica je uvijek
zatrpana."
„Onda u četvrtak do podneva ili podnosim prijedlog."
„U redu, šupčino."
„Dobro. Jednom kad prođem kroz sve, možda možemo početi razgovarati o
dogovoru. Hvala, Andy."
„Jebi se, Halleru. I neće biti dogovora. Imamo je u šaci i gledat ću tebe a ne u
nju kad padne presuda."
Okrenula se da će otići, ali se onda osvrnula prema meni.
,,I ne zovi me Andy. Ti me nećeš tako zvati."
Odmarširala je, krećući se dugim, Ijutitim koracima prema dizalu, potpuno
ignorirajući reportera koji je dotrčao do nje i pokušao dobiti izjavu. Znao sam da
neće biti dogovora o priznanju. Moja stranka to neće dopustiti. Ali dao sam
Freemanovoj nešto što mi može baciti u lice. Htio sam da ode ljuta, ali ipak ne ljuta
do kraja. Htio sam da misli kako je barem nešto spasila. Tako će biti lakše izaći s
njom na kraj. Osvrnuo sam se i vidio Lisu kako pokorno čeka na klupi, koju sam joj
ranije pokazao. Dao sam joj znak da ustane.
,,U redu, Lisa, idemo odavde."
„Ali što je s Herbom? Dovezla sam se s njime."
„Vašim autom ili njegovim?"
„Njegovim."
„Onda je on u redu. Moj će vas čovjek odvesti kući."
Ušetali smo u nišu dizala. Hvala bogu, Andrea Freeman se već spustila dizalom
dolje do ureda okružnog tužiteljstva na drugome katu. Pritisnuo sam dugme, ali
dizalo nije došlo dovoljno brzo. Pridružio nam se Dahl.
„Što, idete bez mene?"
Nisam mu odgovorio na pitanje, brzo odbacivši bilo kakav privid uljudnosti.
„Znate, sjebavate me tako razgovarajući s medijima. Mislite kako pomažete
slučaju, ali ne — osim ako je slučaj Herbert Dahl."
„Opa, kakav je to jezik? Na sudu smo."
„Nije me briga gdje smo. Ne govorite u ime moje stranke. Razumijete li? Ako
to opet učinite, sazvat ću tiskovnu konferenciju, a to što imam reći o vama neće vam
se dopasti."
,,U redu. To je bilo to. Moja zadnja tiskovna. Ali sad imam pitanje. Što se
događa sa svim tim ljudima koje vam šaljem? Neki su me nazvali i rekli mi kako se
vaše osoblje prema njima odnosilo prilično grubo."
56
„Da, vi ih nastavite slati, a mi ćemo se nastaviti prema njima tako odnositi."

„Hej, znam posao i ovo su priznati ljudi."
„Tvrda strana?
Dahl je izgledao zbunjen. Pogledao je Lisu, pa onda opet mene.
„Što to znači?"
„Tvrda strana. Dajte, nije valjda da niste čuli za Tvrdu stranu?“
„Mislite Slaba strana! Film o gospođi koja usvoji nogometaša?"
„Ne, mislim Tvrda strana. Film koji je napravio jedan od producenata, koje ste
nam poslali. To je o onoj gospođi koja usvoji nogometaša i onda se seksa s njim tri-
četiri puta na dan. Pa kad to postane dosadno, pozove k sebi cijelu momčad. Mislim
da nije zaradio koliko Slaba strana"
Lisa je problijedila. Stekao sam dojam kako se ono što sam izrekao o
Dahlovim hollywoodskim vezama nije poklapalo s onim što joj je Dahl tjednima
stavljao u uši.
„Da, to je ono što radi za vas, Lisa. To je vrsta ljudi s kojima vas želi povezati."
„Gledajte", reče Dahl, „imate li ikakvu predodžbu o tome koliko je teško zavrtjeti
nešto u ovom gradu? Projekt? Ima onih koji mogu i onih koji ne mogu. Nije me briga
što je tip radio prije, samo ako može nešto pokrenuti sada. Shvaćate? To su priznati
ljudi i ovdje je puno novca na kocki, Halleru."
Dizalo je konačno stiglo. Usmjerio sam Lisu u njega, ali onda sam stavio ruku
Dahlu na prsa i polako ga odgurnuo od vrata.
„Samo mi se skinite s leđa, Dahl. Dobit ćete svoj novac i više od toga. Ali samo
mi siđite s leđa."
Zakoračio sam u dizalo i okrenuo se da budem siguran kako Dahl neće pokušati
uskočiti u zadnji tren. Nije pokušao, ali se nije ni maknuo. Izdržao sam njegov pogled
pun mržnje dok se vrata nisu zatvorila.
57
Deveto poglavlje
U subotu ujutro uselili smo u naše nove urede. Bio je to niz od tri sobe u zgradi
na križanju Victorv i Van Nuys Boulevarda. Zgrada se čak zvala Victorv Building -
Zgrada Pobjede - što mi se dopalo. Uredi su bili potpuno namješteni i samo dva
bloka od suda gdje će Lisa Trammel imati suđenje.
Sva je momčad bila na palubi da pomogne s useljavanjem. Uključujući i Rojasa,
koji je nosio majicu s kratkim rukavima i vrećaste hlače, pokazujući svoje tetovaže što
su mu potpuno pokrivale ruke i noge. Nisam znao što je bilo šokantnije, vidjeti mu
tetovaže ili vidjeti Rojasa u bilo čemu drugom osim odijela, koje je nosio uvijek kad
me vozio.
Raspored u novoj gajbi bio je da sam ja dobio vlastiti ured, dok su Cisco i
Aronsonova dijelili drugi, veći ured, a Lorna se usidrila u prijamnom prostoru
između. Prelazak sa stražnjeg sjedala Lincolna u ured s tri metra visokim stropom,
punim stolom i kaučem na kojem se može odrijemati bila je velika promjena. Prva
stvar koju sam učinio nakon useljenja bila je da iskoristim slobodni prostor i ulašteni
drveni pod kako bih raširio više od osamsto stranica dokumenata o istrazi, koje sam
primio od Andreje Freeman. Većina toga bila je iz WestLanda i mnoga je toga bilo
beskorisno punilo. Bio je to Freemaničin pasivno-agresivni odgovor na manipuliranje
obrane. Bili su tu deseci stranica i svežnjeva o bankovnoj politici i postupcima i drugi
obrasci, koje nisam trebao. Svi su oni išli na jednu hrpu. Bile su tu i kopije sve
prepiske što je išla izravno Lisi Trammel, čiju sam većinu već imao i bio upoznat s
njom. One su išle na drugu hrpu. I konačno, tu su bile kopije interne bankovne
prepiske, kao i prepiske između žrtve, Mitchella Bonduranta, i vanjske tvrtke, koju je
banka koristila da joj provodi ovrhe. Ta se tvrtka zvala ALOFT i već sam bio prilično
upoznat s njom, jer mi je bila i protivnik u barem trećini mojih ovršnih predmeta. ALOFT
je bio mlin, koji je podnosio i pratio sve dokumente tražene u dugom procesu ovrhe.
Bio je posrednik, koji je omogućavao bankarima i drugim zajmodavcima da imaju
čiste rukice u prljavom poslu oduzimanja domova ljudima. Tvrtke poput ALOFT-a
obavljale su posao bez da banka mora čak i poslati pismo stranci suočenoj s ovrhom.
Za tu sam hrpu prepiske bio najzainteresiraniji, i tu sam našao dokument koji će
promijeniti tok slučaja.
Vratio sam se za svoj stol, sjeo i proučavao telefon. Bilo je na njemu više tipki
nego što ću ikad trebati. Konačno sam našao interkom tipku za drugi ured i pritisnuo
je.
„Halo?"
Ništa. Pritisnuo sam još jednom.
„Cisco? Bullocks? Jeste li tamo?"
Ništa. Ustao sam i pošao prema vratima, s namjerom da sa svojim osobljem
komuniciram na starinski način, kad je odgovor konačno stigao kroz zvučnik telefona.
58
,,Mickey, jesi to ti?"

Bio je to Ciscov glas. Požurio sam do stola i pritisnuo tipku.
„Da, ja sam. Možeš li doći ovamo? I povedi Bullocksicu."
„Prijam. Gotovo."
Nekoliko minuta kasnije, ušli su moj istražitelj i partnerica.
„Hej, gazda?", upitao je Cisco, gledajući hrpe dokumenata na podu.
„Smisao ureda je da se stvari stavljaju u ladice i kabinete za registratore i na police."
„Snaći ću se", rekoh. „Zatvori vrata i sjednite."
Jednom kad smo se svi smjestili, pogledao sam ih preko svog velikog
unajmljenog stola i nasmijao se.
„Ovo je čudno", rekoh.
„Ja bih se mogao naviknuti, imati ured", reče Cisco. „Ali Bullocksica ne zna gdje
joj je glava."
„O da, znam", pobunila se Aronsonova. „Prošlog ljeta stažirala sam kod
Shandlera, Massevja i Ortiza i imala sam vlastiti ured."
,,E pa, možda idući put dobiješ svoj i kod nas", rekoh. „A sada, na posao. Cisco,
jesi li odnio laptop svom tipu?"
„Da, ostavio sam ga jučer ujutro. Rekao sam mu da je hica."
Govorili smo o Lisinom laptopu, kojega je ured okružnog tužitelja vratio
zajedno s njezinim mobitelom i četiri kutije dokumenata.
„I on će nam moći reći što je okružni tužitelj tražio?"
„Rekao je da će moći napraviti popis datoteka koje su otvorili i koliko su dugo
bile otvorene. Iz toga bismo trebali moći steći predodžbu na što su obratili pažnju. Ali
nemoj se previše nadati."
„Zašto?"
„Jer je Freemanova prelako popustila na tome. Mislim da nam ne bi vratila
računalo da joj je bilo tako bitno."
„Možda."
Ni on ni Aronsonova nisu bili svjesni pogodbe koju sam sklopio s Freemanovom,
ni pritiska kojeg sam iskoristio. Posvetio sam pažnju Aronsonovoj. Nakon što je ranije
tijekom tjedna dovršila prijedloge za izuzimanje, rekao sam joj neka istraži žrtvu. To
je bilo nakon što je Cisco u svojim istraživanjima pokupio neke preliminarne naznake
kako u privatnome svijetu Mitchella Bonduranta nije sve bilo dobro.
„Bullocks, što imaš o našoj žrtvi?"
„Dobro, još ima puno toga za provjeriti, ali nema sumnje da je klizio u ponor.
Mislim financijski."
„Kako to?"
„Pa, dok je dobro išlo, a financiranje se lako nalazilo, bio je u svakom slučaju
59
igrač na tržištu nekretnina. Između 2002. i 2007. kupio je i okrenuo dvadeset i

jedan posjed, uglavnom stambene nekretnine. Zaradio je dobar novac i prebacio ga
u veće poslove. Onda se ekonomija potopila i on se zatekao držeći se za vreću."
„Izvrnuo se?"
„Točno. U trenutku svoje smrti bio je vlasnikom pet velikih nekretnina, koje
iznenada nisu vrijedile onoliko koliko ih je platio. Čini se kako ih je pokušavao
prodati više od godinu dana. Nije bilo kupaca. A tri su imale balonske otplate, koje
su trebale puknuti ove godine. To ukupno iznosi preko dva milijuna dolara koje bi
dugovao."
Ustao sam i obišao stol. Počeo sam hodati. Aronsoničino izvješće bilo
uzbudljivo. Nisam točno znao kako se uklapalo, ali bio sam uvjeren da ga mogu
uklopiti. Morali smo ga samo raspraviti.
„Dobro, dakle Bondurant, stariji dopredsjednik zadužen za stambene kredite
u WestLandu, padao je kao žrtva iste situacije kao i mnogi ljudi koje je ovršavao.
Dok je novac tekao, uzimao je hipoteke s petogodišnjim balonskim isplatama, misleći
poput svih ostalih da će preprodati imanja ili dobniti novu hipoteku davno prije nego
što pet godina istekne."
„Osim što je ekonomija otišla u zahod", reče Aronsonova. „Ne može i h
prodati, a ne može ni dobiti novu hipoteku, jer nisu vrijedne onoliko koliko je za
njih platio. Ni jedna banka neće pipnuti njegove papire, čak ni njegova vlastita."
Aronsonova je imala snuždeni izraz lica.
„Sve je to dobar posao, Bullocks. Što ne valja?"
„Pa, samo se pitam što sve ovo ima s ubojstvom?"
„Možda ništa. Možda sve."
Vratio sam se za stol i sjeo. Dao sam joj dokument na tri stranice, kojeg sam
našao u svescima koje je dalo tužiteljstvo. Uzela ga je i držala tako da ga i ona i Cisco
mogu gledati. „Što je ovo?", pitala je.
„Mislim da je to naš vrući pištolj."
„Zaboravio sam naočale u drugom uredu", reče Cisco.
„Pročitaj, Bullocks."
„To je kopija ovjerenog Bondurantovog pisma Louisu Oppariziju u A. Louis
Opparizio Financial Technologies, ili skraćeno ALOFT. U njemu piše: 'Dragi Louis, U
prilogu ćeš naći korespondenciju od odvjetnika Michael Haller, što zastupa vlasnicu
doma u jednom od slučajeva ovrhe koje vodiš za WestLand.' Navodi Lisino ime, broj
kredita i adresu kuće. Onda ide dalje: 'U svome pismu, gospodin Haller iznosi
tvrdnje kako je spis prepun prijevarnih radnji provedenih u predmetu. Primijetit ćeš
da navodi konkretne slučajeve, a sve ih je počinio ALOFT. Kao što znaš i kao što
smo raspravljali, bilo je i drugih pritužbi. Novi navodi protiv ALOFT-a, ako su
istiniti, stavili su WestLand u ranjiv položaj, posebno u svjetlu vladina nedavnog
zanimanja za ovaj aspekt hipotekarnog poslovanja. Osim ako ne dođemo do nekog
dogovora i razumijevanja u ovom pogledu, preporučit ću odboru da se WestLand
povuče iz ugovora s tvojom tvrtkom i da se svi tekući poslovi obustave. Ovaj
60
postupak također bi tražio da banka podnese PSP odgovarajućim vlastima. Molim

te, javi mi se čim ti bude zgodno da raspravimo ovu temu.' To je to. Priložena je
kopija tvog izvornog pisma i kopija povratnice iz poštanskog ureda. Pismo je za
njega potpisao netko zvan Natalie, a prezime ne mogu pročitati. Počinje s L."
Zavalio sam se u svoju direktorsku fotelju i nasmiješio im se, dok sam preko
prstiju prevrtao spajalicu poput mađioničara. Aronsonova, željna da me zadivi, prva je
uskočila.
„Znači, Bondurant si je pokrivao guzicu. Morao je znati što je ALOFT radio.
Banke su u talu sa svim tim ovršiteljskim mlinovima. Nije ih briga kako se to radi,
samo da se radi. Ali slanjem ovog pisma, distancirao se od ALOFT-a i nedozvoljenih
postupaka."
Slegnuo sam ramenima, kao da želim reći možda.
„'Dogovor i razumijevanje'", rekao sam.
Oboje su me tupo pogledali.
„To piše u pismu. 'Osim ako ne dođemo do nekog dogovora i razumijevanja ...'"
,,OK, što to znači?", upita Aronsonova.
„Čitaj između redaka. Ne mislim da se distancirao. Mislim da je pismo bilo
prijetnja. Mislim da ono znači da je htio komad ALOFT-ova kolača. Htio je unutra i
pokrivao si je guzicu, da, slanjem pisma, ali mislim da je tu bila još jedna poruka.
Htio je komad kolača ili će Oppariziju uzeti sve. Čak je prijetio da podnese PSP."
„Što je točno PSP?", upita Aronsonova.
„Prijava sumnjivog postupanja", reče Cisco. „Rutinski obrazac. Banke ih podnose
za svašta."
„Kome?"
„Saveznoj trgovinskoj, FBI-u, Tajnoj službi, zapravo kome god žele."
Mogao sam vidjeti da im još ništa nije sinulo.
„Imate li vi bilo kakvu predodžbu kakve pare ALOFT mlati?", upitao sam. Lako
može biti da je uključen u trećinu naših slučajeva. Znam da to nije znanstveni dokaz,
ali ako smo mi dobar primjer, pa ALOFT ima trećinu slučajeva u Okrugu L. A., onda
govorimo o milijunima i milijunima u provizijama samo u ovom okrugu. Kažu da će
samo u Kaliforniji biti tri milijuna ovrha prije nego što ovo kroz sljedećih nekoliko
godina završi. Plus tu su stečevine."
„Kakve stečevine?", upita Aronsonova.
„Moraš čitati novine. Opparizio je u postupku prodaje ALOFT-a velikom
investicijskom fondu, tvrtki zvanoj LeMure. To je javna trgovina, svaka kontroverza
u vezi neke od njegovih satelitskih stečevina mogla bi djelovati na dogovor, kao i na
cijenu dionica. Nemojte se zavaravati. Ako je Bondurant bio dovoljno očajan,
mogao je nekoga uzbuniti. Možda je uzburkao i više vode nego što je računao."
Cisco je kimnuo, prvi koji se zakačio za moju teoriju.
,,U redu, dakle imamo Bonduranta suočenog s osobnom financijskom
propasti", rekao je. „Tri balona pred pucanjem. Pa se okrenuo i pokušao ugurati
61
kod Opparizija, u dogovor s LeMureom i na cijeli taj ovršiteljski vlak. I to ga je ubilo?"

„ Tako je."
Cisco se ulovio. Sad sam se okrenuo u fotelji, tako da sam gledao ravno u
Aronsonovu.
„Ne znam", rekla je. „To je velik skok. I bit će to teško dokazati."
„Tko kaže da moramo dokazati? Moramo samo smisliti kako da to iznesemo
pred porotu."
U stvarnosti, nismo morali dokazati ni jednu prokletu stvar. Morali SMO samo
to izreći i pustiti neka porota odradi ostalo. Trebao sam samo posijati sjeme
osnovane sumnje. Izgraditi hipotezu nevinosti. Nagnuo sam se preko svog velikog
drvenog stola i pogledao svoj tim.
„To je naša braniteljska teza. Opparizio je naše strašilo. On je tip kojega slikamo
kao krivca. Neka porota pokaže prstom na njega i naša stranka izlazi.“
Pogledao sam ih oboje u lica i nisam dobio nikakve reakcije. Nastavio sam.
„Cisco, hoću da se usredotočiš na Louisa Opparizija i njegovu tvrtku. Nađi mi
sve čega ima tamo vani. Povijest, poznate partnere, sve. Sve detalje spajanja. Želim
znati više o tom poslu i o tom tipu nego što on sam zna. Do kraja sljedećeg tjedna
želim podnijeti sudski zahtjev za dokumente iz ALOFT-a. Osporavat će to, ali to bi
trebalo malo uzburkati stvari."
Aronsonova odmahne glavom.
„Ali čekaj malo", rekla je. „Kažeš da je sve ovo sranje? Samo gambit obrane i da
taj tip Opparizio nije stvarno to učinio? Što ako smo mi u pravu s Opparizijom, a
oni u krivu u vezi Lise Trammel? Što ako je ona nevina?"
Pogledala me očima punim naivne nade. Nasmiješio sam se i pogledao Cisca.
„Reci joj."
Moj istražitelj okrenuo se prema mojoj mladoj partnerici.
„Mala, nova si u ovome, pa te propuštamo. Ali to pitanje nikad ne pitamo.
Nije bitno jesu li naše stranke krive ili nevine. Svi za zelembaća dobiju isto jahanje."
„Da, ali..."
„Nema tu ali", rekoh. „Ovdje razgovaramo o pravcima obrane. Načinima da
našoj stranci osiguramo najbolju moguću obranu. To su strategije koje slijedimo, bez
obzira na krivnju ili nevinost. Ako se želiš baviti krivičnom obranom, moraš to
shvatiti. Nikad ne pitaš svoju stranku je li to učinila. Da ili ne, odgovor je samo
smetnja. Pa ga ne trebaš znati."
Stegnula je usne u usku, ravnu crtu.
„Kakva si s Tennvsonom?", upitao sam. „'Juriš Lake konjice'?"
„Kakve to..."
„'Njihovo nije zašto da brinu, njihovo je da izvrše ili ginu.' Mi smo Laka konjica,
Bullocks. Idemo protiv vojske koja ima više ljudi, više oružja, više svega. Najčešće se to
svodi na samoubilački juriš. Bez šanse za preživljavanje. Bez šanse za pobjedu. Ali
62
ponekad dobiješ slučaj gdje imaš priliku. Možda je mala, ali je svejedno prilika. Pa je
zgrabiš. Jurišaš... i ne pitaš se takva pitanja."
„Zapravo, mislim da je 'izvrše i ginu'. To je bio smisao pjesme. Nisu imali izbora
hoće li ići ili umrijeti. Morali su ići i umrijeti."
„Znači, poznaješ Tennysona. Draži mi je 'izvrše ili ginu'. Bit je, je li Lisa
Trammel ubila Mitchella Bonduranta? Zapravo ne znam. Ona kaže da nije i to mi
je dovoljno. Ako tebi to nije dovoljno, skinut ću te s ovoga i vratiti te puno radno
vrijeme na ovrhe."
„Ne", Aronsonova će brzo. „Želim ostati. Unutra sam."
„To je dobro. Ne dobiva mnogo odvjetnika asistenturu na slučaju ubojstva deset
mjeseci nakon diplome."
Pogledala me, razrogačenih očiju.
„Asistentura?"
Kimnuo sam.
„Zaslužila si. Obavila si nešto stvarno dobrog posla na ovome."
Ali svjetlo je brzo utrnulo.
„Što?"
„Samo ne znam zašto ne možeš imati oboje. Znaš, uložiti najveći napor u obrani,
ali imati savjest u svom poslu. Težiti najboljem ishodu."
„Najboljem ishodu za koga? Tvoju stranku? Društvo? Ili sebe? Tvoja
odgovornost je prema tvojoj stranci i zakonu, Bullocks. To je to."
Dugo sam je gledao prije nego što sam nastavio.
„Nemoj mi dolaziti sa savješću", rekoh joj. „Išao sam tim putem. Ne vodi te
nikamo gdje je dobro."
63
Deseto poglavlje
Nakon što sam većinu dana proveo sređujući ured, stigao sam kući tek oko osam.
Zatekao sam svoju bivšu ženu kako sjedi na stubama, što su vodile do ulaznih vrata. Naša
kćer nije bila s njom. U proteklih godinu dana bilo je nekoliko susreta među nama, koji
nisu uključivali Hayley, i uzbuđivao me nagovještaj još jednog. Bio sam crknut kao pas od
umnog i fizičkog rada taj dan, ali za Maggie McFierce mogao sam lako prikupiti snage.
„Bok, Mags. Zaboravila si ključeve?"
Ustala je, i samo iz njezinog ukočenog držanja i načina kako je poslovno isprašila
pozadinu svojih traperica, znao sam da nešto nije u redu. Kad sam stigao do najgornje
stube, primaknuo sam se za poljubac - samo u obraz. Ali ona je odmah izvela manevar
izbjegavanja i moja je sumnja bila potvrđena.
„Odatle je to Hayley naslijedila", rekoh. „Staro migoljenje kad joj dam poljubac."
,,E pa, nisam ovdje zbog toga, Halleru. Nisam koristila svoj ključ, jer bi to mogao
smatrati nekom vrstom sukoba interesa, ako bi zatekao tužiteljicu kod svoje kuće."
Sad mi je sinulo.
„Joga danas? Vidjela si Andreju Freeman?"
„Tako je."
Odjednom mi se više nije skupljalo snagu. Otključao sam vrata poput osuđenika
na smrt, kažnjenog sramotom što si sam otključava sobu u kojoj dobiva iglu.
„Uđi. Pretpostavljam da ćemo završiti s time."
Ušla je brzo: moja zadnja primjedba bacila je još jednu cjepanicu u njenu vatru.
„Ono što si učinio je gadljivo. Koristiš našu kćer na tako podmukao način."
Okrenuo sam joj se.
„Koristim našu kćer? Nisam učinio ništa takvog. Naša je kćer stavljena usred ovoga i
saznao sam za to sasvim slučajno."
„Nije bitno, odvratan si."
„Ne, ja sam odvjetnik obrane. A tvoja dobra prijateljica Andy raspravljala je o
meni i mojem slučaju s mojom bivšom pred mojom kćeri. A onda mi je izravno lagala."
,,O čemu to govoriš? Ona ne laže."
„Ne govorim o Hayley. Govorim o Andy. Prvog dana od kada je na slučaju,
pitao sam je poznaje li te, a ona je rekla da te zna samo u prolazu. Mislim da se
možemo složiti da to nije slučaj. I nisam siguran, ali pretpostavljam da ako ovu situaciju
opišemo desetorici različitih sudaca, da će je možda desetorica smatrati sukobom."
„Gle, nismo razgovarale o tebi ili o slučaju. Iskrslo je kad smo ručale. Hayley je
slučajno bila tamo. Što bih trebala, odreći se svojih prijateljica zbog tebe? To tako ne
ide."
64
„Ako to nije bila tako velika stvar, zašto mi je lagala?"

„To nije bila izravna laž. Nije da smo najbolje prijateljice ili takvo što. Usto
vjerojatno nije htjela da ulaziš u to na način na koji su ionako ušao."
„Znači, sad bodujemo laži na kliznoj skali. Neke su neizravne i ništa posebno. Ne
brini zbog tih laži."
„Halleru, ne budi šupčina."
„Čuj, hoćeš nešto popiti?"
„Neću ništa. Došla sam ti reći da nisi samo osramotio mene i svoju kćer, već i sebe. To
je bilo nisko, Halleru. Iskoristio si bezazlenost svoje kćeri da dobiješ prednost. To je bilo
stvarno nisko."
Još sam uvijek držao svoj kovčeg. Stavio sam ga na stol u odjeljku za objed. Stavio
sam ruke na vrh jednog stolca i naslonio se na njega dok sam smišljao odgovor.
„Hajde", Maggie reče, mameći me. „Uvijek imaš brzi odgovor za sve. Veliki
branitelju. Daj da te sad čujemo."
Nasmijao sam se i odmahnuo glavom. Uvijek je bila tako prokleto lijepa kad je
bila ljuta. To je tako razoružavajuće. A loše je bilo što mislim da ona to zna.
,,Oh, to je tako smiješno. Prijetiš da ćeš uništiti nečiju karijeru i onda se smiješ
na to."
„Nisam prijetio da ću joj uništiti karijeru. Prijetio sam da ću je nogirati sa slučaja.
I ne, nije smiješno. Samo..."
„Što, Halleru? Samo što? Sjedila sam vani dva sata, pitajući se hoćeš li se pojaviti,
jer sam htjela znati kako si mogao."
Odmaknuo sam se od stola i prešao u napad, idući prema njoj dok sam govorio.
Natjerao sam je korak natrag i onda stjerao u kut, završivši svoje riječi prstom uprtim
nekoliko centimetara od njenih prsa.
„Učinio sam to, jer sam odvjetnik obrane, a kao odvjetnik obrane dao sam
prisegu da ću braniti svoje stranke najbolje što znam i umijem. Dakle, da, vidio sam
ovdje prednost. Tvoja dobra frendica Andy - i ti - očito ste prešle crtu. Svakako, nije
bilo štete - koliko ja znam. Ali to ne znači da crta nije prijeđena. Ako preskočiš ogradu
s tablom na kojoj piše 'Zabranjen pristup', onda si i dalje bila na tuđem, čak i ako
smjesta preskočiš natrag. Kad sam postao svjestan ovog preskakanja, iskoristio sam ga u
svoju korist, da dobijem nešto što trebam da bih obranio svoju stranku. Nešto što se
podrazumijevalo da sam trebao dobiti, ali što je tvoja prijateljica zadržavala samo zato
što je mogla."
„Je li bila unutar pravila? Da. Je li bila poštena? Ne. I jedini razlog što se žestite i
uznemirujete zbog toga je što znate da to nije bilo pošteno i da sam povukao pravi
potez. To je nešto što bi i sama napravila."
„Ni u milijun godina. Nikad ne bih pala tako nisko."
„Kenjaš."
Okrenuo sam joj leda. Ostala je u kutu.
„Što radiš ovdje, Maggie?"
65
„Kako to misliš? Upravo sam ti rekla zašto sam ovdje."

„Da, ali mogla si podignuti telefonsku slušalicu ili poslati mi e-poštu. Zašto si
došla ovamo?"
„Htjela sam ti vidjeti lice dok objašnjavaš."
Okrenuo sam joj se. Cijela ova stvar bila je usputna predstava. Prišao sam joj i
stavio ruku na zid tik do njene glave.
„Usrane rasprave poput ove uništile su nam brak", rekoh.
„Znam."
„Znaš da je prošlo osam godina? Razvedeni smo koliko smo bili u braku."
Osam godina i još je se nisam mogao otresti.
„Osam godina i evo nas."
„Da, evo nas."
„Znaš, ti si taj koji preskačeš, Halleru. Skačeš preko svačijih ograda. Ulaziš i
izlaziš iz naših života kad god hoćeš. A mi te samo puštamo."
Polako sam se nagnuo bliže, dok nismo disali isti zrak. Lagano sam je poljubio, a
onda žešće kad je htjela nešto reći. Više nisam htio slušati riječi. Završio sam s riječima.
66
DRUGI DIO:
Pretpostavka nevinosti
67
Jedanaesto poglavlje
Ured je bio zatvoren i zaključan, ali ja sam još bio na svome mjestu za stolom,
pripremajući se za pripremno ročište. Bio je utorak početkom ožujka i želio sam otvoriti
prozor da pustim unutra svježi večernji povjetarac. Ali ured je bio hermetički
zatvoren okomitim prozorima koji se nisu otvarali. Lorna to nije bila primijetila kad
je pregledavala prostorije i potpisivala zakup. Zbog toga mi je nedostajao rad na
stražnjem sjedalu moga Lincolna, gdje sam mogao spustiti prozor i uhvatiti povjetarac
kad god sam htio.
Do pripremnog ročišta bilo je još tjedan dana. Pod pripremama
podrazumijevam da sam pokušavao predvidjeti s čime će se moja protivnica Andrea
Freeman biti voljna rastati kada bude iznosila svoj slučaj pred suca.
Pripremno ročište rutinski je korak na putu do suđenja. To je sto posto
predstava tužiteljstva. Država ima zadatak predočiti svoj slučaj sudu, a sudac onda
odlučuje ima li dovoljno dokaza da ga se proslijedi na suđenje pred porotom. Ovo
nije prag osnovane sumnje. Ni blizu. Sudac samo mora odlučiti jesu li dokazi dovoljno
čvrsti i donose li prevagu optužbe. Ako da, sljedeći je korak cjelovito suđenje.
Trik za Freemanovu bit će da izdvoji tek toliko dokaza da prijeđe crtu prevage i
da od suca dobije odobravajuće kimanje, bez da izloži cijeli dućan. Jer, znala je da ću
napraviti domaću zadaću o svemu što bude iznijela.
Nema sumnje da teret tužiteljstva uopće nije teret.
Iako je zamisao pripremnog ročišta bila da omogući nadzor nad sustavom i
osigura da vlada ne gazi pojedinca đonom, to je i dalje namještena igra. Za to se
pobrinula skupština Države Kalifornija.
Frustrirani prividno beskrajnim trajanjem kaznenih slučajeva, koji su se sporo
provlačili kroz pravosudni sustav, političari u Sacramentu poduzeli su korake.
Prevladavajući stav bio je kako je spora pravda uskraćena pravda — bez obzira što se
takav sentiment bio u sukobu s temeljnom komponentom parničnog sustava:
snažnom i žestokom obranom. Skupština je zaobišla tu malu nezgodu i izglasala
promjenu, uvodeći mjere što su ubrzavale postupak. Pripremno ročište pretvorilo se
iz punog izlaganja tužiteljevih dokaza u nešto što je u biti igra skrivača. Moralo se
zvati malo svjedoka osim glavnog istražitelja, nagađanja su bila odobravana prije nego
li obeshrabrivana, a tužiteljstvo nije moralo izložiti ni polovicu svojih dokaza. Tek
toliko da prođe.
Ishod je bio da više nije bilo rijetko da slučaj nije dorastao stupnju prevage i da
se pripremno ročište pretvorilo u rutinsko udaranje žiga na optužnicu na putu do
suđenja.
Pa ipak, bilo je u tom postupku koristi za obranu. I dalje sam mogao proviriti u
ono što slijedi i dobiti priliku postaviti pitanja o tome koji će svjedoci i dokazi biti
predočeni sudu. I zbog toga je bio potreban rad na pripremi. Morao sam predvidjeti
68
koje će karte pokazati Andrea Freeman i odlučiti kako igrati protiv njih.
Zaboravili smo na bilo kakvu primisao o dogovoru o priznanju krivnje.
Freemanova još uvijek nije davala ponudu s te strane, a moja stranka i dalje nije
uzimala. Bili smo na izravnom putu do suđenja u travnju ili svibnju, i ne mogu reći da
sam zbog toga bio nesretan. Imali smo dobre šanse, i ako je Lisa Trammel htjela
pokušati, bit ću spreman.
Zadnjih tjedana dobili smo, što se dokaza tiče, neke dobre, kao i loše vijesti.
Kao što sam i očekivao, sudac Morales odbacio je naše prijedloge da se izuzmu
policijsko saslušanje i pretraga Lisina doma. Ovo je oslobodilo put tužiteljstvu da gradi
svoj slučaj oko stupova motivacije, prilike i iskaza jedne svjedokinje. Imali su postupak
ovrhe. Imali su povijest Lisinih prosvjeda protiv banke. Imali su njezina inkriminirajuća
priznanja tijekom saslušanja. I najviše od svega, imali su svjedokinju, Margo Schafer,
koja je tvrdila kako je vidjela Lisu samo blok od banke i samo nekoliko minuta nakon
ubojstva. Ali mi smo gradili slučaj za obranu, koji je napadao te stupove i sadržavao
mnogo stvarno oslobadajućih dokaza.
Dosad nije identificirano ili pronađeno oružje kojim je počinjeno ubojstvo, a žar
države da dokaže kako je mala mrlja krvi - nađena na vodoinstalaterskim kliještima
uzetim iz alata u Lisinoj garaži - žrtvina, obio im se o glavu kad je testiranje pokazalo
da to nije bila krv Mitchella Bonduranta. Naravno, tužiteljstvo to neće iznijeti na
pripremnom ročištu ili suđenju, ali ja sam mogao i hoću. Posao je obrane da uzme
lažne tragove i pogreške i tijekom istrage i nabije ih državi niz grlo. Neću se
suzdržavati.
Usto, moj je istražitelj skupio informacije koje će dovesti u pitanje zapažanja
ključne svjedokinje tužiteljstva, iako tu priliku nećemo imati do suđenja. I također,
imali smo pretpostavku nevinosti. Alternativna teorija lijepo se gradila. Uložili smo
pozive za Louisa Opparizija i njegovu tvrtku ALOFT, ovršiteljski mlin u središtu
obrambene strategije.
Predvidio sam da tijekom pripremnog ročišta neće iskrsnuti nikakva
obrambena taktika ili dokazi. Freemanova će izvesti detektiva Kurlena na klupu za
svjedoke, a on će prošetati suca kroz cijeli slučaj, pazeći da zaobiđe sve slabosti u
dokazima. Također će izvesti mrtvozornika i, vjerojatno i forenzičkog analitičara.
Jedino pitanje bila je Schaferova, svjedokinja. Moja prva misao bila je da će je
Freemanova čuvati. Mogla se osloniti na Kurlena da predoči informacije iz svog
razgovora s njom, tako iznoseći ono što će Schaferova konačno izreći na suđenju. Za
pripremno nije trebalo više. S druge strane, Freemanova je mogla izvesti Schaferovu
na klupu u pokušaju da vidi što ja imam. Ako bih u tijeku unakrsnog ispitivanja
otkrio kako planiram tretirati svjedokinju, to bi pomoglo Freemanovoj da se
pripremi za ono što je čeka na suđenju. Sve je to u ovom trenutku bila strategija i
igra, i morao sam priznati kako je to bio najbolji dio suđenja. Potezi povučeni izvan
sudnice bili su uvijek važniji od onih povučenih unutra. Svi potezi unutra bili su
pripremljeni i koreografirani. Bila mi je draža improvizacija napravljena podalje od
sudnice.
Podcrtavao sam ime Schafer u svom pravničkom bloku kad sam čuo kako telefon
zvoni u prijamnom. Mogao sam preuzeti poziv sa svog telefona, ali nisam se trudio.
Već je prošlo radno vrijeme i znao sam da je broj iz oglasa u telefonskom imeniku bio
69
proslijeđen na novi broj u uredu. Bilo tko da zove ovako kasno, vjerojatno je tražio
savjet oko ovrhe. Neka ostavi poruku.
Izvukao sam fascikl s analizom krvi na vrh i na sredinu stola. Sadržavao je izvješće o
usporedbi DNK, koja je bila načinjena na krvi izvučenoj iz utora na dršci
vodoinstalaterskih kliješta iz Lisinog alata. Bio je to posao na brzaka, gdje se tužiteljstvo
odlučilo za skupu analizu u vanjskoj firmi, radije nego da pričeka da to obavi
regionalni laboratorij. Zamišljao sam razočaranje koje je Freemanova sigurno osjetila
kad je došlo negativno izvješće. Nije krv Mitchella Bonduranta. Nije to bio samo korak
unazad za tužiteljstvo - podudaranje bi ubilo svaku šansu koju je Lisa imala za oslo-
bađanje i natjeralo je u dogovor o priznanju krivice. Ali sad je Freemanova znala da sam
mogao mahati izvješćem pred porotom i reći: „Vidite, slučaj im je pun pogrešnih
smjerova i lažnih dokaza."
Također smo točno pogodili kad snimke s video kamera u zgradi banke i na ulazu
u garažu nisu pokazale Lisu Trammel u vrijeme prije i nakon ubojstva. Kamere nisu
pokrivale cijeli prostor, ali to nije bilo važno. To je bio oslobađajući dokaz.
Sad je moj mobitel počeo vibrirati. Izvukao sam ga iz džepa i pogledao tko
zove. Bio je to moj agent, Joel Gotler. Zastao sam, ali onda sam preuzeo poziv.
„Radiš do kasno", rekao sam javljajući se.
„Da, zar ne čitaš svoje e-poruke?", reče Gotler. „Pokušavao sam doći do tebe."
„Žao mi je, računalo mi je ovdje, ali bio sam zauzet. Što se događa?"
„Imamo veliki problem. Čitaš Deadline Hollywood?"
„Ne, što je to?"
„To je blog. Pogledaj na svom računalu."
„Sad?"
„Da, sad. Hajde."
Zatvorio sam fascikl o nalazima krvi i gurnuo ga u stranu. Izvukao sam laptop i
otvorio ga. Otišao sam na internet i potražio stranicu Deadline Hollywooda. Počeo
sam je pregledavati. Izgledala je kao popis kratkih vijesti o hollywoodskim ugovorima,
procjenama uspjeha na blagajnama i studijskim dolascima i odlascima. Tko je kupio i
prodao što, tko je otišao iz koje agencije, tko je padao, a tko se uspinjao, takve
stvari.
,,U redu, što da tražim ovdje?"
„Idi dolje do tri četrdeset i pet ovog popodneva."
Postovi na blogu bili su označeni vremenima. Učinio sam kako mi je rekao i
došao do kasnoposlijepodnevnog posta, kojeg je Gotler htio da vidim. Već sam naslov
opalio me u jaja.
ARCHWAY GRABI STVARNI MISTERIJ UBOJSTVA
DAHL/MCREYNOLDS ĆE PRODUCIRATI
Izvori mi kažu da je Archway Pictures pljunuo šestocifreni predujam na
sedmocifrenu svotu da bi dobio prava na slučaj ovrhe i osvete, koji se trenutno migolji
kroz pravosudni sistem ovdje u Zemlji LaLa. Optuženu, Lisu Trammel, u pregovorima
70
zastupa Herb Dahl, i on će producirati uz Clegga McReynoldsa iz Archwaya. Višestruki

dogovor uključuje TV i dokumentarna prava. Kraj priče, međutim, još treba napisati, jer
Trammelovu tek čeka suđenje zbog ubojstva bankara koji joj je pokušao ovršiti kuću. U
izjavi za tisak, McReynolds je rekao kako će Trammeličina priča biti iskorištena da
pod povećalo stavi epidemiju ovrha koja je pomela zemlju zadnjih godina. Očekuje se
da će ići na sud za dva mjeseca.
„Taj kurvin sin", rekoh.
„Da, tako nekako", reče Gotler. „Koji se vrag događa? Ja sam tamo vani i
pokušavam prodati ovu stvar i bio sam sasvim blizu dogovoru s Lakeshorcom, a onda
čitam ovo! Jel me zezaš, Halleru? Ovako mi ga zabijaš u leđa?"
„Čuj, ne znam što se točno događa, ali imam ugovor s Lisom Trammel i…„
„Znaš li ti tog tipa Dahla? Ja znam i on je potpuna ljiga."
„Znam, znam. Pokušao je povući potez i zatvorio sam mu guzicu. Nagovorio je
Lisu da nešto potpiše..."
,,O Isuse, potpisala je s tim tipom?" „
Ne. Mislim, da, ali nakon što je potpisala sa mnom. Imam ugovor.l mam prvi..."
Stao sam istog trena. Ugovori. Prisjetio sam se da sam napravio kopije i daö ih Dahlu.
Onda sam stavio originale natrag u fascikl u prtljažniku Lincolna. Dahl je vidio cijelu
stvar.
„Kujin sin!"
„Što je?"
Pogledao sam hrpu spisa u kutu mog stola. Sve ih je stvorio slučaj Lise Trammel.
Ali nisam donio fascikle iz prtljažnika Lincolna, jer sam bio lijen. Mislio sam kako su to
sve stari ugovori i stari slučajevi, i možda nisam bio siguran kako će mi se konačno
svidjeti raditi u uredu od cigle i maltera. Spis s ugovorima još je bio u prtljažniku.
„Joel, odmah ću te zvati."
„Hej, što je..."
Sklopio sam mobitel i krenuo prema vratima. Victory Building imao je vlastitu
garažu na dvije razine, ali ona nije bila pridružena zgradi. Morao sam izaći iz zgrade i
odšetati do susjedne garaže. Potrčao sam rampom i na drugoj razini krenuo prema
mom autu, daljinskim otvarajući prtljažnik dok sam mu prilazio. Moj je Lincoln bio
jedino vozilo preostalo na gornjoj razini. Izvukao sam registrator s ugovorima i
nagnuo se pod svjetlom s poklopca prtljažnika da potražim dogovor kojeg je
potpisala Lisa Trammel. Nije bio tamo.
Reći da sam bio ljut bilo je blago. Zabio sam registrator natrag u njegov
pretinac i tresnuo poklopcem prtljažnika. Izvukao sam svoj mobitel i zvao Lisu dok
sam išao natrag na rampu. Poziv se prebacio na sekretaricu.
„Lisa, ovdje vaš odvjetnik. Mislio sam da smo se dogovorili da ćete
odgovoriti kad vas zovem. Bez obzira u koje vrijeme, bez obzira što budete radili.
Ali evo, zovem vas i vi mi ne odgovarate. Zovite... me. Želim s vama razgovarati o
vašem malom prijatelju Herbu i pogodbi koju je upravo sklopio. Siguran sam da
71
znate za nju. Ali ono što možda ne znate je da ću mu se natužiti guzice zbog ove
smicalice. Pokopat ću ga, Lisa. Pa me zovite! Smjesta!"
Sklopio sam mobitel i stisnuo ga dok sam išao niz rampu. Jedva da sam
zapazio dva čovjeka što su hodala uz rampu, dok mi se jedan od njih nije obratio.
„Hej, vi ste onaj momak, jel' tako?"
Zastao sam, zbunjen pitanjem, misli još uvijek čvrsto stegnutih oko Herba
Dahla i Lise Trammel.
„Oprostite?"
„Odvjetnik. Vi ste slavni odvjetnik s telke."
Dvojica su krenula prema meni. Bili su to mladi dečki u pilotskim jaknama, ruku
u džepovima. Nisam htio zastati da ćaskam.
„Ovaj, ne, mislim da imate krivog..."
„Ne, čovječe, to ste vi. Vidio sam vas na telki, jel tako?"
Odustao sam.
„Da, imam slučaj. Odveo me na televiziju."
„Jest, jest... a kako se ono zovete?"
,,Mickey Haller."
Čim sam izrekao svoje ime, vidio sam onog tihog kako izvlači ruke iz džepova
svoje jakne i ispravlja ramena prema meni. Nosio je crne rukavice bez prstiju. Nije
bilo dovoljno svježe za rukavice i u tom sam trenutku shvatio da, kako nije bilo
drugih auta na drugoj razini, ovi momci nisu išli gore. Mene su tražili.
„Šta sve ovo..."
Tihi čovjek zamahnuo je lijevom šakom u moj trbuh. Presavinuo sam točno na
vrijeme da osjetim kako njegova desna šaka lomi moja tri lijeva rebra. Sjećam se da
sam u tom trenu ispustio svoj telefon, ali malo čega drugoga. Znam da sam pokušao
pobjeći, ali onaj koji je govorio zapriječio mi je put i onda me okrenuo, prikovavši mi
laktove uz bokove. I on je nosio crne rukavice.
72
Dvanaesto poglavlje
Lice su mi ostavili netaknutim, ali to je bilo gotovo jedino što se nije činilo
naotečenim ili slomljenim kad sam se probudio u jedinici intenzivne njege u bolnici
Holy Cross. Konačni rezultat uključivao je trideset i osam šavova na tjemenu, devet
slomljenih rebara, četiri slomljena prsta, oba natučena bubrega i jedan testis koji je bio
zakrenut 180 stupnjeva prije nego što su ga kirurzi ispravili. Torzo mi je bio boje
lizalice s okusom grožđa, a urin tamnih tonova Coca-Cole.
Zadnji put kad sam bio u bolnici, navukao sam se na oxycodone, što je bila
ovisnost koja me skoro koštala djeteta i karijere. Ovaj put sam im rekao da ću
progurati bez kemije. A to je, naravno, bila bolna greška. Dva sata nakon što sam se
junačio, moljakao sam sestre, bolničare i svakog tko je htio slušati da mi daju dozu
analgetika. To me konačno riješilo bola, ali sam ostao lebdjeti preblizu stropu.
Trebalo im je nekoliko dana da nađu pravu ravnotežu između ublažavanja bola i
svijesti. Tad sam počeo primati posjetitelje.
Među prvima su me posjetila dva detektiva iz Van Nuysove jedinice za krvne
delikte. Zvali su se Stilwell i Eyman. Pitali su me ono osnovno da mogu završiti svoju
papirologiju. Jednako ih je tako zanimalo otkriti tko me napao, kao i raditi za
vrijeme ručka. Na kraju krajeva, bio sam branitelj optuženom ubojici, kojeg su
sklepali njihove kolege s kraja hodnika. Drugim riječima, zbog ovog neće staviti svoja
jaja u škripac.
Kad je Stilwell zaklopio svoju bilježnicu, znao sam da su i razgovor i istraga gotovi.
Rekao mi je kako će se javiti ako se nešto pojavi.
„Nešto ste zaboravili, zar ne?", rekoh.
Govorio sam bez da mičem čeljust, jer je micanje čeljusti nekako poticalo
receptore bola u mojim rebrima.
„Što to?", upita Stilwell.
„Uopće me niste pitali da opišem napadače. Niste me čak pitali ni koje su boje."
„Sve to možemo dobiti u našoj sljedećoj posjeti. Doktor nam je rekao da vam
treba odmor."
„Želite zakazati sljedeću posjetu?"
Ni jedan detektiv nije odgovorio. Neće se vraćati.
„Nisam ni mislio", rekoh. „Zbogom, detektivi. Drago mi je da je jedinica za
krvne delikte na ovome. Odmah se osjećam sigurnim."
„Gledajte", reče Stihvell. „Ovo je vjerojatno bilo nasumično. Dvojica siledžija
tražila su laganu žrtvu. Šanse da mi..."
„Znali su tko sam."
73
„Rekli ste da su vas prepoznali s TV-a i novina."

„Nisam to rekao. Rekao sam da su me prepoznali i pravili se kao da je to bilo s
TV-a ili tako nešto. Da vam je stvarno stalo, uočili biste razliku."
„Optužujete li nas da ne brinemo o nasumičnom činu nasilja u ovoj zajednici?"
„Tako nekako, da. I tko kaže da je nasumičan?"
„Rekli ste da niste poznavali ili prepoznali napadače. Pa osim ako se ne
predomislite u vezi toga, nema dokaza da je ovo bilo išta doli nasumični čin. Ili u
najgorem slučaju, zločin iz mržnje prema pravnicima. Prepoznali su vas i nije im se
sviđalo da branite ubojice i šljam, pa su odlučili ispuhati svoje frustracije na vašem
tijelu. Moglo je biti puno toga."
Cijelo mi je tijelo lupalo od bola kojeg je izazvala njihova nezainteresiranost. Ali
bio sam također umoran i želio sam da odu.
„Nema veze, detektivi", rekoh. „Vratite se krvnim deliktima i ispunite svoje
papire. Možete zaboraviti na ovo. Ja ću dalje preuzeti."
Zatvorio sam oči. To je bilo jedino što sam mogao.
***
Kad su mi se sljedeći put kapci otvorili, vidio sam Cisca kako sjedi na stolici u
kutu, zureći u mene.
„Hej, gazda", rekao je tiho, kao da me njegov uobičajeni gromoviti glas mogao
ozlijediti. „Kako ide?"
Zakašljao sam se dok sam se razbudivao i to mi je odaslalo napadaj bola u
testise.
„Kao da je još uvijek sto osamdeset stupnjeva na lijevo."
Nasmiješio se, jer je mislio da buncam. Ali bio sam dovoljno priseban da znam
da mu je ovo drugi posjet i da sam ga zatražio da malo pronjuška kad je bio prvi
put.
„Koliko je sati? Gubim se kad toliko spavam."
„Deset iza deset."
„Četvrtak?"
„Ne, petak ujutro, Mick."
Spavao sam više nego što sam mislio. Pokušao sam sjesti, ali kretnja je odaslala
žareći val bola mojom lijevom stranom.
„Isuse Kriste!"
„Jesi u redu, gazda?"
„Šta imaš za mene, Cisco?"
Ustao je i prišao krevetu.
„Ne baš puno, ali još radim na tome. Međutim, bacio sam pogled na policijsko
izvješće. Nema tamo puno, ali kaže da su te našli noćni čistači kad su oko devet došli
na posao. Našli su te onesviještenog na rampi garaže i pozvali pomoć."
74
„Devet sati nije predugo poslije. Jesu li još nešto vidjeli?"

„Ne, nisu. Prema izvješću. Planiram večeras biti tamo da ih sam ispitam."
„Dobro. Što je s uredom?"
„Ja i Lorna provjerili smo najbolje što smo mogli. Ne izgleda kao da je netko
bio tamo. Ništa ne nedostaje, koliko možemo reći. A cijelu je noć bilo otključano.
Mislim da si ti bio meta, Mick. Ne ured."
Kapaljka za infuziju radila je sustavom reguliranog doziranja, koji je slao slatki
sok olakšanja prema impulsima iz računala u drugoj sobi, što ga je programirao
netko kog nikad nisam upoznao. Ali u tom je trenutku taj kompjuter je bio moj
junak. Osjetio sam hladne trnce poticaja kako mi i struje kroz ruku i u prsa. Bio sam
tih dok sam čekao da se moji vrišteći završeci živaca umire.
,,O čemu razmišljaš, Mick?"
„Mozak mi je prazan. Rekao sam ti da ih nisam prepoznao."
„Ne govorim o njima. Govorim o onome tko ih je poslao. Šta ti govori Intuicija?
Opparizio?"
„To bi sigurno bio izbor. Zna da mu se približavamo. Mislim, tko drugi?"
„Što je s Dahlom?" Odmahnuo sam glavom.
„Čemu? Već mi je ukrao ugovor i sklopio posao. Zašto da me poslije mlati?"
„Možda samo da vas uspori. Možda da projektu doda intrigu. To daje novu
dimenziju. To je dio priče."
„Malo mi je nategnuto. Opparizio mi se više sviđa."
„Ali zašto bi on to učinio?"
„Ista stvar. Da me uspori. Upozori da odustanem. Ne želi biti svjedok i ne želi
da ga se vuče kroz sranja za koja zna da ih o njemu znam."
,,I dalje nisam siguran je li to točno."
,,E pa, nije bitno tko je bio. Ovo me neće usporiti."
„Što ćeš točno s Dahlom? Ukrao je ugovor."
„Radim na tome. Smislit ću plan za tu vreću govana dok izađem odavde."
„Kad bi to trebalo biti?"
„Čekaju da vide da li dobro zacjeljujem. Ako ne, mogli bi mi skinuti lijevo jaje."
Cisco se zgrči, kao da sam govorio o njegovu lijevom jajcu.
„Da, pokušavam ne misliti na to", rekoh.
„Onda u redu, idemo dalje. Što s tom dvojicom? Imam dva bijelca, rane tridesete,
kožne pilotske jakne i rukavice. Sjećaš li se sada ičeg drugog?"
„Ne."
„Nikakav regionalni ili strani naglasak?"
75
„Ne da bih ga se mogao prisjetiti."

„Ožiljci, šepanje, tetovaže?"
„Ne sjećam se. Sve je bilo prilično brzo."
„Znam. Misliš da bi ih mogao prepoznati u knjizi?"
Govorio je o foto-albumu kriminalaca.
„Jednoga bih mogao. Onog koji je pričao. Drugog nisam previše zagledao.
Jednom kad me opalio, nisam više ništa vidio."
,,U redu. E pa, radit ću na tome."
„Što još, Cisco? Postajem umoran."
Zatvorio sam oči da to naglasim.
„Pa, trebao sam nazvati Maggie čim budeš budan. Dolazila je u krivo vrijeme.
Svaki put kad je bila ovdje s Hayley, ti si bio ušlagiran."
„Možeš je zvati. Samo joj reci da me probudi ako spavam. Želim vidjeti svoju
klinku."
„U redu, reći ću joj da je dovede poslije škole. U međuvremenu, Bullocksica ti želi
donijeti prijedlog za odgodu na odobrenje i potpis, prije nego što ga podnese do
kraja dana."
Otvorio sam oči. Cisco se preselio na drugu stranu kreveta.
„Kakvu odgodu?"
„Za pripremno. Tražit će suca da odgodi nekoliko tjedana zbog toga što si u
završio bolnici."
„Ne"
„Mick, petak je. Pripremno je u utorak. Čak i ako te do tada puste odavde,
nećeš biti u stanju..."
„Ona to može."
„Tko, Bullocksica?"
„Da, dobra je. Ona to može."
„Ona je dobra, ali je neiskusna. Jesi siguran da hoćeš nekog tko je tek izašao s
pravnog da ti vodi pripremno za suđenje zbog ubojstva?"
„To je pripremno. Trammelova će biti proslijeđena na suđenje, bio ja tamo ili
ne. Najbolje čemu se možemo nadati je da steknemo uvid u tužiteljičinu strategiju, a
Aronsonova će moći izvijestiti o tome."
„Misliš da će sudac to dozvoliti? Mogao bi to smatrati pokušajem da se namjesti
kvaka nedjelotvorne obrane ako konačno bude osude."
„Ako se Lisa složi, bit će u redu. Zvat ću je i reći joj da je to dio strategije slučaja.
Bullocksica može preko vikenda provesti neko vrijeme sa mnom, pa ću je
pripremiti."
„Ali što je strategija slučaja, Mick? Zašto samo ne pričekamo da ozdraviš?
76
" Zato što želim da misle da su uspjeli."

„Tko?"
„Opparizio. Tko god mi je ovo učinio. Neka misle da sam onesposobljen ili
da bježim preplašen. Što god. Aronsonova će obaviti pripremno i onda ćemo odgurati
ovo na suđenje."
Cisco kinine.
„Shvatio sam."
„Dobro. Sad idi i zovi Maggie. Reci joj da me probudi što god sestre rekle,
posebno ako dolazi s Hayley."
„Bit će, gazda. Ali, ovaj, ima još nešto."
„Što?"
„Rojas sjedi vani u čekaonici. Htio je u posjet, ali sam mu rekao da pričeka
vani. I jučer je došao, ali si spavao." Kimnuo sam. Rojas.
„Jesi li provjerio prtljažnik auta?"
„Jesam. Nisam vidio nikakve tragove obijanja. Nema ogrebotina na držačima
brave."
„Dobro. Kad izađeš, pošalji mi ga."
„Želiš ga vidjeti nasamo?"
„Da. Nasamo."
,,U redu."
Onda je otišao, a ja sam zgrabio daljinski kreveta. Polagano i bolno podignuo
sam krevet na oko četrdeset i pet stupnjeva, tako da sam napola sjedio za svog
sljedećeg posjetitelja. Podešavanje je potpalilo još jednu rundu žarećeg bola, što je
plamtio preko mojih rebara poput kolovoskog požara. Rojas je s oklijevanjem ušao u
sobu, mahnuvši i kimnuvši mi.
„Hej, gospon Haller, kako ide?"
„Imao sam i boljih dana, Rojas. Kako si ti?"
„Ja sam dobro, ja sam dobro. Htio sam samo navratiti i reći bok i tako to."
Bio je živčan k'o divlja mačka. A mislio sam da znam i zašto.
„Lijepo od tebe što si navratio. Zašto ne sjedneš na onaj stolac tamo preko."
„U redu."
Sjeo je na stolac u kutu. To mi je omogućilo da ga vidim cijelog. Moći ću mu uloviti
sve kretnje tijela dok ga budem pokušavao pročitati. Već je pokazivao neke od klasičnih
znakova pretvaranja — izbjegavanje pogleda u oči, neprilično smijanje, stalne kretnje
rukama.
„Jesu li vam doktori rekli koliko morate ostati ovdje?", upitao je.
„Još nekoliko dana, mislim. Bar dok ne prestanem pišati krv."
„Čovječe, to je gadno sranje! Oće ulovit onoga tko je to uradio?"
77
„Ne čini se da se baš trude."

Rojas je kimnuo. Nije rekao ništa drugo. Tišina je često vrlo koristan alat za
ispitivanje. Moj je vozač onda nekoliko puta protrljao dlanove gore--dolje uz svoja
bedra i ustao.
,,E pa, nisam vas htio prekinuti. Vjerojatno morate odspavati ili nešto."
„Ne, razbudio sam se, Rojas. Previše boli da spavam. Možeš ostati. Čemu žurba?
Ne voziš nekog drugog, ne?"
,,Oh, ne, ne, ništa takvoga."
Oklijevajući, sjeo je natrag. Rojas mi je bio stranka prije nego što mi je postao
vozač. Ulovili su ga zbog posjedovanja ukradene robe, a usto je imao prijašnju osudu.
Tužiteljstvo je htjelo zatvorsku kaznu, ali uspio sam mu ishoditi uvjetnu. Dugovao mi je
tri soma za moj trud, ali je izgubio posao, jer je njegov poslodavac također bio žrtva
krade. Rekao sam mu da može odraditi vozeći me i prevodeći za mene i prihvatio je
posao. Počeo sam plaćajući mu 500 dolara tjedno i uračunavajući mu dodatnih 250 za
dug. Nakon tri mjeseca, dug je bio otplaćen, ali on je ostao, ubirući sad čitavih 750
dolara. Mislio sam da je sad sretan i na pravom i uskom putu, ali možda ipak vrijedi
ona, jednom lopov, uvijek lopov.
„Samo želim da znate, gospodine Haller, da sam, jednom kad izađete odavde, na
raspolaganju za vas dvadeset i četiri sata na dan. Ne želim da ikud vozite. Ako samo
trebate niz brijeg do Starbucksa, bit ću tamo da vas odvezem."
„Hvala, Rojas. Na kraju krajeva, mislim da je to najmanje što možeš, zar ne?"
„Ovaj ..."
Izgledao je zbunjeno, ali ne toliko zbunjeno. Znao je kamo je ovo vodilo.
Odlučio sam da više ne okolišam.
„Koliko ti je platio?"
Vrpoljio se na stolcu.
„Tko? Za što?"
„Daj, Rojas. Nećemo se tako igrati. Sramotimo se."
„Stvarno ne znam o čemu govorite. Možda bih ipak trebao ići."
Ustao je.
„Nemamo dogovor, Rojas. Nemamo ugovor, nemamo usmenih obećanja, ničega.
Odi iz ove sobe i ja te otpustim i to je to. To hoćeš?"
„Nema veze ima li dogovora. Ne možete me samo otpustiti bez razloga."
„Ali ima razloga, Rojas. Herb Dahl rekao mi je sve. Trebao bi znati da nema časti
među lopovima. Rekao je da si ga nazvao i rekao mu da ćeš mu pribaviti što god treba."
Blef je radio. Vidio sam kako bijes eksplodira u Rojasovim očima. Za svaki slučaj,
držao sam prst na dugmetu za poziv sestre.
„Taj masni mali govnojed!" Kimnuo sam.
„Dobar opis. Koliko..."
78
„Nisam ja zvao njegovu guzicu. Jebač je došao meni. Rekao je da samo hoće petnaest
sekundi u prtljažniku. Trebao sam znati da će mi se to vratiti."
„Mislio sam da si pametniji od toga, Rojas. Koliko ti je platio?"
„Četiri stotke."
„Nije ni tjedna plaća, a sad nećeš imati nikakvu plaću."
Rojas je prišao blizu krevetu. Držao sam prst na dugmetu za poziv. Mislio sam
da će me ili napasti, ili me pitati da se dogovorimo.
„Gospodine Haller... Ja... Trebam taj posao. Moji klinci..."
„To je kao zadnji put, Rojas. Zar nisi naučio lekciju o potkradanju vlastitog
poslodavca?"
„Da, gospodine, jesam. Dahl mi je rekao da samo želi pogledati nešto, ali onda je to
uzeo, a kad sam ga pokušao zaustaviti rekao je: 'Šta ćeš sada?' Imao me. Nisam ga mogao
zaustaviti."
„Još imaš četiri stotke?" „Da, ništa nisam potrošio. Četiri novčanice po sto dolara.
I izgledale su mi prave."
Pokazao sam mu natrag na stolac. Nisam ga želio tako blizu.
,,OK, vrijeme je da odlučiš, Rojas. Možeš otići kroz ta vrata sa svojih četiri
stotine i više te nikad neću vidjeti. Ili ti mogu dati drugu..."
„Želim drugu šansu. Molim vas, žao mi je."
,,E pa, morat ćeš je zaraditi. Morat ćeš mi pomoći da ispravim što si napravio.
Tužit ću Dahla što je uzeo taj dokument i trebat ću te da budeš svjedok, koji će
objasniti točno što se dogodilo."
„Hoću, ali tko će mi vjerovati?"
„Tu uskaču tvoje četiri novčanice od sto dolara. Želim da odeš kući ili gdje god
da su i..."
„Imam ih baš tu. U mom novčaniku."
Skočio je sa stolca i izvukao novčanik.
„Primi ih ovako."
Držao sam kažiprst i palac skupa.
„Mogu uzeti otiske prstiju s novca?"
„Itekako mogu i ako s ovih možemo skinuti Dahlove, onda nema veze što kaže
o tebi. Prikucan je."
Otvorio sam ladicu stolića pored kreveta. Tamo je bila plastična vrećica u kojoj
su bili moj novčanik i ključevi i sitniš i kartice. Sve su to skupili bolničari pozvani u
garažu u Victory Buildingu. Cisco ih je spremio na sigurno i tek mi ih je sad dao
natrag. Istresao sam sadržaj u ladicu i vrećicu dao Rojasu.
,,U redu, stavi novac unutra i zatvori."
Uradio je kao što sam mu rekao i onda sam mu mahno da mi preda vrećicu.
Stotice su izgledale svježe i nove. Manje prethodnog baratanja novčanicama značilo je
79
bolju šansu da se izvuku otisci.

„Sad će to Cisco preuzeti. Zvat ću ga i reći mu da se vrati i pokupi ih. U nekom
će trenutku trebati tvoje otiske."
„Ovaj..."
Rojasove oči bile su na vrećici i novcu.
„Što?"
„'oću li dobiti natrag taj novac?"
Stavio sam vrećicu u ladicu i tresnuo njom.
„Isuse Kriste, Rojas, gubi se odavde dok se ne predomislim i dam ti nogu u
guzicu."
„Dobro, dobro, žao mi je, znate?"
„Žao ti je što si uhvaćen i to je sve. Samo idi! Ne mogu vjerovati da sam ti upravo
dao još jednu šansu. Mora da sam jebeni idiot."
Rojas se povukao poput psa s podvijenim repom. Nakon što je otišao, polako
sam spustio krevet i pokušao ne misliti o njegovoj izdaji, ili o tome tko je poslao
dvojicu s crnim rukavicama, ili o bilo čemu što je imalo veze s slučajem. Pogledao sam
vrećicu prozirne tekućine koja mi je visjela nad glavom i čekao blaženu dozu, koja će
odagnati barem nešto bola.
80
Trinaesto poglavlje
Očekivano, sudac Dario Morales je na kraju cjelodnevnog pripremnog ročišta na

Višem sudu Van Nuys smatrao Lisu Trammel odgovornom i poslao je na suđenje zbog
ubojstva. Koristeći detektiva Howarda Kurlena kao glavnog nositelja dokaza, tužiteljica
Andrea Freeman spretno je predstavila mrežu dokaza na temelju indicija, koja je brzo
obuhvatila Lisu. Freemanova je prevela slučaj preko granice prevage poput sprintera na
sto metara, a sudac je bio jednako hitar u izricanju presude. To je bila rutina.
Samorazumljiva. Pljesak dlanovima, i Lisa je bila smatrana odgovornom. Moja stranka
bila je tamo, za stolom obrane, ali ja nisam. Jennifer Aronson držala se za obranu što je
bolje mogla u jednostranoj igri. Sudac je dopustio da se rasprava nastavi tek nakon što
je iscrpno ispitao Lisu da bi se uvjerio kako je njena odluka da nastavi bez mene bila
svjesna, dobrovoljna i smišljena. Lisa je potvrdila pred otvorenim sudom da je bila svjesna
Aronsoničinog nedostatka iskustva u sudnici i odbacila svako pozivanje na argument
neučinkovite obrane kao temelja za žalbu protiv sučeve konačne odluke.
Većinu sam toga gledao iz svog doma, gdje sam se oporavljao od ozljeda. KTLA-
ov Kanal 5 prenosio je jutarnju raspravu uživo namjesto ostalog lokalnog programa,
prije nego što se vratio na uobičajeni raspored bljutavih popodnevnih govornih
emisija. To je značilo da sam propustio samo zadnja dva sata ročišta. Ali to je bilo u
redu, jer sam do tada znao kako će proći. Nije bilo iznenađenja i, zbrojivši sve, jedino
je razočaranje hilo što nisam dobio nikakvih novih naznaka kako će tužiteljstvo razviti
zastavu na suđenju.
Kako smo odlučili tijekom naših pripremnih sjedenja u mojoj sobi u Holy Crossu,
Aronsonova nije predočila niti svjedoke, ni neku konačnu obranu. Odlučili smo svaku
naznaku naše pretpostavke nevinosti zadržati za suđenje, kada je granica krivnje preko
osnovane sumnje podizala igru skoro do izjednačene partije. Aronsonova je štedljivo
koristila unakrsno ispitivanje državnih svjedoka. Svi su oni bili iskusni veterani
svjedočenja u sudnici - među njima Kurlen, forenzički stručnjak i mrtvozornik.
Freemanova je odlučila ne izvesti Margo Schafer u klupu, koristeći Kurlena da prepriča
svoj razgovor sa svjedokinjom što je smjestila Lisu Trammel nedaleko od ubojstva. Nije
bilo puno toga što bi se moglo izvući iz državnog tužiteljstva, pa je naša strategija bila da
promatramo i čekamo. Da čekamo pravu priliku. Jednostavno ćemo se baciti na njih na
suđenju, gdje smo imali najbolje šanse. Na kraju ročišta, Lisi je zapovjeđeno da pristupi
suđenju pred sucem Colemanom Perryjem na šestom katu suda. Perry je bio još jedan
sudac pred kojim nisam nikad prije bio. Ali, kako sam znao da je njegova sudnica bila
jedna od četiri moguća odredišta za moju stranku, malo sam se raspitao kod ostalih
članova braniteljske komore. Izvještaj kojeg sam dobio bio je da je Perry bio
poštenjačina kratkog fitilja. Bio je pošten dok mu se ne zamjeriš, a onda je znao biti
kivan cijelo suđenje. Bila je to informacija koju se moglo iskoristiti kako slučaj napreduje
prema završnici.
Dva dana kasnije, konačno sam se osjećao spremnim da se vratim u ring. Moji
slomljeni prsti bili su čvrsto stegnuti u gipsu, a moj isprebijani torzo mijenjao je nijanse iz
81
tamno plave i ljubičaste prema bolesnim žutim tonovima. Šavovi na tjemenu bili su
uklonjeni i mogao sam pažljivo začešljati kosu preko obrijane rane, kao da sam skrivao
ćelavost.
Najbolje od svega, moj prethodno iskrivljeni testis, koga su doktori na kraju odlučili
ne ukloniti, svakog se dana malo po malo oporavljao, ako je bilo vjerovati liječniku i
njegovim moćima zapažanja i opipavanja. Vrijeme će pokazati hoće li nastaviti s
normalnim aktivnostima i funkcijom, ili će odumrijeti na stabljici poput neubrane
rajčice.
Prema ranijem dogovoru, Rojas je dovezao Lincolna pred ulazne stube točno u
jedanaest sati. Polako sam sišao, sa štapom čvrsto u ruci. Rojas je priskočio da mi
pomogne ući na stražnje sjedalo auta. Polako smo se micali i uskoro sam bio na svom
uobičajenom mjestu, spreman za polazak. Rojas je skočio za volan i trznuli smo se
naprijed i niz brijeg.
„Polako, Rojas. Previše me boli da kopčam pojas. Pa me nemoj nabiti u prednje
sjedalo."
„Oprostite, gazda. Bolje ću. Kud idemo danas? U ured?" To 'gazda' pokupio je od
Cisca. Mrzio sam kad me zovu gazda, iako sam znao da sam to bio.
,,U ured ćemo kasnije. Prvo idemo u Archway Pictures na Melroseu."
,,U redu."
Archway je bio drugorazredni studio preko puta Melrosea, pripadao je
Paramount Picturesu, jednom behemota. Započeo je kao kompleks koji zadovoljava
viškove potreba za tonskim studijima i opremom, da bi pod vodstvom pokojnog
Waltera Elliota izrastao u samostalni studio. Sad je svake godine snimao vlastite filmove
i imao vlastiti višak potreba. Elliot je slučajno, u jednom trenutku, bio moja stranka.
Rojasu je trebalo dvadeset minuta da dođe od moje kuće iznad Laurel Canyona
do studija. Zaustavio se pred kućicom osiguranja pored luka s imenom studija što se
nadvijao nad ulazom. Spustio sam prozor i rekao zaštitaru koji mi je prišao kako sam
ovdje da vidim Clegga McReynoldsa. Pitao me za ime i identifikacijske isprave pa sam
mu dao svoju vozačku. Povukao se u kućicu i savjetovao se s kompjuterskim
zaslonom. Namrštio se.
„Žalim, gospodine, ali niste na listi za prolazak. Imate li zakazano?"
„Nemam zakazano, ali htjet će me vidjeti."
Nisam htio McReynoldsu previše najaviti unaprijed.
„E pa, ne mogu vas pustiti bez zakazanog sastanka."
„Možete li ga nazvati i reći da sam ovdje? Htjet će me vidjeti. Znate tko je on, je
li tako?"
Implikacije su bile jasne. Ovo ne želiš zajebati. Zaštitar je zatvorio vrata dok je zvao
McReynoldsa. Vidio sam ga kroz staklo kako govori. Imao je nekoga na vezi. Onda je
otvorio vrata i pružio mi telefon. Bio je na dugom kablu. Uzeo sam ga i podignuo
zaštitaru prozor. Tuk na utuk.
„Ovdje Michael Haller. Je li to gospodin McReynolds?"
82
„Ne, ovdje osobna tajnica gospodina McReynoldsa. Kako vam mogu pomoći,
gospodine Haller? Ne vidim u knjizi da je sastanak zakazan i, Iskreno, ne znam tko ste."
Glas je bio ženski, mlad i samouvjeren.
„Ja sam onaj koji će vašem šefu život učiniti jadnim ako mi ga ne date na telefon."
Nastao je mjehur tišine prije nego što je glas odgovorio.
„Mislim da mi se ne sviđa vaš prijeteći nastup. Gospodin McReynolds je na
snimanju i..."
„Nije to bila prijetnja. Ja ne prijetim. Ja samo govorim istinu. Gdje je studio?"
„To vam neću reći. Nećete prići Cleggu dok ne znam o čemu se radi."
Zamijetio sam da je sa šefom na osobnom imenu. Iza mene zatrubi. Gomilali su se
automobili. Zaštitar je pokucao zglobovima prstiju po mom prozoru, a onda se sagnuo
da pokuša vidjeti unutra kroz zatamnjeno staklo.
Ignorirao sam ga. Druga truba zatrubila je odostraga.
„Radi se o tome da vašem šefu uštedite mnogo jada. Jeste li upoznati s pogodbom
koju je razglasio prošlog tjedna, u vezi žene optužene da je ubila bankara koji joj je ovršio
kuću?"
„Da, jesam."
,,E pa, vaš šef je ta prava stekao nezakonito. Pretpostavljam da to nije bilo
njegovom krivnjom ili znanjem. Ako sam u pravu, onda je žrtva prijevare i ovdje sam da
to ispravim. Ovo je jedina prilika. Nakon ovoga, vučem Clegga McReynoldsa u živo
blato."
Konačnu prijetnju poduprlo je još jedno dugo trubljenje iz auta odmah za mnom i
oštro kucanje po prozoru.
„Razgovarajte sa zaštitarom", rekoh. „Recite mu da ili ne." Spustio sam prozor i
predao telefon Ijutitome zaštitaru. Prinio ga je uhu.
„Kako ćete? Ovdje mi je red auta do Melrosea."
Slušao je i onda zakoračio natrag u kućicu i spustio slušalicu. Onda me pogledao
dok je pritiskao dugme za podizanje brklje.
„Studio devet", reče. „Samo ravno i lijevo na kraju. Ne možete promašiti."
Nabacio sam mu rekao-sam-ti osmijeh dok sam podizao prozor, a Rojas je prošao
ispod brklje.
Studio 9 bio je dovoljno velik da u njega stane nosač aviona. Bio je okružen
kamionima s opremom, kućicama za zvijezde i kombijima tehničkih usluga. Četiri
dugačke limuzine bile su parkirane jedna za drugom duž jedne strane, motora što su
radili i vozača koji su čekali da snimanje završi, a pomazani izađu.
Sličilo je na veliku produkciju, ali nisam dobio priliku vidjeti o čemu se radi.
Hodajući sredinom puta, između zgrada 9 i 10, išli su stariji čovjek i mlada žena. Žena je
imala slušalicu i mikrofon na glavi, što ju je, pretpostavljao sam, činilo osobnom
tajnicom. Pokazala je prstom na moj auto koji se približavao.
,,OK, pusti me ovdje."
83
Rojas je stao i dok sam otvarao vrata, zazvonio mi je mobitel. Izvukao sam ga i
pogledao zaslon.
POZIVATELJ NEPOZNAT
To bi pisalo na pozivima koje sam dobivao od mojih stranaka u trgovini drogom.
Koristili su jeftine jednokratne mobitele da izbjegnu prisluškivanja i pretrage zapisa.
Ignorirao sam poziv i ostavio mobitel na sjedalu. Ako hoćeš da ti odgovorim, ima da mi
kažeš tko si.
Polako sam izašao, ostavivši i štap. Zašto razglašavati slabost, uvijek bi govorio moj
otac, veliki pravnik. Polako sam hodao prema producentu i njegovoj tajnici.
„Vi ste Haller?", obratio mi se čovjek.
„Taj sam.
„Hoću da znate da ova produkcija, s koje ste me upravo izvukli, košta četvrt
milijuna dolara na sat. Unutra su prekinuli samo da bih mogao izaći da se pozabavim
vama."
„Cijenim to i bit ću kratak."
„Dobro. A sad, koji je to kurac da me netko prevario? Mene nitko ne vara!"
Pogledao sam ga i pričekao i nisam ništa rekao. McReynoldsu je trebalo samo još
pet sekundi da se ispuše.
„Dakle, hoćete mi reći ili ne? Nemam cijeli dan."
Pogledao sam njegovu osobnu tajnicu, a onda opet njega. Primio je poruku.
,,A-a, imat ću svjedoka za sve što se ovdje kaže. Djevojka ostaje."
Slegnuo sam ramenima i izvukao diktafon iz džepa i uključio ga. Podignuo sam ga,
blještavog crvenog svjetla. „Onda ću se potruditi da i ja imam zapis."
McReynolds pogleda uređaj i mogao sam mu vidjeti zabrinutost u očima. Njegov
glas, njegove riječi sačuvane na traci. To je moglo biti opasno na mjestima poput
Hollywooda. Slike Mela Gibsona plesale su mu po glavi.
,,U redu, ugasite to i Jenny ide."
„Clegg!", pobunila se Jenny.
McReynolds posegne dolje i pljesne je snažno po dupetu.
„Rekoh, idi."
Ponižena, mlada djevojka odjurila je poput školarke.
„Ponekad se s njima mora tako", objasni McReynolds.
,,A ja sam siguran da tako nauče."
McReynolds kimne u slaganju, ne uhvativši sarkazam u mome glasu.
„Dakle, ispočetka, Halleru, o čemu se radi?"
,,O vama, Clegg, koga je nategnuo Herb Dahl, vaš partner u projektu Lisa
Trammel."
McReynolds odlučno odmahne glavom.
84
„Nema šanse. Pravnik je prešao preko cijele pogodbe. Vrišti koliko je čisto. Čak je i
žena potpisala. Trammelica. Mogu od nje u filmu napraviti trista funti tešku kurvu koja
voli crni kurac i ona zbog toga ne može ništa. Ta pogodba je savršena."
„Da, dobro, ono što je pravni odjel propustio je onaj dio, gdje ni jedno od njih
nema prava da vam uopće proda priču. Slučajno ta prava počivaju kod mene.
Trammelova ih je prepisala meni, prije nego što se Dahl pojavio i zauzeo drugo mjesto.
Mislio je da se može pomaknuti jedno mjesto gore kradući originalne ugovore iz mojih
spisa. Samo to neće proći. Imam svjedoka krađe i Dahlove otiske prstiju. Nadrljat će
zbog optužbi za prijevaru i kradu, a vaš je izbor ovdje da odlučite hoćete li nadrljati s
njime, Clegg."
„Prijetite li mi? Je li ovo kakva namještaljka? Meni nitko ne namješta."
„Ne, nije namještaljka. Samo hoću ono što je moje. Pa se možete ili držati
Dahla kao partnera, ili potpisati isti dogovor sa mnom."
„Prekasno. Potpisao sam. Svi smo potpisali. Dogovor je sklopljen."
Okrenuo se da ide.
„Jeste li mu platili?" Okrenuo mi se.
„Šalite se? Ovo je Hollywood."
,,I vjerojatno ste potpisali samo memorandume o dogovoru, je li tako?"
„Tako je. Ugovori za četiri tjedna."
„Dakle je vaš dogovor razglašen, ali ne i zaključen. Tako to radite u
Hollywoodu. Ali ako hoćete napraviti izmjene, možete. Ako želite naći nešto što će
ubiti dogovor, možete."
„Ne želim učiniti ništa takvo. Sviđa mi se projekt. Dahl mi ga je donio. S njim
sam se dogovorio."
Kimnuo sam kao da razumijem njegovu dilemu.
„Kako hoćete. Samo, ja sutra ujutro idem na policiju, a popodne podnosim
tužbu. Vi ćete biti navedeni kao optuženik. Kao netko tko se urotio u počinjenju
prijevare."
„Nisam učinio ništa takvo! Nisam ni znao za sve ovo dok mi niste rekli."
„Tako je. Rekao sam vam, a vi niste ništa učinili. Odlučili ste ići naprijed s
lopovom, iako ste znali činjenice. To je saučesništvo i u tome je moj slučaj."
Posegao sam u džep i izvukao diktafon. Držao sam ga podignutog tako da
može vidjeti da crveno svjetlo još svjetli.
„Zakočit ću ovaj film toliko dugo da će cura, čiju ste guzu upravo pljesnuli,
voditi ovo mjesto kad sve bude gotovo."
Ovaj put sam ja pošao da odem, a on me pozvao. „Čekajte trenutak, Halleru."
Okrenuo sam se. Pogledao je na sjever, prema znaku visoko na planini koji je
privlačio sve ovdje.
„Što trebam učiniti?", upitao je.
85
„Trebate sklopiti isti dogovor sa mnom. Ja ću se pobrinuti za Dahla.

Zaslužuje nešto, pa će i dobiti."
„Trebam broj telefona da ga dam pravnom odjelu." Izvadio sam posjetnicu i
dao mu je.
„Zapamtite, moram nešto čuti još danas."
„Hoćete."
„Usput, koji su brojevi u igri?"
„Dvjestopedeset od milijun. Još četvrt za produciranje."
Kimnuo sam. Četvrt milijuna dolara unaprijed sigurno bi podmirilo troškove
obrane Lise Trammel. Čak bi mogao ostati dio za Herba Dahla. Sve je ovisilo o tome
kako sam želio srediti ovo i koliko sam pošten želio biti prema lopovu. Realno, želio
sam tipa zabiti u zemlju, ali s druge strane, dobro je udomio projekt.
„Ovako ću vam reći: ja sam jedini momak u gradu koji će ikad ovo kazati, ali
ne želim producirati. Zadržite taj dio dogovora s Dahlom. To je njegov udio."
„Samo ako nije u zatvoru."
„Stavite u ugovor klauzulu o dobrom vladanju."
„To će ovdje biti nešto novo. Nadam se da će pravni odjel znati s time."
„Zadovoljstvo je bilo raditi posao s vama, Clegg."
Opet sam se okrenuo i pošao natrag prema mom autu. Ovaj put me Clegg
sustigao i hodao sa mnom.
„Moći ćemo doći do vas, je li? Trebat ćemo vas kao tehničkog savjetnika.
Posebno na scenariju."
„Imate moju posjetnicu."
Stigao sam do Lincolna, a Rojas mi je držao otvorena vrata. Još sam se jednom
pažljivo uvukao unutra, nježno i polako s cojones6, a onda pogledao McReynoldsa.
„Još jedna stvar", reče producent. „Mislio sam s ovim otići Matthewu
McConaugheyu. On bi bio odličan. Ali što vi mislite, tko bi vas mogao glumiti?"
Nasmiješio sam mu se i posegnuo za kvakom vrata.
„Gledate ga, Clegg."
Zatvorio sam vrata i gledao kroz zatamnjeno staklo kako mu se zbunjenost širi
licem.
Rekao sam Rojasu da krene za Van Nuys.
6 Muda - preneseno i doslovno, ovisno o kontekstu, (prim. prev.)
86
Četrnaesto poglavlje
Rojas mi je rekao da mi je mobitel opetovano zvonio dok sam razgovarao s

McReynoldsom. Provjerio sam i nisam našao poruke. Onda sam otvorio popis poziva i
vidio da su ukupno četiri poziva nepoznatog pozivatelja stigla u deset minuta koliko sam
bio izvan auta. Vremenski razmaci bili su previše neujednačeni da bi bio u pitanju faks na
ponovljenom biranju. Netko me pokušavao dobiti, ali očito nije bilo dovoljno hitno da
bi opravdalo ostavljanje poruke.
Zvao sam Lornu i rekao joj da stižem. Uputio sam je o dogovoru kojeg sam sklopio
s McReynoldsom i rekao joj da do kraja dana očekuje poziv od pravnog odjela
Archwaya. Bila je uzbuđena zbog mogućnosti da stigne novac za slučaj, umjesto što
samo odlazi.
„Što još?
„Andrea Freeman zvala je dva put."
Pomislio sam na četiri poziva na mom mobitelu.
„Dala si joj moj mobilni?"
„Jesam."
„Mislim da sam upravo propustio njezine pozive, ali nije ostavila poruku.
Vjerojatno se nešto događa."
Lorna mi je dala broj kojeg joj je Andrea ostavila.
„Možda je možeš dobiti ako odmah zoveš. Pustit ću te."
„Dobro, ali gdje su sada svi, unutra ili vani?"
„Jennifer je ovdje u svom uredu, a upravo mi se javio Cisco. Vraća se natrag nakon
terenskog rada."
„Kakvog terenskog rada?"
„Nije rekao."
„Dobro, onda ću vas sve vidjeti kad stignem tamo."
Prekinuo sam i nazvao Freemaničin broj. Nisam je čuo otkako su me napali dečki u
crnim rukavicama. Čak je i Kurlen svratio u posjet i da vidi kako sam. Ali od moje
cijenjene protivnice nije stigla čak ni želje da brzo ozdravim. A sad, u jednom jutru šest
poziva, ali bez poruke. Sigurno je da sam bio radoznao.
Odgovorila je nakon prvog zvona i odmah prešla na posao.
„Kad možeš doći?", upitala je. „Željela bih nešto smuljati s tobom prije nego
stisnemo gas i krenemo."
Bio je to njen način da kaže kako je otvorena za mogućnost da okončamo ovaj slučaj
dogovorom o priznanju krivnje prije nego se cijela mašinerija suđenja zavrti u život.
87
„Mislio sam da si rekla kako neće biti ponude."

„Pa, recimo samo da su hladnije glave prevagnule. Ne povlačim što mislim o tvojim
potezima u ovom slučaju, ali ne vidim zašto bi tvoja stranka platila zbog tvojih
postupaka."
Nešto se događalo. Mogao sam to nanjušiti. Iskočio je neki problem s njezinim
slučajem. Izgubljeni dokaz ili je svjedok promijenio iskaz. Pomislio sam na Margo Schafer.
Možda je bio problem s očevicima. Na kraju krajeva, Freemanova je nije izvela na
pripremno saslušanje.
„Ne želim dolaziti u ured okružnog tužitelja. Možeš doći u moj ured ili ćemo se
sresti na neutralnom tlu."
„Ne bojim se ući u neprijateljski tabor. Gdje ti je ured?"
Dao sam joj adresu i dogovorili smo se da se nađemo za sat vremena. Prekinuo
sam vezu i pokušao naciljati što je u ovom trenutku u igri moglo loše krenuti za državin
slučaj. Opet sam došao do Schaferove. Morala je biti ona.
Mobitel mi je zavibrirao u ruci i pogledao sam zaslon.
POZIVATELJ NEPOZNAT
Freemanova me opet zvala, vjerojatno da otkaže sastanak i otkrije da je cijela
stvar bila tek šarada, samo još jedan manevar iz priručnika za tužiteljsko psihološko
ratovanje. Pritisnuo sam tipku i uspostavio vezu.
„Da?"
Tišina.
„Halo?"
„Je li to Michael Haller?"
Muški glas, koji nisam prepoznao.
„Da, tko je to?"
„Jeff Trammel."
Iz nekog razloga, trebao mi je trenutak da smjestim ime, a onda mi je došlo u
glavu. Muž razbludni.
„Jeff Trammel, da, kako ste?"
„Dobro, valjda."
„Kako ste dobili ovaj broj?"
„Jutros sam razgovarao s Lisom. Javio sam se. Rekla mi je da vas trebam zvati."
,,E pa, drago mi je da jeste. Jeffe, jeste li svjesni situacije u kojoj je vaša žena?"
„Da, rekla mi je."
„Niste vidjeli u vijestima?"
„Ovdje nema televizije ni ničega. Ne znam čitati španjolski."
„Gdje ste sada točno, Jeffe?"
88
„Radije ne bih rekao. Vjerojatno biste rekli LiSi, a ja bih radije da u ovom času
nema taj podatak."
„Hoćete li se vratiti za suđenje?"
„Ne znam. Nemam novaca."
„Mogli bismo vam skupiti nešto novca za put. Mogli biste se vratiti ovamo i
biti sa ženom i sinom u ovim teškim vremenima. Mogli biste i svjedočiti, Jeffe.
Svjedočiti o kući i banci i svim pritiscima."
„Ovaj... ne, ne bih. Ne želim se tako izlagati, gospodine Haller. Moji
propusti. To ne bi bilo ispravno."
„Čak ni da spasite svoju ženu?"
„Prije moju bivšu. Samo nismo to legalno proveli."
„Jeffe, što hoćete? Želite li novac?"
Nastupila je duga stanka. Sad ćemo prijeći na posao. Ali onda me iznenadio.
„Ne želim ništa, gospodine Haller."
„Jeste li sigurni?"
„Samo želim ostati izvan svega. To više nije moj život."
„Gdje ste, Jeffe? Gdje je sad vaš život?"
„To vam neću reći."
Zatresao sam glavom u frustraciji. Želio sam ga zadržati na telefonu kao
murjak koji pokušava odrediti mjesto poziva, ali nije bilo nikoga da pozivu uđe u
trag.
„Gledajte, Jeffe, mrzim što ovo izvlačim, ali moj je posao pokriti sve baze,
znate što vam hoću reći? A ako izgubimo ovaj slučaj i dođe do presude, onda će Lisa
biti osuđena. Bit će vrijeme kad će se njezini voljeni i prijatelji moći obratiti sudu i reći
dobre stvari o njoj. Moći ćemo iznijeti ono što smatramo olakotnim okolnostima.
Njezinu borbu da zadrži kuću, na primjer. Želio bih da mogu računati na vas da
ćete doći svjedočiti."
„Znači, mislite da ćete izgubiti?"
„Ne, mislim da imamo prokleto dobru šansu da ovo dobijemo. Stvarno
mislim. Slučaj se u potpunosti temelji na indicijama, sa svjedokom za kojega mislim
da ga možemo diskreditirati. Ali moram biti pripremljen za suprotni ishod. Jeste li
sigurni da mi ne možete reći gdje ste, Jeffe? Mogu to držati povjerljivim. Mislim,
moram znati gdje ste ako ćemo vam poslati novac."
„Sad moram ići."
„Što je s novcem, Jeffe?"
„Zvat ću vas."
„Jeffe?"
Otišao je.
„Skoro sam ga imao, Rojas."
89
„Žao mi je, gazda."

Na trenutak sam spustio mobitel na naslon za ruku i pogledao van da vidim
gdje smo bili. Stojedinicom kroz Cahuenga Pass. Imao sam još dvadeset minuta.
Jeff Trammel nije rekao ne novcu kad sam ga zadnji put spomenuo. Moj je
sljedeći poziv bio mojoj stranci. Kad je odgovorila, čuo sam u pozadini galamu s
televizora.
„Lisa, Mickey je. Moramo razgovarati."
,,U redu."
„Možete li ugasiti taj televizor?"
,,Oh, svakako. Ispričavam se."
Pričekao sam i uskoro je kod nje bilo tiho.
,,U redu."
„Prije svega, upravo me zvao vaš muž. Vi ste mu dali moj broj?"
„Da, rekli ste mi, sjećate se?"
„Da, to je u redu. Samo sam provjeravao. Nije dobro išlo. Zvučao je kao da
želi ostati po strani."
„To je i meni rekao."
„Je li vam rekao gdje je? Kad bih to znao, mogao bih poslati Cisca da ga uvjeri
da nam pomogne."
„Nije mi htio reći."
„Mislim da bi još mogao biti u Meksiku. Rekao je da nema novaca."
„Isto je i meni rekao. Hoće da mu pošaljem nešto novca od filma."
„Rekli ste mu za to?"
„Bit će filma, Mickey. Mora znati."
Ili je možda mislila da mu to treba utrljati na nos.
„Gdje ste mislili slati novac?"
„Rekao je da ga mogu samo položiti na Western Union i da on može doći do
njega u bilo kojem njihovom uredu."
Znao sam da je ureda Western Uniona bilo posvuda, preko cijele Tijuane i u
mjestima južnije. Ranije sam tako slao novac strankama. Mogli bismo poslati novac
i onda suziti stvari tako da vidimo u koji će ured Jeff Trammel ući da digne
gotovinu. Ali, ako je bio pametan, neće ući u ured najbliži mjestu gdje živi, pa
bismo opet bili na početku.
„Dobro", rekao sam. „Kasnije ćemo misliti o Jeffu. Također sam vam želio reći
da se dogovor koji je Herb Dahl sklopio s Archwayem promijenio."
„Kako to?"
„Sad je moj. Upravo sam otišao iz Archwaya. Herb i dalje može producirati,
ako ikada snime film. I neće ići u zatvor, pa će dobro proći. A to je dobro i za vas, jer
90
će sad vaš braniteljski tim biti plaćen za svoj posao, a vi ćete dobiti ostatak, što će -
tek toliko da znate - biti puno više nego što ćete ikad vidjeti od Herba."
„Mickey, ne možete tako! On je sklopio pogodbu!"
„A ja sam je upravo razvrgnuo, Lisa. Clegga McReynoldsa nije zanimalo da se
upetlja u pravnu mrežu koju sam se spremao baciti preko Herbove glave. Možete vi
reći Herbu ili mu recite da me nazove, ako hoće."
Bila je tiha.
„Ima još nešto i to je vrlo važno. Slušate?"
„Da, ovdje sam."
„Idem u ured gdje ću se sresti s tužiteljicom. Ona je željela sastanak. Mislim da
je nešto iskrslo. Nešto je za njihovu stranu pošlo naopako. Hoće razgovarati o
dogovoru, a nikad se ne bi složila da dođe u moj ured ako ne mora. Samo želim da
znate. Nazvat ću vas nakon sastanka."
„Nema dogovora, Mickey, osim ako ne nudi da stane na stube pred sudom i
razglasi CNN-u i Foxu i svima ostalima da sam nevina."
Osjetio sam kako auto skreće i pogledao kroz prozor. Rojas je ranije silazio s
autoceste zbog prometa.
„Pa, ne mislim da je to ono što dolazi ponuditi, ali moja je dužnost držati vas
obaviještenu o vašim mogućnostima. Ne želim da postanete kakva mučenica za
ovaj... ovu vašu stvar. Trebate poslušati sve ponude, Lisa."
„Ne izjašnjavam se krivom. Točka. Imate li još nešto o čemu želite
razgovarati?"
„To je zasad sve. Zvat ću vas kasnije."
Spustio sam telefon na naslon za ruku. Dosta razgovora za sada. Sklopio sam oči
da se nekoliko minuta odmorim. Pokušao sam migoljiti prstima u gipsu, i pokušaj
me bolio, ali je bio uspješan. Liječnik koji je proučavao rendgenske snimke rekao je
kako vjeruje da je ozljeda nastupila kad mi je netko nagazio šaku, nakon što sam već
bio na tlu i u nesvjesti. Sreća po mene, valjda. Predviđao je potpuni oporavak za
prste.
U tamnom svijetu iza mojih kapaka vidio sam ljude u crnim rukavicama kako idu
prema meni. Vrtjelo se u petlji. Vidio sam im ravnodušni pogled u očima dok su mi
prilazili. Njima je to bio samo posao. Ništa drugo. Meni je to bilo četiri desetljeća
samopouzdanja i samopoštovanja zdrobljeno poput koščica na pločniku.
Nakon nekog vremena, čuo sam Rojasa s prednjeg sjedala.
„Hej, gazda, stigli smo."
91
Petnaesto poglavlje
Kad sam ušao u prijamni ured, Lorna mi je upozoravajući mahnula za stola.

Onda je pokazala na vrata mog ureda. Govorila mi je da je Andrea Freeman već
unutra i da čeka. Brzo sam skrenuo do drugog ureda, pokucao jednom i otvorio vrata.
Cisco i Bullocks bili su za svojim stolovima. Otišao sam do Ciscova i stavio svoj mobitel
pred njega.
„Zvao je Lisin muž. Zapravo, zvao je nekoliko puta. Pozivatelj nepoznat. Možeš li
nešto učiniti?"
Protrljao je usta prstom dok je razmatrao moj zahtjev.
„Naš operater ima službu za ulaženje u trag prijetnjama. Dat ću točno vrijeme
poziva, a oni će vidjeti mogu li što naći. Traje nekoliko dana, ali sve što će moći je
identificirati broj, a ne mjesto. Treba ti pravosuđe ako misliš otkriti točnu lokaciju tog
tipa."
„Samo hoću broj. Idući put želim zvati ja njega, umjesto da je obratno."
,,U redu."
Dok sam se okretao da odem, pogledao sam Aronsonovu.
„Bullocks, hoćeš li ući i saznati što ured okružnog tužitelja ima za reći?"
„Voljela bih."
Pošli smo kroz stan do mog ureda. Freemanova je sjedila na stolcu pred mojim
stolom, čitajući e-poštu na svom mobitelu. Bila je u neslužbenoj odjeći. Traperice i
pulover. Danas je vjerojatno imala dan za rad izvan suda. Zatvorio sam vrata, a ona je
podigla pogled.
„Andrea, mogu li ti ponuditi nešto za popiti?"
„Ne, u redu sam."
,,A Jennifer znaš s pripremnog."
„Tiha Jennifer, naravno. Nije ni pisnula na pripremnom."
Dok sam obilazio stol, pogledao sam Aronsonovu i spazio kako joj se lice i vrat
rumene od nelagode. Pokušao sam je izvući.
,,Oh, htjela je ona pisnuti jednom ili dvaput, ali je imala moje zapovijedi.
Strategija, znaš. Jennifer, privuci taj stolac."
Jennifer je povukla bočni stolac prema stolu i sjela.
„Pa, evo nas", rekoh. „Što dovodi ured okružnog tužitelja na moje skromno radno
mjesto?"
„Evo, sve smo bliže, pa sam mislila, znaš. Mislila sam kako obrađuješ cijeli okrug, pa
nisi toliko upoznat sa sucem Perryjem kao ja."
92
„To je blago rečeno. Nikad nisam branio pred njim." ,

,E pa, on voli imati čisti dućan. Ne mari za naslove i halabuku. Samo će htjeti znati
kako je učinjen odlučan napor da se ovaj predmet riješi dogovorom. Pa sam mislila da
možemo još jednom raspraviti o tome prije nego što se bacimo u puno suđenje."
„Još jednom? Ne sjećam se prve rasprave."
„Želiš li razgovarati o tome ili ne?"
Zavalio sam se i zavrtio se u stolcu kao da sam razmišljao o pitanju. Sve je to bilo
obigravanje i oboje smo to znali. Freemanova nije postupala zbog želje da udovolji sucu
Perryju. U sobi je bilo još nešto nevidljivo. Nešto je pošlo nizbrdo i pojavila se prilika za
obranu. Migoljio sam prstima u gipsu, pokušavajući olakšati svrbež na dlanu.
„Pa...", rekoh. „Nisam siguran na što misliš. Svaki put kad svojoj stranci predložim
priznanje, ona mi kaže da ohladim. Želi suđenje. Naravno, vidio sam to i prije. Stari
'nema nagodbe, nema nagodbe, nema nagodbe, ima nagodbe' scenarij."
„Upravo tako."
„Ali ruke su mi ovdje donekle vezane, Andrea. Moja mi je stranka dvaput zabranila
da dođem u tvoj ured s ponudom. Ne dopušta mi da budem prvi. A sada smo ovdje, ti
si došla k meni, pa je sad to u redu. Ali ti moraš otvoriti pregovore. Ti mi reci što misliš."
Freemanova je kimnula.
„Pošteno. Na kraju krajeva, ja sam ta koja je zvala. Slažemo li se da je ovo bez
zapisnika? Ništa ne izlazi iz ove sobe ako se na kraju ne postigne dogovor."
„Svakako."
Aronsonova je kimnula zajedno sa mnom.
„Onda u redu, mislimo sljedeće. I to već ima odobrenje odozgo. Skidamo
predumišljaj i predlažemo srednju kaznu."
Kimnuo sam, isturivši donju usnicu na način koji sugerira kako je to bila ponuda s
težinom. Ali znao sam da, ako je otvorila pregovore s ubojstvom na mah i preporukom
za srednje trajanje kazne, za moju stranku može samo ići nabolje. Također sam znao i
da su moji instinkti u pravu. Nije bilo šanse da okružno tužiteljstvo nudi ovakvu
ponudu, osim ako nešto nije ozbiljno krenulo naopako. Prema mojoj procjeni, slučaj im
je bio slab od trenutka kad su mojoj stranci stavili lisice. Ali sad nešto nije bilo na svom
mjestu. Nešto krupno, a ja sam morao otkriti što je to bilo.
„To je dobra ponuda", rekoh.
„Prokleto točno. Odbacujemo predumišljaj i čekanje u zasjedi."
„Pretpostavljam da razgovaramo samo o ubojstvu na mah?"
„Čak bi i tebi bilo teško stvoriti slučaj za nenamjerno ubojstvo na mah. Nije da se
samo tako zatekla u toj garaži. Misliš li da će prihvatiti?"
„Ne znam. Od početka je rekla da nema dogovora. Želi suđenje. Mogu joj pokušati
prodati. Samo..."
„Samo što?"
„Znatiželjan sam, znaš? Zašto tako lijepa ponuda? Zašto se spuštaš na ovo? Što je
93
krenulo loše u tvom slučaju pa pokušavaš smanjiti gubitke?"

„Ovo nije smanjivanje gubitka. I dalje će otići u zatvor i bit će pravde. Ništa nije
loše s mojim slučajem, ali suđenja su skupa i dugačka. Ured okružnog tužiteljstva pokušava
s nagodbama prije suđenja. Ali nagodbama koje imaju smisla. Ovo je jedna od takvih.
Ako ne želite, spremna sam otići."
Podignuo sam ruke u znak predaje. Mogao sam vidjeti kako se usredotočila na
gips na mojoj lijevoj ruci.
„Ne radi se želim li ja. To je izbor moje stranke i ja joj moram dati sve informacije
koje mogu, to je sve. Bio sam već u ovakvu položaju. Obično je ovakva ponuda
predobra da bi bila istinita. Prihvatiš je i na kraju saznaš da se glavni svjedok raspao ili da
je tužiteljstvo upravo pokupilo lijepi komad oslobađajućeg dokaza, kojeg bi dobio u
istrazi da si se samo još malo potrudio."
„Da, dobro, ne ovaj put. To je što je. Imate dvadeset i četiri sata i onda je
povlačimo."
„Kako bi bilo da idemo s kratkim trajanjem kazne?"
„Što?"
Bio je to gotovo urlik.
„Daj, nisi došla ovamo da mi daš svoju zadnju, najbolju ponudu. Nitko tako ne
radi. Imaš još jednu i oboje to znamo. Ubojstvo na mah, preporuka za kratko trajanje
kazne. Odgulit će pet do sedam najviše."
„Ubijaš me. Novinari će me živu pojesti."
„Možda, ali znam da te tvoj šef nije ovamo poslao s jednom ponudom,
Andrea."
Zavalila se natrag i pogledala Aronsonovu, a onda ostatak prostorije. Oči su joj
klizile policama knjiga što sam ih dobio s uredom.
Čekao sam. Bacio sam pogled na Aronsonovu i namignuo joj. Znao sam što
slijedi.
„Žao mi je zbog tvoje ruke", rekla je Freemanova. „To mora da je boljelo."
„Zapravo, nije. Već sam bio u nokautu kad su to učinili. Nisam ništa osjetio."
Opet sam podignuo ruku i promeškoljio prste: micali su im se vrhovi uz gornji
rub gipsa.
„Već ih mogu sasvim dobro micati."
„Dobro, kratko trajanje kazne. Još uvijek se moramo čuti unutar dvadeset i
četiri sata. I sve ovo je neslužbeno. Osim tvojoj stranci, ovo se ne smije razotkriti
izvan ove sobe ako ne prođe."
„Već smo se složili oko toga."
,,U redu, to je valjda to. Idem ja natrag."
Ustala je, a Aronsonova i ja smo je slijedili. Uskočili smo u onu vrstu čavrljanja
koje često slijedi nakon vrlo važnog sastanka.
94
„Pa, tko će biti sljedeći okružni tužitelj?", upitao sam.

„Tvoje nagađanje je k'o i moje", reče Freemanova. „Nema još favorita, to je
sigurno."
Ured je trenutno djelovao s vršiteljem dužnosti, nakon što je bivši okružni
tužitelj imenovan na vrhunski posao u Uredu ministra pravosuđa SAD-a u
Washingtonu, D. C. Izvanredni izbori održat će se u jesen da se popuni mjesto, a
skup kandidata za sada nije pobuđivao nadahnuće.
Završivši s uljudnostima, rukovali smo se i Freemanova je napustila ured.
Sjevši natrag, pogledao sam Aronsonovu.
,,I, što misliš?"
„Mislim da si u pravu. Ponuda je bila predobra, a ona ju je onda učinila još
boljom. Nešto je u njezinom slučaju krenulo naopako."
„Da, ali što? Ne možemo to iskoristiti ako ne znamo što je."
Nagnuo sam se prema telefonu i pritisnuo interkom. Rekao sam Ciscu da
dođe. Vrtio sam se u tišini dok smo čekali. Cisco je ušao, stavio moj mobitel na stol
i onda sjeo gdje je Freemanova sjedila.
„Dao sam da se traži. Pričekao bih tri dana. Oni se ne kreću baš brzo."
„Hvala."
„I što je s tužiteljicom?"
„Bježi u strahu, a mi ne znamo zašto. Znam da si pretresao sve što nam je dala i
provjerio svjedoke. Hoću to opet napraviti. Nešto se promijenilo. Nešto za što su
mislili da imaju, više nemaju. Moramo saznati što je to."
„Margo Schafer, vjerojatno."
„Kako to?"
„Samo govorim iz iskustva. Očevici su nepouzdani. Schaferova predstavlja veliki
dio slučaja jako temeljenog na indicijama. Ako je izgube ili ako postane klimava,
imaju veliki problem. Već znamo da će biti gadno uvjeriti porotu da je vidjela ono
što tvrdi da je vidjela."
„Ali još nismo razgovarali s njom?"
„Odbila je ispitivanje, a i nema nikavu obvezu na to pristati."
Otvorio sam srednju ladicu stola i izvadio olovku. Ugurao sam joj vrh u gornji
prorez gipsa i dolje između dva prsta, a onda sam manevrirao olovkom naprijed-
natrag da si počešem dlan.
„Što radiš?"
„A što ti se čini? Češem dlan. Izluđivao me cijeli sastanak."
„Znaš što kažu o dlanovima koji svrbe", reče Aronsonova.
Pogledao sam je, pitajući se ima li kakvih seksualnih primisli u odgovoru.
95
„Ne, što?"
„Ako ti je desna ruka, dobit ćeš novac. Ako je lijeva, dat ćeš novac. Ako ih
počešeš, onda se to neće dogoditi."
„To te uče na pravnom fakultetu, Bullocks?"
„Ne, moja je majka to uvijek govorila. Bila je praznovjerna. Smatrala je da je to
istina."
„Pa, ako je, onda sam nam prištedio hrpu para."
Izvukao sam olovku i stavio je natrag u ladicu.
„Cisco, probaj još jednom sa Schaferovom. Pokušaj je uhvatiti na prepad. Pojavi
se negdje gdje te nikad ne bi očekivala. Vidi kako reagira. Vidi hoće li govoriti."
,,U redu."
„Ako neće govoriti, prođi još jednom njezinu povijest. Možda postoji veza za
koju ne znamo."
„Ako postoji, naći ću je."
„Na to i računam."
96
Šesnaesto poglavlje
Kao što sam i očekivao, Lisa Trammel nije htjela sudjelovati ni u kakvom
dogovoru o priznanju krivnje, koji bi je strpao u zatvor na čitavih sedam godina, iako se
suočavala s mogućnošću četiri puta veće kazne ako je osude na suđenju. Odlučila je
iskoristiti svoje šanse za oslobađanje i nisam je mogao kriviti. Iako i dalje nisam mogao
objasniti promjenu stava tužiteljstva, ponuda za dogovor povoljan po obranu natjerala
me da vjerujem kako je tužiteljstvo bilo u panici i da smo imali ozbiljne šanse za borbu.
Ako je moja stranka bila voljna kockati se, bio sam i ja. Nije moja sloboda bila u
pitanju.
Sljedećega dana, krstario sam kući nakon posla kad sam nazvao Andreju Freeman
da joj prenesem vijesti. Ostavila je nekoliko poruka ranije tijekom dana i strateški
nisam odgovarao na njih, nadajući se da ću je natjerati da se znoji. Ispalo je da nije
osjećala čak ni toplinu. Kad sam joj rekao da je moja stranka odbila ponudu,
jednostavno se nasmijala.
„Ovaj, Halleru, mogao bi i brže odgovarati na pozive. Pokušala sam te dobiti
nekoliko puta jutros. Ta je ponuda trajno skinuta sa stola u deset sati. Trebala ju je
prihvatiti sinoć i vjerojatno bi si uštedjela nekih dvadeset godina zatvora."
„Tko je povukao ponudu, tvoj šef?"
„Ja sam. Predomislila sam se i to je to."
Nisam mogao smisliti što je moglo uzrokovati tako dramatičnu promjenu u
manje od dvadeset i četiri sata. Jedina aktivnost na slučaju tog jutra za koju sam
znao, bila je da je odvjetnik Louisa Opparizija podnio prijedlog da se dokine priziv koju
smo mu uručili. Ali nisam vidio vezu s Freemaničinom naglom promjenom u vezi
priznanja.
Kad nisam odgovorio, Freemanova je htjela okončati poziv.
„Dakle, odvjetniče, mislim da se vidimo na sudu."
„Da, i samo da znaš, naći ću, Andrea."
„Naći što?"
„Što god ti skrivala. Ono što je jučer pošlo krivo, pa te natjeralo da mi doneseš tu
ponudu. Nema veze ako misliš da je sad sve sređeno, naći ću. A kad dođemo na
suđenje, imat ću to u svom stražnjem džepu."
Nasmijala se u telefon na način koji je smjesta potkopao samouvjerenost moje
izjave.
„Kao što rekoh, vidimo se na sudu", rekla je.
„Da, bit ću tamo", odgovorio sam.
Zaklopio sam mobitel na naslon za ruku i pokušao smisliti što se to događalo.
97
Onda mi je sinulo. Možda sam već nosio Freemaničinu tajnu u svom stražnjem džepu.
Bondurantovo pismo Oppariziju bilo je skriveno u hrpi dokumenata koje je
Freemanova predala. Možda ga je sama tek nedavno našla i shvatila što mogu s njim,
kako mogu oko njega izgraditi slučaj za obranu. Ponekad se to događa. Tužitelj dobije
slučaj s onim što se čini neporecivim dokazima i obuzme ga samopouzdanje. Ideš s
onim što imaš, a ostali potencijalni dokazi budu otkriveni tek kasnije. Ponekad
prekasno.
Postao sam siguran. Moralo je to biti pismo. Prije jednog dana uspaničila se zbog
pisma. Sad je bila samouvjerena. Zašto? Jedina razlika između jučer i danas bila je
prijedlog da se dokine priziv Oppariziju. Smjesta sam shvatio njezinu strategiju. Tužiteljstvo
će poduprijeti odbacivanje priziva. Ako Opparizio ne bude svjedočio, možda neću moći
iznijeti pismo pred porotu. Ako sam bio u pravu, onda bi na raspravi povodom zahtjeva
moglo doći do ozbiljnog nazadovanja za obranu. Sad sam znao da moram biti spreman
boriti se kao da mi o tome ovisi slučaj. Jer mi i ovisi.
Odlučio sam spremiti mobitel u džep. Nema više poziva. Bio je petak navečer.
Ostavit ću slučaj po strani i opet ga se primiti ujutro. Sve može čekati do tada.
„Rojas, pusti neku glazbu. Vikend je, čovječe!"
Rojas je pritisnuo tipku na ploči da uključi CD. Zaboravio sam što sam imao
unutra, ali sam ubrzo prepoznao pjesmu Rya Coodera kako pjeva Teardrops Will Fali,
obradu klasika iz 1960-ih na njegovu antologijskom disku. Zvučalo je dobro i zvučalo je
kako treba. Pjesma o izgubljenoj Ijubavi i ostajanju samim.
Suđenje će početi za manje od tri tjedna. Otkrijemo li ili ne što Freemanova
skriva, braniteljski tim bio je napet, nabijen i spreman. Imali smo još uručiti neke posebne
prizive, ali inače smo bili spremni za bitku i osjećao sam se svakoga dana sve sigurnijim.
Sljedećeg ponedjeljka zakopat ću se u svoj ured i početi koreografirati slučaj za obranu.
Pretpostavka nevinosti bit će pažljivo predstavljana, djelić po djelić i svjedoka po svjedoka, dok
se sve zajedno ne stopi u razorni val osnovane sumnje. Ali još sam trebao ispuniti vikend
prije toga i htio sam između sebe i Lise Trammel i svega ostalog napraviti što veću
udaljenost. Cooder je sad bio na Poor Man`s Shangri-La, onoj o NLO-ima i svemirskim
vatos7 u Chavez Ravineu prije nego što su ga oteli narodu i stavili Dodger Stadium.
What's that sound, what's that light?
Streaking down through the night"8
Rekao sam Rojasu da pojača. Spustio sam stražnje prozore i pustio vjetar i glazbu da
mi pusu kroz kosu i uši.
UFO got a radio
Little Julian singing soft and low
Los Angeles down below
DJ says, we gotta go
To El Monte, to El Monte, pa El Monte
7 Množina od vato - u slengu mladić, momak, frajer, (prim. prev.)

8 Kakav je to zvuk, kakvo svjetlo je to? Kroz noć do nas dopire lagano.
98
Na, na, na, na, na

Livin' in a poor man's Shangri-La9
Sklopio sam oči dok smo krstarili.
9 U NLO-u radio slušamo, U Monte, u El Monte, pa El Montena njemu Malog Juliana tihi glas, Na, na, na,
na, na Los Angeles ispod nas, Živimo u siromaškom Shangri-La, DJ kaže, hajd krenimo(prepjevao Marko Fančović)
99
Sedamnaesto poglavlje
Rojas me je iskrcao pred stubama mog doma i polako sam se popeo dok je
on smjestio Lincolna u garažu. Njegov je auto bio parkiran na ulici. Uzet će ga doma
i vratiti se u ponedjeljak: uobičajena rutina.
Prije nego što sam otvorio vrata, stao sam na kraju trijema i pogledao grad.
Sunce je još imalo par sati rada pred sobom, prije nego što zađe za sljedeći tjedan.
Odavde je grad imao zvuk koji se mogao prepoznati, baš kao zvižduk vlaka. Tiho
siktanje milijuna snova u takmičenju.
„Sve u redu?"
Okrenuo sam se. Bio je to Rojas na vrhu stuba.
„Da, je. Što bi bilo?"
„Ne znam. Vidio sam vas kako stojite ovdje, pa sam pomislio da nešto nije u
redu, kao da ste izgubili ključeve ili tako nešto."
„Ne, samo sam gledao grad." Otišao sam do vrata, vadeći ključeve od kuće.
„Ugodan vikend, Rojas."
„I vama, gazda."
„Znaš, vjerojatno bi me trebao prestati zvati gazdom."
„U redu, gazda." „Kako hoćeš."
Okrenuo sam ključ i gurnuo vrata. Smjesta me dočekao oštri i višeglasni pozdrav:
„Iznenađenje!"
Jednom sam dobio hitac u trbuh nakon otvaranja tih istih vrata. Ovo
iznenađenje bilo je puno bolje. Kćer mi je pohitala u zagrljaj, zagrlila me i ja sam zagrlio
nju. Ogledao sam se po sobi i vidio sve: Cisca, Lornu, Bullocksicu. Mog polubrata
Harryja Boscha i njegovu kćer, Maddie. I Maggie je također bila ovdje. Došla je do
Hayley i poljubila me u obraz.
„Ovaj", rekoh, „imam neke loše vijesti. Danas mi nije rođendan. Bojim se da
vas je sve zaveo netko s nekim opakim planom da se dokopa kolača."
Maggie me udarila u rame.
„Rođendan ti je u ponedjeljak. Nije dobar dan za zabavu iznenađenja."
„Da, baš kao što sam planirao."
„Daj, makni se s vrata i pusti Rojasa unutra. Nitko neće ostati tako dugo.
Samo smo ti htjeli zaželjeti sretan rođendan."
Nagnuo sam se i poljubio je u obraz i šapnuo joj u uho:
„Što je s tobom? Ni ti ne ostaješ dugo?" FJMe
100
„Vidjet ćemo."
Otpratila me kroz špalir rukovanja, poljubaca i tapšanja po leđima. Bilo je
to lijepo i potpuno neočekivano. Smjestili su me na počasno mjesto i dali mi
limunadu.
Zabava je trajala još sat i imao sam vremena obići sve svoje goste. Harryja Boscha
nisam vidio nekoliko mjeseci. Čuo sam da je navratio u bolnicu, ali nisam bio budan
da ga primim. Radili smo na slučaju godinu dana ranije, sa mnom kao specijalnim
tužiteljem. Bilo je lijepo biti na istoj strani i mislio sam kako će nas iskustvo držati
zajedno. Ali nije zapravo ispalo tako. Bosch je ostao udaljen kao i uvijek, a ja sam bio
žalostan zbog toga, kao i uvijek.
Kad sam uhvatio priliku, pošao sam prema njemu i stali smo jedan do drugoga,
pred prozorom s koga je pucao najbolji pogled na grad.
„S ovog ga je mjesta teško ne voljeti, zar ne?", upitao je.
Okrenuo sam mu se i onda pogledao natrag kroz prozor. I on je pio
limunadu. Rekao mi je da je prestao piti kad je njegova kćer tinejdžerka došla živjeti
s njim.
„Znam na što misliš", rekao sam.
Iskapio je čašu i zahvalio mi se na zabavi. Rekao sam mu da može ostaviti
Maddie s nama ako je željela ostati dulje u posjeti Hayley. Ali on je rekao kako je već
planirao odvesti je ujutro na streljanu.
„Streljanu? Vodiš kćer na streljanu?"
„Imam oružja u kući. Trebala bi znati kako ga koristiti."
Slegnuo sam ramenima. Valjda ima neke logike u tome.
Bosch i njegova kćer bili su prvi koji su otišli, a uskoro je zabava završila. Svi su
otišli, osim Maggie i Hayley. One su odlučile ostati preko noći.
Iscrpljen danom, tjednom i mjesecom, priuštio sam si dugo tuširanje i onda
otišao rano u krevet. Uskoro je Maggie ušla, nakon što je Hayley ušuškala u san u
njenoj sobi. Zatvorila je vrata i tad sam znao da mi stiže moj pravi poklon za
rođendan.
Nije sa sobom ponijela nikakvu odjeću za noć. Ležeći na leđima, gledao sam je
kako se svlači i onda se uvlači pod pokrivače sa mnom.
„Znaš, baš si neki, Halleru", prošaptala je.
„Što sam ovaj put učinio?"
„Ispreskakao si ograde na sve strane."
Primakla mi se blizu, a onda se nadvila nad mene. Sagnula se, pokrivajući mi lice
kosom. Poljubila me i počela polako vrtjeti bokovima, potom mi je prislonila usne
na uho.
„Dakle", rekla je. „Normalna funkcija i aktivnost, to je doktor rekao, jel tako?"
„Tako je rekao."
„Vidjet ćemo."
101
TREĆI DIO:
Bolero
102
Osamnaesto poglavlje
Louis Opparizio bio je čovjek koji nije volio da mu se uručuje. Kao odvjetnik, znao
je da je jedini način na koji može biti uvučen u suđenje Lisi Trammel, bio da mu se uruči
priziv da svjedoči. Izbjegavanje uručenja značilo je izbjegavanje svjedočenja. Je li bio
obaviješten o strategiji obrane ili je jednostavno bio dovoljno pametan da to sam shvati,
tek činilo se kako je nestao baš u trenutku kad smo ga počeli tražiti. Njegovo boravište
postalo je nepoznato i svi su uobičajeni trikovi da ga se nađe i izmami propali. Nismo
znali je li Opparizio u zemlji, a kamoli u Los Angelesu.
Opparizio je u svojim pokušajima da se sakrije imao nešto jako veliko u svoju
korist. Novac. S dovoljno novca možeš se sakriti od svakoga na ovome svijetu i Opparizio
je to znao. Bio je vlasnik brojnih domova u brojnim državama, više vozila, čak i
privatnog mlažnjaka da mu pomognu da se brzo spaja sa svim svojim točkama. Kad se
kretao, bilo to od države do države ili od doma na Beverly Hillsu do ureda na Beverly
Hillsu, putovao je iza falange tjelohranitelja.
Imao je također nešto što mu je išlo na štetu. Novac. Ogromno bogatstvo, koje je
skupio izvršavajući volju banaka i drugih zajmodavaca stvorilo mu je Ahilovu petu. Stekao
je ukuse i želje superbogatih.
I tako smo ga se konačno dočepali.
Tijekom svojih napora da nađe Opparizija, Cisco Wojciechowski prikupio je
ogromnu količinu podataka o profilu svoje lovine. Iz tih je podataka pažljivo isplanirana
klopka, a onda i savršeno izvedena. Luksuzni prezentacijski paket, što je oglašavao
zatvorenu aukciju slike Alda Tinta, poslan je u Opparizijev ured na Beverly Hillsu.
Paket je kazivao da će slika biti na uvid zainteresiranim ponuđačima samo dva sata, s
početkom u sedam navečer, dvije noći od tada u Studiju Z na Postaji Bergamot u
Santa Monici. Onda će se do ponoći primati ponude.
Prezentacija je izgledala profesionalno i stvarno. Prikaz slike skinut je s mrežnog
umjetničkog kataloga koji je prikazivao privatne zbirke. Znali smo iz dvije godine
starog Opparizijevog profila u Komorinom glasilu kako je postao sakupljač
drugorazrednih slikara i da mu je kasni talijanski majstor Tinto postao opsesija. Kad je
muškarac nazvao telefonski broj na prospektu, predstavio se kao zastupnik Louisa
Opparizija i zakazao privatno razgledavanje slike, imali smo ga.
Točno u zakazano vrijeme, Opparizijeva pratnja ušla je na staru trolejbusku
postaju Red Cara, koja je bila pretvorena u luksuzni galerijski kompleks. Dok su se tri
tjelohranitelja s tamnim sunčanim naočalama raširila pločnikom, druga su dva
pročešljala Studio Z prije nego što su dali znak da je sve čisto. Tek se onda
Opparizio pojavio iz produženog Mercedesa.
U galeriji, Opparizija su dočekale dvije žene, koje su ga razoružale svojim
osmjesima i uzbuđenjem zbog umjetnosti i slike koju će upravo vidjeti. Jedna mu je
žena predala visoku staklenu čašu Cristala21 da proslave taj trenutak. Druga mu je
103
dala debeli sklopljeni svezak dokumenata o podrijetlu slike i povijesti izlaganja.

Kako je držao šampanjac u jednoj ruci, nije mogao otvoriti dokumente. Rečeno mu
je kako sve to može pročitati kasnije, jer sliku mora pogledati sada, prije sljedećeg
ponuđača. Odveden je u prostoriju za razgledavanje, gdje je slika počivala na
urešenome stalku prekrivenom satenskim plastom. Jedno svjetlo osvjetljavalo je sredinu
odaje. Žene su mu rekle da može sam maknuti plašt, a jedna mu je uzela čašu sa
šampanjcem. Nosila je duge rukavice.
Opparizio je stupio naprijed, ruke podignute u napetome iščekivanju. Pažljivo
je skinuo saten s okvira. A tamo je, pribijen na ploču, bio priziv. Zbunjen, nagnuo se
naprijed da pogleda, možda misleći kako je to još uvijek djelo talijanskog majstora.
„Uručeno vam je, gospodine Opparizio", reče Jennifer Aronson. „Držite
original u ruci."
„Ne razumijem", rekao je, ali shvatio je.
,,A cijela stvar, od trenutka kad ste se dovezli, je na video traci", reče Lorna.
Otišla je do zida i pritisla prekidač, okupavši cijelu prostoriju svjetlom.
Pokazala je na dvije kamere na stropu. Jennifer je digla čašu za šampanjac
kao da nazdravlja.
„Imamo i vaše otiske, ako bude trebalo." Okrenula se i nazdravila jednoj od
kamera. „Ne", reče Opparizio.
„Da", odvrati Lorna.
„Vidimo se na sudu", zaključi Jennifer.
Žene su pošle prema bočnim vratima galerije, gdje ih je čekao Lincoln kojeg je
vozio
Cisco. Njihov je posao bio obavljen.
To je bilo tada, ovo je bilo sada. Sjedio sam u sudnici časnog Colemana Perryja,
pripremajući se da obranim uručenje i valjanost Opparizijeva priziva i samu bit slučaja
obrane. Moja suodvjetnica, Jennifer Aronson, sjedila je do mene za stolom obrane, a
pored nje je bila naša stranka, Lisa Trammel. Za suprotnim je stolom bio Louis
Opparizio i njegova dva odvjetnika, Martin Zimmer i Landon Cross. Andrea Freeman
sjedila je na sjedalu smještenom straga, uz ogradu. Kao tužiteljica u kaznenom
predmetu iz kojeg je nastala ova rasprava, bila je zainteresirana strana, ali nije imala
pravo sudjelovanja. Usto, detektiv Kurlen bio je u sudnici, sjedeći tri reda straga u
galeriji. Njegova mi je prisutnost bila zagonetka.
Pravo sudjelovanja bilo je Opparizijevo. On i njegov pravni tim bili su tu da
dokinu priziv i spriječe njegovo sudjelovanje na suđenju. Smišljajući strategiju kako
da to učine, činilo im se mudrim dojaviti Freemanovoj za raspravu, u slučaju da se i
tužiteljstvu učini korisnim držati Opparizija podalje od porote. Iako je ovdje bila
uglavnom kao promatrač, Freemanova je mogla uskočiti u okršaj kad god je htjela i
znala je da će joj, uključila se ili ne, rasprava vjerojatno ponuditi dobar uvid u
strategiju obrane na suđenju.
Bilo je to prvi put da sam vidio Opparizija osobno. On je bio gromada čovjeka
koji se nekako činio širokim koliko je bio visok. Koža na licu bila mu je nategnuta
104
skalpelom ili godinama ljutnje. Šišanjem i odijelom djelovao je kao otjelovljenje

bogatstva. I činio mi se savršenim strašilom, jer je također djelovao kao čovjek koji bi
mogao ubiti, ili barem dati zapovijed da se ubije.
Opparizijevi pravnici tražili su od suca neka se rasprava održi in camera — iza
zatvorenih vrata u njegovim odajama — tako da otkriveni detalji ne dođu do medija i
tako ne utječu na bazu porotnika koji će se okupiti sljedećega dana. Ali svi u sobi znali
su kako njegovi pravnici nisu bili altruistični. Zatvorena rasprava sprečavala je da
detalji o Oppariziju procure u tisak i prošire se nečim većim od baze porotnika.
Javnim mijenjem.
Žustro sam se suprotstavio zatvaranju postupka. Upozorio sam da bi takav
potez izazvao sumnju javnosti u kasnije suđenje, a to je odnosilo prevagu nad
mogućim utjecajem na porotnike. Izabran na svoje mjesto, Perry je uvijek vodio
računa o javnoj percepciji. Složio se sa mnom i proglasio raspravu otvorenom za
javnost. Veliki bod za mene. Moje ustrajavanje na tom jednom argumentu vjerojatno
je spasilo cijeli slučaj za obranu.
Nije tamo bilo puno medija, ali bilo je dovoljno za ono što sam trebao.
Reporteri iz Los Angeles Business Journala i L. A. Timesa bili su u prvom redu.
Slobodni snimatelj, koji je prodavao snimke svim mrežama, bio je sa svojom
kamerom u praznim klupama za porotu. Obavijestio sam ga o raspravi i rekao mu
da bude tu. Mislio sam da će, između tiskanih medija i jedne televizijske kamere, biti
dovoljno pritiska na Opparizija da iznudim ishod kojemu se nadam.
Nakon što je razriješio zahtjev da se skrijemo iza zatvorenih vrata, sudac je
prešao na posao.
„Gospodine Zimmer, podnijeli ste prijedlog da se dokine priziv Louisu
Oppariziju u predmetu Kalifornija protiv Trammel. Zašto ne izložite svoj slučaj,
gospodine?"
Zimmer je izgledao poput pravnika koji je bio na stratištu nekoliko puta i
obično odnosio glave svojih neprijatelja kući u kovčegu. Ustao je da odgovori sucu.
„Voljeli bismo se obratiti sudu po tom pitanju, časni sude. Prvo ću govoriti o
činjenicama samog uručenja sudskog naloga, a onda će moj kolega, gospodin Cross,
raspraviti drugo pitanje za koje tražimo pomoć."
Zimmer je onda nastavio tvrdnjom da se moj ured upustio u poštansku
prijevaru, postavljajući klopku koja je rezultirala uručenjem sudskog naloga Oppariziju.
Rekao je daje sjajna brošura, koja je namamila njegovu stranku, bila instrumentom
prijevare i daje njeno stavljanje u poštu SAD-a predstavljalo kazneno djelo, koje je
činilo ništavnim svaki postupak što je uslijedio, poput uručenja subpoene. Potom je
tražio da obrana bude kažnjena zabranom svakog daljnjeg pokušaja uručenja
Oppariziju priziva za svjedočenje. Za ovo nisam čak morao ni ustati - što je bilo
dobro, jer su jednostavne radnje ustajanja i sjedanja još uvijek odašiljale plamenove
bola mojim prsima. Sudac je podignuo ruku u mojem smjeru da me zaustavi i onda
glatko odbio Zimmerov argument, nazivajući ga originalnim, ali smiješnim i bez
težine.
„Dajte, gospodine Zimmer, ovo je velika liga", reče Perry. „Imate li išta
konkretnije?"
105
Propisno posramljen, Zimmer prepusti riječ svome kolegi i sjedne.

Potom je Landon Cross ustao da se obrati sucu.
„Časni sude", rekao je, „Louis Opparizio je čovjek sa sredstvima i položajem u
ovoj zajednici. Nije imao ništa s ovim zločinom ili ovim suđenjem i prigovara da se
njegovo ime i ugled blate njegovim uključivanjem u ovo. Dopustite mi da izričito
ponovim, nije imao ništa s ovim zločinom, nije osumnjičen i nema spoznaja o
njemu. Nema dokaznih ili oslobadajućih informacija koje bi vam mogao pružiti.
Prigovara da ga obrana stavlja u klupu za svjedoke da bi lovila u mutnome. Neka
gospodin Haller prekapa mulj u nekoj drugoj bari."
Cross se okrenuo i pokazao Andreju Freeman.
„Mogu dodati, časni sude, da se tužiteljstvo pridružuje u ovom prijedlogu za
dokidanje iz istih spomenutih razloga."
Sudac se okrenuo u svom stolcu i pogledao me.
„Gospodine Halleru, želite odgovoriti na sve ovo?"
Ustao sam. Polako. Držao sam gumeni sudački čekić sa svoga stola, gnječeći ga
prstima, što su bili tek oslobođeni gipsa, ali još uvijek ukočeni.
„Da, časni sude. Prvo bih želio reći da gospodin Cross dobro pogađa oko lova
u mutnom. Svjedočenje gospodina Opparizija, ako bude dopušteno, uključit će
popriličnu količinu muteža. Ne sve, da se razumijemo, ali volio bih malo uskomešati
vodu. Ali to je samo stoga, časni sude, što su gospodin Opparizio i njegov obrambeni
front učinili obrani gotovo vraški nemogućim provesti temeljitu istragu ubojstva
Mitchella Bonduranta. Gospodin Opparizio i njegovi najamnici osujetili su sve..."
Zimmer je bio na nogama i glasno prigovarao.
„Časni sude! Mislim, stvarno! Najamnici? Odvjetnik se očito upustio u glumu za
medije u sudnici, na račun gospodina Opparizija. Još jednom vas tražim da
premjestite ovu raspravu u odaje prije nego što nastavimo."
„Ostajemo gdje jesmo", reče Perry. „Ali gospodine Haller, neću vam dopustiti
da zovete ovog svjedoka samo da možete držati govorancije za porotu. Kakva je
njegova veza? Što ima?"
Kimnuo sam, kao da sam spreman s očitim odgovorom.
„Gospodin Opparizio osnovao je i vodi tvrtku koja djeluje kao posrednik u
postupku ovrhe. Kad je žrtva u ovom predmetu odlučila ovršiti dom optužene, otišao
je gospodinu Oppariziju da to obavi. To, za mene, časni sude, stavlja gospodina
Opparizija na prvu crtu u ovom slučaju i volio bih ga o tome pitati, jer je tužiteljstvo
ustvrdilo medijima kako je ovrha motiv za ubojstvo."
Zimmer je skočio prije nego što je sudac stigao odgovoriti.
„Ovo je smiješna tvrdnja! Tvrtka gospodina Opparizija ima 185 zaposlenika.
Smještena je u trokatnoj poslovnoj zgradi. Da..."
„Ovrhe nad domovima ljudi veliki su biznis", uskočio sam.
„Odvjetniče", upozorio me sudac.
„Gospodin Opparizio nema baš ništa s ovrhom nad optuženom, osim činjenice
106
da ju je vodila njegova tvrtka, zajedno s oko stotinu tisuća drugih takvih slučajeva ove
godine", reče Zimmer.
„Sto tisuća slučajeva, gospodine Zimmer?", upita sudac.
„Tako je, suče. U prosjeku je tvrtka vodila dvije tisuće ovrha tjedno tijekom više
od dvije godine. To bi uključivalo i slučaj ovrhe nad optuženom. Gospodin Opparizio
nema posebnog saznanja o njezinu slučaju. Bio je to tek jedan od mnogih i nikad ga
nije zamijetio."
Sudac je utonuo duboko u misli i izgledalo je kao da je čuo dovoljno. Nadao
sam se da neću morati otkriti svog asa u rukavu, posebno ne pred tužiteljicom. Ali
morao sam pretpostaviti da je Freemanova već bila svjesna Bondurantovog pisma i
njegove težine.
Posegao sam za fasciklom pred sobom i otvorio ga. Tu su bili pismo i četiri
kopije, spremni da krenu.
„Gospodine Haller, sklon sam..."
„Časni sude, ako bi mi sud udovoljio, želio bih da mi se dopusti da gospodina
Opparizija pitam za ime njegove osobne tajnice."
To je potaklo Perryja na još jednu stanku; zbunjeno je iskrivio usnu na
gore.
„Želite znati tko je njegova tajnica?"
„Njegova osobna tajnica, da."
„Zašto biste to htjeli znati, gospodine?"
„Molio bih sud da mi udovolji."
„Dobro onda. Gospodine Opparizio? Gospodin Haller htio bi ime vaše
osobne tajnice."
Opparizio se nagnuo naprijed i pogledao Zimmera kao da treba njegovu
suglasnost. Zimmer mu pokaže da odgovori na pitanje.
„Ovaj, suče, zapravo imam dvije. Jedna je Carmen Esposito, a druga Natalie
Lazzara."
Onda se zavalio natrag. Sudac me pogledao. Bilo je vrijeme da odigram asa.
„Suče, ovdje imam kopije preporučenog pisma koje je napisao Mitchell
Bondurant, žrtva ubojstva, poslanog gospodinu Oppariziju. Primila ga je i za njega
potpisala njegova osobna tajnica Natalie Lazarra. Pismo mi je u istrazi predalo
tužiteljstvo. Volio bih da gospodin Opparizio svjedoči na sudu tako da ga mogu
ispitati o njemu."
„Da pogledamo", reče Perry.
Odmaknuo sam se od stola i predao kopije pisma sucu, pa potom Zimmeru. Na
putu natrag prošao sam pored Freemanove i ponudio joj kopiju.
„Ne, hvala. Već ga imam."
Kimnuo sam i vratio se do stola, ali ostao sam stajati.
107
„Časni sude?", reče Zimmer. „Možemo li dobiti kratku stanku da ovo

pogledamo? Nismo to prije vidjeli."
„Petnaest minuta", reče Perry.
Sudac je sišao sa sudačke klupe i otišao kroz vrata u svoje odaje. Pričekao sam da
vidim hoće li Opparizijev tim otići u hodnik. Kad se nisu pomakli, nisam ni ja. Htio
sam da brinu kako bih mogao nešto načuti. Stisnuo sam se s Aronsonovom i
Trammelovom.
„Što rade?", prošapće Aronsonova.
„Trebali su već znati za pismo."
„Siguran sam kako im je tužiteljstvo dalo kopiju", rekoh. „Opparizio se ponaša
kao da je najpametniji u sudnici. Sad ćemo vidjeti je li najpametniji u sudnici."
„Imamo ga u šaci. Zna da bi sucu trebao reći kako će se, ako pitam o tom pismu,
pozvati na Peti i da bi stoga priziv trebalo odbaciti. Ali zna da je u nevolji ako se ovdje
pred medijima pozove na Peti. To bi bilo kao priznanje zločina."
„Pa što mislite da će učiniti?", upitala je Trammelova.
„Ponašat će se kao najpametniji."
Odgurnuo sam se od stola i ustao. Počeo sam bezbrižno šetati među stolovima.
Zimmer me pogledao preko ramena, a potom se nagnuo bliže svojoj stranci. Konačno
sam došao do Freemanove, koja je još uvijek sjedila na svojem stolcu.
„Kad ćeš ti zagacati?"
„Oh, mislim da možda neću ni trebati." „Već su imali pismo, zar ne? Dala si im ga."
Slegnula je ramenima, ali nije odgovorila. Pogledao sam preko nje, na Kurlena koji
je sjedio tri reda odostraga.
„Što Kurlen ovdje radi?"
„Oh... možda će biti potreban." To je bilo od velike pomoći.
„Zadnji tjedan kad si podnijela ponudu, to je bilo jer si našla pismo, zar ne?
Pomislila si da ti je slučaj u velikoj nevolji."
Pogledala me i nasmiješila se, ne odajući ništa.
„Što se promijenilo? Zašto si povukla ponudu?"
I opet nije odgovorila.
„Misliš da će se pozvati na Peti?" Opet slijeganje ramenima.
„ Ja bih", rekoh. „Ali on ...?"
„Brzo ćemo znati", rekla je, želeći završiti razgovor. Vratio sam se za stol i sjeo.
Trammelova mi je prošaptala da joj još uvijek nije jasno što se događa.
„Želimo da Opparizio svjedoči na suđenju. Ne želi, ali jedini način kako će ga
sudac osloboditi od priziva jest da kaže kako će se pozvati na Peti amandman i šutjeti
da ne bi sebe okrivio. Ako to učini, gotovi smo. On je naše strašilo. Moramo ga izvesti
na klupu."
108
„Mislite li da će se pozvati na Peti?"

„Kladim se da ne. Previše je toga na kocki s medijima. Dovršava veliko spajanje i
zna da će ga, ako uzme i novčića, mediji raskomadati. Mislim da je dovoljan mudrijaš
da misli kako se može dobrim izgovorom izvući iz ovoga. Na to računam. Da misli da
je pametniji od svih ostalih."
„Što ako..."
Prekinuo ju je povratak suca u klupu. Brzo je nastavio sa zapisnikom, a Zimmer je
zatražio da se obrati sudu.
„Časni sude, želio bih da se zapiše kako me, usprkos savjetu svojih odvjetnika, moja
stranka uputila da povučem prijedlog za dokidanje."
Sudac je kimnuo glavom i napućio usne. Pogledao je Opparizija.
„Dakle, vaša stranka će svjedočiti pred porotom?", upitao je.
„Da, časni sude", reče Zimmer.
„Donio je takvu odluku."
„Jeste li sigurni u to, gospodine Opparizio? Uz vas za stolom sjedi mnogo iskustva."
„Da, časni sude", Opparizio će. „Siguran sam."
„Onda se prijedlog povlači. Imate li još nekog posla pred sudom prije nego što
sutra ujutro počnemo odabir porotnika?"
Perry je pogledao mimo stolova prema Freemanovoj. To je bio znak. Znao je da ima
još nečega za raspraviti. Freemanova je ustala s fasciklom u ruci.
„Da, časni sude, smijem li prići?"
„Molim izvolite, gospođice Freeman."
Freemanova je istupila naprijed, ali je onda pričekala Opparizijev tim da završi
pakiranje i ode s tužiteljskog stola. Sudac je strpljivo čekao. Konačno je zauzela svoje
mjesto za stolom, ostavši stajati.
„Da pogodim", reče Perry. „Htjeli ste razgovarati o ažuriranom popisu svjedoka
gospodina Hallera."
„Da, suče, jesam. Također trebam iznijeti pitanje dokaza. Što biste željeli prvo čuti?"
Pitanje dokaza. Odjednom sam znao zašto je Kurlen u sudnici.
„Idemo prvo s popisom svjedoka", reče sudac. „To sam očekivao."
„Da, časni sude. Gospodin Haller stavio je svoju suodvjetnicu na popis svjedoka i
mislim da, prije svega, mora odabrati hoće li mu gospođica Aronson biti asistentica ili
svjedokinja. Ali drugo, i još važnije, gospođica Aronson već je vodila pripremnu
raspravu za obranu, kao i obavljala druge zadaće, pa država prigovara ovom naglom
potezu da se pretvori u svjedokinjom na suđenju."
Freemanova je sjela, a sudac me pogledao.
„Malo kasnite u igri, je li, gospodine Haller?" Ustao sam.
„Da, časni sude, osim činjenice da ovo nije igra i da je ovdje u pitanju sloboda
moje stranke. Obrana bi zamolila sud za širokogrudnost u ovom pogledu.
109
Gospođica Aronson bila je blisko uključena u obranu protiv postupka ovrhe protiv
moje stranke, pa je obrana došla do zaključka kako će biti potrebna da bi
porotnicima objasnila što je bila pozadina i što se događalo u vrijeme ubojstva
gospodina Bonduranta."
,,I je li vaš plan da ona obavlja dvostruku dužnost, i svjedokinje i zastupnice
obrane? To se neće dogoditi u mojoj sudnici, gospodine."
„Časni sude, pretpostavio sam, kad sam stavio ime gospođice Aronson na
konačni popis, da ćemo voditi ovu raspravu s gospođicom Freeman. Obrana je
otvorena sudskoj odluci o ovom pitanju."
Perry je pogledao Freemanovu da vidi ima li ona još neke primjedbe. Ostala je
tiho.
„Onda u redu", rekao je. „Upravo ste izgubili asistenticu, gospodine Haller.
Dopustit ću da gospođica Aronson ostane na popisu svjedoka, ali sutra, kad
počnemo birati porotu, prepušteni ste sami sebi. Gospođica Aronson ne ulazi u
moju sudnicu dok ne dođe svjedočiti."
„Hvala, časni sude", rekao sam. „Hoće li mi se moći pridružiti kao asistentica kad
njezino svjedočenje završi?"
„To neće biti problem."
Perry upita: „Gospođice Freeman, imali ste drugo pitanje za sud?"
Freemanova opet ustane. Sjeo sam i nagnuo se naprijed s nalivperom, spreman
hvatati bilješke. Pokret je uzrokovao žareći bol kroz moj torzo i skoro sam naglas
zastenjao.
„Časni sude, država želi preduprijediti prigovor i prosvjed, za koji sam sigurna
da će doći od obrane. Kasno sinoć, primili smo izvješće s DNK analize vrlo malog
traga krvi nađenog na cipeli što pripada optuženoj, a koja je uzeta tijekom pretrage
njene kuće i garaže na dan ubojstva."
Osjetio sam nevidljivi udarac u trbuh, zbog kojeg je bol u rebrima brzo nestala.
Instinktivno sam znao kako će ovo biti nešto što će promijeniti igru.
„Analiza potvrđuje podudarnost između krvi na cipeli i krvi žrtve, Mitchella
Bonduranta. Prije nego što obrana prosvjeduje, moram obavijestiti sud kako je
analiza krvi zakasnila zbog liste čekanja u laboratoriju i zato što je uzorak na kojem
se radilo bio prilično sićušan. Problem je bio otežan potrebom da se sačuva dio
uzorka za obranu."
Bacio sam nalivpero u zrak. Odskočilo je od stola i onda zazveketalo na pod.
Ustao sam.
„Časni sude, ovo je stvarno nečuveno. Uoči izbora porote? Sada to izvući? A bože,
moj bože, stvarno je lijepo od njih da su nešto ostavili i obrani. Samo ćemo otrčati i
dati na analizu prije nego sutra počne odabir porote. Znate, ovo je stvarno..."
„Dobra primjedba, obrano", prekinuo je sudac. ,,I mene to muči. Gospođice
Freeman, imali ste taj dokaz od početka slučaja. Kako to da tako zgodno ulijeće
dan prije izbora porote?"
„Časni sude", reče Freemanova, „u potpunosti shvaćam teret koji je to stavilo na
110
obranu i sud. Ali to je - što je. O nalazima sam izviještena jutros u osam sati, kad sam
primila izvješće iz laboratorija. Ovo je prva prilika, koju sam imala, da ga iznesem
pred sud. Što se tiče razloga što dolazi tek sada pa, ima ih nekoliko. Sigurna sam kako
je sud svjestan liste čekanja za DNK analize u laboratoriju u Cal Stateu. Ima na tisuće
slučajeva. I dok istrage ubojstava sigurno imaju prioritet, to nije na štetu svih ostalih
slučajeva. Odabrali smo da ne idemo u privatni laboratorij, koji je to mogao obaviti
brže, zbog zabrinutosti oko veličine uzorka. Znali smo da bismo, ako išta krene loše
s vanjskim izvođačem, potpuno izgubili priliku da analiziramo krv - i zadržimo
komad za obranu."
Odmahivao sam glavom frustrirano dok sam čekao priliku da opet govorim.
Ovo je stvarno promijenilo igru. Ovo je dosad bio slučaj potpuno temeljen na
indicijama. Sad je postao slučaj koji uključuje izravni dokaz, što povezuje optuženu
sa zločinom.
„Gospodine Haller?", reče sudac. „Želite odgovoriti?" „Svakako želim, suče.
Mislim da je ovo i više nego prljavi udarac i ni na trenutak ne vjerujem da je vrijeme
predočavanja dokaza stvar slučajnosti. Molio bih neka sud kaže tužiteljstvu da je
prekasno to sada iznositi. Predlažem da se ovaj takozvani dokaz izuzme sa suđenja."
„Što ako se suđenje odgodi?", reče sudac. „Što ako dobijete vremena da obavite
analizu i upoznate se sa svime?"
„Upoznam se sa svime? Suče, ovdje se na radi samo o obavljanju naše vlastite
analize. Ovdje se radi o promjeni cijele strategije obrane. Tužiteljstvo želi ovo — dan
uoči suđenja — iz slučaja na osnovi indicija pretvoriti u slučaj temeljen na znanosti. Ne
treba mi samo vremena za DNK analizu. Nakon dva mjeseca, moram sad iznova
promisliti cijeli slučaj. Ovo je razorno, časni sude, i ne bi trebalo biti dopušteno pod
temeljnom zamisli o poštenoj igri."
Freemanova je željela odgovoriti, ali sudac joj to nije dopustio. Držao sam to
dobrim znakom, dok ga nisam vidio kako gleda na kalendar što je visio na zidu iza
ograde za službenike. To mi je reklo da je voljan samo ublažiti situaciju vremenom.
Pustit će DNK među dokaze, samo će mi dati dodatno vrijeme da se pripremim.
Sjeo sam natrag, poražen. Lisa Trammel nagnula se prema meni i očajnički
prošaptala:
„Mickey, to ne može biti. Ovo je namještaljka. Nema načina kako bi njegova
krv mogla biti na tim cipelama. Morate mi vjerovati."
Podigao sam ruku da je prekinem. Nisam morao vjerovati ni riječi iz njezinih
usta, i sve je to bilo nebitno. Stvarnost je bila da se slučaj mijenjao. Nije bilo čudo
što je Freemanova povratila svu svoju samouvjerenost. Odjednom sam nešto shvatio.
Brzo sam ustao. Prebrzo. Bol mi je prostrujio niz torzo u prepone i previnuo sam se
preko stola za obranu.
„Časni... sude?"
„Jeste li dobro, gospodine Haller?"
Polako sam se ispravio.
„Da, časni sude, ali trebam nešto dodati u zapisnik, ako smijem."
„Samo dajte."
111
„Časni sude, obrana dovodi u pitanje vjerodostojnost tvrdnje tužiteljstva o

tome da su o ovom ishodu DNK analize doznali tek jutros. Prije tri tjedna,
gospođica Freeman ponudila je mojoj stranci veoma privlačan dogovor, dajući
gospođici Trammel dvadeset i četiri sata da o njemu razmisli. Onda... "
„Časni sude?", reče Freemanova.
„Ne prekidajte", zapovjedi sudac. „Nastavite, gospodine Haller."
Nisam imao nikakva sustezanja oko raskidanja dogovora s Freemanovom da
ne odajem pregovore o pogodbi. U ovom su trenutku rukavice bile skinute.
„Hvala, časni sude. Dakle, dobijemo ponudu četvrtak navečer, a onda je u petak
ujutro gospođica Freeman zagonetno skida sa stola bez objašnjenja. E pa, mislim da
sad imamo to objašnjenje, suče. Tada je znala - prije tri tjedna - za ovaj navodni DNK
dokaz, ali je odlučila sjediti na njemu da bi njime iznenadila obranu uoči suđenja. A
ja... "
„Hvala, gospodine Haller. Što je s time, gospođice Freeman?"
Mogao sam vidjeti kako se koža oko sučevih očiju nateže. Bio je uzrujan. Ono
što sam sad razotkrio imalo je oko sebe auru istine.
„Časni sude", reče Freemanova Ijutito. „Ništa ne bi moglo biti dalje od istine.
Ovdje u galeriji imam uz sebe detektiva Kurlena, koji će biti sretan da pod
zakletvom posvjedoči kako je DNK izvješće u njegov ured isporučeno preko
vikenda i da ga je otvorio kratko nakon što je stigao jutros u sedam i trideset.
Potom me nazvao i donijela sam ga na sud. Ured okružnog tužitelja nije ni na čemu
sjedio i odbacujem blaćenje, koje je obrana usmjerila na mene osobno."
Sudac je bacio pogled prema redovima sjedala i spazio Kurlena, a onda je opet
pogledao Freemanovu,
„Zašto ste povukli ponudu dan nakon što je ste ponudili?", upitao je.
Pitanje za milijun dolara. Freemanova se činila nespokojnom da će sudac
nastaviti dalje ispitivati.
„Suče, ta odluka uključivala je interne odnose, za koje je možda bolje da ih se
ne iznosi na sudu."
„Želim to shvatiti, tužiteljice. Ako želite taj dokaz, onda mi radije otklonite
strahove, interna pitanja ili ne." Freemanova je kimnula.
„Da, časni sude. Kao što znate, otkako se gospodin Williams priključio Uredu
ministra pravosuđa SAD-a u Washingtonu na položaju okružnog tužitelja je vršitelj
dužnosti. Ovo je rezultiralo situacijom u kojoj nemamo uvijek jasne linije komunikacije
i usmjeravanja. Dovoljno je reći da sam tog četvrtka imala odobrenje svog
pretpostavljenog za ponudu koju sam dala gospodinu Halleru. Ali u petak ujutro, od
više instance u uredu saznala sam kako ponuda nije bila interno odobrena, pa sam
je povukla."
To je bila hrpa sranja, ali dobro ju je istresla i nisam imao ništa čime bih joj
proturječio. Ali kad mi je tog petka rekla da je ponuda otišla, znao sam prema tonu
njezinog glasa da je imala nešto novo, nešto drugo, i njezina odluka nije imala
nikakve veze s internom komunikacijom i usmjeravanjem.
112
Sudac je donio odluku.

„Odgodit ću odabir porote deset radnih dana. To bi trebalo obrani dati
vremena da dovrši analizu DNK dokaza, ako odluči to učiniti. To također daje
dovoljno vremena da se razmisli koje će strateške promjene nastupiti s tim
podacima. Smatrat ću državu odgovornom da bude u potpunosti kooperativna po
ovom pitanju i da bez ikakva odlaganja dostavi biološki materijal obrani. Sve će
strane biti pripravne započeti odabir porote za dva tjedna od danas. Suđenje je
odgođeno."
Sudac je hitro sišao sa sudačke klupe. Pogledao sam praznu stranicu u svom
pravničkom bloku. Upravo su mi izvadili utrobu.
Polako sam počeo pakirati kovčeg.
„Što ćemo?", upita Aronsonova.
„Ne znam još", rekoh.
„Napravite analizu", žurno reče Lisa Trammel.
„Pogriješili su. Ne može biti njegova krv na mojim cipelama. To je nestvarno."
Pogledao sam je. Smeđe oči bile su joj vatrene i uvjerljive.
„Ne brinite. Smislit ću nešto."
Optimizam mi je imao gorki ukus u ustima. Bacio sam pogled preko na
Freemanovu. Pregledavala je spise u svome kovčegu. Odšetao sam do nje, a ona mi
je uputila nezainteresirani pogled. Nije ju zanimalo slušati moju žalopojku.
„Izgledaš kao da su stvari prošle točno onako kako si željela", rekoh.
Ništa nije odala. Zatvorila je kovčeg i krenula prema vratima. Prije nego što je
prošla, pogledala me.
„Hoćeš igrati žestoku igru, Halleru?", reče. „Onda moraš biti spreman loviti."
113
Devetnaesto poglavlje
Sljedeća dva tjedna brzo su prošla, ali ne bez napretka. Obrana je promislila i
iznova se oboružala. Dao sam nezavisnom laboratoriju da potvrdi državin DNK
nalaz - uz hitnu cijenu od četiri soma - a onda uključio pogubni dokaz u pogled na
slučaj, koji bi dopustio znanosti da bude točna, kao i nevinosti moje stranke da bude
moguća, ako ne vjerojatna. Klasična obrana s namještaljkom. To će biti dodatna i
prirodna dimenzija obratu sa strašilom. Počeo sam vjerovati kako bi to moglo uspjeti
i moje se samopouzdanje stalo iznova graditi. Do trenutka kad je odloženi izbor
porote konačno započeo, već sam dobio zamah i upregnuo ga u naš trud, aktivno
tražeći porotnike, koji bi bili podatni da povjeruju novoj priči koju sam im imao
namjeru zavrtjeti.
Tek mi je četvrtog dana odabira porotnika u glavu dozujala još jedna
Freemaničina brza lopta. Bližili smo se dovršetku popisa porotnika i bio je to jedan od
onih rijetkih trenutaka kad su i tužiteljstvo i obrana bili sretni s porotničkom
postavom, iako iz različitih razloga. Popis je bio dobro popunjen muškarcima i
ženama iz radničke klase. Vlasnici domova koji su dolazili iz kućanstava s dva
prihoda. Nekoliko ih je imalo fakultetske diplome, a nitko nije imao više akademske
stupnjeve. Pravi pošteni ljudi, a to mi je bio savršeni sastav. Tražio sam ljude koji su
živjeli blizu ruba u gadnoj ekonomiji, koji su svakog trenutka osjećali prijetnju ovrhe i
koji bi se morali namučiti da u bankaru vide simpatičnu žrtvu.
S druge strane, tužiteljstvo je svakog potencijalnog porotnika pitalo detaljna
financijska pitanja i tražilo je marljive radnike, koji pak neće gledati na nekog tko je
prestao plaćati svoju hipoteku kao na žrtvu. Rezultat, do jutra četvrtoga dana, bio je
popis pun porotnika na koje ni jedna strana nije imala prigovora i za koje smo oboje
mislili da ih možemo izliti u naše vlastite vojnike pravde.
Brza lopta doletjela je kad je sudac Perry sazvao kasnojutarnju stanku.
Freemanova je smjesta ustala i pitala suca mogu li se zastupnici naći u odajama tijekom
stanke, da rasprave pitanje dokaza koje je upravo iskrslo. Pitala je može li se detektiv
Kurlen pridružiti sastanku. Perry je odobrio zahtjev i udvostručio vrijeme stanke na
pola sata. Ja sam potom slijedio Freemanovu, koja je slijedila sudsku zapisničarku i
suca u odaje. Kurlen je ušao zadnji i primijetio sam da nosi veliku žutu omotnicu s
crvenom trakom za dokaze na njoj. Bila je debela i činilo se daje u njoj bilo nešto teško.
Međutim, papirnata omotnica bila je trag. Biološki dokazi uvijek se zamataju u papir.
Plastične vreće za dokaze zadržavaju zrak i vlagu i mogu oštetiti biološki materijal. Pa
sam ulazeći znao da će Freemanova baciti na mene još jednu DNK bombu.
„Evo nas opet", rekoh ispod glasa kad sam ušao u odaje. Sudac je otišao za svoj
stol i sjeo, leđa okrenutih prozoru koji je gledao na jug, prema brežuljcima iznad
Sherman Oaksa. Freemanova i ja sjeli smo jedno do drugoga nasuprot stolu. Kurlen je
izvukao stolac ispod susjednog stola, a sudska zapisničarka sjela je na stolčić desno od
suca. Njen stenografski stroj bio je na tronošcu pred njom.
114
„Ovo ide u zapisnik", reče sudac. „Gospođice Freeman?"

„Suče, htjela sam se naći s vama i zastupnikom obrane čim je prije moguće, jer
očekujem da će i gospodin Haller opet urlati na Mjesec kad čuje što imam reći i
pokazati."
„Onda prijeđimo na to", reče Perry.
Freemanova je kimnula Kurlenu i on je počeo Ijuštiti traku s omotnice za
dokaze. Ništa nisam rekao. Primijetio sam da je imao gumenu rukavicu na desnoj
ruci.
„Tužiteljstvo je došlo u posjed oružja kojim je počinjeno ubojstvo", ustvrdila
je Freemanova ravnodušno, „i planira ga uvesti kao dokaz, kao i učiniti ga
dostupnim obrani za ispitivanje."
Kurlen je otvorio omotnicu, posegnuo unutra i izvadio čekić. Bio je to čekić za
vađenje čavala s mat poliranom čeličnom glavom i kružnom udarnom plohom. Imao
je ulaštenu dršku od sekvojina drveta obloženu crnom gumom na kraju. Vidio sam
urez na vrhu udarne plohe i znao sam da se vjerojatno podudara s otiscima na
lubanji popisanim tijekom obdukcije. Ustao sam Ijutito i odšetao od stola.
„Ma dajte", rekao sam pun bijesa. „Šalite se?"
Pogledao sam zid pun zakonika na policama, koje je Perry držao na daljem
kraju prostorije, bijesno stavio ruke na bokove i onda se okrenuo stolu.
„Suče, oprostite mi na rječniku, ali ovo je sranje. Ne može ovo opet raditi. Da
ovo iskoči - što, četvrtog dana odabira porotnika i dan prije uvodnih riječi? Većina
porote već je odabrana, možda ćemo početi sutra, a ona mi iznenada nabacuje
navodno oružje kojim je počinjeno ubojstvo"*"
Sudac se zavalio u svome sjedalu, kao da se htio distancirati od čekića kojeg je
držao Kurlen.
„Bolje vam je da imate dobru i uvjerljivu priču, gospođice Freeman", rekao je.
„Imam je, suče. Nisam ovo mogla iznijeti do ovog jutra i više sam nego voljna
objasniti zašto ako..."
„Vi ste ovo dozvolili!", rekao sam, prekidajući je i upirući prstom u suca.
„Oprostite, gospodine Haller, ali da se niste usudili upirati prstom u mene",
rekao je, suzdržavajući se.
„Žao mi je, suče, ali to je vaša greška. Pustili ste je da se provuče s usranom
pričom o DNK i nakon toga nema razloga zašto ne bi..."
»Oprostite, gospodine, ali pazite kako ćete dalje. Dijeli vas pet sekundi da
razgledate unutrašnjost moje pritvoreničke ćelije. Ne upirete prstom, niti se ovako
obraćate sucu višeg suda. Razumijete li me?"
Okrenuo sam se zakonicima i duboko uzdahnuo. Znao sam da sam morao
izvući nešto iz ovoga. Morao sam izaći iz ove sobe, a da mi sudac nešto duguje.
„Razumijem", rekao sam konačno.
„Dobro", reče Perry. „Sad se vratite ovamo i sjednite. Da čujemo što gospođica
Freeman i detektiv Kurlen imaju reći i bolje je da to bude dobro."
115
Oklijevajući, vratio sam se poput ukorenog djeteta i klonuo na svoj stolac.

„Gospođice Freeman, da čujemo."
„Da, časni sude. Oružje nam je predano u ponedjeljak kasno popodne. Vrt..."
„Sjajno!", rekoh. „Znao sam. Pa onda čekate četvrti dan odabira porote prije
nego što odlučite..."
„Gospodine Haller!", zalaje sudac. „Izgubio sam svako strpljenje s vama. Više ne
prekidajte. Nastavite, gospođice Freeman. Molim vas."
„Naravno, časni sude. Kako rekoh, ovo smo primili u LAPD-ovoj Postaji Van
Nuys u ponedjeljak kasno popodne. Mislim da bi bilo najbolje da vam detektiv
Kurlen objasni kako je policija došla u posjed čekića."
Perry je pokazao detektivu da počne.
„Ono što se dogodilo jest da ga je vrtlar koji je radio u dvorištu u Ulici Dickens
blizu Avenije Kester našao tog jutra zaglavljenog u živici pored pročelja kuće njegova
klijenta. To je u ulici koja je iza WestLand Nationala. Kuća je otprilike dva bloka od
stražnje strane banke. Vrtlar koji je našao čekić je iz Gardenije, i nije imao pojma o
ubojstvu. Ali, misleći da je alat pripadao njegovu klijentu, ostavio mu ga je na
trijemu. Kućevlasnik, čovjek imenom Donald Meyers, nije ga vidio dok nije došao
kući s posla oko pet sati tog popodneva. Bio je zbunjen, jer je znao da to nije njegov
čekić. Međutim, onda se sjetio kako je čitao članke o Bondurantovu ubojstvu, od
kojih je barem jedan ukazivao da bi oružje kojim je počinjeno ubojstvo moglo biti
čekić, te da još nije nađeno. Nazvao je svog vrtlara i čuo njegovu priču, a onda je zvao
policiju."
„Dobro, rekli ste nam kako ste ga dobili", reče Perry. „Niste nam objasnili zašto
slušamo o njemu tri dana kasnije."
Freemanova je kimnula. Bila je spremna za ovo i preuzela je pripovijedanje.
„Suče, očito smo morali potvrditi što imamo i način na koji smo došli u posjed
predmeta. Smjesta smo ga predali Odjelu za znanstvena ispitivanja, a laboratorijska
izvješća primili smo tek jučer navečer nakon suda."
,,I što ta izvješća zaključuju?"
„Jedini otisci prstiju na oružju pripadali su..."
„Samo trenutak", rekao sam, riskirajući opet sučev gnjev. „Možemo li ga samo
zvati čekićem? Zvati ga 'oružjem' za zapisnik je u ovom trenutku malo preuzetno."
,,U redu", reče Freemanova prije nego što je sudac stigao odgovoriti. „Čekić.
Jedini otisci prstiju na čekiću pripadali su gospodinu Meyersu \ njegovu vrtlaru,
Antoniju Laderi. Međutim, dvije ga stvari čvrsto povezuju sa slučajem. Mala točka
krvi, nađena na vratu čekića, sigurno se DNK testiranjem podudara s Mitchellom
Bondurantom. Požurili smo ovaj test u vanjski laboratorij, zbog prosvjeda koji je
obrana dala zbog mjera predostrožnosti poduzetih pri drugom testu. Čekić je
također predan uredu mrtvozornika za usporedbu s uzorcima rana na žrtvi. Opet
imamo podudaranje. Gospodine Haller, možete ga zvati čekić ili alat ili kako god
hoćete. Ali ja ga zovem oružjem kojim je počinjeno ubojstvo. I imam kopije
laboratorijskih izvješća da vam ih u ovom trenutku predam."
116
Posegnula je u žutu omotnicu, izvadila dva dokumenta spojena spajalicom i

predala mi ih sa zadovoljnim osmijehom na licu.
,,E, pa to je baš lijepo od vas", rekoh s punim sarkazmom. „Puno vam hvala."
,,Oh, a evo i ovo."
Opet je posegla u omotnicu i izvukla dvije fotografije dvadeset puta dvadeset
pet centimetara, dajući jednu sucu, a jednu meni. Bila je to snimka radnog stola s
alatima, ovješenim na ploči s kukama na zidu iza njega. Znao sam da je to radni stol
iz garaže Lise Trammel. Bio sam tamo.
„Ovo je iz garaže Lise Trammel. Snimljeno je na dan ubojstva tijekom pretrage
stana prema ovlasti sudskog naloga za pretragu. Zapazit ćete da jedan alat nedostaje
s kuka na ploči. Prazan prostor koji je tako nastao odgovara dimenzijama čekića za
vađenje čavala."
„Ovo je ludost."
,,OZI je identificirao pronađeni čekić kao model Craftsman10, kojeg proizvodi
Sears. Taj čekić ne prodaje se zasebno. Dolazi samo u 'Komplet stolarskih alata' od
239 dijelova. S ove smo fotografije identificirali više od stotinu drugih alata iz tog
kompleta. Ali nema čekića. Nema ga, jer ga je Lisa Trammel bacila u grmlje nakon
što je napustila mjesto zločina."
Mozak mi je jurio. Čak i s obranom temeljenom na teoriji daje optuženiku
smješteno, postoji zakon smanjene dobiti. Objasniti kap krvi na cipeli bila je jedna
stvar. Objasniti da vam je stranka vlasnica i da je povezana s oružjem, kojim je
počinjeno ubojstvo, nije bila tek druga stvar. Kako se otkriva svaki dio dokaza,
postoji eksponencijalni rast u izgledima protiv postavke. Drugi put u tri tjedna
obrani je upućen razorni udarac i ostao sam skoro bez riječi. Sudac mi se okrenuo.
Bilo je vrijeme za odgovor, ali nisam imao vrijednog protuargumenta.
„Ovo je vrlo uvjerljivi dokaz, gospodine Halleru", prozvao me. „Imate li išta za
reći?"
Nisam imao ništa, ali podignuo sam se s tla prije nego je odbrojao deset.
„Časni sude, ovaj takozvani dokaz, koji je samo tako zgodno pao s neba, trebao
je biti objavljen sudu i obrani čim je iskrsnuo. Ne tri dana kasnije, ne čak ni dan
kasnije. Makar da se dopusti obrani da propisno pregleda dokaz, provede vlastite
testove i pregleda one tužiteljstva. Navodno je bio u grmlju, neotkriven koliko dugo,
tri mjeseca u ovom trenutku? A ipak - voila!- imamo DNK koji se podudara sa
žrtvinim. Ova cijela stvar smrdi na namještaljku. I prokleto je prekasno, časni sude.
Vlak je napustio kolodvor. Mogli bismo imati uvodne riječi već sutra. Tužiteljstvo je
imalo cijeli tjedan da smisli kako će ubaciti čekić u svoju. Što bih ja trebao raditi u
ovom trenutku?"
„Jeste li planirati dati svoju riječ na početku ili je zadržati za fazu obrane?", upita
sudac.
„Planirao sam je izreći sutra", lagao sam. „Već je imam napisanu. Ali ovo je
Marka alata, vrtlarske opreme i radne odjeće, koje proizvode razni proizvođači, a kontrolira trgovački
10
lanac Sears. (prim. prev.)
117
također informacija, koju sam mogao koristiti dok sam birao porotnike koje već
imamo. Suče, cijela ova stvar — gledajte, sve što znam je da je prije pet tjedana
tužiteljstvo bilo očajno. Gospođica Freeman došla je u moj ured da bi mojoj stranci
ponudila dogovor. Htjela ona to priznati ili ne, bila je u panici i dala mi je sve što
sam tražio. A onda odjednom, imamo DNK na cipeli. A sada, gle čuda, pojavio se
čekić i, naravno, nitko više ne spominje dogovor. Podudarnost svega ovoga unosi u
sve sumnju. Ali sama protupravnost načina na koji je sve to vođeno trebala bi vas
navesti da ga odbijete prihvatiti kao dokaz."
„Časni sude", reče Freemanova čim sam završio. „Mogu li odgovoriti na
optužbe gospodina Hallera o protu..,"
„Nema potrebe, gospođice Freeman. Kao što sam već rekao, ovo je uvjerljiv
dokaz. Stiže u neprimjereno vrijeme, ali očito je dokaz kojeg porota mora razmotriti.
Dopustit ću ga, ali ću također još jednom dopustiti obrani dodatno vrijeme da se za
njega pripremi. Sad ćemo se vratiti van i završiti odabir porote. Onda ću im dati
dugi vikend i vratiti ih natrag u ponedjeljak za uvodne riječi i početak suđenja. To
će vam dati tri dodatna dana da pripremite svoju uvodnu riječ, gospodine Haller. To
bi trebalo biti dovoljno vremena. U međuvremenu, vaše osoblje, uključujući tu vašu
mladu i ambicioznu, koju ste zaposlili izravno iz moje alme mater, može raditi na
okupljanju kojih god stručnjaka i analiza budete trebali na čekiću."
Odmahnuo sam glavom. To nije bilo dovoljno dobro. Tonuo sam brzo.
„Časni sude, predlažem da suđenje bude odgođeno dok ne uložim priziv po
ovom pitanju."
„Možete uložiti priziv, gospodine Haller. To je vaše pravo. Ali to neće zaustaviti
suđenje. Krećemo u ponedjeljak."
Malo mi je kimnuo i to sam shvatio kao prijetnju. Uložim li priziv, to mi neće
zaboraviti tijekom suđenja.
„Imamo li još što raspraviti?", upita Perry.
„Ja sam gotova", reče Freemanova.
„Gospodine Haller?"
Odmahnuo sam glavom kako me glas izdao.
„Onda idemo van i završimo odabir porote."
Lisa Trammel čekala me zabrinuto za stolom za obranu.
„Što se dogodilo?", pitala me žurnim šaptom.
„Dogodilo se da su nam ga opet zabili u guzicu. Ovaj put je gotovo."
„Kako to mislite?"
„Mislim da su našli jebeni čekić koji ste bacili u grmlje nakon što ste ubili
Mitchella Bonduranta."
„To je ludo. Ja..."
„Ne, vi ste ludi. Mogu ga povezati izravno s Bondurantom i mogu ga povezati s
vama. Izravno je, s vašeg jebenog radnog stola. Ne znam kako ste mogli biti tako glupi,
ali to nije važno. U usporedbi s time nošenje krvavih cipela još se čini pametnim
118
izborom. Sad moram smisliti način kako da izvučem dogovor od Freemanove, kad
ona nema apsolutno nikakvu potrebu da sklapa dogovore. Ima razbij-razvali slučaj, pa
zašto da se dogovara?"
Lisa je posegnula jednom rukom za mnom i zgrabila lijevu stranu ovratnika mog
sakoa. Privukla me bliže. Sad je šaptala kroz stegnute zube.
„Slušajte se! Kako sam mogla biti tako glupa? To je pitanje, a odgovor je da
nisam. Ako ništa drugo, znate da nisam glupa. Rekla sam vam od prvog dana, ovo
je namještaljka. Htjeli su me se riješiti i to je ono što su učinili. Ali ja to nisam učinila.
Bili ste u pravu cijelo vrijeme. Louis Opparizio. Morao se riješiti Mitchella
Bonduranta i upotrijebio me kao žrtveno janje. Bondurant mu je poslao vaše pismo.
Time je sve počelo. Nisam..."
Zamucala je kako su joj suze počele puniti oči. Stavio sam svoju ruku preko
njene kao da je hoću smiriti i odvojio sam je od mog ovratnika. Bio sam svjestan da
porota ulazi u klupe i nisam htio da vide ikakvu neslogu između odvjetnika i
stranke.
„Nisam to učinila", rekla je. „Čujete li me? Ne želim nikakvu pogodbu. Neću
reći da sam učinila nešto, što nisam. Ako je to najbolje što možete, onda želim
drugog odvjetnika."
Pogledao sam na sudačku klupu. Sudac Perry nas je gledao.
„Jeste li spremni nastaviti, gospodine Haller?" Pogledao sam svoju stranku, a
onda opet suca.
„Da, časni sude. Spreman sam nastaviti."
119
Dvadeseto poglavlje
Bilo je kao da smo u svlačionici poraženih, a tek smo trebali odigrati utakmicu.
Bila je nedjelja popodne, osamnaest sati prije uvodnih riječi pred porotom, a ja sam se
stisnuo sa svojom ekipom, već priznajući poraz. Bio je to gorki kraj prije nego što je
suđenje uopće i počelo.
„Ne razumijem", Aronsonova je izrekla u prazninu tišine što mi je ispunila ured.
„Rekli ste da trebamo pretpostavku nevinosti. Alternativnu teoriju. Imamo je s
Opparizijem. Imamo je na bacanje. Gdje je problem?"
Pogledao sam Cisca Wojciechowskog. Bili smo samo nas troje. Ja sam bio u
kratkim hlačama i u majici kratkih rukava. Cisco je bio u svojoj jahaćoj odjeći,
vojnički zelenoj jakni preko crnih traperica. A Aronsonova je bila odjevena za dan
na sudu. Nije primila memorandum da je nedjelja.
„Problem je, nećemo uvući Opparizija u suđenje", rekoh.
„Povukao je prijedlog za dokidanje", pobunila se Aronsonova.
„To nije važno. Suđenje je o državinim dokazima protiv Trammelice. Nije o
tome tko je još mogao počiniti zločin. 'Mogao' se ne računa. Mogu izvesti Opparizija
na klupu kao stručnjaka za Trammeličinu ovrhu i za epidemiju ovrha. Ali neću mu
prići kao alternativnom osumnjičeniku. Sudac mi neće dopustiti, osim ako mogu
dokazati relevantnost. Pa smo prešli cijeli ovaj put i još nemamo relevantnost. Još
nemamo onu jednu stvar, koja uvlači Opparizija do kraja."
Aronsonova je bila odlučna da ne popusti.
„Četrnaesti amandman garantira Trammelovoj 'smislenu priliku da iznese
potpunu obranu'. Alternativna teorija dio je potpune obrane." Dakle, znala je citirati
Ustav. Bila je knjiški pametna, ali neiskusna.
„Kalifornija protiv Halla, 1986. Pogledaj."
Pokazao sam njezin laptop, koji je bio otvoren u kutu mog stola. Nagnula se i
počela tipkati.
„Znate li navod?"
„Pokušaj četrdeset jedan."
Utipkala ga je, dobila presudu na zaslonu i počela je prelijetati. Pogledao sam
Cisca, koji pojma nije imao što sam radio.
„Pročitajte naglas", rekoh. „Bitne dijelove."
„Ovaj... 'Dokaz da je druga osoba imala motiv ili priliku počiniti određeni
zločin, ili je imala neku daljnju vezu sa žrtvom ili mjestom zločina, nedovoljan je da
potakne potrebnu osnovanu sumnju... Dokaz o krivnji druge osobe relevantan je i
prihvatljiv samo ako veže drugu osobu sa stvarnim počinjenjem zločina...' OK,
120
najebali smo."
Kimnuo sam.
„Ako ne možemo smjestiti Opparizija ili nekog od njegovih batinaša u tu
garažu, onda smo stvarno najebali."
„Pismo ne pomaže?", upita Cisco.
„Jok", rekoh ja. „Nema načina. Freemanova će me opaliti u guzicu ako kažem
da pismo otvara vrata. Daje Oppariziju motiv, to da. Ali ne povezuje ga izravno sa
zločinom."
„Sranje."
„Baš tako nekako. Ovog trena, nemamo ništa. Pa nemamo ni obrane. A DNK
i čekić... e pa, to sve lijepo zakucava za državu. Šala nije namjerna."
„Naša izvješća iz laboratorija kažu da nema biološke veze s Lisom", reče
Aronsonova. „Imam i stručnjaka za model Craftsman, koji će posvjedočiti da je
nemoguće reći je li predmetni čekić došao baš iz njezinog kompleta alata. Plus,
znamo da su vrata garaže bila otključana. Čak i ako je to njezin čekić, svatko ga je
mogao uzeti. I svatko je mogao podmetnuti krv na cipele."
„Da, da, sve ja to znam. Nije dovoljno reći što se moglo dogoditi. Morat
ćemo reći da se dogodilo to i to i morat ćemo to poduprijeti. Ako ne možemo,
nećemo to čak ni iznijeti. Opparizio je ključ. Moramo moći nasrnuti na njega bez da
nam Freemanova skače na svako pitanje i viče 'Kakva je veza?'"
Aronsonova se nije predavala.
„Mora biti nešto", rekla je.
„Uvijek ima nešto. Samo to još nismo našli."
Okrenuo sam se u naslonjaču i pogledao ravno u Cisca. Namrštio se i kimnuo.
Znao je što slijedi.
„Na tebi je, čovječe", rekao sam. „Moraš mi nešto naći. Freemanovoj će
trebati oko tjedan da iznese slučaj tužiteljstva. Imaš toliko vremena. Ali ako sutra
ustanem i bacim kocku, govoreći kako ću dokazati da je to učinio netko drugi, onda
moram imati što isporučiti."
„Počet ću ispočetka", reče Cisco. „Od dna na gore. Naći ću ti nešto.Ti sutra
radi što moraš."
Kimnuo sam, više iz zahvalnosti nego zbog vjere u uspjeh. Nisam stvarno
vjerovao da tamo vani može išta naći. Imao sam krivu stranku i pravda će pobijediti.
Kraj priče.
Pogledao sam svoj stol. Preko njega su bile raširene fotografije s mjesta zločina i
izvješća. Podignuo sam fotografiju žrtvina kovčega, koji je ležao otvoren na
betonskom podu garaže. To je ono što mi je od početka bolo oči, što mi je davalo
nadu kako moja stranka možda to nije učinila. To jest, do zadnje dvije sučeve odluke
o dokazima.
„Dakle, još nema izvješća o sadržaju kovčega i nedostaje li što?", pitao sam.
„Ne, a da smo ga mi dobili", odgovori Aronsonova.
121
Bio sam je zadužio za prvi pregled istražnih materijala kako su nam pristizali.
„Znači, njegov je kovčeg ostao razjapljen, a oni nikad nisu pokušali saznati
nedostaje li što?"
„Popisali su sadržaj. To imamo. Samo mislim da nisu sastavili izvješće o onome
što moguće nije bilo unutra. Kurlen je oprezan. Nije nam htio stvoriti prazan
prostor."
,,E pa, možda će hodati uokolo s tim kovčegom nabijenim u guzicu kad
završim s njime u klupi."
Aronsonova je pocrvenjela. Pokazao sam na svog istražitelja.
„Cisco, kovčeg. Imamo popis onoga što je bilo unutra. Razgovaraj s
Bondurantovom tajnicom. Otkrij je li nešto uzeto."
„Već sam pokušao. Neće razgovarati sa mnom."
„Probaj ponovo. Pokaži joj pljucu. Pridobij je."
Protegnuo je ruke. Aronsonova se nastavila rumenjeti. Ustao sam.
„Idem kući, raditi na mojoj uvodnoj." „Jeste li sigurni da je hoćete održati sutra?",
upita Aronsonova. „Ako pričekate do faze obrane, znat ćete što je Cisco uspio naći."
„Dobio sam vikend jer sam rekao sucu kako je želim iznijeti na početku suđenja.
Ako se povučem, on će me kriviti za izgubljeni petak. Već me ima na zubu, jer sam
planuo na njega u odajama."
Obišao sam stol. Predao sam snimku kovčega Ciscu. „Ne zaboravite zaključati."
Nedjeljom nema Rojasa. Sam sam odvezao Lincolna kući. Promet je bio rijedak i
stigao sam brzo, zastavši čak da kupim pizzu u maloj talijanskoj radnji pod tržnicom na
dnu Laurel Canyona. Kad sam stigao kući, nisam se trudio ugurati velikog Lincolna u
garažu do njegova blizanca. Parkirao sam pod stubama, zaključao ga i popeo se do
prednjih vrata. Tek kad sam stigao na trijem, vidio sam da me netko čeka.
Nažalost, to nije bila Maggie McVatrena. Umjesto toga, čovjek kojeg nikad prije
nisam vidio sjedio je u jednom od direktorskih naslonjača na kraju trijema. Bio je
lagano građen i raskuštran, s tjedan dana brade na obrazima. Oči su mu bile zatvorene,
a glava zabačena natrag. Spavao je.
Nisam se brinuo za svoju sigurnost. Bio je sam i nije nosio crne rukavice. Svejedno,
tiho sam uvukao ključ u bravu i bešumno otvorio vrata. Ušao sam, tiho zatvorio vrata
i stavio pizzu na kuhinjski stol. Onda sam se vratio do moje spavaće sobe i u ormar. S
najgornje police — previsoko da bi ga moja kćer dohvatila - uzeo sam drvenu kutiju koja
je sadržavala Colt Woodsmana11 naslijeđenog od oca. Imao je tragičnu povijest i nadao
sam se da joj neću sada doprinijeti. Gurnuo sam u njega pun spremnik streljiva, a onda
se vratio do ulaznih vrata.
Uzeo sam drugi direktorski naslonjač i pomaknuo ga dok nije bio sučelice
usnulom čovjeku. Tek nakon što sam sjeo, držeći pištolj opušteno u krilu i, pružio sam
nogu i potapšao ga po koljenu.
11 Sportski poluautomatski pištolj u kalibru .22 Long Rifle. (prim. prev.)
122
Trgnuo se iz sna, širokih očiju što su zvjerale naokolo dok mi se konačnici nisu
zaustavile na licu, a onda pale na pištolj.
„Hej, čekaj malo, čovječe!"
„Ne, ti čekaj malo. Tko si i što hoćeš?"
Nisam uperio pištolj. Sve sam držao opuštenim. Podignuo je ruke, dlanova
okrenutih u znak predaje.
„Gospodin Haller, jel tako? Ja sam Jeff, čovječe. Jeff Trammel. Razgovarali smo na
telefon, sjećate se?"
Gledao sam u njega trenutak i shvatio kako ga nisam prepoznao, jer nikad nisam
vidio njegovu fotografiju. Onda kad sam bio u domu Lise Trammel, nije bilo njegovih
uokvirenih fotografija. Izrezala ga je iz kuće nakon što je odlučio odmagliti. Sad nas
evo. Uplašene oči i pogled psa podvijenog repa. Mislio sam da znam što je točno
tražio.
„Kako ste znali gdje živim? Tko vam je rekao da dođete ovamo?"
„Nitko mi nije rekao. Samo sam došao. Potražio sam vaše ime na web-stranici
Kalifornijske odvjetničke komore. Nije naveden ured, ali ovo je bila adresa za prepisku.
Došao sam i vidio da je to kuća, pa sam mislio da živite ovdje. Ništa nisam time mislio.
Moram razgovarati s vama."
„Mogli ste nazvati."
„Taj mobitel je ostao bez struje. Moram kupiti novi."
Odlučio sam provesti mali pokus na Jeffu Trammelu.
„Onda kad ste me zvali, gdje ste bili?"
Slegnuo je ramenima, kao da nije bila velika stvar da mi sad oda informaciju.
„Dolje u Rosaritu. Bio sam dolje."
To je bila laž. Cisco je ušao u trag njegovu pozivu. Imao sam broj telefona i toranj
mobilne telefonije odakle je zvao. Poziv je došao iz Venice Beacha, oko tristo dvadeset
kilometara od Rosarito Beacha u Meksiku.
,,O čemu ste htjeli razgovarati sa mnom, Jeffe?"
„Mogu vam pomoći, čovječe."
„Pomoći mi? Kako?"
„Razgovarao sam s Lisom. Rekla mi je o čekiću kojeg su našli. Nije njezin - mislim, naš.
Mogu vam reći gdje je naš. Odvesti ga točno do njega."
,,OK, onda gdje je?"
Kimnuo je i pogledao desno i na grad ispod nas. Neprekidno siktanje prometa
probijalo se do nas.
„U tome je stvar, gospodine Haller. Trebam nešto novca. Želim se vratiti u Meksiko.
Dolje ne treba puno, ali treba za početak, ako znate što mislim."
„Pa koliko trebate za početak?"
Okrenuo se i pogledao me izravno, jer sam razgovarao njegovim jezikom.
123
„Samo deset somova, čovječe. Imate sav taj filmski novac što dolazi i deset vas
neće gadno opaliti. Dajte mi to i ja ću vam dati čekić."
,,I to je to?"
„Da, čovječe, maknut ću vam se s puta."
„Što je sa svjedočenjem u Lisinu korist na suđenju? Sjetite se, govorili smo o tome?"
Odmahnuo je glavom.
„Ne, to ne mogu. Nisam ja tip za svjedočenje. Ali mogu vam ovako pomoći
izvana. Znate, odvesti vas do čekića, takve stvari. Herb je rekao da im je čekić najveći
dokaz, a to je sranje, jer ja znam gdje je onaj pravi."
„Znači, razgovarate i s Herbom Dahlom."
Mogao sam prema grimasi reći da se zaletio. Trebao je držati Herba Dahla izvan
razgovora.
„Ovaj, ne, ne, to je Lisa rekla da je rekao. Čak ga ni ne poznajem."
„Dajte da vas nešto pitam, Jeffe. Kako ću znati da je to pravi čekić, a ne neki
nadomjestak, kojeg ste skuhali s Lisom i Herbom?"
„Zato što vam ja to kažem. Ja znam. Ja sam onaj koji ga je ostavio tamo gdje je. Ja!"
„Ali nećete svjedočiti, pa mi ostaje samo čekić bez priče. Znate li što znači
'fungibilan', Jeffe?"
„Fun... ovaj, ne."
„To znači onaj koji se može zamijeniti. Predmet je fungibilan po zakonu ako ga se
može zamijeniti identičnim predmetom. A to je ono što imamo ovdje, Jeffe. Vaš
čekić mi je beskoristan bez priče koja uz njega ide. Ako je to vaša priča, morate o njoj
svjedočiti. Ako nećete svjedočiti, onda nije bitna."
„Ovaj..."
Činio se snuždenim.
„Gdje je čekić, Jeffe?"
„Neću vam reći, to je sve što imam."
„Ne plaćam vam ni centa za to, Jeffe. Čak i kad bih vjerovao da postoji čekić —
pravi čekić — ne bih vam platio ni centa. To tako ne ide. Pa malo promislite o svemu i
javite mi se, u redu?"
„Dobro."
„Sad mi nestanite s trijema."
Noseći pištolj uz bok i vratio sam se u kuću, zaključavši za sobom, zgrabio sam
ključeve auta s kutije s pizzom, pa pohitao do stražnjih vrata. Prošao sam i onda se
odšunjao duž boka kuće do drvenih vrata što su izlazila na ulicu. Malo sam ih otškrinuo
i potražio Jeffa Trammela.
Nisam ga vidio, ali čuo sam motor auta kako je zarikao u život. Pričekao sam i
uskoro je prošao automobil. Prošao sam kroz vrata i pokušao pogledati tablicu, ali sam
zakasnio. Auto se spustio niz brdo. Bila je to plava limuzina, ali bio sam previše obuzet
124
tablicama da bih prepoznao proizvođača i model. Čim je zašao za prvi zavoj, požurio
sam ulicom do svog auta. Ako sam ga mislio slijediti, trebao sam sići brdom na vrijeme, da
vidim je li skrenuo lijevo ili desno na Laurel Canyon Boulevardu. Inače su šanse bile pola-
pola da ga izgubim.
Ali zakasnio sam. Dok je Lincoln izašao na kraj s oštrim zavojima, a križanje kod
Laurel Canyona došlo u vidokrug, plava je limuzina nestala. Zastao sam pred znakom
zaustavljanja i nisam oklijevao. Skrenuo sam desno, krenuvši na sjever prema Valleyju.
Cisco je pratio poziv Jeffa Trammela do Venicea, ali sve ostalo oko slučaja bilo je u Valleyju.
Krenuo sam u tom smjeru. Sjeverni uspon ceste što je išla u Valley bio je jednotračan. Ali
nikad nisam sustigao Trammela, pa sam uskoro shvatio da sam odabrao krivi smjer.
Venice. Trebao sam skrenuti na jug. Kako nisam ljubitelj hladnih ili podgrijanih pizza, stao
sam da pojedem u Daily Grillu na križanju Laurela i Venture. Parkirao sam u podzemnoj
garaži i bio sam na pola puta do pokretnih stuba kad sam shvatio da imam Woodsmana
zataknutog odostraga u kratke hlače. Ne valja. Vratio sam se do auta i stavio ga pod
sjedalo, a onda dva put provjerio je li auto zaključan.
Bilo je rano, ali restoran je svejedno bio prepun. Sjeo sam za tezgu, radije nego
da čekam za stolom, i naručio ledeni čaj i pileću pitu. Onda sam rastvorio mobitel i
nazvao svoju stranku. Smjesta je odgovorila..
„Lisa, ovdje vaš odvjetnik. Jeste li poslali muža da razgovara sa mnom?"
„Dobro, rekla sam mu da bi vas trebao vidjeti, da."
,,I je li to bila vaša ideja ili Herba Dahla?"
„Ne, moja. Mislim, Herb je bio ovdje, ali bila je to moja ideja. Jeste li
razgovarali s njime?"
„Jesam."
„Je li vas odveo do čekića?"
„Ne, nije. Tražio je deset tisuća dolara kako bi to učinio."
Nastala je stanka, ali ja sam čekao.
„Mickey, to se ne čini puno za nešto što će uništiti dokaz države."
„Ne plaćate za dokaze, Lisa. Ako da, gubite. Gdje vaš muž odsjeda ovih dana?"
„Nije mi htio reći."
„Jeste li osobno razgovarali s njime?"
„Da, došao je ovamo. Izgledao je kao nešto što bi mačka dovukla."
„Trebam ga naći da mu mogu uručiti priziv. Imate li ikakvih..."
„Neće svjedočiti. Rekao mi je. Ni u kom slučaju. Samo hoće novac i da me vidi
kako patim. Čak ne mari ni za našeg sina. Nije čak ni pitao da ga vidi kad je svratio."
Obrok je stavljen pred mene i pipničar mi je natočio čaj. Zarezao sam vilicom u
koricu na vrhu, samo da ispustim malo pare. Proći će dobrih deset minuta dok jelo
ne bude dovoljno rashlađeno za jesti.
„Lisa, slušajte me, ovo je važno. Imate li ikakvu predodžbu gdje bi mogao živjeti
ili odsjesti?"
125
„Ne. Rekao je da dolazi iz Meksika."

„To je laž. Cijelo je vrijeme bio ovdje."
Činila se zatečenom.
„Kako to znate?"
„Telefonski zapisi. Čujte, nije važno. Ako vas zove ili navrati, otkrijte gdje
odsjeda. Obećajte mu da će biti novac ili što god trebate, ali saznajte mi mjesto. Ako
ga uspijemo dovesti na sud, morat će nam ispričati o čekiću."
„Pokušat ću."
„Nemojte pokušati, Lisa. Uradite to. Radi se o vašem životu."
„Dobro, Dobro."
,,A sad, je li rekao išta o čekiću kad je razgovarao s vama?"
„Ne baš. Samo je rekao: 'Sjećaš se kako sam držao čekić u autu kad sam išao u
pljenidbe?' Dok je prodavao auta, ponekad bi morao zaplijeniti auto. Izmjenjivali su
se. Mislim da je držao čekić za zaštitu ili u slučaju da SU morali provaliti u auto ili tako
nešto."
„Znači da je rekao kako je originalni čekić iz kompleta alata u vašoj garaži bio
u njegovu autu?"
„Tako mi se čini. Bembura. Ali taj je auto odvežen nakon što ga je ostavio i
nestao."
Kimnuo sam. Mogao sam poslati Cisca za time, reći mu neka pokuša potvrditi
priču tako da vidi je li u prtljažniku BMW-a, kojega je za sobom ostavio Jeff
Trammel, nađen čekić.
„Dobro, Lisa, tko su Jeffovi prijatelji? Ovdje u gradu."
„Ne znam. Imao je prijatelje u trgovini, ali nikoga koga bi dovodio kući. Zapravo
nismo imali prijatelja."
„Imate li ikakva imena tih ljudi u trgovini?"
„Ne zapravo."
„Lisa, ne pomažete mi."
„Žao mi je. Ne mogu misliti. Nisu mi se svidjeli njegovi prijatelji. Rekla sam mu da
ih drži podalje."
Odmahnuo sam glavom i onda pomislio na sebe. Tko su mi bili prijatelji izvan
posla? Bi li Maggie mogla odgovoriti na ova ista pitanja o meni?
,,U redu, Lisa, dosta za sada. Hoću da mislite na sutra. Sjetite se o čemu smo
razgovarali. Kako da se ponašate i reagirate pred porotom. Puno će ovisiti o tome."
„Znam. Spremna sam."
Dobro, pomislih. Želio bih da sam i ja.
126
Dvadeset prvo poglavlje
Sudac Perry htio je nadoknaditi nešto sudskog vremena izgubljenog

prethodnog petka, pa je u ponedjeljak ujutro samovoljno ograničio uvodne riječi
poroti na po trideset minuta. Ova odluka stigla je, iako su i tužiteljstvo i obrana
navodno radili preko vikenda na uvodnim riječima prethodno planiranim da traju
sat vremena. Istina je bila da ja nisam imao ništa protiv te odluke. Sumnjao sam da
će mi trebati čak i deset minuta. Što se više kaže u obrani, to više tužiteljstvo ima
materijala u završnim raspravama. Kad se radi o obrani, manje je uvijek više.
Međutim, hirovitost sučeve odluke značila je nešto drugo. Jasno je slala poruku.
Sudac je priopćavao nama smrtnim pravnicima da on čvrsto vodi sudnicu i suđenje.
Mi smo bili tek posjetitelji.
Freemanova je krenula prva i, kao što je moj običaj, nisam ni na tren skrenuo
pogled s porote dok je tužiteljica govorila. Pozorno sam slušao, spreman svakog
trena prigovoriti, ali je nisam ni jednom pogledao. Htio sam vidjeti kako oči
porotnika sagledavaju Freemanovu. Htio sam vidjeti hoće li se moje slutnje o njima
isplatiti.
Freemanova je izlagala jasno i elokventno. Bez glumatanja, bez kićenja. Bilo je
to izravno izlaganje usredotočeno na cilj.
„Danas smo ovdje zbog jedne stvari", rekla je, čvrsto stojeći u sredini
otvorenog prostora izravno ispred klupa za porotnike. „Ovdje smo zbog bijesa
jedne osobe. Potrebe jedne osobe da udari, frustrirana zbog vlastitih neuspjeha i
izdaja."
Naravno, potrošila je većinu svoga vremena upozoravajući porotnike ni ono
što je zvala dimom i zrcalima obrane. Uvjerena u svoj slučaj, tražila je da raskomada
moj.
„Obrana će vam pokušati prodati sve i svašta. Velike urote i tragične drame.
Ovo ubojstvo jest veliko, ali priča je jednostavna. Ne dajte se zavesti. Pažljivo gledajte.
Pažljivo slušajte. Budite sigurni da će sve, što je danas ovdje rečeno, tijekom suđenja biti
poduprto dokazima. Pravim dokazima.
„Ovo je dobro planirani zločin. Ubojica je poznavao svakodnevno kretanje
Mitchella Bonduranta. Ubojica je slijedio Mitchella Bonduranta. Ubojica je čekao
Mitchella Bonduranta u zasjedi i onda ga napao munjevito i s krajnjom zlobom. Taj je
ubojica Lisa Trammel i tijekom ovog suđenja ona će biti izvedena pred pravdu."
Freemanova je uperila optužujući prst u moju stranku. Lisa, kao što sam je
prethodno uputio, ju je gledala bez treptanja. Usredotočio sam se na porotnika broj
tri koji je sjedio u sredini prednjeg reda klupa za porotnike.
Leander Lee Furlong mlađi bio je moj as u rukavu. On je bio moj vješatelj,
jedini porotnik na koga sam računao da će cijelim putem glasati kako ja želim. Čak i
ako time objesi porotu.
127
Oko pola sata prije nego što je postupak odabira porotnika započeo, sudski
službenik dao mi je popis osamdeset imena, što su sačinjavala prvu bazu porotnika.
Predao sam popis svom istražitelju, koji je izašao u hodnik, otvorio svoj laptop i bacio
se na posao.
Internet daje mnoge pravce za istraživanje pozadine potencijalnih porotnika,
posebno kad će se suđenje vrtjeti oko financijskih transakcija poput ovrhe. Svaka
osoba u bazi porotnika ispunila je upitnik, odgovarajući na osnovna pitanja: Jeste li
vi ili itko u vašoj najbližoj obitelji bili uključeni u ovrhu? Je li vam ikad zaplijenjen
automobil? Jeste li ikad prijavili stečaj? To su bila pitanja za čišćenje korova. Svakoga
tko na ta pitanja odgovori 'da', odbacit će ili sudac ili tužiteljstvo. Osoba koja
odgovori 'da' bila bi smatrana pristranom i nesposobnom da pošteno odvagne
dokaze.
Ali čišćenje korova bilo je vrlo općenito i postojala su siva područja i prostor
između redaka. Tu je Cisco stupao na scenu. Do trenutka kada je sudac posjeo prvi
popis dvanaest mogućih porotnika i pregledao njihove upitnike, Cisco mi se vratio s
bilješkama o pozadini za sedamnaestero od osamdeset. Tražio sam ljude s lošim
iskustvima, možda čak i kivne na banke ili vladine institucije. Sedamnaestero ih je išlo
u rasponu od onih koji su izravno lagali u svojim upitnicima o stečajevima i
pljenidbama, preko tužitelja u građanskim tužbama protiv banaka, pa do Leandera
Furlonga.
Leander Lee Furlong mlađi bio je dvadesetdevetogodišnji pomoćnik
upravitelja u Ralphovom supermarketu u Chatsworthu. Odgovorio je 'ne' u
upitniku o ovrsi. Cisco je u svojoj digitalnoj pretrazi pozadine išao još dalje i
pregledao neke stranice s nacionalnim podacima. Naletio je na spomen ovršne
dražbe nekretnine u Nashvilleu, Tennessee, 1994., u kojem je Leander Lee Furlong
bio naveden kao vlasnik. Pokretač postupka bila je First National Bank of Tennessee.
Ime se činilo jedinstvenim i dva spomena morala su biti povezana. Moj je mogući
porotnik imao trinaest u vrijeme ovrhe. Pretpostavio sam da je njegov otac izgubio
imovinu zbog banke. A Leander Lee Furlong mladi propustio je to spomenuti u
svome upitniku.
Kako je odabir porote napredovao kroz dva dana, živčano sam čekao da
Furlong bude nasumce izabran i doveden u klupu da bi ga sudac i odvjetnik
ispitivali. Usput sam odbacio nekoliko dobrih kandidata, koristeći moja
bespogovorna pitanja da očistim prostor na porotničkim klupama. Konačno je
četvrtog jutra izvučen Furlongov broj i posjednut je za ispitivanje. Kad sam ga čuo
kako govori južnjačkim naglaskom, znao sam da imam svog vješatelja. Sigurno je
bio kivan na banku koja je oduzela imovinu njegovih roditelja. Skrivao je to da uđe
u porotu.
Furlong je prošao sučeva i tužiteljičina pitanja s velikim uspjehom, govoreći
točno prave stvari i predstavljajući se kao bogobojazni, marljivi čovjek koji ima
konzervativne vrijednosti i otvoren um. Kad je bio red na mene, suzdržao sam se i
postavio nekoliko općenitih pitanja, a onda sam ga opalio nečim iznenadnim.
Trebalo mi je da se pokaže meni prihvatljivim. Pitao sam ga smatra li kako bi na
ljude pod ovrhom trebalo gledati odozgo, ili je moguće da ima opravdanih razloga
zašto ljudi ponekad nisu mogli plaćati za svoj dom. Svojim južnjačkim unjkanjem,
Furlong je rekao da je svaki slučaj drugačiji i da bi bilo krivo generalizirati o svim
128
ljudima pod ovrhom.

Nekoliko minuta i nekoliko pitanja kasnije, Freemanova je udarila žig, a ja sam
se složio. Bio je u poroti. Sad sam se samo morao nadati kako tužiteljstvo neće otkriti
povijest njegove obitelji. Ako bude tako, bio bi uklonjen iz porote brže nego Crip iz
ćelije u kojoj su pritvoreni Bloodsi12.
Jesam li bio neetičan ili kršio pravila ne prijavljujući Furlongovu tajnu Sudu?
Ovisno o vašoj definiciji najbliže — kao u najbliža obitelj. Značenje tko i što čini vašu
najbližu obitelj mijenja se kako idete kroz život. Furlongove generalije govorile su da
je bio oženjen i da je imao malog sinčića. Njegova žena i dijete bili su mu sad najbliža
obitelj. Koliko sam znao, njegov otac možda više i nije bio živ. Postavljeno pitanje glasilo
je: „Jeste li vi ili itko u vašoj najbližoj obitelji bili uključeni u ovrhu?" Riječ ikada nije bila
u toj rečenici. Dakle, to je bilo sivo područje i nisam se osjećao pod ikakvom
obavezom pomagati tužiteljstvu ukazujući što je izostavljeno iz pitanja. Freemanova je
imala isti popis imena i snagu ureda okružnog tužitelja i LAPD-a neposredno na
dohvat ruke. U te bi dvije administracije moralo biti nekog jednako bistrog kao i moj
istražitelj. Neka traže i nadu sami. Ako ne, oni su na gubitku.
Promatrao sam Furlonga dok je Freemanova počela pobrajati cigle svoga
slučaja: oružje kojim je počinjeno ubojstvo, svjedoci, krv na cipeli optužene i njena
povijest ciljanja banke svojim gnjevom. Sjedio je s oba lakta na naslonjačima za ruke,
prstiju isprepletenih pred ustima. Bilo je kao da je skrivao lice, vireći na nju preko
svojih ruku. Bio je to položaj koji mi je rekao da sam ga dobro pročitao. On je
sigurno bio moj vješatelj.
Freemanova je počela gubiti paru dok je jurila kroz skraćenu recitaciju kako će
svi dokazi sjesti zajedno kao krivnja preko osnovane sumnje. Ovdje je očito izrezala
sadržaj iz svoje uvodne riječi, da bi se uklopila u sučevo proizvoljno ograničenje
vremena. Znala je da sve to može svezati u završnoj riječi, pa je ovdje mnogo toga
preskočila i prešla na svoj zaključak.
„Dame i gospodo, krv će reći", rekla je. „Slijedite dokaze i oni će vas odvesti, bez
sumnje, do Lise Trammel. Ona je oduzela život Mitchellu Bondurantu. Ona mu je uzela
sve što ima. A sad je vrijeme da je se privede pravdi."
Zahvalila se porotnicima i vratila se na svoje mjesto. Sada je bio moj red. Stavio
sam ruku pod stol da provjerim šlic. Samo jednom trebate stati pred porotu s
otvorenim šlicem, i to vam se više nikad neće dogoditi.
Ustao sam i zauzeo isto mjesto pred porotom gdje je stajala Freemanova. Opet
sam pokušao ne pokazati znakove mojih još nezacijeljenih ozljeda. Pa sam počeo.
„Dame i gospodo, želim započeti s nekoliko predstavljanja. Zovem se Michael
Haller. Ja sam zastupnik obrane. Moj je posao braniti Lisu Trammel od ovih vrlo
ozbiljnih optužbi. Naš Ustav osigurava da svatko optužen za zločin u ovoj zemlji ima
pravo na punu i silovitu obranu, i to je točno ono što namjeravam dati tijekom ovog
suđenja. Ako nekima od vas, dok to radim, budem išao na živce, dopustite mi da se
unaprijed ispričam. Ali molim zapamtite, moji se postupci ne bi smjeli odražavati na
Lisu."
12 Crips i Bloods su pretežno afroameričke bande iz Los Angelesa, poznate po međusobnom nasilnom
rivalstvu, (prim. prev.)
129
Okrenuo sam se stolu obrane i podignuo ruku kao da dočekujem

Trammelovu na suđenju.
„Lisa, biste li, molim vas, ustali na trenutak?"
Trammelova je ustala i okrenula se lagano prema poroti, očiju što su polako
prelazile preko dvanaest lica. Izgledala je odlučno, neslomljeno. Baš onako kako sam
joj rekao da bude.
,,A ovo je Lisa Trammel, optužena. Gospođica Freeman želi da vjerujete kako je
počinila ovaj zločin. Visoka je sto šezdeset centimetara, teži četrdeset i devet
kilograma i to kad se dobro najede, i učiteljica je. Hvala Lisa. Možete sada sjesti."
Trammelova je sjela, a ja sam se okrenuo natrag poroti, stalno prelazeći
pogledom s lica na lice dok sam govorio.
„Slažemo se s gospođicom Freeman kako je ovaj zločin bio brutalan, nasilan i
hladnokrvan. Nitko nije smio oduzeti život Mitchellu Bondurantu i tko god je to
učinio treba biti izveden pred lice pravde. Ali nikada se ne smije hitati prema presudi.
A dokazi će pokazati da je to ono što se ovdje dogodilo. Istražitelji na ovom slučaju
vidjeli su malu sliku i lako poklapanje. Promaknula im je velika slika. Promaknuo im je
pravi ubojica."
Iza sebe sam začuo Freemaničin glas:
„Časni sude, možemo li, molim vas, prići klupi?"
Perry se namrštio, ali nam je onda dao znak. Slijedio sam Freemanovu do
sučeve klupe, već formulirajući odgovor na ono što sam znao da će prigovoriti.
Sudac je uključio ventilator za izobličavanje zvuka, tako da porotnici ne čuju ništa
što ne bi smjeli, a mi smo se skupili uz rub klupe.
„Suče", započne Freemanova, „mrzim prekidati uvodnu riječ, ali ovo ne zvuči
kao uvodna riječ. Hoće li nam zastupnik obrane dati činjenice koje će njegov slučaj
za obranu dokazati i dokaze koje ima, ili će samo govoriti uopćeno o nekom
tajnovitom ubojici, koji je svima ostalima promakao?"
Sudac me pogledao za odgovor. Bacio sam pogled na svoj sat.
„Suče, prigovaram ovom prigovoru. Zašao sam manje od pet minuta u
tridesetminutni dodijeljeni termin, a ona mi već prigovara jer nisam ništa stavio na
stol? Dajte, suče, pokušava me omesti pred porotom i zahtijevam da joj oduzmete
pravo prigovora i ne dopustite joj da me opet prekida."
„Mislim da je u pravu, gospođice Freeman", reče sudac. „Daleko je prerano za
prigovore. Ovo ću sad uzeti kao trajni prigovor i uskočit ću sam ako mislim da
trebam. Vi se vratite za stol tužiteljstva i ni makac."
Isključio je ventilator i otkotrljao stolicu natrag u sredinu sudačke klupe.
Freemanova i ja vratili smo se na naše položaje.
„Kao što sam rekao prije nego što sam bio prekinut, u ovom slučaju postoji
velika slika i obrana će vam je pokazati. Tužiteljstvo bi htjelo da vjerujete kako je
ovo jednostavni slučaj osvete. Ali ubojstvo nikad nije jednostavno i, ako tražite
prečace u istrazi ili tuženju, onda će vam stvari promaknuti. Uključujući i ubojicu.
Lisa Trammel nije čak ni poznavala Mitchella Bonduranta. Nikad ga prije nije srela.
130
Nije imala motiva da ga ubije, jer je motiv o kojem će vam tužiteljstvo govoriti
lažan. Reći će vam kako je ubila Mitchella Bonduranta, jer joj je trebao oduzeti
kuću. Istina je da on ne bi dobio kuću, i to ćemo dokazati. Motiv je poput kormila
na čamcu. Maknite ga, i čamac plovi po hirovima vjetra. A to je ono što je slučaj
tužiteljstva. Puno vjetra."
Stavio sam ruke u džepove i pogledao svoja stopala. U glavi sam odbrojao do tri,
a kad sam pogledao gore, gledao sam izravno Furlonga.
„Ono o čemu je zapravo riječ u ovom slučaju je novac. Riječ je o epidemiji
ovrha, koja je prohujala preko naše zemlje. To nije bio jednostavni čin osvete. To je
bilo hladno i proračunato ubojstvo čovjeka, koji je prijetio razotkriti korupciju naših
banaka i njihovih izvršitelja ovrha. Ovdje se radi o novcu i onima koji ga imaju i neće
se od njega odvojiti ni pod koju cijenu — čak ni ubojstva."
Opet sam zastao, pomičući težište i klizeći pogledom preko cijele porote. Stao sam
na porotnici imenom Esther Marks i zadržao pogled. Znao sam da je samohrana
majka, koja je radila kao šefica ureda u industriji odjeće. Vjerojatno je zarađivala
manje od muškaraca koji su radili isti posao i izdvojio sam je kao nekog tko bi mogao
imati simpatije prema mojoj stranci.
„Lisi Trammel namješteno je ubojstvo koje nije počinila. Ona je bila bena.
Žrtveno janje. Prosvjedovala je protiv bankinih grubih i prevarantskih ovršnih
postupaka. Borila se protiv njih i stoga su je držali podalje zabranom pristupa.
One iste stvari, koje su je učinile sumnjivom lijenim istražiteljima, učinile su je i
savršenom benom. I to ćemo vam dokazati."
Sve su njihove oči bile na meni. Privukao sam njihovu potpunu pažnju.
„Državini dokazi neće se održati", rekao sam. „Srušit ćemo ih dio po dio.
Mjera kojom ste obavezani da ovdje donesete svoju odluku je krivnja preko
osnovane sumnje. Pozivam vas da obratite punu pažnju i da mislite sami. Učinite li
to, jamčim vam kako ćete imati i viška osnovane sumnje. I ostat će vam samo jedno
pitanje. Zašto? Zašto je ova žena optužena za ovaj zločin? Zašto je morala ovo
proći?"
Jedna stanka prije kraja i potom sam kimnuo zahvalivši im na pažnji. Brzo sam
se vratio na svoje mjesto i sjeo. Lisa je posegnula za mnom i stavila ruku na moju, kao
da mi zahvaljuje što je zastupam. Bio je to jedan od naših koreografiranih poteza.
Znao sam da je gluma, ali je svejedno bilo dobro. Sudac je odredio
petnaestominutnu stanku prije početka svjedočenja. Dok se sudnica praznila, ostao
sam na svom mjestu za stolom obrane. Moja uvodna riječ nastavila je moj osjećaj
zamaha. Tužiteljstvo će vladati sljedećih nekoliko dana, ali Freemanova je sad znala
da idem na nju.
„Hvala vam, Mickey", reče Lisa Trammel dok je ustajala da ode u hodnik s
Herbom Dahlom, koji je došao kroz vrata daje pokupi. Pogledao sam njega, a onda
i nju.
„Ne zahvaljujte mi još", rekoh.
131
Dvadeset drugo poglavlje
Nakon stanke, Andrea je izašla s onim što ja zovem tužiteljevim svjedocima za

postavljanje scene. Njihovo svjedočenje često je bilo dramatično, ali nije dolazilo
do krivnje ili nevinosti optuženoga. Oni su pozvani tek kao dio arhitekture slučaja,
da postave pozornicu za dokaze koji će doći kasnije.
Prva svjedokinja na suđenju bila je bankovna službenica na recepciji imenom
Riki Sanchez. Ona je pronašla žrtvino tijelo u garaži za parkiranje. Njezina je
vrijednost bila da pomogne utvrditi vrijeme smrti i da prenese šok ubojstva običnim
ljudima u poroti.
Sanchezova je putovala na posao iz Santa Clarita Valleyja, pa je stoga imala
jutarnju rutinu koje se čvrsto držala. Svjedočila je da je redovito ulazila u garažu
banke u 8:45 ujutro, što joj je ostavljalo deset minuta da se parkira, stigne do ulaza
za zaposlenike i bude za svojim stolom do 8:55, da bi se pripremila za otvaranje
vrata banke za javnost u 9 sati.
Posvjedočila je da je na dan umorstva slijedila svoju rutinu i našla nerezervirano
parkirno mjesto otprilike deset mjesta od mjesta rezerviranog za Mitchella Bondurata.
Nakon što je izašla i zaključala svoj auto, pošla je prema mostu što je spajao garažu sa
zgradom banke. Tada je otkrila tijelo. Prvo je spazila prolivenu kavu, potom
otvoreni kovčeg na tlu i konačno Mitchella Bonduranta kako leži licem prema dolje,
okrvavljen.
Sanchezova je kleknula do tijela i potražila znakove života, onda je izvadila
svoj mobitel iz torbice i zvala 911.
Rijetko se postižu bodovi za obranu na svjedocima za postavljanje scene. Njihova
su svjedočenja obično vrlo propisana i rijetko pridonose pitanju krivnje ili nevinosti. Pa
ipak, nikad ne znaš. Na unakrsnom ispitivanju, ustao sam i postavio nekoliko pitanja
Sanchezovoj, tek toliko da vidim bi li se nešto moglo razlabaviti.
„Dakle, gospođo Sanchez, opisali ste ovdje svoju veoma preciznu jutarnju
rutinu, ali zapravo nema rutine jednom kad se dovezete u garažu banke, je li tako?"
„Nisam sigurna na što mislite."
„Mislim na to da nemate rezervirano parkirno mjesto, pa nema rutine što se
toga tiče. Uđete u garažu i morate početi loviti prostor, je li tako?"
„Pa, tako nekako. Banka još nije otvorena, pa uvijek ima mjesta u izobilju.
Obično odem gore na drugi kat i parkiram u području gdje sam i parkirala tog
dana."
,,U redu. U prošlosti, jeste li dolazili na posao s gospodinom Bondurantom?"
„Ne, obično je dolazio prije mene."
,,E sad, na dan kad ste našli tijelo gospodina Bonduranta, gdje ste u garaži
132
vidjeli optuženu, Lisu Trammel?"

Zastala je kao da je to bilo trik-pitanje. I bilo je.
„Ne - mislim, nisam je vidjela."
„Hvala, gospođo Sanchez."
Sljedeća u klupi bila je operaterka službe 911 koja je primila hitni poziv od
Sanchezove u 8:52 ujutro. Zvala se LeShonda Gaines i njezino je svjedočenje
iskorišteno prvenstveno da se uvede snimka poziva Sanchezove. Preslušavanje trake
bilo je prije svega dramatičan i nepotreban manevar, ali sudac ga je dopustio usprkos
mom prigovoru još prije suđenja. Freemanova je pustila četrdeset sekundi snimke
nakon što je transkripte podijelila porotnicima, kao i sucu i obrani.
Gaines: Devet-jedan-jedan, koji je vaš hitan slučaj?

Sanchez: Ovdje je čovjek. Mislim da je mrtav! Sav je krvav i ne miče se.
Gaines: Kako se zovete, gospođo?
Sanchez: Riki Sanchez. Na parkirnoj sam garaži u WestLand Nationalu u Sherman
Oaksu.
(stanka)
Gaines: Je li to lokacija na Ventura Boulevardu?
Sanchez: Da, šaljete li nekoga?
Gaines: Policija i hitna pomoć su odaslani.
Sanchez: Mislim da je već mrtav. Ima puno krvi.
Gaines: Znate li tko je?
Sanchez: Mislim da je to gospodin Bondurant, ali nisam sigurna. Hoćete da ga
preokrenem?
Gaines: Ne, samo čekajte policiju. Jeste li u opasnosti, gospođo Sanchez?
(stanka)
Sanchez: Ovaj, ne mislim da jesam. Ne vidim nikoga uokolo.
Gaines: U redu, čekajte policiju i držite ovu vezu otvorenom.
Nisam se potrudio postaviti nijedno pitanje na unakrsnom ispitivanju. Nije bilo

ničeg što bih time postigao u korist obrane.
Freemanova je bacila svoju prvu brzu loptu nakon što je Gainesova otpuštena.
Očekivao sam da će nastaviti s prvim pozornikom koji je stigao. Dati mu neka
svjedoči o dolasku i osiguravanju mjesta, i potom podijeliti fotografije s mjesta
zločina poroti. Ali, umjesto toga, pozvala je Margo Schafer, očevitkinju koja je
smjestila Trammelovu blizu mjesta zločina. Smjesta sam vidio strategiju koju je
Freemanova koristila. Umjesto da porotu pošalje na ručak sa snimkama s mjesta
zločina u glavi, poslat će ih van s prvim a-ha trenutkom sa suđenja. Prvi dio
133
svjedočenja, koji je povezivao Trammelovu sa zločinom.

Bio je to dobar plan, ali Freemanova nije znala ono što sam ja znao o njezinoj
svjedokinji. Nadao sam se samo da ću je se dočepati prije ručka.
Schaferova je bila sićušna žena koja je izgledala nervozno i blijedo dok je sjedala
u klupu za svjedoke. Morala je privući mikrofon na stalku prema sebi iz položaja gdje
ga je Gainesova ostavila.
Pod izravnim ispitivanjem, Freemanova je iz Schaferove izvukla da je šalterska
službenica, koja se četiri godine ranije vratila na posao nakon što je podigla obitelj.
Nije imala korporacijskih težnji. Samo je uživala u odgovornosti što je dolazila s
poslom i interakciji s javnošću.
Nakon još nekoliko osobnih pitanja smišljenih da stvore povezanost između
Schaferove i porote, Freemanova je prešla na ono bitno u njenom svjedočenju,
upitavši svjedokinju o jutru ubojstva.
„Kasnila sam", rekla je Schaferova. „Trebala bih biti na mjestu na svome šalteru u
devet. Prvo odem podići svoju blagajnu iz trezora i potpišem za nju. Pa sam obično
tamo četvrt sata ranije. Ali tog sam dana zbog nezgode zapela u prometu na Ventura
Boulevardu pa sam jako kasnila."
„Sjećate li se točno koliko ste kasnili, gospodo Schafer?", pitala je Freemanova.
„Da, točno deset minuta. Stalno sam pogledavala na sat na upravljačkoj ploči.
Kasnila sam točno deset minuta."
„U redu, a kad ste stigli blizu banke, jeste li vidjeli išta neobično, ili nešto što bi
vas zabrinulo?"
„Da, jesam."
,,A što je to bilo?"
„Vidjela sam Lisu Trammel na pločniku, kako hoda udaljavajući se od banke."
Ustao sam i prigovorio, rekavši da svjedokinja ne bi imala pojma odakle je
hodala osoba za koju je tvrdila da je Trammelova. Sudac se složio i prihvatio
prigovor.
,,U kom je smjeru hodala gospođa Trammel?", upitala je Freemanova.
„Na istok."
,,A gdje je bila u odnosu na banku?"
„Bila je pola bloka istočno od banke, također hodajući na istok."
„Znači, hodala je u smjeru od banke, je li tako?"
„Da, tako je."
,,I koliko ste blizu bili kad ste je vidjeli?"
„Išla sam zapadno Venturom i bila sam u lijevoj traci tako da sam mogla prijeći
u traku za skretanje, da skrenem na ulaz u garažu banke. Bila je tri trake od mene."
„Međutim, vi ste gledali cestu, zar ne."
„Ne, stajala sam na semaforu kad sam je prvi put ugledala."
134
„Znači, bila je pod pravim kutem prema vama kad ste je vidjeli?"
„Da, ravno preko ulice u odnosu na mene."
,,A kako ste znali da je ta žena bila optužena Lisa Trammel?"
„Jer je njezina fotografija postavljena u predvorju za zaposlenike i u i trezoru.
Usto, njezina je slika pokazana zaposlenicima banke nekih tri mjeseca ranije."
„Zašto je to bilo učinjeno?"
„Jer je banka bila ishodila zabranu pristupa, što joj je branila da priđe unutar
trideset metara od banke. Pokazali su nam njezinu sliku i rekli da smjesta našim
pretpostavljenima prijavimo ako je vidimo na posjedu banke."
„Možete li reći poroti koliko je sati bilo kad ste vidjeli Lisu Trammel da hoda
pločnikom na istok?"
„Da, znam točno koliko je bilo sati, jer sam kasnila. Bilo je osam i pedeset i pet."
„Dakle, u osam pedeset i pet, Lisa Trammel hodala je na istok u smjeru od
banke, točno?"
„Da, točno."
Freemanova je postavila još nekoliko pitanja smišljenih da daju odgovore, koji
su ukazivali da je Lisa Trammel bila samo pola bloka od banke unutar nekoliko
minuta od poziva službi 911 kojim je prijavljeno ubojstvo. Konačno je završila sa
svjedokinjom u 11:30, pa je sudac pitao želim li ići na rani ručak i početi svoje
unakrsno ispitivanje nakon toga.
„Suče, mislim kako će mi trebati samo pola sata da ovo sredim. Radije bih
počeo sada. Spreman sam."
,,U redu, gospodine Haller. Nastavite."
Ustao sam i otišao do govornice smještene između stola za tužiteljstvo i
porotničkih klupa. Sa sobom sam imao pravnički blok i dva panoa. Držao sam ih
tako, da je ono što je bilo na njima bilo jedno naspram drugog i nije se moglo
vidjeti. Naslonio sam ih o govornicu. „Dobro jutro, gospođo Schafer."
„Dobro jutro."
„Spomenuli ste u svome svjedočenju da ste kasnili zbog prometne nezgode, je li
tako?"
„Da."
„Jeste li došli do mjesta nezgode dok ste putovali?"
„Da, to je bilo malo zapadno od Van Nuys Boulevarda. Jednom kad sam ga
prošla, promet je tekao glatko."
„Na kojoj strani Venture je to bilo?"
,,U tome je bila stvar. Bilo je to u trakama u smjeru istoka, ali svi na mojoj
strani morali su usporiti puževim korakom."
Zapisao sam bilješku u svoj pravnički blok i promijenio pravac.
„Gospođo Schafer, primijetio sam kako vas je tužiteljica zaboravila pitati je li
135
gospođa Trammel nosila čekić kad ste je vidjeli. Niste ništa takvog vidjeli, zar ne?"
„Ne, nisam. Ali nosila je veliku vreću za kupovinu, i više nego dovoljno veliku
za čekić."
Ovo je bilo prvi put da sam čuo o vreći za kupovinu. Nije bila spominjana u
istražnim materijalima. Schaferova, uvijek voljna pomoći, uvela je novi materijal. Ili
sam tako mislio.
„Vreća za kupovinu? Jeste li slučajno spomenuli ovu vreću za kupovinu tijekom
vaših razgovora s policijom ili tužiteljicom u ovom slučaju?" Schaferova je malo
promislila. „Nisam sigurna. Možda nisam."
„Koliko se sjećate, policija vas čak nije ni pitala je li optužena išta nosila."
„Mislim da je to točno."
Nisam znao što to znači i znači li uopće išta. Ali odlučio sam se na trenutak
kloniti vreće za kupovinu i opet skrenuti u novom smjeru. Nikad ne želiš da ti
svjedok zna kuda ideš.
„A sada, gospođo Schafer, kad ste prije nekoliko minuta posvjedočili da ste bili
tri trake od pločnika na kome ste navodno vidjeli optuženu, pogrešno ste izbrojali,
zar ne?"
Druga nagla promjena teme i pitanje nagnali su je da nakratko zastane.
„Ovaj... ne, nisam."
„Pa, na križanju s kojom ulicom ste bili kad ste je vidjeli?"
„Cedros Avenue."
„Tamo su dvije trake prometa u smjeru istoka, zar ne?"
„Da."
„I onda imate traku za skretanje u Cedros, je li tako?"
„Da, tako je. To su tri."
„Što je s trakom za parkiranje uz pločnik?"
Napravila je Oh, daj grimasu.
„To nije prava traka."
,,E pa, to je prostor između vas i žene za koju tvrdite da je bila Lisa Trammel,
nije li?"
„Ako vi tako kažete. Mislim da je to sitničarenje."
„Stvarno? Ja mislim da je to samo preciznost, ne mislite li?"
„Vjerujem kako bi većina ljudi rekla da su između mene i nje bile tri prometne
trake."
„Pa, parkirna zona, nazovimo je tako, široka je barem za duljinu auta, a
zapravo i šira, nije li tako?"
,,U redu, ako želite sitničariti. Nazovite je četvrtom trakom. Moja greška."
Bio je to nevoljki, ako ne i gorki ustupak i bio sam siguran da je porota uvidjela
136
tko je bio stvarno sitničav.

„Pa dakle sad kažete kako ste, kad ste navodno vidjeli gospođu Trammel, bili od
nje udaljeni oko četiri trake, ne tri kao što ste prethodno svjedočili, nije li tako?"
„Tako je. Kao što rekoh, moja greška."
Napravio sam zabilješku u svoj pravnički blok koja nije zapravo značila ništa, ali
sam se nadao da će pomoći kako bi porotnicima izgledalo kao da sam vodio neke
bilješke. Onda sam posegnuo za svojim panoima, razdvojio ih i odabrao jednoga.
„Časni sude, htio bih svjedokinji pokazati fotografiju mjesta o kojem ovdje
govorimo."
„Je li to tužiteljica vidjela?"
„Suče, sadržano je na CD-u s dokaznim predmetima predanim prilikom istrage.
Nisam posebno dao pano gospođici Freeman, a ona nije tražila da ga vidi."
Freemanova nije prigovorila, pa mi je sudac rekao da nastavim, nazvavši prvi pano
dokaznim predmetom obrane l A. Postavio sam sklopivi stalak na otvorenom prostoru
između klupe za porotu i klupe za svjedoke. Tužiteljstvo je planiralo koristiti visoki
zaslon da bi prikazalo izloške, a kasnije ću i ja, ali ovu sam demonstraciju htio izvesti
na staromodni način. Postavio sam pano i onda se vratio za govornicu.
„Gospođo Schafer, prepoznajete li fotografiju koju sam stavio na stalak?"
Bila je to zračnu snimka formata sedamdeset i pet puta sto i dvadesest pet cm
predmetnog poteza Ventura Boulevarda od dva bloka. Bullocks ju je skinula s Google
Eartha i koštala nas je samo koliko je koštalo uvećavanje i kasiranje.
„Da. Izgleda kao pogled odozgo na Ventura Boulevard i vidi se banka i križanje
sa Cedros Avenue oko blok dalje."
„Da, to je zračni snimak. Možete li sići i markerom sa stalka zaokružiti mjesto
gdje vjerujete da ste vidjeli Lisu Trammel?"
Schaferova je pogledala suca kao da traži dopuštenje. On je kimnuo u znak
odobravanja i ona je sišla. Uzela je crni marker sa stalka i zaokružila mjesto na
pločniku, pola bloka od ulaza u banku.
„Hvala, gospođo Schafer. Možete li sada poroti označiti gdje je bio smješten vaš
auto kad ste pogledali kroz prozor i navodno spazili Lisu Trammel?"
Označila je mjesto na srednjoj traci, koje se činilo bar tri duljine auta od
pješačkog prelaza.
„Hvala vam, gospođo Schafer. Sad se možete vratiti u klupu za svjedoke."
Schaferova je vratila marker na stalak i otišla na svoje mjesto.
„Pa koliko je auta bilo ispred vas na semaforu, što biste rekli?"
„Barem dva. Možda tri."
„Što je s trakom za skretanje odmah vama s lijeva, je li bilo automobila što su
čekali da skrenu?"
Bila je spremna za ovo i nije mi htjela dozvoliti da je prevarim.
137
„Ne, imala sam čist pogled na pločnik."

„Znači, bila je špica, a vi nam kažete kako nitko nije čekao u traci za skretanje
da stigne na posao."
„Ne odmah do mene, ali ja sam bila dva ili tri auta straga. Netko je mogao
čekati da skrene, samo ne odmah do mene."
Pitao sam suca smijem li staviti drugi pano, dokazni predmet obrane 1B na
stalak i on mi je rekao da nastavim. Ovo je bila još jedna uvećana fotografija, ali s
razine tla. Bila je to snimka, koju je Cisco snimio s prozora tinta dok je čekao na
semaforu u srednjoj traci Ventura Boulevarda u smjeni zapada kod Cedros Avenuea u
8:55, u ponedjeljak mjesec dana nakon ubojstva. U donjem desnom kutu slike bilo
je otisnuto vrijeme.
Natrag za govornicom, pitao sam Schaferovu što je vidjela.
„Ovo je fotografija tog istog bloka, s tla. Tu je Danny's Deli. Ponekad tamo
idemo na ručak."
„Da, i znate li je li Danny's otvoren za doručak?"
„Da, jest."
„Jeste li ikad bili tamo u vrijeme doručka?"
Freemanova je ustala prigovoriti.
„Suče, ne vidim da to ima imalo veze sa svjedokinjinim iskazom ili
elementima ovog suđenja."
Perry me pogledao.
„Ako će mi časni sud dati trenutak, relevantnost će postati sasvim jasna."
„Nastavite, ali požurite."
Vratio sam se natrag na Schaferovu.
„Jeste li imali prilike doručkovati u Danny'su, gospođo Schafer?"
„Ne, nisam doručkovala."
„Ali znate da je restoran popularno mjesto za doručak, nije li tako?"
„Stvarno ne bih znala."
To nije bio odgovor koji sam htio, ali bio je koristan. To je bilo po prvi put da
je Schaferova oklijevala, namjerno izbjegavajaući očito priznanje. Porotnici koji su
ovo primijetili, vidjet će nekoga tko nije bio nepristrani svjedok, i ženu koja je
odbijala skrenuti s tužiteljičine linije.
„Onda dozvolite da vas pitam ovo. Koji su drugi dućani u ovom bloku otvoreni
prije devet ujutro?"
„Većinom su to trgovine koje nisu otvorene. Možete vidjeti znakove na slici."
„Pa što mislite što bi objasnilo činjenicu da je svako naplatno mjesto na fotografiji
zauzeto? Bi li to mogle biti mušterije restorana?"
Freemanova je opet prigovorila, tvrdeći da svjedokinja teško da je kvalificirana
odgovoriti na pitanje. Sudac se složio i prihvatio prigovor, govoreći mi da idem dalje.
138
„U ponedjeljak ujutro u osam pedeset i pet, kad tvrdite da ste vidjeli gospođu
Trammel s udaljenosti od četiri trake, sjećate li se koliko je automobila bilo parkirano
pred restoranom i uz pločnik?"
„Ne, ne sjećam se."
„Posvjedočili ste prije samo nekoliko trenutaka, i mogu dati da vam se to pročita
ako želite, kako ste imali jasan pogled na Lisu Trammel. Svjedočite li da nije bilo
vozila u parkirnoj traci?"
„Možda je tamo bilo nekih auta, ali jasno sam je vidjela."
„Što je s prometnim trakama, jesu li i one također bile čiste?"
„Da. Mogla sam je vidjeti."
„Kažete kako ste kasnili, jer se promet u smjeru zapada kretao veoma polako
zbog nezgode, točno?"
„Da."
„Nezgode u trakama u smjeru istoka, je li tako?"
„Da?"
„Pa koliko je promet bio gust u trakama u smjeru istoka, ako su trake u smjeru
zapada bile zakrčene dovoljno da kasnite deset minuta na posao?"
„Stvarno se ne sjećam."
Savršen odgovor. Za mene. Svjedok koji nešto skriva uvijek donosi bodove
obrani.
„Zar nije istina, gospođo Schafer, da ste morali pogledati preko dvije trake
zakrčenog prometa, usto puna parkirna traka, da biste vidjeli optuženu na
pločniku?"
„Znam samo da sam je vidjela. Bila je tamo."
,,I čak je nosila veliku vreću za kupovinu, kažete, je li tako?"
„Tako je."
„Kakvu vrstu vreće za kupovinu?"
„Onu s ručkama, kakvu dobijete u samoposluzi."
„Koje je boje bila?"
„Bila je crvena."
,,A možete li reći je li bila puna ili prazna?"
„Ne bih mogla reći."
,,I je li je nosila postrance ili ispred sebe?"
„Po strani. Jednom rukom."
„Čini se da imate dobar osjećaj za tu vreću. Jeste li gledali vreću ili lice koja ju je
nosila?"
„Imala sam vremena pogledati oboje."
139
Odmahnuo sam glavom i pogledao svoje bilješke.

„Gospođo Schafer, znate li koliko je visoka gospođa Trammel?"
Okrenuo sam se svojoj stranci i pokazao joj da ustane. Vjerojatno sam prvo
trebao tražiti sučevo dopuštenje, ali bio sam uzeo zalet i nisam htio udarati ni u
kakve prepreke. Perry nije ništa rekao.
„Nemam pojma", reče Schaferova.
„Bi li vas iznenadilo da znate da ima samo sto šezdeset centimetara?"
Kimnuo sam Lisi i ona je sjela.
„Ne, ne mislim da bi me to iznenadilo."
„Sto šezdeset centimetara, a vi ste je ipak uočili preko četiri trake nakrcane
autima."
Freemanova je prigovorila, kao što sam i znao da hoće. Perry je prihvatio
prigovor, ali nisam trebao odgovoriti da poentiram. Pogledao sam na sat i vidio da
su bile dvije minute do podneva. Ispalio sam svoj zadnji torpedo.
„Gospođo Schafer, možete li pogledati fotografiju i pokazati gdje vidite
optuženu na pločniku?"
Sve su oči pogledale uvećanu fotografiju. Zbog reda automobila u traci za
parkiranje, pješake na pločniku nije se moglo prepoznati na slici. Freemanova je
skočila na noge i prigovorila, tvrdeći kako je obrana pokušavala zbuniti svjedokinju i
sud. Perry nas je pozvao sebi. Kad smo stigli, imao je za mene stroge riječi.
„Gospodine Haller, da ili ne, je li optužena na fotografiji?"
„Ne, časni sude."
„Onda ste se upustili u pokušaj zavaravanja svjedoka. To se neće dogoditi u
mojoj sudnici. Skinite svoju fotografiju."
„Suče, nikoga ne pokušavam zavarati. Može jednostavno reći da optužena nije
na fotografiji. Ali jasno je kako ne može vidjeti pješake na drugoj strani prometa i
pokušavam to objasniti..."
„Nije me briga što pokušavate. Skinite svoju fotografiju, i ako pokušate još neki
takav potez, naći ćete se na saslušanju zbog nepoštivanja suda kad završimo s poslom.
Shvatili?"
„Da, gospodine."
„Časni sude", reče Freemanova. „Poroti bi trebalo reći da optužena nije na
fotografiji."
„Slažem se. Idite natrag."
U povratku za govornicu, skinuo sam panoe sa stalka.
„Dame i gospodo", reče sudac. „Neka se zabilježi kako optužena nije bila na
fotografiji koju je zastupnik obrane postavio."
Nisam imao ništa protiv upute poroti. Rekao sam što sam imao. Činjenica da
je porotnicima trebalo reci da Lisa nije bila na snimci podcrtala je koliko bi teško bilo
140
vidjeti i prepoznati nekoga na pločniku.

Sudac mi je rekao neka nastavim sa svojim unakrsnim ispitivanjem, a ja sam se
nagnuo prema mikrofonu.
„Nemam daljnjih pitanja."
Sjeo sam i stavio panoe s fotografijama na pod pod stolom. Dobro su mi poslužili.
Dobio sam po nosu od suca, ali isplatilo se. Uvijek se isplati ako time nešto dokažeš.
141
Dvadeset treće poglavlje
Lisa Trammel bila je u ekstazi zbog mog unakrsnog ispitivanja Margo Schafer.
Čak se ni Herb Dahl nije mogao suzdržati da mi čestita kad je suđenje prekinuto za
ručak. Savjetovao sam ih neka ne budu pretjerano uzbuđeni. Suđenje je tek počelo, a
svjedoke poput Schaferove obično je bilo najlakše obraditi i oštetiti u klupi. Pred nama
su još bili teški svjedoci i još teži dani. Mogli su računati na to.
„Nije me briga", reče Lisa. „Bili ste izvanredni, a ta je lažljiva kuja dobila točno
što je zaslužila."
Mržnja je kapala iz pogrde, natjeravši me da na trenutak zastanem prije nego što
sam odgovorio.
„Tužiteljica će još imati prilike daje rehabilitira u nastavku nakon ručka."
„A onda je opet možete uništiti na novom unakrsnom."
„Pa... Ne znam baš za uništavanje ikoga. To nije ono..."
„Možete li nam se pridružiti za ručak, Mickey?"
Naglasila je poziv ovivši ruku oko Dahla, jasno pokazujući ono što sam i
pretpostavljao, kako je među njima bilo i više od posla.
„Ovdje uokolo nema ničeg dobrog", nastavila je. „Idemo naći neko mjesto
dolje na Ventura Boulevardu. Možda čak probamo Danny's Deli."
„Hvala, ali ne. Moram se vratiti u ured i sresti se sa svojom ekipom. Nisu ovdje
jer ne mogu biti. Rade i moram se javiti."
Lisa mi je uputila pogled koji mi je govorio da mi ne vjeruje. Nije mi to bilo
previše bitno. Zastupao sam je na sudu. To nije značilo da moram jesti s njom i
čovjekom za kojeg sam bio siguran da je planirao opelješiti je, bez obzira na
romantičnu vezu - ako je uopće i bila romantična. Izašao sam van sam i otpješačio do
mojeg ureda u Victory Buildingu.
Lorna je već bila otišla u konkurentski i daleko bolji Jerry's Famous Deli u
Studio Cityju i naručila sendviče od puretine i salate od zelja. Jeo sam za svojim
stolom dok sam pričao Ciscu i Bullocks što se toga jutra događalo na sudu. Usprkos
suzdržanosti s mojom strankom, osjećao sam se prilično dobro zbog unakrsnog
ispitivanja sa Schaferovom. Zahvalio sam Bullocks na panoima, za koje sam vjerovao
da su impresionirali porotu. Nema ničeg boljeg od vizualnih pomagala da pomognu
baciti sumnju na navodnog očevica.
Kad sam završio s prepričavanjem svjedočenja na sudu, pitao sam ih na čemu su
oni radili. Cisco je rekao da je još uvijek pregledavao policijsku istragu, tražeći greške i
pretpostavke koje su mogli napraviti detektivi, a koje bi se mogle okrenuti protiv
Kurlena na unakrsnom ispitivanju.
„Dobro, trebam svo streljivo koje mogu dobiti", rekao sam. „Bullocks, išta s tvoje
142
strane?"
„Uglavnom sam provela jutro na spisu ovrhe. Želim biti neprobojna kada bude
moj red."
,,OK, dobro, ali imaš za to još vremena. Mislim da obrana neće početi prije
sljedećeg tjedna. Čini se kako Freemanova pokušava održati neki ritam i zamah, ali ima
mnogo svjedoka na popisu i ne čine mi se tek kao puno dima."
Često tužitelji i zastupnici obrane podebljaju svoje popise svjedoka, da bi druga
strana nagađala o tome tko će zapravo biti pozvan i tko je bio važan u smislu
svjedočenja. Nije mi se činilo kako se Freemanova upustila u takvu vrstu izlika. Njezin
je popis bio tanak i svako ime na njemu trebalo je unijeti nešto u slučaj.
Umočio sam svoj sendvič u malo umaka tisuću otoka, koji je kapnuo na
papirnati omot. Aronsonova je pokazala jedan od panoa koje sam donio natrag sa
suda. Bila je to snimka s visine tla, kojom sam pokušao zavarati Margo Schafer.
„Zar to nije bilo riskantno? Što da Freemanova nije prigovorila?"
„Znao sam da hoće. A da nije ona, sudac bi. Ne vole kad im pokušaš tako
zavarati svjedoke."
„Da, ali onda porota zna da lažete."
„Nisam lagao. Postavio sam svjedokinji pitanje. Može li pokazati gdje je Lisa bila
na fotografiji? Nisam rekao da je Lisa bila na fotografiji. Da je imala prilike odgovoriti,
odgovor bi bio ne. To je sve."
Aronsonova se namrštila.
„Zapamti što sam ti rekao, Bullocks. Kloni se savjesti. Ovdje igramo žestoku
igru. Izigrao sam Freemanovu i sad ona pokušava izigrati mene. Možda me već
izigrala na neki način, a da ja to ni ne znam. Riskirao sam i dobio malo po prstima od
suca. Ali svaka osoba u poroti gledala je tu sliku dok smo bili pred klupom i svatko od
njih mislio je kako bi Margo Schafer bilo teško vidjeti ono što je tvrdila da je vidjela.
Tako to radi. Hladno je i proračunato. Ponekad pobijediš, ali najčešće ne."
„Znam", rekla je odmahnuvši. „Ne znači da mi se to mora svidjeti."
„Ne znači."
143
Dvadeset četvrto poglavlje
Freemanova me nakon ručka iznenadila time što nije pozvala Margo Schafer
natrag u klupu, ne bi li pokušala popraviti štetu koju sam joj nanio na unakrsnom
ispitivanju. Pretpostavio sam da je za kasnije planirala nešto što će joj pomoći da spasi
Schaferičin iskaz. Umjesto toga, pozvala je narednika LAPD-a Davida Covingtona,
koji je bio prvi policajac što je stigao u WestLand National nakon što je primljen
poziv Riki Sanchez službi 911.
Covington je bio stari veteran i solidni svjedok optužbe. U preciznom, ako ne i
šaljivom iskazu nekoga tko je vidio više mrtvih tijela i o njima svjedočio više puta nego
što se može sjetiti, opisao je dolazak na mjesto zločina i utvrđivanje da je žrtva bila
mrtva zbog zločina. Onda je opisao kako je zatvorio pristup cijeloj garaži, zadržavši
Riki Sanchez i druge moguće svjedoke, i ogradivši područje druge razine gdje se
nalazilo tijelo.
Kroz Covingtonov iskaz uvedene su fotografije s mjesta zločina i prikazane u
svoj njihovoj krvavoj slavi na dva visoko postavljena ravna ekrana. One su, više nego
Covingtonovo svjedočenje, utvrdile zločin ubojstva, potrebu za presudom.
Bio sam postigao nevažan uspjeh tijekom predsudskih čarki u vezi sa snimkama
s mjesta zločina. Prigovorio sam njihovom uvođenju, posebno tužiteljičinu planu da
prikaže uvećanja devedeset puta devedeset cm na stalcima pred klupom za porotnike.
Tvrdio sam da se time stvara predrasudu prema mojoj stranci. Snimke pravih žrtava
ubojstva uvijek su šokantne i izazivaju jake emocije. U ljudskoj je prirodi da želi
strogo kazniti odgovorne. Snimke mogu lako okrenuti porotu protiv optuženog, bez
obzira na to kakav dokaz povezuje optuženoga sa zločinom. Perry je pokušao
rascijepiti bebu. Ograničio je broj snimki, koje je optužba mogla iznijeti, na četiri i
rekao Freemanovoj da mora koristiti ekrane, ograničivši tako veličinu snimki.
Osvojio sam nekoliko bodova, ali znao sam kako sučeva zapovijed neće ograničiti
nagonsku reakciju porotnika. Ipak je to bila pobjeda za tužiteljstvo.
Freemanova je odabrala četiri fotografije što su pokazivale najviše krvi i jadni kut
pod kojim je Bondurant pao licem dolje na betonski pod garaže. Na unakrsnom
ispitivanju, usmjerio sam se na jednu fotografiju i pokušao navesti porotu da misli na
nešto drugo osim na osvetu mrtvoga. Najbolji način da se to učini je postavljanje
pitanja. Ako ostanu s pitanjima, ali ne i s odgovorima, onda sam na unakrsnom
obavio svoj posao.
Uz sučevo dopuštenje, upotrijebio sam daljinski projektora da uklonim tri
snimke s ekrana, ostavivši samo jednu.
„Naredniče Covington, želim vam obratiti pozornost na snimku koju sam
ostavio na ekranu. Mislim da je označena kao dokazni predmet naroda 3. Možete li
mi reći što je u prvom planu snimke?"
„Da, to je otvoreni kovčeg."
,,U redu, i jeste li ga takvog zatekli kad ste stigli na mjesto zločina?"
144
„Da, jesam."
„Ležao je tamo ovako otvoren?"
„Da."
„Dobro, i jeste li se raspitali kod nekog svjedoka, ili bilo koga drugog da
utvrdite je li ga netko otvorio nakon što je žrtva otkrivena?"
„Pitao sam ženu koja je zvala devet-jedan-jedan je li ga ona otvorila i rekla je da
nije. To je bio opseg mog raspitivanja o tome. Prepustio sam to detektivima."
„U redu, a ovdje ste posvjedočili kako ste radili u ophodnji kroz svoju cijelu
karijeru od dvadeset i dvije godine, je li tako?"
„Da, tako je."
„Reagirali ste na mnogo poziva službi devet-jedan-jedan?"
„Da."
„Što vam pogled na tako otvoren kovčeg znači?"
„Stvarno ništa. To je tek dio mjesta zločina."
,Je li vas vaše iskustvo potaklo da pomislite kako je u ovom ubojstvu bila
uključena i pljačka?"
„Ne, zapravo. Ja nisam detektiv."
„Ako pljačka nije bila motiv ovog zločina, zašto bi ubojica potrošio vrijeme da
otvori žrtvin kovčeg?"
Freemanova je prigovorila prije nego što je Covington stigao odgovoriti. Rekla je
kako je pitanje bilo izvan svjedokovog opsega stručnosti i iskustva.
„Narednik Covington proveo je svoju cijelu karijeru radeći u patroli. On nije
detektiv. Nikada nije istraživao pljačku."
Sudac je kimnuo.
„Sklon sam složiti se s gospođicom Freeman, gospodine Haller."
„Časni sude, narednik Covington možda nikad nije bio detektiv, ali mislim da
je sigurno reći kako je dolazio po pozivima za pljačku i provodio preliminarne
istrage. Mislim da svakako može odgovoriti na pitanje o svojim početnim
dojmovima na mjestu zločina."
,,I dalje ću prihvatiti prigovor. Pitajte svoje sljedeće pitanje."
Poražen na tom mjestu, pogledao sam bilješke koje sam prethodno pripremio
za Covingtona. Osjećao sam se sigurnim da sam porotnicima čvrsto usadio u glave
pitanje o pljački i motivu za ubojstvo, ali nisam htio stati na tome. Odlučio sam
pokušati blefom.
„Naredniče, nakon što ste stigli po pozivu službi devet-jedan-jedan i pregledali
mjesto zločina, jeste li zvali istražitelje i mrtvozornike i stručnjake za mjesto zločina?"
„Da, kontaktirao sam komunikacijsko središte, potvrdivši da imamo ubojstvo i
zatraživši uobičajeni izlazak istražitelja iz Postaje Van Nuys."
„I održavali ste nadzor nad mjestom zločina dok ti ljudi nisu stigli?"
145
„Da, tako to ide. Predao sam nadzor mjesta istražiteljima. Da budemo precizni,
detektivu Kurlenu."
„U redu, i jeste li u ijednom trenutku u tom procesu raspravljali s Kurlenom ili
bilo kojim drugim policijskim službenikom mogućnost, da je ubojstvo proizašlo iz
pokušaja pljačke?"
„Ne, nisam."
„Jeste li sigurni, naredniče?"
„Sasvim siguran."
Zapisao sam nešto u svom pravničkom bloku. Bila je to besmislena žvrljotina
sačinjena za porotu.
„Nemam više pitanja."
Covington je otpušten, pa je jedan od bolničara koji su pristigli po pozivu
službi devet-jedan-jedan svjedočio kako je potvrdio da je žrtva na mjestu zločina
bila mrtva. Sjeo je i sišao s klupe u pet minuta, jer je Freemanovu zanimalo samo da
potvrdi smrt, a ja nisam imao nikakve koristi do od unakrsnog ispitivanja.
Sljedeći je bio žrtvin brat, Nathan Bondurant. On je bio iskorišten da potvrdi
identifikaciju žrtve, što je još jedan preduvjet za osudu. Freemanova ga je također
iskoristila kao i snimke s mjesta zločina, da u poroti pobudi emocije. Suznih je očiju
opisao kako su ga detektivi odveli u ured mrtvozornika, gdje je identificirao tijelo svog
mlađeg brata. Freemanova ga je pitala kad je zadnji put vidio svog brata živog, a
njegov je odgovor izmamio još jednu bujicu suza dok je opisivao zajednički odlazak
na košarkašku utakmicu Lakersa samo tjedan dana prije ubojstva.
U pravilu ostavljate uplakanog čovjeka na miru. Obično se ništa ne postiže
unakrsnim ispitivanjem žrtvinih voljenih, ali Freemanova je otvorila vrata, pa sam
odlučio zakoračiti kroz njih. Rizik, s kojim sam se suočavao, bio je da bi me porotnici
mogli smatrati okrutnim ako bih u ispitivanju ucviljenog člana obitelji otišao
predaleko.
„Gospodine Bondurant, žao mi je zbog vašeg obiteljskog gubitka. Imam samo
nekoliko brzih pitanja. Spomenuli ste kako ste vi i vaš brat otišli na utakmicu Lakersa
tjedan dana prije nego što se dogodio ovaj strašni zločin. O čemu ste razgovarali
tijekom tog izlaska?"
„Uh, razgovarali smo o mnogo stvari. Bilo bi se teško sad sjetiti svega."
„Samo o sportu i Lakersima?"
„Ne, naravno da ne. Bili smo braća. Razgovarali smo o mnogo stvari. Pitao me
za moje klince. Ja sam ga pitao vida li nekoga. Takve stvari."
„Je li viđao koga?"
„Ne, ne u to vrijeme. Rekao je da je bio prezauzet poslom."
„Što je još rekao o poslu?"
„Samo je rekao da je bio zauzet. Bio je zadužen za stambene kredite i išlo je
loše. Puno ovrha i sve te stvari. Nije zapravo previše ulazio u to."
„Je li govorio o svojim vlastitim nekretninama i što se događalo s njima?"
146
Freemanova je prigovorila na relevantnost. Zatražio sam da priđemo sučevoj

klupi i dobio odobrenje. Tamo sam rekao kako sam već porotu pripremio na to da ne
samo što ću srušiti slučaj tužiteljstva, već ću postaviti slučaj za obranu koji će
uključivati dokaze o alternativnoj teoriji o zločinu.
„To je ta alternativna teorija, suče. Da je Bondurant bio u financijskim
nevoljama i da su njegovi napori da se izvuče bili uzrokom njegove propasti. Trebao
bih dobiti dovoljno prostora da to slijedim sa svakim svjedokom kojeg tužiteljstvo
izvede pred porotu."
„Suče", uzvratila je Freemanova, „samo zato što branitelj kaže da je nešto
relevantno, ne znači i da jest. Žrtvin brat nije imao nikakvih izravnih saznanja o
financijskoj ili investicijskoj situaciji Mitchella Bonduranta."
„Ako je tako, suče, Nathan Bondurant može to reći, a ja ću ići dalje."
,,U redu, odbijeno. Pitajte svoje pitanje, gospodine Haller."
Opet za govornicom, pitao sam svjedoka to pitanje ponovo.
„Govorio je vrlo kratko i bez ulaženja u detalje", odvratio je svjedok.
„Što je točno rekao?"
„Samo je rekao daje bio naopako sa svojini investicijskim nekretninama. Nije
rekao koliko je to bilo, niti o čemu se radilo. To je sve što je rekao."
„Što vam je značilo to što je rekao da je bio naopako?"
„Da je za svoja vlasništva dugovao više nego što su vrijedila."
„Je li rekao da ih pokušava prodati?"
„Rekao je kako ih ne može prodati bez da potone."
„Hvala, gospodine Bondurant. Nemam daljnjih pitanja."
Freemanova je završila svoj obilazak manjih igrača pozivajući svjedokinju po
imenu Gladys Pickett, koja se na klupi predstavila kao glavna blagajnica u središnjici
WestLand Nationala u Sherman Oaksu. Nakon što je iz Pickettove izvukla koje su joj
bile dužnosti u banci, Freemanova je prešla izravno na ključno svjedočenje.
„Kao osobi zaduženoj za šalterske službenike u banci, koliko ljudi vam odgovara,
gospođo Picket?"
„Ukupno oko četrdeset."
„Je li jedna od tih osoba i šalterska službenica imenom Margo Schafer?"
„Da, Margo je jedna od mojih šalterskih službenica."
„Željela bih usmjeriti vašu pažnju na jutro ubojstva Mitchella Bonduranta. Je
li vam se Margo Schafer obratila s posebnom zabrinutošću?"
„Da, jest."
„Možete li, molim vas, reći poroti što je to brinulo gospođu Schafer?"
„Došla je k meni i izvijestila me da je vidjela Lisu Trammel samo pola bloka od
banke, kako hoda pločnikom i udaljava se od banke."
„Zašto je ovo bio razlog za brigu?"
147
„Pa, imamo fotografiju Lise Trammel u zaposleničkim prostorijama i unutar

našeg trezora, i bili smo upućeni da našim pretpostavljenima prijavimo bilo kakvo
opažanje Lise Trammel."
„Znate li zašto je ta uputa izdana?"
„Da. Banka je ishodila zabranu pristupa koja je drži podalje od bankinog
posjeda."
„Možete li reći poroti kad vam je Margo Schafer rekla da je vidjela Lisu Trammel
blizu banke?"
„Da, bilo je to čim je toga dana stigla na posao. Bilo je to prvo što je učinila."
,,E sad, imate li zapisano kad šalterski službenici dolaze na posao?"
„Imam listu u trezoru u kojoj se naznačuje vrijeme."
„To je kad šalterski službenici dođu u trezor i podignu svoje kutije s novcem
da ih odnesu na svoja radna mjesta?"
„Da, tako je."
„Na dan o kome govorimo, u koliko je sati ime Margo Schafer bilo
označeno?"
„Bilo je to u devet nula-devet. Bila je zadnja koja se prijavila. Kasnila je."
,,A to bi bilo i kad vam je rekla da je vidjela Lisu Trammel?"
„Da, točno."
,,E sad, jeste li u to vrijeme znali da je Mitchell Bondurant bio ubijen u garaži
banke?"
„Ne, nitko to još nije znao, jer je Riki Sanchez ostala u garaži dok nije stigla
policija, a onda su je tamo zadržali na ispitivanju. Nismo znali što se događa."
„Dakle, ideja da bi Margo Schafer mogla smisliti priču kako je vidjela Lisu
Trammel nakon što je čula o ubojstvu gospodina Bonduranta nije moguća, je li
tako?"
„Tako je. Rekla mi je da ju je vidjela prije nego što je ona ili ja, ili bilo tko u
banci znao za gospodina Bonduranta."
,,U kojem ste trenutku saznali za ubojstvo gospodina Bonduranta u garaži i
ponudili informaciju koju ste dobili od Margo Schafer?"
„To je bilo oko pola sata kasnije. Tada smo čuli i očito je da sam pomislila kako
bi policija trebala znati da je ta žena viđena u blizini."
„Hvala, gospođo Pickett. Nemam više pitanja."
To je bio Freemaničin najveći pogodak do sada. Pickettova je uspješno razvrgla
veliki dio onoga što sam uspio postići sa Schaferovom na klupi. Sad sam morao
odlučiti da li da to ne diram ili da riskiram i stvari učinim još gorima. Odlučio sam
pregristi svoje gubitke i nastaviti dalje. Kaže se da nikad ne postavljaš pitanje na koje
već ne znaš odgovor. To je pravilo bilo primjenjivo ovdje. Pickettova je odbila
razgovarati s mojim istražiteljem. Freemanova bi mogla postaviti klopku, ostavivši je
tamo s još nekim dijelom informacije, na koji bih mogao nagaziti loše smišljenim
148
pitanjem.
„Nemam pitanja za ovu svjedokinju", rekao sam sa svog mjesta za stolom
obrane.
Sudac Perry otpustio je Pickettovu i odredio popodnevnu stanku od petnaest
minuta. Dok su ljudi ustajali da izađu iz prostorije, moja se stranka nagnula prema
meni za stolom.
„Zašto se niste bacili na nju?", prošaptala je.
„Na koga? Pickettovu? Nisam htio pogoršavati pitajući je pogrešne stvari."
„Šalite se? Trebali ste je uništiti kao što ste Schaferovu."
„Razlika je bila u tome da sam kod Schaferove imao nešto s čime sam to
mogao učiniti. Kod Pickettove nisam, a baciti se na nekoga bez ičega moguća je
katastrofa. Pustio sam je neka ode."
Mogao sam vidjeti kako joj bijes zatamnjuje oči.
„Pa, trebali ste pribaviti nešto o njoj."
To je izašlo kao siktanje kroz, vjerovao sam, stegnute zube.
„Slušajte, Lisa, ja sam vaš odvjetnik i ja odlučujem..."
„Nema veze. Moram ići."
Ustala je i pohitala prema izlazu iz sudnice. Bacio sam pogled na Freemanovu
da vidim je li zapazila neslogu između odvjetnika i stranke. Nabacila mi je znalački
osmijeh, što je govorilo da je.
Odlučio sam izaći u hodnik da vidim zašto je moja stranka tako naglo trebala
otići. Izašao sam i smjesta su me privukle kamere do jedne od klupa što su išle
hodnikom između vrata sudnica. Bile su usmjerene prema Lisi, koja je sjedila na
klupi, grleći svog sina, Tylera. Dječak je izgledao kao da mu je krajnje neugodno pod
svjetlima kamera.
„Isuse Kriste", prošaptao sam.
Spazio sam Lisinu sestru kako stoji na rubu grupe i pošao do nje.
„Što je ovo, Jodie? Zna da je sudac odredio kako ne može dovoditi klinca na
sud."
„Znam. Ne ide u sudnicu. Imao je pola dana u školi i htjela je da ga dovedem.
Valjda je mislila kako će, ako je mediji vide s Tyjem, to pomoći."
„Da, pa, mediji nemaju ništa s ovime. Ne dovodi ga natrag. Nije me briga što
kaže, ne dovodi ga natrag."
Osvrnuo sam se tražeći Herba Dahla. Ovo je morao biti njegov potez i želio
sam i njemu poslati istu poruku. Ali nije bilo ni traga negdašnjem hollywoodskom
igraču. Vjerojatno je bio dovoljno pametan da me se kloni.
Krenuo sam natrag u sudnicu. Još mi je bilo ostalo deset minuta stanke i planirao
sam ih iskoristiti misleći o radu za stranku, koja mi se nije sviđala i koju sam počeo
prezirati.
149
Dvadeset peto poglavlje
Nakon stanke, Freemanova je prešla na ono što zovem lovačko-sakupljačkom

fazom tužiteljskog slučaja. Tehničari na mjestu zločina. Njihova svjedočenja bit će
platforma na kojoj će predstaviti detektiva Howarda Kurlena, glavnog istražitelja.
Prvi lovac-sakupljač bio je mrtvozornički istražitelj po imenu William Abbott,
koji je stigao na mjesto zločina i bio zadužen za dokumentiranje tijela i njegov
transport do ureda mrtvozornika, gdje se provela obdukcija.
Njegovo svjedočenje pokrilo je njegova opažanja na mjestu zločina, rane na glavi
koje je pretrpjela žrtva i osobnu imovinu pronađenu na tijelu. To je uključivalo
Bondurantov novčanik, sat, sitniš i držač za novac koji je sadržavao 183 dolara u
gotovini. Tu je također bio i račun iz Joe's Joe franšize, koji je istražiteljima pomogao
da utvrde vrijeme smrti.
Abbott, poput Covingtona prije njega, bio je vrlo hladan u svome svjedočenju.
Biti na mjestu nasilnog zločina bila mu je rutina. Kad je došao moj red da
postavljam pitanja, usmjerio sam se na to.
„Gospodine Abbott, koliko ste dugo bili mrtvozornički istražitelj?"
„Sad već gazim dvadeset i devetu godinu."
„Sve u Okrugu Los Angeles?"
„Tako je."
„Na koliko mjesta ubojstva procjenjujete da ste bili u tom vremenu?"
„O bože, vjerojatno nekoliko tisuća. Puno."
„Kladim se. I pretpostavljam da su mnoga bila mjesta gdje se radilo o velikom
nasilju."
„Takva je to zvijer."
„Što je bilo s ovim mjestom? Pregledali ste i fotografirali ozljede na žrtvi, je li
tako?"
„Da, jesam. To je dio protokola koji slijedimo prije prijevoza tijela."
„Pred sobom imate izvješće s mjesta zločina, koje je uvršteno u dokaze
predsudskim dogovorom. Možete li poroti pročitati drugi odlomak sažetka?"
Abbott je okrenuo stranicu u svom izvješću i našao odlomak.
„'Postoje tri uočljive udarne rane na tjemenu glave, što se ističu svojom
nasilnošću i oštećenjima. Položaj tijela ukazuje na trenutačni gubitak svijesti prije udara u
tlo.' Onda u zagradi imam riječ 'pretjerano'."
„Da, to me zanima. Što ste mislili stavljanjem 'pretjerano' u sažetak?"
„Samo da mi se činilo kako bi bilo koji od tih udaraca obavio posao. Žrtva je
150
bila onesviještena, a moguće čak i mrtva prije nego što je udarila o tlo. To je učinio
prvi udarac. To bi ukazivalo na to da su dva udarca pala nakon što je bio licem na
tlu. To je bilo pretjerano. Onako kako ja gledam na to, netko je bio jako ljut na
njega."
Abbott je vjerojatno mislio kako mi mudro daje odgovor kojeg nikako nisam
htio čuti. I Freemanova. Ali bili su u krivu.
„Znači, vi u svom sažetku ukazujete da ste otkrili kako je u ovom ubojstvu bilo
neke vrste emotivne uključenosti, je li tako?"
„Da, to je ono što sam mislio."
„Kakvu obuku imate što se tiče istraživanja ubojstava?"
„Pa, obučavao sam se šest mjeseci prije nego što sam počeo s poslom prije
trideset godina. I imamo stalnu obuku na poslu par puta godišnje. Poučavaju nas
najnovijim istražiteljskim tehnikama i tako to."
„Je li to specifično za istraživanje ubojstava?"
„Ne sve, ali puno toga jest."
„Nije li temeljno načelo ubojstva da zločin s pretjeranom uporabom sile
obično ukazuje kako je žrtva poznavala svog ubojicu? Kako je postojala osobna
veza?"
„Ovaj..."
Freemanova je konačno shvatila. Ustala je i prigovorila, rekavši kako Abbott nije
bio istražitelj ubojstva i da je pitanje zahtijevalo stručnost koju nije imao. Nisam se
morao svađati. Sudac je podignuo ruku da me ušutka i rekao Freemanovoj da sam
upravo prošetao Abbotta tim putem bez prigovora države. Istražitelj je posvjedočio o
svom iskustvu i obuci u području ubojstava, a da Freemanova nije ni pisnula.
„Kockali ste, gospođice Freeman. Mislili ste kako će stvar ići vašim smjerom.
Sad se ne možete izvlačiti. Svjedok će odgovoriti na pitanje."
„Izvolite, gospodine Abbott", rekoh.
Abbott se izvlačio tražeći da mu sudski stenograf pročita pitanje. Onda ga je
sudac morao opet prozvati.
„To treba uzeti u obzir", konačno je rekao.
„Uzeti u obzir?", upitao sam. „Što to znači?"
„Kad imate veoma nasilni zločin, treba imati u vidu da je žrtva osobno
poznavala svog napadača. Svog ubojicu."
„Kad kažete veoma nasilni zločin, mislite pretjeranu uporabu nasilja?"
„To bi mogao biti dio toga, da."
„Hvala, gospodine Abbott. A sad, što je s drugim zapažanjima koja ste
zabilježili na mjestu zločina? Jeste li stvorili kakvo mišljenje u vezi vrste snage koja je
trebala da se upute tri brutalna udarca po vrhu glave gospodina Bonduranta?"
Freemanova je opet prigovorila, tvrdeći da Abbott nije mrtvozornik i da nije
posjedovao stručnost da odgovori na to pitanje. Ovaj put Perry je podupro
151
prigovor, dajući joj malu pobjedu. Odlučio sam uzeti što sam zgrabio i biti sretan s
time.
„Nemam daljnjih pitanja", rekao sam.
Sljedeći je na redu bio Paul Roberts, koji je bio stariji kriminalist u tročlanoj jedinici
LAPD-a za mjesta zločina, koja je obradila mjesto. Njegovo svjedočenje bilo je manje
uzbudljivo od Abbottova, jer ga je Freemanova držala na kratkom povodcu. Govorio je
samo o procedurama i o onome što je prikupio na mjestu zločina i kasnije obradio u
laboratoriju OZI-ja. U unakrsnom ispitivanju sam uspio iskoristiti malu količinu fizičkih
dokaza u korist svoje stranke.
„Možete li poroti reći položaje otisaka prstiju koje ste prikupili s mjesta zločina,
a koji su se kasnije poklopili s optuženom?"
„Nismo našli nikakve."
„Možete li reći poroti koji su uzorci krvi, prikupljeni na mjestu zločina, došli od
optužene?"
„Nismo našli nikakve."
„Dobro, što je onda s kosom i vlaknima? Sigurno ste povezali optuženu s
mjestom zločina putem kose i vlakana, je li tako?"
„Nismo."
Udaljio sam se nekoliko koraka od govornice, kao da sam ishodao svoju
frustraciju, i onda se vratio.
„Gospodine Haller", reče sudac. „Hajde da preskočimo glumatanje."
„Hvala, časni sude", reče Freemanova.
„Nisam se vama obratio, gospođice Freeman."
Jedan sam dugi trenutak pogledao porotu prije nego što sam postavio svoje
sljedeće i zadnje pitanje.
„Sažeto, gospodine, jeste li vi i vaša ekipa prikupili ijedan komadić dokaza u toj
garaži, koji povezuje Lisu Trammel s mjestom zločina?"
,,U garaži? Ne, nismo."
„Hvala, onda nemam ništa dalje."
Znao sam da je Freemanova mogla žestoko uzvratiti na daljnjem ispitivanju,
pitajući Robertsa o čekiću s Bondurantovom krvi na njemu i cipelom s istom krvi,
pronađenom u garaži moje stranke. On je bio dio tima za mjesto zločina koja je
obradila oba mjesta. Ali pretpostavljao sam da neće to učiniti. Koreografirala je
iznošenje svog slučaja do zadnjeg dijela dokaza, pa bi mijenjanje stvari sada značilo
izbacivanje slučaja iz ritma, što bi joj ugrozilo zamah i konačni učinak kad sve stvari
dođu na kup. Bila je predobra da bi to riskirala. Istrpjet će svoje udarce sada, znajući
da će konačno izručiti nokaut kasnije tijekom suđenja.
„Gospođice Freeman, još pitanja?", upita sudac, jednom kad sam se vratio na
svoje sjedalo.
„Ne, časni sude. Nemam pitanja." „Svjedok je slobodan."
152
Imao sam popis Freemaničinih svjedoka zaklaman na unutrašnjem zaklopcu

fascikla sa slučajem na stolu preda mnom. Prekrižio sam imena Abbott i Roberts i
preletio preko imena koja su još ostala. Prvi dan suđenja još nije bio sasvim gotov, a
već je prilično zagrizla u popis. Pregledao sam preostala imena i zaključio da će
detektiv Kurlen najvjerojatnije biti sljedeći svjedok. Ali ovo je predstavljalo mali
problem za tužiteljstvo. Pogledao sam na svoj sat. Bilo je 4:25, a sud je, prema
rasporedu, trebao završiti u pet. Ako Freemanova izvede Kurlena na klupu, tek će
početi kad sudac napravi prekid. Bilo je moguće da će ga Freemanova odvesti prema
otkriću za kojeg bi bilo lijepo da porota o njemu razmišlja preko noći, ali to bi moglo
povući za sobom spetljavanje njegova svjedočenja, pa stoga nisam smatrao da će
Freemanova to smatrati vrijednim rizika.
Opet sam preletio popis da vidim ima li plutajućeg, svjedoka koji može uskočiti
bilo gdje u tužiteljevom slučaju. Nisam ga vidio i pogledao sam tužiteljicu preko
prolaza., nesiguran koji će potez povući.
„Gospođice Freeman", pozvao ju je sudac. „Pozovite svog sljedećeg svjedoka,
molim."
Freemanova je ustala sa svog mjesta i obratila se Perryju. „Časni sude, očekuje se
da će svjedok kojeg sam planirala pozvati sljedećeg, davati dugi iskaz i u izravnom i
u unakrsnom ispitivanju. Htjela bih zatražiti neka mi sud udovolji i dopusti da
pozovem svjedoka odmah ujutro, tako da porota ne osjeti prekid u svjedočenju."
Sudac je pogledao preko Freemaničine glave na sat na stražnjem zidu sudnice.
Polako je odmahnuo glavom.
„Ne", reče on. „Ne, nećemo tako raditi. Ostalo nam je još više od pola sata
sudskog vremena i iskoristit ćemo ga. Pozovite svog sljedećeg svjedoka, gospođice
Freeman."
„Da, časni sude", reče Freemanova. „Narod poziva Gilberta Modesta." Pogriješio
sam oko plutajućeg. Modesto je bio šef korporacijskog osiguranja u WestLand Nationalu
i Freemanova je sigurno vjerovala kako se njegov iskaz može ubaciti u svakom trenutku
suđenja, bez da šteti zamahu i toku. Nakon što je položio prisegu i zauzeo svoje
sjedalo u klupi, Modesto je nastavio izlagati svoje iskustvo u provođenju zakona i
svoje trenutne dužnosti u WestLand Nationalu. Freemanova je onda skrenula
ispitivanje na njegove postupke tog jutra kad je ubijen Mitchell Bondurant.
„Kad sam čuo da je Mitch, prvo sam izvukao popis prijetnji da ga dam
policiji", rekao je.
„Što je popis prijetnji?", upitala je Freemanova.
„To je popis koji održavamo, a koji sadrži svaku prijetnju poslanu poštom ili e-
poštom banci ili osoblju banke. Također sadrži i bilješke o svakoj drugoj prijetnji,
koja dolazi telefonom ili preko treće osobe, ili policije. Imamo protokol za
odmjeravanje težine prijetnje i imamo imena koja označimo i tako dalje."
„Koliko ste osobno upoznati s popisom prijetnji?"
„Vrlo sam upoznat. Proučavam ga. To mi je posao."
„Koliko je imena bilo na tom popisu tog jutra kad je ubijen Mitchell
Bondurant?"
153
„Nisam brojao, ali rekao bih nekoliko desetaka."

,,A oni su svi bili smatrani ozbiljnim prijetnjama banci i njenim zaposlenicima?"
„Ne, naše je pravilo da ako dobijemo prijetnju, ona ulazi na popis. Nije bitno
koliko je ozbiljna. Ulazi na popis. Pa se većinu ne smatra ozbiljnima, samo netko tko
ispuše paru ili nešto frustracije."
„Tog jutra na popisu, koje je ime bilo na vrhu popisa po ozbiljnosti prijetnje?"
„Optužene Lise Trammel."
Freemanova je zastala radi efekta. Proučavao sam porotu. Skoro sve oči gledale
su moju stranku.
„Zašto je to bilo tako, gospodine Modesto? Je li izrekla izričitu prijetnju protiv
banke ili kojeg zaposlenika banke?"
„Ne, nije. Ali bila je uključena u parnicu s bankom oko ovrhe i prosvjedovala je
pred bankom, dok naši pravnici nisu ishodili privremenu zabranu pristupa da je drže
podalje. Njezini su postupci bili uočeni kao prijetnja i čini se da smo bili u pravu što
se toga tiče."
Skočio sam i prigovorio, tražeći od suca neka se izbriše kraj Modestovog
odgovora, jer podjaruje i stvara predrasudu. Sudac se složio i opomenuo Modesta da
takva mišljenja zadrži za sebe.
„Znate li, gospodine Modesto", reče Freemanova, „je li Lisa Trammel uputila
izravnu prijetnju kome u banci, uključujući Mitchella Bonduranta?"
Pravilo broj jedan je da se sve slabosti preokrenu u prednosti. Freemanova je
sada postavljala moja pitanja, oduzimajući mi priliku da ih prožmem svojim
gnjevom.
„Ne, ne određeno. Ali naš je osjećaj bio, kad smo procjenjivali prijetnje, da je
ona bila netko koga bismo trebali imati na oku."
„Hvala, gospodine Modesto. Kome ste unutar LAPD-a dali taj popis?"
„Detektivu Kurlenu, koji je vodio istragu. Otišao sam izravno k njemu."
,,I, jeste li imali priliku razgovarati s detektivom Kurlenom kasnije tijekom
dana?"
„Pa, razgovarali smo nekoliko puta dok je istraga napredovala. Imao je pitanja o
nadzornim kamerama u garaži i drugim stvarima."
„Jeste li ga kontaktirali po drugi put?"
„Jesam, kad mi je skrenuta pažnja da je jedna od naših zaposlenica, šalterska
službenica, prijavila svojoj pretpostavljenoj kako vjeruje da je tog jutra vidjela Lisu
Trammel ili blizu ili na posjedu banke. Smatrao sam kako je to informacija koju policija
treba imati, pa sam nazvao detektiva Kurlena i dogovorio mu razgovor sa
službenicom."
„A to je bila Margo Schafer?"
„Da, tako je."
Freemanova je završila s izravnim ispitivanjem i predala svjedoka meni. Odlučio
154
sam da bi bilo najbolje uletjeti i izletjeti, posaditi nekoliko sjemenki, a onda se vratiti
kasnije i požnjeti.
„Gospodine Modesto, kao šef korporacijskog osiguranja u WestLandu, jeste li
imali uvid u ovršni postupak kojeg je banka poduzimala protiv Lise Trammel?"
Modesto je odlučno odmahnuo glavom.
„Ne, to je bio pravni slučaj i nisam u njega kao takvog imao uvida." „Dakle,
kad ste detektivu Kurlenu predali taj popis s imenom Lise Trammel na vrhu, niste
znali hoće li će izgubiti kuću ili ne, točno?"
„Tako je."
„Niste znali da je banka bila u postupku izvlačenja iz njezine ovrhe, jer je
uposlila tvrtku uključenu u prijevarne radnje, jesam li..."
„Prigovor!", zavrišti Freemanova. „Pretpostavlja činjenice koje nisu u
dokazima."
„Prihvaćen", reče Perry. „Gospodine Halleru, budite pažljivi ovdje."
„Da, časni sude. Gospodine Modesto, u trenutku kada ste dali popis prijetnji
detektivu Kurlenu, jeste li poimence spomenuli Lisu Trammel ili ste mu samo dali popis
i pustili ga da sam prođe kroz njega?"
„Rekao sam mu da je bila na vrhu našeg popisa."
„Je li vas pitao zašto?"
„Stvarno se ne sjećam. Samo se sjećam da sam mu rekao o njoj, ali ne mogu
sigurno reći jesam li mu sam rekao ili me on pitao."
,,A u vrijeme kad ste razgovarali s detektivom Kurlenom o Lisi Trammel kao
prijetnji, niste imali predodžbe o statusu njezine ovrhe, je li tako?"
„Da, tako je."
„Pa ni detektiv Kurlen nije imao tu informaciju, jesam li u pravu?"
„Ne mogu govoriti za detektiva Kurlena. Morat ćete pitati njega."
„Ne brinite, hoću. Nemam daljnjih pitanja u ovom trenutku."
Provjerio sam stražnji zid dok sam se vraćao na svoje mjesto. Bilo je pet minuta
do pet i znao sam da smo za taj dan bili gotovi. Uvijek ima toliko toga što ide u
pripreme za suđenje. Kraj prvog dana obično je praćen naletom iscrpljenosti. Upravo
sam osjećao kako me počeo pogađati.
Sudac je upozorio porotnike da budu otvorena uma prema onome što su čuli i
vidjeli tijekom dana. Rekao im je neka izbjegavaju medijska izvještavanja o suđenju i
da ne raspravljaju o slučaju među sobom ili s drugima. Onda ih je poslao kući.
Moja je stranka otišla s Herbom Dahlom, koji se vratio na sud, a ja sam ispratio
Freemanovu kroz vrata.
„Lijep početak", rekao sam joj.
„Ni ti nisi bio loš."
„Pa, oboje znamo da se na početku suđenja bere voće s niskih grana. A kad ga
155
nestane, onda postane gadno."

„Da, bit će gadno. Sretno, Halleru."
Jednom u hodniku, otišli smo svatko na svoju stranu. Freemanova niz stube do
ureda okružnog tužitelja, a ja do dizala i onda natrag u svoj ured. Nije bilo važno
koliko sam umoran bio. Još sam imao posla. Kurlen će vjerojatno biti u klupi cijeloga
sljedećeg dana. Bit ću spreman.
156
Dvadeset šesto poglavlje
„Narod poziva detektiva Howarda Kurlena."

Andrea Freeman okrenula se od stola tužiteljstva gdje je stajala i nasmiješila se
detektivu dok je hodao prolazom, držeći pod rukom dva upečatljivo debela plava
uvezana sveska, poznata kao knjige ubojstva. Prošao je kroz vrata i krenuo prema
klupi za svjedoke. Izgledao je opušteno. Ovo je za njega bila rutina. Stavio je knjige
ubojstva na policu pred stolcem za svjedoka i podignuo ruku da prisegne. U tom
mi je trenutku bacio usputni pogled. Izvana je Kurlen izgledao hladnokrvno, mirno i
sabrano, ali već smo prije plesali ovaj ples i morao se pitati što ću mu donijeti ovaj
put.
Kurlen je nosio strogo krojeno odijelo mornarički plave boje sa žarko
narančastom kravatom. Detektivi uvijek nabace najbolji izgled da bi svjedočili. Onda
sam nešto shvatio. Nije bilo sijedih u Kurlenovoj kosi. Bližio se šezdesetoj, a nije imao
sijedih. Bojao je kosu za TV kamere.
Taština. Pitao sam se je li to nešto, što mogu iskoristiti kao prednost kad bude
moj red da postavljam pitanja.
Nakon što je Kurlen zaprisegnut, sjeo je na stolac za svjedoke i raskomotio se.
Vjerojatno će tamo biti cijeli dan, a možda i dulje. Natočio si je čašu vode iz vrča
koji je ostavio sudski činovnik, otpio gutljaj i pogledao Freemanovu. Bio je spreman.
„Dobro jutro, detektive Kurlen. Željela bih ovog jutra započeti time da kažete
poroti ponešto o svojem iskustvu i povijesti."
„Bit će mi drago", reče Kurlen s toplim osmijehom. „Imam pedeset i šest
godina i pridružio sam se LAPD-u prije dvadeset i četiri godine, nakon što sam proveo
deset godina u marincima. Bio sam detektiv za ubojstva dodijeljen Postaji Van Nuys
zadnjih devet godina. Prije toga proveo sam tri godine radeći na ubojstvima u
Postaji Foothill."
„Na koliko ste istraga ubojstava radili?"
„Ovaj slučaj je moje šezdeset i prvo ubojstvo. Bio sam detektiv dodijeljen
istraživanju drugih zločina — pljački, provala i krađa automobila — šest godina prije
nego što sam prešao na ubojstva."
Freemanova je stajala za govornicom. Okrenula je stranicu u pravničkome
bloku, spremna prijeći na ono što je bilo bitno.
„Detektive, započnimo s jutrom kada je ubijen Mitchell Bondurant. Možete li
nas provesti kroz početne stadije slučaja?"
Pametan potez, rekavši „nas", impliciralo se da su porota i tužiteljstvo bili dio
istog tima. Nisam uopće sumnjao u Freemaničine vještine, a ona će biti najoštrija sa
svojim glavnim detektivom u klupi. Znala je da bi joj se, ako mogu načeti Kurlena,
cijela stvar mogla urušiti.
157
„Bio sam za svojim stolom oko devet i petnaest kad je mlađi detektiv došao
meni i mojoj partnerici, detektivki Cynthiji Longstreth, i rekao kako se dogodilo
ubojstvo u garaži za parkiranje u WestLand Nationalovoj središnjici na Ventura
Boulevardu. Detektivka Longstreth i ja smjesta smo se uputili tamo."
„Otišli ste na mjesto zločina?"
„Da, smjesta. Stigli smo u devet i trideset i preuzeli nadzor nad mjestom
zločina."
„Što je to obuhvaćalo?"
„Pa, prvi je prioritet sačuvati i prikupiti dokaze s mjesta zločina. Pozornici su već
ogradili područje trakom i držali ljude podalje. Jednom kad smo se uvjerili da je tamo
sve pokriveno, podijelili smo odgovornosti. Ostavio sam svoju partnericu zaduženom
za nadgledanje istrage na mjestu zločina, a ja sam proveo preliminarne razgovore sa
svjedocima koje su pozornici zadržali radi ispitivanja."
„Detektivka Longstreth je manje iskusni detektiv od vas, je li tako?"
„Da, radila je sa mnom istrage ubojstava tri godine."
„Zašto ste mlađem članu svog tima dali veoma važan posao nadgledanja istrage
na mjestu zločina?"
„Učinio sam to, jer sam znao da su ljudi za mjesto zločina i mrtvozornički
istražitelj, koji su bili na licu mjesta, sve veterani s mnogo godina staža i da će Cynthia
biti s dobrim iskusnim ljudima."
Freemanova je onda provela Kurlena kroz niz pitanja o njegovim razgovorima s
okupljenim svjedocima, počevši od Riki Sanchez, koja je otkrila tijelo i nazvala 911.
Kurlen je za klupom bio opušten i skoro narodski u svome iskazu. Riječ koja je padala
na pamet bila je drag.
To 'drag' nije mi se sviđalo, ali morao sam čekati svoj trenutak. Znao sam da bi
mogao biti kraj dana prije nego što dobijem priliku dočepati se Kurlena. U
međuvremenu sam se morao nadati kako se porota neće do kraja zaljubiti u njega.
Freemanova je bila dovoljno pametna da zna kako ne možeš održavati pažnju
porote samo šarmom. Konačno se makla od preliminarnog postavljanja scene i
počela iznositi slučaj protiv Lise Trammel.
„Detektive, je li tijekom istrage nastupio trenutak kada vam je postalo poznato
ime optužene?"
„Da, jest. Šef osiguranja u banci došao je u garažu i tražio da vidi mene ili moju
partnericu. Razgovarao sam s njim kratko i onda ga otpratio u njegov ured, gdje
smo pregledali video iz kamera smještenih na ulazu i izlazima za vozila i u dizalima."
„I je li vam pregled tih videa dao kakve tragove u istrazi?"
„U početku ništa. Nisam vidio nikoga kako nosi oružje ili se ponaša na
sumnjiv način prije ili nakon približnog vremena ubojstva. Nitko nije trčao iz garaže.
Nije bilo ničeg sumnjivog oko vozila što su ulazila ili izlazila. Naravno, provjerili bismo
svaku registarsku tablicu. Ali, nakon početnog pregleda nije bilo ničeg na videu što bi
nam pomoglo, a naravno da ni jedna kamera nije zabilježila samo ubojstvo. To je bio
još jedan detalj za kojeg se čini da ga je počinitelj zločina bio svjestan."
158
Ustao sam i prigovorio Kurlenovoj zadnjoj rečenici, pa ju je sudac izbrisao iz

zapisnika i rekao poroti neka je zanemare.
„Detektive", nastavila je Freemanova, „vjerujem da ste nam htjeli reći kako je
ime Lise Trammel prvi put iskočilo u istrazi."
„Da, u redu. E pa, gospodin Modesto, šef osiguranja u banci, dao mi je popis.
Ono što je on zvao popis procjena prijetnji. Predao mi ga je i on je sadržavao
nekoliko imena, uključujući i ime optužene. A onda, malo kasnije, gospodin
Modesto me nazvao i obavijestio da je Lisa Trammel, jedna od osoba navedenih na
popisu, bila viđena tog jutra vrlo blizu banke."
„Optužena. I tako je njezino ime iskrsnulo u istrazi, nije li tako?"
„Tako je."
„Što ste učinili s tom informacijom, detektive?"
„Prvo sam se vratio na mjesto zločina. Potom sam poslao svoju partnericu neka
ispita svjedokinju koja je rekla da je vidjela Lisu Trammel blizu banke. Bilo je bitno
potvrditi to opažanje i saznati pojedinosti. Onda sam počeo pregledavati popis
procjena prijetnji da proučim sva imena i pojedinosti mogućih prijetnji."
„I jeste li izvukli neke neposredne zaključke?"
„Nisam vjerovao da je postojala i jedna pobrojana osoba, koja bi smjesta
iskočila na razinu sumnjive osobe temeljeno isključivo na onom, što je o njima i
njihovim sukobima s bankom bilo prijavljeno u popisu. Očito, sve ih je trebalo
pažljivo provjeriti. Međutim, Lisa Trammel je iskočila na razinu sumnjive osobe, jer
sam od gospodina Modesta znao da je navodno bila viđena u blizini banke u
vrijeme ubojstva."
„Dakle, vrijeme i geografska blizina Lise Trammel ubojstvu bili su ključni za
vaše razmišljanje u tom trenutku?"
„Da, jer je blizina mogla značiti pristup. Prema izgledu mjesta zločina činilo se
da je netko čekao žrtvu. Imao je rezervirano parkirno mjesto sa svojim imenom na
zidu. Do njega je bio veliki potporni stup. Naša početna teorija bila je da se ubojica
sakrio iza stupa i čekao da gospodin Bondurant priđe i parkira se. Činilo se kako je
prvi put udaren odostraga, tik što je izašao iz auta."
„Hvala, detektive."
Freemanova je provela svog svjedoka kroz još nekoliko koraka, poduzetih na
mjestu zločina, prije nego što se opet usredotočila na Lisu Trammel.
„Je li se vaša partnerica vratila u nekom trenutku na mjesto zločina da izvijesti
o svojim razgovorima s bankovnom službenicom, koja je tvrdila kako je vidjela Lisu
Trammel blizu banke?"
„Da. Moja partnerica i ja osjećali smo da je identifikacija koju je dala svjedokinja
bila solidna. Onda smo raspravili o Lisi Trammel i potrebi da s njom brzo
razgovaramo."
„Ali, detektive, imali ste u tijeku istragu na mjestu zločina i popis pun imena ljudi
koji su prijetili banci ili njenim zaposlenicima. Zašto hitnost u vezi Lise Trammel?"
159
Kurlen se zavalio u svojem stolcu za svjedoke i zauzeo pozu mudrog i

prepredenog starog veterana.
„Pa, bilo je nekoliko stvari koje su nam davale osjećaj hitnosti u vezi gospođe
Trammel. Prije svega, njezin spor s bankom bio je oko ovrhe nad njezinom
imovinom. To je smještalo njezin spor izričito u područje stambenih kredita. Žrtva,
gospodin Bondurant, bio je stariji dopredsjednik izravno zadužen za odjel
stambenih kredita. Pa smo tražili tu vezu. Dodatno, i još važnije..."
„Dopustite da vas tu prekinem, detektive. To ste nazvali vezom. Jeste li znali
poznaju li se žrtva i Lisa Trammel?"
,,U tom trenutku nismo. Znali smo da je gospođa Trammel imala povijest
prosvjeda zbog ovrhe nad njezinim domom i daje tu ovrhu pokrenuo gospodin
Bondurant, žrtva. Ali u to vrijeme nismo znali jesu li se to dvoje poznavali ili čak
ikada sreli."
Bio je to lukavi potez, iznošenje nedostataka u njezinom slučaju pred porotu
prije mene. To je otežavalo obrani da složi svoj slučaj.
„U redu, detektive", reče Freemanova. „Prekinula sam vas kad ste nam htjeli reći
drugi razlog za hitnost u vezi s gospođom Trammel."
„Ono što sam htio objasniti jest da je istraga ubojstva fluidna situacija. Morate
se kretati pažljivo i oprezno, ali istovremeno morate ići kamo vas vodi slučaj. Ako
to ne radite, onda dokazi mogu biti ugroženi - a moguće i druge žrtve. Osjećali
smo kako je postojala potreba da kontaktiramo Lisu Trammel u tom trenutku
istrage. Nismo mogli čekati. Nismo joj smjeli dati vremena da uništi dokaze ili
ozlijedi druge osobe. Morali smo se pokrenuti."
Pogledao sam porotu. Kurlen je pružao jednu od najboljih izvedbi svih
vremena. Na njemu je bilo svako oko u klupi za porotu. Ako Clegg McReynolds
ikad snimi film, možda bi Kurlen trebao igrati samoga sebe.
„Pa što ste učinili, detektive?"
„Provjerili smo vozačku dozvolu Lise Trammel, našli njezinu adresu na Woodland
Hillsu i krenuli njezinoj kući."
„Tko je ostao na mjestu zločina?"
„Nekoliko ljudi. Naš koordinator i svi tehničari iz OZI-a i ljudi mrtvozorničkog
istražitelja. Imali su još puno toga za napraviti i ionako smo njih čekali. Odlazak do
kuće Lise Trammel nije ni na koji način ugrozio mjesto zločina ili istragu."
„Vaš koordinator? Tko je to bio?"
„Treći detektiv zadužen za jedinicu za ubojstva. Jack Newsome. On je bio
nadglednik na mjestu zločina."
„Shvaćam. Što se dogodilo kad ste stigli u kuću gospođe Trammel? Je li bila
tamo?"
„Da, bila je. Pokucali smo i ona je otvorila."
„Možete li nas provesti kroz ono što se potom dogodilo?"
„Predstavili smo se i rekli da provodimo istragu zločina. Nismo rekli kakvog,
160
samo da je ozbiljno. Pitali smo možemo li ući da joj postavimo neka pitanja. Rekla
je da, pa smo ušli."
Osjetio sam vibracije u džepu i znao da sam primio poruku na svom mobitelu.
Izvadio sam ga iz džepa i držao pod stolom, tako da ga sudac ne vidi. Poruka je bila
od Cisca.
MORAMO RAZGOVARATI, NEŠTO DATI POKAŽEM.
Poslao sam odgovor SMS-om, pa smo imali tihi digitalni razgovor:
JESI PROVJERIO PISMO?
NE, NEŠTO DRUGO. JOŠ RADIM NA PISMU.
ONDA NAKON SUDA. DAJ MI PISMO .
Spremio sam mobitel i vratio se promatranju Freemaničinog izravnog
ispitivanja. Spomenuto pismo stiglo je prethodnog popodneva poštom, adresirano
na moj poštanski pretinac. Stiglo je anonimno, ali kad bi Cisco mogao potvrditi
njegov sadržaj, imao bih novo oružje. Moćno oružje.
„Kakvo je bilo držanje gospođe Trammel kad ste je sreli?", upitala je
Freemanova.
„Činila mi se prilično smirenom", reče Kurlen. „Nije izgledala posebno
znatiželjnom zašto želimo razgovarati s njom ili o kakvom se zločinu radilo. Bila je
nonšalantna oko cijele stvari."
„Gdje ste vi i vaša partnerica razgovarali s njom?"
„Odvela nas je u kuhinju, gdje je bio stol, i pozvala nas da sjednemo. Pitala
nas je želimo li vode ili kavu, i oboje smo rekli ne."
,,I tada ste joj počeli postavljati pitanja."
„Da, počeli smo pitajući je da li je cijelog jutra bila u kući. Rekla je da je bila,
osim kad je dovela svog sina u školu u Sherman Oaks u osam. Pitao sam je li još negdje
stala na putu kući i rekla je ne."
„I što vam je to značilo?"
„Pa, da je netko lagao. Imali smo svjedokinju koja ju je smjestila u blizinu banke
malo prije devet. Pa ili netko pogriješio ili je netko lagao."
„Što ste u tom trenutku učinili?"
„Pitao sam je bi li bila voljna poći s nama u policijsku postaju, gdje bismo s njom
razgovarali i tražili od nje da pogleda neke fotografije. Rekla je da i odveli smo je u
Van Nuys."
„Jeste li joj prvo priopćili njezino ustavno pravo da ne razgovara s vama bez
prisutnog odvjetnika?"
„Ne u tom trenutku. Tad još nije bila osumnjičenica. Bila je tek zanimljiva
osoba čije je ime isplivalo na površinu. Nisam smatrao da je trebamo upozoriti na
njezina prava dok ne prijeđemo tu granicu. Još nismo bili ni blizu tome. Imali smo
raskorak između onoga što nam je ona rekla i onoga što nam je rekla svjedokinja.
Morali smo to pobliže istražiti prije nego tko postane sumnjiv."
161
Freemanova je opet bila na djelu. Pokušavala je zakrpati rupe prije nego što ih ja
razderem. Bilo je to frustrirajuće, ali nisam ništa mogao učiniti. Bio sam zaposlen
bilježenjem pitanja, onih koje Freemanova neće predvidjeti. Freemanova je vješto
vratila Kurlena u postaju Van Nuys i sobu za ispitivanje gdje je sjedio s mojom
strankom. Iskoristila ga je da dade uvod video zapisu ispitivanja. Prikazan je poroti
na dvama ekranima iznad nas. Aronsonova je vješto prosvjedovala protiv
prikazivanja ispitivanja, ali uzalud. Sudac Perry ga je dopustio. Mogli smo se žaliti na
to nakon presude, ali uspjeh je tu bio neizvjestan. Morao sam preokrenuti stvari
sada. Morao sam naći načina da porota to vidi kao nepošteni postupak, klopku u
koju je upala moja nevina stranka.
Video je bio snimljen odozgo i tu je obrana smjesta osvojila manji bod, jer je
Howard Kurlen bio krupan čovjek, a Lisa Trammel sićušna. Sjedeći za stolom sučelice
Trammelovoj, Kurlen je izgledao kao da je istiskuje, tjera u kut, čak zlostavlja. To je
bilo dobro. To je bio dio teme, koju sam planirao unijeti u moje unakrsno
ispitivanje.
Zvuk je bio čist i jasan. Usprkos mojem protivljenju, porotnici kao i ostali
igrači na suđenju dobili su transkripte, koje su mogli istovremeno čitati. Prigovorio
sam, jer nisam htio da porotnici čitaju. Htio sam da gledaju. Htio sam da vide
velikog muškarca kako zlostavlja malu ženu. Tu su se mogle steći simpatije, a ne
riječima na papiru.
Kurlen je započeo ležerno, najavljujući imena onih u prostoriji i pitajući
Trammelovu je li tu svojom voljom. Moja je stranka rekla da jeste, ali su ukočenost i kut
videa osporavali njezine riječi. Izgledala je kao da je drže u zatvoru.
„Zašto ne započnemo time da nam kažete o svojem kretanju danas?", potom
je upitao Kurlen.
„Od kada?", odvratila je Trammelova. „Recimo otkako ste se probudili?"
Trammelova je iznijela svoju ranojutarnju rutinu buđenja i pripremanja sina za
školu, potom vožnje do tamo. Dječak je pohađao privatnu školu i vožnja je obično
trajala između dvadeset i četrdeset minuta, ovisno o prometu. Rekla je da je zastala,
nakon što ga je ostavila, da uzme kavu, a onda se vratila kući.
„Rekli ste nam kod kuće da niste nigdje stajali. Sad ste stali za kavu?"
„Valjda sam zaboravila."
„Gdje?"
,,U kafiću zvanom Joe's Joe na Venturi."
Veteranski istražitelj, Kurlen je naglo skrenuo u drugom smjeru, držeći svoj plijen
zbunjenim.
„Jeste li ovog jutra prošli pored WestLand Nationala?"
„Ne. Zar se o tome radi?"
„Dakle, ako netko kaže da vas je tamo vidio, lagao bi?"
„Da, tko je to rekao? Nisam prekršila zabranu. Vi..."
„Poznajete li Mitchella Bonduranta?"
162
„Poznajem? Ne. Znam za njega. Znam tko je. Ali ne poznajem ga."
„Jeste li ga danas vidjeli?"
Trammelova je tu zastala i to je bilo štetno po nju. Na videu, mogli ste vidjeti kako
se kotači okreću. Razmišljala je da li da kaže istinu. Pogledao sam porotu. Nisam vidio ni
jedno lice koje ne bi bilo okrenuto ekranima.
„Da, vidjela sam ga."
„Ali upravo ste rekli da niste stupili na posjed WestLanda."
,,I nisam. Gledajte, ne znam tko vam je rekao da me je vidio u banci. A ako je to
bio on, onda je lažljivac. Nisam bila tamo. Vidjela sam ga, da, ali to je bilo u kafiću,
ne..."
„Zašto nam to niste rekli ovog jutra kod kuće?" „Rekla što? Niste me pitali."
„Jeste li se presvukli od jutros?"
„Što?"
„Jeste li presvukli odjeću jutros nakon što ste se vratili kući?"
„Čujte, što je ovo? Tražili ste me da pođem s vama na razgovor, a ovo je neka
namještaljka. Nisam prekršila zabranu. Ja..."
„Jeste li napali Mitchella Bonduranta?"
„Što?"
Kurlen nije odgovorio. Samo je gledao Trammelovu dok su joj se usta otvorila u
savršeno O. Provjerio sam porotu. Sve su oči i dalje bile na ekranima. Nadao sam se da su
vidjeli što i ja. Istinski šok na licu moje stranke.
„Je li to — Mitchell Bondurant je napadnut? Je li to točno?"
„Ne, zapravo, mrtav je. A u ovom vas trenutku želim uputiti na vaša ustavna
prava."
Kurlen je Trammelovoj pročitao Mirandino upozorenje o pravima, a
Trammelova je izrekla čarobne riječi, najpametnije tri riječi što su ikad izašle iz njezinih
usta.
„Želim svog odvjetnika."
To je okončalo razgovor, a video je zaključen Kurlenom koji je uhitio Trammelovu
zbog ubojstva. I tako je Freemanova završila Kurlenovo svjedočenje. Iznenadila me, naglo
rekavši da je završila sa svjedokom i onda sjevši. Još uvijek je s porotom morala proći
pretres kuće moje stranke. I čekić. Ali činilo se kako za to neće koristiti Kurlena.
Bilo je 11:45 i sudac je napravio stanku za rani ručak. To mi je dalo sat i petnaest
minuta da obavim zadnje pripreme za Kurlena. Još ćemo jednom plesati pred porotom.
163
Dvadeset sedmo poglavlje
Stao sam za govornicu noseći dva debela fascikla i moj pouzdani pravnički blok.
Fascikli su bili suvišni za moje unakrsno ispitivanje, ali nadao sam se da će biti
upečatljivi rekviziti. Uzeo sam vremena da organiziram sve na govornici. Htio sam
da Kurlen ostane visiti. Plan mi je bio da se prema njemu odnosim onako kako se
on odnosio prema mojoj stranci. Da tučem i obigravam, ubadam lijevom kad očekuje
desnu, da udarim i bježim. Freemanova je odigrala pametnu igru, razbijajući
svjedočenje između partnera. Neću imati priliku za povezani napad na slučaj samo
kroz Kurlena. Morat ću se sada baviti njime, a njegovom partnericom Longstreth
znatno kasnije. Koreografija slučaja bila je jedna od Freemaničinih jakih strana i to je
ovdje pokazivala.
„Kad god želite, gospodine Haller", požurio me sudac.
„Da, časni sude. Samo dovodim svoje bilješke u red. Dobar dan, detektive
Kurlen. Pitam se bismo li mogli započeti tako da se vratimo na mjesto zločina. Jeste
li..."
„Kako god želite."
„Da, hvala. Koliko ste dugo vi i vaša partnerica bili na mjestu zločina prije nego
ste pošli u lov na Lisu Trammel?"
„Pa, ne bih to baš nazvao odlaskom u lov. Mi..."
„Je li to zato što nije bila osumnjičena?"
„To je jedan od razloga.."
„Ona je bila tek zanimljiva osoba, jeste li to tako nazvali?"
„Tako je."
„Pa dakle, koliko ste dugo bili na mjestu zločina prije nego što ste otišli pronaći tu
ženu, koja nije bila osumnjičenica, već samo zanimljiva osoba?"
Kurlen se pozvao na svoje bilješke.
„Moja partnerica i ja stigli smo na mjesto zločina u devet dvadeset i sedam i
jedno ili oboje smo bili tamo dok nismo zajedno otišli u deset trideset i devet."
„To je... sat i dvanaest minuta. Proveli ste samo sedamdeset i dvije minute na
mjestu zločina prije nego što ste osjetili potrebu da pokupite ženu, koja čak nije bila ni
osumnjičena. Jesam li u pravu?"
„To je jedan način na koji možete gledati na to."
„Kako ste vi gledali na to, detektive?"
„Prije svega, odlazak s mjesta zločina nije bio problem, jer je mjesto zločina bilo
pod nadzorom i upravljanjem koordinatora iz odreda za ubojstva. Nekoliko
tehničara iz Odjela za znanstvena istraživanja također je bilo na raspolaganju. Naš
164
posao nije bilo mjesto zločina. Naš je posao bio slijediti tragove kud god nas
odvedu, a oni su nas u tom trenutku odveli do Lise Trammel. Nije bila osumnjičena
kad smo otišli da je vidimo, ali postala je kad je počela davati nedosljedne i
protuslovne izjave tijekom ispitivanja."
„Govorite o ispitivanju u Postaji Van Nuys, da?"
„Tako je."
,,U redu, pa što su onda bile nedosljedne i protuslovne izjave koje ste upravo
spomenuli?"
„Kod kuće je rekla da se nije zaustavljala nakon što je otpratila klinca. U postaji
se odjednom prisjetila kako je uzela kavu i tamo vidjela žrtvu. Rekla je da nije bila u
blizini banke, ali imali smo svjedokinju koja ju je smjestila pola bloka daleko. Baš je
to bila jedna velika."
„Detektive, šalite se s nama, je li?"
Kurlen mi je uputio svoj prvi ljutiti pogled. Bilo je to baš ono što sam htio.
Shvati li ga se kao aroganciju, bit će utoliko bolje kad ga ponizim.
„Ne, ne šalim se", reče Kurlen. „Ja svoj posao shvaćam vrlo ozbiljno."
Zamolio sam suca za dozvolu da ponovo odvrtim dio ispitivanja
Trammelove. Dobivenog dopuštenja, prevrtio sam snimku, držeći oko na vremenu
na dnu. Usporio sam na normalnu brzinu točno na vrijeme da porota vidi razgovor
usredotočen na Trammeličino poricanje da je bila blizu WestLand Nationala.
„Jeste li ovog jutra prošli pored WestLand Nationala?" „Ne. Zar se o tome radi?"
„Dakle, ako netko kaže da vas je tamo vidio, lagao bi?"
„Da, tko je to rekao? Nisam prekršila zabranu. Vi..."
„Poznajete li Mitchella Bonduranta?"
„Poznajem? Ne. Znam za njega. Znam tko je. Ali ne poznajem ga."
„Jeste li ga danas vidjeli?"
„Da, vidjela sam ga."
„Ali upravo ste rekli da niste stupili na posjed WestLanda."
,,I nisam. Gledajte, ne znam tko vam je rekao da me vidio u banci. A ako je
to bio on, onda je lažljivac. Nisam bila tamo. Vidjela sam ga, da, ali to je bilo u
kafiću, ne.
„Zašto nam to niste rekli ovog jutra kod kuće?"
„Rekla što? Niste me pitali."
Zaustavio sam video i pogledao Kurlena.
„Detektive, gdje tu Lisa Trammel proturječi sama sebi?"
„Tamo kaže da nije bila blizu banke, a mi imamo svjedokinju koja kaže da je
bila."
„Dakle, imate proturječje između dvije izjave različitih ljudi, ali Lisa Trammel
nije proturječila sama sebi, je li tako?"
165
„Razgovarate o semantici."
„Možete li odgovoriti na pitanje, detektive?"
„Da, tako je, proturječje između dvije izjave."
Kurlen nije smatrao da je razlika važna, ali ja sam se nadao da porota hoće.
„Nije li istina, detektive, da Lisa Trammel nikad nije proturječila svojoj izjavi da
nije bila blizu banke na dan ubojstva?"
„Ne bih znao. Nisam upućen u sve što je rekla od tada."
Sad je bio samo neotesan, što je meni odgovaralo.
,,U redu, dakle koliko vi znate, detektive, ona nije nikad proturječila toj prvoj
izjavi vama da nije bila blizu banke?"
„Ne"
Pitao sam suca mogu li odvrtjeti još jedan segment videa i dobio sam i
dopuštenje. Vratio sam video na početak intervjua i zamrznuo ga. Onda sam pitao
suca smijem li staviti jednu od tužiteljičinih fotografija s mjesta zločina na jedan od
ekrana iznad, a video ostaviti na drugom. Sudac mi je dao zeleno svjetlo.
Fotografija s mjesta zločina koju sam stavio bila je širokokutna snimka koje je
obuhvatila skoro cijelo mjesto zločina. Scena je uključivala Bondurantovo tijelo kao i
njegov auto, otvoreni kovčeg i prolivenu kavu na tlu.
„Detektive, dopustite da vam privučem pažnju na fotografiju mjesta zločina
označenu kao dokazni predmet naroda 3. Možete li opisati što vidite u prvom
planu?"
„Mislite na kovčeg ili na tijelo?"
„Što još, detektive?"
„Imate prolivenu kavu, a oznaka za dokaze na lijevoj strani je mjesto gdje su
našli komad tkiva, kasnije identificiran kao dio sa žrtvina skalpa. To zapravo ne
možete vidjeti na fotografiji."
Tražio sam od suca neka izbriše dio odgovora koji se ticao tkiva kao
neodgovarajući. Pitao sam Kurlena da opiše što može vidjeti na fotografiji, a ne ono
što ne može. Sudac se nije složio i ostavio je cijeli odgovor. Odmahnuo sam na to i
pokušao ponovo.
„Detektive, možete li pročitati što piše na čaši za kavu?" „Da, piše Joe's Joe. To je
gurmanska kavana oko četiri bloka od banke."
„Vrlo dobro, detektive. Vaše su oči bolje od mojih."
„Možda zato što traže istinu."
Pogledao sam suca i raširio ruke poput trenera, koji je upravo vidio kako je
njegovoj momčadi dosuđen nepravedan prekršaj. Prije nego što sam mogao verbalno
reagirati, sudac se bacio na Kurlena.
„Detektive!", zalaje Perry. „Znate vi i bolje."
166
„Žao mi je, časni sude", reče Kurlen pokajnički, očiju uperenih u moje. „Gospodin
Haller nekako izvlači ono najgore u meni."
„To nije isprika. Još jedna takva i vi i ja imat ćemo ozbiljan problem."
„Neće se ponoviti, suče. Obećajem."
„Porota će zanemariti svjedokov komentar. Gospodine Haller, nastavite i
odvedite nas od ovoga."
„Hvala, časni sude. Učinit ću što mogu. Detektive, dok ste bili na mjestu zločina
sedamdeset i dvije minute prije nego što ste otišli ispitati gospođu Trammel, jeste li
ustanovili čija je to bila čaša kave?"
„Pa, kasnije smo otkrili..."
„Ne, ne, ne, nisam vas pitao što ste kasnije otkrili, detektive. Pitao sam vas o onih
prvih sedamdeset i dvije minute kad ste bili na mjestu zločina. Tijekom tog vremena,
prije nego što ste otišli do kuće Lise Trammel na Woodland Hillsu, jeste li znali čija je to
bila kava?"
„Ne, tad još to nismo utvrdili."
„Dobro, dakle niste znali tko je ispustio tu kavu na mjestu zločina, je li tako?"
„Prigovor, to je pitano i odgovoreno", rekla je Freemanova.
Bio je to beskoristan prigovor, ali morala je učiniti nešto da me pokuša izbaciti iz
ritma.
„Dopustit ću", reče sudac prije nego što sam mogao odgovoriti. „Možete
odgovoriti na pitanje, detektive. Jeste li znali tko je ispustio tu čašu kave na mjestu
zločina?"
„Ne, u to vrijeme."
Vratio sam se natrag na video i pustio dio koji sam imao zaustavljen i spreman.
Bilo je to iz ranog dijela ispitivanja, kad se Trammelova prisjećala svojih rutinskih
aktivnosti tijekom jutra kad je počinjeno ubojstvo.
„Stali ste na kavu?"
„Valjda sam zaboravila."
„Gdje ste stali da uzmete kavu?"
,,U kafiću zvanom Joe's Joe. To je na Van Nuys Boulevardu tik do križanja s
Venturom."
„Sjećate li se jeste li uzeli veliku ili malu čašu?" „Veliku. Pijem puno kave."
Zaustavio sam video.
„Sad mi nešto recite, detektive. Zašto ste pitali koliku je kavu uzela u Joe's Joeu?"
„Bacite veliku mrežu. Idete za što više pojedinosti možete."
„Je li to bilo zato što ste vjerovali da bi čaša kave nađena na mjestu zločina mogla
biti Lise Trammel?"
,,U tom trenutku to je bila jedna mogućnost."
167
„Jeste li to brojali kao jedno od onih priznanja Lise Trammel?"

„Smatrao sam da je to na tom mjestu u razgovoru bilo značajno. Ne bih to zvao
priznanjem."
„Ali onda vam je, u daljnjem ispitivanju, rekla kako je vidjela žrtvu u kafiću, nije li
tako?"
„Tako je."
,,I nije li to promijenilo vaše razmišljanje o čaši kave na mjestu zločina?"
„Bila je to samo dodatna informacija koju treba razmotriti. Bilo je to vrlo rano u
istrazi. Nismo imali nezavisnu informaciju da je žrtva bila u kafiću. Imali smo izjavu
jedne osobe, ali ona se nije podudarala s izjavom svjedokinje s kojom smo već
razgovarali. Dakle, imali smo Lisu Trammel koja je rekla da je vidjela Mitchella
Bonduranta u kafiću, ali time to još nije bila činjenica. Tek smo to trebali potvrditi. A
kasnije i jesmo."
„Ali vidite li se gdje ono, što ste rano u ispitivanju vidjeli kao nedosljednost, kasnije
pokazalo potpuno podudarno s činjenicama?"
,,U tom jednom slučaju."
Kurlen nije htio popustiti. Znao je da sam ga pokušavao stjerati do ruba litice.
Njegov je posao bio da ne padne.
„Zapravo, detektive, ne biste li rekli da je, kad se sve uzme u obzir, jedina
nedosljedna stvar u ispitivanju Lise Trammel bila što je ona rekla da nije bila blizu
banke, a vi ste imali svjedokinju koja je tvrdila da jest?"
„Uvijek je lako biti naknadno pametan. Ali ta jedna nedosljednost bila je i jest
prilično važna. Pouzdana svjedokinja smjestila ju je blizu mjesta zločina u vrijeme
zločina. To se nije promijenilo od prvog dana."
„Pouzdana svjedokinja. Temeljeno na jednom kratkom razgovoru s Margo
Schafer, ona je procijenjena kao pouzdana svjedokinja?"
U glas sam ubacio pravu mješavinu ljutnje i zbunjenosti. Freemanova je
prigovorila, govoreći da sam jednostavno gnjavio svjedoka jer nisam dobivao odgovore
koje sam htio. Sudac je to odbacio, ali bila je to za nju dobra poruka za porotu — ideja
da nisam dobivao što sam želio. Jer, zapravo, jesam.
„Prvi razgovor s Margo Schafer bio je kratak", reče Kurlen. „Ali nekoliko ju je
istražitelja ponovo ispitivalo. Njezina zapažanja toga dana nisu se ni mrvice
promijenila. Vjerujem kako je vidjela ono što je rekla da je vidjela."
„Dobro po vas, detektive", rekao sam. „Vratimo se na čašu za kavu. Je li došlo
vrijeme kad ste stigli do zaključka čija je to kava bila prolivena i ostavljena na mjestu
zločina?"
„Da. Našli smo u žrtvinu džepu račun iz Joe's Joea za veliku čašu kave kupljenu
tog jutra u osam dvadeset i jedan. Jednom kad smo to našli, povjerovali smo da je
čaša kave na mjestu zločina bila njegova. Kasnije je to potvrđeno analizom otisaka
prstiju. Izašao je iz auta s njom i ispustio je kad je bio napadnut s leda."
Kimnuo sam, pobrinuvši se da porota shvati da sam uistinu dobivao odgovore
168
koje sam htio.

„U koliko sati je račun pronađen u žrtvinu džepu?"
Kurlen je provjerio svoje bilješke i nije našao odgovor.
„Nisam siguran, jer je račun pronašao mrtvozornički istražitelj, koji je bio
zadužen za pretragu žrtvinih džepova i osiguravanje sve imovine koja je bila na žrtvi.
To je trebalo biti obavljeno prije nego što je tijelo bilo prebačeno mrtvozorniku."
„Ali to je bilo dobrano nakon što ste vi i vaša partnerica odjurili u lov na Lisu
Trammel, nije li tako?"
„Nismo odletjeli u lov na Trammelovu, ali otkriće računa bilo je nakon što smo
otišli razgovarati s Trammelovom."
„Je li vas mrtvozornički istražitelj nazvao i rekao vam za račun?"
„Ne."
„Jeste li saznali za račun prije ili nakon što ste uhitili Lisu Trammel zbog
ubojstva?"
„Nakon. Ali bilo je drugih dokaza u korist..."
„Hvala, detektive. Samo odgovorite na pitanje koje postavljam, ako nemate
ništa protiv."
„Nemam ništa protiv govorenja istine."
„Dobro. To je ono zbog čega smo ovdje. E sad, biste li se složili da ste uhitili
Lisu Trammel na temelju nedosljednih i proturječnih izjava koje su se kasnije,
zapravo, ispostavile dosljednima i neproturječnima s dokazima i činjenicama
slučaja?"
Kurlen je odgovorio kao da je naučio napamet.
„Imali smo svjedokinju, koja ju je smjestila pored mjesta zločina u vrijeme
zločina."
,,I to je sve što ste imali, nije li tako?"
„Ima i drugih dokaza što je povezuju s ubojstvom. Imamo njezin čekić i...“
„Govorim o vremenu njezina uhićenja!", povikao sam. „Molim, odgovorite na
pitanje koje vam postavljam, detektive!"
„Hej!", uskliknuo je sudac. „Postoji samo jedna osoba kojoj će biti dozvoljeno
podići glas u mojoj sudnici a vi, gospodine Halleru, niste ta osoba."
„Žao mi je, časni sude. Biste li, molim vas, uputili svjedoka neka odgovara na
pitanja koja mu se postavljaju, a ne na ona koja mu se ne postavljaju?"
„Smatrajte svjedoka tako upućenim. Nastavite, gospodine Halleru."
Zastao sam na trenutak da se priberem i prešao očima preko porote. Tražio
sam suosjećajne reakcije, ali nisam ih našao. Čak niti od Furlonga, koji je skrenuo
pogled. Pogledao sam Kurlena,
„Upravo ste spomenuli čekić. Optuženičin čekić. To je bio dokaz koji niste
imali u trenutku uhićenja, nije li tako?"
169
„Tako je."
„Nije li istina da ste, jednom kad ste izvršili uhićenje i onda shvatili da
nedosljedne izjave na koje ste se oslonili nisu zapravo bile nedosljedne, počeli tražiti
dokaze da podupru vašu teoriju slučaja?"
„Uopće nije istina. Imali smo svjedokinju, ali smo još uvijek stvari gledali vrlo
široko. Nismo nosili naočnjake. Bio bih sretan odbaciti optužbe protiv optužene. Ali
istraga je bila u tijeku i dokazi koje smo stali prikupljati i istraživati nisu išli njoj u
korist."
„Ne samo to, nego ste imali i motiv, zar ne?"
„Žrtva se ovršivala nad kućom optužene. Što se tiče motiva, to mi se činilo
prilično jakim."
„Ali niste bili upućeni u pojedinosti ovrhe, već samo da je bila u tijeku, nije li
tako?"
„Da, kao i da je protiv nje postojala privremena zabrana pristupa."
„Hoćete reći da je sama zabrana pristupa bila motiv za ubojstvo Mitchella
Bonduranta?"
„Ne, to nije ono što kažem, niti što mislim. Samo kažem da je to bio dio cijele
slike."
„Cijele slike koja je u tom trenutku vodila do preuranjene prosudbe, nije li
tako, detektive?"
Freemanova je skočila i prigovorila, a sudac je to prihvatio. To je bilo u redu.
Nije me zanimao Kurlenov odgovor na pitanje. Samo me zanimalo da to pitanje
usadim svakom porotniku u misli.
Provjerio sam stražnji zid sudnice i vidio da je bilo tri i trideset. Rekao sam sucu
da ću sa svojim unakrsnim ispitivanjem krenuti u novom smjeru i da bi možda bio
pravi trenutak za popodnevnu stanku. Sudac se složio i otpustio porotu na petnaest
minuta.
Sjeo sam za stol obrane, a moja je stranka posegnula i stegnula moju podlakticu
snažnim stiskom.
„Tako ste dobri!", prošaptala je.
„Vidjet ćemo. Još je dug put za prijeći."
Odgurnula je stolicu da ustane.
„Idete li na kavu?", pitala je.
„Ne, moram nazvati. Vi idite. Samo zapamtite, nema razgovora s medijima. Ne
razgovarajte ni sa kim."
„Znam, Mickey. Razvezana usta potapaju brodove13."
13 Fraza iz vremena Drugog svjetskog rata, kada se smatralo da bi nacistički špijuni mogli iz nepažljivih
razgovora saznati vremena polazaka savezničkih konvoja, (prim. prev.)
170
„Tako je."
Onda je otišla od stola i gledao sam je kako izlazi iz sudnice. Nisam nigdje
vidio njezina stalnog pratitelja Herba Dahla.
Izvukao sam mobitel i nazvao Ciscov broj mobitela. Smještaje odgovorio.
„Imam sve manje vremena, Cisco. Trebam pismo."
„Imaš ga."
„Kako to misliš, potvrđeno je?"
„Potpuno pravo."
„Srećom razgovaramo preko telefona."
„Zašto, gazda?"
„Jer bih te morao poljubiti zbog ovoga."
„Ovaj, to neće biti potrebno."
171
Dvadeset osmo poglavlje
Iskoristio sam zadnjih nekoliko minuta stanke da pripremim drugi dio svog
unakrsnog ispitivanja Kurlena. Ciscove će vijesti potresti cijelo suđenje. To kako
upotrijebim novu informaciju s Kurlenom utjecat će na ostatak suđenja. Uskoro su se
svi vratili u sudnicu, a ja sam bio za govornicom i spreman. Imao sam još jednu stvar
za obaviti na mojem popisu prije nego što prijeđem na pismo.
„Detektive Kurlen, vratimo se na fotografiju mjesta zločina koju vidite na
ekranu. Jeste li odredili vlasništvo kovčega, koji je nađen otvoren pored tijela žrtve?"
„Jesmo, unutra je bila žrtvina imovina, a njegovi su inicijali bili ugravirani na
mjedenoj ploči za zaključavanje. Bio je njegov."
,,A kad ste stigli na mjesto zločina i vidjeli otvoren kovčeg do tijela, kakvi su
bili vaši početni dojmovi?"
„Nikakvi. Pokušao sam držati otvoren um u vezi svega, posebno kad sam tek
stigao na slučaj."
„Jeste li pomislili kako bi otvoreni kovčeg mogao značiti da je motiv za
ubojstvo bila pljačka?"
„Među mnogim mogućnostima, da."
„Jeste li pomislili: Evo mrtvog bankara i otvorena kovčega do njega. Pitam se
što je ubojica tražio?"
„Morao sam pomisliti i na to kao mogući scenarij. Ali kao što sam rekao..."
Freemanova je prigovorila, rekavši da nisam svjedoku davao vremena da do
kraja odgovori na pitanje. Sudac se složio i dopustio Kurlenu da dovrši.
„Samo sam govorio kako je mogućnost da je to bila pljačka bila tek jedan
scenarij. Ostavljanje kovčega otvorenim moglo je jednako tako biti potez da stvar
izgleda kao pljačka, a da nije bila."
Nastavio sam bez gubljenja ritma.
„Jeste li utvrdili što je uzeto iz kovčega?"
„Koliko smo znali tada i znamo sada, ništa nije uzeto iz njega. Ali nije bilo popisa
što bi trebalo biti u kovčegu. Dali smo tajnici gospodina Bonduranta da pregleda
njegove spise i materijale i vidi može li ustanoviti manjka li što, poput fascikla ili nečeg
drugog. Ona nije ustanovila da nešto nedostaje."
„Pa imate li onda ikakvo objašnjenje zašto je ostavljen otvorenim?"
„Kao što sam i prije rekao, moglo je to biti učinjeno da se zamete trag. Ali,
također vjerujemo kako postoji dobra šansa da se kovčeg otvorio kad je tijekom
napada ispušten na beton."
172
Navukao sam svoj izgled nevjerice.

,,A kako ste došli do tog zaključka, gospodine?"
„Kovčeg ima neispravan mehanizam za zaključavanje. Bilo kakav udarac
kovčegom mogao je dovesti do njegova otpuštanja. Proveli smo pokuse s kovčegom i
ustanovili da se, kad ga se ispusti na tvrdu površinu s visine od metar ili više, otvara
otprilike jednom u svaka tri puta."
Kimnuo sam i glumio kao da sam po prvi put razmatrao tu informaciju, iako sam
je već imao iz jednog od istražiteljskih izvješća primljenih u istrazi.
„Dakle, kažete da je postojala šansa od jedan prema tri da će se kovčeg otvoriti
sam od sebe kad ga gospodin Bondurant ispusti."
„Tako je."
„I to zovete dobrom šansom, nije li tako?"
„Solidnom šansom."
,,A naravno, postojala je veća šansa da to nije način kako je kovčeg bio otvoren,
nije li tako?"
„Možete i tako gledati na to."
„Postoji veća šansa da je netko otvorio kovčeg, nije li tako?"
„Ponavljam, možete i tako gledati na to. Ali ustanovili smo da ništa nije
manjkalo iz kovčega, pa nije bilo očita razloga da bi bio otvoren, osim da se stvori
kakva pomutnja. Naša radna teorija bila je da se otvorio kad je bio ispušten."
„Primjećujete li na fotografiji mjesta zločina, detektive, da ništa od sadržaja
kovčega nije ispalo van i na beton?"
„Tako je."
„Imate li u svojem svesku popis sadržaja kovčega koji nam možete pročitati?"
Kurlen se nije žurio da ga pronađe, a onda ga je pročitao poroti. Kovčeg je
sadržavao šest fascikala, pet olovaka, iPad, kalkulator, adresar i dvije prazne bilježnice.
„Kad ste provodili svoje pokuse, u kojima ste bacali kovčeg na tlo da ispitate
može li se sam otvoriti, je li kovčeg imao isti sadržaj?"
„Imao je sličan sadržaj, da."
„A onda kad bi se kovčeg otvorio, koliko je često sav sadržaj ostao unutar
njega?"
„Ne svaki put, ali većinu puta. To se sigurno moglo dogoditi."
„Je li to znanstveni zaključak vašeg znanstvenog pokusa, detektive?"
„To je rađeno u laboratoriju. To nije bio moj pokus."
Nalivperom i uz uočljivi zamah zglavkom, napravio sam nekoliko kvačica u
mom pravničkom bloku. Onda sam prešao na najvažniji dio mog unakrsnog
ispitivanja.
„Detektive", rekoh, „ranije danas rekli ste nam da ste od WestLand Nationala
primili popis procjena prijetnji i da je on sadržavao podatke o optuženoj. Jeste li
173
ikad provjerili ijedno drugo ime na popisu?"

„Pregledali smo popis nekoliko puta i napravili neka ograničena ispitivanja. Ali,
kako su pristizali dokazi protiv optužene, vidjeli smo sve manje potrebe da to
radimo."
„Niste htjeli ganjati druge kad ste već u rukama imali svoju osumnjičenu, je li to
to?"
„Ne bih to tako rekao. Naša je istraga bila temeljita i iscrpna."
„Je li ova temeljita i iscrpna istraga uključivala ikakve druge tragove u bilo koje
vrijeme kad Lisa Trammel nije bila osumnjičena?"
„Naravno. To je ono od čega se posao i sastoji."
„Jeste li pregledali poslove gospodina Bonduranta i potražili ikakve tragove
nevezane s Lisom Trammel?"
„Da, jesmo."
„Posvjedočili ste kako ste istraživali prijetnje izrečene protiv žrtve u ovom
slučaju. Jeste li istražili kakve prijetnje koje bi on mogao iznijeti protiv drugih?"
„Gdje je žrtva prijetila nekom drugom? Ne da se sjećam."
Tražio sam dopuštenje suda da priđem svjedoku s dokaznim predmetom obrane
2. Kopije sam predao svim stranama. Freemanova je prigovorila, ali bilo je to samo
reda radi. Pitanje Bondurantovog pisma pritužbe Louisu Oppariziju već je bilo
odlučeno tijekom rasprava prije suđenja. Perry ga je dopustio, iako samo da bi
izjednačio rezultat, jer je dopustio državi da uvede čekić i DNK. Odbacio je
Freemaničin prigovor i rekao mi da mogu nastaviti.
„Detektive Kurlen, držite pismo koje je Mitchell Bondurant, žrtva, poslao
preporučenom poštom Louisu Oppariziju, predsjedniku ALOFT-a, tvrtke pod
ugovorom s WestLand Nationalom. Možete li, molim vas, pročitati pismo poroti?"
Kurlen je jedan dugi trenutak buljio u list kojeg sam mu dao, prije nego što je
počeo čitati.
„'Dragi Louis, U prilogu ćeš naći korespondenciju od odvjetnika imenom
Michael Haller, što zastupa vlasnicu doma u jednom od slučajeva ovrhe koje vodiš za
WestLand. Njeno ime je Lisa Trammel, a broj kredita je nula-četiri-nula-devet-sedam-
jedan-devet. Hipoteku zajednički drže Jeffrey i Lisa Trammel. U svome pismu,
gospodin Haller iznosi tvrdnje kako je spis prepun prijevarnih radnji provedenih u
predmetu. Primijetit ćeš kako navodi konkretne slučajeve, a sve ih je počinio ALOFT.
Kao što znaš i kao što smo raspravljali, bilo je i drugih pritužbi. Novi navodi protiv
ALOFT-a, ako su istiniti, stavili su WestLand u ranjiv položaj, posebno u svjetlu vla-
dinog nedavna zanimanja za ovaj aspekt hipotekarnoga poslovanja. Osim ako ne
dođemo do nekog dogovora i razumijevanja u ovom pogledu, preporučit ću odboru
da se iz tog razloga WestLand povuče iz ugovora s tvojom tvrtkom i da se svi tekući
poslovi obustave. Ovaj postupak također bi tražio da banka podnese PSP
odgovarajućim vlastima. Molim te, javi mi se čim ti bude zgodno da dalje
raspravimo ovu temu.'"
Kurlen mi je pružio pismo kao da je gotov s njime. Ignorirao sam njegovu
174
gestu.
„Hvala, detektive. E sad, pismo spominje podnošenje PSP-a. Znate li što je to?"
„Prijava sumnjivog postupanja. Sve ih banke moraju podnijeti Savezno
trgovačkoj komisiji, ako uoče takvo postupanje."
„Jeste li ikad prije vidjeli pismo koje držite, detektive?"
„Da, jesam."
„Kada?"
„Dok sam pregledavao žrtvine poslovne spise. Tada sam ga zamijetio."
„Možete li mi dati datum kad se to dogodilo?"
„Ne točan datum. Rekao bih da sam postao svjestan ovoga pisma nakon
otprilike dva tjedna istrage."
„A to bi bilo dva tjedna nakon što je Lisa Trammel već bila uhićena radi ubojstva.
Jeste li dalje istraživali nakon što ste postali svjesni ovog pisma, možda razgovarali s
Lousiom Opparizijom?"
„U nekom trenutku sam se raspitivao i saznao da je gospodin Opparizio imao
solidni alibi za vrijeme ubojstva. Stao sam na tome."
„Što je s ljudima koji rade za Opparizija? Jesu li svi oni imali alibi?"
„Ne znam."
„Ne znate?"
„Tako je. Nisam to dalje slijedio, jer se činilo poslovnim sporom, a ne
uvjerljivim motivom za ubojstvo. Ne vidim ovo pismo kao prijetnju."
„Niste smatrali neobičnim da je u ovo doba instant-komunikacije žrtva odlučila
poslati preporučeno pismo umjesto e-poruke ili SMS-a ili faksa?"
„Ne zapravo. Bilo je još nekoliko kopija pisama poslanih preporučenom
poštom. Činilo se to načinom obavljanja posla i čuvanja zapisa o njemu."
Kimnuo sam. Pošteno.
„Znate li je li gospodin Bondurant ikad uložio prijavu sumnjivog postupanja u
vezi s Louisom Opparizijom ili njegovom tvrtkom?"
„Provjerio sam kod Savezne trgovačke komisije. Nije."
„Jeste li provjerili kod neke druge vladine agencije da vidite jesu li Louis Opparizio
ili njegova tvrtka bili predmetom neke istrage?"
„Što sam bolje mogao. Nije bilo ničega."
„Što ste bolje mogli... pa je cijela ta stvar za vas postala slijepa ulica, nije li tako?"
„Tako je."
„Provjerili ste kod STK i ispitali čovjekov alibi, ali onda ste to pustili. Već ste imali
osumnjičenu i slučaj protiv nje bio je lagan i samo vam je sjeo na mjesto, nije li tako?"
„Slučaj ubojstva nikad nije lagan. Morate biti temeljiti. Ne smijete zanemariti ni
jednu sitnicu."
175
„Što je s Tajnom službom SAD-a? Jeste li tu sitnicu zanemarili?"

„Tajna služba? Nisam siguran da znam na što mislite."
„Jeste li imali ikakve veze s Tajnom službom SAD-a tijekom ove istrage?"
„Ne, nisam."
,,A što je s Uredom tužitelja SAD-a u Los Angelesu?"
„Nisam. Ne mogu govoriti za svoju partnericu ili druge kolege koji su radili na
slučaju."
Bio je to dobar odgovor, ali ne i dovoljno dobar. Krajičkom oka vidio sam da se
Freemanova pomaknula na rub stolca, spremna za pravi trenutak da prigovori mojem
smjeru ispitivanja.
„Detektive Kurlen, znate li što je savezna obavijest o postupku?"
Freemanova je skočila na noge prije nego što je Kurlen stigao odgovoriti.
Prigovorila je i tražila da priđemo sudačkoj klupi.
„Mislim da je bolje da za ovo odemo u odaje", reče sudac. „Želim da porota i
osoblje suda ostanu na mjestu dok ja raspravim s odvjetnicima. Gospodine Haller,
gospođice Freeman, idemo."
Izvukao sam dokument i pripadajuću omotnicu iz jednog od mojih fascikala i
pošao za Freemanovom prema vratima što su vodila u sučeve odaje. Bio sam uvjeren
da ću ili preokrenuti slučaj u smjeru obrane, ili mi je slijedio zatvor zbog nepoštivanja
suda.
176
Dvadeset deveto poglavlje
Sudac Perry nije bio sretan. Nije se ni trudio otići za svoj stol i sjesti. Ušao je u
svoje odaje i smjesta mi se okrenuo, prekriživši ruke na prsima. Ljutito me gledao i
pričekao svoju sudsku zapisničarku da sjedne i postavi svoj stroj prije nego što je
progovorio.
„U redu, gospodine Haller, gospođica Freeman prigovara, jer nagađam da je
ovo prvi put što čuje o Tajnoj službi i Uredu tužitelja SAD-a i saveznoj obavijesti o
postupku, i kakve to veze možda ima ili nema sa slučajem. Ja sam prigovaram, jer je
to prvi put da se sjećam ikakva spomena savezne vlade i neću vam dopustiti da mutite
saveznu baru pred porotom. A sad, ako imate nešto, želim dokaz sad i odmah, a
onda želim znati zašto gospođica Freeman nije znala ništa o tome."
„Hvala, suče", rekla je Freemanova Ijutito, ruku na bokovima. Pokušao sam
malo smiriti situaciju lagano odšetavši od naše stiješnjene grupe prema prozoru s
pogledom što je išao uz planine Santa Monica. Mogao sam vidjeti kuće poduprte
nosačima duž sljemena. Izgledale su poput kutija šibica spremnih da padnu sa
sljedećim potresom. Znao sam kako je to, držati se na rubu.
„Časni sude, moj je ured poštom primio anonimno poslanu omotnicu, koja je
sadržavala kopiju savezne obavijesti o postupku adresirane na Louisa Opparizija i
ALOFT. Pismo ga je informiralo da su on i njegova tvrtka predmetom istrage zbog
prijevarnih ovršnih radnji, poduzete na zahtjev njegovih banaka-klijenata."
Podignuo sam dokument i omotnicu.
„Imam pismo ovdje. Datirano je dva tjedna prije ubojstva i samo osam dana
nakon pritužbe koju je Bondurant poslao Oppariziju."
„Kad ste primili to navodno anonimno pismo?", upitala je Freemanova, glasa iz
kojeg je kapala skeptičnost.
„Pojavilo se jučer u mom poštanskom pretincu, ali nije otvoreno do sinoć. Ako
mi tužiteljica ne vjeruje, pozvat ću moju voditeljicu ureda, pa je možete pitati što god
želite. Ona je ta koja je otišla na poštu."
„Da ga vidim", zatražio je sudac.
Predao sam Perryju pismo i omotnicu. Freemanova je prišla bliže njemu da ga i
ona pročita. Bilo je to kratko pismo i ubrzo mi ga je vratio, bez da je pitao
Freemanovu je li dovršila s čitanjem.
„Ovo ste trebali najaviti jutros", rekao je sudac. „U najmanju ste ruku trebali
osigurati kopiju za drugu stranu i reći joj da ga planirate uvesti."
„Suče, bih, ali očito je fotokopija i stigla je poštom. Već sam ionako dobivao po
nosu. Vjerojatno smo svi. Morao sam verificirati dokument i uvjeriti se da je
legitiman prije nego što ikome kažem. Tu sam potvrdu dobio pred manje od sat
vremena, tijekom popodnevne stanke."
177
„Koji je izvor potvrde?", upitala je Freemanova prije nego što je sudac stigao.
„Ne znam točne detalje. Moj mi je istražitelj jednostavno rekao kako su
savezni potvrdili pismo kao autentično. Ako želite daljnje pojedinosti, mogu pozvati i
svog istražitelja."
„To neće biti potrebno, jer sam siguran da će gospođica Freeman htjeti provesti
svoju temeljitu provjeru. Ali iznositi pismo u unakrsnom ispitivanju nije uopće bilo na
mjestu, gospodine Haller. Trebali ste jutros obavijestiti sud da ste bili u postupku
provjere pisma i da ste ga planirali uvesti na sudu. Izigrali ste državu i sud."
„Ispričavam se, časni sude. Namjera mi je bila izvesti to pravilno. Pretpostavljam
da je to naučeno ponašanje, kad sam vidio kako me država izigrala barem dvaput do
sada s iznenadnim dokazima i pitanjima o pravom trenutku i tijeku pribavljanja."
Perry mi je uputio ljutiti pogled, ali znao sam da je shvatio. U konačnici,
vjerovao sam da je pošteni sudac i da će tako i djelovati. Znao je da je pismo bilo
pravo i vitalno za slučaj obrane. Osnovno poštenje tražilo je da mi bude dopušteno
slijediti ga. Freemanova je pročitala isto što i ja i pokušala je odvratiti suca.
„Časni sude, sad je četiri i petnaest. Tražim da sud prekine za danas, tako da
tužiteljstvo može proraditi ovaj novi materijal i biti adekvatno pripremljeno da
nastavi ujutro."
Perry je odmahnuo glavom.
„Ne volim gubiti sudsko vrijeme", rekao je.
„Ne volim ni ja, suče", odvratila je Freemanova. „Ali nesumnjivo sam, kao što
ste sami rekli, ovdje izigrana. Branitelj je trebao iznijeti ovu informaciju ujutro. Ne
možete mu dopustiti da samo nastavi s njom bez da je tužiteljstvo pripremljeno i
provelo svoju vlastitu potvrdu i temeljitu provjeru što se tiče konteksta te
informacije. Tražim četrdeset i pet minuta, suče. Sigurno država ima pravo na to."
Sudac me pogledao za suprotno mišljenje. Raširio sam ruke.
„Nije mi bitno, suče. Može uzeti svo vrijeme na svijetu, ali to ne mijenja
činjenicu da je Opparizio bio i jest pod saveznom istragom zbog svog poslovanja s
WestLandom, među ostalim bankama. To bi žrtvu u ovom slučaju učinilo
potencijalnim svjedokom protiv njega - pismo koje smo ranije uveli to jasno
pokazuje. Policija i tužiteljstvo sasvim su promašili taj aspekt slučaja, a sad gospođica
Freeman hoće optužiti glasnika za njihovu površnu istr..."
„Dobro, gospodine Haller, nismo ovdje pred porotom", reče Perry,
presjekavši me.
„Shvaćam što hoćete reći. Prekinut ću danas rano, ali sutra počinjemo točno u
devet i očekujem sve strane da budu spremne i da više ne bude daljnjih
odugovlačenja."
„Hvala vam, časni sude", reče Freemanova.
„Vratimo se", Perry će.
Pa smo se vratili.
Moja stranka privila se uz mene dok smo izlazili iz suda. Htjela je znati koje sam
178
druge pojedinosti imao o saveznoj istrazi. Herb Dahl vukao se za nama poput repa na
zmaju. Bilo mi je nelagodno razgovarati s njih oboje.
„Gledajte, ne znam što to znači, Lisa. To je jedan od razloga zašto je sudac danas
rano prekinuo. Da i obrana i tužiteljstvo mogu obaviti neki posao na tome. Morate
se malo maknuti i pustiti mene i moje ljude da se time bavimo."
„Ali to bi moglo biti to, je li tako, Mickey?"
„Kako to mislite, 'to'?"
„Dokaz koji pokazuje da to nisam bila ja — koji to dokazuje!"
Zastao sam i okrenuo joj se. Oči su joj pretraživale moje lice tražeći neki znak
potvrde. Nešto u njezinu očaju nagnalo me da po prvi put pomislim kako je možda
uistinu lažno optužena za Bondurantovo ubojstvo.
Ali nije mi bilo svojstveno da vjerujem u nevinost.
„Gledajte, Lisa, nadam se da će to jasno pokazati poroti kako postoji snažna
alternativna mogućnost, upotpunjena motivom i prilikom. Ali morate se smiriti i
shvatiti kako to možda neće biti dokaz ni za što. Očekujem da će tužiteljstvo sutra
doći s argumentom da se pismo drži podalje od porote. Moramo biti spremni da to
odbijemo, kao i da nastavimo bez njega. Pa stoga imam puno..."
„Ne mogu to samo tako učiniti! To je dokaz!"
„Lisa, mogu tvrditi što god hoće. A sudac će odlučiti. Dobra stvar je da nam
duguje jednu. Zapravo, duguje nam dvije, za čekić i DNK, koji su pali s neba. Pa se
nadam kako će ovdje učiniti ono što treba i kako ćemo uvesti pismo. Zato me sada
morate pustiti. Moram se vratiti u ured i primiti se posla na ovome."
Posegnula je gore i poravnala mi kravatu i namjestila mi ovratnik sakoa.
,,U redu, shvaćam. Vi obavite što morate, ali nazovite me večeras, dobro? Želim
znati kako stvari stoje na kraju dana."
„Ako bude vremena, Lisa. Ako ne budem previše umoran, nazvat ću."
Pogledao sam Dahla preko njezinog ramena. Stajao je pola metra iza nje.
Zapravo sam ga u tom trenutku trebao.
„Herb, pobrinite se za nju. Odvedite je kući, tako da mogu ići natrag na
posao."
„Imam je", rekao je. „Nema brige."
Nema brige, baš. Imao sam cijeli slučaj da o njemu brinem, a nisam si mogao
pomoći, a da ne brinem o mojoj stranci dok odlazi s čovjekom s kojim sam je upravo
otpravio. Je li Dahl bio iskren ili je samo štitio svoju investiciju? Gledao sam ih kako
su krenuli preko trga do garaže za parkiranje. Onda sam prošao pored knjižnice i na
sjever u svoj ured. Bio sam vjerojatno više od Lise uzbuđen zbog mogućnosti koje su
mi pale u krilo. Samo to nisam pokazivao. Nikad ne pokazuješ svoje karte, osim ako
tvoj protivnik nije pozvao zadnju okladu.
Kad sam stigao u ured, još sam lebdio na adrenalinu. Čistom, visoko-oktanskom
kakav dolazi s neočekivanim preokretom u tvoju korist. Cisco i Bullocks čekali su me
kad sam ušao. Oboje su počeli smjesta govoriti i morao sam podići ruke da ih oboje
179
zaustavim.
„Stanite, stanite", rekao sam. „Jedan po jedan, a ja prvi. Perry je prekinuo
rano tako da se tužiteljstvo može baciti na obavijest o postupku. Trebamo biti
spremni za njihov najbolji pokušaj ujutro, jer ga želim iznijeti pred porotu. Cisco,
sad ti, što imaš? Reci mi o pismu."
Moj zamah, prenesen iz sudnice, odveo nas je u ured i sjeo sam za stol. Sjedalo
je bilo toplo i znao sam da je tu netko radio cijelo popodne.
,,U redu", reče Cisco. „Potvrdili smo da je pismo pravo. Ured tužitelja SAD-a
nije htio razgovarati s nama, ali otkrio sam da je agent Tajne službe koji je imenovan
u pismu, Charles Vasquez, dodijeljen zajedničkoj radnoj skupini s FBI-em, koja
istražuje sve vidove hipotekarnih prijevara u okrugu Južna Kalifornija. Sjećaš li se
prošle godine, kad su sve velike banke privremeno zaustavile ovrhe, a svi u Kongresu
govorili kako će istraživati?" „Da, pomislio sam kako ću ostati bez posla. A onda
su banke opet počele ovršivati."
„Da, dobro, jedna od istraga koja je krenula bila je baš ovdje. Lattimore je složio
tu radnu skupinu."
Reggie Lattimore bio je tužitelj SAD-a dodijeljen okrugu. Poznavao sam ga prije
više godina, dok je bio javni branitelj. Poslije je promijenio strane i postao savezni
tužitelj, pa smo se kretali u različitim orbitama. Pokušavao sam se držati podalje od
savezne sudnice. Viđao bih ga s vremena na vrijeme za ručkom u gradu.
„Dobro, on neće razgovarati s nama. Što je s Vasquezom?"
„Pokušao sam i njega. Dobio sam ga na telefon, ali čim je saznao o čemu se
radi, nije imao komentara. Nazvao sam ga po drugi put i samo mi je spustio
slušalicu. Mislim da ćemo mu ga, ako želimo razgovarati s njim, morati uvaliti."
Znao sam iz iskustva da bi pokušaj da se uruči priziv saveznom agentu mogao
biti poput ribolova bez udice na kraju povraza. Ako ne žele da im ga se uvali, bit će
to u stanju izbjeći.
„Možda nećemo morati", rekao sam. „Sudac je prekinuo ranije tako da
tužiteljstvo može provariti pismo. Nagađam da će ona dovesti bilo Lattimorea, bilo
Vasqueza i posjesti ga na klupu prije nego što to nama uspije. Onda to može zavrtjeti
na svoj način."
„Neće htjeti da joj se ovo razleti u lice tijekom faze obrane", dodala je
Aronsonova poput iskusne sudske veteranke, što nije bila.
,,A najbolji način da se osigura od toga je da sama dovede Vasqueza kao
svjedoka."
„Što znamo o toj radnoj skupini?", pitao sam.
„Nemam nikoga unutra", reče Cisco. „Ali imam nekog dovoljno bliskog da zna što
se događa. Radna skupina je očito vrlo politička. Misli se kako tu ima toliko
prijevare, da će to biti k'o napucati ribu, a onda bi oni mogli doći na naslovnice i
izgledati kao da sa svoje strane poduzimaju nešto u vezi cijele te zbrke. Opparizio je
savršena meta: bogat, bahat i republikanac. Što god radili u vezi s njim, tek je počelo i
nisu zagrebli jako duboko."
180
„Nema veze", rekoh. „Obavijest o postupku je sve što nam treba. Zbog njega će
Bondurantovo pismo izgledati poput prave prijetnje."
„Mislite li stvarno da se to dogodilo ili samo koristimo ovu koincidenciju da
skrenemo pažnju porote?", upitala je Aronsonova.
I dalje je stajala, iako smo Cisco i ja sjeli. Bilo je u tome nečeg simboličnog. Kao da
time, što nije sjela s nama dok ovako planiramo, nije nasjedala niti prodavala svoju
dušu.
„Nije bitno, Bullocks", rekao sam. „Imamo ovdje samo jedan posao, a to je da na
ploču s rezultatima stavimo 'nije kriva'. Kako smo došli do toga..."
Nisam morao završiti. Mogao sam joj vidjeti na licu da je i dalje imala teškoća s
lekcijama koje se uče izvan učionice. Okrenuo sam se natrag Ciscu.
„Preko koga nam je procurilo pismo?"
„To ne znam", reče on. „Sumnjam da je preko Vasqueza. Djelovao je previše
iznenadno i nervozno na telefonu. Mislim da bi mogao biti netko u Uredu tužitelja
SAD-a."
Složio sam se.
„Možda sam Lattimore. Ako budemo imali sreće da dobijemo Opparizija na
klupu, moglo bi zapravo pomoći saveznima da ga imaju vezana nekim iskazom
pod prisegom."
Cisco je kimnuo. Bila je to jednako dobra mogućnost kao i svaka druga.
Krenuo sam dalje.
„Cisco", rekao sam, „SMS kojeg si mi poslao u sudnicu rekao je da mi imaš reći
nešto nevezano."
„Pokazati ti. Moramo se provozati kad završimo ovdje."
„Kuda?"
„Radije bih ti samo pokazao."
Po načinu na koji mu se lice smrzlo, vidio sam da ne želi govoriti pred
Bullocksicom. Nema veze što je bila pouzdani član ekipe. Shvatio sam poruku i
okrenuo joj se.
„Bullocks, htjela si nešto reći čim sam bio ušao?"
„Ovaj, ne, samo sam htjela da razgovaramo o mojem svjedočenju. Ali imamo
još nekoliko dana prije nego što izađem. Pretpostavljam da trebamo samo ostati u
zamahu."
„Sigurna? Mogu razgovarati."
„Ne, idi s Ciscom. Možda ćemo sutra imati nešto vremena."
Mogao sam reći da ju je smetalo nešto u početnom razgovoru. Pustio sam to i
ustao od stola. Osjećao sam simpatije za nju, ali ne pretjerane. U svakome
idealizam teško umire.
181
Trideseto poglavlje
Vozio sam Lincolna, jer je Cisco na posao dolazio motociklom. Usmjerio me

sjeverno na Van Nuys Boulevard.
„Radi li se o Lisinom mužu?", pitao sam. „Našao si ga?"
„Ovaj, ne, nije o tome. Radi se o onoj dvojici u garaži, gazda."
„Tipovi koji si me napali? Povezao si ih s Opparizijem?"
„Da i ne. Radi se o njima, ali nema veze s Opparizijem?"
„Pa tko ih je kvragu poslao na mene?"
„Herb Dahl."
„Što? Mora da mi sereš."
„Da bar."
Pogledao sam svog istražitelja. Vjerovao sam mu u potpunosti, ali nisam vidio
logiku u tome da Dahl šalje dva štemera na mene. Imali smo spor oko nadzora nad
filmom i novca, ali kako bi mu u tome pomogla moja napukla rebra i zaokrenuto
jaje? U trenutku napada, tek sam saznao da je sklopio posao s McReynoldsom.
Pobrao sam batine prije nego što sam stigao uložiti prosvjed.
„Bolje mi ovo objasni, Cisco."
„Stvarno još ne mogu. Zato smo u autu."
„Onda mi ispričaj. Što se događa? Usred sam suđenja."
„Dobro, rekao si mi da ne vjeruješ Dahlu i neka ga provjerim. Pa jesam. Dao sam
i nekim mojim dečkima da ga drže na oku."
„Pod tvojim dečkima misliš na Svece?"
„Tako je."
Jednom davno, davno prije nego što se oženio Lornom, Cisco je bio u
Cestovnim Svecima, motociklističkom klubu koji je bio negdje u spektru između
Anđela Pakla i Shrinerovih klaunova na kotačima14. Uspio se povući iz članstva bez
krivičnog dosjea i sad je održavao vezu s klubom. Dugo vremena sam i ja, služeći kao
kućni odvjetnik i sređujući razne prometne prekršaje, tučnjave i prekršaje s drogom,
koji su mučili članstvo. Tako sam prvi put sreo Cisca. Vodio je sigurnosne istrage za
klub, a ja sam ga počeo koristiti na krivičnim slučajevima koji bi iskrsli. Ostatak je
povijest.
Cisco bi, više nego jednom proteklih godina, pozvao Svece u moje ime.
14
Shriners su pripadnici bratstva „Ancient Arabic Order of the Nobles of the Mvstic Shrine" (Prastari arapski
red velikaša, mističnoga hrama), osnovanog 1870. i povezanog sa slobodnim zidarstvom, koji održavaju mrežu
dječjih bolnica, i imaju dobrotvorni cirkus, (prim. prev.)
182
Pripisujem im čak i to što su mi spasili obitelj od moguće pogibelji dok sam bio
uključen u slučaj Louisa Rouleta. Nije me iznenadilo što ih je opet pozvao, osim što se
nije potrudio da mi to kaže. „Zašto mi to nisi rekao?"
„Nisam ti htio komplicirati stvari. Imao si slučaj o kojem moraš brinuti. Ja sam se
bavio s ove dvije vreće govana što su te sredile."
Pod sredile mislio je i više nego fizički. Držao me podalje od svega, jer je znao da
su ponekad psihološke batine koje dobiješ gore od fizičkih. Nije htio da budem
rastresen ili da gledam preko ramena.
„Dobro, shvaćam", rekoh.
Cisco je posegnuo unutar svog motociklističkog prsluka od crne kože i izvukao
presavinutu fotografiju. Predao mi ju je i pričekao sam dok nisam stao na semaforu na
Roscoeu prije nego što sam je pogledao. Rastvorio sam je i vidio na njoj Herba Dahla
kako ulazi u auto s dva napadača s crnim rukavicama, što su me tako stručno složila
na pod garaže za parkiranje pored Victory Buildinga.
„Prepoznaješ ih?", upita Cisco.
„Da, to su oni", rekao sam, dok mi se bijes penjao u grlu.
„Jebeni Dahl, razvalit ću mu njegovu jebenu guzicu."
„Možda. Skreni ovdje. Idemo u dvorište."
Pogledao sam preko ramena i provukao auto u traku za skretanje upravo kad se
svjetlo promijenilo, a ja dobio uputu. Krenuli smo na zapad i morao sam spustiti
štitnik protiv zalazećeg sunca. Znao sam da pod dvorištem misli na klupsku kuću
Svetaca, koja je bila blizu pivovare na drugoj strani autoceste 405. Prošlo je dosta
vremena otkako sam bio tamo.
„Kad je ta snimka snimljena?", pitao sam.
„Dok si bio u bolnici. Nisu..."
„Sjedio si na tome od tada?"
„Smiri se. Nisam svaki dan provjeravao svoje dečke, dobro? Također, nisu znali
da su ti razvalili dupe. Vidjeli su Dahla s ovim tipovima, uzeli par slika i nikad mi ih
nisu pokazali, jer ih nisu isprintali više od mjesec dana. To je zajeb, znam, ali ti momci
nisu profići. Lijeni su. Ja za to preuzimam odgovornost. Ako trebaš nekog kriviti, krivi
mene. Fotografiju sam prvi put vidio sinoć. Druga stvar je: dečki su mi rekli kako to
nisu uslikali kamerom, ali su također vidjeli kako Dahl obojici ovih šupaka daje
smotuljak gotovine. Mislim da je onda sve prilično jasno. Unajmio ih je da ti razvale
dupe, Mick."
„Kurvin sin."
Obuzeo me isti osjećaj bespomoćnosti, koji sam osjetio kad mi je jedan od
napadača prikovao ruke i držao me, dok me drugi udarao šakama u rukavicama.
Osjetio sam znoj kako mi probija po tjemenu. A suosjećajni je bol zabubnjao po
mojim rebrima i testisima.
„Ako ikad budem imao priliku..."
Stao sam i pogledao preko sjedala na Cisca. Na licu mu je obigravao smiješak.
183
„Jel se o tome radi? Imaš tu dvojicu u klubu?"

Nije odgovorio, ali je zadržao svoj osmijeh.
„Cisco, usred sam suđenja i sad mi kažeš da je tip koji troši moju stranku onaj koji
mi je namjestio to... taj napad? Nemam vremena za ovo, čovječe. Imam previše..."
„Žele govoriti."
To je smjesta začepilo moj prosvjed.
„Jesi li razgovarao s njima?"
„Jok. Čekao sam tebe. Mislio sam da bi ih ti trebao prvi razvaliti."
Vozio sam u tišini ostatak puta, razmišljajući što leži preda mnom. Uskoro smo
stali ispred ograđenog prostora istočno od pivovare. Cisco je izašao da otvori vrata, a
auto se smjesta ispunio oporim mirisom pivovare.
Ograđeni prostor bio je okružen žičanom ogradom s kolutima bodljikave žice
na vrhu. Klupska kuća od blokova betona, koja je sjedila usred ogoljele parcele,
izgledala je neupečatljivo u usporedbi sa sjajnim redom mašina parkiranih pred
njom. Samo Harleyi i Triumphi. Nikakvi jeftini japanci za ovu ekipu.
Ušli smo u klub, pričekali trenutak da nam se oči prilagode, a onda sam vidio
Cisca kako ide do samoposlužnog bara, gdje su dvojica u kožnim prslucima sjedili na
stolcima bez naslona.
„Spremni?", rekao je.
Dva su čovjeka sišla sa svojih stolaca i ustala. Obojica su gazili preko sto devedest
cm i sto trideset kila. Bili su utjerivači. Cisco mi ih je predstavio kao Tommy Gunsa i
Bam Bama.
„Odostraga su", rekao je Tommy Guns15.
Dva su nas čovjeka povela niz hodnik iza bara. Bili su toliko veliki da su
morali hodati jedan za drugim. Na svakoj su strani bila vrata. Bam Bam je otvorio
vrata posred desne strane i ušli smo u sobu bez prozora, zidova i stropa bojanih
crnom i s jednom žaruljom što je visila odozgo. U prigušenom sam svjetlu vidio
crteže nacrtane na zidovima. Ljude s bradama i dugim kosama. Shvatio sam da je ovo
bilo poput mračne kapele gdje su ovjekovječeni pali Sveci. Moja je prva pomisao dok
sam gledao uokolo bila Pakleni šund. Druga je bila da nisam htio biti ovdje. Dva su
čovjeka ležala na podu, svezana poput prasaca, ruku i nogu za leđima. Preko glava
imali su crne vreće.
Bam Bam se sagnuo i počeo im skidati vreće. To je kod dvojca pokrenulo
zborno stenjanje i prestrašene zvukove.
„Čekaj malo", rekao sam. „Cisco, ne mogu biti ovdje. Dovodiš me u..."
„Jesu li to oni?", upitao je Cisco, ne čekajući da dovršim svoj prosvjed. „Pažljivo
pogledaj. Ne želiš pogriješiti."
„Ja? Nije to moja greška. Nisam te tražio da ovo radiš!"
„Smiri se. Tu si, pa samo pogledaj. Jesu li to oni?"
15 Tommy Gun — američki automat Thompson iz perioda prohibicije i Drugog svjetskog rata. (prim. prev.)
184
„Isuse Kriste!"
Obojica su imali usta začepljena ljepljivom trakom potpuno omotanom oko
njihovih glava. Lica su im bila iskrivljena oteklinama i modricama koje su im se već
stvarale pod očima. Bili su premlaćeni. Crte lica nisu se podudarale s onim čega sam se
sjećao iz garaže u Victory Buildingu ili čak s fotografijom koju mi je Cisco ranije
pokazao. Sagnuo sam se da pobliže pogledam. Obojica su me pogledali, očiju
ispunjenih potpunim strahom.
„Nisam siguran", rekao sam.
„To je da-ili-ne pitanje, Mick."
„Da, ali nisu bili usrani od straha kad su ubili boga u meni i nisu bili začepljenih
usta."
„Skini im traku", zapovjedi Cisco.
Bam Bam je prišao, otpustivši skakavac i grubo prerezavši traku prvom čovjeku.
Onda ju je otrgnuo, skidajući s njom pramenove kose s vrata. Čovjek je zakevkao od
bola.
„Začepi gubicu!", poviče Tommy Guns.
Drugi je čovjek učio na primjeru svoga prijatelja. Podnio je grubo skidanje trake
bez i jednog zvuka. Bam Bam je bacio trake u stranu i onda se postavio iza dvojice.
Zgrabio je čvorove konopa koji su zajedno povezivali ruke i noge i bacio svakog
čovjeka na bok, tako da sam im mogao bolje vidjeti lica.
„Molim vas, nemojte nas ubiti", reče jedan glasa stegnuta očajem. „Nije bilo
ništa osobno. Plaćeni smo za posao. Mogli smo vas ubiti, ali nismo."
Odjednom sam ga prepoznao kao onoga koji je govorio u garaži.
„To su oni", rekoh, pokazujući dolje. „Ovaj je govorio, a ovaj je udarao. Tko su
oni?"
Cisco je kimnuo kao da je potvrda bila tek formalnost.
„Braća su. Pričalica je Joey Mack. A mlatilica je, pazi sad, Angel Mack."
„Čujte, ne znamo čak ni o čemu se radi", povikao je Pričalica. „Molim vas!
Pogriješili smo. Mi..."
„Jebeno ste u pravu da ste pogriješili!", zaurla Cisco, glasom što se rušio na njih
poput božjeg gnjeva. ,,A sad plaćate. Tko će prvi?"
Mlatilica je počeo cviliti. Cisco je otišao do stola za kartanje, gdje su bili rašireni
alati i oružja, i kolut trake. Odabrao je vodoinstalaterska kliješta i mala kliješta i
okrenuo se. Mislio sam i ponadao se da je sve to gluma. Ali ako je bila, Cisco je
glumio za Oscara. Stavio sam mu ruku na rame i zadržao ga da ne priđe dvojici
muškaraca. Nisam trebao ništa reći, ali poruka je bila jasna. Daj da ja probam s
njima.
Uzeo sam kliješta od Cisca i čučnuo pred zatočenike poput hvatača u baseballu.
Nekoliko sam sekundi odvagivao tešku alatku u ruci, da dobijem osjećaj za težinu, prije
nego što sam progovorio.
„Tko vas je unajmio da me istučete?"
185
Pričalica je odmah odgovorio. Nije ga zanimalo štititi ikoga osim sebe i svoga
brata.
„Tip zvan Dahl. Rekao nam je da vas gadno izmlatimo, ali da vas ne ubijemo.
Ne možete ovako, čovječe."
„Mislim da možemo što hoćemo. Otkud znate Dahla?"
„Ne znamo. Ali imamo zajedničke veze."
„A tko je to bio?"
Nije bilo odgovora. Nisam trebao dugo čekati prije nego što je Bam Bam
opravdao svoj nadimak, nagnuo se i obojicu opalio u čeljusti poput klipa. Pričalica
je pljuvao krv kad mi je dao ime.
„Jerry Castille."
,,A tko je Jerry Castille?"
„Gle, ovo ne smijete nikom reći."
„Nisi u položaju da mi kažeš što mogu, a što ne. Tko je Jerry Castille?"
„On je predstavnik na Zapadnoj obali."
Čekao sam, ali to je bilo to.
„Nemam cijelu noć, čovječe. Predstavnik čega na Zapadnoj obali?"
Okrvavljeni je čovjek kimnuo kao da je znao da sad može samo u jednom
smjeru.
„Izvjesne organizacije s Istočne obale. Kopčate?"
Pogledao sam Cisca. Herb Dahl imao je veze s organiziranim kriminalom? To
se činilo nategnutim.
„Ne, ti ne kopčaš", rekoh. „Ja sam pravnik. Hoću izravni odgovor. Koja
organizacija? Imate točno pet sekundi prije..."
„Radi za Joeyja Giordana iz Brooklyna, dobro? Sad ste nam ionako zapečatili.
Pa se jebite."
Podignuo se i pljunuo krv na mene. Ostavio sam sako svog odijela i kravatu u
uredu. Pogledao sam svoju bijelu košulju i vidio krvavu mrlju tik do područja koje bi
bilo pokriveno kravatom.
„To je košulja s monogramom, seronjo."
Tommy Guns je odjednom skočio među nas i čuo sam brutalni udarac šakom,
ali ga nisam vidio od Tommyjeve ogromne tjelesine. Onda je stupio natrag i mogao
sam vidjeti da je Pričalica sad pljuvao zube.
„Košulja s monogramom, čovječe", reče Tommy Guns, kao da se ispričavao za
svoj opaki postupak.
Ustao sam.
,,U redu, oslobodite ih", rekoh.
Cisco i dva Sveca okrenuli su se i pogledali me.
186
„Oslobodite ih", rekoh opet.

„Jesi li siguran?" reče Cisco. „Vjerojatno će otrčati tom jebaču Castillu i reći mu
da znamo."
Pogledao sam dvojicu na podu i odmahnuo glavom.
„Ne, neće. Ako mu kažu da su progovorili, vjerojatno će završiti mrtvi.
Oslobodite ih, i kao da se ništa nije dogodilo. Izgubit će se iz vida dok im modrice ne
prođu. I to će biti kraj priče."
Sagnuo sam se da se približim dvojici zatočenika.
„Imam pravo, jel tako?"
„Da", reče Pričalica, dok mu se kvrga veličine špekule stvarala na gornjoj usni.
Pogledao sam mu brata.
„Jel tako? Hoću to čuti od obojice."
„Da, da, tako je", reče Mlatilica.
Pogledao sam Cisca. Bili smo ovdje gotovi. Izdao je zapovijed.
„U redu, Guns, slušaj ovamo. Čekaj dok ne padne mrak. Ostavi ih ovdje i čekaj
mrak. Onda im nabij vreće i odvedi ih gdje god žele. Izbaci ih, ali ih ostavi na miru.
Kopčaš?"
„Da, kopčam."
Jadni Tommy Guns. Izgledao je stvarno razočaran.
Bacio sam zadnji pogled na okrvavljene ljude na podu. I oni su pogledali mene.
Osjećaj da držim njihove živote u ruci poslao je kroz mene električni trzaj. Cisco me
potapšao po leđima i slijedio sam ga iz sobe, zatvorivši vrata za sobom. Krenuli smo
niz hodnik, ali stavio sam ruku na ruku svog istražitelja i zaustavio ga.
„Ovo nisi trebao učiniti. Nisi me trebao dovesti ovamo."
„Šališ se? Morao sam te dovesti ovamo."
,,O čemu pričaš? Zašto?"
„Zato što su ti nešto učinili. Unutra. Izgubio si nešto, Mick, i ako to ne dobiješ
natrag, nećeš biti jako koristan ni sebi, ni nikom drugom."
Gledao sam ga dugo, a onda kimnuo.
„Dobio sam to natrag."
„Dobro. Sad više nikad ne moramo o ovome govoriti. Možeš li me vratiti u ured
da pokupim motor?"
„Da. Mogu."
187
Trideset prvo poglavlje
Vozeći se sam nakon što sam odbacio Cisca u garažu, razmišljao sam o zakonu
zemlje i zakonu ulice i o razlikama među njima. Stajao sam u sudnicama i insistirao
da se zakon zemlje provodi pošteno i primjereno. Nije bilo ničega poštenog i
primjerenog u onome u čemu sam sudjelovao u crnoj sobi.
Pa ipak, nije me smetalo. Cisco je imao pravo. Morao sam odnijeti prevagu u
svojoj duši prije nego što sam je mogao odnijeti na sudu ili igdje drugdje. Osjećao sam
se kao nov dok sam vozio. Otvorio sam sve prozore Lincolna i pustio da večernji
zrak struji kroz auto dok sam se spuštao Laurel Canvonom prema kući.
Ovaj put je Maggie koristila svoj ključ. Već je bila unutra kad sam stigao, što je
bilo neočekivano, ali ugodno iznenađenje. Vrata hladnjaka bila su otvorena, a ona je
bila sagnuta i gledala je unutra.
„Zapravo sam došla jer bi uvijek napunio zalihe prije suđenja. Hladnjak ti je
bio poput škrinje u Gelson'su 16. Ali što se dogodilo? Tu nema ničega."
Bacio sam ključeve na stol. Nakon posla, prvo je otišla svojoj kući i presvukla se.
Nosila je isprane traperice, seljačku košulju i sandale s debelim plutenim potplatama.
Znala je da mi se sviđa tako.
„Valjda ovaj put nisam stigao."
„Pa, da sam bar znala. Razmislila bih o tome da odem nekamo drugamo na
moju jedinu noć ovog tjedna sa sitericom."
Lukavo se nasmiješila. Nisam mogao shvatiti zašto i dalje nismo živjeli zajedno.
„Kako bi bilo da odemo kod Dana?"
„Dana Tane? Mislila sam da tamo ideš samo kad dobiješ parnicu. Već brojiš
piliće, Halleru?"
Nasmiješio sam se i odmahnuo glavom.
„Ne, nikako. Ali kad bih išao tamo samo kad dobijem, jedva da bih ikad
tamo jeo."
Uperila je prst u mene i osmjehnula se. Bio je to ples i oboje smo bili navikli na
njega. Zatvorila je hladnjak i prošla kroz kuhinjska vrata a onda i pored mene bez
poljupca.
„Dan Tana radi do kasna", rekla je.
Gledao sam je kako korača hodnikom do spavaće sobe. Svukla je seljačku
košulju preko glave i nestala u sobi.
Zapravo nismo vodili ljubav. Nešto u onome što sam vidio i osjećao u crnoj
16 Lanac supermarketa u južnoj Kaliforniji, poznat po ponudi delikatesa, (prim. prev.)
188
sobi kod Svetaca još je bilo u meni. Nazovite to zaostalom agresijom ili ispuštanjem
nemoćna bijesa kojeg sam osjećao. Što god to bilo, proželo je sve moje poteze s
njom. Vukao sam i gurao prejako. Ugrizao sam je za usnu i držao joj ruke stegnute
iznad glave. Kontrolirao sam je i znao sam o čemu se radi dok sam to činio. Maggie
se isprva tome prepustila. Vjerojatno joj je novina toga bila zanimljiva. Ali znatiželja
je konačno prešla u zabrinutost, okrenula je svoje lice od mojeg i pokušala si
osloboditi ruke. Držao sam joj zglavke čvršće. Konačno sam joj vidio suze u očima.
„Što?", prošaptao sam joj u uho, nosa zabijenog duboko u njezinu kosu.
„Samo svrši", rekla je.
Sva agresija i nagon i žudnja istekli su nakon toga kroz psihički slivnik. Njezine
suze i to što mi je rekla da svršim učinili su me nemoćnim. Izvukao sam se i sišao s nje,
prevalivši se na rub kreveta. Stavio sam podlakticu preko očiju, ali sam i dalje mogao
osjetiti kako me gleda.
„Što?“
„Što ti je večeras? Ima li to kakve veze s Andrejom? Vraćaš meni za ono što se
događa u sudnici ili nešto?"
Osjetio sam kako se diže iz kreveta.
„Maggie, naravno da ne! Sud nema nikakve veze s time."
„Onda što?"
Ali vrata kupaonice zatvorila su se prije nego što sam mogao odgovoriti, i tuš je
odmah pušten, prekinuvši razgovor.
„Reći ću ti za večerom", rekao sam, premda sam znao da me nije mogla čuti.
Kod Dana Tane bilo je krcato, ali došao je Christian i brzo nas smjestio u separe
u lijevom kutu. Maggie i ja nismo razgovarali tijekom petnaestominutne vožnje do
zapadnog Hollywooda. Pokušao sam ćaskati o našoj kćeri, ali Maggie nije reagirala,
pa sam prekinuo. Mislio sam opet pokušati u restoranu.
Oboje smo naručili odrezak Helen s tjesteninom kao prilogom. Alfredo za Maggie
i bolognese za mene. Maggie je odabrala talijansko crveno vino, a ja sam naručio bocu
gazirane vode. Nakon što je konobar otišao, posegnuo sam preko stola i stavio joj
ruku na zglavak, ovaj put nježno.
„Žao mi je, Maggie. Počnimo ispočetka."
Povukla je ruku od mene.
„Još mi duguješ objašnjenje, Halleru. To nije bilo vođenje ljubavi. Ne znam što
se događa s tobom. Mislim da se prema nikom ne bi trebao tako ponašati, ali
posebno ne prema meni."
„Maggie, mislim da malo pretjeruješ. Neko ti se vrijeme svidjelo i znaš to."
,,A onda me počelo boljeti."
„Oprosti. Nikad ti nisam htio nanijeti bol."
,,I ne ponašaj se kao da je to nešto prolazno. Ako ikad više hoćeš biti sa
mnom, bolje mi počni pričati što se događa s tobom."
189
Odmahnuo sam glavom i pogledao prepunu prostoriju. Lakersi su bili na TV-u

iznad bara koji je dijelio restoran. Ljudi su se nabili u tri reda iza sretnih gostiju koji
su imali stolce. Konobar nam je donio pića i to mi je kupilo još nešto vremena. Ali
čim je otišao od stola, Maggie se bacila na mene.
„Razgovaraj sa mnom Michael, ili ću uzeti večeru sa sobom. Pozvat ću taksi."
Otpio sam dugi gutljaj vode i pogledao je.
„To nema nikakve veze sa sudom ili Andrejom Freeman ili ikim ili ičim drugim što
znaš, dobro?"
„Ne, nije dobro. Pričaj mi."
Spustio sam čašu i prekrižio ruke na stolu.
„Cisco je našao ona dva tipa koji su me napali."
„Gdje? Tko su?"
„To nije važno. Nije zvao policiju, nije ih prijavio."
„Hoćeš reći da ih je samo pustio?"
Nasmijao sam se i odmahnuo glavom.
„Ne, zadržao ih je. On i njegova dva prijatelja iz Svetaca. Za mene. Na onom
njihovom mjestu. Da naprave što hoću. Što god hoću. Rekao je da mi je to trebalo."
Posegla je preko kockastog stolnjaka i položila ruku na moju podlakticu.
„Halleru, što si učinio?"
Na trenutak sam je pogledao u oči.
„Ništa. Ispitao sam ih i onda rekao Ciscu da ih pusti. Znam tko ih je unajmio."
„Tko?"
„Neću ulaziti u to. Nije važno. Ali znaš što, Maggie? Dok sam bio u bolnici,
čekajući da vidim hoće li mi moći spasiti moje iskrivljeno jajce, jedino na što sam
mogao misliti bile su te nasilne slike mene kako im vraćam. Mislim, tortura po
Hieronymusu Boschu. Srednjevjekovno sranje. Tako sam ih gadno htio srediti. A
onda sam imao priliku, i pustio sam ih...a onda sam s tobom i..."
Zavalila se u separeu. Gledala je u ništa, s mješavinom tuge i rezignacije na licu.
„Prilično sjebano, a?"
„Voljela bih da mi sve to nisi rekao."
„Misliš kao tužiteljici?"
„I to.“
,,E pa, pitala si. Možda sam trebao izmisliti priču kako sam ljut na Andreju
Freeman. To bi ti bilo u redu, jel tako? Ako se radi o muškarcima i ženama, to bi
mogla shvatiti."
Pogledala me.
„Nemoj me patronizirati."
190
„Oprosti."
Sjedili smo u tišini i gledali aktivnosti u baru. Ljude kako piju, kako su sretni.
Barem prema van. Konobari u smokinzima što se kreću naokolo i provlače između
punih stolova.
Kad nam je stigla hrana, više nisam bio osobito gladan, unatoč tome što je na
tanjuru preda mnom bio najbolji odrezak u gradu.
„Mogu li te pitati zadnje pitanje o tome?", upita Maggie.
Slegnuo sam ramenima. Nisam vidio svrhu daljnjeg razgovora o tome, ali
popustio sam.
„Samo daj."
„Kako možeš biti siguran u to da su Cisco i njegovi prijatelji pustili tu dvojicu?"
Zarezao sam svoj odrezak i krv je pocurila na tanjur. Nije bio dovoljno pečen.
Pogledao sam Maggie.
„Valjda ne mogu biti siguran."
Vratio sam se svome odresku i krajičkom oka vidio Maggie kako maše
konobaru.
„Uzet ću ovo za van i pokušati uhvatiti taksi pred vratima. Možete li mi ovo
spremiti za ponijeti?"
„Naravno. Odmah."
Odjurio je s tanjurom.
„Maggie", rekoh.
„Samo trebam malo vremena da o svemu razmislim."
Izvukla se iz separea.
„Mogu te ja odvesti."
„Ne, bit ću u redu."
Stala je pored stola, otvarajući torbicu.
„Ne brini o tome. Ja ću."
„Sigurno?"
„Ako vani nema taksija, pogledaj niz ulicu na Palm. Tamo bi mogao biti
jedan."
„Dobro, hvala."
Onda je otišla pričekati vani svoju hranu. Odgurnuo sam tanjur nekoliko
centimetara i razmišljao o napola punoj čaši vina, koju je ostavila za sobom. Pet
minuta kasnije još sam razmišljao o njoj, kad se Maggie iznenada pojavila, noseći
vrećicu u ruci.
„Morali su zvati taksi", rekla je. „Trebao bi biti ovdje svakog časa."
Podigla je čašu i ispila iz nje.
191
„Razgovarajmo nakon tvog suđenja", rekla je.

„Dobro."
Spustila je čašu, nagnula se i poljubila me u obraz. Onda je otišla. Sjedio sam
tamo neko vrijeme, razmišljajući o stvarima. Pomislio sam kako mi je možda taj
zadnji poljubac spasio život.
192
Trideset drugo poglavlje
Ovaj put u svojim odajama, sudac Perry je sjedio. Bilo je 9:05 u srijedu ujutro, i
bio sam tamo zajedno s Andrejom Freeman i sudskom zapisničarkom. Prije nego što
nastavi suđenje, sudac se složio s Freemaničinim zahtjevom za još jedan sastanak dalje
od očiju javnosti. Perry nas je pričekao da se smjestimo u svojim stolcima, a onda
provjerio jesu li prsti njegove zapisničarke spremni nad tipkama njezina stenografskog
stroja.
,,OK, vodimo zapisnik u slučaju Kalifornija protiv Trammel", rekao je.
„Gospođice Freeman, sazvali ste in camera sastanak. Nadam se da mi nećete reći
kako trebate više vremena da biste ispitali stvari u vezi s obavijesti o postupku."
Freemanova se pomakla na rub stolice.
„Ni u kom slučaju, časni sude. Nema ničeg vrijednog ispitivanja. Stvar je bila
temeljito istražena, ali puno saznanje o onome što se događa sa spomenutim
saveznim agencijama ne tješi me. Vjerujem da je iz onoga što sada znam jasno kako
će gospodin Haller pokušati izbaciti ovo suđenje s tračnica pitanjima, koja su
definitivno nevažna za predmet pred porotom."
Pročistio sam grlo, ali je sudac prvi uskočio.
„Pitanjem krivnje treće osobe bavili smo se prije suđenja, gospođice Freeman.
Dopuštam obrani slobodu da ga prati do neke točke. Ali morate mi nešto ovdje dati.
Samo zato što ne želite da gospodin Haller gada svoju metu, ne čini je irelevantnom."
„Razumijem to, suče. Ali što..."
„Oprostite", rekoh. „Mogu li ja ovdje prekinuti? Želio bih priliku da
odgovorim na insinuaciju da lovim..."
„Neka gospođica Freeman dovrši, pa ćete onda vi lijepo nadugačko,
gospodine Haller. Obećajem vam to. Gospođice Freeman?"
„Hvala, časni sude. Ono što pokušavam reći je da savezna obavijest o
postupku u biti ne znači ništa. To je obavijest o istrazi u tijeku. To nije optužba. Nije
čak ni navod. Ne znači da su nešto pronašli ili da će nešto naći. To je samo alat
kojim savezni kažu: 'Hej, čuli smo nešto, pa ćemo malo to pogledati.' Ali u rukama
gospodina Hallera, pred porotom, on će to predstaviti kao glasnika propasti i prišiti
nekome kome se ovdje čak ni ne sudi. Sudi se Lisi Trammel, a cijela ova stvar o
saveznoj obavijesti o postupku nije čak ni izdaleka relevantna za materijalna pitanja.
Tražila bih da zabranite gospodinu Halleru ikakvo daljnje ispitivanje detektiva
Kurlena u tom pogledu."
Sudac se zavalio, ruku ispred prsa, prstiju jedne ruke pritisnutih o prste druge.
Okrenuo se sučelice meni. Konačno, moj red.
„Suče, da sam na mjestu časnog suda, mislim da bih pitao zastupnicu optužbe, s
obzirom da kaže kako je temeljito istražila ovo pismo i njegovo podrijetlo, postoji li
193
savezna velika porota koja istražuje ovršne prijevare u Južnoj Kaliforniji. A onda bih
pitao kako je zaključila da se savezna obavijest o postupku svodi na 'skoro ništa. Jer ne
mislim da sud dobiva sasvim preciznu sliku o tome što to pismo znači ili kakav je
njegov učinak u ovom slučaju."
Sudac se okrenuo natrag Freemanovoj i oslobodio jedan prst da pokaže u
njezinom pravcu.
„Što je s time, gospođice Freeman? Postoji li velika porota?"
„Suče, dovodite me ovdje u nezgodan položaj. Velike porote rade u tajnosti
i..."
„Svi smo ovdje prijatelji, gospođice Freeman", sudac će strogo. „Postoji li velika
porota?"
Zastala je, a onda kimnula glavom.
„Postoji velika porota, časni sude, ali nije čula nikakav iskaz u vezi s Louisom
Opparizijom. Kao što rekoh, obavijest o postupku nije ništa više doli obavijest o
istrazi u tijeku. To su glasine, suče, i ne uklapaju se u ni jednu iznimku koja bi govorila
o njihovoj prihvatljivosti na ovom suđenju. Iako je pismo potpisao tužitelj SAD-a za
ovaj okrug, zapravo mu je autor agent Tajne službe koji vodi istragu. Imam tog
agenta dolje u mom uredu. Ako sud želi, mogu ga dovesti u odaje u deset minuta
da vam kaže isto što i ja maloprije. Da je to puno dima i ogledala od gospodina
Hallera. U vrijeme smrti gospodina Bonduranta nije još bilo aktivne istrage, niti veze
između ovo dvoje. Bilo je samo pismo."
To je bila greška. Otkrivši da je Vasquez, agent Tajne službe koji je napisao
pismo, bio u zgradi, Freemanova je stavila suca u težak položaj. Time što je agent blizu
i lako dostupan, sucu će biti teže zanemariti cijelu stvar. Uskočio sam prije nego što je
sudac mogao odvratiti.
„Suče Perry? Predložio bih, s obzirom da tužiteljica kaže kako baš ovdje na sudu
ima saveznog agenta koji je napisao obavijest, da ga jednostavno izvede na klupu za
svjedoke, pa neka opovrgne sve što bih mogao izvući iz detektiva Kurlena u
unakrsnom ispitivanju. Ako je gospođica Freeman tako sigurna da će agent reći kako
se pismo koje je napisao svodi na ništa, neka to kaže poroti. Neka me otpuše iz
vode. Podsjećam sud kako smo već umočili prste u tu baru. Jučer sam pitao Kurlena
o obavijesti. Da se samo tako vratimo i više ga ne spomenemo, ili da vi kažete
porotnicima da prijeđu preko toga i izbrišu ga iz pamćenja... to bi našoj zajedničkoj
stvari nanijelo više štete nego potpuno razotkrivanje ovog pitanja."
Perry je odgovorio bez oklijevanja.
„Sklon sam misliti da ste u pravu oko ovoga, gospodine Haller. Ne sviđa mi se
ideja da smo ostavili porotu da preko noći mozga o toj zagonetnoj obavijesti o
postupku, a onda da ujutro izvučemo tepih ispod njih."
„Časni sude", rekla je Freemanova brzo. „Može li me se još jednom čuti?"
„Ne, ne mislim da je to potrebno. Moramo prestati ovdje gubiti vrijeme i
početi sa suđenjem."
„Ali, časni sude, postoji još jedno hitno pitanje koje sud nije čak ni razmotrio."
194
Sudac je izgledao frustriran.

,,A što to, gospođice Freeman? Strpljenje mi je pri kraju."
„Dopuštanje svjedočenja o obavijesti o postupku usmjerene na ključnog svjedoka
obrane vjerojatno će komplicirati prethodnu odluku tog svjedoka da se ne poziva na
svoja prava po Petom amandmanu tijekom svjedočenja u ovom slučaju. Louis
Opparizio i njegov pravni savjetnik mogli bi iznova razmisliti o toj odluci, jednom
kad se obavijest o postupku uvede i javno raspravi. Stoga bi gospoin Haller mogao
graditi slučaj za obranu, koji bi na kraju mogao rezultirati time da njegov ključni
svjedok i strašilo, ako želite, odbije svjedočiti. Želim da se sada zabilježi da se, ako
gospodin Haller igra tu igru, mora pridržavati posljedica. Kad Opparizio sljedećega
tjedna odluči da je u njegovu najboljem interesu da ne svjedoči i kad zatraži novu
raspravu o sudskom pozivu, ne želim zastupnika obrane koji viče sudu da idemo
ispočetka. Nema ispočetka, suče."
Sudac je kimnuo, složivši se s njom.
„Mislim da bi to bilo ravno čovjeku, koji je ubio svoje roditelje, pa traži da sud
pokaže milost, jer je siroče. Slažem se, gospodine Haller. Upozoreni ste da, ako ćete
tako igrati, morate biti spremni snositi posljedice."
„Razumijem, suče", rekoh. ,,I potrudit ću se da to vrijedi i za moju stranku.
Imam samo jednu spornu točku, a to je tužiteljičino označavanje Louisa Opparizia
kao strašila. On nije strašilo i to ćemo dokazati."
„Dobro", reče sudac, „barem ćete za to imati prilike. Sad gubimo vrijeme.
Vratimo se u sudnicu."
Slijedio sam Freemanovu van, ostavivši suca za nama dok ne odjene svoj plašt.
Očekivao sam da me opali verbalnim nasrtajem, ali dobio sam nešto sasvim
suprotno.
„Dobro odigrano, odvjetniče", rekla je.
„Hvala, mislim."
„Što misliš, tko je poslao pismo?"
„Da bar znam."
„Jesu li te savezni kontaktirali? Nagađam da će htjeti saznati od koga cure
osjetljivi i povjerljivi dokumenti u javnost."
„Nitko još nije ni beknuo. Možda su savezni ti koji su procurili. Ako izvedem
Opparizija na klupu, zalijepio se za svoj iskaz. Možda sam ja ovdje samo instrument
savezne vlade. Jesi li pomislila na to?"
Činilo se kako ju je ta ideja nagnala da zastane u koraku. Nasmiješio sam se dok
sam prolazio pored nje.
Dok smo ulazili u sudnicu, vidio sam Herba Dahla u prvom redu galerije iza
stola obrane. Potisnuo sam želju da ga povučem preko ograde i nabijem mu facu u
kameni pod. Freemanova i ja zauzeli smo svoja mjesta za stolovima, i šaptom sam
uputio svoju stranku u ono što se dogodilo u odajama. Sudac je ušao i uveo porotu.
Zadnji komadić slike popunjen je kad se detektiv Kurlen vratio u klupu za
195
svjedoke. Zgrabio sam svoje fascikle i pravnički blok i vratio se za govornicu. Činilo
se kao da je protekao tjedan otkako je moje unakrsno ispitivanje bilo prekinuto, ali
prošlo je manje od dana. Ponašao sam se kao da je prošlo manje od minute.
,,A sada, detektive Kurlen, kad smo jučer prekinuli, upravo sam vas bio pitao jeste
li znali što je savezna obavijest o postupku. Možete li odgovoriti na to pitanje?"
„Koliko ja shvaćam, kad je savezna agencija zainteresirana za prikupljanje
informacija od pojedinca ili tvrtke, ponekad vam pošalju pismo u kojem kažu tom
pojedincu ili tvrtki da žele razgovarati. To je vrsta pisma koje kaže: 'Dođite da
porazgovaramo o ovome, pa da nema nesporazuma.'"
,,I to je to?"
„Ja nisam savezni agent."
„Dobro, mislite li da je ozbiljna stvar primiti obavijest od savezne vlade, koja vam
kaže da ste predmetom istrage?"
„Mogla bi biti, pretpostavljam. Pretpostavio bih da to ovisi o zločinu kojeg
ispituju."
Pitao sam suca za dopuštenje da pristupim svjedoku s dokumentom.
Freemanova je prosvjedovala za zapisnik, pozivajući se na relevantnost. Sudac je
odbacio prigovor bez komentara i rekao mi da mogu dati dokument svjedoku.
Nakon što sam predao dokument Kurlenu, vratio sam se za govornicu i
zamolio suca da označi dokument kao dokazni predmet obrane 3. Onda sam rekao
Kurlenu neka pročita obavijest.
„'Dragi gospodine Opparizio, Ovim pismom vas obavje...'"
„Pričekajte", prekinuo sam. „Možete li prvo pročitati i opisati što je na vrhu
pisma? Zaglavlje?"
„Piše 'Ured tužitelja SAD-a, Los Angeles' i ima sliku orla na jednoj strani i
zastavu SAD-a na drugoj. Hoću li sada pročitati pismo?"
„Da, molim vas."
„'Dragi gospodine Opparizio, Ovim pismom vas obavještavamo da su A.
Louis Opparizio Financial Technologies - poznata kao ALOFT - i vi osobno, među
predmetima međuagencijske radne skupine koja istražuje sve razine ovršnih
prijevara u Južnoj Kaliforniji. Prijam ovog pisma upozorava vas da ne otuđujete ili
uništavate ikakve dokumente ili radne materijale vezane uz posao vaše tvrtke. Želite
li razgovarati o ovoj istrazi i surađivati s članovima radne skupine, molimo nazovite
bez oklijevanja ili dajte vašem pravnom savjetniku da kontaktira mene ili Charlesa
Vasqueza iz Tajne službe SAD-a, koji je dodijeljen istrazi nad ALOFT-om kao agent na
slučaju. Potrudit ćemo se da se sretnemo s vama i raspravimo ovu stvar. Ako ne želite
surađivati, možete biti sigurni da će vas agenti radne skupine kontaktirati u kratkom
vremenu. Još vas jednom moram podsjetiti da ne uništavate ili otuđujete ikakve
dokumente ili radne materijale iz vašeg ureda ili pridruženih prostorija. Učiniti to
nakon primitka ove obavijesti značilo bi počiniti ozbiljan zločin protiv Sjedinjenih
Američkih Država. Iskreno, Reginald Lattimore, tužitelj SAD-a, Los Angeles.' To je to,
osim što se na dnu navode svi telefonski brojevi."
196
Tihi je žamor prošao kroz sudnicu. Bio sam siguran da većina običnog
građanstva nije bila svjesna stvari poput savezne obavijesti o postupku. Bilo je to
provođenje zakona u novom dobu. Bio sam siguran da se takozvana radna skupina
svodila na sićušni doprinos agenata iz šačice agencija i nula budžeta. Umjesto da
pokreću skupe istrage, pokušavaju ustrašiti ljude da im dođu i mole za milost. Zamisao
smišljena da se pobere voće s niskih grana, ugrabi nekoliko naslovnica i to je to. Netko
poput Opparizija vjerojatno je iskoristio originalno pismo primljeno preporučenom
poštom kao toaletni papir. Ali to mi nije bilo važno. Moj plan bio je da iskoristim
pismo da mi pomogne zadržati stranku na slobodi.
„Hvala vam, detektive Kurlen. A sad, možete LInam reći je li pismo datirano?"
Kurlen je pogledao kopiju prije nego što je odgovorio.
„Datirano je osamnaestog siječnja ove godine."
,,A sad, detektive, jeste li vidjeli ovo pismo prije jučerašnjeg dana?"
„Ne, zašto bih ga vidio? Nema nikakve veze sa..."
„Tražim da se izbriše kao nebitno", rekao sam hitro. „Časni sude, pitanje je
jednostavno bilo je li vidio pismo ranije."
Sudac je uputio Kurlena neka odgovori samo na postavljeno pitanje.
„Nisam vidio ovo pismo prije jučerašnjeg dana."
„Hvala, detektive. A sad se vratimo na ono drugo pismo koje sam vas tražio da
pročitate jučer, pismo žrtve, Mitchella Bonduranta, tom istom Louisu Oppariziju, koji
je adresiran u saveznoj obavijesti o postupku. Imate li ga pri ruci u vašem svesku?"
„Ako mogu dobiti trenutak."
„Molim vas."
Kurlen je našao pismo u svesku, izvadio ga i podignuo.
„Dobro. Možete li nam reći datum na tom pismu, molim vas?"
„Deseti siječnja, ove godine."
„I to pismo dostavljeno je gospodinu Oppariziju preporučenom poštom, nije li
tako?"
„Poslano je preporučeno. Ne mogu reći je li ga gospodin Opparizio primio ili
čak vidio. Neko drugo ime navedeno je u potpisu primitka."
„Ali bez obzira tko je potpisao primitak, izvjesno je da je bilo poslano desetoga
siječnja, nije li tako?"
„Mislim da jest."
„A drugo pismo o kome smo ovdje razgovarali, obavijest o postupku od agenta
Tajne službe, također je poslano preporučenom poštom, jesam li u pravu?"
„Tako je."
„Pa je datum osamnaestog siječnja siguran što se tiče slanja."
„Točno.
„Da vidim jesam li ovo dobro shvatio. Gospodin Bondurant šalje Louisu
197
Oppariziju preporučeno pismo kojim prijeti razotkriti navodne prijevarne radnje

njegove tvrtke, a onda osam dana kasnije savezna radna skupina šalje gospodinu
Oppariziju drugo preporučeno pismo, u kojem se kaže da je predmet istrage ovršnih
prijevara. Jesam li dobro shvatio vremenski redoslijed, detektive Kurlen?"
„Koliko ja znam, jest."
,,A onda, niti dva tjedna kasnije, gospodin Bondurant brutalno je ubijen u
garaži u WestLandu, nije li tako?"
„Tako je."
Zastao sam i protrljao bradu poput nekog duboko zamišljenog. Stvarno sam
ovime htio uhvatiti porotu. Htio sam im pogledati lica, ali znao sam da bi to
razotkrilo moju igru. Pa sam nastavio s duboko zamišljenom pozom.
„Detektive, svjedočili ste o svom bogatom iskustvu kao detektiva za ubojstva,
je li tako?"
„Imam puno iskustva, da."
„Hipotetski rečeno, biste li željeli da ste tada znali ono što znate sada?"
Kurlen je zaškiljio kao da je zbunjen, iako je točno znao što sam radio i kuda
sam išao.
„Nisam siguran da razumijem", rekao je.
„Recimo to ovako: bi li bilo dobro po vas da ste ta pisma imali u ruci prvog
dana istrage ubojstva?"
„Svakako, zašto ne? Prihvatio bih u svakom slučaju sve dokaze i informacije već
prvog dana. Ali to se nikad ne događa."
„Hipotetski rečeno, da ste znali da je vaša žrtva, Mitchell Bondurant, bio
poslao pismo kojim prijeti razotkriti kriminalno ponašanje drugog čovjeka samo
osam dana prije nego što je taj čovjek saznao da je predmetom savezne istrage, ne bi
li vam to bio značajni pravac istrage?"
„Teško je reći."
Sad sam pogledao porotu. Kurlen je migoljio, odbijajući priznati ono što je
zdrav razum nalagao. Niste trebali biti detektiv da to shvatite.
„Teško je reći? Kažete da bi, da ste na dan ubojstva imali ovu informaciju i ta
pisma, bilo teško reći biste li ih slijedili kao značajni trag?"
„Kažem da nemamo sve pojedinosti, pa je teško reći koliko bi to bilo značajno
ili ne. Ali kao općeniti odgovor, slijede se svi tragovi. To je tako jednostavno."
„Tako je jednostavno, pa ipak niste nikad slijedili taj pravac istrage, zar ne?"
„Nisam imao ovo pismo. Kako sam ga mogao slijediti?"
„Imali ste žrtvino pismo i niste s njime ništa učinili, zar ne?"
„Uopće nije istina. Pregledao sam ga i utvrdio da nema nikakve veze s
ubojstvom."
„Ali nije li istina kako ste do tog trenutka već imali svog navodnog ubojicu i niste
198
htjeli dopustiti da išta promijeni vaše mišljenje, ili da vas nagna da skrenete sa svog
puta?"
„Ne, to nije istina. Uopće nije istina."
Dugo sam vremena gledao Kurlena, nadajući se da mi lice pokazuje gnušanje.
„Nemam daljnjih pitanja u ovom trenutku", konačno sam rekao.
199
Trideset treće poglavlje
Freemanova je držala Kurlena na klupi daljnjih petnaest minuta ispitivanja,

poduzimajući što može da njegov prikaz istrage prekuje u junački čin borbe protiv
zločina. Kad je završila, preskočio sam još jednu rundu s njime, jer sam bio uvjeren
kako sam već imao prednost pred njim. Moj je pokušaj bio da istragu prodam kao
primjer uskog gledanja i vjerovao sam da sam uspio.
Freemanova je očito osjećala kako je potreba da se raspravi savezna obavijest
o postupku bila hitna. Njezin je sljedeći svjedok bio agent Tajne službe, Charles
Vasquez. Nije joj čak bio ni poznat prije dvadeset i četiri sata, ali sad je bio ubačen u
njezin pažljivo orkestrirani raspored svjedoka i dokaza. Mogao sam prigovoriti
njegovu svjedočenju na temelju toga što se nisam imao prilike pripremiti ili ispitati
Vasqueza, ali sam smatrao da bi to bilo igranje sa sucem Perryjem. Odlučio sam
barem čuti što je agent imao reći prije nego što odem tako daleko.
Vasquezu je bilo oko četrdeset, bio je tamna tena i odgovarajuće kose. U uvodu
je rekao da je prije bio agent DEA17, prije prelaska u Tajnu službu. Prešao je od lova na
dilere droge do lova na krivotvoritelje novca, prije nego što je iskrsnula prilika da se
pridruži radnoj skupini za ovrhe. Rekao je kako je radna skupina imala nadglednika i
deset agenata iz Tajne službe, FBI-a, Poštanske službe i Porezne uprave. Pomoćnik
tužitelja SAD-a nadgledao je njihov rad, ali su agenti, podijeljeni u parove, uglavnom
radili samostalno, sa slobodom da istražuju predmete po svom izboru.
„Agente Vasquez, osamnaestog siječnja ove godine napisali ste takozvanu obavijest
o postupku čovjeku imenom Louis Opparizio, a potpisao ju je tužitelj SAD-a Reginald
Lattimore. Sjećate li se toga?" FJMe
„Da, sjećam se."

„Prije nego što pređemo baš na to pismo, možete li reći poroti što je točno
obavijest o postupku?"
„To je oruđe koje koristimo da izdimimo sumnjivce i prekršitelje."
„Kako to?"
,,U biti ih obavještavamo da ispitujemo njihove poslove, njihove poslovne
postupke i akcije koje su poduzeli. Obavijest o postupku uvijek poziva primatelja da
dođe i raspravi situaciju s agentima. U velikom postotku slučajeva primatelji čine
upravo to. Ponekad to vodi do slučajeva, ponekad do drugih istraga. To je postalo
korisno oruđe, jer istrage puno koštaju. Nemamo budžeta. Ako pismo može
rezultirati podnošenjem optužnice, ili suradnjom svjedoka, ili solidnim tragom za
istragu, tada nam se to isplatilo."
17 Drug Enforcement Administration - agencija za borbu protiv droga u SAD-u. (prim. prev.)
200
„Dakle, što se tiče pisma Louisu Opariziju, što vas je nagnalo da mu pošaljete
„Moj partner i ja bili smo dobro upoznati s njegovim imenom, jer se učestalo
pojavljivalo u drugim slučajevima koje smo obrađivali. Ne nužno na loš način, samo
što je Opparizijeva tvrtka ono što zovemo ovršiteljski mlin. Ona sređuje svu
papirologiju i podneske oko ovrha za mnoge banke koje djeluju u Južnoj Kaliforniji.
Tisuće slučajeva. Pa smo tu tvrtku — ALOFT — stalno sretali, a ponekad je bilo
pritužbi oko metoda koje je koristila. Moj partner i ja odlučili smo to pobliže ispitati.
Poslali smo pismo da vidimo kakav ćemo odgovor dobiti."
„Znači li to da ste pecali neku reakciju?"
„Bilo je to i više od pecanja. Kako sam rekao, s tog se mjesta dizalo podosta
dima. Tražili smo vatru, a ponekad reakcija koju dobijemo na obavijest o postupku
diktira što će nam biti sljedeći potezi."
,,U vrijeme kada ste napisali i poslali obavijest o postupku, jeste li prikupili
ikakve dokaze o kriminalnim radnjama Louisa Opparizija ili njegove tvrtke?"
,,U tom trenutku, ne."
„Što se dogodilo nakon što ste poslali pismo?"
„Za sad ništa."
„Je li Louis Opparizio odgovorio na pismo?"
„Dobio sam odgovor od advokata, koji kaže da je gospodin Opparizio po-
zdravio istragu, jer će mu ona pružiti priliku da pokaže kako vodi čist posao."
„Jeste li se poslužili tom dobrodošlicom i dalje istraživali gospodina
Opparizija ili njegovu tvrtku?"
„Ne, nije bilo vremena. Imamo još nekoliko istraga u tijeku, za koje se čini da su
plodonosnije."
Freemanova je provjerila svoje bilješke prije nego što je završila. „Konačno,
agente Vasquez, jesu li Louis Opparizio ili ALOFT trenutno pod istragom vaše radne
skupine?"
„Tehnički, ne. Ali planiramo se nastaviti na obavijest."
„Dakle odgovor je ne?"
„Točno."
„Hvala, agente Vasquez."
Freemanova je sjela. Zračila je, očito zadovoljna iskazom kojeg je izvukla iz
agenta. Ustao sam i ponio svoj pravnički blok natrag za govornicu. Pribilježio sam
nekoliko pitanja iz izravnog ispitivanja.
„Agente Vasquez, kažete li poroti da pojedinac, koji ne odgovori na vaše
obavijesti o postupku time što će smjesta doći i priznati, mora biti nevin od ikakvih
nedjela?"
„Ne, ne kažem."
„Zato što Louis Opparizio nije tako učinio, smatrate li da je sad čist?"
201
„Ne, ne smatram."
„Je li vam praksa slati obavijesti o postupku pojedincima, za koje vjerujete da
su nedužni što se tiče ikakvih kriminalnih aktivnosti?"
„Ne, nije."
„Pa gdje je onda granica, agente Vasquez? Što netko treba učiniti da dobije
,,U osnovi, ako mi dođete na radar na bilo kakav sumnjiv način, onda ću
poduzeti nešto preliminarne provjere, a to može dovesti do obavijesti. Ne
ispucavamo ih napamet. Znamo što radimo."
„Jeste li vi ili vaš partner ili bilo tko iz radne skupine razgovarali s Mitchellom
Bondurantom u vezi postupaka ALOFT-a?"
„Ne, nismo. Nije nitko."
„Je li on bio netko s kime biste razgovarali?"
Freemanova je prigovorila, nazvavši pitanje nejasnim. Sudac se složio s
prigovorom. Odlučio sam ostaviti pitanje neka lebdi neodgovoreno pred porotom.
„Hvala vam, agente Vasquez."
Freemanova se nakon Vasqueza vratila svom predviđenom izvođenju slučaja,
pozvavši vrtlara koji je našao čekić u grmlju kuće blok i pol od mjesta ubojstva.
Njegovo je svjedočenje bilo brzo i nezanimljivo, samo po sebi nevažno dok ga se
kasnije ne poveže s iskazima državnih forenzičkih svjedoka. Postigao sam manji bod,
navevši vrtlara da prizna kako je radio u i oko grmlja barem u dvanaest navrata prije
nego što je našao čekić. Bilo je to malo sjeme posađeno za porotu, ideja da je možda
sam čekić bio ostavljen dugo nakon ubojstva.
Nakon vrtlara, tužiteljstvo je nastavilo s nekoliko svjedočenja na brzaka, od
vlasnika kuće i murjaka koji su prenosili lanac izuzimanja čekića do forenzičkog
laboratorija. Nisam se čak ni gnjavio s unakrsnim ispitivanjem. Nisam imao namjeru
osporavati lanac izuzimanja ili činjenicu da čekić bio oružje kojim je počinjeno
ubojstvo. Moj je plan bio da se složim, ne samo s time da je to bilo oružje kojim je
ubijen Mitchell Bondurant, već i da je pripadalo Lisi Trammel.
Bit će to neočekivani potez, ali jedini koji je bio u skladu s obraninom teorijom
namještaljke. Trag preko Jeffa Trammela da bi čekić mogao biti u prtljažniku BMW-
a, koji je ostavio za sobom kad je nestao u Meksiku, nije vodio nikud. Cisco je uspio
naći taj auto, još uvijek u upotrebi u salonu u kojem je Jeff Trammel radio, ali nije
bilo čekića u prtljažniku, a čovjek zadužen za upravljanje voznim parkom rekao je
kako ga nikad nije ni bilo. Odbacio sam priču Jeffa Trammela kao pokušaj da se bude
plaćen za informaciju, koja bi mogla biti od pomoći slučaju njegove otuđene žene.
Niz s oružjem kojim je počinjeno ubojstvo doveo nas je do ručka, pa je sudac,
kako mu je postao običaj, prekinuo petnaest minuta ranije. Okrenuo sam se svojoj
stranci i pozvao je da ide na ručak sa mnom.
„Što je s Herbom?", rekla je. „Obećala sam mu da ću ići na ručak s njim."
„Može ići i Herb."
202
„Stvarno?"
„Svakako, zašto ne?"
„Zato što sam mislila... Nema veze, reći ću mu."
„Dobro. Ja vozim."
Naložio sam da nas Rojas pokupi i otišli smo niz Van Nuys do Hamleta pored
Venture. Mjesto je bilo tamo desetljećima i, iako si je podiglo klasu od dana kada se
zvalo Hamburger Hamlet, hrana je bila ista. Zato što nas je sudac pustio rano, izbjegli
smo podnevni red i smjesta smo odvedeni u separe.
„Volim ovo mjesto", reče Dahl. „Ali nisam ovdje bio godinama."
Sjeo sam preko puta Dahla i moje stranke. Nisam reagirao na njegov
entuzijazam zbog restorana. Bio sam prezauzet smišljanjem kako ću odigrati ručak.
Brzo smo naručili, jer je čak i s ranim početkom naša vremenska rupa bila
mala. Naš je razgovor bio usredotočen na slučaj i kako je Lisa sagledavala da stvari
idu. Dosad je bila zadovoljna.
„Iz svakog svjedoka izvučete nešto što mi pomogne", rekla je. „To je prilično
sjajno."
„Ali pitanje je, izvučem li dovoljno?", odvratio sam. ,,I morate zapamtiti da
planina postaje sve strmija sa svakim svjedokom. Znate li skladbu Bolero? To je
klasična glazba. Mislim da ju je skladao Ravel."
Lisa me bijelo pogledala.
„Bo Derek, u Desetki", reče Dahl. „Obožavam je!"18
„No dobro. U svakom slučaju, bit je da je to dugački komad, možda petnaest
minuta ili tako nekako, i počinje polako sa samo nekoliko tihih glazbala, a onda
dobiva na zamahu i raste i raste do crescenda, velikog svršetka sa svim instrumentima
u orkestru zajedno. A istovremeno, osjećaji slušača rastu i sažimaju se u istom trenu.
A to je ono što tužiteljica ovdje radi. Pojačava zvuk i zamah. Njezine najbolje stvari
tek će doći, jer će do trenutka kad završi skupiti sve zajedno s bubnjevima i gudačima
i rogovima. Razumijete li, Lisa?"
Kimnula je nevoljko.
„Ne pokušavam vas spustiti. Uzbuđeni ste, puni nade i pravični, i želim da takva i
ostanete. Jer porota to osjeti i to pomaže onoliko koliko i bilo što drugo što radim
ovdje. Ali morate zapamtiti, planina postaje sve strmija. Još joj slijedi znanost, a
porote vole znanost, jer im pruža izlaz, način da popuste. Ljudi misle da žele biti na
porotničkoj dužnosti. Odeš s posla, sjediš u prvom redu na zanimljivom slučaju, imaš
pred sobom dramu iz pravog života umjesto na TV-u kod kuće. Ali na kraju se
moraju vratiti u tu sobu i pogledati jedan u drugoga i odlučiti. Moraju odlučiti o
nečijem životu. Vjerujte mi, ne želi to puno ljudi učiniti. Znanost to čini lakšim. 'Pa
dobro, ako se DNK podudara, onda nema greške. Kriv po optužnici.' Vidite? S tim
ćemo se tek suočiti, Lisa, i ne želim da oko toga bude ikakvih iluzija."
18(Desetka) film je Blakea Edvvardsa iz 1979. u kome uz starletu Bo Derek glume Dud-ley Moore i Julie
Andrews, a Ravelov Bolero je ključni glazbeni motiv. (prim. prev.)
203
Dahl je galantno položio svoj dlan na njezinu ruku, oslonjenu na stol. Stegnuo
ju je, hrabreći je.
„Dobro, što ćemo s njihovim DNK?", upita Trammelova.
„Ništa", rekao sam. „Ne mogu ništa. Rekao sam vam prije suđenja da smo dali
našim ljudima da je provjere i dobili smo iste odgovore. Utemeljena je."
Spustila je pogled, poražena, i vidio sam početak suza, što sam upravo i htio.
Konobarica je odabrala taj trenutak da se pojavi s našim tanjurima s ručkom. Pričekao
sam dok ne ostanemo sami prije nego što sam nastavio.
„Razvedrite se, Lisa. DNK je samo dekoracija."
Pogledala me zbunjeno.
„Mislila sam da ste rekli da je utemeljena."
,,I je. Ali to ne znači da za nju nema objašnjena. Ja ću srediti DNK. Kao što ste
rekli kad smo sjeli, moj je posao ovdje da ubacim sumnju u svaki djelić njihove
slagalice. Onda se nadamo kako će, kad svi njihovi djelići budu na mjestu i oni
podignu sliku pred porotom, sve male sjemenke sumnje koje smo posijali izrasti u
nešto što tu sliku mijenja. Ako to uspijemo, idemo se sunčati."
„Što to znači?"
„Idemo kući. Idemo na plažu i sunčamo se."
Nasmiješio sam joj se i ona mi se nasmiješila. Njezine suze razmazale su pažljivo
nanesenu šminku koju je stavila jutros.
Ostatak ručka bio je isprekidan ćaskanjem i neobaviještenim ili bedastim
primjedbama o sustavu kaznenog prava, koje su iznosili moja stranka i njezin
ljubavnik. To je česta stvar koju sam primijetio kod svojih stranaka. Ne poznaju
zakone, ali su brzi u tome da mi kažu što ne valja s njima. Čekao sam dok
Trammelova nije vilicom stavila zadnji zalogaj salate u usta.
„Lisa, vaša maskara se malo razmazala tijekom prvog dijela našeg razgovora.
Veoma je važno da ostanete snažna i izgledate snažna. Želim da odete u toalet i
učinite se snažnom, dobro?"
„Ne mogu li to na sudu?"
„Ne, jer bismo mogli ulaziti u isto vrijeme kad i neki od porotnika i
reportera. Nikad ne znate tko će vas vidjeti. Ne želim da itko pomisli kako svoj sat
za ručak provodite plačući, u redu? Želim da to učinite sada. I pozvat ću Rojasa da
nas pokupi."
„Moglo bi potrajati nekoliko minuta."
Pogledao sam na svoj sat.
„Dobro, uzmite si vremena. Pričekat ću malo s Rojasom."
Dahl je ustao tako da je mogla izaći iz separea. Onda smo ostali sami. Gurnuo
sam tanjur u stranu i stavio laktove na stol. Ruke sam sklopio zajedno ispred usta,
poput pokeraša koji drži svoje karte podignutima da mu pomognu sakriti lice. Dobar
pravnik u srcu je pregovarač. A sad je došlo vrijeme da pregovaramo o izlasku
Herba Dahla.
204
„Dakle, Herb... vrijeme je da odeš."

Uputio mi je mali smiješak nerazumijevanja.
„Kako to mislite? Došli smo zajedno."
„Ne, mislim sa slučaja. Od Lise. Vrijeme je da nestaneš."
Zadržao je Ne razumijem držanje.
„Ja ne idem nikuda. Lisa i ja... bliski smo. I imam puno novca vezanog u ovoj
stvari."
„Pa, novac je nestao. A što se tiče Lise, to je šarada koja završava sad i ovdje."
Posegao sam u unutrašnji džep svog odijela i izvukao fotografiju Herba s braćom
Mack, koju mi je Cisco dao prethodne noći. Predao sam mu je preko stola. Brzo ju
je pogledao i onda se nelagodno nasmijao.
„Dobro, zagrist ću. Tko su oni?"
„Braća Mack. Ljudi koje si unajmio da me obrade."
Odmahnuo je glavom i pogledao preko ramena prema stražnjem hodniku koji je
vodio do toaleta. Onda se okrenuo prema meni.
„Žalim, Mickey, ali ne znam o čemu govoriš. Mislim da se moraš prisjetiti da ti i ja
imamo dogovor o filmu. Dogovor koji uključuje okolnosti za koje sam siguran da bi ih
Kalifornijska odvjetnička bila zainteresirana pogledati, ali osim toga ..."
„Prijetiš li mi, Dahl? Jer ako da, griješiš."
„Ne, nema prijetnje. Samo pokušavam smisliti otkud dolazi ovo."
„Dolazi iz mračne sobe gdje sam vodio zanimljiv razgovor s braćom Mack."
Dahl je savinuo sliku i vratio mi je.
„Ta dvojica? Pitali su me kuda treba ići, to je sve."
„Kuda treba ići, je li? Jesi li siguran da nisu pitali za novac? Jer imamo snimke i toga."
„Možda sam im dao par dolara. Tražili su pomoć i izgledali su sasvim dragi."
Sad sam se ja morao nasmiješiti.
„Znaš, dobar si, Herb, ali dobio sam njihovu priču. Pa da preskočimo preseravanje
i prijeđemo na igru."
Slegnuo je ramenima.
,,OK, ovo je tvoj show. Kakva je igra?"
„Igra je ono što sam na početku rekao. Nema te, Herb. Poljubiš Lisu za zbogom.
Poljubiš svoj filmski dogovor zbogom. Poljubiš svoj novac zbogom."
„To je puno ljubljenja. Što dobivam za sve to?"
„Dobivaš da ne ideš u zatvor, eto to."
Odmahnuo je glavom i opet bacio pogled preko ramena.
„Neće ići tako, Mick. Vidiš, to nije bio moj novac. Nije došao od mene."
205
„Od koga je došao, Jerrvja Castillea?"

Oči su mu napravile brzi pokret, a onda se smirile. Ime ga je opalilo poput
nevidljivog udarca. Sad je znao da su se braća Mack slomila i propjevala.
„Da, znam o Jerryju, a znam i o Joeyju u New Yorku. Nema časti među nitkovima,
Herbe. Braća Mack su spremna pjevati k'o Sonny i Cher. A pjesma je I've Got You, Babe19.
Imam te zamotanog u lijepi mali paketić i ako se danas ne izgubiš iz Lisinog života, i mog
života, odbacit ću ga u ured okružnog tužitelja, gdje slučajno imam bivšu ženu, koja je
tužiteljica i koja je bila jako uznemirena tim napadom na mene.
„Pretpostavljam da će s ovime projedriti kroz veliku porotu u jednom jutru, a ti
ćeš šupčino otići s teškim napadom s TTO. To ti znači 's teškim tjelesnim ozljedama'. To
se zove pojačavanje optužnice. Dat će ti još tri godine na kaznu. A kao žrtva, insistirat
ću na tome. To ti je za moje nakrivljeno jaje. Rekao bih da te sve u svemu, s onim što
dobiješ, čeka četiri godine unutra. A nešto moraš znati. Ne daju ti da nosiš nikakve
jebene znakove mira u Soledadu20."
Dahl je stavio laktove na stol i nagnuo se naprijed. Po prvi sam mu put u očima
mogao vidjeti očaj.
„Ne znaš kog kurca radiš. Ne znaš s kime imaš posla."
„Čuj, šupčino — mogu li te zvati šupčinom? — ne dajem ni štakorov šupak s kime imam
posla. Gledam tebe i želim te dalje od mene i ovog slučaja i..."
„Ne, ne, ne shvaćaš. Mogu ti pomoći. Misliš da znaš što se događa u slučaju? Drek
znaš. Ali mogu te poučiti, Halleru. Mogu ti pomoći da dođeš do plaže i da se svi
osunčamo."
Zavalio sam se odmaknuvši se od njega, ruke na podstavljenom naslonu za leđa.
Sad sam ja bio zbunjen. Odmahnuo sam dlanom kao da je to bilo potpuno gubljenje
vremena.
„Pa onda me pouči."
„Misliš da sam se samo pojavio na njezinom prosvjedu i rekao, 'Ajde da snimimo
film'? Glupi kretenu! Poslan sam tamo. Prije nego što je Bondurant čak i skinut, približio
sam se Lisi. Misliš da je to bilo slučajno?"
„Tko te poslao?"
„Što misliš?"
Gledao sam ga i osjećao sažimanje svih aspekata slučaja, kao potoka u rijeku.
Pretpostavka nevinosti nije bila samo pretpostavka. Namještaljka je bila prava.
„Opparizio."
Napravio je jedan mali naklon u potvrdu toga. A u tom sam trenu vidio kako Lisa
dolazi kroz stražnji hodnik, idući prema nama, očiju opet sjajnih i bistrih za sud.
Pogledao sam Dahla. Htio sam postaviti mnogo pitanja, ali nismo imali vremena.
„Sedam sati večeras. Budi u mom uredu. Sam. Onda ćeš mi reći o Oppariziju.
Reći ćeš mi o svemu... ili idem okružnom tužitelju,"
19 Hit Sonnvja i Cher, u prijevodu Imam te, dušo. (prim. prev.)

20 Grad u Kaliforniji u blizini koga su dva zatvora, (prim. prev.)
206
„Jedna stvar je da neću ni o čemu svjedočiti. Nikad."

„Sedam sati."
„Trebao sam otići na večeru s Lisom."
„E pa, promjena planova. Smisli nešto. Samo budi tamo. A sad idemo."
Počeo sam se izvlačiti iz separea kad je Lisa stigla. Izvadio sam mobitel i pozvao
Rojasa.
„Spremni smo", rekoh. „Pokupi nas pred ulazom."
207
Trideset četvrto poglavlje
Nakon što je sud ponovno počeo zasijedati, tužiteljstvo je u klupu za svjedoke

zvalo detektivku Cynthiju Longstreth. Krenuvši s Kurlenovom partnericom kao
svojom sljedećom svjedokinjom, Freemanova je potvrdila ono što sam
pretpostavljao sa sve većom sigurnošću: da će njena verzija Bolera svršiti sa znanošću.
Bila je to pametna igra. Otiđi s onim što se ne može dovoditi u pitanje, ni poricati.
Predstavi istragu kroz Kurlena i Longstrethovu i onda sve zaokruži forenzikom.
Zaključit će slučaj mrtvozornikom i DNK dokazima. Lijepi zamotani paketić.
Detektivka Longstreth nije izgledala tako žilava i stroga kakva je bila prvog
dana slučaja, kad sam je sreo u Postaji Van Nuys. Prije svega, nosila je odjeću zbog
koje je izgledala poput učiteljice, a ne detektivke. Već sam prije vidio ovakvu vrstu
transformacije i uvijek mi je smetala. Je li to bilo po uputama tužiteljstva ili vlastitom
prepredenošću detektivke, mnogo sam se puta suočio sa svjedokinjom policajkom,
koja se preinačila da bude nježnija i privlačnija poroti. Ali, usudim li se na ovo ukazati
sucu, ili bilo kome drugome, kad smo već kod toga, riskirao sam da me opale kao
ženomrsca. Pa sam se u većini slučajeva morao nasmiješiti i otrpjeti. Freemanova je
koristila Longstrethovu da opiše drugu polovicu istrage. Njezin će iskaz prije svega biti
o pretrazi Trammeličine kuće i onome što je pronađeno. Tu nisam očekivao
iznenađenja. Nakon što je Freemanova u zapisnik unijela bona fide21 svoje
svjedokinje, bacila se na posao.
„Jeste li pribavili nalog za pretragu od suca, koji vam je davao pristup domu Lise
Trammel?", upitala je Freemanova.
„Da, jesmo."
„Kakav je to proces? Kako dobijete suca da vam izda takav nalog?"
„Postavite zahtjev, koji sadržava izjavu o mogućem slučaju, koja popisuje činjenice i
dokaze koji su vas doveli do točke da morate pretražiti posjed. To sam ovdje učinila,
koristeći izjavu svjedokinje koja je vidjela osumnjičenu u blizini banke, kao i
nedosljedne izjave osumnjičene tijekom ispitivanja. Nalog je potpisao i izdao sudac
Companioni i proslijedili smo do kuće na Woodland Hillsu."
„Tko to 'mi', detektivko?"
„Moj partner, detektiv Kurlen i ja, a odlučili smo sa sobom povesti video-
snimatelja i ekipu za mjesto zločina, da obradi sve što bismo mogli naći tijekom
pretrage."
„Dakle, cijela je pretraga snimljena na videu."
„Pa, ne bih rekla da je snimljena cijela pretraga. Moj partner i ja podijelili smo se
da stvari brže idu. Ali bio je samo jedan snimatelj i nije mogao istovremeno biti s nama
21 Dobre namjere, (prirn. prev.)
208
oboma. Radili smo tako da bismo, kad bismo našli nešto što je sličilo na dokaz ili
nešto što smo htjeli uzeti radi ispitivanja, pozvali kameru."
„Shvaćam. I jeste li danas ponijeli video sa sobom?"
„Da, i stavljen je u player i spreman za prikazivanje."
„Odlično."
Porota je onda bila podvrgnuta devedesetminutnom videu, kojega je pratilo
pripovijedanje Longstrethove. Kamera je slijedila policijsku ekipu otkada su stigli pred
kuću i napravili puni krug oko nje prije nego što su ušli. Dok je pogled bio na
stražnjem dvorištu, Longstrethova se potrudila ukazati porotnicima na vrt sa
začinskim biljem, ograđen željezničkim pragovima, i svježe prekopano tlo. To je ono
što veliki filmadžije zovu nagovještavanje. Njegovo će značenje postati jasno kasnije,
jednom kad kamera bude u garaži.
Imao sam muke usredotočiti se na svjedočenje. Dahl je bacio bombu kad je
otkrio vezu s Opparizijem. Stalno sam mislio o mogućem scenariju i što bi to moglo
značiti za slučaj. Želio sam da sud završi i da bude sedam sati.
Na videu, ključ uzet iz stvari Lise Trammel nakon njezina uhićenja iskorišten je
da se uđe u kuću bez oštećenja imovine. Jednom unutra, ekipa je počela sustavnu
pretragu kuće koja je, izgleda, slijedila protokol stvoren iskustvom. Pregledani su
slivnici tuša i kade zbog mogućih tragova krvi. Umivaonik i sušilo također. Najdulji
dio pretrage odigrao se u ormarima, gdje su svaka cipela i komadić odjeće bili
pažljivo pregledani i podvrgnuti kemijskim i svjetlosnim postupcima, smišljenima da
privuku pozornost na tragove krvi.
Kamera je konačno slijedila Longstrethovu dok je izašla kroz bočna vrata
kuće i prešla mali trijem do drugih vrata. Ta su vrata bila otključana i prošla je kroz
njih, uvodeći kameru u garažu. Freemanova je ovdje zaustavila video. Poput
majstorskog hollywoodskog zanatlije, gradila je napetost kod svojih gledatelja i sad
je dolazilo veliko iščekivanje.
„Ono što je pronađeno u garaži postalo je veoma značajno za istragu, je li tako,
detektivko?"
„Da, točno."
„Što ste našli?"
„Pa, na neki način, bilo je to ono što nismo našli."
„Možete li objasniti što time mislite?"
„Da. Tu je bio stol s alatom koji je išao uz stražnji zid garaže. Činilo se da je
potpuno opremljen alatima. Većina njih visjela je na kukama učvršćenim na ploči
postavljenoj iznad stola i duž zida. Različita mjesta za ovjesiti alat bila su označena
imenima alata. Sve je imalo svoje mjesto na ploči."
,,U redu, možete li nam pokazati?"
Video je ponovo pokrenut, i uskoro je došao do pogleda sprijeda na radni stol. U
tom je trenutku Freemanova zamrznula sliku na ekranima iznad nas.
„Dobro, dakle ovo je radni stol, nije li tako?"
209
„Da."
„Vidimo alate kako vise na ploči s kukama. Nedostaje li nešto?"
„Da, nedostaje čekić."
Freemanova je tražila od suca dopuštenje da Longstrethova siđe s klupe i
upotrijebi laserski pokazivač da na ekranima pokaže gdje je bilo mjesto za čekić na
ploči s kukama. Sudac je to dopustio. Longstrethova je to pokazala na oba ekrana, a
onda se vratila u klupu za svjedoke.
„Dakle, detektivko, je li to mjesto bilo izričito označeno kao da je za čekić?"
„Da, bilo je."
„Dakle, nedostajao je čekić."
„Nije nađen ni u garaži, ni u kući."
,,I je li nastupio trenutak kada ste identificirali proizvođača i model alata, koji
su bili na ploči s kukama?"
„Da, koristeći alate koji su još bili tamo mogli smo utvrditi da su Trammelovi
imali komplet Craftsmanovih alata, koji su dolazili u posebnom pakiranju. Bio je to
komplet od dvjesto trideset i devet dijelova nazvan Carpenter's Tool Package."
„I, je li čekić iz tog kompleta bio dostupan izvan njega?"
„Ne, nije. Bio je to posebni čekić koji je došao baš iz tog kompleta alata."
,,I nedostajao je iz kompleta alata u garaži Lise Trammel?"
„Tako je."
,,E sad, je li nastupio trenutak tijekom istrage kad je policiji predan čekić nađen
blizu mjesta ubojstva Mitchella Bonduranta?"
„Da, čekić je našao vrtlar u nekom grmlju, blok i pol od garaže gdje se
odigralo ubojstvo."
„Jeste li pregledali taj čekić?"
„Kratko sam ga pregledala prije nego što sam ga predala na analizu Odjelu za
znanstvena ispitivanja."
„Kakav je to čekić bio?"
„Bio je to čekić za izvlačenje čavala."
„I znate li tko je proizveo taj čekić?"
„Proizveo ga je Sears Craftsman."
Freemanova je zastala kao da je očekivala da porota skupno zine od čuda pred
otkrićem, za koje su svi u sudnici točno znali da slijedi. Onda je otišla do stola
tužiteljstva i otvorila smeđu vreću za dokaze. Iz nje je izvukla čekić u prozirnoj
plastičnoj vrećici. Držeći čekić visoko, vratila se za govornicu.
„Časni sude, mogu li prići svjedokinji s dokaznim predmetom?"
„Možete."
Prošetala je čekić do Longstrethove i predala joj ga je.
210
„Detektivko, molim da identificirate čekić koji držite."

„To je čekić koji je bio nađen i predan meni. Na ovoj vrećici za dokaze moji su
inicijali i broj značke."
Freemanova je uzela čekić od nje i tražila da ga se uvede kao dokaz države.
Sudac Perry to je odobrio. Nakon što je vratila čekić na stol tužiteljstva,
Freemanova se vratila za govornicu i nastavila svoje ispitivanje.
„Posvjedočili ste da je čekić predan OZI-ju za forenzičko ispitivanje, je li tako?"
„Da, tako je."
„I jeste li poslije toga dobili forenzičko izvješće o alatu?"
„Da, i imam ga ovdje."
„Što su bili njihovi nalazi?"
„Dvije značajne stvari. Jedna je bila da su identificirali čekić kao proizveden
ekskluzivno za Craftsmanov Carpenter's Tool Package."
„Isti komplet koji je nađen u garaži optužene?"
„Da."
„Ali mu nedostaje čekić?"
„Tako je."
,,A što je bio drugi značajni forenzički nalaz?"
„Našli su krv na drški čekića."
„Premda je nađen u grmlju i bio tamo nekoliko tjedana?"
Ustao sam i prigovorio, tvrdeći da ni jednim iskazom ili dokazom nije utvrđeno
koliko je dugo čekić bio u grmlju.
„Časni sude", odvratila je Freemanova. „Čekić je nađen nekoliko tjedana nakon
što se dogodilo ubojstvo. Razumno je očekivati da je tijekom tog vremena bio u
grmlju."
Prije nego što je sudac mogao odlučiti, brzo sam uzvratio.
„Ponavljam, suče, država nije uvela ništa u vidu dokaza ili iskaza koji bi
zaključio kako je čekić bio u tom grmu tako dugo vremena. Zapravo, čovjek koji ga
je našao posvjedočio je da je radio u i oko tog grmlja barem dvanaest puta od
ubojstva, a nije ga vidio do jutra kad ga je zapravo našao. Čekić je lako mogao biti
ostavljen noć prije nego je..."
„Prigovor, časni sude!", povikala je Freemanova. „Zastupnik obrane koristi svoj
prigovor da iznese slučaj za obranu jer zna da će..."
„Dosta!", zariče sudac. „Oboje! Prigovor je prihvaćen. Gospođice Freeman,
morate preformulirati pitanje tako da ne pretpostavlja činjenice koje nisu u
dokazima."
Freemanova je pogledala bilješke, smirujući se.
„Detektivko, jeste li vidjeli krv na čekiću kad vam je predan?"
211
„Ne, nisam."
„Pa koliko je krvi zapravo bilo na čekiću?"
,,U izvješću je to opisano kao trunka krvi. Sićušna količina koja je bila ispod
gornjeg dijela gumenog rukohvata koji obuhvaća drvenu dršku."
„Dobro, pa što ste učinili nakon što ste primili izvješće?"
„Dala sam da se krv s čekića ispita u privatnom DNK laboratoriju u Santa
Monici."
„Zašto niste koristili područni kriminalistički laboratorij u Cal Stateu? Nije li to
normalni postupak?"
„To jest normalni postupak, ali smo ovo htjeli požuriti. Imali smo novca u
budžetu, pa smo mislili da bismo trebali biti brzi s time. Dala sam da rezultate
pregleda i naš laboratorij."
Freemanova je ovdje zastala i tražila od suca da uključi forenzičko izvješće o
čekiću kao dokazni predmet tužiteljstva. Nisam prigovorio pa je sudac to odobrio.
Freemanova je onda promijenila smjer, ostavljajući rezultate DNK analize za
stručnjaka koji će doći na kraju slučaja.
„Vratimo se sad na garažu, detektivko. Je li bilo nekih drugih značajnih otkrića?"
Opet sam prigovorio, ovaj put obliku pitanja, koje je pretpostavilo da je bilo
značajnih otkrića, a da zapravo ni o jednome nije bilo posvjedočeno. Bio je to jeftin
hitac, ali opalio sam ga, jer je zadnja čarka zbog prigovora oborila Freemaničin
zamah. Htio sam to opet pokušati. Sudac joj je rekao da preformulira pitanje, što je i
učinila.
„Detektivko, svjedočili ste o onome što niste pronašli u garaži. O čekiću. Što
nam možete reći o onome što ste našli?"
Freemanova mi se okrenula nakon pitanja, kao da traži moje odobrenje.
Kimnuo sam joj i nasmiješio se. Činjenica da me uopće priznaje bila je znak da sam
je dokačio zadnjim dvama prigovorima.
„Našli smo par vrtlarskih cipela i dobili pozitivnu reakciju na krv kad smo
proveli test s luminolom."
„Luminol je jedno od sredstava koje reagira na krv pod ultraljubičastim svjetlom,
nije li tako?"
„Tako je. Koristi ga se za otkrivanje mjesta gdje je krv bila očišćena ili izbrisana."
„Gdje je tu nađena krv?"
„Na vezici lijeve cipele."
„Zašto su baš te cipele testirane luminolom?"
„Prije svega, uobičajeno je testirati sve cipele i odjeću kada tražite moguće
tragova krvi. Na mjestu zločina bilo je krvi, pa radite pod pretpostavkom kako je
nešto moralo ostati i na napadaču. Drugo, u stražnjem smo dvorištu uočili da je
vrt bio nedavno okopan. Tlo je bilo prekopano, pa ipak su te cipele bile vrlo
čiste."
212
„Pa, ne bi li čovjek očistio vrtlarske cipele prije nego što bi ušao u kuću?"
„Moguće, ali nismo bili u kući. Bili smo u garaži, a cipele su bile u kartonskoj
kutiji, koja je sadržavala mnogo rastresene prljavštine, pretpostavljamo iz vrta, pa ipak
su cipele bile prilično čiste. To nam je privuklo pažnju."
Freemanova je prevrtjela video do mjesta gdje su pokazane cipele. Počivale su
jedna do druge u kutiji na kojoj je pisalo coca-cola. Bile su na polici pod radnim
stolom. Ni na koji način skrivene. Baš na mjestu gdje su vjerojatno obično bile
pohranjene.
„Jesu li to cipele?"
„Da. Možete vidjeti kako ih jedan od forenzičkih tehničara uzima."
„Znači, kažete da ih je sumnjivima činila činjenica što su bile tako čiste, a
pohranjene u prljavoj kutiji?"
Prigovorio sam, tvrdeći da je navodila svjedoka. Dobio sam bod, ali poruka je
dospjela do porote. Freemanova je nastavila.
„Zbog čega ste pomislili da cipele pripadaju Lisi Trammel?"
„Zato što su bile male, očito ženske cipele i zato što smo u kući našli uokvirenu
fotografiju koja pokazuje Lisu kako radi u vrtu. Nosila je te cipele."
„Hvala, detektivko. Što se dogodilo s cipelama i mjestom na jednoj vezici, koja
je u početku izgledala pozitivna na krv?"
„Vezica je predana područnom kriminalističkom laboratoriju u Cal Stateu za
DNK testiranje."
„Zašto za to niste koristili privatni laboratorij?"
„Uzorak krvi bio je prilično mali. Odlučili smo da ne riskiramo gubitak uzorka u
vanjskom laboratoriju. Moj partner i ja smo ga zapravo sami isporučili u laboratorij u
Cal Stateu. Poslali smo i druge uzorke za usporedbu."
„Drugi uzorci za usporedbu — što to znači?"
„Žrtvina krv poslana je odvojenom isporukom u laboratorij, tako da se može
usporediti s onim što je nađeno na cipeli."
„Zašto odvojena isporuka?"
„Tako da ne bude mogućnosti uzajamne kontaminacije."
„Hvala vam, detektivko Longstreth. Ovog trenutka nemam daljnjih pitanja."
Sudac je odredio popodnevnu stanku prije nego što započne unakrsno
ispitivanje. Moja stranka, nesvjesna prave svrhe moga poziva na ručak, pozvala me da
se pridružim njoj i Dahlu na kavi. Odbio sam, rekavši da moram napisati pitanja za
unakrsno ispitivanje. Istina je bila da sam svoja pitanja već imao spremna. Dok sam
prije suđenja mislio da će Freemanova iskoristiti Kurlena da uvede i svjedoči o čekiću,
cipelama i pretrazi kuće Lise Trammel, bio sam svejedno spreman, jer je izravno
ispitivanje išlo baš onako kako sam i očekivao da će ići.
Umjesto toga, proveo sam stanku na telefonu s Ciscom, pripremajući ga za
sastanak s Dahlom u sedam. Rekao sam mu neka uputi Bullocksicu i neka Tommy
213
Guns i Bam Bam budu pred Victory Buildingom kao osiguranje. Nisam bio siguran
hoće li Dahl igrati pošteno ili ne, ali bit ću spreman na sve.
214
Trideset peto poglavlje
Nakon stanke, detektivka Longstreth vratila se u klupu, a sudac ju je predao

meni. Nisam bacao meke lopte i prešao sam smjesta na stvari koje sam htio naglasiti
pred porotom. Prije svega, ovo je bilo svjedočenje koje je obavještavalo porotu da
je na dan ubojstva policija pretresla susjedstvo oko WestLanda. To je uključivalo kuću
i, očekivano, hortikulturu gdje je čekić konačno nađen.
„Detektivko", pitao sam, „je li vas zbunjivalo što je taj čekić nađen tako dugo
nakon ubojstva, a ipak tako blizu mjesta ubojstva i na mjestu koje bilo unutar kruga
prilično intenzivne pretrage?"
„Ne, ne zapravo. Nakon što je čekić nađen, otišla sam i pogledala grmlje pred
tom kućom. Bilo je veliko i vrlo gusto. Nije me uopće iznenadilo ni zbunilo da je taj
čekić sve vrijeme mogao biti tamo. Zapravo, pomislila sam da smo imali priličnu
sreću što je uopće nađen."
Dobar odgovor. Počeo sam uviđati zašto je Freemanova razdijelila stvari između
Kurlena i Longstrethove. Longstrethova je bila prokleto dobra u klupi, možda čak i bolja
od svog veteranskog partnera. Nastavio sam. Jedno od pravila igre je distancirati se od
pogrešaka. Ne pogoršavaj stvari zadržavanjem.
,,U redu, idemo sad na kuću na Woodland Hillsu. Detektivko, ne biste li se
složili da je pretraga te kuće bila promašaj?"
„Promašaj? Nisam sigurna da bih to zvala promašajem. Ja..."
„Jeste li našli okrvavljenu odjeću optužene?"
„Ne, nismo."
„Jeste li našli žrtvinu krv u odvodima tuša ili kade?"
„Ne, nismo."
,,A u stroju za pranje rublja?"
„Ne"
„Koji je dokaz država predočila tijekom ovog suđenja, a da je dobiven iz doma
optužene? Ne govorim o garaži. Samo kući."
Longstrethovoj je trebalo nekoliko dugih trenutaka tišine dok je u sebi provodila
inventuru. Konačno je odmahnula glavom.
„Ne mogu se ovog trenutka sjetiti ničega. Ali to još uvijek ne znači da je pretraga
bila promašaj. Ponekad je nenalaženje dokaza jednako toliko korisno kao i
nalaženje."
Zastao sam. Mamila me je. Htjela je da je pitam neka objasni. Ali da sam to
učinio, nemam pojma kuda bi otišla. Odlučio sam se povući, ne zagristi mamac i
nastaviti.
215
„Dobro, ali pravo blago - dokazi koje jeste našli - nađeni su u garaži, je li tako?
Dokazi koji jesu ili će tijekom ovog suđenja biti izneseni pred sud."
„Rekla bih tako, da."
„Govorimo o cipeli s krvi na njoj i o kompletu alata u kojemu nedostaje čekić,
nije li tako?"
„Tako je."
„Jesam li nešto izostavio?"
„Ne čini mi se."
„U redu, dajte da vam onda pokažem nešto ovdje na ekranima."
Zgrabio sam daljinski, kojega je Freemanova zgodno ostavila na govornici.
Prevrtio sam video pretrage unazad, držeći oči na slikama što se premotavaju.
Projurio sam baš pored slika koje sam htio i zaustavio, a onda se vratio na pravo
mjesto i zastao.
„Dobro, možete li reći poroti što se događa na ovom mjestu u videu?"
Pritisnuo sam tipku za reprodukciju i slika na zaslonu počela se kretati.
Prikazivala je Longstrethovu i jednog od forenzičkih tehničara kako izlaze iz glavne
kuće i prelaze trijem do vrata što su vodila u garažu.
„Uh, ovo je kad smo išli u garažu", reče Longstrethova. Onda se čuo njezin glas
sa snimke.
„Možda ćemo trebati ključ od Kurlena", rekla je.
Ali na videu je rukom u rukavici posegla za kvakom i ona se okrenula.
„Nema veze, otvoreno je."
Ostavio sam video da se vrti dok Longstrethova i forenzički tehničar nisu ušli i
upalili svjetla. Onda sam ga opet zaustavio.
„Je li to bilo prvi put da ste ušli u garažu, detektivko?"
„Da."
„Vidim da ste ovdje upalili svjetla. Je li bilo tko drugi iz ekipe za pretragu ušao u
garažu prije vas?"
„Ne, nije."
Polako sam vratio video do mjesta gdje je otvorila vrata da uđe. Opet sam
pokrenuo reprodukciju i postavljao svoja pitanja dok je išla.
„Primjećujem da ne koristite ključ da uđete u garažu, detektivko. Kako to?"
„Pokušala sam otvoriti vrata, kako ovdje vidite, i bila su otključana."
„Znate li zašto?"
„Ne, samo su bila otključana."
„Je li bilo koga kod kuće kad je stigla ekipa za pretragu?"
„Ne, kuća je bila prazna."
216
,,A vrata u samu kuću bila su zaključana, nije li tako?"

„Da, gospođa Trammel zaključala ih je kad je pristala da nas otprati u Van
Nuys."
„Je li sama htjela zaključati ili ste joj vi morali reći?"
„Ne, htjela je zaključati."
„Dakle, u vrijeme kad je zaključala kuću, ostavila je vanjska vrata koja vode u
garažu otključanima, točno?"
„Čini se tako."
„Može se, dakle, sa sigurnošću reći da su bila otključana u vrijeme kad ste vi i
ostali stigli s nalogom za pretragu, nije li tako?"
„Tako je."
„Što znači da je svatko mogao ući u garažu dok je njezina vlasnica, Lisa Trammel,
bila u rukama policije, točno?"
„Pretpostavljam da je to moguće, da."
„Usput, kad ste vi i detektiv Kurlen tog jutra otišli iz kuće s gospođom Trammel,
jeste li ostavili policajca na mjestu pred kućom da je pripazi, da se pobrine da se ništa
ne mijenja ili uzima iznutra?"
„Ne, nismo."
„Niste li pomislili da bi to bilo mudro, s obzirom da je kuća mogla sadržavati
dokaze u istrazi ubojstva?"
,,U to vrijeme nije bila osumnjičena. Bila je samo netko s kim smo htjeli
razgovarati."
Skoro sam se nasmiješio i Longstrethova se skoro nasmiješila. Na vrhovima
prstiju prošla je pored klopke koju sam joj postavio. Bila je dobra.
„Ah", rekoh. „Nije bila osumnjičena, tako je. Dakle, što biste rekli koliko su
dugo ta bočna vrata ostavljena otključanima, a garaža dostupna svakome da uđe?"
„To mi je nemoguće reći. Za početak, ne znam kada su ostavljena otključanima.
Moguće da nikad nije zaključavala garažu."
Kimnuo sam i napravio stanku nakon njezina odgovora.
„Jeste li vi ili detektiv Kurlen uputili forenzičku ekipu da pogleda ima li otisaka
prstiju na vratima što vode u garažu?"
„Ne, nismo?"
„Zašto ne, detektivko?"
„Nismo mislili da je to potrebno. Pretraživali smo kuću, nismo je smatrali
mjestom zločina."
„Da vas pitam hipotetski, detektivko. Mislite li da bi netko, tko je pažljivo
planirao i izveo ubojstvo, potom ostavio par okrvavljenih cipela u svojoj
nezaključanoj garaži? Posebno nakon što bi odvojio vrijeme da se riješi oružja kojim
je počinjeno ubojstvo?"
217
Freemanova je prigovorila, navodeći složenu narav pitanja i tvrdeći da

pretpostavlja činjenice koje nisu u dokazima. Nije me bilo briga. Pitanje i nije bilo za
Longstrethovu. Bilo je upućeno poroti.
„Časni sude, povlačim pitanje", objavio sam. „I nemam više ništa za ovu
svjedokinju."
Otišao sam od govornice i sjeo. Znakovito sam gledao porotnike, pogledom
prelazeći preko jednog reda, a onda drugog. Konačno sam zadržao pogled na
Furlongu, na mjestu broj tri. Uzvratio mi je pogledom i nije ga skrenuo. Shvatio sam
to kao vrlo dobar znak.
218
Trideset šesto poglavlje
Herb Dahl došao je sam. Cisco ga je dočekao na vratima ureda i otpratio ga

do mog ureda, gdje sam čekao. Bullocksica je sjedila meni s lijeva i imali smo prazno
sjedalo za Dahla tik pred mojim stolom. Cisco je ostao stajati, što je bilo smišljeno.
Želio sam da Cisco korača i bude ozbiljan. Želio sam da Dahl osjeća nelagodu, da bi
krivo izgovorena riječ mogla pustiti krupnog čovjeka u pripijenoj crnoj majci s uzde.
Nisam Dahlu ponudio kavu, mineralnu ili vodu. Nisam počeo ni sa kakvim
otrcanostima ili pokušajima da popravim naš napeti odnos. Jednostavno sam
prešao na posao.
„Ono što ćemo sada raditi, Herbe, je da točno saznamo što si učinio, kakva je
bila tvoja veza s Louisem Opparizijem i što ćemo s time. Koliko ja znam, ne traže
me nigdje do devet sutra ujutro, pa imamo cijelu noć ako treba."
„Prije nego što počnemo, želim znati imamo li dogovor ako surađujem", reče
Dahl.
„Rekao sam ti za ručkom kako je dogovor da ostaneš izvan zatvora. U
zamjenu, reći ćeš mi što znaš. Osim toga, nema obećanja."
„Neću posvjedočiti ništa. Ovo je samo informativno. Osim toga, imam nešto
bolje za vas od svjedočenja."
„Vidjet ćemo. Ali zašto sad ne počnemo ispočetka? Danas si rekao kako su ti
naredili da ideš na prosvjede Lise Trammel. Počni od toga."
Dahl je kimnuo glavom, ali se onda nije složio.
„Mislim da moram početi prije toga. Ovo se vuče od početka prošle godine."
Podignuo sam obje otvorene ruke.
„Samo daj. Imamo cijelu noć."
Dahl je onda nastavio s dugom pričom o filmu, kojeg je producirao godinu
dana ranije pod naslovom BloodRacer. Bio je to topli obiteljski film o djevojčici, koja
dobije konja imenom Chester. Životinji unutar donje usne nađe istetovirani broj, koji
ukazuje da je on nekoć bio čistokrvni trkaći konj, za koga se mislilo da je stradao
godinama ranije u požaru.
,,I onda ona i tata malo istražuju i..."
„Čuj", prekinuo sam. „Zvuči kao lijepa priča, ali možemo li razgovarati o Louisu
Oppariziju? Možda imam cijelu noć, ali držimo se ipak teme."
„To je tema. Taj film. Trebao je cijelo vrijeme biti niskobudžetni, ali volim
konje. Još otkad sam bio klinac. I stvarno sam mislio da s ovime možemo izaći s
polica."
„Polica?"
„Uobičajeni ravno-na-DVD drek kojeg tamo vidite. Mislio sam da je ta priča
219
nebrušeni dijamant i ako je napravimo kako treba, mogli bismo dobiti veliku
distribuciju u kinima. Ali da biste to dobili, trebate dobru produkciju, a to znači da
trebate novac."
Uvijek se sve svodi na novac.
„Posudio si novac?"
„Posudio sam novac i uložio ga u film. Glupo, znam. A to je bilo povrh
investicijskog novca kojeg sam uzeo na početku. Ali redatelj je bio perfekcionistički
čudak iz Španjolske. Tip je jedva govorio engleski, ali unajmili smo ga. Svaki kadar je
ponavljao i ponavljao — trideset ponavljanja za jebenu scenu u zalogajnici! Na kraju
smo ostali bez novca, a trebao sam minimalno četvrt milje samo da dovršim film. Već
sam prošao cijeli grad i molio sam sve. Ali volio sam taj film. Meni je bio poput
malog filma koji bi mogao, znate?"
„Dobio si novac na ulici", Cisco je rekao s mjesta iza Dahlove stolice.
Dahl se okrenuo da ga pogleda i onda kimnuo.
„Da, od tipa kojeg znam. Krivonosog tipa."
„Kako se zove?", pitao sam.
„Ne trebamo njegovo ime u ovome", reče Dahl.
„Da, trebamo. Kako se zove?"
,,Danny Greene."
„Mislio sam da si rekao..."
„Da, znam. On je s njima, ali zove se Greene - što da kažem? Iz imena mu vidiš
da je zelenaš22."
Dobacio sam Ciscu pogled. Morat će ovo provjeriti. „Dobro, uzeo si četvrt
milijuna od Dannyja Greenea i što se onda dogodilo?"
Dahl je podignuo dlanove gestom koja je pokazivala frustraciju.
,,U tome je stvar, ništa se nije dogodilo. Završio sam film, ali ga nisam mogao
prodati. Odnio sam ga na svaki jebeni festival u Sjevernoj Americi i nitko ga nije
htio. Odnio sam ga na Američko filmsko tržište, unajmio jebeni apartman u
Loewsu23 u Santa Monici i prodao ga samo u Španjolsku. Naravno, jedina zemlja koja
je bila zainteresirana je ona, odakle je došao onaj šupak od redatelja."
„A Danny Greene nije bio presretan, zar ne?"
„Jok, nije. Mislim, bio sam redovit s otplatama, ali bio je to šestomjesečni zajam
i on ga je došao naplatiti. Nisam ga mogao platiti cijelog. Dao sam mu španjolski
novac, ali većina je toga tek trebala doći. Moraju ga sinhronizirati i sva ta sranja, pa
neću vidjeti većinu te gotovine do kraja ove godine. I tako sam bio ozbiljno sjeban."
„Što se dogodilo?"
,,E pa, dolazi meni jednog dana Danny. Mislim, samo se pojavio i mislio sam kako
22 Green — zelena, (prim, prev.)

23 Sjevernoamerički hotelski lanac. (prim. prev.)
220
je došao da mi slomi noge. Ali umjesto toga reče kako mu trebam nešto obaviti. To je
kao dugoročni posao i ako ga obavim, restrukturiraće mi zajam i možda bih mogao
čak skinuti dobar dio preostale glavnice. I tako, čovječe, sjedim tamo i nemam
izbora. Što ću, reći 'ne' Dannyju Greenu? Jok, to se tako ne radi."
„Pa si rekao 'da'."
„Tako je. Rekao sam 'da'."
,,A što je bio posao?"
„Da se približim ljudima što su agitirali i prosvjedovali protiv svih tih ovrha. Ta
organizacija zvana FLAG. Želio je da uđem u njihov logor ako mogu. Pa sam ušao i
tako sam sreo Lisu. Ona je bila najglasniji agitator."
Ovo je zvučalo ludo, ali igrao sam njegovu igru.
„Jesu li ti rekli zašto?"
„Ne zapravo. Samo su mi rekli da postoji tip tamo, koji je onako paranoičan i
da je htio znati što ona smjera. Imao je neki dogovor u tijeku i nije htio da mu ga ti
ljudi sjebu. Pa ako je Lisa planirala prosvjed ili nešto takvo, onda sam trebao reći
Dannyju gdje će biti i tko je bio meta i tako to."
Priča je oko sebe počela dobivati auru istine. Sjetio sam se dogovora s
LeMureom. Opparizio je bio u postupku prodaje ALOFT-a kompaniji kojom se javno
trgovalo. Bila je mudra poslovna praksa imati u vidu sve moguće prijetnje dogovoru
prije nego što ga se zaključi u veljači. To je moglo uključivati čak i Lisu Trammel. Loš
publicitet mogao je naštetiti prodaji. Dioničari uvijek žele dobro podmazane
akvizicije.
„Dobro, što još?"
„Nije bilo puno više od toga. Samo skupljanje podataka. Približio sam se Lisi, ali
je onda nekih mjesec dana kasnije ona sklepana zbog ubojstva. Onda se Danny vratio.
Mislio sam da će reći da je dogovor propao, jer je ona u zatvoru. Ali rekao je da hoće
da pljunem novac i izvučem je. Dao mi je novac u torbi — dvjesto somova. A onda,
kad sam je izvukao, trebao sam opet raditi isto, samo s vama. Uđi u logor obrane, vidi
što se događa i javljaj."
Pogledao sam Cisca. Njegovi ozbiljni pokreti više nisu bili gluma. Obojica smo
znali da bi Dahl mogao biti vrh ledenog brijega, koji bi mogao razderati trup
tužiteljičinog slučaja i potopiti ga. Također smo znali da bi u Lisi Trammel mogli imati
stranku koja je bila potpuno nesimpatična, ali nevina. A ako je ona bila nevina ...
„Gdje je ovdje Opparizio?", upitao sam.
„Pa, na neki način nigdje - bar ne izravno. Ali kad zovem Dannyja da mu se
prijavim, uvijek želi znati što imate o Oppariziju. Tako on to kaže. 'Što imaju o
Oppariziju?' To pita svaki put. Pa si mislim, možda je on tip za koga sve to radim,
znate?"
Nisam smjesta odgovorio. Vrtio sam se u svom naslonjaču, razmišljajući o priči.
„Znaš što ne shvaćam i čega nema u tvojoj priči, Dahl?", reče Cisco.
„Čega?"
221
„Onog dijela gdje si unajmio ona dva tipa da srede Micka. Taj dio si izostavio,
šupčino."
„Što je s time?", dodao sam.
Dahl je podignuo ruke u predaji, da pokaže svoju nevinost.
„Hej, rekli su mi da to napravim. Oni su mi poslali tu dvojicu."
„Zašto ste me istukli? Što se time postiglo?"
„Usporilo vas je, zar ne? Žele da Lisa potone zbog ovoga i počeli su smatrati
da ste bili predobri. Željeli su vas usporiti."
Dahl me nije htio pogledati, skidajući zamišljenu dlaku s hlača dok je
govorio. To me nagnalo da pomislim kako možda laže o razlogu napada na mene.
Bila je to prva pogrešna nota koju sam čuo tijekom priznanja. Moja je
pretpostavka bila da je Dahl izveo napad na svoju ruku, da je možda on bio taj
koji me želio povrijeđenog.
Pogledao sam Bullocks, a onda Cisca. Nastranu moja sumnjičavost oko
Dahlovog zadnjeg odgovora, imali smo ovdje priliku. Znao sam što će Dahl
sljedeće ponuditi. Sebe kao dvostrukog agenta. Doći ćemo do plaže tako da on
hrani Opparizija lažnim podacima.
Morao sam promisliti o ovome. Mogao sam lako dati Dahlu pogrešne
informacije da ih odnese Dannyju Greeneu. Ali bio bi to riskantni manevar, da ne
spominjem etička pitanja. Ustao sam i pokazao Ciscu vrata.
„Svi sjedite gdje jeste minutu. Želim razgovarati sa svojim istražiteljem vani."
Izašli smo u predvorje i zatvorio sam vrata za sobom. Otišao sam do Lorninog
stola.
„Znaš što ovo znači?", pitao sam.
„Znači da ćemo dobiti ovaj jebeni slučaj."
Otvorio sam srednju ladicu Lorninog stola i izvadio snop jelovnika obližnjih
restorana i lanaca brze hrane.
„Ne, to znači onu dvojicu u klubu. Mogli bi biti Bondurantovi ubojice i sjebali
smo stvari s tom malom igrom u stražnjoj sobi."
„Nisam siguran, gazda."
„Da, što su tvoja dva prijatelja učinila s njima?"
„Točno ono što sam im rekao da rade, izbacili su ih. Kasnije su mi rekli da su
obojica htjela da ih se iskrca u nekoj birtiji u gradu. To je bilo to. Ozbiljno, Mick."
,,I dalje je sjebano."
S jelovnicima u ruci, krenuo sam prema vratima mog ureda. Cisco mi je rekao
iza leđa: „Vjeruješ li Dahlu?"
Pogledao sam ga prije nego što sam otvorio vrata.
„Do neke granice."
Ušao sam u ured i stavio jelovnike nasred stola. Opet sam sjeo i pogledao
222
Dahla. On je bio lasica, uvijek spremna izmigoljiti se. A ja sam se spremao krenuti tom
stazom s njim.
„Ne bismo to trebali", rekla je Bullocks.
Pogledao sam je.
„Što to?"
„Koristiti ga da daje lažne informacije Oppariziju. Trebali bismo ga staviti u
klupu i natjerati ga da ispriča priču poroti."
Dahl se smjesta pobunio.
„Ja ne svjedočim! Koji je ona kurac, da kaže da..."
Podignuo sam ruke u pomirljivoj gesti.
„Ne svjedočiš", rekao sam. „Čak i kad bih htio, ne bih te mogao izvesti na klupu.
Nemaš ništa što izravno povezuje Opparizija s ovim. Jesi li ikad sreo čovjeka?"
„Ne."
„Jesi li ga ikad prije vidio?"
„Da, na sudu."
„Prije toga."
„Ne, čak ni njegovo ime nisam nikad čuo, dok me Danny za njega nije pitao."
Pogledao sam Bullocksicu i odmahnuo glavom.
„Prepametni su da ostave izravnu vezu. Sudac ga neće pustiti ni blizu klupi."
„Što je onda s Dannyjem Greeneom? Stavimo njega u klupu."
,,A čime ćemo ga natjerati da svjedoči? Pozvat će se na Peti prije nego što ga čak
i prozovu. Tu možemo samo jedno."
Čekao sam na daljnje prigovore, ali Bullocksica je bila konačno i sumorno tiha.
Pogledao sam Dahla. Čovjek mi se izrazito nije sviđao, a vjerovao sam mu
onoliko koliko sam vjerovao da ima prirodnu kosu. Ali to me nije spriječilo da
poduzmem sljedeći korak.
„Dahl, kako uspostavljaš kontakt s Dannyjem Greeneom?"
„Obično ga zovem oko deset."
„Svake noći?"
„Da, tijekom suđenja je bilo tako. Uvijek me želi čuti. Većinu noći odgovara, a
ako ne, zove me natrag prilično brzo."
„Dobro, hajde da se ukopamo i naručimo da nam nešto donesu. Noćas zoveš
odavde."
„Što ću reći?"
„To ćemo razraditi između sad i deset, kad zoveš. Ali u biti, mislim da ćeš reći
Dannyju Greeneu da Louis Opparizio nema o čemu brinuti kad sjedne na klupu. Reći
ćeš mu da nemamo ništa, da blefiramo i da je obala čista.
223
Trideset sedmo poglavlje
Četvrtak je trebao biti dan kada će se svi orkestralni elementi stopiti u crescendu
za tužiteljstvo. Od ponedjeljka ujutro, Andrea Freeman pažljivo je izvodila svoj slučaj,
lako se noseći s varijablama i nepoznanicama, poput pucnjeva, koje sam ja ispaljivao, i
uvođenja savezne obavijesti o postupku, u strateškom klimaksu, koji je hvatao zamah i
neumoljivo vodio do ovoga dana. Četvrtak je bio dan znanosti, dan kada će svi elementi
dokaza i svjedočenja biti povezani neslomljivim uvezom znanstvenih činjenica. Bila je to
dobra strategija, ali tu sam namjeravao okrenuti njezine planove naglavačke. U sudnici,
pravnik mora imati na umu tri stvari: ono poznato, poznate nepoznanice i nepoznate
nepoznanice. Bio on za stolom tužiteljstva ili obrane, posao odvjetnika bio je ovladati
prvim dvjema i uvijek biti spreman za treće. U četvrtak sam namjeravao biti jedna od
nepoznatih nepoznanica. Vidio sam strategiju Andreje Freeman s milje udaljenosti. Ona
neće vidjeti moju dok ne ugaca u nju kao u živi pijesak i dok ne utiša njezin crescendo.
Njezin prvi svjedok bio je dr. Joachim Gutierrez, pomoćnik mrtvozornika koji je
proveo obdukciju tijela Mitchella Bonduranta. Koristeći morbidne slike, kojima sam
prigovorio s pola srca i neuspješno, doktor je proveo porotu magičnim tajanstvenim
putovanjem žrtvinim tijelom, katalogizirajući svaku modricu, poderotinu i izbijeni zub.
Naravno, proveo je većinu vremena opisujući i pokazujući na ekranima ozljede, koje su
napravila tri udarca oružjem kojim je počinjeno ubojstvo. Pokazao je koji je bio prvi
udarac i zašto je bio fatalan. Nazvao je druga dva udarca, odijeljena, kad je žrtva bila
licem na tlu, pretjeranom silom i posvjedočio da je prema njegovu iskustvu pretjerana sila
bila povezana s emocionalnim kontekstom. Tri brutalna udarca otkrila su da je ubojica
imao osobni animozitet prema žrtvi. Mogao sam prigovoriti i na pitanje i na odgovor, ali
lijepo su se uklapali u pitanje koje ću kasnije postaviti.
„Doktore", pitala je Freemanova u jednom trenutku, „imate tri brutalna udarca po
tjemenu, svi unutar kruga promjera deset centimetara. Kako znate koji je pao prvi i koji
je bio koban?"
„To je mukotrpan proces, pa ipak jednostavan. Udarci po lubanji stvorili su dva
uzorka fraktura. Neposredni i najsretniji učinak bio je u dodirnom području, gdje je svaki
udarac oružja stvorio ono što se zove ulegnuta kalvarijalna24 fraktura, što je zapravo
kićeni način da se kaže da je stvorio uleknuće na lubanji ili udubinu."
„Udubinu?"
„Vidite, svaka kost ima određenu elastičnost. S ovakvim ozljedama - snažnim,
traumatskim udarcima - kost se udubljuje u obliku udarnog instrumenta i događaju se
dvije stvari. Dobijete paralelne crte na površini - one se zovu terasaste frakture - a iznutra
dobijete duboku ulegnutu frakturu — udubinu. S unutrašnje strane lubanje to ulegnuće
stvara frakturu, koju zovemo piramidalna krhotina. Ta krhotina probija se kroz duru,
što je unutrašnja ovojnica, i izravno u mozak. Često, kao što se dogodilo u ovom
slučaju, krhotina se odlama i biva potjerana duboko u moždano tkivo poput metka.
Izaziva trenutačnu obustavu moždane funkcije i smrt."
24 Koja se odnosi na gornji dio lubanje, (prim. prev.)
224
„Poput metka, rekli ste. Dakle, ova tri udarca u žrtvinu glavu bila su toliko
silovita, da su bili doslovno kao da je upucan tri put u glavu?"
„Da, tako je. Ali trebala je samo jedna od ovih krhotina da ga ubije. Prva."
„Što me vraća na moje početno pitanje. Kako možete reći koji je udarac bio prvi?"
„Mogu li to pokazati?"
Sudac je dao Gutierrezu dopuštenje da na video ekrane stavi dijagram lubanje. Bio
je to pogled odozgo i pokazivao je tri udarna mjesta gdje je opalio čekić. Ta su mjesta
bila ucrtana plavom. Drugi lomovi bili su nacrtani crvenom.
„Da bi se odredilo redoslijed udaraca u situaciji višestruke traume, idemo na
sekundarne frakture. To su crvene frakture. Zovem ove usporedne lomove
terasastim frakturama, jer kao što sam rekao ranije, poput stuba su što idu od mjesta
udarca. Fraktura ili lom poput ovog može se širiti potpuno preko kosti i ovdje vidite
da se kod ove žrtve te linije frakture šire preko parijetalno-temporalnog25 područja.
Ali takve frakture uvijek završavaju kad dođu do već postojeće frakture. Energiju
jednostavno apsorbira postojeća fraktura. Stoga, proučavajući žrtvinu lubanju i prateći
terasaste frakture, postaje moguće odrediti koja je od tih fraktura bila prva. A onda ih
naravno pratite do mjesta udarca i lako možete vidjeti redoslijed udaraca."
Na crtežu na zaslonu, bili su brojevi l, 2 i 3, pokazujući redoslijed udaraca koji su
pljuštali po glavi Mitchella Bonduranta. Prvi udarac - kobni - bio je na samom vrhu
njegove glave.
Freemanova je nastavila dalje i provela većinu jutra muzući iskaz, konačno došavši
do točke, kad ga je u mnogim područjima cijedila očito previše repetitivnim ili
bezveznim pitanjima. Dva ju je puta sudac tražio da prijeđe na ostala područja
svjedočenja. A ja sam počeo vjerovati da je pokušavala odugovlačiti. Morala je tjerati
svjedoka dalje kroz jutro, jer njezin sljedeći svjedok vjerojatno nije bio na
raspolaganju ili joj se čak i raspao.
Ali, ako je i bila nervozna zbog nekog problema, Freemanova to nije
pokazivala. Bila je usredotočena na Gutierreza i tvrdoglavo ga šetala kroz iskaz,
završavajući s najhitnijim - povezivanjem Craftsmanovog čekića nađenog u grmlju s
ranama na žrtvinoj glavi.
Da bi to učinila, donijela je rekvizite. Nakon obdukcije nad Bondurantom,
Gutierrez je napravio odljev žrtvine lubanje. Napravio je i niz fotografija skalpa, te
dao napraviti otiske koji su prikazivali ozljede u omjeru jedan naprema jedan.
Kad mu je predočen čekić koji je uveden kao dokaz, Gutierrez ga je izvadio iz
njegove plastične vrećice i počeo demonstraciju, koja je pokazala kako njegova
ravna, okrugla površina savršeno odgovara ozljedama i udubinama u lubanji. Čekić
je također imao urez na gornjem rubu svoje udarne plohe, kojeg se moglo koristiti
da pridržava čavao. Taj urez bio je jasno vidljiv u udubini na lubanji. Sve to slagalo se
u savršenoj tužiteljskoj slagalici. Freemanova je blistala kad je vidjela kako se ključni
element dokaza materijalizira pred porotom.
„Doktore, možete li bez ikakva oklijevanja reći poroti kako je ovaj alat mogao
25 Tjemeno-sljepoočnog (prim. prev.)
225
žrtvi nanijeti kobnu ozljedu?"

„Mogu, bez oklijevanja."
„Znate da ovaj alat nije jedinstven, je li tako?"
„Naravno. Ne kažem da je baš ovaj čekić uzrokovao te ozljede. Kažem da je to
bio ili ovaj čekić, ili jedan koji je došao iz istoga kalupa. Ne mogu biti precizniji od
toga."
„Hvala, doktore. Idemo sad razgovarati o urezu na udarnoj površini čekića.
Što možete reći o položaju ureza u uzorcima rana?"
Gutierrez je podignuo čekić i pokazao urez.
„Urez je na gornjem rubu. To područje je magnetizirano. Ovdje stavite čavao,
čekić ga drži, a onda zabijate čavao u površinu materijala s kojim radite. Zato što
znamo da je urez na gornjem rubu, možemo pogledati ozljede i vidjeti iz kojeg su
smjera došle."
,,A koji je to smjer?"
„Odostraga. Žrtva je udarena odostraga."
„Znači da možda nije čak ni vidio da njegov napadač dolazi."
„Tako je."
„Hvala vam, doktore Gutierrez. Nemam daljnjih pitanja u ovom tre-
nutku."
Sudac je predao svjedoka meni i dok sam prolazio pored Freemanove na putu
do govornice, uputila mi je ubojiti pogled koji je prenosio poruku: Daj najbolje što
možeš, šupčino.
To sam i namjeravao. Stavio sam svoj pravnički blok na govornicu, zategnuo
kravatu i povukao svoje manšete, a onda pogledao svjedoka. Prije nego što opet
sjednem, želio sam ga posjedovati.
„Po uredu mrtvozornika zovu vas doktor Guts, zar ne, gospodine?"
Bilo je to dobro s-neba-pa-u-rebra pitanje. Natjerat će svjedoka da se pita kakve
sam još insajderske informacije znao, s kojima sam ga mogao zaskočiti.
„Ovaj, ponekad, da. Neformalno, mogli biste reći."
„Zašto je tako, doktore?"
Freemanova je prigovorila i to je privuklo sučevu pažnju.
„Želite li mi reći kako se ovo veže s razlogom zbog kojeg smo danas ovdje,
gospodine Haller?", upitao je.
„Časni sude, mislim da će, ako mu bude dopušteno da odgovori, odgovor
kojeg će vam doktor Gutierrez dati, otkriti kako posjeduje znanja iz patologije, koja
nisu u području uzoraka alata i ozljeda glave."
Perry je promislio i onda kimnuo.
„Svjedok će odgovoriti."
Usredotočio sam se natrag na Gutierreza.
226
„Doktore, možete odgovoriti na pitanje. Zašto vas zovu doktor Guts?"

„To je stoga, jer, kao ste rekli, imam stručnost u prepoznavanju bolesti
gastrointestinalnog trakta - crijeva26 - a ide mi i s prezimenom, posebno ako se
nepravilno izgovara."
„Hvala, doktore. A sad, možete li nam reći koliko ste puta imali slučaj u kome
ste uspoređivali čekić s ozljedama na lubanji žrtve?"
„Ovo bi bio prvi put."
Kimnuo sam da podcrtam značaj.
„Pa ste pomalo gušter kad se radi o ubojstvu čekićem."
„Tako je, ali moja je usporedba bila podrobna i pažljiva. Moji zaključci nisu
pogrešni."
Igraj na njegov kompleks više vrijednosti. Ja sam doktor, ja ne griješim.
„Jeste li ikad prije griješili pri davanju sudskog iskaza kao svjedok?"
„Svatko griješi. Siguran sam da jesam."
„Što je sa slučajem Stoneridge?"
Freemanova je hitro prigovorila, kao što sam i znao da hoće. Tražila je da priđemo
i sudac nam je domahnuo. Znao sam da ovo neće ići dalje, ali iznio sam stvar pred
porotu. Znaju, iz ovo malo što je rečeno, da je negdje u svojoj prošlosti Gutierrez
svjedočio i bio u krivu. To je bilo sve što mi je trebalo.
„Suče, oboje znamo kuda obrana smjera i ne samo da to nije relevantno za ovaj
predmet, već je Stoneridge još pod istragom i nema službenog zaključka. Što bi..."
„Povlačim."
Pogledala me s kiptećom mržnjom u očima.
„Nema problema. Imam drugo pitanje."
„Oh, sve dok porota čuje pitanje, nije vas briga kakav je odgovor. Suče, želim
uputu oko ovoga, jer ono što on radi nije u redu."
„Ja ću se za to pobrinuti. Vratite se. A gospodine Haller? Pazite se."
„Hvala, časni sude."
Sudac je uputio porotnike da zanemare moje pitanje i podsjetio ih kako bi bilo
nepošteno od njih da razmatraju išta izvan dokaza i iskaza kad kasnije budu
provodili svoja promišljanja. Onda mi je rekao neka nastavim i otišao sam u
novom smjeru.
„Doktore, usredotočimo se na fatalnu ozljedu i budimo malo podrobniji.
Nazvali ste je ulegnuta fraktura, je li tako?"
„Zapravo, nazvao sam je ulegnuta kalvarijalna fraktura."
Uvijek sam volio kada me svjedoci tužiteljstva ispravljaju.
26 Na engleskom guts. (prim. prev.)
227
,,U redu, dakle ulegnuće ili udubina koja je ostala nakon ovog traumatskog
udarca, jeste li je izmjerili?"
„Izmjerili na koji način?"
„Recimo njezinu dubinu? Jeste li to izmjerili?"
„Da, jesam. Mogu li pogledati svoje bilješke?"
„Svakako da možete, doktore."
Gutierrez je provjerio svoj primjerak zapisnika s obdukcije.
„Da, nazvali smo kobni udarac ozljedom jedan-A. I da, uistinu, izmjerio sam
precizne podatke uzorka ozljede. Da vam dam te mjere?"
„Moje sljedeće pitanje. Molim vas, recite nam, doktore, kakve su mjere?"
Gutierrez je gledao svoje izvješće dok je govorio.
„Mjere su uzete na četiri mjesta kružnog mjesta udarca. Koristeći brojčanik sata,
mjerenja su bila na tri, šest, devet i dvanaest sati. Dvanaest sati bilo bi tamo, gdje je
bio urez na površini."
,,I što su vam te mjere rekle?"
„Bilo je vrlo malo plesanja u tim brojevima. Manje od četvrt centimetra
razdvajalo je četiri mjere. U prosjeku su bile sedam milimetara duboke, što je otprilike
četvrt palca."
Podignuo je pogled sa svojih bilješki. Zapisivao sam njegove brojke, iako sam ih već
imao iz zapisnika. Pogledao sam prema klupi za porotu i vidio nekoliko porotnika
kako ih zapisuju u svojini bilježnicama. Dobar znak.
„Dakle, doktore, primijetio sam kako ovaj dio vašeg rada nije iskrsnuo u
izravnom ispitivanju gospođice Freeman. Što su vam ove mjere značile u pojmovima
kuta udarca oružja?"
Gutierrez je slegnuo ramenima. Bacio je pogled prema Freemanovoj i primio
poruku. Budi ovdje pažljiv.
„Nema zapravo ničeg što bi se moglo zaključiti iz ovih brojeva."
„Stvarno? Ne bi li vam činjenica, da je otisak u kosti - udubina, kako ste je
nazvali - kojeg je ostavio čekić bio skoro ravnomjeran u svim mjernim točkama,
ukazivala da je čekić udario žrtvu ravno po tjemenu?"
Gutierrez je pogledao svoje bilješke. Bio je čovjek od znanosti. Upravo sam mu
postavio pitanje temeljeno na znanosti i znao je kako na njega odgovoriti. Ali znao
je i da je nekako zalutao u minsko polje. Nije znao kako ili zašto, tek da je tužiteljica
što je sjedila na pet metara od njega bila živčana.
„Doktore? Želite li da ponovim pitanje?"
„Ne, nije potrebno. Morate zapamtiti da u znanosti desetinka centimetra može
značiti veliku razliku."
„Kažete li da čekić nije udario gospodina Bonduranta ravno, gospodine?"
„Ne!", rekao je uzrujanim tonom. „Samo kažem da to nije tako jasno i čisto
228
kako ljudi misle. Da, čini se daje čekić udario žrtvu ravno, ako želite."
„Hvala, doktore. A kad pogledate vaše mjere dubine na drugom i trećem
udarcu, one nisu tako ravnomjerne, je li tako?"
„Da, tako je. U oba ova udarca, odstupanja idu do tri milimetra u svakom."
Sad sam ga imao. Gazio sam. Sišao sam s govornice i počeo lutati nalijevo, u
otvoreni prostor između govornice i klupe za porotu. Stavio sam ruke u džepove i
zauzeo položaj potpuno samouvjerenog čovjeka.
,,I tako, doktore, imate kobni udarac zadan čisto i ravno po tjemenu.
Sljedeća dva, ne na taj način. Što bi objasnilo tu razliku?"
„Orijentacija lubanje. Prvi udarac u sekundi je zaustavio moždane aktivnosti.
Zguljena koža i druge ozljede na tijelu - primjerice, slomljeni zubi - ukazuju na
trenutačni mrtvi pad iz uspravnog položaja. Vjerojatno je da su drugi i treći udarac
nastupili nakon što je bio pao."
„Upravo ste rekli da druge ozljede ukazuju na 'trenutačni mrtvi pad iz
uspravnog položaja.' Zašto ste sigurni da je žrtva stajala kad je napadnuta odostraga?"
„Zguljena koža na oba koljena ukazuje na to."
„Znači, nije mogao klečati kad je napadnut?"
„Čini se malo vjerojatnim. Oderotine na koljenima ukazuju drugačije."
„Što bi bilo s čučanjem, poput hvatača u baseballu?"
„Opet, nije moguće ako pogledate ozljede na koljenima. Duboko zguIjena koža
i lom lijeve patele. Čašica koljena, kako se češće zove."
„Dakle, vi nimalo ne sumnjate da je stajao kad je udaren fatalnim udarcem?"
„Nimalo."
Bio je to možda najvažniji odgovor na bilo koje pitanje u cijelom suđenju, ali
projedrio sam pored njega kao da je tek dio rutine.
„Hvala, doktore. Sad se na trenutak vratimo lubanji. Koliko biste rekli da je
lubanja čvrsta na području gdje se dogodio kobni udarac?"
„Ovisno o dobi subjekta. Lubanje nam debljaju kako rastemo."
„Naš subjekt je Mitchell Bondurant, doktore. Koliko je debela bila njegova
lubanja? Jeste li je izmjerili?"
„Jesam. Bila je nula cijelih osam centimetara debela u području udarca. Oko
trećine cola."
,,I jeste li proveli ikakvu studiju ili pokus da odredite kakva bi sila trebala da
čekić uzrokuje kobnu ulegnutu frakturu u ovom slučaju?"
„Ne, nisam."
„Jesu li vam općenito poznate ikakve takve studije ovog pitanja?"
„Postoje takve studije. Zaključci su veoma široki. Smatram da je svaki slučaj
jedinstven. Ne možete se ravnati prema općenitim studijama."
„Nije li općeprihvaćeno da je rubna vrijednost pritiska potrebnog da stvori
229
ulegnutu frakturu četiristo pedeset kilograma pritiska na šest i pol centimetra

kvadratnih?"
Freemanova je ustala i prigovorila. Rekla je da sam postavljao pitanja izvan
opsega stručnosti doktora Gutierreza kao svjedoka.
„Sam gospodin Haller brzo je ukazao u svom unakrsnom ispitivanju da je
svjedokova stručnost u bolestima gastrointestinalnog trakta, a ne elastičnosti i
ulegnućima u kostima."
Bila je to za nju situacija u kojoj nije mogla pobijediti i izabrala je manje od dva
zla: spaliti svog svjedoka ili pustiti me da mu nastavim postavljati pitanja na koja nije
znao odgovora.
„Prihvaćeno", rekao je sudac.
„Idemo dalje, gospodine Haller. Postavite svoje sljedeće pitanje."
„Da, časni sude."
Okrenuo sam nekoliko stranica u svom bloku i glumio kao da čitam. To će mi
kupiti nekoliko trenutaka dok ne razmislim o svom sljedećem potezu. Onda sam se
okrenuo i pogledao na sat na stražnjem zidu sudnice. Bilo je petnaest minuta do ručka.
Ako sam želio ispratiti porotu s konačnim komadićem koji bi im dao misliti, morao
sam djelovati sada.
„Doktore", rekao sam. „Jeste li zabilježili visinu žrtve?"
Gutierrez je provjerio svoje bilješke.
„Gospodin Bondurant bio je u trenutku smrti visok sto osamdeset i pet
centimetara."
„Dakle bi to područje ne tjemenu bilo sto osamdeset i pet centimetara visoko.
Može li se to tako reći, doktore?"
„Da, može."
„Zapravo, kad bi gospodin Bondurant nosio cipele, bio bi još viši, je li tako?"
„Da, možda i četiri centimetra ako se uračunaju pete."
„Dobro, dakle poznajući visinu žrtve i znajući kako je kobna ozljeda udarila
ravno u tjeme, što nam to kaže o kutu napada?"
„Nisam siguran na što mislite pod kutem napada."
„Jeste li sigurni, doktore? Govorim o kutu pod kojim je čekić bio u odnosu na
područje udarca."
„Ali to bi bilo nemoguće znati, jer ne znamo položaj žrtve ili je li se sklanjala
od udarca ili kakva je bila točno situacija kad je udarena."
Gutierrez je završio svoj odgovor kimanjem, kao da je ponosan načinom kako je
odgovorio na izazov.
„Ali doktore, niste li posvjedočili tijekom izravnog ispitivanja gospođice Freeman
da vam se, u najmanju ruku, čini kako je gospodin Bondurant udaren odostraga u
iznenadnom napadu?"
230
„Jesam."
„Nije li to u proturječju s onim što ste maloprije rekli o izbjegavanju udarca?
Što je onda točno, doktore?"
Osjetivši se stjeran u kut, Gutierrez je reagirao kako reagira većina ljudi sjeranih u
kut. Arogancijom.
„Moje je svjedočenje da ne znamo točno što se dogodilo u toj garaži, ili u
kakvom je položaju bila žrtva, ili kakva je bila orijentacija njegove lubanje kad je bio
pogođen kobnim udarcem. Jalov je posao nagađati i pogađati detalje u ovom
trenutku."
„Kažete da je jalovo pokušati shvatiti što se dogodilo u garaži?"
„Ne! Uopće to ne kažem. Uzimate mi riječi i izvrćete ih."
Freemanova je morala nešto poduzeti. Ustala je i prigovorila i rekla da mučim
svjedoka. Nisam i sudac je to rekao, ali mali prekid bio je dovoljan Gutierrezu da se
pribere i povrati svoju smirenost i nadmoćno držanje. Odlučio sam završiti stvari.
Uglavnom sam koristio dr. Gutsa kao pripremnog čovjeka za mog stručnjaka, koji će
svjedočiti tijekom faze obrane. Vjerovao sam da sam skoro na cilju.
„Doktore, biste li se složili da bismo, ako bismo mogli odrediti žrtvin položaj
i orijentaciju njegove lubanje u trenutku tog prvog kobnog udarca, imali uvida u
kut pod kojim je držano oružje kojim je počinjeno ubojstvo?"
Gutierrez je razmišljao o pitanju dulje nego što je meni trebalo da ga postavim,
a onda je nevoljko kimnuo.
„Da, to bi nam dalo neki uvid. Ali ne mogu..."
„Hvala, doktore. Moje je sljedeće pitanje, ako bismo znali sve te stvari —
položaj, orijentaciju, kut oružja — ne bismo li onda mogli načiniti neke pretpostavke o
visini napadača?"
„To nema smisla. Ne možemo znati sve te stvari."
Podignuo je obje ruke u frustraciji i okrenuo se pogledati suca za pomoć. Nije je
dobio.
„Doktore, ne odgovarate na pitanje. Da vas još jednom pitam. Ako bismo
uistinu znali sve te faktore, bismo li onda mogli i nešto pretpostaviti o visini
napadača?"
Spustio je ruke u pokretu predaje.
„Naravno, naravno. Ali ne znamo te faktore."
„'Mi', doktore? Ne mislite li reći da vi ne znate te faktore, jer ih niste istražili?"
„Ne, ja..."
„Ne mislite li reći da niste željeli znati te faktore, jer bi oni razotkrili da je
fizički nemoguće da optužena, sa svojih sto šezdeset centimetara, ikad počini..."
„Prigovor!"
„- ovaj zločin protiv čovjeka dvadeset i pet centimetara višeg od nje?"
231
Srećom više ne koriste čekiće u kalifornijskim sudnicama. Perry bi svog protjerao

kroz klupu.
„Prihvaćen! Prihvaćen! Prihvaćen!"
Uzeo sam svoj blok i prelistao sve stranice u predstavi frustracije i konačnosti.
„Nemam ništa dalje za..."
„Gospodine Haller", zalajao je sudac, „opetovano sam vas upozoravao zbog
glumatanja pred porotom. Smatrajte ovo svojom zadnjom opomenom. Sljedeći će put
biti posljedica."
„Primljeno, časni sude. Hvala."
„Porota će zanemariti zadnju razmjenu između branitelja i svjedoka. Bit će
izbrisana iz zapisnika."
Sjeo sam, ne usuđujući se pogledati klupu za porotu. Ali to je bilo u redu,
osjetio sam vibru. Oči su im bile na meni. Jahali su sa mnom. Ne svi, ali dovoljno
njih.
232
Trideset osmo poglavlje
Potrošio sam sat za ručak upućujući Lisu Trammel u to što očekivati tijekom
poslijepodnevnog zasjedanja suda. Herb Dahl nije bio prisutan, budući je odaslan po
lažnom poslu, tako da sam mogao biti nasamo sa svojom strankom. Pokušao sam joj
objasniti, što sam bolje mogao, rizike koje ćemo preuzeti dok se slučaj za tužiteljstvo
ispuhuje, a obrana preuzima središnje mjesto. Bila je uplašena, ali vjerovala mi je i to je
otprilike sve što možeš tražiti od stranke. Istinu? Ne. Ali povjerenje? Da.
Jednom kad je sud nastavio s radom, Freemanova je u klupu za svjedoke
pozvala dr. Henriettu Stanley. Ona se predstavila kao glavni biolog za losanđelski
područni kriminalistički laboratorij na Cal Stateu. Moja pretpostavka bila je kako će
ona biti zadnji svjedok tužiteljstva i kako će njezin iskaz imati dva dijela od najveće
važnosti. Potvrdit će da je DNK testiranjem krvi nađene na čekiću u potpunosti
potvrđena DNK Mitchella Bonduranta te da se krv nađena na vrtlarskoj cipeli Lise
Trammel također podudarala sa žrtvinom.
Znanstveno svjedočenje zaokružilo bi puni krug oko slučaja, s krvlju kao
vezom. Moja jedina namjera bila je ukrasti tužiteljstvu taj trenutak.
„Doktorice Stanley", započela je Freemanova. „Vi ste ili provodili ili nadzirali sve
DNK analize koje su dolazile iz istrage smrti Mitchella Bonduranta, zar ne?"
„Nadzirala sam i potvrdila jednu analizu koju je proveo vanjski izvođač. Ostale
sam analize obavila sama. Ali moram dodati da u laboratoriju imam dvoje
pomoćnika, koji mi pomažu i da oni odrađuju dobar dio rada pod mojim nadzorom."
,,U jednom trenutku u istrazi tražilo vas se da date malu količinu krvi, nađenu na
čekiću, analizirati za DNK usporedbu sa žrtvom, zar ne?"
„Koristili smo vanjskog izvođača za tu analizu, jer je vrijeme bilo presudno. Nadzirala
sam taj proces i kasnije potvrdila nalaz."
„Časni sude?"
Stajao sam za stolom za obranu. Sudac je djelovao uzrujan na mene zbog prekida
Freemaničinog ispitivanja.
„Što je, gospodine Haller?"
„Da uštedimo vrijeme sudu i poštedimo porotu od prelaženja kroz na-dugačko
objašnjenje DNK analize i podudaranja, obrana se slaže."
„Slaže s čime, gospodine Haller?"
„Da krv na čekiću potječe od Mitchella Bonduranta."
Sudac nije ni trepnuo. Prilika da se suđenje gurne naprijed sat vremena ili više bila je
dobrodošla — uz oprez.
„Vrlo dobro, gospodine Haller, ali nećete imati prilike ovo osporavati tijekom faze
obrane. To znate, je li tako?"
„Znam to, suce. Neće biti potrebe da to osporavamo."
,,A vaša stranka ne prigovara ovoj taktici?"
233
Malo sam okrenuo tijelo prema Lisi Trammel i pokazao na nju.

„Ona je savršeno svjesna ove taktike i slaže se. Također je spremna to izjaviti u
zapisnik, ako je želite izravno pitati."
„Ne mislim da je to potrebno. Što država misli o ovome?"
Freemanova je izgledala sumnjičavo, kao da je tražila klopku.
„Suče", rekla je, „želim da bude jasno da optužena prihvaća da je krv nađena na
čekiću uistinu krv Mitchella Bonduranta. I želim odricanje od pozivanja na neučinkovitu
obranu."
„Ne mislim da je odricanje neophodno", Perry će. „Ali dobit ću potvrdu izravno od
optužene."
Onda je postavio Lisi pitanja, koja su potvrdila da se slagala.
Jednom kad je Freemanova bila zadovoljna, Perry je okrenuo svoju stolicu i otkotrljao
se do kraja klupe, da bi se mogao obratiti poroti.
„Dame i gospodo, svjedokinja vas je trebala provesti kroz znanstveno objašnjenje
tipiziranja DNK i podudaranja, vodeći vas do iskaza u vezi s laboratorijskim testovima
što su ustanovili podudaranje između krvi, nađene na čekiću koji je u dokaznom
materijalu, i krvi naše žrtve, Mitchella Bonduranta. Slaganjem, obrana kaže kako
prihvaća ove nalaze i neće ih osporavati. Pa ono što pamtite odavde jest da je krv,
nađena na dršci čekića pronađenog u grmlju blizu banke, uistinu došla od žrtve,
Mitchella Bonduranta. Ovo je sada potvrđeno kao dokazana činjenica i imat ću to
napismeno za vas kad započnete sa svojim razmišljanjima."
Kimnuo je jednom i onda se otkotrljao natrag na mjesto, odakle je rekao
Freemanovoj da nastavi. Izbačena iz ritma mojim neočekivanim potezom, zatražila je
od suca nekoliko minuta dok se ne snađe i ne nađe mjesto odakle će nastaviti svoje
ispitivanje. Konačno je pogledala svoju svjedokinju.
„Dobro, doktorice Stanley, krv s čekića nije bila jedini uzorak iz ovog slučaja koji
ste bili traženi analizirati, je li tako?"
„Tako je. Dan nam je i odvojeni uzorak krvi otkriven na cipeli nađenoj na posjedu
optužene. U garaži, vjerujem. Tipizirali..."
„Časni sude", rekao sam, opet ustajući sa svog sjedala, „još se jednom obrana želi
složiti."
Ovoga je puta potez izazvao potpunu tišinu u sudnici.
Nitko nije šaputao u galeriji, sudski izvršitelj nije koristio ruku da priguši svoj glas na
telefonu, prsti sudske zapisničarke počivali su mirno nad tipkama. Potpuna tišina.
Sudac je sjedio s prstima obje ruke isprepletenim pod bradom. Zadržao je svoju
pozu dugi trenutak, prije nego što je objema rukama pozvao Freemanovu i mene do
klupe.
„Dođite ovamo, zastupnici."
Freemanova i ja stajali smo jedno do drugog pred klupom. Sudac je šaptao.
„Gospodine Haller, vaša vam je reputacija prethodila kad ste s ovim predmetom
došli u moju sudnicu. Rečeno mi je iz više izvora da ste prokleto dobar odvjetnik i
neumorni advokat. Međutim, moram pitati, znate li što ovdje radite? Želite se složiti s
tvrdnjom tužiteljstva kako je žrtvina krv nađena na cipeli vaše vlastite stranke? Jeste li
sigurni u to, gospodine Haller?"
234
Kimnuo sam kao da potvrđujem da je imao razloga propitivati moju taktiku u

suđenju.
„Suče, sami smo napravili analizu i vratila nam se kao podudaranje. Znanost ne
laže, a obranu ne zanimaju pokušaji zavaravanja suda ili porote. Ako je suđenje
potraga za istinom, onda pustimo neka istina izađe na vidjelo. Obrana se slaže.
Kasnije ćemo dokazati da je krv bila podmetnuta na cipelu. Tu leži prava istina, ne u
tome je li to bila njegova krv ili ne. Prihvaćamo da jest, i spremni smo nastaviti."
„Časni sude, mogu li se obratiti?", rekla je Freemanova.
„Nastavite, gospođice Freeman."
„Država prigovara slaganju."
Konačno joj je sinulo. Sudac je izgledao zgrožen.
„Ne razumijem, gospođice Freeman. Dobivate što ste htjeli. Žrtvinu krv na
cipeli optužene."
„Časni sude, doktorica Stanley je moja zadnja svjedokinja. Zastupnik obrane
pokušava potkopati slučaj tužiteljstva, otimajući mi mogućnost da prikažem dokaze na
način kako ih želim prikazati. Svjedočenje ove svjedokinje pogubno je za obranu. On se
želi složiti samo da umanji njegov učinak na porotu. Ali na slaganje moraju pristati obje
strane. Pogriješila sam prihvativši slaganje s čekićem, ali ne i ovaj put. Ne s cipelama.
Država tome prigovara."
Sudac je ostao nepokolebljiv. Vidio je uštedu od barem pola dana sudskog
vremena i nije ju imao namjere propustiti.
„Zastupnice, shvatite da sud može odbaciti vaš prigovor iz razloga sudačke
ekonomičnosti. Radije ne bih to činio."
Govorio joj je da ne ide protiv njega zbog ovoga. I da prihvati slaganje.
„Žao mi je, časni sude, ali država i dalje prigovara."
„Odbijeno. Možete se vratiti natrag."
I tako je to prošlo. Kao i s čekićem, sudac je prenio slaganje poroti i obećao da
će primiti dokument koji iznosi dokaze i dogovorene činjenice do početka rasprave.
Uspješno sam stišao crescendo tužiteljičina slučaja. Umjesto da svrši lupom cimbala,
bubnjeva i dokaza što su vrištali ONA JE! ONA JE! ONA JE!, tužiteljstvo je svršilo
tihim cviležom. Freemanova je ključala. Znala je koliko je bitan finale za postupno
građenje. Ne slušaš Bolero deset minuta samo da ga ugasiš i preskočiš zadnje dvije
minute.
Ne samo da je škodilo kraćenje njezinog slučaja, već sam zapravo njezinog
zadnjeg i najvažnijeg svjedoka pretvorio u prvog svjedoka obrane. Slaganjem,
postigao sam da se čini kako su rezultati DNK bili početni građevni blokovi mog
slučaja. A Freemanova nije mogla ništa učiniti. Izložila je cijeli slučaj, a nije joj ništa
ostalo. Nakon što je Stanleyjeva puštena iz klupe za svjedoke, sjedila je za stolom
tužiteljstva, okrećući svoje bilješke, možda razmišljajući bi li vratila Kurlena ili
Longstrethovu natrag u klupu, da završi slučaj s detektivskim zaokruživanjem svih
dokaza. Ali tu su bili rizici. Prije je uvježbala njihova svjedočenja. Ali ne i ovog puta.
„Gospođice Freeman?", konačno je upitao sudac. „Imate li još kojeg svjedoka?"
235
Freemanova je pogledala na klupe za porotu. Morala je vjerovati da ima

presudu. Pa što ako dokazi nisu izneseni prema planu koji je koreografirala? Dokazi su
i dalje tu i u zapisniku. Žrtvina krv na čekiću i cipelama optužene. Bilo je to i više
nego dovoljno. Imala je presudu u džepu.
Polako je ustala, i dalje gledajući porotnike. Onda se okrenula i obratila sucu.
„Časni sude, Narod više nema dokaznih prijedloga."
Bio je to svečani trenutak i opet se sudnica umirila i utišala, ovoga puta na
gotovo cijelu minutu.
„Vrlo dobro", konačno je rekao sudac. „Ne mislim da je itko od nas mislio kako
ćemo ovamo stići tako brzo. Gospodine Haller, jeste li spremni nastaviti prikazom
slučaja za obranu?" Ustao sam.
„Časni sude, obrana je spremna nastaviti."
Sudac je kimnuo. I dalje se činio prodrman odlukom obrane da primi i prihvati
kao dokaz žrtvinu krv na cipelama optužene.
„Onda ćemo na našu popodnevnu stanku malo ranije", rekao je. ,,A kad se
vratimo, započet će faza obrane."
236
ČETVRTI DIO:
Peti svjedok
237
Trideset deveto poglavlje
Ako je taktika obrane tijekom zadnjih stadija slučaja za tužiteljstvo bila

iznenađujuća, prvi korak iz kuta u fazi obrane nije učinio ništa da umanji sumnje nekih
promatrača u sposobnost zastupnika obrane. Jednom kad su svi nakon popodnevne
stanke bili na mjestu, otišao sam za govornicu i ubacio u suđenje još jedan Kog vraga?
potez.
„Obrana zove optuženu, Lisu Trammel."
Sudac je zatražio tišinu dok je moja stranka ustala i pošla do klupe. To što je
uopće pozvana bilo je šokantno i izazvalo je buru šaputanja i brbljanja u sudnici. U
pravilu, odvjetnici obrane ne vole stavljati stranku u klupu za svjedoke. Prema
omjeru rizika i nagrade, ova taktika rangirana je prilično nisko. Nikad ne možeš biti
siguran što će ti stranka reći, jer nikad ne možeš u potpunosti vjerovati onome što je
rekla. A biti uhvaćen u jednoj jedinoj laži dok si pod prisegom i u klupi pred
dvanaest ljudi, što određuju tvoju krivnju ili nevinost, razorno je.
Ali ovog puta, ovaj je slučaj bio drugačiji. Lisa Trammel nikad se nije pokolebala
u svojoj tvrdnji kako je nevina. Ni jednom nije zamucala u svojim odgovorima na
dokaze protiv nje. I nikad nije, ni izdaleka, bila zainteresirana za bilo kakvu vrstu
dogovora. Uzevši sve to u obzir, te uz razvoj situacije oko povezanosti Herba Dahla i
Louisa Opparizija, gledao sam na nju drugačije nego na početku suđenja. Ustrajavala
je u tome da dobije priliku reći poroti kako je nevina i prethodne mi se noći učinilo
kako bi joj trebalo pružiti tu priliku čim postane dostupna. Ona će biti prvi svjedok.
Optužena je prisegnula s malim osmijehom na licu. Nekima se to moglo činiti
neprimjerenim. Nakon što je sjela, a ime joj je uneseno u zapisnik, skočio sam baš na
to.
„Lisa, upravo sam vas vidio kako ste se mrvicu nasmiješili dok ste dali prisegu da
ćete govoriti istinu. Zašto ste se smiješili?"
,,Oh, znate, živčanost. I olakšanje."
„Olakšanje?"
„Da, olakšanje. Konačno imam priliku reći svoje viđenje. Reći istinu."
Dobro je počelo. Odatle sam je brzo proveo kroz standardni popis osnovnih
pitanja o tome tko je bila, čime je zarađivala za život i o stanju njena braka, kao što
sam se dotaknuo i stanja njezina vlasništva nad domom.
„Jeste li poznavali žrtvu ovog strašnog zločina, Mitchella Bonduranta?"
„Znala ga, ne. Znala za njega, da."
„Što time hoćete reći?"
„Pa, kroz zadnju godinu ili tako nekako, kad sam počela ulaziti u probleme s
hipotekom, viđala sam ga. Išla sam u banku nekoliko puta da mu izložim svoj slučaj.
238
Nikad me nisu pustili da razgovaram s njim, ali vidjela sam ga tamo u njegovu uredu.
Čitav je zid njegova ureda bio od stakla, što je bila smijurija. Kao, možeš ga vidjeti, ali
ne možeš razgovarati s njime."
Pogledao sam porotu. Nisam vidio nijedno otvoreno kimanje glavom, ali sam
mislio kako su odgovor i predodžba koju je moja stranka prizvala bili savršeni. Bankar
koji se skriva iza staklenog zida, dok pogažene i obespravljene drže podalje.
„Jeste li ga ikad vidjeli još negdje?"
„Na jutro ubojstva. Vidjela sam ga u kafiću u kojem sam stala. Bio je dvoje ljudi
iza mene u redu. Zato sam bila zbunjena kad sam razgovarala s detektivima. Pitali su o
gospodinu Bondurantu, a ja sam ga baš vidjela tog jutra. Nisam znala da je mrtav.
Nisam shvatila da sam pod istragom radi ubojstva, za koje nisam znala da je uopće
počinjeno."
Za sada, dobro. Igrala je kako smo raspravili i isprobali, sve do toga da uvijek o
žrtvi govori s potpunim poštovanjem, ako ne simpatijom.
„Jeste li tog jutra razgovarali s gospodinom Bondurantom?"
„Ne, nisam. Bojala sam se da bi mogao pomisliti kako ga uhodim ili slično, pa
da me pošalje na sud. Također, vi ste me upozorili da izbjegavam bilo kakav susret
ili sukob s ljudima iz banke. Brzo sam uzela svoju kavu i otišla."
„Lisa, jeste li ubili gospodina Bonduranta?"
„Ne! Naravno da nisam!"
„Jeste li mu se prikrali odostraga s čekićem iz vaše garaže i udarili ga po glavi
tako snažno, da je bio mrtav prije nego što je pao na tlo?"
„Ne, nisam!"
„Jeste li ga udarili još dva puta kad je bio na tlu?"
„Ne!"
Zastao sam kao da proučavam bilješke. Htio sam da njezino poricanje odjekne
u sudnici i u umu svakog porotnika.
„Lisa, stekli ste priličnu reputaciju boreći se protiv ovrhe nad svojim domom,
zar ne?"
„Nije mi to bila namjera. Samo sam htjela zadržati svoj dom za sebe i svog sina.
Činila sam ono za što sam mislila da je ispravno. Završilo je privlačenjem mnogo
pažnje."
„To nije bila pažnja dobra po banku, je li?"
Freemanova je prigovorila, tvrdeći da sam pitao Trammelovu pitanje za koje
ne bi imala znanja odgovoriti. Sudac se složio i rekao mi da pitam nešto drugo.
„Došlo je vrijeme kad je banka tražila način da zaustavi vaše prosvjede i druge
aktivnosti, je li tako?"
„Da, bacili su me na sud i ishodili zabranu pristupa protiv mene. Nisam više
mogla prosvjedovati pred bankom. Pa sam prosvjedovala na sudu."
„I jesu li se ljudi pridružili vašem pokretu?"
239
„Da, pokrenula sam mrežnu stranicu, pa su se stotine ljudi - mnogi poput

mene, koji su gubili svoje domove — pridružile."
„Postali ste prilično vidljivi kao vođa ove grupe, zar ne?"
„Pretpostavljam. Ali nikad to nije bilo zbog privlačenja pažnje na sebe. Radilo se
o tome što oni rade, o prijevarama koje su činili kad su oduzimali ljudima kuće i
stanove i sve."
„Što mislite, koliko puta ste bili na televizijskim vijestima ili u novinama?"
„Nisam brojala, ali nekoliko sam puta bila na nacionalnim postajama. Bila sam
na CNN-u i Foxu."
„Usput, kad govorimo o nacionalnim postajama, Lisa, na jutro ubojstva, jeste li
hodali pored WestLand Nationala u Sherman Oaksu?"
„Ne, nisam."
„To niste bili vi na pločniku, tek pola bloka dalje?"
„Ne, nisam."
„Znači, žena koja je svjedočila da vas je vidjela lagala je pod zakletvom?"
„Ne želim nikoga zvati lažljivcem, ali to nisam bila ja. Možda je samo pogriješila."
„Hvala, Lisa."
Pogledao sam svoje bilješke i promijenio smjer. Prividno zatičući vlastitu stranku
mijenjanjem tema i pitanja, zapravo sam držao porotu zatečenom, što sam i htio.
Nisam želio da misle unaprijed. Htio sam njihovu nepodijeljenu pažnju i želio sam im
davati priču u dijelovima i redoslijedom prema svom izboru.
„Držite li obično vrata svoje garaže zaključanima?", upitao sam.
„Da, uvijek."
„Kako to?"
„Pa, nije spojena s kućom. Morate izaći iz kuće da uđete u garažu. Stoga uvijek
držim vrata zaključanima. Uglavnom tamo držim smeće, ali neke su stvari vrijedne.
Moj muž uvijek se odnosio prema alatima kao da su bili dragocjeni, a imam i
rezervoar helija za balone i zabave, pa ne želim da se neki od starijih klinaca u
susjedstvu dokopaju toga. I, dobro, jednom sam čitala o nekome tko je imao
odvojenu garažu poput moje, a ona nikad nije zaključavala vrata. Pa je jednog dana
otišla u garažu i tamo je bio čovjek koji je krao stvari. Silovao ju je. Tako da uvijek
držim vrata zaključanima."
„Imate li ikakvu ideju zašto su bila otključana kad je policija pretražila vaš dom
na dan ubojstva?"
„Ne, uvijek ih držim zaključanima."
„Kad ste zadnji put, prije ovog suđenja, vidjeli čekić s vašeg radnog stola na svom
mjestu u garaži?"
„Ne sjećam se da sam ga ikad vidjela. Moj muž bio je taj koji je imao sve alate
unutra. Ja nisam baš dobra s alatima."
240
„Što je s vrtlarskim alatima?"

,,U redu, povlačim to ako mislite na takve alate. Bavim se vrtlarstvom i to su
moji alati."
„Imate li ikakve predodžbe kako je mikromrlja krvi gospodina Bonduranta
završila na jednoj od vaših vrtlarskih cipela?"
Lisa je gledala naprijed, uznemirenog izgleda na licu. Brada joj je malo drhtala
dok je govorila.
„Ne znam. Nema objašnjenja. Dugo nisam nosila te cipele i nisam ubila
gospodina Bonduranta."
Zadnja rečenica bila je izgovorena gotovo kao preklinjanje. Nosila je osjećaj
očajanja i istine. Zastao sam da ga okusim i nadao sam se da su ga i porotnici
osjetili.
Nakon toga potrošio sam još pola sata s njom, prolazeći kroz uglavnom iste
teme i poricanja. Ušao sam dublje u pojedinosti o njezinom susretu s Bondurantom
u kavani, kao i o postupku ovrhe i nadama koje je imala da će dobiti slučaj.
Njezina svrha u slučaju za obranu bila je trostruka. Trebali su mi njezino
poricanje i objašnjenja u zapisniku. Trebao sam njezinu osobnost da izvuče simpatije
iz porote i navuče ljudsko lice na slučaj ubojstva. I konačno, trebao sam da se
porotnici počnu pitati je li ova sićušna i prividno krhka žena mogla čekati u zasjedi i
onda silovito zamahnuti čekićem čovjeku po glavi. Tri puta.
Do trenutka kad sam došao do kraja izravnog ispitivanja, osjećao sam kako
sam prešao dugi put do postizanja sva ova tri cilja. Pokušao sam izaći sa svojim malim
crescendom.
„Jeste li mrzili Mitchella Bonduranta?", upitao sam.
„Mrzila sam što su on i njegova banka radili meni i drugima poput mene. Ali
nisam ga mrzila osobno. Nisam ga čak ni poznavala."
„Ali izgubili ste brak i izgubili ste posao, a sad ste bili u opasnosti izgubiti i kuću.
Niste li htjeli uzvratiti silama, za koje ste vjerovali da vam štete?"
„Već im jesam uzvraćala. Prosvjedovala sam protiv načina kako su se odnosili
prema meni. Unajmila sam odvjetnika i borila se protiv ovrhe. Da, bila sam ljuta. Ali
nisam bila nasilna. Nisam nasilna osoba. Ja sam učiteljica. Uzvraćala sam, ako trebate
koristiti tu riječ, na jedini način kako sam znala. Mirno prosvjedujući protiv nečega što
je bilo pogrešno. Sasvim sigurno pogrešno."
Bacio sam pogled na porotu i učinilo mi se da sam spazio ženu u stražnjem redu
kako briše suzu. Molio sam boga da je brisala. Okrenuo sam se natrag svojoj stranci i
pošao prema velikoj završnici.
„Pitam vas još jednom, Lisa, jeste li ubili Mitchella Bonduranta?"
„Ne, nisam."
„Jeste li uzeli čekić i udarili ga njime u garaži u banci?"
„Ne, nisam bila tamo. To nisam bila ja."
„Pa kako je onda čekić iz vaše garaže iskorišten da ga se ubije?"
241
„Ne znam!"
„Kako je njegova krv nađena na vašim cipelama?"
„Ne znam! Nisam to učinila. Smješteno mi je!"
Zastao sam na trenutak i smirio glas prije svršetka.
„Zadnje pitanje, Lisa. Koliko ste visoki?"
Izgledala je zbunjena, poput krpene lutke povučene prvo na jednu stranu, onda
na drugu.
„Kako to mislite?"
„Samo nam recite koliko ste visoki?"
„Sto i šezdeset centimetara."
„Hvala, Lisa. Nemam više ništa."
Freemanovoj je posao bio pripremljen. Lisa Trammel bila je solidna svjedokinja i
tužiteljica je neće slomiti. Pokušala je na nekoliko mjesta dobiti protuslovne odgovore,
ali Lisa se i više nego držala. Nakon pola sata što je Freemanova pokušavala srušiti
vrata čačkalicom, počeo sam misliti kako će moja stranka projedriti. Ali nikad se ne
isplati misliti kako si siguran dok ti stranka nije sišla s klupe i sjela do tebe. Freemanova
je imala bar jednu kartu u rukavu i konačno ju je odigrala.
„Kad vas je gospodin Haller pitao maločas jeste li počinili ovaj zločin, rekli ste
kako niste nasilni. Rekli ste da ste učiteljica i da niste nasilni, sjećate li se toga?"
„Da, to je istina."
„Ali nije li istina da ste bili primorani mijenjati škole i proći tretman kontrole bijesa
prije četiri godine, kad ste udarili učenika trostranim ravnalom?"
Hitro sam ustao i prigovorio i tražio da priđemo. Sudac nam je to dopustio.
„Suče", prošaptao sam i prije nego što je Perry išta pitao, „nema ničega u istrazi
o trostranom ravnalu. Odakle je sad to došlo?"
„Suče", Freemanova je prošaptala i prije nego što je Perry išta pitao, „to je
nova informacija što nam je tek pristigla prošlog tjedna. Trebali smo je provjeriti."
„Oh, dajte", rekoh. „Reći ćete nam da niste imali njezin cijeli učiteljski karton od
početka? Očekujete da to povjerujemo?"
„Možete vjerovati što god hoćete", odvratila je Freemanova. „Nismo to
ponudili u istrazi, jer nisam imala namjeru iznositi to dok vaša stranka nije počela
svjedočiti o svojoj nenasilnoj prošlosti. Ovime to očito postaje laž, pa je igra
poštena."
Posvetio sam pažnju natrag Perryju.
„Suče, njezina isprika nije bitna. Ne igra prema pravilima istrage. Pitanje bi
trebalo izbrisati i ne bi joj trebalo dopustiti da nastavi tim pravcem ispitivanja."
„Suče, ovo je..."
„Branitelj je u pravu, gospođice Freeman. Možete to sačuvati za pobijanje,
ukoliko dođete sa svjedocima, ali nećete to iznositi ovdje. To je trebao biti dio
242
istrage."
Vratili smo se na svoja mjesta. Sad ću morati zadužiti Cisca da radi na tom
incidentu, jer će ga Freemanova nesumnjivo iznijeti kasnije. To me uzrujalo, jer je
jedan od prvih zadataka koje sam dao Ciscu kad smo dobili slučaj bio da potpuno
istraži našu stranku. Ovaj je događaj nekako preskočen.
Sudac je uputio porotu da zanemari tužiteljičino pitanje, onda je rekao
Freemanovoj da nastavi s drugim pravcem ispitivanja. Ali znao sam da je zvono
zazvonilo glasno i jasno za porotu. Pitanje je možda izbrisano iz zapisnika, ali ne i iz
njihovih glava.
Freemanova je nastavila sa svojim unakrsnim ispitivanjem, napucavajući
Trammelovu ovdje i ondje, ali ne probijajući oklop njezina izravnog iskaza. Moju
stranku nije se moglo uzdrmati u njezinoj tvrdnji da nije hodala blizu WestLand
Nationala na jutro ubojstva. S iznimkom trostranog ravnala, bio je to prokleto dobar
početak, jer je poroti odmah dao do znanja da smo se upustili u afirmativnu obranu.
Nećemo potonuti bez borbe.
Tužiteljica je razvukla ispitivanje do pet sati, čuvajući tako mogućnost da izmisli
nešto preko noći i time opali Trammelovu ujutro. Sudac je napravio prekid i svi su
krenuli kući. Osim mene. Ja sam išao natrag u ured. Imao sam još posla.
Prije nego što sam napustio sudnicu, stisnuo sam se sa svojom strankom za stolom
obrane i Ijutito joj šaptao.
„Hvala što ste mi rekli za trostrano ravnalo. Što još ne znam?"
„Ništa, to je bilo glupo."
„Što je bilo glupo? Da ste zviznuli klinca ravnalom ili da mi niste rekli?"
„Bilo je to prije četiri godine i zaslužio je. To je sve što ću reći o tome."
„To neće biti vaš izbor. Freemanova to još uvijek može iznijeti na pobijanju, pa
bolje počnite razmišljati što ćete reći."
Zabrinuti izraz naborao joj je lice.
„Kako može? Sudac je rekao poroti da zaboravi da je to izneseno."
„Ne može to iznijeti na unakrsnom, ali naći će načina da to iznese kasnije. Za
pobijanje su druga pravila. Pa mi bolje recite sve o tome, i sve drugo što bih trebao
znati, ali ste mi propustili reći."
Pogledala mi je preko ramena i znao sam da je tražila Herba Dahla. Nije pojma
imala što mi je Dahl otkrio, ni o poslu dvostrukog agenta koji je radio.
„Dahl nije ovdje", rekao sam. „Meni govorite, Lisa. Što bih još trebao znati?"
Kad sam se vratio u ured, zatekao sam Cisca u prijamnom predsoblju, ruku u
džepovima, kako pričucka s Lornom, koja je bila za stolom.
„Što se događa?", pitao sam. „Mislio sam da si otišao na aerodrom, dovesti
Shami."
„Poslao sam Bullocksicu", rekao je Cisco. „Pokupila ju je i na putu je natrag."
„Trebala je ostati ovdje i pripremati se za svoje svjedočenje, koje će vjerojatno biti
243
sutra. Ti si istražitelj, ti si trebao otići na aerodrom. Njih dvoje zajedno vjerojatno ne

mogu nositi ni lutku."
„Opusti se, gazda, sredile su one to. I dobro im je zajedno. Bullocks je upravo
zvala s puta. Pa se ti skuliraj, a mi ćemo obaviti ostalo."
Ljuto sam ga gledao. Nije me bilo briga što je petnaest centimetara viši i što
ima li trideset kila više mišića. Prekipjelo mi je. Ja sam sve nosio i prekipjelo mi je.
„Hoćeš da se opustim? Hoćeš da se skuliram? Jebi se, Cisco. Upravo smo
počeli obranu, a problem je što nemamo obrane. Imam puno priče i tupavu
lutku. Problem je u tome što, ako ne izvučeš ruke iz svojih jebenih džepova i ne
nađeš mi nešto, sam ja taj koji će izgledati k'o tupan. Pa mi ne govori da se
skuliram, DOBRO? Ja sam taj koji stoji pred porotom svakog jebenog dana."
Prvo je Lorna prasnula u smijeh, a uskoro je i Cisco za njom.
„Vi mislite da je to smiješno?", rekao sam u punom bijesu. „Nije smiješno. Kog
kurca je tako jebeno smiješno?"
„Oprosti, gazda, samo kad se tako nabriješ... i to oko lutke."
To je natjeralo Lornu na još jedan napadaj smijanja. Morat ću se podsjetiti da
je najurim nakon suđenja. Zapravo, najurit ću ih oboje. To će stvarno biti
smiješno.
„Gle", reče Cisco, očito osjećajući da nisam shvatio humor situacije. „Odi u svoj
ured, skini karavatu i sjedni u veliki naslonjač. Uzet ću svoje stvari i pokazati ti što
radim. Bavio sam se Sacramentom cijeli dan, pa ide sporo, ali blizu sam."
„Sacramento? Državni kriminalistički laboratorij?"
„Ne, korporacijski spisi. Birokrate, Mickey. Zato traje cijelu vječnost. Ali ne
moraš brinuti. Ti obavi svoj posao, a ja ću svoj."
„Malo mi je teško raditi svoj posao dok čekam tebe da obaviš svoj."
Krenuo sam u ured. Bacio sam Lomi zlokobni pogled. Samo ju je opet nasmijao.
244
Četrdeseto poglavlje
Bio sam nepozvan i neočekivan. Ali kako nisam tjedan dana vidio kćer -
morao sam otkazati palačinke u srijedu navečer zbog suđenja - i ostavivši stvari zadnji
put nesređenima s Maggie, osjećao sam obavezu da navratim u kuću koju su dijelile u
Sherman Oaksu. Maggie je otvorila vrata namrštena, očito nakon što me vidjela kroz
špijunku.
„Loša noć za iznenadne posjetitelje, Halleru", rekla je.
„Dobro, samo ću malo posjetiti Hayley, ako je to u redu."
„Ona je ta kojoj je loša noć."
Napravila je korak natrag i u stranu, kako bi me pustila da uđem.
„Stvarno?", rekao sam. ,,U čemu je problem?"
„Ima tonu domaće zadaće i ne želi da je itko smeta, čak ni ja."
Pogledao sam iz predvorja u dnevnu sobu, ali nisam vidio svoju kćer.
,,U svojoj je sobi, zatvorenih vrata. Sretno. Ja ću čistiti u kuhinji."
Ostavila me tamo i pogledao sam uz stube. Hayleyna spavaća soba bila je gore i
odjednom se uspon činio zlokobnim. Moja kćer bila je tinejdžerka i podložna svim
promjenama raspoloženja koje dolaze s tom etiketom. Nikad ne znaš što ćeš dobiti.
Svejedno sam se poduhvatio svog putovanja, a moje je uljudno kucanje na vrata
njezine spavaće sobe bilo dočekano sa „Šta?"
„Tata je. Mogu li ući?"
„Tata, imam tonu zadaće!"
„To znači da ne mogu ući?"
„Kako hoćeš."
Otvorio sam vrata i ušao. Bila je u krevetu i pod pokrivačima. Bila je okružena
registratorima, knjigama i laptopom.
,,I ne možeš me poljubiti. Imam noćnu kremu."
Došao sam do ruba kreveta i nagnuo se. Uspio sam je poljubiti u tjeme prije
nego što je ruka poletjela gore da me odgurne.
„Koliko još imaš?"
„Rekla sam ti, tone."
Knjiga iz matematike bila je otvorena i licem prema dolje, tako da ne izgubi
gdje je stala. Uzeo sam je da vidim što je lekcija.
„Nemoj mi izgubiti gdje sam stala!"
245
Čista panika u glasu, strah kao da je kraj svijeta.

„Ne brini. Baratam knjigama već dobrih četrdeset godina."
Koliko sam mogao prosuditi, lekcija je bila o jednadžbama koje dodjeljuju
vrijednosti X-u i Y-u i bio sam potpuno izgubljen. Učili su je stvari izvan mog dosega.
Šteta što su to bile stvari koje nikad neće koristiti.
„Bože, ne bih ti mogao pomoći ni da hoću."
„Znam, ne može ni mama. Sama sam na svijetu."
„Zar nismo svi?"
Shvatio sam da me nije ni jednom pogledala otkako sam ušao u sobu.Bilo je to
depresivno.
„Pa, samo sam htio reći 'bok'. Sad idem."
„Bok. Volim te."
Još uvijek nema kontakta očima.
„Laku noć."
Zatvorio sam vrata za sobom i otišao dolje u kuhinju. Drugo žensko, koje se
činilo sposobnim kontrolirati moje raspoloženje prema svom hiru, sjedilo je na
stolcu za stolom za doručak. Imala je pred sobom čašu chardonnayja i otvoreni
fascikl.
Barem me pogledala. Nije se nasmijala, ali pogled joj je susreo moj, a to sam u
ovoj kući shvaćao kao pobjedu. Pogled joj se onda vratio na fascikl.
„Na čemu radiš?"
„Oh, samo se podsjećam. Imam sutra pripremno o nasilniku i nisam ga
zapravo ni pogledala otkako sam uložila podnesak."
Uobičajeno mljevenje pravnog sustava. Nije mi ponudila čašu vina, jer je znala
da ne pijem. Naslonio sam se na radnu plohu.
,,I tako razmišljam da se kandidiram za okružnog tužitelja", rekao sam. Glava joj
se podigla i pogledala me.
„Što?"
„Ništa, samo pokušavam privući nečiju pažnju ovdje."
„Oprosti, ali radna je noć. Moram raditi."
„Da, pa dobro, idem ja. I tvoja prijateljica Andy vjerojatno troši svijeće."
„Moguće. Trebale smo se naći nakon posla na piću, ali otkazala je. Što si joj
učinio, Halleru?"
,,Oh, malo sam joj podrezao krila na kraju njezinog slučaja, a onda sam navalio
na svoj poput Nesalomljivih. Vjerojatno pokušava smisliti kako da uzvrati."
„Vjerojatno."
Vratila se svom spisu. Očito sam bio otpušten bez riječi. Prvo moja kćer, a sad i
moja bivša žena koju sam još volio. Nisam htio nježno reći laku noć.
246
,,I, što je s nama?", upitao sam.

„Ti i ja. Stvari nisu dobro završile one noći u Dan Tana'su."
Zatvorila je fascikl, gurnula ga u stranu i pogledala me. Konačno.
„Neke su noći takve. To ništa ne mijenja."
Odgurnuo sam se s plohe i prišao stolu. Naslonio sam se na laktove. Bili smo
oči u oči.
„Pa ako se ništa nije promijenilo, što je onda s nama? Što radimo?"
Slegnula je ramenima.
„Želim pokušati iznova. Još uvijek te volim, Mags. Znaš to."
„Znam i to da ranije nije išlo. Mi smo vrsta ljudi koja doma donosi ono što radi.
To nije bilo dobro."
„Počinjem misliti da mi je stranka nevina i da joj je smješteno, i da je čak sa
svim tim možda neću moći izvući. Kako bi ti se svidjelo to nositi doma sa sobom?"
„Ako te to toliko smeta, možda bi se stvarno trebao kandidirati za okružnog
tužitelja. Mjesto je otvoreno, znaš."
„Da, možda baš i hoću."
„Haller u ime naroda."
„Da."
Visio sam tamo još nekoliko minuta, ali mogao sam reći da ne napredujem s
Maggie. Ona je znala kako te zamrznuti i da to osjetiš.
Rekao sam joj da idem i neka kaže Hayley da sam joj poželio laku noć. Nije bilo
strke da mi se prepriječe vrata prije nego što sam mogao izaći. Ali Maggie je rekla
nešto za mnom, zbog čega sam se dobro osjećao.
„Samo daj vremena, Michael." Okrenuo sam joj se.
„O čemu govoriš?"
„Ne o čemu, nego o kome. Hayley... i ja."
Kimnuo sam i rekao da hoću.
Vozeći natrag kući, pustio sam postignućima dana na sudu da mi podignu duh.
Počeo sam razmišljati o sljedećem svjedoku kojeg sam namjeravao izvesti u klupu
nakon Lise. Zadatak preda mnom još je uvijek bio ogroman, ali nije mi pomagalo
razmišljati tako daleko unaprijed. Počneš sa zamahom toga dana i ideš dalje.
Pošao sam Beverly Glenom do vrha, a onda sam vozio Mulhollandom na istok
prema Laurel Canyonu. Hvatao sam poglede svjetla grada na sjeveru i na jugu. Los
Angeles širio se poput blještava oceana. Glazbu sam držao isključenom, prozore
spuštenima. Pustio sam prohladnome zraku da mi se poput samoće uvlači u kosti.
247
Četrdeset prvo poglavlje
Sve što je bilo dobiveno prethodnoga dana izgubljeno je u roku od dvadeset

minuta u petak ujutro, kad je Andrea Freeman nastavila svoje unakrsno ispitivanje
Lise Trammel. Nikad nije dobro da te zaskoči tužiteljstvo usred suđenja, ali je
prihvatljivo na mnogo načina kao dio igre. To je jedna od nepoznatih nepoznanica.
Ali, da te zaskoči vlastita stranka, najgore je što se može dogoditi. Osoba koju braniš
nikad ne bi smjela biti jedna od nepoznatih nepoznanica.
S Trammelovom na svom mjestu u klupi za svjedoke, Freemanova je otišla do
govornice, noseći debeli dokument oštrih rubova i s jednim ružičastim post-it-om što
je stršao iz stranica. Mislio sam da je to rekvizit, smišljen da me omete, i nisam mu
posvetio pažnju. Počela je stvari s onim što zovem pitanjima za navlakušu. Ta su
smišljena da dobiju svjedokove odgovore u zapisnik, prije nego što ih se dokaže
lažnima. Vidio sam kako se stvara klopka, ali nisam bio siguran gdje će pasti mreža.
„Dakle, jučer ste svjedočili da niste znali Mitchella Bonduranta, je li tako?"
„Da, tako je."
„Niste ga nikad sreli?"
„Nikad."
„Nikad niste razgovarali s njime?"
„Nikad."
„Ali ste se pokušali sresti i razgovarati s njime, je li tako?"
„Da, otišla sam u banku dva put da se sretnem s njim i razgovaram o mom
domu, ali nije me htio vidjeti."
„Sjećate li se kad ste učinili te pokušaje?"
„Bilo je to prošle godine. Ali ne sjećam se točnih datuma."
Činilo se da je onda Freemanova promijenila smjer, ali znao sam da je to sve
dio pažljiva plana.
Postavila je Trammelovoj niz prividno nevinih pitanja o njezinoj organizaciji
FLAG i njenoj svrsi. Mnogo toga već je bilo dotaknuto tijekom mojega izravna
ispitivanja. Još uvijek nisam mogao sagledati igru. Bacio sam pogled na dokument s
jarkim ružičastim post-it-om i stao vjerovati kako to nije rekvizit. Maggie mi je jučer
rekla kako je Freemanova radila noćnu smjenu. Sad sam znao zašto. Očito je nešto
našla. Naslonio sam se preko stola obrane u smjeru klupe za svjedoke, kao da će to
što sam bliže izvoru ubrzati dolazak razumijevanja.
,,I imate mrežnu stranicu koju koristite da podržavate napore FLAG-a, zar ne?",
pitala je Freemanova.
248
„Da", odvratila je Trammelova. „California Foreclosure Fighters27 točka com."

,,I također ste na Facebooku, zar ne?"
„Da."
Mogao sam reći prema plahom, opreznom načinu kako je moja stranka izrekla
tu jednu riječ da je ovdje bila postavljena klopka. To je bilo prvi put da sam čuo za
Lisu na Facebooku.
„Za one u poroti koji možda ne znaju, što je točno Facebook, gospođo
Trammel?"
Zavalio sam se u svojoj stolici i kradomice izvukao svoj mobitel. Hitro sam
ukucao poruku Bullocksici, rekavši joj neka pusti što god da radi i neka vidi što
može naći o Lisinoj stranici na Facebooku. Vidi čega tamo ima, rekao sam.
„Pa, to je društvena mreža i omogućava mi da budem u kontaktu s ljudima
uključenim u FLAG. Stavljam vijesti o tome što se događa. Kažem im gdje ćemo ići na
susrete ili marševe, takve stvari. Ljudi mogu namjestiti da dobivaju automatske
obavijesti na svoj mobitel ili računalo kad god nešto stavim tamo. To je bilo jako
korisno za naše organiziranje."
„Možete pisati po svojoj Facebook stranici i s vašeg mobitela, je li tako?"
„Da, mogu."
,,A to digitalno mjesto gdje pišete zove se vaš 'zid', je li tako?"
„Da."
,,A vi ste koristili svoj zid da radite i više nego da samo odašiljete poruke o
prosvjednim marševima, zar ne?"
„Ponekad."
„Stavljali ste i redovite vijesti o vašem slučaju ovrhe, zar ne?"
„Da, htjela sam da to bude poput osobnog dnevnika ovrhe."
„Jeste li također koristili Facebook da upozorite medije o svojim aktivnostima?"
„Da, i to."
„Znači, da bi netko primao te informacije, morao bi se prijaviti kao prijatelj, je
li tako?"
„Da, tako to radi. Ljudi koji se žele sa mnom sprijateljiti postave zahtjev, ja ih
prihvatim i onda oni imaju pristup mome zidu."
„Koliko prijatelja imate?"
Nisam znao kuda je ovo vodilo, ali znao sam da neće biti dobro. Ustao sam i
prigovorio, rekavši sucu kako se čini da smo na ribičiji bez definirane svrhe ili
relevantnosti. Freemanova je obećala da će relevantnost vrlo skoro postati jasna, pa ju
je Perry pustio da nastavi.
„Možete odgovoriti na pitanje", rekao je Trammelovoj.
27 Kalifornijski borci protiv ovrha. (prim. prev.)
249
„Ovaj, mislim... pa, zadnji put kad sam provjerila, imala sam ih preko tisuću."
„Kad ste prvi put pristupili Facebooku?"
„Prošle godine. Mislim da je to bilo u srpnju ili kolovozu, kad sam podnijela papire
za FLAG i otvorila mrežnu stranicu. Sve sam obavila odjednom."
„Dakle, da ovo sasvim razjasnimo. Što se tiče mrežne stranice, pristup ima svatko
s računalom i internetom, je li tako?"
„Tako je."
„Ali vaša Facebook stranica malo je osobnija i privatnija. Da bi dobila pristup,
osoba mora biti od vas prihvaćena kao prijatelj. Je li tako?"
„Da, ali ja se općenito sprijateljim sa svakim tko pita. Ne poznam ih sve, jer ih
je previše. Samo pretpostavim da su čuli za naš dobar rad i da ih zanima. Nikoga ne
odbijam. Tako sam došla do tisuću u manje od godine dana."
,,OK, a vi ste pisali redovite poruke na vašem zidu otkako ste pristupili
Facebooku, je li tako?"
„Prilično redovite, da."
„Zapravo ste stavljali vijesti o ovom suđenju, zar ne?"
„Da, samo moja mišljenja o stvarima."
Mogao sam osjetiti kako mi temperatura raste. Odijelo mi se počelo činiti
kao da je izrađeno od plastike, pa je unutra zadržavalo moju tjelesnu toplinu.
Htio sam olabaviti kravatu, ali znao sam da će, ako porotnik vidi takav potez
tijekom ovog ispitivanja, to poslati katastrofalnu poruku.
„E sad, može li bilo tko doći na stranicu i staviti poruku pod vašim imenom?"
„Ne, samo ja. Ljudi mogu odgovarati i stavljati svoje poruke, ali ne pod
mojim imenom."
„Koliko biste rekli da ste poruka postavili na svom zidu od prošlog ljeta?"
„Nemam pojma. Puno."
Freemanova je podigla debeli dokument s Post-it-om koji je stršao.
„Biste li vjerovali da ste stavili više od tisuću dvjesto poruka na svoj zid?"
„Ne znam."
„Pa, ja znam. Imam svaku vašu poruku ispisanu ovdje. Časni sude, mogu li
pristupiti svjedokinji s ovim dokumentom?"
Prije nego što je sudac stigao odgovoriti, tražio sam da odemo do njega. Perry
nas je prizvao rukom. Freemanova je donijela debeli dokument sa sobom.
„Časni sude, što se to događa?", rekao sam. „Imam isti prigovor kao i jučer na
tužiteljičino namjerno izbjegavanje otkrivenog. O ovome prethodno nije bilo ničega,
a sad želi uvesti tisuću dvjesto poruka s Facebooka?Dajte, suče, to nije u redu."
„Nije bilo ničeg u otkrivenom materijalu, jer je ovaj Facebook račun bio
nepoznat do prošle noći."
250
„Suče, ako to vjerujete, onda ja imam jednu nekretninu zapadno od Malibua28,

koju bih vam rado prodao."28
„Suče, jučer popodne moj je ured došao u posjed ispisa svih poruka koje je
optužena postavila na svojoj Facebook stranici. Upućena sam na niz poruka od
prošlog rujna, koje su relevantne za ovaj slučaj i svjedočenje optužene. Ako mi se
može dopustiti da nastavim, ovo će postati vrlo očito čak i branitelju."
„'Došao u posjed'?", rekao sam. „Što to znači? Suče, morate biti pozvani prijatelj
da vidite zid moje stranke na Facebooku. Ako se vlada upustila u kradomi…"
„Dao mi ih je predstavnik medija koji je prijatelj na Facebooku s optuženom",
uskočila je Freemanova. „Nije bilo podvale. Ali njegov izvor ne bi ovdje trebao biti
predmetom razgovora. Res ipsa loquitur- stvar sama po sebi govori, suče, i sigurna sam
da optužena može identificirati vlastite Facebook poruke za porotu. Branitelj se
jednostavno upušta u pokušaj sprečavanja porotnika da vide ono za što zna da je
dokaz protiv njegove stranke..."
„Suče, nemam pojma o čemu ona uopće govori. Prvi put čuo sam o Facebook
stranici tijekom njezinog unakrsnog. Braniteljeve stajalište -"
,,U redu, gospođice Freeman", prekinuo je Perry. „Dajte joj dokument, ali brzo
pređite na stvar."
„Hvala, časni sude."
Dok sam sjedao natrag, osjetio sam kako mi mobitel vibrira u džepu. Izvadio
sam ga i pročitao poruku pod stolom, izvan sučeva pogleda. Bila je od Bullocksica i u
njoj je jednostavno pisalo kako je pristupila Lisinom zidu na Facebooku i da je radila
na mom zahtjevu. Tipkao sam joj jednom rukom, rekavši joj neka provjeri poruke od
rujna, a onda spremio mobitel u džep.
Freemanova je dala Trammelovoj ispis i dala joj neka potvrdi kako su najnovije
poruke stvarno s njenog Facebook zida.
„Hvala, gospođo Trammel. Možete li sada otići do stranice koju sam označila
Post-it-om?"
Lisa je nevoljko učinila kako joj je rečeno.
„Vidjet ćete da sam markerom označila niz od tri vaše poruke od sedmog rujna
prošle godine. Možete li, molim vas, pročitati prvu poroti, uključivo vrijeme
stavljanja?"
„Ovaj, jedan četrdeset i šest. 'Krećem za WestLand da vidim Bonduranta. Ovaj
put ne prihvaćam ne kao odgovor.'"
,,E sad, upravo ste izgovorili ime Bondurant, ali pogrešno je napisano, zar ne, u
poruci?" „Da."
„Kako je napisano u vašoj poruci?"
„B-O-N-D-U-R-U-N-T."29
28
Malibu je gradić u Kaliforniji poznat po svojim plažama. Zapadno od Malibua bilo bi negdje usred
Pacifika, (prim. prev.)
29 Runt je na engleskom kržljavo govedo, ali i patuljak, (prim. prev.)
251
„Bondurunt. Primjećujem da je ime tako napisano na svim porukama u kojima

se spominje. Je li to bilo namjerno ili greškom?"
„Oduzimao mi je kuću."
„Možete li mi molim odgovoriti na pitanje?"
„Da, bilo je namjerno. Zvala sam ga Bondurunt, jer nije bio dobar čovjek."
Osjećao sam znoj kako mi curi kroz kosu. Skrivena Lisa spremala se izbiti van.
„Možete li, molim, pročitati sljedeću označenu poruku? S vremenom."
„Dva osamnaest. 'Opet mi ga ne daju vidjeti. Tako nepošteno.'" „A sad molim
pročitajte sljedeću poruku i vrijeme?"
„Dva dvadeset i jedan. 'Našla sam mu mjesto. Čekat ću ga u garaži.'"
Tišina u sudnici bila je glasna poput vlaka.
„Gospođo Trammel, jeste li čekali Mitchella Bonduranta u garaži za parkiranje
u WestLand Nationalu sedmog rujna prošle godine?"
„Da, ali ne tako dugo. Shvatila sam da je to glupost i da neće čak ni izaći do
kraja
dana. Pa sam otišla."
„Jeste li se vratili u tu garažu i čekali ga na jutro njegova ubojstva?"
„Ne, nisam! Nisam bila tamo."
„Vidjeli ste ga u kavani, razljutili ste se i znali ste gdje će biti, zar ne? Otišli ste u
garažu i čekali ga i onda -"
„Prigovor!", zaurlao sam.
„ Onda ste ga ubili čekićem, zar ne?"
„Ne! Ne! Ne!", vrištala je Trammelova. „Nisam to učinila!"
Briznula je u suze, glasno jecajući poput kakve životinje stjerane u kut.
„Časni sude, prigovor! Zlostavlja -"
Činilo se da se Perry trgnuo iz nekog sna dok je gledao Trammelovu.
„Prihvaćen!"
Freemanova je stala. Sudnica je opet bila tiha, osim zvuka jecanja moje stranke.
Sudski pomoćnik prišao je s kutijom papirnatih maramica, pa su Lisine suze konačno
prestale.
„Hvala, časni sude", konačno je rekla Freemanova. „Više nemam pitanja."
Tražio sam ranu jutarnju stanku da se moja stranka može pribrati i da imam
vremena odlučiti hoću li nastaviti s ispitivanjem. Sudac je odobrio zahtjev, vjerojatno jer
me žalio.
Lisine suze nisu potkopale činjenicu da je Freemanova majstorski postavila klopku.
Ali nije sve bilo izgubljeno. Najbolja stvar oko navlakuše jest da bi skoro svaki dio
252
optužujućeg dokaza ili iskaza - čak i kad dolazi od vlastite stranke - mogao postati
dijelom navlakuše.
Nakon što je porota izvedena, otišao sam do klupe za svjedoke da utješim svoju
stranku. Izvadio sam dvije maramice iz kutije i dao joj ih. Uzela ih je i počela brisati
oči. Poklopio sam mikrofon šakom da izbjegnem emitiranje našeg razgovora preko
sudnice. Pokušao sam što sam bolje mogao nadzirati svoj ton.
„Lisa, zašto kvragu sad saznajem o Facebooku? Imate li ikakvu predodžbu što je
ovo moglo učiniti našoj stvari?"
„Mislila sam da znate! Sprijateljila sam se s Jennifer."
„Mojom Jennifer?"
„Da!"
Ništa ljepše nego kad i tvoj mlađi partner i tvoja stranka znadu više od tebe.
„Ali što je s ovim porukama iz rujna! Znate li koliko su štetne?"
„Žao mi je! Potpuno sam zaboravila na njih. Bilo je to tako davno."
Činilo se da dolazi još jedan slap suza. Pokušao sam ga odvratiti.
„Pa, imamo sreće. Možda ćemo ovo okrenuti u našu korist."
Prestala je brisati lice maramicom i pogledala me.
„Stvarno?"
„Možda. Ali moram van, zvati Bullocksicu."
„Tko je Bullocksica?"
„Oprostite, tako zovemo Jennifer. Samo sjedite gdje jeste i priberite se."
„Hoće li mi postaviti još pitanja?"
„Da. Želim vas još ispitati."
„Mogu li onda ići i srediti si lice?"
„To je dobra ideja. Samo nemojte predugo."
Konačno sam izašao u hodnik i nazvao Bullocksicu u ured.
„Jesi li vidjela poruke od sedmog rujna?", pitao sam mjesto pozdrava.
„Upravo sam ih vidjela. Ako Freemanova -"
„Već jest."
„Sranje!"
„Da, pa bilo je loše, ali možda ima izlaza. Lisa kaže da si njena prijateljica na
Facebooku?"
„Da, i žao mi je. Znala sam da ima stranicu. Nikad mi nije palo na pamet da se
vratim i pogledam ranije poruke na njenom zidu."
,,O tome ćemo kasnije razgovarati. Moram znati imaš li pristup njenom popisu
prijatelja."
253
„Upravo ga gledam."
,,OK, prvo želim da ispišeš sva ta imena, daš ih Lorni i neka je Rojas doveze
ovamo s njima. Smjesta. Onda želim da ti i Cisco počnete sami raditi na imenima, nađite
tko su bili ti ljudi."
„Ima ih više od tisuću. Želiš da ih prođemo sve?
„Ako treba. Tražim vezu s Opparizijem."
„Opparizio? Zašto bi -"
„Trammelova mu je bila prijetnja, kao što je bila prijetnja i banci. Prosvjedovala je
protiv prijevare u ovrsi. Prijevaru je počinila Opparizijeva tvrtka. Znamo preko Herba
Dahla da je bila na Opparizijevom radaru. Ima smisla da ju je netko u toj tvrtki
provjeravao putem Facebooka. Lisa je upravo posvjedočila da je prihvaćala svakog tko je
tražio da se sprijatelji. Možda nam se posreći, pa nađemo ime koje znamo."
Nastupila je tišina, a onda je Bullocksici svanulo što sam mislio.
„Prateći je na Facebooku, znali bi što sprema."
„I mogli su saznati da je u jednom trenutku čekala Bonduranta u garaži.
,,A onda su mogli iskonstruirati njegovo ubojstvo oko tog podatka."
„Bullocks, mrzim što ti to moram reći, ali razmišljaš poput branitelja."
„Odmah ćemo se primiti toga."
Mogao sam čuti žurnost u njezinu glasu.
„Dobro, ali prvo ispisi taj popis i dostavi mi ga. Počinjem s ispitivanjem za oko
petnaest minuta. Reci Lorni da mi ga donese u ruke. A onda, ako ti i Cisco nešto
nađete, odmah mi šalji poruku."
„Imat ćeš."
254
Četrdeset drugo poglavlje
Freemanova je još bila nabrekla od ponosa zbog svoje jutarnje pobjede kad sam
se vratio u sudnicu. Dotumarala je do mene, prekrižila ruke i kukom se naslonila na
stol obrane.
„Halleru, reci mi da je to bila samo gluma, to da nisi znao za stranicu na
Facebooku."
„Žalim, ne mogu ti to reći."
Zakolutala je očima.
„O joj, čini se da nekome treba stranka koja ne skriva stvari... ili možda novi
istražitelj koji ih može naći."
Ignorirao sam podbadanje, nadajući se da će se prestati naslađivati i da će se
vratiti za svoj stol. Počeo sam listati stranice pravničkog notesa, praveći se da sam
nešto tražio.
„To je bila kao mana s neba kad sam dobila taj ispis i čitala te poruke."
„Sigurno si bila jako sretna. Koji ti ih je novinarski šupak dao?"
„Da ti ne bih rekla."
„Znat ću. Tko god provali sljedeću ekskluzivu iz ureda okružnog tužitelja bit će
onaj tko ti je pomogao. Od mene neće dobiti ni 'nemam komentara'."
Zacerekala se. Moja prijetnja nije imala veze s njom. Iznijela je poruka pred
porotu i ništa drugo nije bilo važno. Konačno sam je pogledao i zaškiljio.
„Ne kopčaš, zar ne?"
„Što to? Da porota sada zna da ti je stranka ranije već bila na mjestu zločina — što
dokazuje kako je znala gdje će naći žrtvu?
„Ne, to potpuno kopčam."
Skrenuo sam pogled i odmahnuo glavom.
„Vidjet ćeš. Oprosti."
Ustao sam i krenuo prema klupi za svjedoke. Lisa Trammel upravo se vratila iz
toaleta. Iznova si je nanijela šminku oko očiju. Kad je počela govoriti, opet sam
poklopio mikrofon.
„Šta ste imali razgovarati s tom kujom? Užasna je", rekla je.
Malo zatečen nesputanim gnjevom, pogledao sam Freemanovu, koja je sad
sjedila za stolom tužiteljstva.
„Nije užasna i nije kuja, OK? Samo radi -"
„Da, jest. Ne znate." Nagnuo sam se k njoj i prošaptao.
255
,,A što, vi znate? Slušajte Lisa, nemojte mi postati bipolarna. Imate još manje od
pola sata svjedočenja. Hajde da prođemo kroz njega bez da poroti ukazujemo na
vaše probleme. OK?"
„Ne znam o čemu govorite, ali uvredljivo je."
,,E pa, žao mi je zbog toga. Pokušavam vas obraniti i ne pomaže mi što
moram saznati o stvarima poput Facebooka kad vas unakrsno ispituje tužiteljstvo."
„Rekla sam vam, žao mi je. Ali vaša partnerica je znala."
„Da, e pa, ja nisam."
„Slušajte, ranije ste rekli kako biste mogli ovo preokrenuti u našu korist. Kako?"
„Jednostavno. Ako vam je netko htio smjestiti, ta Facebook stranica bila bi
prokleto dobro mjesto za početak."
Pričajte mi o mani s neba. Njezine su oči pogledale gore i čisto olakšanje obojilo
joj je lice kad je shvatila taktiku koju ću primijeniti. Ljutnja koja joj je zamračila izraz
lica samo minutu prije sad je potpuno nestala. Baš je tada sudac ušao u sudnicu,
spreman za nastavak. Kimnuo sam svojoj stranci i vratio se za stol obrane, dok je
sudac naložio pomoćniku da uvede porotu. Jednom kad su svi bili na svojim
mjestima, sudac me pitao želim li ispitivati svoju stranku u ponovljenom ispitivanju.
Skočio sam sa stolice kao da sam na tu priliku čekao deset godina. To me koštalo.
Ubod bola prošao je kao munja mojim torzom. Rebra su se možda zakrpala, ali
pogrešan bi me pokret još uvijek potpalio.
Baš kad sam pošao do govornice, otvorila su se stražnja vrata sudnice i ušla je
Lorna. U pravi čas. Noseći fascikl i motociklističku kacigu, hitro je došla prolazom do
vrata.
„Časni sude, mogu li na trenutak sa svojom suradnicom?"
„Samo brzo, molim."
Dočekao sam Lornu na vratima i predala mi je fascikl.
„Ovo je popis svih njenih prijatelja na Facebooku, ali do trenutka kad sam
otišla, Dennis i Jennifer nisu našli nikakve veze sa znaš već kime."
Bilo je čudno čuti kako se Cisca i Bullocksicu zove njihovim pravim imenima.
Pogledao sam kacigu koju je nosila. Prošaptao sam.
„Došla si ovamo na Ciscovom motoru?"
„Htio si to brzo, a znala sam da se mogu parkirati blizu."
„Gdje je Rojas?"
„Ne znam. Nije odgovorio na mobitel."
„Krasno. Slušaj, želim da ostaviš Ciscov motor gdje jest i odšetaš natrag u ured.
Ne želim da jašeš taj stroj za samoubojstvo."
„Nisam više tvoja žena. Njegova sam."
Upravo dok je to šaptala, pogledao sam preko ramena i vidio Maggie
McPherson kako sjedi u galeriji. Pitao sam se je li ovdje zbog mene ili Freemanove.
256
„Čuj", rekoh. „To nema nikakve -"

„Gospodine Haller?", javio se sudac iza mene. „Čekamo."
„Da, časni sude", rekao sam glasno bez da se okrećem. A tada, šapćući Lorni,
rekoh: „Idi natrag pješke."
Vratio sam se za govornicu, otvarajući fascikl. Nije sadržavao ništa više od sirovih
podataka - tisuću i nešto imena, popisanih u dva stupca na stranici — ali gledao sam
ga kao da su mi upravo dali Sveti Gral.
,,OK, Lisa, razgovarajmo o vašoj Facebook stranici. Ranije ste svjedočili da imate
preko tisuću prijatelja. Jesu li vam svi ti ljudi osobno poznati?"
„Ne, uopće ne. Zato što toliko ljudi zna za mene kroz FLAG, samo
pretpostavljam da, kad se netko želi sprijateljiti sa mnom, pruža podršku stvari.
Samo ih prihvaćam."
„Znači, poruke na vašem zidu otvorene su značajnom broju ljudi koji su
prijatelji na Facebooku, ali su vam u stvarnosti potpuni stranci. Je li tako?"
„Da, to je točno."
Osjetio sam kako mi mobitel vibrira u džepu.
„Pa je bilo tko od tih stranaca kojeg bi zanimalo vaše kretanje, u prošlosti ili sada,
mogao samo otići na vašu Facebook stranicu i pogledati poruke na vašem zidu, jesam
li u pravu?"
„Da, tako je."
„Na primjer, netko bi baš sada mogao otići na tu stranicu i prelistati vaše vijesti
i vidjeti da ste u rujnu prošle godine bili u garaži u WestLandu i čekali Mitchella
Bonduranta, je li tako?"
„Da, mogao bi."
Izvadio sam mobitel iz džepa i, koristeći govornicu kao zaklon, stavio ga na radnu
plohu. Dok sam jednom rukom listao kroz ispis imena, drugom sam otvarao poruku
koju sam upravo primio. Poruka je bila od Bullocksice.
3. stranica, desni stupac, 5. odozdo - Don Driscoll. Imamo Donalda Driscolla kao
bivšeg u ALOFT-u na IT-u. Radimo na tome.“
Bingo! Sad sam imao nešto s čime sam mogao mahati.

„Časni sude, volio bih pokazati svjedokinji ovaj dokument. To je ispis imena
ljudi koji su se sprijateljili s Lisom Trammel na Facebooku."
Freemanova je, kad je vidjela kako je njeno pobjedonosno jutro ugroženo,
prigovorila, ali sudac je odbio bez mog odgovora, rekavši da je Freemanova sama
otvorila ta vrata. Dao sam svojoj stranci popis i vratio se za govornicu.
„Možete li, molim vas, otići na treću stranicu ispisa i pročitati ime koje je peto
odozdo u desnom stupcu?"
257
Freemanova je opet prigovorila, tvrdeći kako je popis neprovjeren. Sudac ju je

savjetovao neka ga ospori na ponovljenom unakrsnom, ako je mislila da sam uvodio
lažni dokazni materijal. Rekao sam Lisi da može pročitati ime.
„Don Driscoll."
„Hvala. E sad, je li vam to ime poznato?"
„Ne zapravo, ne."
„Ali on je jedan od vaših prijatelja na Facebooku."
„Znam, ali kao što sam rekla, ne znam svakoga tko se sa mnom sprijatelji.
Previše ih je."
„Dobro, sjećate li se je li vas Don Driscoll izravno kontaktirao i predstavio se kao
zaposlenik tvrtke zvane ALOFT?"
Freemanova je prigovorila i tražila da odemo do suca. Prizvani smo sučevoj
klupi.
„Suče, što se ovdje događa? Branitelj se ne može samo tako razbacivati
imenima. Želim ponudu dokaza da ne baca strelice na popis i tako bira imena."
Perry je zamišljeno kimao.
„Slažem se, gospodine Haller."
Mobitel mi je i dalje bio na govornici. Ako sam dobio ikakve novosti od
Bullocksice, sad mi neće pomoći.
„Suče, možemo otići u odaje i dobiti mog istražitelja na telefon, ako želite. Ali
tražio bih od suda malo slobodnog prostora ovdje. Tužiteljstvo je tek ovog jutra
otvorilo ovo pitanje Facebooka i pokušavam reagirati. Možemo zadržati stvari do
ponude dokaza ili možemo čekati dok obrana ne pozove Dona Driscolla u klupu,
pa se gospođica Freeman može baciti na njega i vidjeti da li pogrešno opisujem tko
je on."
„Pozvat ćete ga?"
„Ne mislim da imam nekog izbora, u svjetlu odluke države da istražuje stare
poruke moje stranke na Facebooku."
,,U redu, čekat ćemo da gospodin Driscoll svjedoči. Nemojte me razočarati,
gospodine Haller, pa doći na sud i reći kako ste se predomislili. Neću biti sretan ako
se to dogodi."
Vratili smo se na svoja mjesta, pa sam opet postavio Lisi to pitanje.
„Je li vas Don Driscoll ikad kontaktirao na Facebooku ili bilo gdje drugdje i
rekao da radi za ALOFT?"
„Ne, nije."
,Je li vam ALOFT poznat?"
„Da, to je ime ovršnog mlina kojeg banke poput WestLanda koriste da rješava
svu papirologiju za njihove ovrhe."
258
„Je li ta tvrtka uključena u ovrhu nad vašim domom?"

„Da, u potpunosti."
„Je li ALOFT akronim? Znate li što znači?"
„A. Louis Opparizio Financial Technologies. To je ime tvrtke."
,,E sad, što bi značilo kad bi ta osoba Donald Driscoll, koji je bio jedan od vaših
prijatelja na Facebooku, bio zaposlenik ALOFT-a?"
„To bi značilo da je netko iz ALOFT-a dobivao sve moje poruke."
„Dakle, u biti bi ta osoba, Driscoll, znao gdje ste bili i kamo idete, je li tako?"
„Tako je."
„Bio bi upućen u vaše poruke od zadnjeg rujna, koje kažu da ste našli parkirno
mjesto gospodina Bonduranta u banci i da ste imali namjeru čekati ga, je li tako?"
„Da, točno."
„Hvala vam, Lisa. Nemam ništa dalje."
Na povratku do svog sjedala, bacio sam krišom pogled na Freemanovu. Više nije sjajila.
Gledala je ravno naprijed. Onda sam u galeriji potražio Maggie, ali bila je otišla.
259
Četrdeset treće poglavlje
Popodne je pripalo Shamirami Arslanian, mojoj forenzičkoj stručnjakinji iz New

Yorka. Shami sam s velikim uspjehom koristio u prijašnjim suđenjima i to je i ovdje bio
plan. Imala je diplome s Harvarda, MIT-a i John Java30, trenutno je bila istraživač na
potonjem, a imala je privlačnu i televizičnu osobnost. Povrh toga, imala je integritet koji je
prosijavao iz klupe za svjedoke sa svakom riječi iskaza. Bila je san branitelja. Nesumnjivo,
bila je plaćenica, ali prihvaćala je posao samo ako je vjerovala u znanost i u ono što će
reći u klupi. Štoviše, u ovom slučaju postojao je bonus za mene. Bila je točno iste visine
kao i moja stranka.
Tijekom stanke za ručak, Arslanianova je postavila lutku pred klupom za porotu.
Bio je to muški lik koji je imao točno sto osamdeset i devet centimetara, iste visine kao i
Mitchell Bondurant u cipelama. Nosio je odijelo slično onom kojeg je nosio Bondurant
na jutro ubojstva i jednake cipele. Lutak je imao zglobove, koji su omogućavali puni
raspon prirodnih ljudskih pokreta.
Nakon što je sud nastavio s radom, a moja svjedokinja sjela u klupu, uzeo sam si
vremena da prođem kroz njezine opsežne bonafide. Htio sam da porotnici shvate
postignuća ove žene i da zavole njen neusiljen način odgovaranja na pitanja. Također
sam htio da shvate kako je njene vještine i stručnost stavljaju na drugu razinu od
državinih forenzičkih svjedoka. Višu razinu.
Jednom kad je dojam ostavljen, primio sam se posla s lutkom.
,,A sad, doktorice Arslanian, tražio sam vas da ispitate aspekte ubojstva Mitchella
Bonduranta, je li to istina?"
„Da, jest." -
,,A posebno sam htio da istražite fiziku tog zločina, istina?"
„Da, u osnovi ste me pitali da otkrijem je li vaša stranka mogla uistinu počiniti
zločin na način kako policija kaže da jest."
,,I jeste li zaključili da je mogla?"
„Pa, da i ne. Odredila sam da da, ona je to mogla učiniti, ali to ne bi bilo na
način kako su detektivi govorili."
„Možete li objasniti svoj zaključak?"
„Radije bih demonstrirala, koristeći sebe na mjestu vaše stranke."
„Koliko ste visoki, doktorice Arslanian?"
„Sto i šezdeset centimetara u čarapama, isto koliko mi je rečeno da ima Lisa
30 MIT - Massachusetts Institute of Technologv, privatno istraživačko sveučilište u Cambridgeu,
Massachusetts.John Jay - punim nazivom John Jay College of Criminal Justice, studij osnovan 1964. u New Yorku,
posvećen krivičnom pravu, forenzičkim znanostima i forenzičkoj psihologiji, nazvan po prvom predsjedniku
Vrhovnog suda SAD-a. (prim. prev.)
260
Trammel."
,,I jesam li vam poslao čekić koji je duplikat čekića kojeg je našla policija i
proglasila oružjem kojim je počinjeno ubojstvo?"
„Da, jeste. I ponijela sam ga sa sobom."
Podigla je duplikat čekića s police ispred klupe za svjedoke.
,,I jeste li od mene dobili fotografije koje prikazuju vrtlarske cipele uzete iz
nezaključane garaže optužene i na kojima je kasnije nađena žrtvina krv?"
„Jeste, i to ste učinili, i uspjela sam nabaviti potpuno isti par na Internetu. Sad ih
nosim."
Izbacila je nogu sa strane klupe za svjedoke, pokazujući vodonepropusnu cipelu.
U sudnici se začuo uljudni smijeh. Tražio sam suca da dopusti mojoj svjedokinji
demonstraciju svojih nalaza i on se složio, preko prigovora tužiteljstva. Arslanianova je
sišla s klupe za svjedoke sa čekićem i nastavila svoju demonstraciju.
„Pitanje koje sam se pitala bilo je, može li žena visoka kao optužena, što je
sto šezdeset centimetara, poput mene, zadati fatalni udarac po tjemenu glave
čovjeka koji je visok sto osamdeset i devet centimetara u radnim cipelama? E sad,
čekić koji dodaje još dvadesetak centimetara u dohvatu pomaže u tom pogledu, ali
je li to dovoljno? To je bilo moje pitanje."
„Doktorice, ako mogu prekinuti, možete li nam reći o svojoj lutki i kako ste je
pripremili za vaše svjedočenje?"
„Naravno. Narode, ovo je Lutko i koristim ga svaki put kada svjedočim na
suđenjima i kada provodim testove u svom laboratoriju na John Javu. Ima sve zglobove
kao i pravo ljudsko biće i može se raspasti ako treba, a najbolje je što nikad ne
odgovara i ne kaže mi da izgledam debelo u trapericama."
Opet je zaradila nešto uljudnog smijeha.
„Hvala, doktorice", rekao sam brzo, prije nego što joj je sudac stigao reći da se
uozbilji. „Ako možete nastaviti s demonstracijom."
„Svakako. Dobro, koristila sam izvješće s obdukcije i fotografije i crteže da točno
lociram mjesto na lubanji lutke gdje je zadan kobni udarac. E sad, znamo zbog ureza
na udarnoj površini da je gospodin Bondurant udaren straga. Također znamo prema
ujednačenoj dubini ulegnute frakture na lubanji da je udaren ravnomjerno po
tjemenu. Pa ako pričvrstimo čekić pod ravnim kutom, ovako..."
Popevši se na kratke ljestve pored Lutka, uspjela je namjestiti udarnu plohu
čekića uz tjeme lubanje i onda je učvrstiti na mjestu pomoću dvije trake što su išle
ispod brade lutke bez lica. Onda je sišla i pokazala na čekić i njegovu dršku, koja se
nastavljala pod pravim kutem i usporedno s podom.
„Pa kao što možete vidjeti, to ne ide. Ja u ovim cipelama imam sto šezdeset i dva
i pol centimetra, optužena u ovim cipelama ima sto šezdeset i dva i pol centimetra, a
drška je skroz gore."
Posegla je do čekića. Bilo joj je nemoguće pošteno ga uhvatiti.
„Ovo nam pokazuje da optužena nije mogla zadati fatalni udarac sa žrtvom u
261
ovom položaju - stoji uspravno, glave ravno. E sad, koji su drugi položaji dostupni, a
koji se uklapaju s onime što znamo? Znamo da je napad bio odostraga, pa ako se
žrtva nagnula naprijed - recimo, ispustio je ključeve ili tako nešto - vidite da to i dalje
ne ide, jer ne mogu doseći čekić preko njegovih leda."
Dok je govorila, baratala je lutkom, savijajući je u pojasu, a onda posegnuvši za
drškom čekića straga.
„Ne, ne ide. E sad, dva dana sam, između predavanja, tražila druge načine da
zadam udarac, ali jedini način na koji je to moglo ići bio je ako je žrtva bila na koljenima
ili čučala iz nekog razloga, ili ako je slučajno gledala u strop." Opet je baratala lutkom i
postavila ga uspravno. Onda je savila glavu unatrag u vratu i drška se spustila.
Uhvatila ju je i položaj je djelovao udobno, ali lutak je gledao gotovo ravno gore.
,,E sad, prema obdukciji, postojale su značajne oderotine na oba koljena, a jedno
je čak imalo slomljenu patelu. Ove su opisane kao udarne ozljede što su došle od
pada gospodina Bonduranta na tlo nakon što je udaren. Ono što zovemo mrtvi
pad. Pa s takvom vrstom ozljeda na koljenima, isključujem da je klečao ili čučao blizu
tlu. Time ostaje samo ovo."
Pokazala je prema lutkovoj glavi, nagnutoj oštro unatrag, lica prema gore.
Pogledao sam porotu. Svi su usredotočeno gledali. Bilo je to kao igrokaz u prvom
razredu.
,,OK, doktorice, ako vratite kut glave na ravno ili čak malo podignuto, jeste li
došli do raspona visina za stvarnog počinitelja ovog zločina?"
Freemanova je skočila i prigovorila tonom potpunog očajanja.
„Časni sude, ovo nije znanost. Ovo je nazovi znanost. Cijela stvar je dim i
ogledala, a sad je on pita da dade visinu nekoga tko je to mogao učiniti? Nemoguće
je točno znati koji je položaj ili kut vrata žrtva ovog užasnog..."
„Časni sude, završne riječi su tek sljedećeg tjedna", uskočio sam. „Ako država ima
primjedbu, onda bi je zastupnica trebala izreći sudu, umjesto da govori poroti i
pokušava prodati -"
„U redu", reče sudac. „Oboje, prestanite. Gospodine Halleru, dobili ste široke
slobode s ovom svjedokinjom. Ali počeo sam se slagati s gospođicom Freeman dok nije
počela držati predavanje. Prigovor usvojen."
„Hvala, časni sude", rekla je Freemanova, kao da je upravo spašena od
napuštanja u pustinji.
Sabrao sam se, pogledao svoju svjedokinju i njenog lutka, onda provjerio svoje
bilješke i konačno kimnuo glavom. Dobio sam što sam mogao.
„Nemam daljnjih pitanja", rekao sam.
Freemanova jest imala pitanja, ali koliko god se trudila uzdrmati Shami
Arslanian u njezinu izravnom svjedočenju i zaključcima, tužiteljica-veteranka nikad
nije nagnala svjedokinju-veteranku da popusti ni malo.
Freemanova ju je obrađivala u unakrsnom skoro četrdeset i pet minuta, ali
najbliže što je došla osvajanju boda za tužiteljstvo bilo je kad je Arslanianova priznala
da nema načina da se sigurno zna što se dogodilo u garaži kad je Bondurant ubijen.
262
Sudac je ranije tog tjedna razglasio da će petak biti kratki dan, zbog sastanka sudaca
iz cijelog okruga planiranog za kasnije popodne. Stoga nije bilo popodnevne stanke,
pa smo radili skoro do četiri, prije nego što je Perry prekinuo suđenje za vikend. Otišli
smo na dvodnevnu stanku, a ja sam osjećao kako sam u premoći. Načeli smo
državin slučaj napucavajući većinu dokaza, onda smo zaključili tjedan s poricanjem
Lise Trammel i tvrdnjom da je žrtva namještaljke, te pretpostavkom moje
forenzičke svjedokinje da je optuženoj bilo fizički nemoguće počiniti zločin. Osim,
naravno, ako nije zadala fatalni udarac žrtvi dok je gledala ravno gore u strop
garaže za parkiranje. Vjerovao sam da je to snažno sjemenje sumnje. Stvari su mi se
činile dobrima, pa kad sam završio sa spremanjem kovčega, zadržao sam se za stolom
obrane i pregledavao spis, tražeći nešto čega nije zapravo bilo tamo. Napola sam
očekivao da mi Freemanova dođe i zamoli me da svojoj stranci prodam dogovor o
priznanju krivnje.
Ali to se nije dogodilo. Kad sam podignuo pogled sa svog lažnog posla, nije je
bilo.
Otišao sam dizalom dolje do drugog kata. Suci su možda svi otišli ranije na
sastanak o eroziji pravila pristojnosti u sudnicama, ali pretpostavljao sam da ured
okružnog tužitelja još uvijek radi do pet. Pitao sam na ulazu za Maggie McPherson i
pustili su me straga. Dijelila je ured s još jednim pomoćnikom okružnog tužitelja, ali
on je srećom bio na odmoru. Bili smo sami. Privukao sam njegovu stolicu od stola i
sjeo pred Maggie.
„Svratila sam na sud nekoliko puta danas", rekla je. „Gledala sam nešto tvog
ispitivanja dame s John Java. Dobra je svjedokinja."
„Da, dobra je. I vidio sam te tamo. Nisam znao radi koga si bila - mene ili
Freemanove."
Nasmiješila se.
„Možda sam bila radi sebe. Još uvijek učim stvari od tebe, Halleru."
Sad sam se ja nasmiješio.
„Maggie McVatrena uči od mene? Stvarno?"
„Pa-"
„Ne, nemoj odgovoriti na to." Oboje smo se nasmijali.
,,U svakom slučaju, drago mi je da si svratila", rekao sam. „Što se događa ovog
vikenda s tobom i Hay?"
„Ne znam. Bit ćemo tu. Moraš raditi, pretpostavljam." Kimnuo sam.
„Moramo nekome ući u trag, mislim. A ponedjeljak i utorak bit će najveći dani
suđenja. Ali možda možemo u kino ili nešto."
„Svakako."
Nekoliko smo trenutaka bili tiho. Upravo sam došao s jednog od mojih
najboljih dana na sudu ikad, pa ipak sam se osjećao proboden rastućim osjećajem
gubitak i tuge. Pogledao sam svoju bivšu ženu.
„Nikad nećemo ponovo biti zajedno, zar ne, Maggie?"
263
„Što?"
„Upravo mi je nekako sinulo. Želiš da bude ovako kako je. Da budemo tu kad
netko od nas stvarno zatreba, ali da nikad ne bude kako je nekad bilo. Nikad mi to
nećeš dati."
„Zašto sad želiš o tome razgovarati, Michael? Usred suđenja si. Imaš -"
„Usred života sam, Mags. Samo želim da ima načina kako da ti i Hayley budete
ponosne na mene."
Nagnula se naprijed i posegnula za mnom. Stavila je na trenutak ruku na moj
obraz, a onda je povukla.
„Mislim da Hayley jest ponosna na tebe."
„Da? Što je s tobom?"
Nasmiješila se, ali bilo je to na neki tužan način.
„Mislim da bi trebao ići kući i barem noćas ne misliti na ovo, ili na suđenje, ili
na nešto drugo.Neka ti se mozak očisti od smeća. Opusti se."
„Ne mogu. Imam sastanak u pet s cinkarošem."
„U slučaju Trammel? Kakvim cinkarošem?"
„Nije bitno, i samo pokušavaš promijeniti temu. Nikad nećeš do kraja oprostiti
i zaboraviti, zar ne? To nije u tebi i možda si zato tako dobra tužiteljica."
,,Oh, stvarno sam tako dobra. Zato sam zaglavljena ovdje u Van Nuysu i
podnosim tužbe za oružane pljačke."
„To je politika. Nema veze s vještinama i predanošću."
„Nije bitno i ne mogu sad voditi ovaj razgovor. Još uvijek sam na poslu, a ti
trebaš vidjeti svog cinkaroša. Zašto me ne nazoveš sutra ako želiš izvesti Hayley u
kino? Vjerojatno ću ti dopustiti da je odvedeš dok ja obavljam poslove ili tako nešto."
Ustao sam. Znam prepoznati izgubljenu stvar kad je vidim.
,,OK, idem. Zvat ću te sutra. Ali nadam se da ćeš poći s nama na film."
„Vidjet ćemo."
„Baš.“
Pošao sam dolje stubama za brzi izlazak. Prešao sam preko trga i krenuo
sjeverno Sylmarom prema Victoryju. Ubrzo sam došao do motocikla parkiranog uz
rubnik. Prepoznao sam ga kao Ciscovog. Cijenjeni H-D panhead31 iz '63. sa crnim
sedefastim spremnikom i odgovarajućim blatobranima. Zakikotao sam se. Lorna, moja
druga bivša, zapravo je napravila ono što sam joj rekao. Bilo je to prvi put. Ostavila
je pilu nezaključanom, vjerojatno misleći da je sigurna pred zgradom suda i
pridruženom policijskom postajom. Odvukao sam ga od rubnika i pogurao ga niz
Sylmar. Sigurno sam bio neobičan prizor, čovjek u svom najboljem Cornelianijevom
31 Panhead- tip Harley-Davidsonovog dvocilindričnog motociklističkog motora, tako nazvanog po
karakterističnom izgledu poklopca klackalice. Po izgledima tih poklopaca prepoznaje se nekoliko tipova H-D
motora. Panheadse proizvodio od 1948. do 1965. (prim.prev.)
264
odijelu32 koji gura Harleyja niz ulicu, kovčega naslonjenog na upravljač.

Kad sam konačno stigao u ured, bilo je tek četiri i trideset, pola sata prije nego
što je Herb Dahl trebao stići po upute. Sazvao sam sastanak osoblja i pokušao se
ukopčati natrag u slučaj, kao način da odvratim misli od razgovora s Maggie. Rekao
sam Ciscu gdje sam mu parkirao motor i pitao za najnovije vijesti o spisku prijatelja
naše stranke na Facebooku.
„Prije svega, zašto kvragu nisam znao za njen Facebook račun?", pitao sam.
„To je moja greška", rekla je Aronsonova brzo. „Kao što sam ti rekla ranije, znala
sam za njega i čak sam prihvatila njen poziv da se sprijateljimo. Samo nisam shvatila
njegov značaj."
,,I meni je promaklo", rekao je Cisco. „I sa mnom se sprijateljila. Pogledao sam i
nisam ništa vidio. Trebao sam bolje gledati."
,,I ja", dodala je Lorna.
Pogledao sam im lica. Bio je to ujedinjeni front.
„Sjajno", rekao sam. „Valjda je promaklo svima nama četvero, a naša stranka
nije se potrudila reći nam. Pa smo, valjda, svi skupa otpušteni."
Zastao sam radi efekta.
,,A sad, što je s tim imenom s kojim ste došli? Taj Don Driscoll, otkud je to došlo
i znamo li išta više? Freemanova nam je možda jutros, ni ne znajući, bacila ključ cijelog
slučaja u krilo, narode. Što imamo?"
Bullocksica je pogledala Cisca, predajući mu riječ.
„Kao što znaš", rekao je, „ALOFT je u veljači prodan fondu LeMure, s
Opparizijem da ga i dalje vodi. Kako je LeMure tvrtka kojom se javno trguje, sve oko
pogodbe nadzirala je Savezna trgovačka komisija, i sve je bilo javno za dioničare.
Uključujući i popis zaposlenika koji bi ostali u ALOFT-u nakon prijenosa. Imam popis,
datiran petnaestog prosinca."
„Pa smo počeli uspoređivati zaposlenike ALOFT-a s popisom Lisinih prijatelja na
Facebooku", reče Bullocks. „Srećom, Donald Driscoll je rano po abecedi. Naletjeli
smo na njega prilično brzo."
Kimao sam, impresioniran.
„Pa tko je Driscoll?"
„U dokumentima STK, njegovo ime je u grupi navedenoj pod informatičke
tehnologije", reče Cisco. „Pa neka ide kvragu, nazvao sam informatički odjel u
ALOFT-u i tražio ga. Rekli su mi da je Donald Driscoll radio tamo, ali da mu je
ugovor o radu istekao prvog veljače i nije bio produljen. Otišao je."
„Počeli ste s potragom?", pitao sam.
„Jesmo. Ali to je često ime i to nas usporava. Čim nešto budemo imali, bit ćeš
prvi koji će saznati."
32 Cornelia ni, talijanski proizvođač odjeće iz Mantove, poznat po odijelima i sportskim sakoima, (prim. prev.)
265
Traženje imena iz privatnog sektora uvijek je oduzimalo vrijeme. Nije to bilo

tako lako kao kad si murjak i jednostavno utipkaš ime u jednu od mnogih policijskih
baza podataka.
„Ne dajte se", rekao sam. „To tu bi mogla biti cijela igra."
„Ne brini, gazda", rekao je Cisco. „Nitko ne odustaje."
266
Četrdeset četvrto poglavlje
Donald Driscoll, trideset i jedna godina, bivši zaposlenik ALOFT-a, živio je u

području Long Beacha zvanom Belmont Shore. U nedjelju ujutro vozio sam se s
Ciscom, da Driscollu uvalimo sudski poziv, u nadi da će htjeti razgovarati sa mnom
prije nego što ga budem morao naslijepo staviti u klupu za svjedoke.
Rojas se složio da radi na svoj slobodni dan, da nadoknadi svoje nepodopštine.
Vozio je Lincolna, a mi smo sjedili odostraga. Cisco je obavještavao o zaključcima u
vezi njegovih najnovijih istraga Bondurantovog ubojstva. Nije bilo sumnje da se slučaj
za obranu zaklapao, a Driscoll bi baš mogao biti svjedok koje će sve to poklopiti.
„Znaš", rekao sam, „mogli bismo stvarno dobiti ovu stvar ako Driscoll surađuje i
ako kaže što ja mislim da će reći."
„To je veliki ako", odvratio je Cisco. ,,I vidi, moramo s tim tipom biti spremni
na sve. Koliko znamo, on bi mogao biti taj. Znaš koliko je visok? Sto devedeset i tri
centimetra. Piše mu to u vozačkoj."
Pogledao sam ga.
„Što ja nisam trebao vidjeti, ali slučajno sam došao do toga", rekao je.
„Ne spominji mi nikakve zločine, Cisco."
„Samo kažem da sam vidio podatke u njegovoj vozačkoj, to je sve."
„Fino. Ostanimo na tome. Pa što predlažeš da radimo kad stignemo tamo?
Mislio sam da ćemo samo pokucati na vrata."
,,I hoćemo. Ali svejedno moraš biti pažljiv."
„Stajat ću iza tebe."
„Da, pravi si prijatelj."
,,I jesam. Usput, ako te sutra izvedeni na klupu, morat ćeš doći u košulji koja
ima rukave i ovratnik. Izgledaj pristojno, čovječe. Ne znam kako Lorna trpi tvoja
sranja."
„Dosad ih je trpjela dulje nego što je trpjela tvoja."
„Da, pretpostavljam da je to istina."
Okrenuo sam se i pogledao kroz prozor. Imao sam dvije bivše, koje su mi
vjerojatno također bile i moje dvije najbolje prijateljice. Ali nije išlo dalje od toga.
Imao sam ih, ali ih nisam mogao zadržati. Što je to govorilo o meni? Živio sam u
maštariji kako ćemo jednog dana Maggie, moja kćer i ja opet živjeti zajedno kao
obitelj. Realno, to se nikad neće dogoditi.
„Jesi u redu, gazda?" Okrenuo sam se natrag Ciscu.
„Jesam, zašto?"
267
„Ne znam. Malo mi izgledaš drhturavo. Zašto me ne pustiš da pokucam na

vrata, pa ako bude razgovarao, zvrcnut ću te na mobač, pa ti uđi."
„Ne, zajedno ćemo."
„Ti si gazda."
„Da, ja sam gazda."
Ali osjećao sam se kao gubitnik. Odlučio sam baš u tom trenutku da ću
promijeniti stvari i naći načina da se iskupim. Odmah poslije suđenja. Belmont Shore
imao je atmosferu rustikalnog gradića na plaži, iako je bio dio Long Beacha. Driscoll
je stanovao u dvokatnici u stilu 1950-ih, stambenoj zgradi akvamarin i bijele boje,
pored Bayshorea, blizu šetališta. Driscollova gajba bila je na drugom katu, gdje je
izvanjski nogostup išao uz pročelje zgrade. Stan 24 bio je na pola puta. Cisco je
pokucao, a onda zauzeo mjesto sa strane pokraj vrata, ostavivši me da stojim pred
vratima.
„Šališ se?", pitao sam. Samo me pogledao. Nije se šalio.
Maknuo sam se u stranu. Čekali smo, ali nitko nije odgovorio, iako je bilo
malo prije deset u nedjelju ujutro. Cisco me pogledao i podignuo oči, kao da me
pita Što želiš da radimo?
Nisam odgovorio. Okrenuo sam se prema ogradi i pogledao dolje na
parkiralište pred zgradom. Vidio sam prazna mjesta i bila su numerirana. Pokazao
sam.
„Nađimo dvadeset i četiri, pa da vidimo je li mu auto ovdje."
„Idi ti", reče Cisco. „Ja ću pogledati ovdje."
„Što?"
Nisam vidio ništa što treba gledati. Bili smo na metar i pol širokom nogostupu
koji je išao ispred svakog stana na drugom katu. Nema namještaja, nema bicikala,
samo beton.
„Samo provjeri parkiralište."
Krenuo sam niz stube. Nakon saginjanja da pogledam ispod tri auta, da vidim
broj ispisan na rubniku, shvatio sam da brojevi parkirnih mjesta nisu odgovarali
brojevima stanova. To je bila zgrada od dvanaest stanova, stanovi broj l do 6 dolje,
te 21 do 26 gore. Ali parkirališna mjesta bila su numerirana od l do 16. Nagađao sam
da, prema tom sistemu brojeva, Driscoll ima broj 10, ako je svaki stan imao jedno
mjesto, što je imalo smisla, jer je bilo samo šesnaest mjesta, a vidio sam da su dva
označena za posjetitelje, a dva za hendikepirane.
Bio sam usred prevrtanja tih brojeva u glavi i gledao sam deset godina stari
BMW parkiran na mjestu broj 10, kad me Cisco pozvao imenom s nogostupa iznad.
Pogledao sam i mahnuo mi je. Kad sam se vratio, stajao je pred otvorenim vratima
stana 24. Mahnuo mi je da uđem.
„Spavao je, ali konačno je odgovorio."
Ušao sam i vidio raščupanog čovjeka kako sjedi na naslonjaču u skromno
namještenoj dnevnoj sobi. Kosa mu je stršala u zaležanim pramenovima i čvorovima
268
na desnoj strani. Omotao se pokrivačem oko ramena. Čak i tako, mogao sam reći
da se podudara s fotografijom koju je Cisco izvukao s Facebook računa Donalda
Driscolla.
„To je laž", rekao je. „Nisam ga pozvao. Provalio je."
„Ne, pozvao si me", rekao je Cisco. „Imam svjedoka."
Pokazao je na mene. Čovjek krmeljivih očiju slijedio je prst i pogledao me po
prvi put. Mogao sam mu u očima vidjeti kako me prepoznaje. Tad sam znao da je to
bio Driscoll i da smo ovdje naletjeli na nešto.
„Hej, gledaj, ne znam što ovo -"
„Jeste li vi Donald Driscoll?", pitao sam. „Drek ću ti reć, čovječe. Ne možeš samo
upasti -"
„Hej!", povikao je Cisco glasno.
Čovjek je poskočio u naslonjaču. Čak sam se i ja prepao, ne očekujući Ciscovu
novu taktiku saslušavanja.
„Samo odgovori na pitanje", nastavio je Cisco mirnijim glasom.
„Jesi li ti Donald Driscoll?"
„Tko želi znati?"
„Znate tko želi znati", rekao sam. „Prepoznali ste me čim ste me ugledali. I znate
zašto smo ovdje, Donalde, zar ne?"
Prešao sam preko sobe, vadeći poziv iz moje vjetrovke. Driscoll je bio visok, ali
lagane grade i vampirski blijed, što je bilo čudno za tipa koji je živio blok daleko od
plaže. Bacio sam mu presavinuti dokument u krilo.
„Što je to?", rekao je, tresnuvši ga o pod bez da ga je čak i otvorio.
„To je sudski poziv i možete je baciti na pod i odabrati da je ne čitate, ali to je
nebitno. Uručena vam je, Donalde. Imam svjedoka i ja sam sudski službenik. Ako se u
devet ne pojavite na sudu da svjedočite, do ručka ćete završiti u zatvoru pod
optužbom za nepoštivanje suda."
Driscoll je posegnuo dolje i zgrabio poziv.
„Jel vi to mene zajebavate? Ubit ćete me."
Bacio sam pogled na Cisca. Definitivno smo bili na tragu nečega. ,,
O čemu pričate?"
„Pričam o tome da ne mogu svjedočiti! Ako dođem igdje blizu toj sudnici, ubit će
me. Vjerojatno ovog jebenog trena nadziru ovo mjesto!"
Pogledao sam Cisca i onda opet čovjeka u naslonjaču.
„Tko će vas ubiti, Donalde?"
„Neću reći. Šta kurac mislite tko?"
Bacio je poziv na mene i ona mi je odskočila od prsa i odlepršala na pod.
Skočio je s naslonjača i stao bježati prema otvorneim vratima. Pokrivač je pao i vidio
sam da je nosio samo gimnastičke hlačice i majicu kratkih rukava. Prije nego što je
269
napravio tri koraka, Cisco ga je odalamio svojim tijelom poput obrambenog igrača.
Driscoll se zaletio u zid i pao na pod. Uokvireni poster djevojke na dasci za surfanje
kliznuo je niz zid, a okvir se razbio na podu do njega.
Cisco se smireno sagnuo, povukao Driscolla na noge i odšetao ga natrag u
naslonjač. Prišao sam vratima i zatvorio ih, u slučaju da udaranje u zid izmami kojeg
znatiželjnog susjeda. Onda sam se vratio u dnevnu sobu.
„Ne možete izbjeći ovome, Donalde", rekao sam. „Recite nam što znate i što
ste učinili i možemo vam pomoći."
„Pomoći da me ubiju, šupčine. I mislim da ste mi jebeno slomili rame."
Počeo je micati ruku i rame kao da se zagrijavao da baci brzu loptu. Napravio
je grimasu.
„Kako se osjećate?"
„Rekao sam vam, osjećam da je slomljeno. Osjetio sam kako je nešto puklo."
„Ne bi je mogao micati", reče Cisco.
Ciscov glas imao je u sebi prijeteću crtu, kao da bi bilo daljnjih posljedica ako je
rame stvarno bilo slomljeno. Kad sam progovorio, glas mi je bio miran i prijateljski.
„Što to znate, Donalde? Što bi vas to činilo opasnošću za Opparizija?"
„Ništa ja ne znam i nisam ja rekao to ime - vi ste."
„Morate nešto shvatiti. Uručen vam je važeći sudski poziv. Pojavite se i
svjedočite, ili sjedite u zatvoru dok ne svjedočite. Ali promislite o ovome, Donalde.
Ako svjedočite o onome što znate o ALOFT-u i što ste radili, onda ste zaštićeni. Nitko
neće povući potez protiv vas, jer bi bilo očito odakle je došao. To vam je jedini potez
ovdje."
Odmahnuo je glavom.
„Da, očito ako to naprave sada. Što za deset godina, kad se nitko ne bude
sjećao vašeg usranog suđenja, a oni se i dalje budu skrivali iza sveg novca na svijetu?"
Zapravo nisam imao odgovor na to.
„Gledajte, imam stranku na suđenju za ono što joj se svodi na cijeli život. Ima
dječačića i pokušavaju joj sve oduzeti. Neću..."
„Odjebi, čovječe, vjerojatno je ona to napravila. Govorimo ovdje o dvije
različite stvari. Ne mogu joj pomoći. Nemam dokaza. Nemam ništa. Samo me
ostavite na miru, kvragu, hoćete li? Što je s mojim životom? I ja hoću imati život."
Pogledao sam ga i tužno odmahnuo glavom.
„Ne mogu vas ostaviti na miru. Sutra vas izvodim u klupu. Možete odbiti
odgovarati na pitanja. Možete se čak pozvati na Peti ako ste činili zločine. Ali vi ćete
biti tamo i oni će biti tamo. Znat će da s vama imaju stalni problem. Vaša najbolja
oklada je da sve istresete, Donalde. Iznesite to van i budite zaštićeni. Pet godina, deset
godina, nikad neće moći učiniti prokletu stvar protiv vas, jer postoji zapis."
Driscoll je buljio u pepeljaru punu kovanica na stolu za kavu, ali vidio je nešto
drugo.
270
„Možda bih trebao uzeti odvjetnika", rekao je.

Pogledao sam Cisca. To je bilo točno ono što nisam želio da se dogodi. Svjedok s
vlastitim odvjetnikom nikad nije bio dobra stvar.
„Svakako, može, ako imate odvjetnika, dovedite ga. Ali pravnik neće zaustaviti
napredovanje ovog suđenja. Taj je poziv neprobojan, Donalde. Odvjetnik će vam
naplatiti soma da ga pokuša srušiti, ali to neće ići. Samo će se sudac naljutiti na vas,
jer mu uzimate vrijeme od suđenja."
Mobitel mi je počeo zujati u džepu. Bilo je dovoljno rano u nedjelju da bude
neobično. Izvadio sam ga da pogledam zaslon. Maggie McPherson.
„Razmislite o tome što sarn rekao, Donalde. Moram se javiti na ovo, ali bit ću
brz."
Kako sam odgovarao, otišao sam u kuhinju.
„Maggie? Je li sve u redu?"
„Svakako, zašto ne?"
„Ne znarn. Malo je rano za nedjelju. Spava li još Hayley?"
Nedjelja je uvijek bila dan da moja kćer nadoknadi san. Lako je mogla
prespavati podne ako je se nije budilo.
„Naravno. Samo zovem jer se jučer nisi javio, pa je valjda dan za kino danas."
„Uh..."
Nejasno sam se prisjetio kako sam obećao izlazak u kino kad sam bio kod
Maggie u uredu u petak popodne.
„Zauzet si."
U glas joj je ušao Ton. Onaj osuđujući pun-si-govana Ton. „
Trenutno jesam. U Long Beachu sam i razgovaram sa svjedokom."
„Dakle, nema filma? Jel joj to trebam reći?"
Čuo sam i Ciscov i Driscollov glas iz dnevne sobe, ali bio sam previše odvučen
da bih čuo što se govorilo.
„Ne, Maggie, nemoj joj to reći. Samo nisam siguran kad ću otići odavde. Daj da
završim ovdje, pa ću te nazvati. Prije nego što se čak i probudi, dobro?"
„Fino, čekat ćemo te."
Prekinula je prije nego što sam mogao odvratiti. Spremio sam mobitel i osvrnuo
se. Činilo se da je kuhinja najmanje korištena prostorija u stanu.
Vratio sam se u dnevnu sobu. Driscoll je i dalje bio u naslonjaču, a Cisco je i
dalje stajao dovoljno blizu da spriječi još jedan pokušaj bijega.
„Donald mi je upravo rekao kako želi svjedočiti", reče Cisco.
,Je li tako? Kako to da ste se predomislili, Donalde?"
Prošao sam pored Cisca, tako da sam stao ispred Driscolla. Pogledao me i
slegnuo ramenima, a onda kimnuo u Ciscovom smjeru.
271
„Rekao je da nikad niste izgubili svjedoka i da, ako dođe do toga, zna ljude koji
mogu srediti njihove ljude da se i ne oznoje. Nekako mu vjerujem."
Kimnuo sam i na trenutak dobio viziju iz mračne sobe u klupskoj kući Svetaca.
Brzo sam je isključio.
„Da, pa, u pravu je", rekao sam. „Znači, kažete da želite surađivati?"
„Da. Reći ću vam sve što znam."
„Dobro. Zašto smjesta ne počnemo?"
272
Četrdeset peto poglavlje
Na početku suđenja, Andrea Freeman uspješno je držala moju asistenticu,

Jennifer Aronson, podalje od stola obrane kao moju drugu stolicu, usprotivivši se
njenom navođenju kao svjedokinje za obranu. U ponedjeljak ujutro, kad je bilo
vrijeme da Aronsonova svjedoči, tužiteljica je pokušala spriječiti njeno svjedočenje,
tvrdeći da je irelevantno za optužbe. Nisam mogao spriječiti da prvo protivljenje
uspije, ali osjećao sam kako sam za drugo imao bogove prava na svojoj strani.
Također sam imao i suca, koji mi je još dugovao nakon što je stao na stranu
tužiteljstva u dvije kritične odluke ranije na suđenju.
„Časni sude", rekao sam, „ovo stvarno ne može biti iskreni prigovor tužiteljice.
Država je pred porotu iznijela motiv za zločin koji je navodno počinila optužena.
Žrtva je bila umiješana u oduzimanje njenog doma. Bila je ljuta i frustrirana, pa je ubila.
To je njihov slučaj u cijelosti. Pa sad prigovarati svjedokinji, koja će dati detalje tog
poticajnog postupka, ovrhe, na temelju relevantnosti, u najboljem je slučaju neiskreno,
a u najgorem čisto licemjerje."
Sudac nije gubio vrijeme u svom odgovoru i odluci.
„Prigovor na svjedokinju je odbačen. Sad ćemo uvesti porotu."
Jednom kad je porota bila na mjestu, a Aronsonova u klupi za svjedoke, nastavio
sam s izravnim ispitivanjem, počevši s razjašnjenjem zašto je bila stručnjak obrane za
ovrhu doma Lise Trammel.
,,E sad, gospođice Aronson, niste bili glavna odvjetnica u ovrsi nad
Trammelovom, zar ne?"
„Ne, bila sam pridružena odvjetnica vama."
Kimnuo sam.
„Kao takva, vi ste zapravo radili sav posao, dok je moje ime bilo na
podnescima, je li tako?"
„Da, tako je. Većinu dokumenata u ovršnom spisu sam ja pripremila. Bila sam
potpuno uključena u slučaj."
„Takav je život partnerice u prvoj godini, je li tako?"
„Pretpostavljam."
Osmjehnuli smo se jedno drugom. Odatle sam je prošetao korak po korak
kroz postupke ovrhe. Nikad ne kažem da morate poroti govoriti kao maloj djeci, ali
morate govoriti na način koji je univerzalno razumljiv. Od burzovnih mešetara do
kućanica, u poroti je dvanaest umova, a svi su oni marinirani u drugačijim životnim
iskustvima. Svima im morate ispričati istu priču. A imate samo jednu priliku. U tome
je trik. Dvanaest umova, jedna priča. To mora biti priča, koja se obraća svakom od
njih.
273
Jednom kad sam utvrdio financijska i pravna pitanja s kojima se suočavala moja
stranka, prešao sam na to kako su igru igrali WestLand i njihov predstavnik, ALOFT.
„Pa kad ste dobili spis o ovom predmetu, što je bilo prvo što ste učinili?"
„Pa, rekli ste mi neka mi bude praksa da provjerim sve datume i pojedinosti.
Rekli ste neka se u svakom slučaju uvjerim kako molitelj zapravo ima osnove, što
znači da smo se morali uvjeriti kako je institucija, koja je tražila ovrhu, stvarno imala
osnove da podnese takav zahtjev."
„Ali zar to ne bi bilo očito u ovom slučaju, jer su Trammelovi uplaćivali
hipotekarne rate WestLandu skoro četiri godine, prije nego što su njihove financijske
teškoće promijenile stvari?"
„Ne nužno, jer ono što smo otkrivali bilo je da je biznis s hipotekama
eksplodirao sredinom desetljeća. Toliko se puno hipoteka sklapalo, a onda
prepakiravalo i preprodavalo, da u mnogim slučajevima prijenosi nisu nikad
dovršeni. U ovom slučaju nije zapravo bilo bitno kome su Trammelovi uplaćivali
hipotekarne otplate. Ono što je bilo bitno jest koja je pravna osoba zakonito držala
hipoteku."
,,OK, pa što ste našli kad ste provjerili datume i detalje o ovrsi nad
Trammelovom?"
Freemanova je opet prigovorila zbog relevantnosti i opet je bila odbijena. Nisam
morao Aronsonovoj ponavljati pitanje.
„Kad sam pregledala datume i pojedinosti, našla sam nesuglasja i pokazatelje
prijevare."
„Možete li opisati te pokazatelje?"
„Da. Postoje neosporivi dokazi da su dokumenti o prijenosu bili krivotvoreni,
dajući WestLandu lažnu osnovu da traži ovrhu."
„Imate li te dokumente, gospođice Aronson?"
„Da, imam i možemo ih pokazati na ekranu u našoj PowerPoint prezentaciji."
„Molim vas, dajte."
Aronsonova je otvorila laptop na polici pred sobom i pokrenula program.
Predmetni dokument pojavio se na ekranima iznad nas, pa sam tražio od
Aronsonove daljnja objašnjenja.
„Što to gledamo ovdje, gospođice Aronson?"
„Ako mogu objasniti, prije šest godina su Lisa i Jeff Trammel kupili svoju kuću,
dobivši hipoteku preko mešetara zvanog CityPro Home Loans. CityPro je onda
grupirao njihovu hipoteku u portfolio sa pedeset i devet drugih hipoteka sličnih
vrijednosti. Cijeli je portfolio kupio WestLand. U tom je trenutku bilo na
WestLandu da se pobrine da se hipoteka za svaku od ovih nekretnina pravilno
provede kroz pravnu dokumentaciju banke. Ali to se nije nikad dogodilo.
Pripisivanje hipoteke u slučaju kuće Trammelovih nije obavljeno."
„Kako to znate? Nije li to prijenos upravo ovdje pred nama?"
Iskoračio sam od govornice i pokazao prema ekranima.
274
Aronsonova je nastavila. „Ovom dokumentu je svrha pripisivanje hipoteke, ali

ako odete na zadnju stranicu..."
Pritisla je strelicu dolje na svom računalu i prošla kroz dokument do zadnje
stranice. Bila je to stranica za potpis, s potpisima službenika banke i javnog bilježnika,
kao i s obaveznim javnobilježničkim državnim žigom.
„Dvije stvari ovdje", rekla je Aronsonova. „Prema ovjeri, vidite da je dokument
u tu svrhu potpisan šestog ožujka dvije tisuće i sedme. To bi bilo kratko nakon što je
WestLand kupio portfolio hipoteka od CityProa. Kao službenica koja je potpisala,
ovdje je navedena Michelle Monet. Do sada nismo uspjeli naći Michelle Monet, koja
jest ili je bila zaposlenica WestLand Nationala, u bilo kom svojstvu u bilo kojoj
poslovnici ili lokaciji banke. Druga stvar je, ako pogledate javnobilježnički žig, datum
istjecanja se ovdje jasno vidi kao dvije tisuće i četrnaesta."
Ovdje je stala, kao što smo uvježbali, kao da je prijevara s javnobilježničkim
žigom očita svima. Zastao sam dugi trenutak, kao da sam čekao još.
,,OK, što ne valja s istjecanjem dvije tisuće i četrnaeste?"
,,U državi Kaliforniji, javnobilježničke dozvole izdaju se na pet godina. To bi
značilo da je ovaj javnobilježnički žig izdan dvije tisuće i devete, pa ipak je datum
ovjere na ovom dokumentu šesti ožujka dvije tisuće i sedme. Ovaj javnobilježnički žig
nije bio izdan dvije tisuće i sedme. To znači da je ovaj dokument stvoren da
WestLand Nationalu lažno prenese hipoteku nad imovinom Trammelovih."
Odstupio sam od govornice da provjerim svoje bilješke i pustim neka iskaz
Aronsonove još malo lebdi pred porotom. Bacio sam brzi pogled na klupu i
primijetio da je nekoliko porotnika još gledalo ekrane. To je bilo dobro.
„Pa što vam je to reklo kad ste otkrili ovu prijevaru?"
„Da možemo osporiti WestLandovo pravo da se ovrsi nad imovinom
Trammelove. WestLand nije bio zakoniti vlasnik hipoteke. Još je bila kod CityProa."
„Jeste li obavijestili Lisu Trammel o tom otkriću?"
„Sedmog prosinca prošle godine imali smo sastanak sa strankom kojem su nazočili
Lisa, vi i ja. Bila je tada obaviještena da imamo jasni i uvjerljivi dokaz prijevare u
podnošenju zahtjeva za ovrhom. Također smo joj rekli kako ćemo iskoristiti taj dokaz
kao polugu da ispregovaramo pozitivan ishod njene situacije."
„Kako je reagirala na to?"
Freemanova je prigovorila, rekavši da postavljam pitanje koje zahtijeva rekla-
kazala nagađanje. Ustvrdio sam da mi je dopušteno utvrditi stanje duha optužene u
vrijeme ubojstva. Sudac se složio, pa je Aronsonovoj bilo dopušteno odgovoriti.
„Bila je vrlo sretna i pozitivna. Rekla je kako joj je to bio rani božićni poklon,
kad zna da neće tako skoro izgubiti kuću."
„Hvala. A sada, je li došao trenutak kada ste napisali pismo WestLand Nationalu
s mojim potpisom?"
„Da, napisala sam pismo s vašim potpisom koje je iznijelo ove nalaze prijevare.
Bilo je adresirano na Mitchella Bonduranta."
275
„A koja je bila svrha tog pisma?"

„To je bio dio pregovora o kojima smo rekli Lisi Trammel. Ideja je bila
obavijestiti gospodina Bonduranta o onome što je ALOFT radio u ime banke.
Vjerovali smo kako bi, ako gospodin Bondurant bude zabrinut zbog izloženosti
banke, to pomoglo da zaključimo pregovore povoljno po našu stranku."
„Kad ste napisali to pismo s mojim potpisom, jeste li znali ili namjeravali da ga
gospodin Bondurant proslijedi Louisu Oppariziju u ALOFT?"
„Ne, nisam."
„Hvala, gospođice Aronson. Nemam daljnjih pitanja."
Sudac je odredio jutarnju stanku, a Aronsonova je sjela na stolicu optužene kad
su Lisa i Herb Dahl otišli protegnuti noge u hodniku.
„Konačno sjedim ovdje", rekla je.
„Ne brini, nakon današnjeg dana, tu si. Bila si sjajna, Bullocks. Sad dolazi teški
dio."
Bacio sam pogled na Freemanovu, koja je tijekom stanke ostala za stolom
tužiteljstva, završavajući svoj plan unakrsnog ispitivanja.
„Samo upamti, imaš pravo uzeti si vremena. Kad te pita gadna pitanja, samo
udahni, smiri se i onda odgovori ako znaš odgovor."
Pogledala me kao da pita jesam li stvarno mislio: Misliš, da kažem istinu?
Kimnuo sam.
„Dobro će ti ići."
Nakon stanke, Freemanova je otišla do govornice i rasprostrla fascikl, koji je
sadržavao bilješke i njena napisana pitanja. Većinom je to bila samo predstava.
Radila je što je mogla, ali uvijek je izazov unakrsno ispitivati pravnika, čak i
početnika. Skoro sat vremena pokušavala je prodrmati Arosnonovu na njezinu
izravnom iskazu, ali uzalud.
Konačno je krenula u drugom smjeru, koristeći sarkazam kad god je bilo
moguće. Siguran znak da je bila frustrirana.
„Dakle, nakon tog divnog, sretnog sastanka sa strankom koji ste održali prije
Božića, kad ste sljedeći put vidjeli svoju stranku?"
Aronsonova je morala dulje razmisliti prije nego što je odgovorila.
„To bi bilo nakon što je bila uhićena."
„Dobro, što je s telefonskim pozivima? Nakon sastanka sa strankom, kad ste
sljedeći put razgovarali s njom na telefon?"
„Prilično sam sigurna da je razgovarala više puta s gospodinom Hallerom, ali ja
nisam s njom opet razgovarala do nakon njezina uhićenja."
„Dakle, tijekom vremena između sastanka i ubojstva, ne biste imali pojma u
kakvom je stanju uma bila vaša stranka?"
Kao što je bila upućena, moja mlada pomoćnica uzela si je vremena prije
276
odgovora.
„Da je bilo promjene u njenom gledanju na slučaj i kako je išao, mislim da bih
bila obaviještena ili od nje izravno, ili preko gospodina Hallera. Ali ništa se takvoga
nije dogodilo."
„Žao mi je, ali nisam vas pitala što mislite. Pitala sam vas ono što izravno znate.
Hoćete reći ovoj poroti da, temeljeno na vašem sastanku u prosincu, znate koje je bilo
stanje duha vaše stranke cijeli mjesec kasnije?"
„Ne, neću."
„Znači, ne možete sjediti ovdje i reći nam kakvo je bilo stanje duha Lise Trammel
na jutro ubojstva, možete li?"
„Mogu reći samo ono što znam s našeg sastanka."
,,A možete li nam reći što je mislila kad je vidjela Mitchella Bonduranta, čovjeka
koji joj je pokušavao oduzeti dom, tog jutra u kavani?"
„Ne, ne mogu."
Freemanova je pogledala svoje bilješke i činilo se da oklijeva. Znao sam i zašto.
Morala je donijeti tešku odluku. Znala je da je upravo osvojila nekoliko solidnih
bodova kod porote, pa je sad morala odlučiti hoće li se pokušati ogrepsti za još koji,
ili će pustiti da to završi dobro po nju.
Konačno je odlučila da je dobila dovoljno i zatvorila fascikl.
„Nemam ništa dalje, časni sude."
Cisco je bio predbilježen kao sljedeći, ali sudac je prekinuo za rani ručak. Odveo
sam svoju ekipu preko do Jerry's Famous Delija u Studio Cityju.
Lorna je čekala tamo, u separeu pored vrata što su vodila u kuglanu iza
restorana. Sjeo sam do Jennifer i sučelice Lorni i Ciscu.
„Pa, kako je išlo jutros?", pitala je Lorna.
„Dobro, mislim", odgovorio sam. „Freemanova je zaradila neke bodove na
unakrsnom, ali mislim da smo sveukupno u prednosti. Jennifer je bila vrlo dobra."
Ne znam je li itko primijetio, ali odlučio sam kako je više neću zvati Bullocks.
Prema mojoj procjeni, svojim držanjem u klupi za svjedoke prerasla je taj nadimak.
Više nije bila mlada pravnica iz fakulteta u robnoj kući. Očvrsnula je na ovom slučaju,
svojim radom u i izvan sudnice.
,,I sad će sjediti za velikim stolom!", dodao sam.
Lorna je uskliknula i zapljeskala.
,,A sad je red na Cisca", rekla je Aronsonova, očito u nelagodi zbog sve te pažnje.
„Možda ne", rekao sam. „Mislim da sljedećeg moram izvesti Driscolla."
„Kako to?", upita Aronsonova.
„Zato što sam ovog jutra u odajama obavijestio sud i tužiteljstvo da on postoji i
da je dodan mojem popisu svjedoka. Freemanova je prigovorila, ali ona je ta koja je
izvukla Facebook, pa je sudac prozvao Driscolla poštenom igrom. Pa sad mislim da,
277
što prije dođem do njega, to će Freemanova imati manje vremena da se pripremi.

Ako se budem držao plana i izveo Cisca, Freemanova ga može žvakati cijelo
popodne dok njeni istražitelji obraduju Driscolla."
Samo je Lorna kimala na moje objašnjenje. Ali to mi je bilo dovoljno.
„Sranje, a ja sam se sav skockao", poviče Cisco.
Bilo je to točno. Moj je istražitelj nosio košulju s ovratnikom i dugim rukavima,
što je izgledala kao da će se raspasti po šavovima ako napne mišiće. Međutim, vidio
sam je i prije. Bila je to njegova košulja za svjedočenje.
Zanemario sam njegovu pritužbu.
„Kad smo kod Driscolla, kakav je njegov status, Cisco?"
„Moji su ga dečki pokupili jutros i doveli ga. Zadnje što sam čuo, napucavao je
biljar u klubu."
Buljio sam u svog istražitelja.
„Ne daju mu alkohol, je li tako?"
„Naravno da ne."
„Samo mi to treba, pijani svjedok u klupi."
„Ne brini. Rekao sam im bez alkohola."
"Dobro, zovi svoje dečke. Neka dostave Driscolla na sud do jedan. On je sljedeći."
Bilo je preglasno u restoranu za telefonski poziv. Cisco se digao iz separea i krenuo
prema vratima, vadeći svoj mobitel. Gledali smo ga kako odlazi.
„Znaš, izgleda dobro u pravoj košulji", reče Aronsonova.
„Stvarno?", odvrati Lorna. „Ne sviđaju mi se rukavi."
278
Četrdeset šesto poglavlje
Skoro nisam prepoznao Donalda Driscolla onako počešljane kose i u odijelu.

Cisco ga je smjestio u sobu za svjedoke niz hodnik od sudnice. Kad sam ušao,
pogledao me je uplašenim očima.
„Kakav je bio klub Svetaca?", pitao sam.
„Radije bih bio negdje drugdje", rekao je.
Kimnuo sam u lažnom suosjećanju.
„Jeste li spremni za ovo?"
„Ne, ali tu sam."
,,OK, za nekoliko minuta Cisco će doći po vas i dovesti vas u sudnicu."
„Kako god."
„Gle, znam da se sad tako ne čini, ali radite pravu stvar."
„Imate pravo... o tome da mi se sad tako ne čini."
Nisam znao što reći na to.
,,U redu, vidimo se tamo unutra."
Izašao sam iz sobe i dao znak Ciscu, koji je stajao u hodniku s dva čovjeka što su
bila pazila Driscolla. Pokazao sam niz hodnik prema sudnici i Cisco je kimnuo.
Nastavio sam i ušao u sudnicu da bih zatekao Jennifer Aronson i Lisu Trammel za
stolom obrane. Sjeo sam, ali prije nego što sam mogao išta reći i jednoj od njih, sudac
je ušao u sudnicu i sjeo u klupu. Pozvao je porotu i brzo smo bili u zapisniku. Pozvao
sam Donalda Driscolla u klupu. Nakon što je zaprisegnut, prešao sam ravno na
stvar.
„Gospodine Driscoll, koje je vaše zanimanje?"
„Ja sam u IT-u."
,,A što IT znači?"
„Informacijske tehnologije. Znači da radim s računalima, internetom. Nalazim
najbolji način za korištenje novih tehnologija u prikupljanju informacija za stranku ili
zaposlenika ili koga god već."
„Vi ste bivši zaposlenik ALOFT-a, je li tako?"
„Da, radio sam tamo deset mjeseci, do početka ove godine."
„U IT-u?"
„Da."
„Što ste točno radili za ALOFT u IT-u?"
„Imao sam nekoliko dužnosti. Bio je to posao što je jako ovisio o računalima.
Puno zaposlenika i velika potreba za pristupom informacijama preko Interneta."
279
„A vi ste im pomogli dobivati ih."

„Da."
,,E sad, znate li optuženu, Lisu Trammel?"
„Nikad je nisam sreo. Znam za nju."
„Znate za nju iz ovog slučaja?"
„Da, ali također i od ranije."
„Od ranije. Kako to?"
„Jedna od mojih dužnosti u ALOFT-u bila je da pokušam pratiti Lisu Trammel."
„Zašto?"
„Ne znam zašto. Samo mi je rečeno da to radim, pa sam to radio."
„Tko vam je rekao da pratite Lisu Trammel?"
„Gospodin Borden, moj nadređeni."
„Je li vam rekao da pratite ikoga drugog?"
„Da, gomilu drugih ljudi."
„Koliko je gomila?"
„Mislim da ih je bilo oko deset."
„Tko su oni bili?"
„Drugi prosvjednici protiv ovrha poput Trammelove. Plus zaposlenici nekih
banaka s kojima smo poslovno surađivali."
„Poput koga?"
„Čovjeka koji je ubijen, gospodina Bonduranta."
Malo sam provjeravao svoje bilješke, kako bi to moglo prodrijeti do porote.
,,E sad, praćenje, što je to podrazumijevalo?"
„Trebao sam tražiti što god sam mogao naći o tim ljudima na mreži."
„Je li vam gospodin Borden ikad rekao zašto ste imali taj zadatak?"
„Jednom sam ga pitao i on je rekao zato što je gospodin Opparizio htio
podatke."
„Je li to Louis Opparizio, osnivač i predsjednik ALOFT-a?"
„Da."
„E sad, je li od gospodina Bordena bilo kakvih posebnih uputa u vezi Lise
Trammel?"
„Ne, bilo je to samo: vidi što možeš naći."
„A kad je to postao vaš zadatak?"
„Bilo je to prošle godine. Počeo sam raditi za ALOFT u travnju, pa bi to bilo
nekoliko mjeseci nakon toga."
280
„Je li to mogao biti srpanj ili kolovoz?"

„Da, baš tu negdje."
„Jeste li predali informacije koje ste skupili gospodinu Bordenu?"
„Da, jesam."
„Jeste li u nekom trenutku postali svjesni da je Lisa Trammel na Facebooku?"
„Da, to je bilo, onako, očita stvar za provjeru."
„Jeste li joj postali prijatelj na Facebooku?"
„Da."
,,A to vas je stavilou položaj da nadzirete njene poruke o organizaciji FLAG i
ovrsi njenog doma, točno?"
„Da."
„Jeste li svom pretpostavljenom rekli nešto posebno o tome?"
„Rekao sam mu da je ona bila na Facebooku i da je bila prilično aktivna, i da je
to bilo dobro mjesto za praćenje njezinih aktivnosti i planova za FLAG."
„Kako je reagirao?"
„Rekao mi je neka pratim i onda sve sažmem jednom tjedno u e-pošti. Pa sam
to i radio."
,,I jeste li koristili svoje vlastito ime kad ste Liši Trammel poslali zahtjev da se
sprijateljite?"
„Da. Već sam i sam bio na Facebooku, kao što znate. Pa se nisam skrivao.
Mislim, sumnjao sam da zna tko sam."
„Kakvu vrstu izvješća ste davali gospodinu Bordenu?"
„Znate, kao ako je njena grupa negdje planirala prosvjed, rekao bih njima dan i
vrijeme, takve stvari."
„Upravo ste rekli 'njima'. Jeste li ta izvješća davali još nekome, osim gospodinu
Bordenu?"
„Ne, ali znao sam da ih prosljeđuje gospodinu Oppariziju, jer bi mi gospodin
O. svako malo slao e-poštu o stvarima koje sam slao gospodinu Bordenu. Pa sam
znao da je vidio izvješća."
,,U svemu tome, jeste li učinili išta protuzakonito dok ste njuškali naokolo za
Bordena i Opparizija?"
„Ne, gospodine."
,,E sad, je li jedan od vaših tjednih sažetaka aktivnosti Lise Trammel ikad
uključivao nešto o njenim porukama kako je bila u garaži u WestLand Nationalu i
čekala da razgovara s Mitchellom Bondurantom?"
„Da, bio je jedan. WestLand je bila jedan od najvećih stranaka tvrtke, i mislio
sam da bi možda gospodin Bondurant trebao znati, ako već nije, da ga je ta žena
tamo čekala."
281
„Dakle, dali ste gospodinu Bordenu pojedinosti o tome kako je Lisa Trammel
našla parkirno mjesto gospodina Bonduranta i tamo ga čekala?"
„Da."
,,I on je rekao hvala?"
„Da."
,,I sve je to bilo u e-pošti?"
„Da."
„Jeste li čuvali kopiju e-pošte koju ste poslali gospodinu Bordenu?"
„Da, jesam."
„Zašto ste to činili?"
„To je samo neka moja općenita praksa, da čuvam kopije, posebno kad radim s
važnim ljudima."
„Jeste li slučajno danas donijeli kopiju te e-pošte sa sobom?"
„Jesam."
Freemanova je prigovorila i tražila da priđemo klupi. Za njom je uspješno tvrdila
da nije bilo načina da se ovjeri ono što se predstavlja kao ispis stare e-pošte. Sudac mi
je nije dao uvesti, rekavši da ću se morati zadržati na Driscollovim sjećanjima.
Vraćajući se za govornicu, zaključio sam kako sam poroti razjasnio da je Borden
znao kako je Trammelova prethodno bila u garaži i da je Borden bio veza prema
Oppariziju. Elementi namještaljke bili su tu. Tužiteljstvo je htjelo da vjeruju kako je
prvi put kad je Lisa bila u garaži, bio proba za ubojstvo koje će kasnije počiniti. Ja
želim da vjeruju da je, tko god smjestio Trammelovoj, imao sve što je trebao znati,
hvala Facebooku.
Nastavio sam.
„Gospodine Driscoll, rekli ste da je Mitchell Bondurant bio jedan od ljudi o
kojima je od vas traženo da skupljate informacije, je li tako?"
„Da."
„Kakve ste informacije prikupili o njemu?"
„Uglavnom o njegovu osobnom vlasništvu nekretnina. Koje je nekretnine
posjedovao, kad ih je kupio i za koliko. Tko je držao hipoteke. Takve stvari."
„Dakle ste gospodinu Bordenu pribavili financijsku snimku."
„Tako je."
„Jeste li naišli na ikakve uskrate protiv gospodina Bonduranta ili njegovih
vlasništava?"
„Da, bilo ih je nekoliko. Dugovao je novac naokolo."
„I sve su te informacije išle Bordenu?"
,,Da, jesu.
Odlučio sam ovdje prekinuti s Bondurantom. Nisam želio da porota odluta
282
predaleko od glavne poruke Driscollovog svjedočenja: da je ALOFT promatrao Lisu i

daje imao sve informacije potrebne da joj smjesti ubojstvo. Driscoll je bio učinkovit i
sad ću završiti njegov iskaz s praskom.
„Gospodine Driscoll, kad ste napustili svoje mjesto u ALOFT-u?"
„Prvog veljače."
„Je li to bio vaš izbor, ili ste otpušteni?"
„Rekao sam da dajem otkaz, pa sam otpušten."
„Zašto ste htjeli dati otkaz?"
„Zato što je gospodin Bondurant bio ubijen u garaži, a ja nisam znao je li
gospođa koju su uhitili, Lisa Trammel, to učinila ili se događalo nešto drugo. Vidio
sam gospodina Opparizija u dizalu dan nakon što je to bilo u vijestima i svi su u
uredu znali za to. Išli smo gore, ali kad smo stigli do mog kata, uhvatio me za ruku
dok svi ostali nisu izašli. Sami smo otišli do njegova kata i nije ništa rekao dok se
vrata nisu otvorila. Onda je rekao: 'Drži svoju jebenu gubicu zatvorenu', i izašao. A
vrata su se zatvorila."
„To su bile njegove riječi, 'Drži svoju jebenu gubicu zatvorenu'?"
„Da."
,Je li rekao nešto drugo?"
„Ne."
„I to vas je navelo da napustite svoj posao?"
„Da, oko sat vremena kasnije dao sam otkaz s dva tjedna otkaznog roka. Ali
nekih deset minuta nakon toga, došao je gospodin Borden do mog stola i rekao mi
da sam vani. Otpušten. Imao je kutiju za moje osobne stvari i dao je da me čuvar
osiguranja nadzire dok se pakiram. Onda su me ispratili van."
„Jesu li vam dali naknadu za raskid?"
„Dok sam odlazio, gospodin Borden dao mi je omotnicu. Unutra je bio ček s
godišnjom plaćom."
„To je bilo prilično velikodušno, dati vam godišnju plaću, s obzirom da čak niste
tamo radili punu godinu i rekli ste da dajete otkaz, ne mislite li?"
Freemanova je prigovorila zbog relevantnosti i to je bilo usvojeno.
„Nemam više ništa za ovog svjedoka."
Freemanova je zauzela moje mjesto, stižući za govornicu sa svojim vjernim
fasciklom, kojega je otvorila. Nisam stavio Driscolla na svoj popis svjedoka do jutros,
ali njegovo je ime iskrslo tijekom svjedočenja u petak. Bio sam siguran da se
Freemanova pripremila. Upravo ću saznati koliko.
„Gospodine Driscoll, nemate fakultetsku diplomu, zar ne?"
„Ovaj, ne."
„Ali pohađali ste UCLA33 zar ne?"
33 University of California Los Angeles - Kalifornijsko sveučilište u Los Angelesu. (prim. prev.)
283
„Da."
„Zašto niste diplomirali?"
Ustao sam i prigovorio, kažući da njena pitanja idu daleko izvan opsega
Driscollovog izravnog iskaza. Ali sudac je rekao da sam ja otvorio vrata kad sam pitao
svjedoka o njegovoj vjerodostojnosti i iskustvu u IT-u. Rekao je Driscollu da odgovori
na pitanje.
„Nisam diplomirao, jer sam izbačen."
„Zbog čega?"
„Varanja. Hakirao sam profesorovo računalo i skinuo ispit noć prije polaganja."
Driscoll je to rekao tonom glasa skoro kao da se dosađuje. Kao da je znao da će
ovo iskočiti. Znao sam da mu je ovo u prošlosti. Rekao sam mu da ako ovo iskrsne,
ima samo jedan izbor, da bude potpuno iskren. Inače će prizivati propast.
„Znači vi ste varalica i lopov, zar ne?"
„Bio sam i to je bilo prije više od deset godina. Više ne varam. Nema se zašto
varati."
„Stvarno? A što je s kradom?"
„Ista stvar. Ne kradem."
„Nije li istina da je vaše zaposlenje u ALOFT-u naglo prekinuto kad se otkrilo da
ste sustavno krali od tvrtke?"
„To je laž. Rekao sam im da dajem otkaz, pa su me nogirali."
„Niste li vi onaj tko ovdje laže?"
„Ne, govorim istinu. Mislite da sam samo tako mogao izmisliti sve ovo?"
Driscoll mi je uputio očajnički pogled, a ja sam želio da nije. Mogao bi se
shvatiti kao potajni dogovor među nama dvojicom. Driscoll je tamo bio prepušten
sam sebi. Nisam mu mogao pomoći.
„Zapravo mislim, gospodine Driscoll", rekla je Freemanova. „Nije li istina da ste
sebi iz ALOFT-a vodili pravi mali biznis?"
„Ne."
Driscoll je žustro odmahnuo glavom da podupre svoje poricanje. Odmah sam
ga pročitao da laže i shvatio da sam u velikoj nevolji. Naknada za raskid, pomislio
sam. Godišnja plaća. Ne otpuštaju ljude i ne daju im godišnje plaće ako su krali.
Spomeni naknadu za raskid!
„Niste li koristili ALOFT kao paravan za naručivanje skupog softvera, potom
razbijali zaštitne šifre i prodavali piratske kopije preko Interneta?"
„To nije istina. Znao sam da će se ovo dogoditi ako ikome kažem ono što
znam."
Ovaj put me nije samo pogledao. Pokazao je na mene.
284
„Rekao sam vam da će se ovo dogoditi. Rekao sam vam da ti ljudi neće -"
„Gospodine Driscoll!", zagrmio je sudac. Odgovarate na pitanje koje vam je
postavila tužiteljica. Ne razgovarate sa zastupnikom obrane ili bilo kim drugim."
Pokušavajući održati svoj zamah, Freemanova se bacila da zada završni udarac.
„Časni sude, mogu li pristupiti svjedoku s dokumentom?"
„Možete. Hoćete li ga označiti?"
„Dokazni materijal naroda devet, časni sude."
Imala je primjerke za sve. Nagnuo sam se blizu Aronsonovoj, tako da ga
možemo zajedno pročitati. Bila je to kopija izvješća o internoj istrazi iz ALOFT-a.
„Jeste li znali za išta od ovoga?", prošaptala je Aronsonova.
„Naravno da ne", odšaptao sam u odgovor.
Nagnuo sam se naprijed da se usredotočim na ispitivanje. Nisam htio da me
pravnica s jednom godinom staža gleda poprijeko zbog divovskog promašaja u
istraživanju.
„Kakav je ovo dokument, gospodine Driscoll?", upitala je Freemanova.
„Ne znam", odvratio je svjedok.
„Nikad ga prije nisam vidio."
„To je sažetak interne istrage u ALOFT-u, nije li?"
„Ako vi tako kažete."
„Kad je datiran?"
„Prvog veljače."
„To je bio vaš zadnji radni dan u ALOFT-u, nije li?"
„Da, jest. Tog sam jutra svom pretpostavljenom dao otkazni rok od dva tjedna,
a oni su izbrisali moj login i otpustili me."
,,S razlogom."
„Bez razloga. Što mislite zašto su mi dali veliki ček na vratima? Znao sam stvari
i pokušavali su me ušutkati."
Freemanova je pogledala suca.
„Časni sude, biste li mogli uputiti svjedoka da se suzdrži od odgovaranja na moja
pitanja svojim pitanjima."
Perry je kimnuo.
„Svjedok će odgovarati na pitanja, a ne ih postavljati."
Nema veze, pomislio sam. Izbacio je to van.
„Gospodine Driscoll, biste li, molim vas, mogli pročitati odlomak izvješća koji
sam označila žutom?"
Prigovorio sam, navodeći kako izvješće nije bilo među dokazima. Sudac je to
odbacio, dopuštajući da se ide s čitanjem, podložnim kasnijoj dokaznoj odluci.
285
Driscoll je pročitao odlomak u sebi, a onda odmahnuo glavom.

„Glasno, gospodine Driscoll", požurio ga je sudac.
„Ali to su sve potpune laži. To rade da -"
„Gospodine Driscoll", sudac je rekao mrgodno. „Pročitajte odlomak na glas,
molim."
Driscoll je po posljednji put oklijevao, a onda je konačno pročitao.
„'Zaposlenik je priznao da je naručivao pakete programske podrške u ime
tvrtke, a onda ih vraćao, nakon što je kopirao materijale zaštićene autorskim
pravima. Zaposlenik je priznao da je prodavao krivotvorene kopije softvera preko
Interneta, koristeći računala tvrtke da potpomogne svoj biznis. Zaposlenik je priznao
da je zaradio više od sto tisuća -'"
Driscoll je odjednom objema rukama zgužvao dokument u loptu i bacio ga
preko sudnice.
Pravo u mene.
„Ti si ovo učinio!", povikao je na mene, pokazujući nakon bacanja uperenim
prstom. „Bilo mi je lijepo u svijetu dok se ti nisi pojavio."
Još bi jednom sudac Perry mogao koristiti čekić. Pozvao je na red i da se porota
vrati u sobu za razmišljanje. Brzo su izjurili iz sudnice, kao da ih je sam Driscoll ganjao.
Jednom kad su se vrata zatvorila, sudac je poduzeo daljnje korake, pokazujući neka
sudski pomoćnik istupi naprijed.
„Jimmy, odvedi svjedoka u pritvoreničku ćeliju dok zastupnici i ja raspravimo
ovo u odajama."
Ustao je i sišao s klupe i brzo skliznuo kroz vrata u odaje, prije nego što sam
mogao izreći prigovor na to kako se postupa s mojim svjedokom.
Freemanova je slijedila, a ja sam skrenuo do klupe za svjedoke.
„Samo idite, a ja ću ovo srediti. Odmah ćete se vratiti."
„Ti jebeni lažljivče", rekao je, ljutnje što mu je sijevala iz očiju. „Rekao si da će biti
lako i sigurno, a sad gledaj ovo. Cijeli svijet misli da sam jebeni kradljivac softvera!
Misliš da ću više ikad naći posao?"
„Pa, da sam znao da mažnjavaš softver, vjerojatno te ne bih izveo u klupu."
„Jebi se, Halleru. Bolje se nadaj da je gotovo, jer ako se budem morao vratiti
ovamo, izmislit ću neko sranje i o tebi."
Pomoćnik ga je vodio kroz vrata, što su vodila u pritvoreničku ćeliju do
sudnice. Dok je išao, primijeto sam Aronsonovu kako stoji za stolom za obranu.
Njeno je lice sve govorilo. Sav njen dobar posao tog jutra vjerojatno upropašten.
„Gospodine Haller?", rekla je sudska zapisničarka sa svog mjesta. „Sudac čeka."
„Da", rekao sam. „Dolazim."
Krenuo sam prema vratima.
286
Četrdeset sedmo poglavlje
Four Green Fields je uvijek bio mrtav ponedjeljkom uvečer. Bio je to bar koji je
brinuo o pravničkoj rulji, a obično bi tek nakon nekoliko dana u tjednu pravnici
zatrebali alkohol da ublaže teret savjesti. Mogli smo sjesti gdje smo htjeli, ali otišli smo
do tezge. Aronsonova je sjela između mene i Cisca.
Naručili smo pivo, cosmo i votka tonik s limetom i bez votke. Još dolazeći sebi
nakon fijaska s Donaldom Driscollom, sazvao sam kasni sastanak da porazgovaramo o
utorku. A i stoga što sam mislio da bi moje dvoje suradnika trebalo piće.
Na TV-u je bila košarkaška utakmica, ali nisam se čak ni potrudio vidjeti tko
igra ili kakav je rezultat. Nisam mario i nisam mogao gledati puno dalje od katastrofe
s Driscollom. Njegovo je svjedočenje završilo nakon praska i pokazivanja prstima. U
odajama, sudac je održao starateljsko obraćanje porotnicima, rekavši im da su se i
tužiteljstvo i obrana složili da će on biti oslobođen daljnjeg svjedočenja. Driscoll je u
najboljem slučaju ispao splačina. Njegovo izravno svjedočenje svakako je pripremilo
tvrdnju obrane da je Louis Opparizio doveo do propasti Mitchella Bonduranta. Ali
njegov je kredibilitet bio potkopan u unakrsnom ispitivanju, a njegovo zapaljivo
ponašanje i neprijateljstvo prema meni nisu pomogli. Plus, sudac me očito držao
odgovornim za spektakl, a to će na kraju vjerojatno škoditi obrani.
„Dakle", reče Aronsonova nakon svog prvog gutljaja cosmoa. „Što ćemo sada?"
„Borimo se i dalje, to ćemo. Imali smo jednog lošeg svjedoka, pravi fijasko.
Svako suđenje ima ovakvih trenutaka."
Pokazao sam na TV.
„Voliš li nogomet, Jennifer?"
Znao sam da je za svoj dodiplomski išla na Kalifornijsko sveučilište Santa
Barbara, a onda na Southwestern. Nije baš da su neke sile u fakultetskom
nogometu.
„Ovo nije nogomet. To je košarka."
„Da, znam, ali voliš li nogomet?"
„Volim Raiderse34."
„Znao sam!", reče Cisco veselo. „Djevojka prema mom ukusu." ,
,E pa", rekoh. „Kad si odvjetnik obrane, moraš biti kao branič. Znaš da ćeš
izgorjeti s vremena na vrijeme. To je tek dio igre. Pa kad se to dogodi, moraš se
skupiti, otresti sa sebe prašinu i zaboraviti na to, jer će ti uskoro opet baciti loptu.
Danas smo im pustili zakucavanje - ja sam im pustio zakucavanje. Ali igra nije
gotova, Jennifer. Ni iz daleka."
„Dobro, pa što ćemo?"
34 Oakland Raiders, tim američkog nogometa iz Oaklanda u Kaliforniji. (prim. prev.)
287
„Ono što smo cijelo vrijeme planirali. Idemo na Opparizija. Sve se svodi na njega.
Moram ga gurnuti do ruba. Mislim da mi je Cisco dao vatrenu moć da to
napravim, a nadam se da će biti neoprezan, jer smo imali Dahla da mu govori kako
će to biti šetnja parkom. Realno, ovog trena, ishod je neriješen. Čak i nakon što je
Driscoll zabrljao, rekao bih da smo ili izjednačeni, ili da možda tužiteljstvo ima
nekoliko bodova prednosti pred nama. Sutra to moram promijeniti. Ako ne,
gubimo."
Uslijedila je tmurna tišina, dok Aronsonova nije postavila novo pitanje.
„Što s Driscollom, Mickey?"
„Što s njim? Gotovi smo s Driscollom."
„Da, ali jesi li mu povjerovao o svim tim softverskim stvarima? Misliš li da su mu
Opparizijevi ljudi smjestili? Jesu li sve to o njegovoj krađi softvera izmišljene laži? Jer
sad je sve to pred medijima."
„Ne znam. Freemanova je učinila pametnu stvar. Spojila je to s nečim što nije
htio ili nije mogao poreći - kradom testa. Pa se sve nekako slilo zajedno. Uostalom,
nije bitno što ja vjerujem. Važno je što porota vjeruje."
„Mislim da si u krivu. Mislim da je uvijek važno što ti vjeruješ."
Kimnuo sam.
„Možda je tako, Jennifer."
Otpio sam dugi gutljaj mog beskrvnog pića. Aronsonova je onda krenula u
novom smjeru.
„Kako to da si me prestao zvati Bullocks?"
Pogledao sam nju, a onda opet svoje piće. Slegnuo sam ramenima.
„Zato što si danas bila tako dobra. To je kao da si skroz odrasla ili tako nešto, pa
te se više ne bi trebalo zvati nadimkom."
Pogledao sam pored nje na Cisca i pokazao.
„Ali on? S prezimenom poput Wojciechowski, ima nadimak dok je živ. I to je
tako."
Svi smo se nasmijali i činilo se da je nešto pritiska otpušteno. Znao sam da alkohol
može tu pomoći, ali sad su već prošle dvije godine i bio sam jak. Neću posustati.
„Što si rekao Dahlu da danas kaže?", pitao je Cisco.
Opet sam slegnuo ramenima.
„Obrana je u rasulu, izgubili su svoju najbolju šansu s Driscollom kad ga je
Freemanova uništila. A onda ono uobičajeno, nemamo ništa o Oppariziju, a
svjedočenje će biti kao rezanje maslaca ostavljenog na stolu. Trebao bi me nazvati
nakon što razgovara sa svojim čuvarem."
Cisco je kimnuo. Nastavio sam u drugom smjeru.
„Mislim da je Opparizio način da se to završi. Ako kroz pitanja i odgovore
mogu prenijeti poroti ono što mi je Cisco pribavio, i ako ga stjeram do petaka, onda
mislim kako ću tu završiti, pa ti, Cisco, nećeš svjedočiti."
288
Aronsonova se namrštila, kao da je mislila kako to ne bi bio dobar potez.

„Dobro", rekao je Cisco. „Ne moram sutra nositi majmunski kostim."
Potegao je svoj ovratnik kao da je od brusnog papira.
„Ne, moraš ga opet obući, za svaki slučaj. Imaš još jednu takvu košulju, zar ne?"
„Zapravo ne. Mislim da ću noćas morati oprati ovu."
„Šališ se? Samo -"
Cisco je tiho zazviždao i kimnuo prema vratima iza mene. Okrenuo sam se baš
kad je Maggie McPherson skliznula na praznu stolicu do mene.
„Tu si.
„Maggie McFierce."
Pokazala je moje piće.
„Bolje da ovo nije što mislim da je."
„Ne brini, nije."
„Dobro."
Od pipničara Randyja naručila je pravi votka tonik, vjerojatno samo da mi ga
natrlja.
„Znači, utapaš jade nasuho. Čula sam da je bio dobar dan za dobre dečke."
Misli na tužiteljstvo. Uvijek.
„Možda. Unajmila si sitericu za ponedjeljak navečer?"
„Ne, siterica se ponudila da dadilja večeras. Uzimam kad mogu, jer ima
dečka, pa sam vjerojatno vidjela moje zadnje petke i subote u gradu."
,,OK, dakle dobila si je noćas i onda sama otišla u bar?"
„Možda sam tebe tražila, Halleru. To ti nikad ne bi palo na pamet?"
Okrenuo sam se na stolici, tako da su mi leđa bila okrenuta Aronsonovoj, pa sam
bio izravno sučelice Maggie.
„Stvarno?"
„Možda. Mislila sam da bi ti dobro došlo neko društvo. Ne odgovaraš na
mobitel."
„Zaboravio sam. Još je isključen nakon suda."
Izvadio sam mobitel i uključio ga. Nije ni čudo da nisam dobio poziv od Herba
Dahla.
„Hoćeš da idemo kod tebe?", pitala je.
Pogledao sam je jedan dugi trenutak prije nego što sam odgovorio.
„Sutra će biti najvažniji dan suđenja. Trebao bih -"
„Imam do ponoći."
Duboko sam udahnuo, ali više je zraka izašlo nego ušlo. Nagnuo sam se prema
289
njoj i onda oslonio, tako da su nam se glave dotakle, onako kako se sablje dotaknu
prije mačevalačkog dvoboja. Šapnuo sam joj u uho.
„Ne mogu više raditi stvari ovako. Moramo ići dalje ili se raskrstiti."
Stavila mi je ruku na prsa i odgurnula me. Bojao sam se na što će mi život ličiti ako
ona potpuno ode iz njega. Zažalio sam ultimatum kojeg sam upravo postavio, jer sam
znao da će, ako bude prisiljena birati, odabrati potonje.
„Što kažeš na to da brinemo samo o večeras, Halleru?"
,,OK", rekao sam to tako brzo da smo se oboje počeli smijati.
Izbjegao sam metak kojeg sam ispalio sam na sebe. Za sada.
„Još uvijek moram u nekom trenutku obaviti nešto posla."
„Da, vidjet ćemo oko toga."
Posegnula je do bara za svojim pićem, ali je greškom uzela moje. Ili možda ne
greškom. Otpila je i onda iskrivila svoje lice u gađenju.
„Ovo ima stvarno odvratan okus bez votke. U čemu je smisao?"
„Znam. Je li to bio neki test?"
„Ne, samo greška."
„Svakako."
Potom je ispila iz svoje čaše. Lagano sam se okrenuo i pogledao Cisca i
Aronsonovu. Nagnuli su se jedno prema drugom, zauzeti razgovorom i ignorirajući
me. Okrenuo sam se natrag Maggie.
„Udaj se opet za mene, Maggie. Sve ću promijeniti nakon ovog slučaja."
„To sam već čula. Onaj drugi dio."
„Da, ali ovog će se puta to i dogoditi. Već jest."
„Moram li ovog trena odgovoriti? Je li to jednokratna ponuda ili mogu razmisliti
o njoj?"
„Svakako, uzmi si nekoliko minuta. Ja ću se opaliti po glavi, a onda se vraćam."
Opet smo se nasmijali, a onda sam se nagnuo naprijed i poljubio je i zadržao
lice u njenoj kosi. Opet sam prošaptao.
„Ne mogu zamisliti da budem s nekim drugim."
Okrenula mi se i poljubila me u vrat, a onda se odmakla.
„Mrzim javne izljeve ljubavi, posebno u barovima. Čine mi se tako jeftini."
„Oprosti."
„Idemo sada."
Skliznula je sa stolca. I popila zadnji gutljaj svog pića stojećki. Izvadio sam svoju
gotovinu i oljuštio dovoljno da pokrijem sve, uključivo i pipničara. Rekao sam Ciscu i
Aronsonovoj da idem.
„Mislila sam kako još razgovaramo o Oppariziju", pobunila se Aronsonova.
290
Vidio sam kako joj Cisco potajice dodiruje ruku, dajući joj znak ne sada.
Cijenio sam to.
„Znaš što?", rekao sam. „Bio je dug dan. Ponekad se najbolje pripremiš za nešto
tako da o tome ne razmišljaš. Bit ću u uredu sutra rano ujutro prije nego što odem na
sud. Ako želiš svratiti. Inače, bit ću na sudu u devet."
Oprostili smo se i izašao sam sa svojom bivšom ženom.
„Želiš ostaviti auto ovdje ili šta?", pitao sam.
„Ne, preopasno je da se vraćam ovamo nakon večere i kreveta s tobom. Htjet ću
ući za još jedno zadnje piće, a onda možda neće biti zadnje. Moram odmijeniti
sitericu, a sutra i radim."
„Tako gledaš na to? Samo večera i seks i biti kući do ponoći?"
Tad me mogla stvarno povrijediti, reći da sam cvilio kao žena što se žali na
muškarce. Ali nije.
„Ne", rekla je. „Zapravo na to gledam kao na najbolju večer u tjednu."
Podignuo sam ruku i uhvatio je za zatiljak dok smo išli do naših auta.
Uvijek joj se to sviđalo. Pa čak i ako je bilo javno iskazivanje ljubavi.
291
Četrdeset osmo poglavlje
Mogao si osjetiti napetost kako raste sa svakim korakom dok se Louis Opparizio
probijao do klupe za svjedoke. Nosio je odijelo svijetlosmeđe boje, s plavom
košuljom i kestenjastom kravatom. Izgledao je dostojanstveno na način koji je
odavao novac i moć. I bilo je jasno da me gleda prezrivim pogledom. Bio je moj
svjedok, ali očito ovdje nije bilo viška ljubavi. Od početka suđenja usmjeravao sam
optužujući prst na nekog drugog, a ne na moju stranku. Pokazivao sam na
Opparizija, a sad je sjedio preda mnom. Bio je to glavni događaj i kao takav privukao
je najveću masu — i medije i publiku — na suđenju.
Počeo sam stvari uljudno, ali nisam namjeravao nastaviti tako. Imao sam ovdje
jedan jedini cilj, a presuda je jahala na tome hoću li ga postići. Morao sam stjerati
čovjeka u klupi za svjedoke do ruba. Bio je ovdje samo zato što su ga u to stjerali
njegova vlastita pohlepa i taština. Zanemario je pravni savjet, odbio se sakriti iza
Petog amandmana i prihvatio je izazov da se nade licem u lice sa mnom pred punom
sudnicom. Moj posao bio je da ga natjeram da zažali zbog te odluke. Moj posao bio
je da ga natjeram da se pred porotom pozove na Peti. Ako to učini, onda Lisa
Trammel ide kući. Nema jače osnovane sumnje nego da se strašilo, na koga ste
pokazivali cijelo suđenje, sakrije iza Petog, da odbije odgovarati na pitanja na temelju
toga što bi inkriminirao samog sebe. Kako bi i jedan pošteni porotnik nakon toga
mogao glasati da je netko kriv preko osnovane sumnje?
„Dobro jutro, gospodine Opparizio. Kako ste?"
„Radije bih bio negdje drugdje. Kako ste vi?"
Nasmiješio sam se. Bio je svadljiv od početka.
„Reći ću vam to za nekoliko sati", odgovorio sam. „Hvala što ste danas ovdje.
Primijetio sam pomalo sjevernoistočni naglasak. Zar niste iz Los Angelesa?"
„Rođen sam u Brooklynu prije pedeset i jednu godinu. Preselio sam se ovamo
na pravni fakultet i nikad više nisam otišao."
„Vas i vašu tvrtku spominjalo se ovdje tijekom ovog suđenja više puta. Čini se da drži
lavovski dio posla na ovrhama, barem u ovom okrugu. Ja sam …„
„Časni sude?", prekinula je Freemanova sa svog mjesta. „Hoće li tu biti pitanja?"
Perry ju je na trenutak pogledao s visoka.
„Je li to prigovor, gospođice Freeman?"
Shvatila je da nije ustala. Sudac nas je na sastancima pred suđenje uputio da
moramo ustati da bi uputili prigovor. Hitro je ustala.
„Postavite pitanje, gospodine Halleru."
„Spremao sam se, časni sude. Gospodine Opparizio, možete li nam vašim
riječima reći što to ALOFT radi?"
292
Opparizio je pročistio grlo i okrenuo se izravno poroti kad je odgovarao. Bio je

uglađen i spretan svjedok. Imao sam posao skrojen za mene.
„Bilo bi mi zadovoljstvo. U biti, ALOFT je tvrtka za obradu. Veliki zajmodavci
poput WestLand Nationala plaćaju mojoj tvrtki da obradi ovrhe nad nekretninama
od početka do kraja. Sređujemo sve, od pripremanja papirologije, preko uručivanja
opomena, do odlaska na sud ako treba. Sve za jednu paušalnu naknadu. Nitko ne
voli slušati o ovrhama. Svi se na nekom stupnju borimo da plaćamo naše račune i
pokušavamo zadržati naše kuće. Ali ponekad to ne ide, pa je potrebna ovrha. Tu mi
stupamo na scenu."
„Rekli ste 'ali ponekad to ne ide'. Međutim, u zadnjih nekoliko godina vama je
išlo prilično dobro, nije li?"
„Naš biznis iskusio je ogromni rast u zadnje četiri godine i tek je sada počeo
stagnirati."
„Spomenuli ste WestLand National kao stranku. WestLand je bio značajna
stranka, je li tako?"
„Bio je i još uvijek jest."
„Otprilike koliko ovrha godišnje sređujete za WestLand?"
„Ne bih znao ovako iz glave. Ali mislim da se sigurno može reći da sa svim
njihovim poslovnicama u zapadnim Sjedinjenim Državama, dobijemo od njih skoro
deset tisuća slučajeva godišnje."
„Biste li vjerovali da ste u zadnje četiri godine dobivali od WestLanda u prosjeku
preko šesnaest tisuća slučajeva? To je u bankinom godišnjem izvješću."
Podignuo sam ga da ga svi vide.
„Da, povjerovao bih. Godišnja izvješća ne lažu."
„Kolika je naknada koju ALOFT naplaćuje po ovrsi?"
„Za stambene nekretnine naplaćujemo dvije i pol tisuće dolara i to je za sve,
čak ako zbog predmeta moramo ići na sud."
„Pa kad se izračuna, vaša tvrtka uzima četrdeset milijuna dolara godišnje samo
od WestLanda, zar ne?"
„Ako su brojke koje ste koristili točne, to zvuči tako."
„Pretpostavljam, dakle, da je WestLandov račun u ALOFT-u bio veoma velik."
„Da, ali sve naše stranke su važne."
„Pa ste morali prilično dobro poznavati Mitchella Bonduranta, žrtvu u ovom
slučaju, zar ne?"
„Naravno da sam ga dobro poznavao i mislim da je strašna šteta što mu se
dogodilo. Bio je dobar čovjek, koji je pokušavao raditi dobar posao."
„Siguran sam da svi cijenimo vaše suosjećanje. Ali u vrijeme njegove smrti, niste
bili jako sretni s gospodinom Bondurantom, zar ne?"
„Nisam siguran na što mislite. Bili smo poslovni partneri. Imali smo s vremena
na vrijeme manje razmirice, ali to se uvijek događa u prirodnom tijeku biznisa."
293
„Pa, ne govorim o manjim razmiricama ili prirodnom tijeku biznisa. Pitam vas
o pismu koje je vam je gospodin Bondurant poslao kratko prije njegova ubojstva, u
kojem je prijetio razotkriti prijevarne radnje unutar vaše tvrtke. Primitak
preporučenog pisma za vas je potpisala vaša osobna tajnica. Jeste li ga pročitali?"
„Preletio sam ga. Ukazivalo mi je da je jedan od mojih sto osamdeset i pet
zaposlenika pošao prečacem. Bio je to manji spor i ništa u njemu nije bilo prijeteće,
kako vi kažete. Rekao sam osobi koja je imala taj spis da to sredi. To je sve,
gospodine Haller."
Ali to nije bilo sve što sam imao reći o tom pismu. Natjerao sam Opparizija da
ga pročita poroti i sljedećih sam mu pola sata postavljao sve određenija i neugodnija
pitanja o njegovim tvrdnjama. Onda sam prešao na saveznu obavijest o postupku
i natjerao sam svjedoka da i nju pročita. Ali i opet je Opparizio bio nepokolebljiv,
odbacivši saveznu obavijest kao pucanj u prazno.
„Dočekao sam ih raširenih ruku", rekao je. „Ali znate što? Nitko nije došao. Sve
ovo vrijeme poslije i ni riječi od gospodina Lattimorea ili agenta Vasqueza ili bilo
kojeg drugog saveznog agenta. Jer se njihovo pismo nije isplatilo. Nisam pobjegao,
nisam se znojio, nisam vikao faul ili se skrivao iza pravnika. Rekao sam: znam da
morate raditi svoj posao, dođite i provjerite nas. Vrata su nam otvorena i ne
skrivamo apsolutno ništa."
Bio je to dobar i dobro uvježban odgovor, a Opparizio je očito dobivao prve
runde. Ali to je bilo OK, jer sam čuvao svoje najbolje udarce. Želio sam da se osjeća
samouvjereno i da sve ima pod kontrolom. Preko Herba Dahla, hranjen je stalnom
prehranom bezbrižnosti. Naveden je da vjeruje kako nemam ništa doli nekoliko
očajničkih naznaka zavjere, koje je mogao lako otpuhati, kako je to činio sada.
Njegova je samouvjerenost rasla. Ali kad postane previše samouvjeren i
samodopadan, ja ću se zaletjeti i opaliti mu nokaut. Ova borba neće trajati petnaest
rundi. Nije mogla.
,,E sad, u vrijeme kad su pristizala ova pisma, vi ste bili uključeni u tajne
pregovore, zar ne?"
Opparizio je zastao po prvi put otkako sam mu počeo postavljati pitanja.
,,U to vrijeme bio sam uključen u privatne poslovne razgovore, kao što sam u
skoro svakom trenutku. Ne bih koristio riječ 'tajni', zbog konotacija. Tajnovitost se
smatra lošom, a zapravo se držanje nečijeg biznisa privatnim podrazumijeva."
,,OK, onda je taj privatni razgovor zapravo bio pregovor da vašu tvrtku ALOFT
prodate tvtki kojom se javno trguje, je li tako?"
„Da, tako je."
„Tvrtki zvanoj LeMure?"
„Da, točno."
„Taj dogovor vrijedio bi vam mnogo novca, zar ne?"
Freemanova je ustala i tražila da odemo do sudačke klupe. Prišli smo i izrekla je
svoj prigovor u žustrom šaptu.
„Kako je ovo relevantno? Kud idemo s ovime? Sad nas je doveo na Wall Street,
294
a to nema nikakve veze s Lisom Trammel i dokazima protiv nje."

„Časni sude", rekao sam brzo, prije nego što me stigao presjeći. „Relevantnost će
uskoro postati vidljiva. Gospođica Freeman točno zna kud ovo vodi, i ona samo ne
želi u tom smjeru. Ali sud mi je dao slobodu da iznesem obranu koja uključuje krivnju
treće strane. Pa, to je to, suče. Ovdje se sve to spaja zajedno, pa stoga tražim daljnju
sudsku popustljivost."
Perry nije morao predugo razmišljati prije nego što je odgovorio.
„Gospodine Haller, možete nastaviti, ali želim da brzo prizemljite ovaj avion."
„Hvala, suče."
Vratili smo se na svoja mjesta, a ja sam odlučio da stvari pokrenem bržim
korakom.
„Gospodine Opparizio, u siječnju, kad ste bili usred ovih pregovora s
LeMureom, znali ste da se možete nadati velikom novcu ako ova pogodba prođe, zar
ne?"
„Bio bih velikodušno nagrađen za godine koje sam proveo podižući tvrtku."
„Ali ako biste izgubili jednu od svojih najvećih stranaka - u vrijednosti od
četrdeset milijuna u godišnjim prihodima - taj bi dogovor bio ugrožen, je li tako?"
„Nije bilo prijetnje od ijedne stranke da ode."
„Skrećem vam opet pažnju na pismo koje vam je poslao gospodin Bondurant,
gospodine. Ne biste li rekli da je tu jasna prijetnja gospodina Bonduranta da vam
oduzme posao s WestLandom? Vjerujem da još uvijek imate kopiju tog pisma pred
sobom, ako ga želite pogledati."
„Ne trebam gledati pismo. Nije bilo nikakve prijetnje meni. Mitch mi je poslao
pismo, a ja sam se pobrinuo za problem."
„Kao što ste se pobrinuli za Donalda Driscolla?"
„Prigovor", rekla je Freemanova. „Svadljivo."
„Povlačim. Gospodine Opparizio, primili ste ovo pismo pljus! usred vašeg
sklapanja pogodbe s LeMureom, je li tako?"
„Bilo je to tijekom pregovora, da."
„A u vrijeme kad ste primili ovo pismo gospodina Bonduranta, znali ste da je i
sam bio u financijskom škripcu, zar ne?"
„Ne znam ništa o osobnoj financijskoj situaciji gospodina Bonduranta."
„Zar niste dali zaposleniku vaše tvrtke da obavi pretragu financijske pozadine
gospodina Bonduranta i drugih bankara s kojima ste radili?"
„Ne, to je smiješno. Tko god to rekao je lažljivac."
Došlo mi je vrijeme da isprobam rad Herba Dahla kao dvostrukog agenta.
,,U vrijeme kad vam je gospodin Bondurant poslao to pismo, je li bio svjestan
vaših tajnih pregovora s LeMureom?"
Opparizijev odgovor trebao je biti „Ne znam". Ali rekao sam Dahlu da preko
295
svoje veze pošalje natrag glas kako pravni tim Trammelove nije našao ništa o ovom
ključnom dijelu obrambene strategije.
„Nije znao ništa o tome", rekao je Opparizio. „Sve sam naše bankovne stranke
držao u mraku dok su pregovori trajali."
„Tko je LeMureov glavni financijski službenik?"
Opparizio se činio na trenutak smeten pitanjem i prividnom promjenom
pravca.
„To bi bio Syd Jenkins. Sydney Jenkins."
,,I je li on bio vođa ekipe za stečevine s kojom ste razgovarali o dogovoru s
LeMureom?"
Freemanova je prigovorila i pitala kamo ovo ide. Rekao sam sucu da će uskoro
znati i on mi je dopustio neka nastavim, rekavši Oppariziju da odgovori na pitanje.
„Da, pregovarao sam sa Sydom Jenkinsom o preuzimanju."
Otvorio sam fascikl i izvadio dokument, pitajući suca za dozvolu da ga dadem
svjedoku. Očekivano, Freemanova je prigovorila, pa smo imali žustru raspravu pred
sudačkom klupom o prihvatljivosti dokumenta. Ali onako kako je Freemanova
dobila bitku oko predočavanja ALOFT-ovog izvješća interne istrage Driscollu, sudac
Perry je izjednačio rezultat, dopustivši mi da uvedem dokument, podložan njegovoj
kasnijoj odluci.
S dobivenim dopuštenjem, predao sam kopiju svjedoku.
„Gospodine Opparizio, možete li reći poroti kakav je ovo dokument?"
„Nisam siguran."
„Nije li to ispis iz digitalnog rokovnika?"
„Ako vi tako kažete."
„I čije je ime tamo na vrhu lista?"
„Mitchell Bondurant."
,,I koji je datum na stranici?"
„Trinaesti prosinca."
„Možete li pročitati što je zakazano za deset sati?"
Freemanova je opet tražila da idemo do klupe, pa smo još jednom stajali pred
sucem.
„Časni sude, ovdje se sudi Lisi Trammel. Ne Louisu Oppariziju ili Mitchellu
Bondurantu. Ovo se događa kad netko iskorištava dobru volju suda kad mu je dana
sloboda. Prigovaram ovom smjeru ispitivanja. Branitelj nas vodi daleko od pitanja o
kojem ova porota mora odlučiti."
„Suče", rekao sam. „Ovo opet vodi do krivnje treće strane. Ovo je stranica iz
digitalnog rokovnika predanog obrani tijekom istrage. Odgovor na ovo pitanje
razjasnit će poroti kako je žrtva u ovom slučaju bila uključena u suptilno ucjenjivanje
svjedoka. A to je motiv za ubojstvo."
296
„Suče, ovo -"

„Dosta je, gospođice Freeman. Dopuštam ovo."
Vratili smo se na naša mjesta i sudac je rekao Oppariziju neka odgovori na
pitanje. Ponovio sam ga zbog porote.
„Što je navedeno u kalendaru gospodina Bonduranta za deset sati trinaestog
prosinca?"
„Kaže 'Sydney Jenkins, LeMure.'"
„Pa ne biste li iz te bilješke u rokovniku zaključili kako je gospodin Bondurant
bio svjestan pogodbe ALOFT-LeMure u prosincu prošle godine?"
„Ne bih ni izdaleka znao što je rečeno na tom sastanku ili je li se on uopće
održao."
„Kojeg bi razloga čovjek koji vodi akviziciju ALOFT-a imao da se sastane s
jednom od ALOFT-ovih najvažnijih bankovnih stranaka?"
„Trebali biste to pitati gospodina Jenkinsa."
„Možda i hoću." Opparizio je tijekom ispitivanja razvio mrk pogled.
Podmetanje Herba Dahla dobro je radilo. Nastavio sam.
„Kad se zaključila pogodba o prodaji ALOFT-a LeMureu?"
„Pogodba je zaključena krajem veljače."
„Za koliko je prodan?"
„Radije ne bih rekao."
„LeMure je tvrtka kojom se javno trguje, gospodine. Informacija je dostupna.
Možete li nam prištedjeti vremena i -"
„Devedeset i šest milijuna dolara."
„Od čega većina, kao jedinom vlasniku, ide vama, je li tako?"
„Dobar dio, da."
„A također dobivate i dionice LeMurea, je li tako?"
„Tako je."
„I ostajete predsjednik ALOFT-a, zar ne?"
„Da. I dalje vodim tvrtku. Samo sad imam šefove."
Pokušao se nasmiješiti, ali većina šljakera u sudnici nije vidjela humora u
primjedbi, s obzirom na milijune koje je izvukao iz pogodbe.
„Pa ste i dalje osobno uključeni u svakodnevne operacije tvrtke?"
„Da, gospodine, jesam."
„Gospodine Opparizio, je li vaš osobni dio u prodaji ALOFT-a šezdeset i jedan
milijun dolara, kako je izvijestio Wall Street Journal"
„Tu su pogriješili."
„Kako to?"
297
„Moj dio je bio vrijedan taj iznos, ali nije mi sve došlo odjednom."
„Dobili ste odgođeno plaćanje?"
„Nešto u tom smislu, ali stvarno ne vidim kakve to veze ima s time tko je ubio
Mitcha Bonduranta, gospodine Haller. Zašto sam ovdje? Nisam imao ništa -"
„Časni sude?"
„Pričekajte trenutak, gospodine Opparizio", rekao je sudac.
Onda se nagnuo naprijed preko klupe i zastao, kao da razmišlja o nečemu.
„Sad ćemo otići na našu jutarnju stanku, a zastupnici će mi se pridružiti u
odajama. Sud prekida s radom."
Još smo jednom slijedili suca natrag u odaje. Još sam jednom ja bio onaj koji će
biti pod povećalom. Ali bio sam toliko ljut na Perryja da sam prešao u ofenzivu. Ostao
sam stajati dok su i on i Freemanova sjeli.
„Časni sude, sa svim dužnim poštovanjem, imao sam neki zamah tamo vani i
oglašavanje jutarnje stanke ga ubija."
„Gospodine Haller, možda ste imali mnogo zamaha, ali vodio vas je daleko od
slučaja. Savio sam se unatraške da vam dopustim da iznesete obranu o trećoj strani,
ali počinjem osjećati da sam navučen."
„Suče, bio sam četiri pitanja udaljen od zaključivanja svega u ovome slučaju, a
vi ste me samo zaustavili."
„Vi ste se zaustavili, odvjetniče. Ne mogu sjediti tamo i pustiti neka ovo ide dalje.
Gospođica Freeman je prigovarala, sad čak i svjedok prigovara. A ja izgledam poput
budale. Ribičarite. Rekli ste meni i rekli ste onim porotnicima kako nećete samo
dokazati da vaša stranka nije počinila zločin, već da ćete dokazati tko jest. Ali sad smo
već pet svjedoka u slučaju za obranu, a vi i dalje ribičarite."
„Časni sude, ne mogu vjerovati — slušajte, ne ribičarim ovdje. Dokazujem.
Bondurant je prijetio da će čovjeka tamo vani koštati šezdeset i jedan milijun dolara.
To je očito i svatko zdravog razuma to vidi. A ako to nije motiv za ubojstvo, onda ja
valjda -"
„Motiv nije dokaz", rekla je Freemanova. „To nije dokaz i očito ga nemate.
Cijeli slučaj za obranu je šarada. Što je sljedeće, navest ćete svakoga nad kim se
Bondurant ovršivao kao sumnjivog?"
Pokazao sam na nju u stolici.
„To ne bi bila loša ideja. Ali činjenica je da slučaj za obranu nije šarada i, ako mi
se dopusti da nastavim mojim ispitivanjem svjedoka, vrlo ću brzo doći do dokaza."
„Sjednite, gospodine Haller, i molim vas pazite na vaš ton kad mi se obraćate."
„Da, časni sude. Ispričavam se."
Sjeo sam i čekao dok je Perry mozgao nad situacijom.
Konačno je progovorio.
„Gospođice Freeman, još nešto?"
298
„Mislim da je sud sasvim svjestan kako tužiteljstvo gleda na ono što je

dopušteno gospodinu Halleru da radi. Rano i često sam upozoravala da će stvoriti
usputnu predstavu koja nema ništa sa slučajem o kome se radi. Sad smo već davno
prešli tu točku i moram se složiti s procjenom suda da zbog svega ovoga sud izgleda
budalast i izmanipuliran."
Pretjerala je. Mogao sam vidjeti kako se koža oko Perryjevih očiju nateže dok
ona izjavljuje da je izgledao poput budale. Mislim da ga je imala u šaci, a onda
izgubila.
„Pa, baš vam hvala, gospođice Freeman. Mislim u ovom trenu da sam sklon
vratiti se natrag i dati gospodinu Halleru zadnju priliku da sve to skupa poveže.
Razumijete li što mislim pod zadnjom prilikom, gospodine Halleru?"
„Da, časni sude. Povinovat ću se."
„I bolje, gospodine, jer se strpljenje suda istanjilo. Sad se vratimo."
Za stolom obrane, vidio sam kako Aronsonova sjedi sama i shvatio sam da me
nije slijedila u odaje. Sjeo sam umorno.
„Gdje je Lisa?"
,,U hodniku s Dahlom. Što se dogodilo?"
„Imam još jednu šansu. Moram požuriti stvari i ići na završni udarac."
„Možeš li?"
„Vidjet ćemo. Moram otrčati na toalet prije nego što opet počnemo. Zašto nisi
došla u odaje?"
„Nitko me nije zvao, a nisam znala trebam li te samo slijediti unutra."
„Idući me put slijedi."
Arhitektura sudova dobra je u razdvajanju strana. Porotnici imaju svoje sobe za
okupljanje i promišljanje, a postoje prolazi i vrata da razdvoje suprotstavljene strane i
branitelje. Ali toaleti su veliki izjednačivači. Uđeš u jednoga i nikad ne znaš koga ćeš
sresti. Gurnuo sam unutrašnja vrata muškog zahoda i gotovo naletio na Opparizija,
koji je prao ruke u umivaoniku. Bio je pognut i pogledao me u ogledalu.
„Pa, branitelju, je li vas sudac malo pljesnuo po prstima?"
„To se vas ne tiče. Naći ću drugi toalet."
Okrenuo sam se da odem, ali me Opparizio zaustavio.
„Ne gnjavite se. Odlazim."
Otresao je svoje mokre ruke i krenuo prema vratima, prišavši mi vrlo blizu i
onda odjednom zastavši.
„Prezira ste vrijedni, Halleru", rekao je. „Vaša stranka je ubojica, a vi imate jaja
da pokušate baciti krivnju na mene. Kako se pogledate u ogledalo?"
Okrenuo se i pokazao prema redu pisoara.
„Tu spadate", rekao je. „U zahod."
299
Četrdeset deveto poglavlje
Sve se svodilo na sljedećih pola sata - možda najviše na sat. Sjedio sam za stolom
obrane, sabirući svoje misli i čekajući. Svi su bili na mjestu osim suca, koji je ostao u
odajama, i Opparizija, koji je samozadovoljno konferirao sa svoja dva odvjetnika u
prvom redu galerije, gdje su imali rezervirana sjedala. Moja se stranka nagnula prema
meni i prošaptala, tako da je čak ni Aronsonova nije čula.
„Imate još, je li tako?"
„Oprostite?"
„Imate još, zar ne, Mickey? Još da ga ganjate?"
Čak je i ona znala da ono što sam već iznio nije dovoljno. Šapnuo sam joj
natrag.
„Znat ćemo do ručka. Ili ćemo piti šampanjac, ili plakati u juhu."
Vrata u sudačke odaje otvorila su se i pojavio se Perry. Pozvao je da se porota i
svjedok vrate u klupe prije nego što je čak i sjeo u svoju. Nekoliko minuta kasnije, bio
sam za govornicom, prikovavši Opparizija pogledom. Sukob u zahodu mu je izgleda
dao novo samopouzdanje. Zauzeo je opušteni položaj, kojim je oglašavao svijetu da
ide kući slobodan. Odlučio sam da nema smisla čekati. Došlo je vrijeme da zaigramo.
,,A sad, gospodine Opparizio, da nastavimo našu raspravu od ranije, niste
danas bili potpuno iskreni u svome iskazu, zar ne?"
„Bio sam potpuno iskren i ljuti me pitanje."
„Lagali ste od početka, zar ne, gospodine? Dali ste lažno ime kad vas je
službenik zaprisegnuo."
„Ime mi je legalno promijenjeno prije trideset i jednu godinu. Nisam lagao i to
nema nikakve veze s ovime."
„Koje je ime na vašem rodnom listu?"
Opparizio je zastao i mislim da sam vidio prvi nagovještaj otkrovenja kud idem
s ovime.
„Moje krsno ime bilo je Antonio Luigi Apparizio. Kao sada, ali se piše s A. Kako
sam odrastao, ljudi su me zvali Lou ili Louie, jer je u susjedstvu bilo puno Anthonyja i
Antonija. Odlučio sam ići s Louis. Legalno sam promijenio ime u Anthony Louis
Opparizio. Amerikanizirao sam ga. To je to."
„Ali zašto ste promijenili i kako se piše vaše prezime?" FJMe
„Bio je u to vrijeme profesionalni igrač baseballa zvan Luis Aparicio. Mislio sam
da su imena previše slična. Louis Apparizio i Luis Aparicio. Nisam htio imati ime tako
blisko onom slavne osobe, pa sam promijenio kako se piše. Je li vam to OK,
gospodine Haller?"
300
Sudac je opomenuo Opparizija da samo odgovara na pitanja, a ne da ih

postavlja.
„Znate li kad se Luis Aparicio povukao iz profesionalnog baseballa?", pitao sam.
Bacio sam pogled na suca nakon što sam postavio pitanje. Ako mu je strpljenje
prije bilo nategnuto, sad je vjerojatno bilo tanko poput lista papira na kome će biti
ispisana moja presuda zbog nepoštivanja suda.
„Ne, ne znam kad se povukao."
„Da li bi vas iznenadilo da saznate da je to bilo osam godina prije nego što ste vi
promijenili svoje ime?"
„Ne, ne bi me iznenadilo."
„Ali očekujete od porote da vjeruje kako ste promijenili ime da izbjegnete
podudaranje s igračem baseballa, koji je već davno bio izvan igre?"
Opparizio je slegnuo ramenima.
„Tako se dogodilo."
„Nije li istina da ste promijenili svoje ime iz Apparizio u Opparizio jer ste bili
ambiciozni mladić i htjeli ste se barem izvana distancirati od svoje obitelji?"
„Ne, nije istina. Htio sam imati ime koje bi zvučalo više američki, ali nisam se
distancirao ni od koga."
Vidio sam kako Opparizijeve oči hitro lete u smjeru njegovih odvjetnika.
„Izvorno ste ime dobili po svome ujaku, zar ne?", pitao sam.
„Ne, to nije istina", brzo je odgovorio Opparizio. „Nisam dobio ime ni po
kome."
„Imali ste ujaka imenom Antonio Luigi Apparizio, istim onim kao u vašem
rodnom listu, i kažete da je to bila samo slučajnost?"
Shvativši svoju grešku u laganju, Opparizio se pokušao izvući, ali samo je
pogoršao stvari.
„Moji mi roditelji nikad nisu rekli po kome sam nazvan ili jesam li uopće
nazvan po ikome."
„A pametna osoba poput vas to nije povezala?"
„Nikad nisam mislio o tome. Kad mi je bila dvadeset i jedna, došao sam na
zapad i više nisam bio blizak sa svojom obitelji."
„Mislite geografski?"
„Na svaki način. Počeo sam novi život. Ostao sam ovdje."
„Vaš otac i ujak bili su umiješani u organizirani kriminal, zar ne?"
Freemanova je hitro prigovorila i zatražila klupu. Kad smo stigli tamo, samo što
nije zakotrljala oči natrag u glavu dok je pokušavala prenijeti svoju frustraciju.
„Časni sude, što je previše je previše. Branitelj možda nema stida u blaćenju
reputacije svojih vlastitih svjedoka, ali ovo mora završiti. Ovo je suđenje, suče, a ne
dubokomorski ribolov."
301
„Časni sude, rekli ste mi da budem brz, pa jesam. Imam ponudu dokaza koji
jasno pokazuje da ovo nije pecanje."
„Pa, što je to, gospodine Haller?"
Predao sam sucu debeli uvezani dokument kojeg sam donio do klupe. Između
njegovih stranica stršalo je nekoliko Postita različitih boja.
„Ovo je 'Izvještaj Kongresu o organiziranom kriminalu' Ministra pravosuđa SAD-
a. Datiran je tisuću devetsto osamdeset i šeste, a ministar pravosuđa u to vrijeme bio
je Edwin Meese. Ako odete do žutog Post-ita i otvorite stranicu, označeni ulomak je
moja ponuda dokaza."
Sudac je pročitao ulomak, a onda okrenuo knjigu tako da ga i Freemanova može
pročitati. Prije nego što je stigla završiti, odlučio je o prigovoru.
„Postavite svoja pitanja, gospodine Haller, ali dajem vam otprilike deset minuta
da povezete točke. Ako to ne napravite do tada, ugasit ću vas."
„Hvala, suče."
Vratio sam se za govornicu i opet postavio pitanje, ali na drugačiji način.
„Gospodine Opparizio, jeste li bili svjesni da su vaš otac i vaš ujak bili članovi
organizirane zločinačke skupine poznate kao obitelj Gambino?"
Opparizio me vidio kako sucu pokazujem uvezanu knjigu. Znao je da sam imao
nešto da poduprem svoje pitanje. Umjesto da izbaci potpuno poricanje, krenuo je s
neodređenim odgovorom.
„Kao što sam rekao, ostavio sam svoju obitelj za sobom kad sam otišao u školu.
Nisam znao za njih nakon toga. A prije mi nije bilo ništa rečeno."
Došlo je vrijeme da postanem neumoljiv, da stjeram Opparizija na rub litice.
„Nije li vaš ujak bio poznat kao Anthonv 'Majmun' Apparizio zbog svoje
reputacije po brutalnosti i nasilnosti?"
„Ne bih znao."
„Nije li vaš ujak djelovao kao očinski lik u vašem životu, dok je vaš otac proveo
većinu vaših tinejdžerskih godina u zatvoru zbog iznuđivanja?"
„Moje se ujak brinuo o nama financijski, ali nije bio očinski lik."
„Kad ste se preselili na zapad u dobi od dvadeset i jedne godine, je li to bilo da se
distancirate od svoje obitelji ili da proširite poslovne mogućnosti vaše obitelji na
zapadnu obalu?"
,,E to je laž! Došao sam ovamo na pravni fakultet. Nisam imao ništa i nisam
donio ništa, uključujući obiteljske veze."
„Je li vam poznat pojam 'spavač' i kako se primjenjuje u istragama or-
ganiziranog kriminala?"
„Ne znam o čemu govorite."
„Bi li vas iznenadilo da znate kako je FBI, počevši od 1980-ih, vjerovao da se
mafija pokušavala useliti u zakonita područja poslovanja slanjem svoje sljedeće
generacije članova u škole i na druga mjesta, tako da mogu pustiti korijenje i početi
302
poslove, i da se te ljude zvalo spavačima?"

„Ja sam zakoniti poslovni čovjek. Nitko me nije nikud poslao, a kroz pravni
fakultet sam prošao radeći kao uručitelj sudskih naloga." Kimnuo sam kao da sam
očekivao takav odgovor.
„Govoreći o uručiteljima, vlasnik ste nekoliko tvrtki, zar ne, gospodine?"
„Ne razumijem."
„Da prefraziram. Kad ste prodali ALOFT fondu LeMure, zadržali ste
vlasništvo nad nizom tvrtki koje su bile pod ugovorom s ALOFT-om, je li tako?"
Opparizio si je uzeo vremena promisliti o odgovoru. Bacio je još jedan skriveni
pogled prema svojim odvjetnicima. Bio je to Vadite me iz ovoga pogled. Znao je
kuda idem i znao je da mi se ne smije dozvoliti da tamo i stignem. Ali bio je u klupi
za svjedoke i postojao je samo jedan izlaz.
„Posjedujem vlasništvo i djelomično vlasništvo u nizu raznih poduhvata. Svi su
zakoniti, svi otvoreni i pravovaljani."
Bio je to dobar odgovor, ali neće biti dovoljno dobar.
„Kakve vrste tvrtki? Kakve usluge nude?"
„Spomenuli ste sudsko uručivanje, to je jedna. Imam tvrtku za upućivanje i
zapošljavanje odvjetničkih činovnika. Tu je i tvrtka za popunjavanje ureda osobljem i
za snabdjevanje uredskim namještajem. Tu je i -"
„Imate li dostavnu službu?"
Svjedok je zastao prije odgovora. Pokušavao je misliti dva pitanja unaprijed, a ja
nisam ostao u ritmu kojeg bi mogao pratiti.
„Ulagač sam. Nisam jedini vlasnik."
„Razgovarajmo o dostavnoj službi. Prije svega, kako se zove?"
,,Wing Nuts Courier Services."
,,I to je tvrtka sa središtem u Los Angelesu?"
„Sa središtem ovdje, ali s uredima u sedam gradova. Djeluje po cijeloj ovoj
državi i Nevadi."
„Koliko točno Wing Nutsa posjedujete?"
„Ja sam djelomični vlasnik. Vjerujem da imam četrdeset posto."
,,A tko su neki od drugih suvlasnika?"
„Pa, ima ih nekoliko. Neki nisu ljudi, već druge tvrtke."
„Poput AA-Best Consultants iz Brooklyna, New York, koja je u registru tvrtki u
Sacramentu navedena kao djelomični vlasnik Wing Nutsa?"
Opparizio je opet bio polagan na odgovoru. Ovoga se puta činio izgubljenim u
mračnim mislima, dok ga sudac nije požurio.
„Da, vjerujem da je to jedan od ulagača."
,,E sad, dokumenti o tvrtki koje čuva država New York pokazuju da je većinski
303
vlasnik AA-Besta izvjesni Dominic Capelli. Je li vam on poznat?"

„Ne, nije."
„Hoćete reći da ne poznajete jednog od svojih partnera u Wing Nutsu,
gospodine?"
,,AA-Best je ulagao. Ja sam ulagao. Ne znam sve pojedince koji su bili uključeni."
Freemanova je ustala. Bilo je i vrijeme. Čekao sam da ona prigovori barem
četiri pitanja. Preo sam vunu čekajući.
„Časni sude, ima li svrhe svemu ovome?", pitala je.
„I ja sam se počeo pitati o tome", rekao je Perry.
„Želite li nas prosvjetliti, gospodine Haller?"
„Još tri pitanja, časni sude, i mislim da će relevantnost ovdje biti kristalno jasna
svakome", rekao sam. „Molim popustljivost suda za još samo tri pitanja."
Gledao sam Opparizija cijelo vrijeme što sam to govorio. Slao sam mu poruku.
Prekini sada ili će tvoje tajne biti pred cijelim svijetom. LeMure će znati. Tvoji dioničari
će znati. Ured tužitelja SAD-a će znati. Svi će znati.
„Dobro, gospodine Haller."
„Hvala vam, časni sude."
Pogledao sam svoje bilješke. Sad je bio trenutak. Ako sam dobro procijenio
Opparizija, sad je bio trenutak. Pogledao sam opet njega.
„Gospodine Opparizio, bi li vas iznenadilo da znate da je Dominic Capelli,
partner za koga tvrdite da ga ne znate, naveden od strane njujorške -"
„Časni sude?"
Bio je to Opparizio. Presjekao me.
„Po savjetu odvjetnika i koristeći moja prava i privilegije po Petom
amandmanu, koje mi daju Ustav Sjedinjenih Država i država Kalifornija, s
poštovanjem odbijam odgovoriti na ovo ili daljnja pitanja."
Eto.
Stajao sam potpuno miran, ali to je bilo samo izvana. Energija je strujala kroz
mene poput vriska. Jedva sam bio svjestan žamora šaptanja koji je išao sudnicom.
Onda se iza mene glas čvrsto obratio sudu.
„Časni sude, mogu li se obratiti sudu, molim?"
Okrenuo sam se i vidio da je to jedan od Opparizijevih odvjetnika, Martin
Zimmer.
Onda sam čuo Freemanovu, visokog i stegnutog glasa, kako priziva prigovor i
traži klupu.
Ali znao sam da klupa ovaj put neće pomoći. A znao je i Perry.
„Gospodine Zimmer, možete sjesti. Sad ćemo napraviti stanku za ručak i
očekujem sve strane da se vrate na sud u jedan sat ovog popodneva. Porota se
upućuje neka ne raspravlja o slučaju međusobno ili da izvlači ikakve zaključke iz
304
svjedočenja i zahtjeva ovog svjedoka."

Sud se nakon toga glasno razišao, s članovima medija što su razgovarali
međusobno. Dok je zadnji porotnik išao kroz vrata, sišao sam s govornice i naslonio se
do stola obrane da prošapćem Aronsonovoj u uho.
„Možda bi ovog puta htjela doći odostraga u odaje."
Htjela me pitati kako to mislim, kad je Perry to učinio službenim.
„Želim da mi se zastupnici pridruže u odajama. Smjesta. Gospodine Opparizio,
želim da ostanete gdje jeste. Možete se savjetovati sa svojim odvjetnicima, ali ne
izlazite iz sudnice."
S time je sudac ustao i krenuo u odaje.
Slijedio sam ga.
305
Pedeseto poglavlje
Do sad sam već intimno upoznao tapete i namještaj i sve ostalo u sučevim
odajama. Ali očekivao sam kako će mi ovo biti zadnji posjet, i vjerojatno najteži. Kad
smo ušli, sudac je skinuo svoj plašt i prebacio ga neuredno preko vješalice za šešire u
kutu, umjesto da ga je pažljivo objesio na vješalicu, kako je to radio u prijašnjim
sastancima in camera. Onda se srušio u svoj naslonjač i glasno izdahnuo. Zavalio se
unatrag i pogledao u strop. Imao je nadureni izraz na licu, kao da su njegove brige o
tome što će se ovdje odlučiti bile više zbog njegove vlastite reputacije kao pravnika,
nego li zbog pravde za žrtvu ubojstva.
„Gospodine Halleru", rekao je kao da je s leda skidao ogromni teret.
„Da, časni sude?"
Sudac si je protrljao lice.
„Molim vas, recite mi kako ovo nije bio vaš plan cijelo vrijeme, i od početka, da
natjerate gospodina Opparizija da se pozove na Peti pred porotom."
„Suče", rekoh, „nisam pojma imao da će se pozvati na Peti. Nakon ročišta o
prijedlogu za odbacivanje koje smo imali, mislio sam da nikako neće. Stiskao sam ga,
svakako, ali želio sam odgovore na svoja pitanja."
Freemanova je odmahnula glavom.
„Imate što dodati, gospođice Freeman?"
„Časni sude, mislim da se zastupnik obrane od početka ovog suđenja odnosio
prema sudu i pravnom sustavu sa čistim prezirom. Čak vam ni sada nije odgovorio
na vaše pitanje. Nije rekao kako mu to nije bio plan, časni sude. Samo je rekao da
nije imao pojma. To su dvije različite stvari i one podcrtavaju činjenicu kako je
zastupnik obrane podmukao i kako je od početka pokušavao sabotirati ovo
suđenje. Sad mu je uspjelo. Cijelo vrijeme Opparizio je bio svjedok za Peti — strašilo
kojeg je mogao postaviti pred porotu i onda srušiti kad se pozove na Peti. To je bio
plan i ako to ne znači podrivanje parničnog sustava, onda ne znam što je."
Pogledao sam Aronsonovu. Izgledala je ojađena i možda čak pokolebana
Freemaničinom izjavom.
„Suče", rekao sam mirno, „gospođici Freeman mogu reći samo jednu stvar.
Dokažite. Ako je tako sigurna kako je ovo bio kakav podli plan, onda može pokušati
to dokazati. Istina je, a moja mlada, idealistička kolegica ovdje može to potvrditi, da
nismo čak ni bili svjesni Opparizijevih veza s organiziranim kriminalom do nedavno.
Moj se istražitelj doslovno sapleo o njih dok je istraživao sva Opparizijeva vlasništva
kako su popisana u njegovim podnescima SEC-u35. Policija i tužiteljstvo imali su prilike
35 SEC — U.S. Security and Exchange Commision — Komisija za vrijednosnice i burze SAD-a, nadležna za
provođenje saveznih zakona o vrijednosnicama, poslovanju burzi, itd. Poduzeća kojima se trguje na burzi obvezna
su podnositi podneske SEC-u, iz kojih mogući ulagači dobivaju željene podatke, (prim. prev.)
306
to učiniti, ali su ili odabrali to ignorirati, ili nisu išli do kraja. Mislim da uzrujanost
tužiteljice većinom proizlazi iz toga, ne iz taktika koje koristim na sudu."
Sudac, koji je još bio nagnut natrag i gledao u strop, mahnuo je rukom. Nisam
znao što to znači.
„Suče?"
Perry se okrenuo na svojoj stolici i nagnuo naprijed, obraćajući se svima nama.
„Pa što ćemo s ovime?"
Prvo je mene pogledao. Bacio sam pogled na Aronsonovu da vidim ako ima što
ponuditi, ali izgledala je smrznuta u mjestu. Okrenuo sam se sucu.
„Mislim da nema ničega što se dade učiniti. Svjedok se pozvao na Peti. Gotov je
sa svjedočenjem. Ne možemo nastaviti tako da on po izboru koristi Peti kad god ili gdje
god hoće. Pozvao se, gotov je. Sljedeći svjedok. Imam još jednoga, a onda sam i ja
gotov. Sutra ujutro bit ću spreman dati završnu."
Freemanova više nije mogla sjediti. Ustala je i počela hodati u kratkoj petlji
pored prozora.
„Ovo je tako nepošteno i tako dio plana gospodina Hallera. Izvede
svjedočenje koje hoće u izravnom, onda gurne Opparizija u Peti, a onda država
nema unakrsnog, nema nikakvog pravnog lijeka. Je li to i mrvicu pravedno, časni
sude?"
Perry nije odgovorio. Nije morao. Svi u sobi znali su da je situacija bila nepoštena
prema državi. Freemanova sad nije imala prilike ispitati Opparizija.
„Prekrižit ću njegovo cijelo svjedočenje", objavio je Perry.
„Reći ću poroti neka ga ne uzima u obzir."
Freemanova je prekrižila ruke preko prsa i odmahivala glavom u frustraciji.
„To je zvono vraški teško ušutkati", rekla je. „Ovo je propast za tužiteljstvo,
suče. To je potpuno nepošteno."
Nisam ništa rekao, jer je Freemanova bila u pravu. Sudac je mogao reći
porotnicima da ne uzimaju u obzir ništa što je Opparizio rekao, ali bilo je prekasno.
Poruka je bila odaslana i lebdila je u njihovim glavama. Kao što sam i namjeravao.
„Nažalost, ne vidim alternativu", rekao je Perry. „Sad ćemo ručati, a ja ću dalje
razmišljati o ovom pitanju. Predlažem da i vas troje učinite isto. Ako dođete s nečim
drugim do jedan, svakako ću razmotriti."
Nitko ništa nije rekao. Bilo je teško vjerovati da je došlo do ovoga. Kraj slučaja na
vidiku. A stvari sjedaju baš kao što je planirano.
„To znači da sad svi možete ići", dodao je Perry. „Reći ću pomoćniku da
gospodin Opparizio može biti otpušten kao svjedok. Vjerojatno ima čitavu medijsku
rulju u predvorju što čeka da ga proždre. I vjerojatno vas krivi za to, gospodine
Halleru. Možda biste se željeli držati podalje od njega dok je u zgradi suda."
307
Perry je podignuo telefonsku slušalicu da pozove pomoćnika, dok smo mi

krenuli prema vratima. Slijedio sam Freemanovu van i niz hodnik u sudnicu.
Očekivao sam kad mi se okrenula s ničim osim čiste i probojne ljutnje u očima.
„Sad znam, Halleru."
„Sad znaš što?"
„Zašto ti i Maggie više nikada nećete biti skupa."
To je izazvalo stanku u mom koraku, pa je Aronsonova naletjela pravo u mene
odostraga. Freemanova se okrenula i otišla dalje.
„Ovo je bio niski udarac, Mickey", rekla je Aronsonova. Gledao sam kako
Freemanova prolazi kroz vrata u sudnicu.
„Ne", rekao sam. „Nije.„
308
Pedeset prvo poglavlje
Moj zadnji svjedok bio je moj pouzdani istražitelj. Dennis „Cisco"

Wojciechowski sjeo je u klupu za svjedoke nakon ručka, nakon što je sudac rekao
porotnicima kako je cijeli iskaz Louisa Opparizija izbrisan iz zapisnika. Cisco je
zapisničarki morao slovkati svoje prezime dva puta, ali to je bilo očekivano. Stvarno
je nosio istu košulju od prethodnoga dana, ali bez sakoa i kravate. Fluorescentna
rasvjeta u sudnici činila je lance iz crne tinte omotane oko njegovih biscepsa jasno
vidljivima kroz nategnute rukave svijetloplave košulje.
„Jednostavno ću vas zvati Dennis, ako je to OK", rekao sam. „Bit će lakše
sudskoj zapisničarki."
Pristojni smijeh prolomio se sudnicom.
,,U redu što se mene tiče", reče svjedok.
,,OK, dakle, radite za mene obavljajući istrage za obranu. Je li tako, Dennis?"
„Da, to je ono što radim."
,,I radili ste opsežno za obranu na istrazi ubojstva Mitchella Bonduranta, je li
tako?"
„Točno. Mogli biste reći kako sam sa svojom istragom jahao na policijskoj
istrazi, provjeravajući da vidim jesu li što propustili ili možda pogrešno zaključili."
„Jeste li radili po istražnim materijalima koje je obrani predalo tužiteljstvo?"
„Da, jesam."
„U taj materijal je spadao i popis registarskih tablica, zar ne?“
„Da, garaža u WestLand Nationalu imala je kameru smještenu iznad kolnog
ulaza. Detektivi Kurlen i Longstreth proučavali su zapis iz kamere i pribilježili broj tablice
svakog vozila koje je ušlo u garažu između sedam, kad se garaža otvorila, i devet, kad se
utvrdilo da je gospodin Bondurant već bio mrtav. Onda su provukli tablice kroz
policijsko računalo da vide ima li neki od vlasnika krivični dosje ili bi ga trebalo dalje
istraživati iz drugih razloga."
„I jesu li iz tog popisa proizašle daljnje istrage?"
„Prema njihovim istražnim zapisima, ne."
,,E sad, Dennise, spomenuli ste da ste jahali na njihovoj istrazi. Jeste li uzeli taj
popis i sami provjerili te brojeve tablica?"
„Jesam. Svih njih sedamdeset i osam. Najbolje što sam mogao bez pristupa
policijskim računalima."
„I je li neka opravdavala daljnju pažnju ili ste došli do istog zaključka kao i
detektivi Kurlen i Longstreth?"
309
„Da, jedno vozilo opravdavalo je daljnju pažnju, prema mojem mišljenju, pa sam
slijedio taj trag."
Tražio sam dopuštenje da svjedoku dam kopiju sedamdeset i osam brojeva
registarskih tablica. Sudac je to dopustio. Cisco je izvadio svoje naočale za čitanje iz
džepa košulje i stavio ih.
„Koju registarski tablicu ste željeli pobliže ispitati?"
„W-N-U-T-Z-devet."
„Zašto vas je zanimala baš ta?"
„Zato što smo, u vrijeme kad sam pogledao taj popis, već bili daleko odmakli u
drugim pravcima naše istrage. Znao sam da je Louis Opparizio djelomični vlasnik
tvrtke zvane Wing Nuts. Pomislio sam da možda ima veze s vozilom koje je nosilo tu
tablicu."
,,I što ste pronašli?"
„Da je vozilo bilo registrirano na Wing Nuts, dostavnu službu kojoj je djelomični
vlasnik bio Louis Opparizio."
,,I opet, zašto je to bilo vrijedno pažnje?"
„Pa, kao što sam rekao, imao sam prednost vremena, Kurlen i Longstreth
sastavili su ovaj popis na dan ubojstva. Nisu znali za sve ključne faktore ili uključene
pojedince. Ja sam ga pregledavao nekoliko tjedana kasnije. A u tom sam trenutku
znao da je žrtva, gospodin Bondurant, bio poslao zapaljivo pismo gospodinu
Oppariziju i -"
Freemanova je prigovorila njegovu opisu pisma, pa je sudac izbrisao riječ
zapaljivo iz zapisnika. Onda sam rekao Ciscu da nastavi.
„S našeg gledišta, to pismo odredilo je Opparizija kao zanimljivu osobu, pa sam
obavio mnogo posla o njegovoj pozadini. Povezao sam ga preko Wing Nutsa s
partnerom zvanim Dominic Capelli. Capelli je poznat policiji u New Yorku kao partner
obitelji organiziranog kriminala, koju vodi čovjek imenom Joey Giordano. Cappeli
ima razne veze s drugim nedoličnim -"
Freemanova je opet prigovorila, a sudac je to prihvatio. Odigrao sam svoju
najbolju predstavu frustracije, ponašajući se kao da su i sudac i tužiteljica skrivali istinu
od porote.
,,OK, vratimo se natrag na popis i što on znači. Što je pokazao da se dogodilo
u garaži u vezi automobila u vlasništvu Wing Nutsa?"
„Pokazao je da je automobil ušao u garažu u osam nula-pet."
,,A u koje vrijeme je otišao?"
„Izlazna kamera pokazuje da je otišao u osam pedeset."
„Dakle, to je vozilo ušlo u garažu prije ubojstva i otišlo nakon ubojstva. Jesam li
to dobro shvatio?"
„Tako je."
,,A vozilo je bilo u vlasništvu tvrtke, koju posjeduje čovjek s izravnim vezama s
310
organiziranim kriminalom. Je li i to točno?"

„Da, jest."
,,OK, jeste li utvrdili je li postojao zakonit poslovni razlog što je vozilo koje je
pripadalo Wing Nutsu bilo u toj garaži?"
„Naravno, ta tvrtka je dostavna služba. ALOFT je koristi redovito da
isporuči dokumente WestLand Nationalu. Ali bilo mi je čudno zašto je auto ušao u
osam nula-pet i onda otišao prije nego što se banka uopće otvorila u devet."
Gledao sam Cisca dugi trenutak. Utroba mi je govorila kako sam izvukao sve
što sam trebao izvući. Bilo je još piletine na kosti, ali ponekad samo trebaš
odgurnutu tanjur. Ponekad je najbolje otići i ostaviti porotu s pitanjem.
„Nemam ništa dalje", rekao sam.
Moje izravno ispitivanje bilo je vrlo precizno u opsegu, da uključi samo iskaz o
registarskim tablicama. To je Freemanovoj ostavilo malo toga na čemu bi temeljila
unakrsno. Međutim, jest osvojila bod kad je iz Cisca izvukla podsjetnik poroti da je
WestLand National zauzimao samo tri kata u deseterokatnici. Dostavljač iz Wing
Nutsa mogao je ići negdje drugdje osim u banku, čime se objašnjava njegov rani
dolazak u garažu.
Bio sam siguran da bi ga, ako je postojao zapis isporuke u ured u zgradi drugdje
osim u banci, ona stvorila - ili bi joj ga Opparizijevi ljudi magično stvorili - do
trenutka kad bi mogla izvesti protusvjedoke.
Nakon pola sata, Freemanova je bacila ručnik u ring i sjela. Tada me sudac
pitao mislim li pozvati novoga svjedoka.
„Ne, časni sude", rekao sam. „Obrana je završila."
Sudac je raspustio porotu za taj dan i uputio ih neka budu u sobi za okupljanje
do devet sljedećega jutra. Jednom kad su otišli, Perry je postavljao scenu za kraj
suđenja, pitajući odvjetnike imaju li protusvjedoke. Ja sam rekao ne. Freemanova je
rekla da želi zadržati pravo da pozove protusvjedoke ujutro.
,,OK, onda ćemo rezervirati jutarnje zasjedanje za pobijanja, ako bude ikakvog
pobijanja", rekao je Perry.
„Završne riječi počet će odmah nakon stanke za ručak, a svaka će strana biti
ograničena na jedan sat. Uz malo sreće i bez daljnjih iznenađenja, naša porota će
otići na promišljanje do ovog vremena sutra."
Perry je tada napustio klupu, a ja sam ostao za stolom obrane s Aronsonovom i
Trammelovom. Lisa je posegla i stavila ruku na moju.
„Ovo je bilo sjajno", rekla je. „Cijelo jutro je bilo sjajno. Mislim da konačno i
porotnici shvaćaju. Gledala sam ih. Mislim da znaju istinu."
Pogledao sam Trammelovu, a onda Aronsonovu: dva različita izraza na
njihovim licima.
„Hvala, Lisa. Pretpostavljam kako neće biti dugo prije nego što saznamo."
311
Pedeset drugo poglavlje
Ujutro me Andrea Freeman iznenadila time što me nije iznenadila. Stala je

pred suca i rekla kako nema protusvjedoka. Onda je završila sa slučajem države.
Ovo me nagnalo da zastanem. Došao sam na sud potpuno pripremljen da se
suočim s barem još jednom zadnjom rundom s njom. Iskaz koji bi objasnio auto
Wing Nutsa u garaži banke, ili možda Driscollov nadređeni kako ga čizmari, čak i
tužiteljski stručnjak za ovrhe da proturječi Aronsoničinim tvrdnjama. Ali ništa od
toga. Sklopila je šator.
Išla je s krvlju. Bez obzira oteo joj ja njezin crescendo Bolera ili ne, ustrajat će na
jednom neporecivom aspektu cijelog suđenja: krvi.
Sudac Perry prekinuo je rad suda do jutra tako da odvjetnici mogu raditi na
svojim završnim riječima, a on se povući u odaje da radi na uputama poroti —
konačnom skupu uputa koje će porotnici odnijeti sa sobom na promišljanje.
Pozvao sam Rojasa da me pokupi na Delanou. Nisam htio natrag u ured.
Previše smetnji. Rekao sam Rojasu neka samo vozi i raširio sam svoje fascikle i bilješke
na stražnjem sjedalu Lincolna. Tu sam najbolje razmišljao, najbolje se pripremao.
Točno u jedan sat, sud se ponovo okupio. Poput svega drugog u kaznenom
pravnom sustavu, završne riječi bile su naštimane prema državi. Tužiteljstvo govori
prvo i zadnje. Obrana dobiva sredinu. Činilo mi se da će Freemanova ići sa
standardnim tužiteljskim formatom. U prvom zaletu izgradi kuću od činjenica, a
onda im u drugom zatitraj emocionalne žice.
Ciglu po ciglu, iznijela je dokaze protiv Lise Trammel, prividno ne ispuštajući
ništa izneseno od početka suđenja. Iznošenje je bilo suho, ali kumulativno. Pokrila je
sredstva i motiv, i sve je to zaokružila krvlju. Čekić, cipele, neosporeni nalazi DNK.
„Rekla sam vam na početku ovog suđenja da će krv ispričati priču", rekla je. ,,I
evo nas. Možete odbaciti sve ostalo, ali sami dokazi krvi zaslužuju glas da je kriva po
optužbama. Sigurna sam da ćete slijediti svoju savjest i učiniti baš to."
Sjela je i onda je bio moj red. Stao sam u prostor pred klupama za porotu i
obratio se izravno dvanaestorki. Ali nisam bio sam. Kako je prethodno odobrio sudac,
donio sam Lutka da stoji uz mene. Negdašnji pratitelj doktorice Shamiram Arslanian
stajao je uspravno, čekića pričvršćena za tjeme, glave nagnute natrag pod neobičnim
kutem koji bi bio potreban da je Lisa Trammel zadala fatalni udarac.
„Dame i gospodo porotnici", počeo sam, „imam dobre vijesti. Do kraja dana svi
bismo trebali otići odavde i vratiti se našim uobičajenim životima. Zahvaljujem na
vašoj strpljivosti i pažnji tijekom ovog suđenja. Cijenim vaše razmatranje dokaza.
Neću ovdje potrošiti mnogo vremena, jer vas želim odvesti kući što je prije moguće.
Danas bi trebalo biti lako. Ovo je brzo. Ovaj slučaj svodi se na ono što zovem
presuda za pet minuta. Slučaj u kojem osnovana sumnja toliko prožima sve, da će
jednoglasna presuda nesumnjivo biti izrečena na vašem prvom glasovanju."
Nakon toga sam podcrtao dokaze, koje je iznijela obrana i proturječja i
312
manjkavosti u državinom slučaju. Postavio sam neodgovorena pitanja. Zašto je

kovčeg bio otvoren? Zašto je čekić bio tako dugo neotkriven? Zašto je garaža Lise
Trammel zatečena otključana i zašto bi netko tko je jasno trebao uspjeti u obrani
svoga slučaja ovrhe napao Bonduranta? To me na kraju dovelo do središnje točke
mog završnog — lutka.
„Već sama demonstracija doktorice Arslanian osporava državin slučaj. Bez
razmatranja i jednog drugog dijela slučaja za obranu, Lutak vam pruža osnovanu
sumnju. Znamo prema ozljedama na koljenima žrtve da je stajao kad mu je zadan
kobni udarac. A ako je stajao, onda je ovo bio jedini položaj, u kome je mogao biti
da bi Lisa Trammel bila ubojica. Zabačene glave, lica prema stropu. Je li to moguće,
morate se zapitati. Je li to vjerojatno? Što bi nagnalo Mitchella Bonduranta da
pogleda gore? U što je gledao?"
Tu sam zastao, ruke u džepu, zauzevši opuštenu i samouvjerenu pozu. Pogledao
sam im oči. Svih njih dvanaest bilo je prikovano na lutka. Onda sam posegnuo za
drškom čekića i polako je gurnuo gore, dok plastično lice nije došlo na normalnu
razinu, a drška stajala pod kutem od devedeset stupnjeva, previsoko za Lisu Trammel
da je uhvati.
„Odgovor je, dame i gospodo, da nije gledao gore, jer Lisa Trammel ovo nije
učinila. Lisa Trammel se vozila kući sa svojom kavom, dok je netko drugi proveo plan da
se ukloni prijetnja koja je Mitchell Bondurant postao."
Još jedna stanka da im se to slegne.
„Mitchell Bondurant podboo je svojim pismom Louisu Oppariziju uspavanog
tigra. Namjeravano ili ne, to pismo bilo je prijetnja dvjema stvarima koje su tigru
davale njegovu snagu i žestinu. Novac i moć. Ugrožavalo je posao, koji je bio veći
od Lousia Opparizija i Mitchella Bonduranta. Ugrožavalo je trgovinu, pa se stoga
moralo time pozabaviti.“
„I jest. Lisa Trammel odabrana je kao žrtveno janje. Bila je poznata počiniteljima
ovog zločina, njezino su kretanje pratili i došla je s nečim što se činilo uvjerljivim
motivom. Bila je savršena žrtva. Nitko joj ne bi vjerovao kad bi rekla 'Ja to nisam
učinila.' Nitko ne bi promislio dva put. Pokrenut je plan i izveden je drsko i
učinkovito. Mitchell Bondurant ostavljen je mrtav na betonskom podu garaže,
pretresenog kovčega na podu tik do njega. A policija se pojavila i sjela za vožnju."
Ljutito sam odmahnuo glavom, kao da sam nosio zgađenost čitavog društva.
„Policija je imala naočnjake. Poput onih naočnjaka kakvi se stavljaju konjima
da ostanu na stazi. Policija je bila na stazi što je vodila do Lise Trammel i nisu htjeli
vidjeti ništa drugo. Lisa Trammel, Lisa Trammel, Lisa Trammel ... Pa, što je s
ALOFT-om i desecima milijuna dolara koje je ugrožavao Mitchell Bondurant. Jok,
ne zanima nas. Lisa Trammel, Lisa Trammel, Lisa Trammel. Vlak je bio na tračnicama i
oni su ga dovezli kući."
Zastao sam i koračao pred porotom. Po prvi sam put pogledao po sudnici.
Bila je popunjena do kraja, čak s nekim ljudima što su stajali otraga. Vidio sam
Maggie McPherson kako stoji tamo otraga, a do nje je bila moja kćer. Zamrznuo
sam se usred koraka, ali sam se brzo oporavio. To je učinilo da mi se srce osjeća
dobro dok sam se okretao poroti da dovedem svoj slučaj do kraja.
313
„Ali vi vidite ono što oni nisu vidjeli ili su odbili vidjeti. Vi vidite da su bili na krivom
tragu. Vi vidite da su bili lukavo manipulirani. Vi vidite istinu."
Pokazao sam na lutka.
„Fizički dokazi ne rade. Indicije ne rade. Slučaj ne izdržava analizu na dnevnom
svjetlu. Jedino na što se ovaj slučaj svodi je osnovana sumnja. Zdrav razum govori
vam to. Vaši nagoni govore vam to. Pozivam vas da oslobodite Lisu Trammel. Pustite
je neka ide. To je jedina ispravna odluka."
Rekao sam hvala i vratio se na svoje mjesto, u prolazu potapšavši Lutka po
ramenu. Kao što smo prethodno planirali, Lisa Trammel me zgrabila i stegla mi ruku
jednom kad sam sjeo. Nijemo je izgovorila Hvala vam da je cijela porota vidi.
Pogledao sam sat pod stolom obrane i vidio da mi je trebalo samo dvadeset i pet
minuta. Počeo sam se smještati za drugi dio državinog završnog, kad je Freemanova
tražila suca neka mi naloži da uklonim lutka iz sudnice. Sudac mi je rekao da tako
učinim, pa sam ustao. Odnio sam lutka do vrata, gdje me dočekao Cisco, koji je bio
u publici.
„Imam ga, gazda", prošaptao je. „Iznijet ću ga van."
„Hvala."
„Bio si dobar."
„Hvala."
Freemanova je stala pred klupu za porotu da iznese drugi dio svog završnog.
Nije izgubila ni časa da napadne tvrdnje obrane.
„Ne trebaju mi nikakvi rekviziti da vas pokušam zavesti. Ne trebam nikakve
zavjere ili neimenovane ili nepoznate ubojice. Imam činjenice i dokaze koji dokazuju
mimo ikakve osnovane sumnje da je Lisa Trammel ubila Mitchella Bonduranta."
Pa se nastavilo odatle. Freemanova je iskoristila svoje cijelo dodijeljeno vrijeme
da čekića po slučaju za obranu, dok je podupirala dokaze koje je izvela država. Bilo
je to prilično rutinsko završno u stilu Joea Fridayja36.
Samo činjenice, ili navodne činjenice, iznesene kao postojano bubnjanje. Nije
loše, ali nije ni tako dobro. Vidio sam da na nekim mjestima pažnja nekih porotnika
luta, što se moglo shvatiti na dva načina. Jedan, nisu to pušili, ili dva, već su popušili
i nisu to trebali još jednom slušati. Freemanova je postupno navijala sve jače do svoje
velike završnice, standardnog sažetka moći i snage države da izriče presudu i izvršava
pravdu.
„Činjenice u ovom slučaju su nepromjenjive. Činjenice ne lažu. Dokazi jasno
pokazuju da je optužena čekala Mitchella Bonduranta iza stupa u garaži. Dokazi jasno
pokazuju da je, kad je izašao iz auta, optužena napala. Na njenom čekiću bila je
njegova krv, i na njenoj cipeli bila je njegova krv. To su činjenice, dame i gospodo. To
su neosporene činjenice. To su građevne cigle dokaza. Dokaza koji dokazuju preko
osnovane sumnje kako je Lisa Trammel ubila Mitchella Bonduranta. Kako je došla iza
njega i brutalno ga udarila čekićem. Kako ga je čak udarila još jednom i još jednom,
Joe Friday — lik detektiva iz američke kriminalističke TV serije Dragnet, kojega je glumio Jack Webb, i koji je
36
svako malo tražio „samo činjenice", (prim. prev.)
314
nakon što je bio na tlu i mrtav. Ne znamo točno u kojem su položaju bili on ili ona.
Ona je jedina koja to zna. Ali znamo da je ona to učinila. Dokazi u ovom slučaju
ukazuju na jednu osobu."
I naravno da je Freemanova morala uperiti prst na moju stranku.
„Nju. Lisu Trammel. Ona je to učinila, a sad od vas putem trikova svog
odvjetnika traži daje pustite. Nemojte to učiniti. Dajte pravdu Mitchellu Bondurantu.
Proglasite njegovog ubojicu krivini zbog ovog zločina. Hvala vam."
Freemanova je sjela. Dao sam njenoj završnoj četvorku, ali sebi sam već dodijelio
peticu - egoist kakav već jesam. Pa ipak, obično je bila dovoljna trojka da tužiteljstvo
trijumfira. To je uvijek namješteni špil za državu, i često najbolji rad zastupnika
obrane jednostavno nije dovoljno dobar da nadvlada moć i snagu.
Sudac Perry prešao je odmah na upute poroti, čitajući im svoje konačne naputke.
To nisu bila samo pravila promišljanja, već i upute vezane baš uz slučaj. Posvetio je
veliku pažnju Louisu Oppariziju i opet upozorio da se njegov iskaz ne razmatra
tijekom promišljanja.
Upute su završile gotovo jednako duge kao i moje završno, ali konačno, malo iza
tri, sudac je poslao dvanaest porotnika natrag u sobu za zasjedanje, da započnu svoj
posao. Dok sam ih gledao kako izlaze kroz vrata, bio sam barem opušten, ako ne
samouvjeren. Iznio sam najbolji slučaj što sam mogao. Svakako sam zaobišao neka
pravila i gurnuo sam sebe u opasnost. Opasnost temeljenu na zakonu, ali i nešto
daleko pogibeljnije. Ugrozio sam samoga sebe, vjerujući u mogućnost nevinosti moje
stranke.
Pogledao sam Lisu dok su se vrata sobe za promišljanje zatvarala. Nisam joj vidio
strah u očima i još sam jednom povjerovao. Već je bila sigurna u presudu. Nije bilo
sumnje na njezinu licu.
„Što misliš?", prošaptala mi je Aronsonova.
„Mislim da ovdje imamo šanse pola-pola, a to je bolje nego što obično imamo,
posebno za ubojstvo. Vidjet ćemo."
Sudac je raspustio sud nakon što se uvjerio kako je službenik imao brojeve svih
strana, i uputivši nas neka budemo negdje ne dalje od petnaest minuta, ako stigne
presuda. Moj je ured bio u tom dosegu, pa smo odlučili krenuti tamo. Osjećajući se
optimistično i velikodušno, čak sam rekao Lisi da može pozvati i Herba Dahla.
Osjećao sam kako je bila moja obaveza konačno je obavijestiti o izdajstvu njezina
anđela čuvara, ali taj će razgovor biti odgođen za neki drugi dan.
Dok je ekipa obrane izlazila u hodnik, mediji su se počeli okupljati oko nas,
vapeći za izjavom od Lise ili barem mene. Iza gomile, vidio sam Maggie naslonjenu na
zid, i moju kćer kako sjedi na klupi do nje i piše SMS na mobitelu. Rekao sam
Aronsonovoj da se pobrine za reportere i počeo se izvlačiti.
„Ja?", rekla je Aronsonova.
„Znaš što treba reći. Samo ne puštaj Lisu da govori. Ne, dok nemamo presudu."
Odmahnuo sam dvojici reportera što su se vukli za mnom i došao do Maggie i
Hayley. Nabacio sam brzu fintu na jednu stranu, a onda krenuo na drugu, poljubivši
kćer u obraz prije nego što se stigla izmaknuti.
315
„Taaataaaaa!"
Uspravio sam se i pogledao Maggie. Na licu je imala osmijeh.
„Izvukla si je iz škole zbog mene?"
„Mislila sam kako bi trebala biti ovdje."
Bio je to veliki ustupak.
„Hvala", rekoh. „Pa, kako ti se činilo?"
„Mislim da bi mogao prodavati led na Antarktici", rekla je.
Nasmiješio sam se.
„Ali to ne znači da ćeš pobijediti", dodala je.
Namrštio sam se.
„Baš ti hvala."
„Pa, što hoćeš od mene? Ja sam tužiteljica. Ne volim vidjeti kako krivi odlaze
slobodni."
„E, to neće biti problem u ovom slučaju."
„Valjda moraš vjerovati što moraš vjerovati."
Vratio sam se smiješenju. Pogledao sam kćer i vidio da se vratila porukama, kao i
obično nesvjesna našeg razgovora.
„Je li Freemanova razgovarala s tobom jučer?"
„Misliš kako si povukao potez sa svjedokom koji se pozvao na Peti? Da. Ne igraš
pošteno, Halleru."
„Nije poštena igra. Je li ti rekla što mi je kazala poslije toga?"
„Ne, što je kazala?"
„Nema veze. Bila je u krivu."
Nabrala je obrve. Bila je zaintrigirana.
„Reći ću ti kasnije", rekao sam. „Svi idemo pješke do mog ureda čekati. Želite li i
vas dvije poći?"
„Ne, mislim da trebam odvesti Hayley kući. Ima zadaću."
Mobitel mi je zazujao u džepu. Izvadio sam ga i pogledao. Na zaslonu je pisalo
Viši sud L. A.
Preuzeo sam poziv. Bio je to službenik suca Perryja. Poslušao sam i onda
prekinuo vezu. Pogledao sam uokolo da budem siguran kako je Lisa Trammel još
uvijek u blizini.
„Što je bilo?", upitala je Maggie.
Pogledao sam je.
„Već imamo presudu. Presuda za pet minuta."
316
PETI DIO:
Licemjerje nevinosti
317
Pedeset treće poglavlje
Stigli su u krdima, nahrupivši odasvud iz južne Kalifornije, svi privučeni

sirenskim pjevom Facebooka. Lisa Trammel razglasila je proslavu sljedećega jutra
nakon presude, pa su sad, u subotu popodne, bili natisnuti u deset redova za
štandovima. Mahali su zastavama i nosili crveno, bijelo i plavo. Borba protiv ovrha, uz
skoro mučeničkog vodu stvari, sad je bila još više američka nego ikad prije. Na svim
vratima u kući i porazmještene u prednjem i stražnjem dvorištu bile su četrdesetlitarske
kante za donacije, da se pokriju Trammeličini troškovi i podrži daljnja borba. Bedževi
FLAG-a za zelembaća, jeftine pamučne majice kratkih rukava za deset. A poziranje s
Lisom za fotografiju iziskivalo je donaciju od najmanje dvadeset dolara.
Ali nitko se nije žalio. Pržena u peći lažnih optužbi, Lisa Trammel izašla je
neozlijeđena i činilo se da će napraviti skok od aktivistice do ikone. A ona zbog toga
nije bila nesretna. Pričalo se da Julia Roberts pregovara da je glumi u filmu.
Moja ekipa i ja bili smo smješteni u stražnjem dvorištu, za stolom za piknik sa
suncobranom. Došli smo rano i zauzeli mjesto. Cisco i Lorna pili su pivo iz konzervi, a
Aronsonova i ja bili smo na flaširanoj vodi.
Za stolom se osjećala neka napetost, a uhvatio sam dovoljno aluzija da shvatim
kako je to imalo neke veze s time koliko je kasno Cisco ostao u Four Green Fieldsu s
Aronsonovom, još u ponedjeljak navečer, nakon što sam ja otišao s Maggie McFierce.
„Isusek, gledaj sve te ljude", rekla je Lorna.„ Zar ne znaju da presuda kako nije
kriva ne znači da je nevina?"
„To su loše manire, Lorna", rekoh. „Nikad to ne bi trebala reći, posebno kad govoriš
o vlastitoj stranci."
„Znam.'
Namrštila se i odmahnula glavom.
„Nisi vjernica, Lorna?"
„Samo mi nemoj reći da ti jesi."
Drago mi je da sam nosio tamne naočale. Nisam se želio razotkriti na ovome.
Slegnuo sam ramenima kao da nisam znao ili da nije bilo važno.
Ali jest. Moraš živjeti sa sobom. Spoznaja da je postojala solidna šansa da je Lisa
Trammel zapravo zaslužila presudu koju je dobila, činila je stvari puno boljima kad se
pogledam u ogledalo.
„Pa, reći ću ti jednu stvar", rekla je Lorna. „Naš telefon nije prestao zvoniti otkako
je stigla presuda. Vratili smo se u posao na veliko."
Cisco je kimnuo odobravajući. To je bilo točno. Činilo se kao da me sad želi
unajmiti svaki optuženi kriminalac u gradu. To bi bilo sjajno kad bih htio da stvari
nastave kao do sada.
318
„Jesi li provjerio cijenu LeMurea jučer na zatvaranju na NASDAQ-u?37", upitao je

Cisco.
Pogledao sam ga. „Sad pratiš Street?"
„Samo sam htio vidjeti da li itko obraća pažnju, a čini se da da. Le-Mure je
izgubio trideset posto svoje vrijednosti u dva dana. Nije pomoglo što je Wall Street
Journal objavio priču koja povezuje Opparizija s Joeyem Giordanom i gdje se pita
koliko je od šezdeset i jedne milje koju je dobio otišlo mafiji u džep."
„Vjerojatno sve", rekla je Lorna.
„Pa, Mickey", rekla je Aronsonova. „Kako si znao?"
„Znao što?"
„Da će Opparizio uzeti petaka."
Opet sam slegnuo ramenima.
„Nisam. Samo sam mislio da će, jednom kad postane očito kako će njegove veze
izaći na otvorenom sudu, učiniti što mora da to spriječi. Imao je jedini izbor. Peti."
Aronsonova nije izgledala kao da ju je moj odgovor umirio. Okrenuo sam se i
pogledao preko krcatog dvorišta. Sin moje stranke bio je za obližnjim stolom s njenom
sestrom. Oboje su izgledali kao da im je dosadno, kao da su prisiljeni biti tamo. Velika
grupa djece okupila se pored terasastog začinskog vrta. Žena u sredini kruga dijelila je
slatkiše iz vrećice. Nosila je crveni, bijeli i plavi cilindar poput Ujaka Sama.
„Koliko dugo moramo ostati, gazda?", pitao je Cisco.
„Nemaš radno vrijeme", rekao sam. „Samo sam mislio kako bismo se morali
pojaviti."
„Želim ostati", rekla je Lorna, vjerojatno samo da mu prkosi. „Možda se pojave
neki ljudi iz Hollywooda."
Nekoliko minuta kasnije, glavna atrakcija dana izašla je kroz stražnja vrata, u
pratnji novinara i kamermana. Odabrali su mjesto s masom u pozadini i Lisa Trammel
dala je brzi intervju. Nisam se trudio slušati. Čuo sam i vidio taj isti intervju dovoljno
puta u zadnja dva dana.
Nakon što je Lisa završila s intervjuom, odmakla se od novinara, rukovala se s
nekoliko ljudi i pozirala za neke fotografije. Konačno je došla do našeg stola, zastajući uz
put da promrsi sinu kosu.
„Tu su. Pobjednici! Kako je moja ekipa danas?"
Uspio sam se nasmiješiti.
„Dobri smo, Lisa. I vi izgledate dobro. Gdje je Herb?"
Okrenula se naokolo, kao da je tražila Dahla u gomili.
„Ne znam. Trebao bi biti ovdje."
„Šteta", reče Cisco. „Nedostajat će nam."
37NASDAQ — National Association of Securities Dealers Automated Quotations — američka burza, po nekim
parametrima druga najveća na svijetu nakon Newyorške brze. (prim. prev.)
319
Činilo se da Lisa nije primijetila sarkazam.

„Znate, trebam kasnije razgovarati s vama, Mickey", rekla je. „Trebam vaš savjet na
koji show da idem. Good Morning America ili Today. Oba me hoće sljedeći tjedan, ali
moram odabrati jednog, jer ni jedan ne želi biti reprizni."
Odmahnuo sam rukom kao da odgovor nije bio važan.
„Ne znam. Herb vam vjerojatno može pomoći s time. On je momak za
medije."
Lisa je pogledala grupu djece i počela se smiješiti.
,,Oh, baš imam nešto za tu djecu. Ispričajte me, društvo."
Odjurila je i otišla iza kuće.
„Stvarno joj se to sviđa, zar ne?", rekao je Cisco.
,,I meni bi se", rekla je Lorna.
Pogledao sam Aronsonovu.
„Zašto si tako tiha?"
Slegnula je ramenima.
„Ne znam. Nisam tako sigurna sviđa li mi se više kaznena obrana. Mislim si da
ću, ako uzmeš neke od onih ljudi koji su zvali, ostati na ovrhama. Ako nemaš ništa
protiv."
Kimnuo sam.
„Mislim da znam kako se osjećaš. Ako želiš, možeš raditi na ovrhama. Bit će toga
još u izobilju, posebno s tipovima poput Opparizija i dalje u poslu. Ali taj osjećaj,
koji imaš, ode. Vjeruj mi, Bullocks, ode."
Nije reagirala na povratak njenog nadimka ili na išta drugo što sam rekao.
Okrenuo sam se da pogledam preko dvorišta. Lisa se vratila i iskotrljala je spremnik s
helijem iz garaže. Rekla je djeci neka se okupe i počela puniti balone. TV snimatelj
prišao je bliže da je snimi. To će biti savršeno za vijesti u šest sati.
„E sad, radi li ona to za klince ili za kameru?", pitao se Cisco.
„Stvarno moraš pitati?", odvratila je Lorna.
Lisa je skinula plavi balon s ventila i stručno ga zavezala uzicom. Predala ga je
djevojčici od nekih šest godina, koja je zgrabila uzicu i pustila da balon poleti oko
dva metra iznad njene glave. Djevojčica se nasmiješila i podignula glavu da pogleda
novu igračku. A u tom sam trenutku znao što je to Mitchell Bondurant gledao gore
kad ga je Lisa udarila čekićem.
„Ona je", prošaptao sam ispod daha.
Osjetio sam vatru milijun sinapsi kako mi struji niz vrat i preko ramena.
„Što si rekao?", pitala me Aronsonova.
Pogledao sam je, ali nisam odgovorio, a onda sam opet pogledao svoju stranku.
Napunila je plinom još jedan balon, zavezala uzao i dala ga dječaku.
Opet se dogodila ista stvar. Dječak je držao uzicu i podignuo više, a potom i
320
pogleda crveni balon. Nagonska, prirodna reakcija. Pogledati gore u balon.

,,O moj Bože", rekla je Aronsonova.
I ona je shvatila.
„Tako je to učinila."
Sad su se i Cisco i Lorna okrenuli.
„Svjedokinja je rekla kako je na pločniku nosila veliku vreću za kupovinu", rekla
je Aronsonova. „Dovoljno veliku da u nju stane čekić, da, ali i dovoljno veliku za
balone." Nastavio sam odatle dalje.
„Ušulja se u garažu i stavi balone iznad Bondurantovog parkirnog mjesta. Možda je
na kraju svake uzice ceduljica da bude sigurna kako će ih vidjeti."
„Da", rekao je Cisco. „Na primjer, evo ti tvoja balonska isplata."
„Sakrije se iza stupa i čeka", rekao sam.
,,A kad Bondurant pogleda gore u balone", zaključio je Cisco, „bang, ravno u
tjeme." Kimnuo sam.
,,A dva praska za koje je netko mislio da su pucnji, a odbačeni su kao praskovi iz
ispušnih cijevi, nisu bili ni jedno, ni drugo", rekao sam. „Probila je balone pri izlasku."
Strašna tišina pala je za stol. Dok Lorna nije progovorila.
„Čekaj malo. Kažeš da je tako planirala? Kao, znala je kako će, ako ga udari po
tjemenu, to zbuniti porotu?"
„Ne, to je bila tek sreća. Samo ga je htjela zaustaviti. Upotrijebila je balone kako
bi bila sigurna da će zastati, pa da mu ona može prići odostraga. Ostalo je bila tek
blesava sreća ... nešto što će pravnik obrane znati iskoristiti."
Nisam mogao pogledati svoje kolege. Gledao sam kako Lisa puni balone.
„I tako... pomogli smo joj da se izvuče."
To je bila Lornina tvrdnja. Ne pitanje.
„Dvostruki rizik", rekla je Aronsonova. „Više joj se nikad ne može suditi."
Kao na znak, Lisa nas je pogledala dok je vezivala kraj bijelog balona. Dala ga je
drugom djetetu.
I nasmiješila mi se.
„Cisco, koliko traže za pivo?"
„Pet zelembaća za konzervu. Pljačka."
,,Mickey, nemoj", reče Lorna. „Nije vrijedno toga. Bio si tako dobar."
Skrenuo sam pogled s moje stranke i pogledao Lornu.
„Dobar? Kažeš da sam ja jedan od dobrih dečkiju?"
Ustao sam i ostavio ih tamo i krenuo prema baru u stražnjem dvorištu, gdje sam
stao u red. Očekivao sam da će me Lorna slijediti, ali Aronsonova je bila ta koja je
321
došla do mene. Govorila je vrlo tihim glasom.

„Gle, što radiš? Rekao si mi neka mi ne raste savjest. Hoćeš reći da tebi jest?"
„Ne znam", prošaptao sam. „Samo znam da me svirala ko jebene gusle i znaš
što? Ona zna da ja znam. Samo mi je nabacila taj osmijeh. Vidio sam joj to u očima.
Ponosna je zbog toga. Dovukla je spremnik u dvorište tako da bih ga vidio i znao..."
„Imala me na koncu od prvog dana. Sve je bio dio njenog plana. Svaki najmanji
-"
Stao sam kad sam nešto shvatio.
„Što, Mickey?"
„Njen muž čak nije bio njen muž."
„Taj tip koji me zvao, tip koji se pojavio. Gdje je sad za veliku naplatu? Nije
ovdje, jer to nije bio on. On je bio tek dio igre."
„Pa gdje je onda muž?"
To je bilo pitanje. Ali nisam imao odgovora. Više nisam imao nikakvih
odgovora.
„Odlazim."
Izašao sam iz reda i krenuo prema stražnjim vratima.
„Mickey, kuda ideš?"
Nisam odgovorio. Brzo sam prošao kroz kuću i kroz prednja vrata. Stigao sam
dovoljno rano da uhvatim mjesto uz pločnik samo dvije kuće niže. Skoro sam stigao
do Lincolna kad sam čuo svoje ime iza leda.
Bila je to Lisa. Hodala je ulicom za mnom.
,,Mickey! Odlazite?"
„Da, odlazim."
„Zašto? Zabava je tek počela."
Prišla mi je blizu i stala.
„Odlazim jer znam, Lisa. Znam."
„Što mislite da znate?"
„Da ste me iskoristili kao što koristite svakoga. Čak i Herba Dahla."
„Oh, dajte, vi ste pravnik obrane. Iz ovoga ćete izvući više posla nego ikad
ranije."
Samo je tako sve priznala.
„Što ako nisam htio posao? Što ako sam samo želio vjerovati da je nešto istina?"
Zastala je. Nije shvatila.
322
„Priberite se, Mickey. Probudite se."

Kimnuo sam glavom. Bio je to dobar savjet.
„Tko je bio on, Lisa?", pitao sam.
„Tko je bio tko?"
„Taj tip koga ste mi poslali, koji je rekao da je vaš muž."
Sad joj je mali ponosni osmijeh iskrivio donju usnu.
„Zbogom, Mickey. Hvala vam za sve."
Okrenula se i pošla natrag prema svojoj kući. A ja sam ušao u svog Lincolna i
odvezao se.
323
Pedeset četvrto poglavlje
Bio sam u na stražnjem sjedalu Lincolna i krstario kroz Third Street tunel kad
mi je telefon počeo zujati. Na zaslonu je pisalo da je to Maggie. Rekao sam Rojasu
neka ugasi glazbu - bio je to Judgement Day sa zadnjeg albuma Erica Claptona - i
preuzeo poziv. „Jesi li?", odmah je pitala.
Pogledao sam kroz prozor kad je auto izašao iz tunela na jarko sunčevo svjetlo.
Odgovaralo je onome kako sam se osjećao. Prošla su tri tjedna od presude, i što sam
se više udaljavao od nje, bolje sam se osjećao. Sad sam bio na putu prema nečem
drugom.
„Jesam.“
„Opa! Čestitke."
„Još uvijek je to daleko od sigurnog. Teren je pun, a nemam novaca."
„Nije važno. Ime si u ovom gradu i ima oko tebe nekog integriteta, koji ljudi vide
i poštuju. Znam da ja jesam. Plus, izvana si. Oni izvana uvijek pobjeđuju. Pa se nemoj
zavaravati, novac će doći."
Nisam bio siguran da integritet i ja spadaju u istu rečenicu. Ali složio bih se s
ostalim, a k tome, to je bila najsretnija Maggie McFierce koju sam čuo u dugo, dugo
vremena.
„Pa, vidjet ćemo", rekao sam. „Ali sve dok imam tvoj glas, nije me briga hoću li
dobiti druge."
„To je slatko, Halleru. Što dalje?"
„Dobro pitanje. Moram otvoriti račun u banci i skupiti..."
Počeo mi je pištati mobitel. Imao sam drugi poziv. Provjerio sam zaslon i vidio da
je blokiran.
„Mags, pričekaj sekundu, samo da pogledam tko zove."
„Samo daj."
Prebacio sam.
„Ovdje Michael Haller."
„Vi ste to učinili."
Prepoznao sam ljutiti glas. Lisa Trammel.
„Učinio što?"
„Policija je ovdje! Kopaju po vrtu, tražeći njega. Vi ste ih poslali!"
Pretpostavio sam da je „njega" na koga je mislila bio njezin nestali muž, koji nikad
baš nije stigao do Meksika. Njezin je glas imao poznati prodorni ton, koji bi poprimio
kad bi bila na rubu da pukne.
324
„Lisa, ja...
„Trebam vas ovdje! Trebam pravnika. Uhitit će me!"
Što je značilo da je znala što će policija naći u vrtu.
„Lisa, više nisam vaš odvjetnik. Mogu vam preporučiti jednog..."
„Neeeee! Ne možete me ostaviti! Ne sada!"
„Lisa, upravo ste me optužili da sam vam poslao muriju. Sad hoćete da vas
zastupam?"
„Trebam vas, Mickey. Molim vas."
Počela je plakati, tim dugim odjekujućim jecajem koji sam ranije slušao previše
puta.
„Nađite si nekog drugog, Lisa. Ja sam gotov. S malo sreće, možda me čak
zapadne da vas tužim."
„O čemu govorite?"
„Upravo sam se prijavio. Kandidiram se za okružnog tužitelja."
„Ne razumijem."
„Mijenjam svoj život. Umoran sam da budem oko ljudi poput vas."
Isprva nije bilo odgovora, ali čuo sam je kako diše. Kad je konačno
progovorila, glas joj je u sebi imao ravni, bezosjećajni ton.
„Trebala sam reći Herbu da im dade da vas osakate. To zaslužujete."
Sad sam ja bio tiho. Znao sam o čemu je govorila. Braća Mack. Dahl mi je lagao
i rekao da je Opparizio naručio premlaćivanje. Ali to se nije uklapalo s ostatkom
priče. Ovo jest. Lisa je bila ta koja je htjela da se to učini. Bila je voljna dati da joj
napadnu vlastitog odvjetnika ako bi to skrenulo sumnju i pomoglo njenom slučaju.
Ako bi mi to pomoglo da vjerujem u druge mogućnosti.
Uspio sam smoći snage da joj izgovorim svoje zadnje riječi.
„Zbogom, Lisa. I sretno."
Sabrao sam se i prebacio natrag na svoju bivšu.
„Oprosti... bila je stranka. Bivša stranka."
„Sve u redu?"
Naslonio sam se na prozor. Rojas je upravo skretao na Alvarado i pošao prema
101-ci.
„Dobro sam. Znači, hoćeš da idemo nekamo večeras i razgovaramo o
kampanji?"
„Znaš, dok sam čekala mislila sam, zašto ne svratiš do mene? Možemo jesti s
Hayley i onda razgovarati dok ona radi zadaću."
Bio je to rijetki poziv njenoj kući.
„Znači, momak se mora kandidirati za okružnog da ga pozoveš kod sebe?"
325
„Ne izazivaj sreću, Halleru."

„Neću. U koliko sati?"
„Šest."
„Vidimo se tada."
Prekinuo sam i još malo gledao kroz prozor.
„Gospodine Haller?", pitao je Rojas. „Kandidirate se za okružnog tužitelja?"
„Da. Imaš s time problema, Rojas?"
„Ne, gazda. Ali trebate li još vozača?"
„Svakako, Rojas, posao ti je siguran."
Nazvao sam ured i odgovorila je Lorna.
„Gdje su svi?"
„Ovdje su. Jennifer koristi tvoj ured za razgovor s novom strankom. Ovrha. A
Dennis radi nešto na računalu. Gdje si bio?"
,,U gradu. Ali vraćam se. Pobrini se da nitko ne ode. Želim održati sastanak
osoblja."
,,U redu, reći ću im."
„Dobro. Vidimo se za nekih pola sata."
Sklopio sam mobitel. Stizali smo do izlaza na 101-cu. Svih šest traka bilo je
zakrčeno limom, što se kretao postojanim, ali polaganim korakom. Ne bih želio da je
drugačije. Ovo je bio moj grad i ovo je bio način kako je trebalo biti. Na Rojasovu
zapovijed, crni Lincoln presjekao je kroz trake i oko prometa, noseći me prema novoj
sudbini.
by Fallen JMe
326

Michael Connelly - Peti Svjedok

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Michael Connelly - Peti Svjedok

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Michael Connelly Peti svjedok

Gospođa Pena pogledala me preko sjedala i molećivo podigla ruke. Govorila je

krene za Van Nuys. Tamo ćemo se sresti."

Partnerica se zove Cynthia Longstreth. Ona je D-jedan. Nikad čuo za nju."

Policijska zgrada u Van Nuysu bila je četverokatnica koja je služila mnogim

„Znaš put, pametnjakoviću?"

Tu smo. Usluga za uslugu.

da nema potrebe započinjati rat."

njom. Ali ući u slučaj u nepovoljnom položaju išlo je u rok službe.

„Samo je muškarac govorio. On..."

vam ovo platiti. Nemam ih."

„U redu, onda ću svratiti da vas vidim sutra, da raspravimo slučaj i smjer u

vratimo u ured za malo okružno tužiteljske kave?"

naklonost javnosti ovdje biti jako na optuženikovoj strani klupe. Mislim da će je

kompromisu. Trebao sam to prozrijeti kao glumu.

Michael Haller i partneri imali su sastanak cijelog osoblja tog popodneva u

najbolji uvid u to kako država gradi svoj slučaj.

„Ne da su ih spomenuli. Samo ove."

„Tako je. I žrtvi, također. Želim potpunu sliku o oboje."

„Lisa", rekoh, „možemo li ući u Lornin ured i na trenutak porazgovarati

„Ne baš, Herb. Samo vam želim nešto dati."

„Ne, ništa takvoga. I nisam mu naudila. Nisam to učinila!"

To je, naravno, bio prvi od dvosjeklih mačeva u ovom slučaju. Tužiteljstvo će

je u tome pristojna i to je sigurno naslijedila od svoje majke.

Prva tri prijedloga pripremila je Aronsonova nakon temeljitog pregleda LAPD-

Lise, zgrabio je za ruku i odvukao je dok je još bila u pol rečenice.

oštro odmahnula dokumentom.

„Da, vi ih nastavite slati, a mi ćemo se nastaviti prema njima tako odnositi."

,,Mickey, jesi to ti?"

igrač na tržištu nekretnina. Između 2002. i 2007. kupio je i okrenuo dvadeset i

postupak također bi tražio da banka podnese PSP odgovarajućim vlastima. Molim

kod Opparizija, u dogovor s LeMureom i na cijeli taj ovršiteljski vlak. I to ga je ubilo?"

„Ako to nije bila tako velika stvar, zašto mi je lagala?"

„Kako to misliš? Upravo sam ti rekla zašto sam ovdje."

zastupa Herb Dahl, i on će producirati uz Clegga McReynoldsa iz Archwaya. Višestruki

„Rekli ste da su vas prepoznali s TV-a i novina."

„Devet sati nije predugo poslije. Jesu li još nešto vidjeli?"

„Ne da bih ga se mogao prisjetiti."

" Zato što želim da misle da su uspjeli."

„Ne čini se da se baš trude."

bolju šansu da se izvuku otisci.

Očekivano, sudac Dario Morales je na kraju cjelodnevnog pripremnog ročišta na

„Trebate sklopiti isti dogovor sa mnom. Ja ću se pobrinuti za Dahla.

6 Muda - preneseno i doslovno, ovisno o kontekstu, (prim. prev.)

Rojas mi je rekao da mi je mobitel opetovano zvonio dok sam razgovarao s

„Mislio sam da si rekla kako neće biti ponude."

„Žao mi je, gazda."

Kad sam ušao u prijamni ured, Lorna mi je upozoravajući mahnula za stola.

„To je blago rečeno. Nikad nisam branio pred njim." ,

krenulo loše u tvom slučaju pa pokušavaš smanjiti gubitke?"

„Pa, tko će biti sljedeći okružni tužitelj?", upitao sam.

7 Množina od vato - u slengu mladić, momak, frajer, (prim. prev.)

Na, na, na, na, na

dala debeli sklopljeni svezak dokumenata o podrijetlu slike i povijesti izlaganja.

skalpelom ili godinama ljutnje. Šišanjem i odijelom djelovao je kao otjelovljenje

Propisno posramljen, Zimmer prepusti riječ svome kolegi i sjedne.

„Časni sude?", reče Zimmer. „Možemo li dobiti kratku stanku da ovo

„Mislite li da će se pozvati na Peti?"

„Časni sude, obrana dovodi u pitanje vjerodostojnost tvrdnje tužiteljstva o

Sudac je donio odluku.

„Ovo ide u zapisnik", reče sudac. „Gospođice Freeman?"

Oklijevajući, vratio sam se poput ukorenog djeteta i klonuo na svoj stolac.

Posegnula je u žutu omotnicu, izvadila dva dokumenta spojena spajalicom i