Sveučilište u Rijeci

FILOZOFSKI FAKULTET RIJEKA

Preddiplomski studij-kulturalni studiji-1.semestar
Metodologija istraživanja u kulturi

Seminarski rad

Mentor: Dunja Matić Benčić

Ime i prezime: Tina Marić

Siječanj 2020., Rijeka

 Iskustva ljudi s ADHD-om

UVOD

Osobe koje su barem jednom imala ili one koje još uvijek imaju ADHD znaju kakav je
osjećaj kada se treba koncentrirati na vrlo bitne stvari ili na nekakve sitnice, a oni nisu u stanju to
napraviti. Ili kada im misli 'odlutaju' tijekom običnog ili dugog razgovora. Može se reći da svaka
osoba ADHD iskusi drugačije. Kao prvo razlika je u samoj dobi jer je nekim osobama ADHD
dijagnosticiran još od djetinjstva, dok je nekima dijagnosticiran u zrelijoj, pa čak i u starijoj dobi.
Neke osobe se lakše nose s tim, dok neke teže.Većini ljudi je teško razgovarati o tome, to jest da
im je dijagnosticiran ADHD jer u većini slučajeva oni budu ismijani ili tretirani na potpuno drugi
način. U ovom malom poglavlju pobliže ću ispričati iskustva troje mladih ljudi koji su svoja
iskustva odlučila ispričati javno na internetskoj stranici koja se zove Living with ADD- Adult
ADD/ADHD Suport. Ova stranica, točnije osnivačica ove stranice Tara McGillicuddy,
međunarodno priznata stručnjakinja za ADD/ADHD za odrasle, želi pomoći ljudima da vode
sretan i produktivan život, te da se ti ljudi povežu. Također pokušati ću pronaći njihove
zajedničke točke, a i razlike.

RAZRADA

Za početak svo troje ljudi imali su problema još u osnovnoj ili srednjoj školi, kada je i većina
djece sklona hiperaktivnošću i teško im se koncentrirati jer razmišljaju o igri umjesto o učenju.
Najveći problem s kojim su se ove osobe suočavale je bilo biti na nastavi to jest sjediti mirno i
biti tiho. Zbog toga su često bili izbačeni sa sata i poslani kod ravnatelja/ice gdje bi sjedili i
razgovarali dok im misli ne bi odlutale i oni bi prestali slušati. Što se tiče nastave imali su
problema s praćenjem nastave. Teško im je bilo pratiti ono što ih uopće ne zanima. Neki su bili u
tolikom zaostatku da su profesori postali frustrirani i nazivali su ih lijenima, dok su se oni
pokušavali truditi i slušati, ali oni to jednostavno nisu mogli. Drugi problem bio je predavanje
domaće zadaće. Problem je bio u tome što bi oni napisali zadaću, ali je ne bi predali na vrijeme
ili bi zaboravili donijeti. Što se tiče rukopisa jedna osoba je rekla ovako: „ Moj rukopis je bio
veliki dio zašto su moje ocjene bile niže nego što su trebale. Nikad nisam uspjela pisati. Ne
mogu pravilno oblikovati slova. Znam kako ih napraviti i ako se 100% usredotočim na
formiranje svakog slova, onda mogu pisati čitko, ali za svako slovo će tada biti potrebno dvije
minute.“ Zbog rukopisa su imali niže ocjene, jer profesori nisu razumijeli u čemu je problem.
Također kod dečkiju javljao se problem sa kratkim temperamentom i često su ulazili u svađe iz
kojih su proizašle tučnjave, a zatim i razgovori s ravnateljom/icom i kazne. Zbog toga oni odrasli
su ih često smatrali problematičnom djecom. Ovdje se priča dijeli, jer neki od ovih osoba je
završilo školu, a neki nisu. Neke osobe su se zaposlile, dok su druge išle na faks. No i dalje se
mogu pronaći neke zajedničke točke. Također istaknuti ću i razlike između svih njih.

Kao što sam i na početku naglasila, sve tri osobe suočavale su se s problemima još u djetinjstvu,
to jest u školi. Nakon što su dvije osobe završile srednju škole, jedna osoba je otišla na faks, a
druga je počela raditi. I jedna i druga i dalje su se suočavale s problemima. Jedina razlika je što
je kod osobe koja je upisala faks problem bio sa praćenjem nastave, uvijek je bila u zaostatku, te
se na kraju ispisala, a osoba koja je odmah počela raditi uvijek je nešto zaboravila ili krivo
napravila na poslu, ali nikada namjerno. To je jednostavno bio dio nje i samo bi se dogodilo. Oba
dvije osobe često su zaboravljale ono što im je netko rekao odmah nakon što bi ta osoba otišla.
Također problem im je bio sklapati nova prijateljstva i veze, jer ih ljudi nisu prihvaćali takve
kakve jesu, dok je 14-ogodišnjak koji je još išao u školu, pronašao nekoliko prijatelja koji ga nisu
osuđivali i čak im je svojim ponašanjem bio zanimljiv i voljeli su se družiti s njim. Ovaj tinejdžer
je u ranijoj dobi shvatio kako mu škola ne ide, pa je odlučio početi pisati pjesme i svirati violinu.
Smatram da je tinedžer još uvijek mlad, te možda nije dovoljno dugo živio s ADHD-om, pa se
zato ne osjeća kao prve dvije osobe. Cijeli njihov život smatrali su ih lijenima, nedovoljno
discipliniranima i nemirnim osobama, dok su se one trudile najviše od sebe. Ne radi se o tome da
te osobe žele biti hiperaktivne i živcirati ljude oko sebe zbog toga. Njihova jedina želja je da se
mogu fokusirati na stvari i da mogu malo usporiti, ali to je kao da njihovi umovi jure 200 na sat i
ne mogu se zaustaviti.
ZAKLJUČAK

Ovi mladi ljudi odlučili su podijeliti svoje priče s ostatkom svijeta, da pokažu ostalim ljudima,
onima sa ADHD-om, a i onima koji nemaju ADHD da shvate kako nisu sami, te kako na ovo
svijetu postoji mnogo ljudi koji se bori s istim problemima kao i oni. Htjeli su pokazati kroz što
oni svakodnevno prolaze i kako se suočavaju s tim.

Smatram kako su ovi ljudi napravili jedan veliki korak u svom životu, jer su izašli iz svoje
comfort zone i rekli svijetu kroz sve što oni prolaze svakodnevno. Pretpostavljam da je ovim
ljudima teško u životu, pogotovo u školi i s učenjem, jer iz vlastitog iskustva imam problema s
koncetracijom i učenjem.

Za kraj voljela bi dati jedan savjet, a to je da postoje puno ljudi na svijetu s ADHD-om i da se
toga ne treba sramiti, nego prihvatiti kao dio sebe. Također uvijek postoje ljudi s kojima možemo
razgovarati i koji su tu da nam budu potpora i da nam pomažu, tako da se s tim ne treba nositi
sam.