PAUL AUSTER – MR.

VERTIGO

Bilo mi je dvanaest godina kad sam prvi put hodao po vodi. Čovjek u crnom naučio me kako se to radi,
i neću se praviti da sam taj trik naučio preko noći. Meštar Yehudi pronašao me kad mi je bilo devet
godina, kad sam bio siroče koje je prosilo sitniš po ulicama Saint Louisa, i radio sa mnom pune tri
godine prije nego što mi je dopustio da nastupim pred publikom. Bilo je to 1927. - godina Babea Rutha
i Charlesa Lindbergha, upravo ona godina kad se nad svijet počela spuštati vječna noć. Držao sam se
dobro sve do nekoliko dana prije sloma u listopadu, a ono što sam učinio bilo je veće od bilo čega o
čemu su ona dva gospodina mogli sanjati. Učinio sam ono što nije učinio nijedan Amerikanac prije
mene i ono što nitko nakon mene nije učinio.
Meštar Yehudi odabrao me zato što sam bio najmanji, najprljaviji, najodvratniji. »Nisi bolji od kakve
životinje,« reče, »ti si pravo ljudsko ništavilo.« Bila je to prva rečenica kojom mi se obratio i, iako je
od te noći prošlo već šezdeset šest godina, i dalje čujem riječi koje teku iz meštrovih usta. »Nisi bolji
od životinje. Ako ostaneš ovdje, bit ćeš mrtav prije nego što zima završi. Ako podeš sa mnom, naučit ću
te letjeti.«
»Gospodine, pa niko ne može letiti«, rekoh. »Lete vam ptice, a ja vam stvarno nisam nikakva ptica.«
»Ne znaš ništa«, reče Meštar Yehudi. »Ne znaš ništa zato što si ništa. Ako te ne naučim letjeti do
trinaestog roðendana, slobodno mi sjekirom odrubi glavu. Ako hoćeš, dat ću ti napismeno. Ako ne
ispunim obećanje, stavljam svoju sudbinu u tvoje ruke.«
Bila je to subotnja noć početkom studenoga, stajali smo ispred Paradise Cafea, šminkerske točionice
džina u središtu grada, u kojem je svirao crnački džez, a djevojke u prozirnim haljinama prodavale
cigarete. Tamo sam se obično motao vikendom, žicao sitniš, nosio poruke i pozivao kočije bogatunima.
Isprva sam pomislio da je Meštar Yehudi samo još jedan pijanac, bogati cuger koji tetura kroz noć u
crnome fraku i svilenom cilindru. Akcent mu je bio čudan, pa sam pomislio da nije iz
grada - no tu su završavala sva moja razmišljanja. Pijanci lupetaju gluposti, a ta priča o letenju nije bila
nimalo luda od drugih.
»Ako se uzdignete previsoko,« rekoh, »možete slomiti vrat ako padnete.«
»O tehnici ćemo kasnije«, reče meštar. »Tu vještinu nije lako naučiti, no ako me budeš slušao i
pokoravao se mojim napucima, obojica ćemo završiti kao milijunaši.«
»Pa, vi ste već milijunaš«, rekoh. »Zašto sam vam ja potreban?«
»Zato, odrpani moj mali propalitetu, što jedva imam dva novčića. Možda tebi izgledam kao nekakav
tajkun, ali to je samo zato što umjesto mozga imaš piljevinu. Dobro me slušaj. Nudim ti životnu priliku,
no ta ti se pruža samo jednom. Imam kartu za Plavu pticu u pola sedam ujutro, i ako svoje kosti ne
dovučeš na taj vlak, vidiš me posljednji put.«
»Niste mi još odgovorili na pitanje«, rekoh.
»Sinko, zato što si ispunjenje svih mojih molitvi. Zato te hoću. Zato što imaš dar.«
»Dar? Nemam ja nikakvi dar. Pa čak i da imam, što vi znate o njemu, šminkeru? Razgovarate sa mnom
tek par minuta.«
»Opet si u krivu«, reče Meštar Yehudi. »Gledam te već tjedan dana. A ako misliš da će tvoj tetak i tetka
plakati što si otišao, onda nemaš pojma s kime živiš zadnje četiri godine.«
»Moj tetak i tetka«, ponovim, odjednom shvativši da tip nije neki povremeni pijanac. Bio je nešto gore
- socijalni radnik, policajac, i bio sam uvjeren, stojeći tamo, da sam u govnima do grla.
»Tvoj tetak Slim je prava mustra«, nastavi meštar, ne žureći, budući da mu je bilo jasno da mi je
privukao pozornost. »Nikad nisam znao da postoji tako glup Amerikanac. Ne samo što smrdi, nego je i
zao i ružan kao ponoć. Nikakvo čudo što si se pretvorio u takvu smrdljivu lasicu. Tvoj tetak i ja smo
dugo razgovarali jutros i on te je voljan pustiti da pritom ne uzme ni pare. Mali, zamisli si to. Čak te ne
moram ni platiti. A ona raskvasana krmača koju naziva svojom ženom samo je sjedila tamo i nije ti
rekla nijednu riječ u prilog. Ako ti je to najbolja moguća obitelj, onda imaš sreće što si ih se riješio. Ti
odluči, no i ako me odbiješ, možda ti i nije najpametnije vraćati se kući. Iskreno će se razočarati što te
ponovno vide - to ti mogu jamčiti. Lit će krokodilske suze, ako me razumiješ.«
Možda i jesam bio nekakva životinja, no čak i one najniže životinje imaju osjećaje - kad mi je meštar
priopćio te vijesti, osjećao sam se kao da me netko udario. Tetak Slim i teta Peg nisu bili tipovi kojima
bih se hvalio, ali sam živio u njihovom domu - skamenio sam se saznavši da me ne žele. Zaboga, bilo
mi je tek devet godina. Iako sam za tu dob bio već prilično čvrst, nisam bio ni izdaleka toliko čvrst
koliko sam hinio, i da me meštar nije tada promatrao onim svojim tamnim očima, vjerojatno bih se bio
rascmizdrio nasred ulice.
Sada, kad razmišljam o tome, i dalje nisam siguran je li mi govorio istinu. Možda je i razgovarao s
tetkom i tetkom, no, možda je jednako tako i izmislio cijelu tu priču. Ne sumnjam da ih nije vidio -
opisao ih je savršeno - ipak, znajući tetka Slima, čini mi se gotovo nemogućim da me pustio a da
pritom nije pokušao izvući bar malo novca. Ne kažem da ga je Meštar Yehudi izvarao, ali gledajući sve
ono što se zbilo kasnije, posve je neupitno da se staro smeće osjećalo povrijeðenim, bila pravda na
njegovoj strani ili ne. Ipak, neću sad tratiti vrijeme razbijajući time glavu. Dakle, ishod je bio taj da sam
popušio sve što mi je meštar rekao, što je, dugoročno gledajući, jedino što vrijedi ispričati. Uvjerio me
da se ne mogu vratiti kući i kad sam to jednom prihvatio, više nisam nimalo mario za sebe. Vjerojatno
je želio da se osjećam baš tako - totalno smušen i izgubljen u vlastitoj nutrini. Ako čovjek ne vidi
razlog zašto bi nastavio živjeti, onda je teško mariti za ono što mu se dogaða. Kaže si da mu je najbolje
biti mrtav, i nakon toga otkrije da je spreman na sve - pa čak i takvu ludost kao što je nestati u noći s
posvemašnjim neznancem.
»Dobro, gospodine«, rekoh mu, spustivši glas nekoliko oktava i zagledavši mu se, najbolje što sam
umio, mrtvački ozbiljno u oči, »onda smo se dogovorili. No ako ne učinite ono što ste rekli, oprostite se
s glavom. Možda i jesam mali, ali ne puštam da se obećano zaboravi.«
Bilo je još mračno kad smo se ukrcali na vlak. Pošli smo na zapad, u svitanje, prešli državu Missouri
dok se slabo svjetlo studenoga mučno probijalo kroz oblake. Iz Saint Louisa nisam putovao od dana
kad sam pokopao majku, a toga sam jutra otkrio posve mračan svijet - siv, ogoljen, beskrajnih polja
uvelih stapki kukuruza koja su nas okruživala s obje strane. Malo poslije podneva stigli smo u Kansas
City, no svih tih sati koje smo proveli zajedno, Meštar Yehudi obratio mi se s tek tri-četiri riječi. Većinu
vremena je prospavao, kimajući glavom na koju je nabio šešir, a ja sam bio previše prestrašen pa sam
samo gledao kroz prozor, promatrao kako zemlja klizi pored mene dok sam razmišljao o kaši u koju
sam se uvalio. Moji prijatelji u Saint Louisu upozoravali su me na takve tipove - samotne, zlonamjerne
skitnice, pervertite u potrazi za mladim dječacima koje bi pretvarali u svoje robove. Bilo je dovoljno
grozno zamišljati kako mi svlači odjeću i dira me tamo gdje nisam želio da me itko dira, no to nije bilo
ništa u usporedbi s nekim drugim strahovima koji su mi se motali po glavi. Čuo sam priču o
dječaku koji je otišao s nekim neznancem i o kojemu nitko više nije čuo ni riječ. Kasnije je tip priznao
da je maka rasjekao na komadiće i skuhao ga za večeru. Drugoga je netko lancima privezao za zid
nekog mračnog podruma i šest mjeseci mu davao samo kruh i vodu. Trećemu su zgulili kožu. Tako da
sam tada, imajući vremena razmišljati o tome što sam učinio, shvatio da bi me mogla čekati ista takva
sudbina. Sam sam se bacio u kandže nekom monstrumu, i ako bude samo upola toliko strašan koliko
izgleda, onda više nikad neću ugledati zoru.
Sišli smo s vlaka i pošli niz peron, probijajući se kroz gomilu. »Gladan sam«, rekao sam i povukao ga
za kaput. »Ako me ne nahranite, prijavit ću vas prvom drotu koga vidim.«
»Sto je s onom jabukom koju sam ti dao?« upita me.
»Bacio sam je kroz prozor.«
»No krasno, malo smo prefini za jabuke? A gdje je sendvič sa šunkom? Da i ne spominjem pohani
batak i vrećicu krafni.«
»Sve sam to pobacao. Valjda ne očekujete da ću jesti taj napoj?«
»Zašto ne, mali moj? Ako nećeš jesti, onda ćeš se smežurati i umrijeti. To znaju svi.«
»Tako se bar umire sporo. Ako zagrizem u nešto puno otrova, onda ću krepat na licu mjesta.«
Prvi put otkad sam ga upoznao, Meštar Yehudi se nasmiješio. Ako ne griješim, mislim da mu se na licu
pokazao čak i smijeh. »Želiš reći da mi ne vjeruješ.«
»Upravo tako. Ne vjerujem vam koliko ni pišljivom bobu.«
»Raduj se, mali«, rekao je meštar i razdragano me potapšao po ramenu. »Nisi valjda zaboravio da si mi
ti ulaznica za restoran? Ne bih ti skinuo ni vlas s glave.«
Upravo su me takve riječi zabrinjavale, štoviše, nisam bio toliko glup da progutam takvu
slatkorječivost. No tada je Meštar Yehudi posegnuo u džep, izvukao novu dolarsku novčanicu i tresnuo
mi je na dlan. »Vidiš onaj tamo restoran?« upitao me, pokazujući na zalogajnicu u sredini stanične
zgrade. »Idi tamo i naruči si najveći ručak koji možeš strpati u taj tvoj trbuh. Čekat ću te ovdje.«
»A što je s vama? Nešto vam brani jesti?«
»Ne brini ti za mene«, odvrati Meštar Yehudi. »Moj se želudac brine za sebe.« Dok sam se okretao,
dobacio mi je: »Patuljče, samo jedan savjet. Ako se kojim slučajem spremaš pobjeći, onda ti je ovo
pravi trenutak. I ne brigaj za taj dolar. Zadrži ga, zaradio si.«
U restoran sam ušao sam, osjećajući da su me njegove oproštajne riječi malo omekšale. Ako je imao
neke zle namjere, zašto bi mi onda ponudio priliku za bijeg? Sjeo sam za šank i zatražio jelo s menija i
bocu soka sarsparile. Prije nego što sam stigao trepnuti, konobar je preda me stavio brdo konzervirane
govedine i kupusa. Bio je to najveći obrok kojeg sam ikada vidio, velik poput onih u Sportman's Parku
u Saint Louisu, a ja sam pomeo sve do posljednje mrvice, zajedno s dvije kriške kruha i još jednom
bocom soka. Ništa ne mogu usporediti s osjećajem ugode koji me preplavljivao za tim prljavim
šankom. Kad sam napunio želudac osjetio sam se nepobjedivim, osjećao sam se kao da me ništa ne
može povrijediti. Šlag na torti bio je trenutak kad sam iz džepa izvukao dolar kako bih podmirio račun.
Sve to stajalo me samo četrdeset pet centi, i nakon što sam pet centi dao kao napojnicu, ostalo mi je
pola dolara. Danas se to ne čini mnogo, no dva novčića od dvadeset pet centi za mene su tada bila
pravo blago. Ovo mi je prilika za bijeg, rekao sam sebi, silazeći s visoke stolice. Mogu zbrisati kroz
bočna vrata, a tip u crnom nikad neće shvatiti što mu se zbilo. Ali, nisam to učinio, i na toj odluci visi
cijela moja životna priča. Vratio sam se do meštra koji me čekao, zato što mi je obećao pretvoriti me u
milijunaša. S pedeset centi u džepu mislio sam da vrijedi vidjeti ima li što istine u njegovim
hvalisanjima.
Nakon toga ukrcali smo se na drugi vlak, a zatim i na treći koji nas je doveo gotovo do kraja puta, do
grada Cibole, u sedam sati uvečer istoga dana. Iako je cijelo jutro bio šutljiv, Meštar Yehudi je ostatak
dana jedva prestajao govoriti. Počeo sam učiti da nikad ne pretpostavljam što bi mogao učiniti. Baš kad
bi čovjek pomislio da ga je prokljuvio, samo bi okrenuo kaput i izveo nešto upravo suprotno od onoga
što se očekivalo.
»Možeš me zvati Meštar Yehudi«, reče mi, otkrivajući mi prvi put to ime. »Ako želiš, možeš me zvati i
kraće, Meštar. Ali nikad, ni pod kojim uvjetima ne smiješ me zvati Yehudi. Jasno?«
»Je li to vaše krsno ime«, upitao sam, »ili ste si sami nadjenuli nadimak?«
»Nije potrebno da znaš moje pravo ime. Meštar Yehudi ti je sasvim dovoljno.«
»Ja se zovem Walter. Walter Claireborne Rawlev. Možete me zvati Walt.«
»Zvat ću te kako mi drago. Ako mi se prohtije zvati te Glista, zvat ću te Glista. Ako te budem htio zvati
Svinjo, zvat ću te Svinjo. Jasno?« »Gospodine, bogami, ne razumijem o čemu to pričate.«
»Niti ću podnositi ikakve laži ili dvoličnost. Nikakve isprike, nikakve pritužbe, nikakve priče iza leda.
Kad jednom shvatiš bit, bit ćeš najsretniji dječak na svijetu.«
»Naravno. Kad bi beznogi imao noge, pišao bi stojećki.«
»Znam kakav si, sinko. Dakle, ne moraš mi izmišljati nikakve bajke. Znam da ti je tata stradao od plina
u Belgiji, devetsto sedamnaeste. Znam ti i za'mamu, kako je izvodila trikove u istočnom Saint Louisu i
što joj se dogodilo prije četiri i pol godine kad je onaj ludi drot uperio pištolj u nju i raznio joj lice.
Samo nemoj misliti da te žalim, ali nećeš postići ništa ako budeš zaobilazio istinu kad imaš posla sa
mnom.«
»U redu, veliki mudrace. Ako znate sve, zašto trošite dah i pričate mi sve što već znate?«
»Zato što i dalje ne vjeruješ ni jednoj mojoj riječi. Misliš da je ta priča o letenju čista glupost. Walte,
naporno ćeš raditi, teže nego što si ikad radio, poželjet ćeš me napustiti svakoga dana, ali ako budeš
uporan i vjeruješ u ono što ću ti govoriti, nakon nekoliko godina moći ćeš letjeti. Kunem ti se. Moći ćeš
se podići s tla i letjeti zrakom poput ptice.«
»Čujte, ja sam vam iz Missourija. Tu vam državu ne zovu bez razloga 'Pokaži mi'.«
»Mali moj prijatelju, samo nismo više u Missouriju. Sad smo u Kansasu. Najravnijem i najpustijem
kraju kakvog nisi vidio u životu. Kad su Coronado i njegovi ljudi marširali ovim krajem 1540. godine,
tragajući za Zlatnim gradom, toliko su zalutali da ih je polovica sišla s uma. Ni po čemu ne možeš znati
gdje si. Nema planina, nema stabala, nema rupa na cesti. Ovdje je sve ravno kao smrt, i kad tu provedeš
neko vrijeme, onda shvatiš da nemaš kamo osim uvis - da ti je nebo jedini prijatelj u životu.«
Već se smračilo kad smo ušli u postaju, stoga nisam uspio provjeriti meštrov opis mog novog doma.
Koliko sam vidio, gradić se nije razlikovao od onoga što čovjek očekuje od takvih gradića. Možda je
bilo malo hladnije, možda malo više mračnije nego što sam se bio navikao, no budući da nikad prije
nisam bio u nekom gradiću, nisam imao pojma što mogu očekivati. Sve mi je bilo novo; svaki miris bio
je čudan, svaka zvijezda na nebu činila mi se nepoznata. Da mi je netko rekao da sam stigao u zemlju
Oz, mislim da ne bih primijetio razliku.
Prošli smo kroz staničnu zgradu, zastali nakratko pred vratima i zagledali se u mračno selo. Bilo je tek
sedam sati uvečer, no cijelo mjesto već je bilo zaključano i, osim nekoliko svjetiljki po kućama u
daljini, nije bilo nikakvog znaka života. »Ne brini,« rekao je Meštar Yehudi, »prijevoz stiže ubrzo.«
Ispružio je ruku i pokušao me uhvatiti, no izvukao sam je iz stiska prije nego što me čvrsto primio.
»Gospodaru meštre, prste k sebi«, rekao sam. »Možda pomišljate da sam vaše vlasništvo, ali zapravo
nemate friške fige.«
Otprilike devet sekundi nakon što sam to izgovorio, na kraju ulice pojavio se veliki, sivi konj koji je
vukao zaprežna kola. Izgledala su kao iz vesterna Toma Mixa kojeg sam tog ljeta gledao u kinu, ali
godina je 1924., zabogamiloga, i kad sam spazio ta antikna kola kako drndaju ulicom, pomislio sam da
je riječ o utvari. No, samo malo, Meštar Yehudi ih je spazio, mahnuo im, te se stari, sivi konj zaustavio
ravno ispred nas, točno uz rubnik, dok su mu oblaci pare kuljali iz nozdrva. Vozar je bio okrugle,
zbijene pojave, pod šeširom široka oboda, tijela umotana u gunjeve - isprva nisam mogao raspoznati je
li muško, žensko ili medvjed.
»Zdravo ti bilo, majko Sue,« rekao je meštar. »Pogledaj samo što sam pronašao.«
Zena me nekoliko trenutaka promatrala praznim, poput kamena hladnim očima, a zatim joj je na licu
bljesnuo jedan od najtoplijih, najprisnijih osmijeha koje sam ikad ugledao. Iz desni su joj stršila dva,
najviše tri zuba, a po blještavim, tamnim očima zaključio sam da je Ciganka. Bila je to Majka Sue,
kraljica svih Cigana, a Meštar Yehudi bio joj je sin, kraljević Tame. Oteli su me da bi me odveli u
Palaču Bez povratka, pa ako me ne pojedu za večeru onda će me svakako pretvoriti u roba, cmizdravog
eunuha s naušnicom u uhu i svilenom maramom omotanom oko glave.
»Uskači, sinko«, rekla je Majka Sue. Glas joj je bio toliko duboki muževan da bih se nasmrt prestravio
samo da nisam znao da se zna smiješiti. »Straga ćeš naći neke deke. Ako si imalo pametan, onda ćeš ih
iskoristiti. Čeka nas dug i hladan put, i bit će ti bolje da ti se guzica ne smrzne.«
»Zove se Walt«, rekao je meštar sjedajući pored nje. »Mala propalica s prištem umjesto mozga koju
sam iskopao iz jarka. No, ako me nos ne vara, onda je on taj kojega sam tražio svih ovih godina.«
Zatim se okrenuo prema meni i rekao, grubo: »Mali, ovo je Majka Sue. Budi ljubazan prema njoj i
vratit će ti samo dobrim. Naljuti je i požalit ćeš što si se ikada rodio. Možda je debela i krezuba, no ona
ti je ono najbliže majci što ćeš ikada imati.«
Ne znam koliko smo se vozili do kuće. Bila je negdje, u pustari, šesnaest, sedamnaest milja od grada,
no to sam saznao tek kasnije, jer sam, čim sam se uvukao pod deke i kad su se kola zakotrljala cestom,
čvrsto zaspao. Kad sam ponovno otvorio oči, već smo bili stigli, i da me meštar nije probudio
pljusnuvši me preko lica, vjerojatno bih spavao sve do jutra.
Poveo me u kuću dok je Majka Sue rasprezala kljuse - prva prostorija u koju smo ušli bila je kuhinja;
gola, slabo osvijetljena, s peći na drva u jednom uglu i kerozinskom svjetiljkom koja je treperila u
drugome. Petnaestak godina star Crnac sjedio je za stolom i čitao knjigu. Nije bio smed, poput većine
obojanih koje sam sretao kod kuće, bio je crn poput katrana, toliko crn da je bio gotovo modar.
Čistokrvni Etiopljanin, crnčić iz prašuma najcrnje Afrike - kad sam ga spazio, zastalo mi je srce. Bio je
krhak, koščat, buljavih očiju, golemih usana i kad je ustao da nas pozdravi, primijetio sam da su mu sve
kosti iskrivljene, da se drži iskrivljeno, grbavo, poput bogalja.
»Ovo je Aesop«, rekao mi je meštar. »Najbolji dječak koji je ikada živio. Pozdravi ga, Walte, i rukuj se
s njim. On ti je novi brat.«
»Neću se rukovati s nekakvom kmicom«, odvratio sam. »Ludi ste ako mislite da ću učiniti takvo što.«
Meštar Yehudi uzdahnuo je glasno i dugo. Taj uzdah nije u sebi imao gaðenja, bio je više tužan,
divovski trzaj dubina duše. Zatim je, savršeno smišljeno i spokojno, kažiprst desne ruke savio u ledenu
kuku nalik udici i njezin vršak stavio točno pod moju bradu, točno na ono mjesto na kojemu meso
dodiruje kost. Tada je počeo pritiskati i u istome je trenutku strahotna bol pojurila mojim zatiljkom,
ravno u lubanju. Nikad prije nisam osjetio takvu bol. Pokušavao sam vrištati, ali mi se grlo stisnulo i
uspijevao sam proizvesti samo nekakvo krkljanje. Meštar je nastavio pritiskati prstom, a ja sam osjetio
kako mi se lijeva noga odiže s tla. Podizao sam se, dizao u zrak poput perca, a meštar kao da je to činio
bez imalo napora, kao da mu nisam teži od bubamare. Naposljetku me podigao dovoljno visoko da mi
je lice bilo sučelice njegovu - gledao sam ga ravno u oči.
»Mali, ovdje ne govorimo tako,« rekao je. »Svi su ljudi braća, i u ovoj obitelji poštuje se sve redom.
Takav je zakon. Ako ti se ne sviða, krepaj. Zakon je zakon i tko god mu se usprotivi pretvorit će se u
puža golaća koji će rovati po zemlji sve do svoje smrti.«
Hranili su me, odijevali, dali mi vlastitu sobu. Nisu me tukli, nisu me mlatili, cipelarili ili lupali iza
ušiju i, iako je sve to zajedno, zapravo, i bilo podnošljivo, nikad mi nije bilo više svega preko glave,
nikad dotad nisam bio toliko ogorčen i prepun prigušenog bijesa. Prvih šest mjeseci razmišljao sam
samo o bijegu. Bio sam gradsko dijete koje je odraslo s džezom u krvi, mali uličar koji je uvijek tražio
bolju priliku i volio sam gungulu i svjetinu, škripanje tramvaja, treperenje neona, smrad patvorenog
viskija koji je tekao jarcima. Bio sam mali zlobnik, patuljasti frajer oštra jezika i s bezbroj izlaza, a
zapeo sam usred ničega, živeći pod nebom koje je donosilo samo vrijeme - i to gotovo uvijek loše.
Imanje Meštra Yehudija sastojalo se od trideset sedam jutara jalove zemlje, kuće katnice, kokošinjca,
svinjca, sivoga konja u štali, te šest ili sedam prasaca u kocu. Nije bilo struje, nije bilo kanalizacije,
telefona, radija, gramofona - nije bilo ničega. Jedini izvor zabave bio je klavir u dnevnoj sobi, Aesop je
bio jedini koji ga je znao svirati samo što bi mu uvijek uspijevalo upropastiti čak i one najjednostavnije
pjesme pa bih izlazio iz sobe čim bi prste položio na dirke. Kuća je bila čisto sranje, svjetska
prijestolnica dosade i bilo mi je dosta već nakon prvoga dana. U toj kući nisu znali za bejzbol, ni s kime
nisam mogao pričati o mojim voljenim Cardinalsima - jedinoj temi koja me tada zanimala. Osjećao
sam se kao da sam propao kroz kakvu napuklinu u vremenu i skončao u kamenomu dobu, u kraju u
kojemu dinosaurusi i dalje lutaju zemljom. Majka Sue mi je pričala da je Meštar Yehudi imanje dobio
kladeći se s nekim tipom u Chicagu, prije nekih sedam godina. Oklada mu je bila stvarno sjajna, rekoh
joj. Gubitnik se pokazao kao dobitnik, a dobitnik je ispao budala koji je za nagradu mogao trunuti do
beskraja u najvećoj vukojebini Sjedinjenih Država.
Tada sam bio priličan mali gad, priznajem, ali se nemam namjeru ispričavati zbog toga. Kakav sam bio,
takav sam bio - bio sam proizvod ljudi i mjesta iz kojih sam potekao, dakle nema smisla sada roniti
suze. Tih prvih mjeseci najviše me se dojmilo koliko su bili strpljivi, koliko su me bar naizgled dobro
razumijevali i podnosili sve moje nepodopštine. Prve zime bježao sam četiri puta - jednom mi je čak
uspjelo doći do Wichite, i svaki put bi me primali natrag, ne pitajući ništa. Tada sam bio gotovo ništa,
samo nekoliko molekula dalje od točke nestanka svega onoga što čini ljudsko biće, a budući da je
meštar smatrao kako mi duša nije nimalo uzvišenija od životinjske, našao mi je posao na, po svom
mišljenju, posve prikladnome mjestu - u štali, medu životinjama.
Bez obzira koliko sam mrzio skrbiti se za kokoši i svinje, njihovo mi je društvo bilo draže od
ljudskoga. Bilo mi je teško odlučiti koga mrzim najviše, tako da bih svakoga dana mijenjao listu
najomraženijih osoba. Majka Sue i Aesop dobili su posve pošteni dio moga prešutnoga prezira ali je,
ipak, meštar bio onaj koji je izazivao moj najveći gnjev i odbojnost. Bio je gad koji me navukao da
doðem tamo, i ako sam ikoga mogao kriviti za nevolju koja me snašla, onda je on bio onaj glavni
krivac. Najviše bi me ljutio njegov sarkazam, pošalice i uvrede kojima me neprekidno zasipao, način
kojim bi me tjerao i progonio bez ikakvog razloga, ne bi li time dokazao koliko sam zapravo
bezvrijedan. S ono dvoje bio je uvijek uljudan, bio je pravi uzor dobroga vladanja, no rijetko bi
propustio priliku dobaciti nešto zlobno na moj račun. S time je počeo još prvoga jutra, i nakon toga
nikad nije odustao. Nedugo zatim, shvatio sam da nije ništa bolji od tetka Slima. Možda me nije mlatio
kao što me mlatio Slim, no meštrove su riječi imale moć i boljele su jednako kao i bilo koji udarac u
glavu.
»Dakle, otmjeni moj musavče,« rekao mi je tog prvog jutra, »reci mi, ukratko, što znaš o tri 'R'.«
»Tri?« upitao sam, slažući neki brz i duhovit odgovor. »Od V imam samo jedno, rit, i koristim ju svaki
put kad sjednem. Kao i svi drugi.«
»Mislim na školu, budalo. Jesi li ikada kročio u razred - ako jesi, što si naučio tamo?«
»Ne treba meni škola da bi me nešto naučila. Znam ja pametnije potratiti vrijeme.«
»Ma, sjajno. Zvučiš kao pravi učenjak. No, budimo odreðeniji. Što je s abecedom? Znaš li ispisati slova
abecede ili ne znaš?«
»Znam neka. Ona koja mi trebaju. Ostala nisu važna. Samo me gnjave, zato ne marim za njih.«
»Koja to tebi služe?«
»Dakle, da vidim. A, ono mi se sviða. Zatim W. Onda ima ono, kako se zove, a, L, onda E i R, i onda je
ono koje izgleda kao križ. T. Ko šnicl. Ta slova su mi prijatelji, a ostala neka idu kvragu što se mene
tiče.«
»Dakle, znaš napisati svoje ime.«
»Šefe, upravo vam to govorim. Znam napisati svoje ime, znam brojati do besvijesti i znam da je sunce
zvijezda na nebu. Još znam da su knjige za curice i papke, i ako me namjeravate učiti išta iz njih, onda
možemo lijepo prekinuti cijelu priču.«
»Mali, ne lupetaj. To što si mi rekao najljepša je glazba za moje uši. Što si gluplji, to bolje za obojicu.
Time imam manje posla tjerati te da zaboraviš - što će nam uštedjeti mnogo vremena.«
»A što je s poukom iz letenja? Kad ćemo početi s time?«
»Već smo počeli. Od ovog trenutka sve što činimo povezano je s tvojom obukom. Možda ti sve neće
isprva biti jasno, stoga nemoj zaboraviti. Ako ne zaboraviš, onda ćeš se imati za što uhvatiti kad ti bude
teško. Sinko, krećemo na dugo putovanje, a moja prva zadaća je slomiti tvoj duh. Bilo bi mi draže kad
bi postojao neki drugi način, no nema ga. S obzirom na kaljužu iz koje si isplivao, to mi neće biti
pretjerano teško.«
Tako sam provodio dane prevrćući gnoj po staji, smrzavajući se nasmrt dok su se ostali udobno valjali
po kući. Majka Sue brinula se za kuhanje i kućne poslove, Aesop je ležao na sofi i čitao knjige, dok
Meštar Yehudi nije radio ama baš ništa. Činilo mi se da mu je najvažnije sjediti na drvenoj stolici
ravnoga naslona, od zore do sumraka, i gledati kroz prozor. Osim razgovora s Aesopom, bilo je to
jedino što sam vidio da radi - sve do proljeća. Ponekad sam prisluškivao što to njih dvojica
razgovaraju, no nikad nisam uspio razabrati što zapravo govore. Koristili su se s toliko kompliciranih
riječi da je zvučalo kao da govore nekim svojim, privatnim jezikom. Kasnije, kad sam se bolje uvalio u
rutinu, shvatio sam da uče. Meštar Yehudi se poduhvatio podučiti Aesopa u slobodnim umijećima, te su
knjige koje su čitali obuhvaćale velik broj različitih predmeta: povijest, znanost, književnost,
matematiku, latinski, francuski i tako dalje. Mene je namjerio naučiti letjeti, ali se takoðer bavio i
pretvaranjem Aesopa u učenjaka - koliko sam vidio, ta mu je zadaća značila neizmjerno više od one
moje. Ili, kako je to meštar lijepo uobličio jednoga jutra nedugo nakon što sam stigao: »Sroljo moj, kad
je došao bio je još gori od tebe. Kad sam ga pronašao prije dvanaest godina, plazio je po nasadama
pamuka u Georgiji, odjeven u dronjke. Nije jeo dva dana, a njegova mama, i sama još gotovo dijete,
ležala je mrtva, od tuberkuloze, u njihovoj straćari, četrnaest milja dolje niz cestu. Eto, toliko je daleko
taj mali uspio otići od kuće. Tada je već bio napola lud od gladi, i da upravo u tom trenutku nisam
natrapao na njega, ne mogu ni zamisliti što bi se dogodilo. Možda mu je tijelo stvarno tragično
izobličeno, no um mu je upravo veličanstven instrument, te me je već nadišao u većini područja.
Planiram ga za tri godine poslati na koledž. Tamo može nastaviti studije, a kad jednom diplomira i
krene u svijet, postat će voda svojoj rasi, blistavi primjer svim potlačenim Crncima u ovoj nasilnoj i
licemjernoj zemlji«. Meštrovim riječima nisam uspio uhvatiti ni glavu ni rep, no ljubav iz njegova
glasa propalila je svoj put do mene i utisnula mi se u pamćenje. Unatoč svoj svojoj gluposti, toliko sam
ipak shvatio. Volio je Aesopa kao vlastitoga sina, a ja nisam bio ništa bolji od kakvog bastarda, zvijeri
miješane krvi, na koju se pljuje i ostavlja na kiši.
Majka Sue bila mi je sudrug u neznanju, sestra po nepismenosti i lijenosti, i iako je to moglo medu
nama skovati nekakvu vezu, do toga nije došlo. U njoj nisam nalazio ni traga nekom otvorenom
neprijateljstvu, ali su me istovremeno od nje prolazili trnci - mislim da mi je trebalo dulje da se uspijem
naviknuti na njezinu neobičnost, nego na preostalu dvojicu - koje bi se, takoðer, teško moglo nazvati
normalnima. Čak i kad bi odmotala gunjeva sa sebe, čak i kad bi skinula šešir, bilo mi je teško odrediti
kojemu spolu pripada. To me na neki način uznemirivalo, pa i nakon što sam je vidio golu kroz
ključanicu, nakon što sam vlastitim očima vidio da ima dvije sise i da nema ud koji joj visi iz žbuna, i
dalje nisam bio dokraja siguran. Ruke su joj bile posve muške, imala je široka ramena i mišiće koji su
joj bujali na nadlakticama i, osim kad bi me zabljesnula onim svojim rijetkim i prelijepim osmijehom,
lice joj je bilo nepomično i nečitljivo poput komada drveta. Možda me upravo to još više uznemirivalo
- njezina šutnja, način kojim je kroz mene gledala kao da ne postojim ... U hijerarhiji kućanstva nalazio
sam se točno ispod nje, što je značilo da sam s njom bio bliži od ikoga drugoga. Ona mi je dodjeljivala
zadatke i provjeravala me, ona je nadzirala jesam li se umio i oprao zube prije spavanja, no unatoč svim
satima što sam ih proveo u njezinome društvu, osjećao sam se samotnije nego da sam bio istinski sam.
Svaki put kad bi mi se našla u blizini, u utrobi bih osjetio nekakvu prazninu - kao da me njena blizina
tjerala da se skutrim što više mogu. Nije bilo važno kako sam se ponašao. Mogao sam skakati, mogao
sam stajati mirno, ishod se nikad nije mijenjao. Majka Sue bila je zid, i svaki put kad bih mu se
primaknuo bio bih se preobrazio u pramen dima, oblačić pepela koji raznosi vjetar.
Jedini koji je bio istinski dobar prema meni bio je Aesop, ali sam od samoga početka bio protiv njega,
tako da ničim što bi mogao reći ili učiniti nije mogao promijeniti moj stav. Nisam si mogao pomoći. U
krvi mi je kolao prezir prema njemu, i budući da je bio najružniji primjerak svoje vrste kojega sam
imao nesreću vidjeti, osjećao sam kako je posve neprikladno da živimo pod istim krovom. To se
protivilo svim zakonima prirode, gazilo je sve ono sveto i ispravno - nisam si mogao dopustiti da to
prihvatim. A dodavši tomu svemu činjenicu da je Aesop govorio kao nijedan drugi obojeni dječak na
svijetu - zvučao je više poput engleskog lorda nego kao kakav Amerikanac - i dodati povrh toga
činjenicu da je bio meštrov miljenik, nisam mogao ni pomisliti na njega a da mi pritom ne zaigraju
živci. Stanje je pogoršavala naredba po kojoj sam morao držati jezik za zubima svaki put kad bi mi on
bio u blizini. Nekoliko dobro odabranih primjedbi vjerojatno bi otpuhalo dio moga gnjeva, tako bar
mislim, ali sam pamtio meštrov prst ispod moje brade i nisam imao namjeru još se jednom podvrgnuti
toj torturi.
Ipak, najgore od svega bilo je što Aesop, naizgled, kao da nije mario što ga toliko mrzim. Usavršio sam
cijeli repertoar pogrda i grimasa koje sam namjeravao koristiti u njegovom društvu, no kad god bih mu
uputio jedan od tih pogleda samo bi odmahnuo glavom i smiješio se sebi u brk. Osjećao sam se kao
idiot. Ma koliko se trudio povrijediti ga, nikad me nije puštao pod kožu, nikad mi nije dao zadovoljstvo
da bar jednom pobijedim. I ne samo što je dobivao naš meðusobni rat, tukao me u svakoj njegovoj
bitki, tako da sam počeo pomišljati da je, ako ne mogu potući tog crnog vraga u poštenome vrijeðanju,
netko, zacijelo, začarao cijelu tu kanzašku preriju. Zarobili su me u zemlji ružnih snova, i što sam se
žešće trudio probuditi, noćna mora bivala je sve jezivija.
»Previše se mučiš«, rekao mi je Aesop jednog popodneva. »Toliko si obuzet vlastitom pravičnošću da
si slijep na sve oko sebe. Ako ne možeš vidjeti ni prst pred nosom, nikad nećeš moći sagledati sebe i
spoznati tko si.«
»Znam ja tko sam«, rekao sam. »I to mi nitko ne može oteti.«
»Meštar ti ne otima ništa. On ti daje dar veličine.«
»Slušaj, učini mi uslugu. Ne spominji tog lešinara dok sam u blizini. Od tog me tvog meštra prolaze
trnci i što manje mislim o njemu, to će mi biti bolje.«
»Walte, on te voli. I vjeruje u tebe svom svojom dušom.«
»Vraga. Tog prevaranta naživo boli za sve po spisku. On je stvarno pravi ciganski kralj, i ako taj ima
imalo duše - a ne tvrdim da ima - onda je ona zla do srži.«
»Kralj Cigana?« Aesop je zapanjeno izbečio oči. »Tako misliš?« Ideja mu je sigurno zvučala smiješno
jer se, trenutak kasnije, zgrabio za trbuh i počeo previjati od smijeha. »Stvarno znaš biti duhovit«,
rekao je, brišući suze. »Kako ti je, zaboga, to palo na pamet?«
»Ovaj,« rekao sam, osjećajući kako mi se od stida rumene obrazi, »ako nije Ciganin, onda koji je
vrag?«
»Maðar.«
»Čega?« promucao sam. Prvi put sam čuo da itko izgovara tu riječ koja me toliko smela da sam za
trenutak izgubio dar govora.
»Maðar. Rodio se u Budimpešti i kao dječak došao u Ameriku. Odrastao je u Brooklvnu, u gradu New
Yorku - a i otac i djed bili su mu rabini.«
»Što ti je to, neki niži oblik glodavca?«
»Židovski učitelji. Nešto slično svećeniku, samo za Židove.«
»No krasno,« rekao sam, »to ti je to. To objašnjava sve. Još je gori od Cigana. Doktor Mrkogledi je
čifut. A oni su stvarno najgori na ovom jadnom planetu.«
»Bilo bi bolje da ne čuje to što govoriš«, rekao je Aesop.
»Znam ja svoja prava«, rekao sam. »I, kunem ti se, nijedan me Židov neće potrkivati.«
»Walte, samo mirno. Tražiš nevolju.«
»A što je s onom vješticom, Majkom Sue? Je li i ona jedna od njihovih?«
Aesop je odmahnuo glavom i zagledao se u zemlju. Glas mi je drhtao od gnjeva - nije se mogao
natjerati da me pogleda u oči. »Nije«, rekao je. »Ona je iz plemena Ogalala Siouxa. Djed joj je bio brat
Bika Koji Sjedi, a ona je u mladosti bila najbolja jahačica bez sedla u Buffalo Billovom cirkusu.«
»Sereš.«
»Ne bih ni pomislio. Govorim ti čistu i pravu istinu. Živiš pod istim krovom sa Židovom, Crncem i
Indijankom - i što prije to prihvatiš kao činjenicu, to će ti život biti lakši.«
Do tog sam trenutka tamo proveo tri tjedna, no nakon razgovora s Aesopom znao sam da više neću
moći izdržati. Zbrisao sam još iste noći - čekao sam dok svi nisu pozaspali, zatim sam ispuzao ispod
pokrivača, kliznuo niza stube i na prstima se iskrao u ledenu prosinačku tamu. Nije bilo mjeseca, nije
me osvjetljavala nijedna zvijezda, a kad sam prešao preko praga zapuhnuo me tako snažan vjetar da me
prikovao uz kućni zid. Na tom vjetru kosti su mi bile poput pamuka. Noć je grmjela i tutnjila, a zrak je
šuštao i zvonio kao da je nosio glas Boga koji udara gnjevno na svako stvorenje dovoljno ludo da
ustane protiv Njega. Bio sam taj luðak, pa sam se neprekidno pridizao s tla i mučno probijao ravno
prema raljama vrtloga, vrteći se poput zvrka dok sam, korak po korak, napredovao kroz dvorište.
Nakon deset, dvanaest pokušaja bio sam posve izmožden, i baš kad sam se spremao još jednom pridići
na koljena, kapci su mi pali i izgubio sam svijest. Prolazili su sati. Probudio sam se u osvit zore i otkrio
da su me okružile četiri usnule svinje. Da nisam pao medu njih, vjerojatno bih se te noći smrznuo na
smrt. Razmišljajući o tomu sada, mislim da je to bilo čudo, no kad sam tog jutra otvorio oči i shvatio
gdje se nalazim, skočio sam na noge, pljunuo i proklinjao svoju zlu sreću.
Nisam ni najmanje sumnjao da Meštar Yehudi u tim zbivanjima ima svoje prste. U počecima naše
zajedničke povijesti pripisivao sam mu sve moguće natprirodne moći, i bio posve uvjeren da je on
prizvao taj strahotni vjetar samo zato kako ne bih uspio pobjeći. Još nekoliko tjedana nakon toga glava
mi je brujala od bezbroj bezumnih teorija i nagaðanja. Najgora od njih imala je veze s Aesopom - i sve
većom uvjerenošću da se on rodio kao bijelac. Pomisao je bila strašna, no naizgled su svi dokazi
potkrjepljivali taj zaključak. Prvo - govorio je kao bijelac. Ponašao se kao bijelac, razmišljao kao
bijelac, svirao glasovir kao bijelac i zašto bih ja, samo zato što mu je koža bila crne boje, vjerovao
vlastitim očima kad mi je nutrina govorila drugo? Jedini odgovor bio je da se rodio bijel. Prije mnogo
godina, meštar ga je odabrao za svog prvog učenika kojeg će poučavati umijeću letenja. Rekao je
Aesopu da skoči s krova štale i Aesop je skočio - no umjesto da uhvati zračne struje i poleti zrakom,
pao je na tlo i polomio sve kosti. To je objašnjavalo njegovo jadno, iskrivljeno držanje, no tada ga je,
što je samo pogoršalo sve, Meštar Yehudi kaznio zbog neuspjeha. Prizivajući moći stotina židovskih
demona, upro je prstom u svog učenika i pretvorio ga u groznoga Crnca. Aesopov život bio je uništen,
tako da nisam ni najmanje sumnjao kako i mene čeka jednaka kob. Ne samo što ću skončati crne kože i
obogaljena tijela, već ću i ostatak svojih dana morati provoditi izučavajući knjige.
Drugi sam put pobjegao usred popodneva. Noć me zapriječila svojom magijom, stoga sam uzvratio
novom strategijom te se iskrao usred bijeloga dana, pretpostavljajući kako, ako mogu vidjeti kamo sam
se uputio, na putu neće biti čudovišta koja će mi se plesti pod nogama. Prvih sat-dva sve je teklo po
planu. Izvukao sam se iz štale odmah nakon ručka i uputio se cestom prema Ciboli, namjerivši hodati
oštro i stići do grada prije noći. Tamo bih ulovio teretni vlak i nekako se dovukao na istok. Ako nešto
ne zabrljam, za dvadeset četiri sata trebao sam se šetati bulevarima dragog, starog Saint Louisa.
Eto, tako sam brzo hodao tom prašnom cestom u pratnji poljskih miševa i vrana, svakim korakom
osjećajući sve veću sigurnost - no kad sam odjednom podigao glavu, spazio sam zaprežna kola koja su
mi se približavala iz suprotnoga smjera. Izgledala su zapanjujuće nalik onima koja su pripadala Meštru
Yehudiju, no budući da sam njih vidio u štali prije odlaska, proglasio sam sve to slučajnošću i nastavio
hodati. Kad sam se primakao na desetak metara od njih, pogledao sam ponovno. Jezik mi se zalijepio
za nepce, oči su mi ispale iz duplji i zakotrljale mi se oko nogu. Bila su to meštrova kola, a na njima je
sjedio nitko drugi nego sam Meštar koji me gledao, široko se osmjehujući. Zaustavio ih je i dodirnuo
obod šešira na pozdrav, onako nehajno, prijateljski.
»Oj, sinko. Malo je prohladno za popodnevnu šetnju.«
»Vrijeme mi savršeno odgovara«, rekao sam. »Ovdje se bar može disati. Ako čovjek predugo ostane na
jednom mjestu, počne gušiti samoga sebe.«
»Da, znam kako to ide. Svaki dječak mora protegnuti noge. No sad je izlet završio i vrijeme je za
povratak kući. Uskoči, Walte, pa ćemo pokušati doći tamo prije nego što ostali primijete da si nestao.«
Nisam imao nekog izbora, pa sam se uspeo i sjeo pored njega; on je zategnuo uzde i pokrenuo konja.
No, barem se nije prema meni odnosio onako uobičajeno grubo, pa iako posramljen što mi je propao
bijeg, nisam mu želio otkriti što sam zapravo namjerio. Što je vjerojatno pogodio, ali nisam želio otkriti
koliko sam razočaran pa sam hinio da pristajem na njegovu igru i priču o odlasku u šetnju.
»Nije dobro da se dječaka toliko zatvara«, rekao sam. »To ga rastuži i rada crne misli, tako da svoje
poslove ne obavlja kako bi trebao. Ako mu date samo malo svježeg zraka, bit će daleko spremniji
izvršavati svoje zadaće.«
»Slušam te, prijatelju,« rekao je meštar, »i shvaćam svaku tvoju riječ.«
»Dakle, kapetane, što ćemo? Znam da Cibola i nije neki velegrad, ali se kladim da imaju kino ili nešto
slično. Bilo bi lijepo provesti tamo jednu večer. Znate, malo razbiti monotoniju. A možda imaju i
bejzbolski klub, neki iz lokalne lige. Kad dode proljeće, mogli bismo otići na koju utakmicu. Ne mora
to biti neki veliki klub poput Cardinalsa. Meni odgovara i četvrta liga. Sve dok imaju palice i lopte, od
mene nećete čuti ni riječ pritužbe. Znate, gospodine, nikad se ne zna. Ako si date priliku, možda ćete se
i vi malo zabaviti.«
»Siguran sam da je tako. No čeka nas cijelo brdo posla, a u meðuvremenu se obitelj mora pritajiti. Što
smo više nevidljivi, to ćemo sigurniji biti. Ne želim te plašiti, no u ovom kraju nije tako dosadno kao
što se čini. U blizini imamo moćnih neprijatelja koje baš i ne veseli naše prisustvo ovdje. Većini bi bilo
drago kad bismo odjednom prestali disati, stoga ih nije mudro izazivati šepireći se u javnosti.«
»Sve dok gledamo svoja posla, koga briga što drugi misle.«
»Upravo tako. Samo neki od njih misle da su naša posla i njihova, a ja se namjeravam držati što dalje
od takvih zabadala. Walte, shvaćaš li me?«
Rekao sam mu da ga shvaćam, ali zapravo nisam imao pojma o čemu govori. Samo sam znao da su u
blizini neki ljudi koji me žele ubiti, i da ne smijem gledati utakmice. Cak me ni suosjećajan prizvuk u
meštrovom glasu nije mogao natjerati da shvatim, te sam si, putem kući, cijelo vrijeme govorio da
moram biti jak i nikad ne izgovaram riječ 'umrijeti'. Prije ili kasnije naći ću načina da se izvučem
odande, tako da ću, prije ili kasnije, ostaviti tog vješca da trune u prašini.
Treći pokušaj propao je jednako neslavno kao i prva dva. Taj put sam otišao ujutro, i iako sam tom
prilikom uspio stići do predgraða Cibole, Meštar Yehudi me ponovno čekao, sjedeći na kolima, s onim
svojim samozadovoljnim osmijehom preko cijeloga lica. Taj me dogaðaj potpuno izbacio iz takta. Za
razliku od prethodne prilike, ovu nisam mogao proglasiti slučajnošću. Kao da je znao da ću pobjeći i
prije nego što sam sam za to saznao. To smeće mi se uvuklo u glavu, sisalo sokove iz mozga; pred njim
nisam mogao sakriti ni one najtajnije misli.
Ipak, nisam se predavao. Odlučio sam da ću ubuduće biti promišljeniji, metodičniji. Nakon mnogih
promišljanja, zaključio sam da je osnovni uzrok svih mojih jada upravo samo imanje. Otamo nisam
mogao pobjeći zato što je bila savršeno ustrojena i do krajnosti samodovoljna. Krave su nam davale
mlijeko i maslac, kokoši jaja, od svinja smo dobivali meso, povrće iz trapa, imali smo obilne zalihe
brašna, soli, šećera i tkanina - dakle bilo je posve nepotrebno odlaziti u grad po zalihe. Tako sam se
zapitao: što ako odjednom nastane nestašica nečega bez čega ne možemo? Tada bi meštar morao otići u
nabavku. I čim ode, iskrast ću se otamo i pobjeći.
Ta je ideja bila toliko jednostavna da sam zamalo umro od sreće. To je vjerojatno bilo već u veljači, te
sam sljedećih mjesec dana gotovo isključivo razmišljao o sabotaži. Po umu mi se motalo bezbroj
planova i shema; smišljao sam djela neizrecivo užasna i razorna. Planirao sam početi s malim -
razrezati jednu ili dvije vreće brašna, možda se popisati u bačvu sa šećerom - i ako time ne postignem
onaj željeni ishod, nisam se skanjivao uteći većim razmjerima divljaštva: osloboditi kokoši iz
kokošinjca, na primjer, ili poklati svinje. Bio sam spreman učiniti sve samo kako bih se izvukao otamo,
i ako me sve to natjera do zida, bio sam spreman potpaliti slamu i spaliti štalu.
Ništa nije ispalo onako kako sam zamišljao. Imao sam prilike, no svaki put kad bih se spremao u djelo
provesti svoj naum, hrabrost bi me zagonetno izdala. U plućima bi mi bujao strah, srce bi počelo
drhtati, i baš kad bi mi se ruka spremala podići i izvesti djelo, neka nevidljiva sila otela bi mi svu
snagu. Još nikad mi se nije dogodilo nešto slično. Oduvijek sam bio onaj iskonski štetočina, potpuno
nadzirući vlastite porive i želje. Kad bih poželio učiniti nešto, onda bih to i učinio - bacao sam se u
pothvate, nepromišljen poput kakvog roðenog bandita. A sad me napustila hrabrost, priječila me neka
neobična paraliza volje, te sam zbog takvog kukavičluka prezirao samoga sebe - nisam mogao pojmiti
kako propalica moga kalibra može toliko nisko pasti. Meštar Yehudi ponovno me divljački tukao.
Pretvorio me u marionetu, i što sam se više trudio poraziti ga, to je snažnije vukao konce.
Prošao je još jedan potpuno pakleni mjesec prije nego što sam se odvažio na novi pokušaj. Taj put sreća
me, bar naizgled, pratila. Nije prošlo ni deset minuta otkako sam izašao na cestu, kad me pokupio
motorist i odvezao me sve do Wichite. Mislim da je bio najljubazniji tip kojega sam ikad sreo, student
koji je putovao svojoj zaručnici; sprijateljili smo se odmah, uveseljavali se meðusobno pričama čitava
ta dva i pol sata. Kad bih mu se bar mogao sjetiti imena. Bio je blento, kose pješčane boje, s pjegicama
na nosu i šminkerskom kožnom kapom. Zbog nečega pamtim da mu se djevojka zvala Francine, no
vjerojatno zato što je neprestano govorio o njoj, opisujući ružičaste bradavice njezinih dojki i čipkaste
rubove njezinih gaćica. Kožna Kapa imao je novi, sjajni Fordov stroj koji je jurio cestom kao da ne
postoji sutra. Osjećao sam se toliko slobodnim i sretnim da sam se cerekao, i što smo više klepetali o
svemu i svačemu, to sam se osjećao slobodnijim i sretnijim. Uvjeravao sam se kako ću ovaj put sigurno
uspjeti. Stvarno sam pobjegao otamo i ništa me više neće moći zaustaviti.
Ne mogu točno reći što sam očekivao od Wichite, no svakako ne mrtvi, kaubojski gradić kakvog sam
otkrio tog popodneva 1925. Cista vukojebina, prišt dosade na goloj, bijeloj stražnjici. Gdje su saluni,
gdje su revolveraši, gdje su profesionalni kartaši? Gdje je Wyatt Earp? Sto god Wichita bila nekad,
njezin izgled u sadašnjosti sastojao se od trezvene i mračne mješavine prodavaonica i kuća. Bio je to
gradić izgraðen toliko nisko iznad tla da bi čovjek laktom udarao u nebo svaki put kad bi se krenuo
počešati po glavi. Planirao sam pronaći neki posao, provesti tamo nekoliko dana, malo se potkožiti
novcem i zatim se, u velikom stilu, vratiti u Saint Louis. Brza šetnja ulicama raspršila je taj moj plan, te
sam, nakon pola sata, već tražio vlak koji će me odvesti iz grada.
Osjećao sam se tako mračno i odbačeno da nisam primijetio da je počelo sniježiti. Ožujak je u tom
kraju bio razdoblje najgorih oluja, no dan je svanuo toliko vedar i čist, da mi nije padalo na pamet da bi
se vrijeme moglo promijeniti. Započelo je s malim zapuhom, nekoliko bijelih mrlja koje su se probile
kroz oblake, no dok sam šetao gradom tragajući za željezničkom postajom, pahuljice su bivale sve teže
i gušće, te kad sam, desetak minuta kasnije, zastao kako bih provjerio pravac, bio već do gležnjeva u
snijegu. Padalo je na lopate. I prije nego što sam mogao izgovoriti riječ vijavica, zaurlao je vjetar i
počeo raznositi snijeg u svim pravcima. U jednom trenutku hodao sam ulicama u središtu Wichite, u
sljedećem sam se slijepo probijao kroz bijelu mećavu. Nisam imao pojma gdje sam. Drhturio sam pod
promočenom odjećom, vjetar je divljao, a ja sam bio usred vihora, vrteći se u krug.
Ne znam točno koliko sam se probijao kroz oluju. Pretpostavljam, najmanje tri sata, možda čak pet ili
šest. U grad sam stigao kasno popodne, a hodao sam još i nakon sumraka, probijao se kroz goleme
zapuhe, u snijegu do koljena, zatim do struka, zatim do vrata, bjesomučno tražeći neki zaklon prije
nego što mi snijeg proguta cijelo tijelo. Morao sam se nastaviti kretati. I najmanji zastanak bi me
pokopao, i vjerojatno bih se ili nasmrt smrznuo ili ugušio prije nego što bih se uspio izvući. Stoga sam
se nastavio probijati, iako sam znao da me svaki korak nosi sve bliže kraju. Gdje su svjetla -
neprekidno sam se pitao. Sve više i više sam se udaljavao od grada, probijao se u neki nenastanjeni
kraj, no svaki put kad bih promijenio pravac, našao bih se u jednoj te istoj tami, okružen neprobojnom
noći i hladnoćom.
Nakon nekog vremena više mi ništa nije bilo stvarno. Um mi je prestao raditi, i ako me tijelo i dalje
vuklo naprijed, to je činilo samo zato što nije znalo što bi drugo moglo činiti. Kad sam u daljini spazio
slabašni odsjaj svjetla, jedva sam shvatio što vidim. Zateturao sam prema njemu, nimalo svjesniji toga
što činim od noćnog leptira kad se ustremi na svijeću. Vjerojatno sam ga smatrao snom, prividom koji
su mi pred oči bacile sjene smrti, i usprkos tomu što su mi ga neprestano držale pred očima, osjećao
sam da će nestati prije nego što doprem do njega.
Ne sjećam se kako sam uspuzao stubama, ni kako sam zastao na prednjem trijemu, no i dalje vidim
vlastitu ruku kako se pruža prema bijeloj, porculanskoj kvaki; sjećam se iznenaðenja kad se kvaka
okrenula, kad je škljocnula reza. Ušao sam u hodnik, a tamo je sve bilo blistavo, toliko nepodnošljivo
sjajno da sam morao zatvoriti oči. Kad sam ih ponovno otvorio, preda mnom je stajala žena - prelijepa,
crvenokosa žena. Na sebi je imala dugu, bijelu haljinu, modre oči promatrale su me toliko zapanjeno,
toliko uzbuðeno da sam zamalo briznuo u plač. Na trenutak sam pomislio da mi je to majka, a kad sam
se sjetio da mi je majka mrtva, shvatio sam kako sam zacijelo mrtav i ja, i da sam upravo prošao kroz
sedefne dveri.
»Pogledaj se«, rekla je žena. »Jadnice mali. Samo se pogledaj.«
»Gospo, oprostite što upadam«, rekao sam. »Ime mi je Walter Rawley, i devet mi je godina. Znam da
može zvučati čudno, no cijenio bih kad biste mi rekli gdje sam. Nekako ćutim da sam se našao u raju, a
to mi ne zvuči uvjerljivo. Nakon svih gadosti koje sam izveo, uvijek sam nekako vjerovao da ću
skončati u paklu.«
»Blagi Bože«, rekla je žena. »Pogledaj se kako izgledaš. Napola si se smrznuo. Dodi u salon i ugrij se
pored vatre.«
Prije nego što sam uspio ponoviti pitanje, uzela me za ruku i povela pored stubišta do prednje sobe.
Dok je otvarala vrata, čuo sam je kako govori: »Dragi, svući ovog dječaka i smjesti ga pored vatre. Ja
idem gore po deke.«
Tako sam sam prešao preko praga, kročio u toplinu salona dok su krpe snijega padale s mene i počele
mi se otapati oko nogu. Za malenim stolom u kutu sjedio je muškarac i pio kavu iz tanke porculanske
šalice. Bio je otmjeno odjeven u sedefastosivo odijelo, kosa mu je bila zalizana unatrag bez stazice,
briljantin je blistao u žućkastom svjetlu svjetiljke. Spremao sam mu se obratiti kad je on podigao
pogled i nasmiješio se - upravo tada, upravo tamo shvatio sam da sam mrtav i da sam završio na
samome dnu pakla. Od svih šokova koje sam doživio u svojoj dugoj karijeri, nijedan nije bio teži od
strujnog udara koji sam osjetio te noći.
»E, sad znaš«, rekao je meštar. »Kamo god kreneš, tamo ćeš me pronaći. Koliko god daleko pobjegao,
uvijek ću te čekati na kraju tvog puta. Walte, Meštar Yehudi je sveprisutan, i nije mu moguće pobjeći.«
»Ti prokleti kujin sine«, rekao sam. »Lažljivi tvoru. Ti vrećo govana.«
»Mali, pazi što govoriš. Ova kuća pripada gospodi Witherspoon, i ona neće trpjeti nikakve kletve. Ako
ne želiš ponovno završiti u oluji, onda svući odjeću sa sebe i ponašaj se pristojno.«
»Natjeraj me, ti židovsko govno«, zarežao sam. »Samo me pokušaj natjerati.«
No meštar nije morao učiniti ništa. Trenutak nakon što sam mu tako odvratio, osjetio sam poplavu
vrelih i slanih suza na obrazima. Udahnuo sam duboko, uvukao koliko sam mogao zraka u pluća, i tada
iz grla ispustio urlik, vrisak, čistog, neobuzdanog jada. Još ga nisam ispustio ni dopola, kad sam osjetio
da mi je grlo ogrubjelo, da se gušim, da mi se zavrtjelo u glavi. Zastao sam kako bih ponovno udahnuo
i tada, prije nego što sam shvatio što se zapravo zbiva, tada mi se sve zacrnjelo i pao sam na pod.
Bolovao sam dugo. Vrućica mi je zahvatila tijelo i dok je gorjela u meni, sve se više i više činilo da će
mi sljedeća adresa biti drveni sanduk. Prve dane proveo sam u kući gospode Witherspoon, bulazneći u
gostinskoj sobi na katu, no toga se ne sjećam. Niti se sjećam kako sam stigao kući, niti ičega drugoga
što se zbivalo sljedećih nekoliko tjedana. Prema onom što su mi rekli, vjerojatno ne bih bio preživio da
nije bilo Majke Sue - ili Majke Sioux, kako sam kasnije razmišljao o njoj. Sjedila je danonoćno pored
moje postelje, mijenjala obloge i žlicom mi trpala tekućinu u grlo - tri puta dnevno ustala bi iz stolca i
plesala oko kreveta, udarajući neki posebni ritam na svom indijanskom bubnju, zapijevajući molitve
Velikome Duhu kojima ga je preklinjala da mi se smiluje i ozdravi me. Mislim da to nije škodilo,
budući da me nije pregledao nijedan liječnik i, budući da sam se potpuno oporavio, posve je moguće da
je njezina magija zaslužna za moje ozdravljenje.
Nitko nikad mojoj boljetici nije dao nikakvo medicinsko ime. Osobno sam smatrao da su je uzrokovali
sati koje sam proveo u oluji, no meštar je tu pretpostavku odbacio kao potpuno nevažnu. To je Bol
Postojanja, rekao je, koja me morala zahvatiti prije ili kasnije. Iz moga tijela morali su izaći svi otrovi
prije nego što sam mogao prijeći na novu razinu obuke i naš je sretni susret u Wichiti zaptavo skratio
proces koji je mogao potrajati još kojih šest ili devet mjeseci (a da se i ne spominju bezbrojni mogući
naši meðusobni sukobi). Rekao je da me to konačno upokorilo, da me zdrobila spoznaja da ga nikad
neću pobijediti, i da je taj mentalni udar bio iskra koja je pokrenula tijek bolesti. Nakon toga je sva žuč
istekla iz mene, i nakon što sam se probudio iz te, smrti bliske noćne more, mržnja koja je prebivala u
meni preobrazila se u ljubav.
Nisam želio proturječiti meštrovim tvrdnjama, no činilo mi se kako je moja teorija neizmjerno
jednostavnija od njegove. Sve je možda počelo kad mi se vrućica smirila, kad sam se probudio i
ugledao Majku Sioux kako sjedi pored mene i smiješi se svojim ushićenim, blaženim osmijehom.
»Zamisli«, rekla je. »Moj maleni Orašac vratio se u zemlju živih.«
U glasu joj se čula tolika radost, toliko očita zabrinutost za moju dobrobit, da se u meni nešto počelo
otapati. »Sve u redu, mama«, rekao sam, jedva svjestan vlastitih riječi. »Samo sam malo drijemao.«
Nakon toga odmah sam sklopio oči i vratio se u drijemež, no dok sam tonuo o san, jasno sam osjetio
usne Majke Sioux na svome obrazu. Bio je to prvi poljubac koji sam osjetio otkad mi je umrla majka i
shvatio da nimalo ne marim otkuda potječe. Ako me ta debela skvo željela maziti, onda, Boga mu,
samo neka to čini, ja joj neću stajati na putu.
Mislim da je to bio prvi korak, no zbio se još cijeli niz, koji nipošto nije završio u trenutku kad mi se,
nekoliko dana kasnije, vrućica ponovno vratila. Probudio sam se u rano popodne i otkrio da je soba
prazna. Spremao sam se ispuzati iz postelje i pokušati upotrijebiti noćnu posudu, no čim sam izvukao
glavu ispod jastuka, čuo sam šapat ispred vrata. Meštar Yehudi i Aesop stajali su u hodniku i prigušeno
razgovarali - iako nisam mogao pohvatati svaku njihovu riječ, čuo sam dovoljno da bih shvatio o čemu
se radi. Aesop se usprotivio meštru i govorio mu da ne smije biti tako strog prema meni. Nisam
vjerovao svojim ušima. Nakon svih muka i neugoda koje sam mu nanio, mrtvački sam se stidio
shvativši da mi Aesop drži stranu. »Iscijedili ste mu dušu,« šaptao je, »a sad leži na vlastitom odru.
Meštre, nije pošteno. Znam da je živa nevolja i gad, ali u njegovom srcu ne živi samo pobuna. Znam to,
vidio sam vlastitim očima. Čak i ako griješim, ni tada ne zaslužuje takav odnos. To ne zaslužuje nitko.«
Bilo je nesvakidašnje da me netko tako brani, no još je čudnije bilo što se meštar nije oglušio na
Aesopov govor. Te iste noći, dok sam se bacao i okretao u tami, sam Meštar Yehudi ušuljao mi se u
sobu, sjeo na moj od znoja mokri krevet i primio me za ruku. Nisam otvarao oči, nisam puštao ni
zvuka, hinio sam da spavam sve vrijeme dok je bio tamo. »Walte, nemoj mi umrijeti«, govorio je tiho,
kao da govori sebi. »Ti si otporan mali gad, i još ti nije došlo vrijeme da ispustiš dušu. Čekaju nas
velike stvari, velika čuda, takva kakva ne možeš ni zamisliti. Možda i misliš da sam protiv tebe, ali
nisam. Samo dobro znam tko si i kakav si, i znam da možeš podnijeti taj pritisak. Sinko, imaš dar, i
zato ću te odvesti dalje nego što je itko ikada dopro. Walte, čuješ li me? Kažem ti, nemoj umrijeti.
Kažem ti da te trebam i da mi još ne smiješ umrijeti.«
čuo sam ga, jako dobro sam ga čuo. Riječi su do mene dopirale jasno i glasno, i iako sam pao u napast
da mu odvratim, suspregnuo sam se i pregrizao jezik. Uslijedila je duga tišina. Meštar Yehudi sjedio je
u tami, milovao mi ruku, da bi nakon nekog vremena, ako ne griješim, i ako nisam zadrijemao i sanjao
sve što se zatim zbilo, čuo, ili sam barem mislio da čujem, niz isprekidanih jecaja, gotovo
neraspoznatljivu grmljavinu koja je izvirala iz grudi tog velikog čovjeka i razbijala tišinu sobe -
jednom, dvaput, deset puta.
Bilo bi pretjerano reći da sam odmah zatim odbacio sve svoje sumnje, no moje se raspoloženje
nesumnjivo počelo mijenjati. Shvatio sam da je bijeg besmislen, i da sam zapeo tamo, sviðalo mi se to
ili ne, te sam odlučio izvući najviše od onoga što su mi davali. Možda je neke veze imao i moj susret sa
smrću, ne znam, no nakon što sam ispuzao iz svoje bolesničke postelje i ponovno stao na noge, nestalo
mi je i breme koje sam nosio na plećima. Bio sam sretan što sam ponovno zdrav, tako da mi više nije
smetalo što živim s prognanicima iz svemira. Bilo je to čudno, nezdravo društvo, no unatoč momu
neprekidnom gunðanju i lošem vladanju, svima sam redom prirastao srcu, tako da bih bio glup da sam
to zanemario. Možda se svelo na činjenicu da sam se konačno uspio naviknuti na njih. Ako dovoljno
dugo promatrate nečije lice, naposljetku počnete osjećati da zapravo promatrate samoga sebe.
Unatoč svemu što sam rekao, ne mislim reći da mi je život postao imalo lakši. Kratkoročno se pokazao
još napornijim nego prije, i samo zato što sam malo olabavio otpor, nisam zato postao nimalo manji
gad, nimalo manji zloćudni mali propalitet kakav sam oduvijek bio. Došlo je proljeće, i tjedan dana
nakon oporavka našao sam se na poljima, orao, sijao i savijao leda poput neke smrdljive i priglupe
seljačine. Užasavao sam se fizičkog rada i uzimajući u obzir da za njega nisam bio ni najmanje
nadaren, te sam dane smatrao neprekidnim nizom pokora, vječitih žuljeva, krvavih prstiju i bolnih
nogu. No, barem nisam bio sam. Sve četvero radili smo oko mjesec dana, prekinuli sve ostale poslove
kako bismo sve posijali na vrijeme (kukuruz, ječam, raž i lucernu) i pripremili zemlju za Majčin
povrtnjak, koji će nam puniti želuce tijekom ljeta. Bilo je previše naporno da bismo mogli stajati i
čavrljati, no sad sam barem za svoje tužbalice imao publiku, i svaki put kad bih ispalio koju od svojih
otrovnih primjedbi, uspijevalo bi mi njome nekoga natjerati u smijeh. Što je bilo neizrecivo drukčije od
dana prije bolesti. Jezik mi nije prestajao mljeti, no dok su moja preðašnja dobacivanja bila zloćudna i
nezahvalna, sad su ih smatrali šalama, glasnim lupetanjem simpatičnog malog klauna.
Meštar Yehudi radio je kao vol, bacio se na poslove kao da je roðen na toj zemlji, i uvijek bi uspijevao
postići više nego svi mi zajedno. Majka Sioux bila je spokojna, radišna, tiha, neprekidno je čučala i
pomicala se naprijed dok joj je golema stražnjica stršila u nebo. Potjecala je iz rase lovaca i ratnika, te
joj je rad na zemlji bio jednako neprirodan kao i meni.
Bez obzira na to koliko sam bio neprikladan za taj posao, Aesop je bio još gori, te me tješilo što znam
da nije, nimalo više od mene, oduševljen što svoje vrijeme mora tratiti na tu tlaku. Želio je biti u kući,
čitati knjige, sanjati svoje snove i baviti se idejama, pa iako nije nikad otvoreno meštru iznio svoje
pritužbe, bio je osobito podložan mojim dosjetkama, prekidajući moje provale spontanim salvama
smijeha - svaki put kad se smijao, zvučao je kao da ispušta dugi amen, što me uvjeravalo da mi je šala
pogodila cilj. Dotada sam Aesopa smatrao čistom dobricom, nevinim dosadnjakovićem koji nikad ne
krši pravila, no čuvši mu smijeh na poljima, počeo sam mijenjati mišljenje o njemu. U tim iskrivljenim
kostima bilo je više srži nego što sam pomišljao, i usprkos njegovoj iskrenosti i uzvišenosti, i on je
tražio zabavu kao i svaki drugi petnaestogodišnjak. Škakljao ga je moj oštri jezik, moje gluposti i
dosjetke podizale su mu duh, i kako je vrijeme prolazilo, bivalo mi je sve jasnije da više nije ni nevolja
ni suparnik. Bio je prijatelj - prvi istinski prijatelj kojeg sam ikada imao.
Ne mislim nastavljati s tim sentimentalnim tupežom, no govorim o vlastitom djetinjstvu, o preði mojih
najranijih sjećanja - i budući da sam, kasnije u životu, stvorio samo nekoliko spomena vrijednih veza,
moje prijateljstvo s Aesopom zaslužuje biti zabilježeno. Jednako kao i sam Meštar Yehudi, obilježio me
načinom koji je promijenio moje biće, promijenio tijek i srž moga života. Ne govorim samo o svojim
predrasudama, o staroj magiji koja pogledu priječi da prodre dalje od boje ljudske kože, nego i o
činjenici samoga prijateljstva, o vezi koja se stvorila meðu nama. Aesop je postao moj drug, moje sidro
u tome moru neraspoznatljivoga neba, i da nije bio tamo, da me nije vezao za tlo, nikad ne bih smogao
hrabrosti suprotstaviti se tegobama koje su me preplavile tijekom sljedećih dvanaest ili četrnaest
mjeseci. Meštar je plakao u tami moje bolesničke sobe, no kad sam se oporavio, ponovno se pretvorio u
goniča robova i podvrgavao me mukama kakve ne bi smjela doživjeti nijedna živa duša. Kad se sad
prisjećam tih dana, zapanji me što sam ostao živ, da sam stvarno još tu i da mogu govoriti o njima.
Kad smo završili sjetvu, i kad nam je hrana ležala u zemlji, započeo je onaj pravi rad. Bilo je to netom
nakon mog desetog roðendana, jednog lijepog jutra krajem svibnja. Meštar me nakon doručka povukao
na stranu i prošaptao mi u uho: »Drži se, mali. Zabava počinje.«
»Mislite reći da se nismo zabavljali?« upitao sam. »Ispravite me ako griješim, no bio sam uvjeren da je
rovanje po zemlji bilo nešto najzabavnije od vremena kad sam igrao mah-jong.«
»Raditi na zemlji je jedno, to je dosadan ali nezaobilazan posao. Sad ćemo svoje misli okrenuti nebu.«
»Mislite reći, kao ptice o kojima ste pričali?« »Walte, upravo tako, baš poput ptica.«
»Hoćete reći da i dalje ozbiljno mislite provesti onaj vaš plan?«
»Mrtav ozbiljan. Spremamo se prijeći na trinaestu razinu. Ako ćeš činiti ono što ti budem govorio, bit
ćeš u zraku nakon sljedećeg Božića.«
»Trinaesta razina? Mislite reći da sam ih već prešao dvanaest.«
»Da, tako je, dvanaest. I svaku si prošao upravo savršeno.«
»Dakle, crko dabogda. Nisam imao blagog pojma. Sefe, stvarno ste mi tajili neke stvari.«
»Govorim ti samo ono što trebaš znati. Sve ostalo moja je briga.«
»Dvanaest razina. Koliko još?«
»Ukupno ih je trideset tri.«
»Ako prijeðem još dvanaest ovako brzo, bit ću spreman za tren oka.«
»Nećeš, to ti jamčim. Ma koliko misliš da si propatio dosad, to nije ništa u usporedbi s onim što te tek
čeka.«
»Ptice ne pate. One samo rašire krila i odlete. Ako imam dar, kako vi kažete, ne vidim zašto to ne bi bio
mačji kašalj.«
»Zato što, dragi moj tupoglavče, ti nisi ptica - ti si čovjek. I kako bi se podigao sa zemlje, moraš
rascijepiti nebo. Morat ćeš cijeli svemir okrenuti naopačke.«
I opet nisam shvatio ni desetinu onoga što je govorio meštar, no kimnuo sam kad me nazvao čovjekom,
osjećajući da prizvuk te riječi nosi novo poštovanje, priznanje važnosti koju mi je pridavao. Blago mi je
ruku položio na rame i izveo me u to svibanjsko jutro. U tom trenutku sam osjećao da mu bezgranično
vjerujem, i iako mu je lice djelovalo mračno, okrenuto prema vlastitoj nutrini, nikad mi nije palo na
pamet da bi ičime mogao zgaziti to povjerenje. Tako se vjerojatno osjećao Izak kad ga je Abraham
odveo na onu planinu iz Knjige postanka, glava dvadeset druga. Ako vam netko kaže da vam je otac,
iako znate da nije, onda padaju svi zidovi i osjećate se nekako glupo. Ni ne pomišljate da se protiv vas
urotio s Bogom, Gospodarem Jahveom. Dječački mozak ne radi tom brzinom - nije dovoljno profinjen
da bi proniknuo u takvu prijevaru. Samo znate da vam je neki veliki čovjek stavio ruku na rame i
nježno ga stisnuo. I da vam je rekao da poðete s njim, stoga krenete u tom pravcu i slijedite ga, ma
kamo pošao.
Prošao je pored štale, došao do šupe, rahitične kućice urušenoga krova, sa zidovima od neoličenih,
starih dasaka. Meštar Yehudi otvorio je vrata i dugo stajao na pragu, zagledavši se u mračnu hrpu
metalnih predmeta u njoj. Naposljetku je pružio ruku i izvukao lopatu, zahrðalu lopatu koja je
vjerojatno težila najmanje deset kilograma. Gurnuo mi je lopatu u ruke, a ja sam osjetio ponos što je
nosim umjesto njega, nakon što smo ponovno pošli. Prošli smo uz rub susjednog kukuruzišta, jutro je
bilo predivno, sjećam se, bilo je bezbroj crvendaća i modrovoljki, koža mi je titrala neobičnom živošću,
sunce me blagoslivljalo svojom toplinom dok se slijevalo na mene. Naposljetku smo stigli do komada
neobraðene zemlje, male pustare na spoju dvaju polja; tada se meštar okrenuo prema meni i rekao:
»Ovdje ćemo načiniti rupu. Hoćeš li ti kopati, ili ćeš to prepustiti meni?«
Upro sam svim silama, no ruke mi nisu bile dorasle poslu. Bio sam premalen da bih mogao raditi
takvom lopatom, i kad je meštar vidio koliko se mučim samo kako bih probio tlo, a da i ne spominjem,
zarovao lopatom, rekao mi je da sjednem i počinem, da će on dovršiti posao. Sljedeća dva sata gledao
sam ga kako taj komad zemlje pretvara u golemu šupljinu, rupu široku i duboku poput divova groba.
Radio je toliko brzo da mi se činilo kako ga zemlja doslovno guta, i nakon nekog vremena prodro je
toliko duboko da mu nisam mogao vidjeti glavu. Čuo sam ga kako stenje, kako diše i puše poput
lokomotive svaki put kad bi zarovao lopatom, a onda bi hrpa zemlje preletjela preko ruba, na trenutak
zastala u zraku i zatim pala na hrpu koja je rasla oko ruba rupe. Radio je kao da ga je bilo desetorica,
kao da cijela vojska kopača ruje tunel do Australije - a kad je konačno stao, i kad se izvukao iz jame,
bio je toliko prljav i znojan daje izgledao kao čovjek načinjen od ugljena, iscrpljeni komedijaš iz
vodvilja koji će umrijeti s crnom šminkom na licu. Nikad nisam čuo da itko tako teško diše, nikad
nisam vidio tijelo koje bi toliko ostalo bez daha, a kad se bacio na zemlju i ostao ležati nepomično
sljedećih deset minuta, bio sam gotovo siguran da će ga izdati srce.
Bio sam previše zapanjen da bih mogao govoriti. Promatrao sam meštrov prsni koš, tragao za
znakovima kolapsa, a u meni su se izmjenjivale radost i tuga dok su mu se prsa dizala i spuštala, gore-
dolje, nadimala i praznila ispred beskrajnog modrog obzora. Otprilike na polovici bdijenja, pred
suncem se zaustavio oblak i nebo je prijeteće potamnjelo. Pomislio sam da nas prelijeće anðeo smrti,
ali su pluća Meštra Yehudija nastavila pumpati dok se nebo ponovno vedrilo - trenutak kasnije uspravio
se, nasmiješio i žustro počeo otirati zemlju s lica.
»Dakle,« rekao je, »što misliš o našoj jami?«
»Veličanstvena jama«, rekao sam. »Duboka i krasna kao nijedna dosad.« »Drago mi je što ti se sviða,
jer ćete ti i ta jama biti, tijekom sljedećih dvadeset četiri sata, istinski i nevjerojatno bliski.«
»Ne marim. Izgleda mi zanimljivo. Sve dok ne kiši, moglo bi biti zanimljivo sjediti u njoj neko
vrijeme.« »Walte, ne mari za kišu.«
»Vi ste nekakav prognostičar? Možda i niste zamijetili, ali ovdje se vrijeme mijenja svakih deset
minuta. Što se vremena tiče, Kansas je stvarno podao.«
»Istinu govoriš. U ovim krajevima ne može se osloniti na nebo. No, ne kažem da neće kišiti. Samo ti
kažem da ne moraš brinuti ako pljusne.«
»Može, dajte mi pokrivač, znate ono veliko platneno - ceradu. To je dobro. Čovjek ne može pogriješiti
ako se spremi na najgore.«
»Neću te spustiti unutra da bi se zabavljao. Naravno, ostavit ću ti rupu za disanje, i dugu cijev koju ćeš
držati u ustima da bi mogao disati, no sve u svemu bit će prilično vlažno i neudobno. Prilično skučeno i
neugodno, onako kako to osjećaju crvi - oprosti što tako govorim. I sumnjam da ćeš to iskustvo
zaboraviti dok budeš živ.«
»Znam da sam glup, ali ako ne prestanete govoriti u zagonetkama, ovdje ćemo provesti čitav dan prije
nego što skopčam što to pričate.«
»Sinko, zakopat ću te.«
»Kako molim?«
»Ubacit ću te u jamu, prekriti te zemljom - zakopat ću te živoga.« »I očekujete da pristanem na to?«
»Nemaš izbora. Ili ćeš se spustiti vlastitom voljom, ili ću te zadaviti golim rukama. U prvom slučaju,
živjet ćeš dugo i sretno; u drugome, život ti završava za trideset sekundi.«
Tako sam dopustio da me živoga zakopa - iskustvo koje ne bih preporučio nikomu. Iako sama pomisao
zvuči užasno, pravo zatočeništvo je neizmjerno gore, a kad čovjek provede neko vrijeme u utrobi
ništavila, kao što sam ja učinio toga dana, svijet više nikad ne izgleda isto. Postaje neizrecivo ljepši, no
sva ta ljepota utapa se u potpuno prolaznome svjetlu, posve nestvarna, ljepota koja ne posjeduje ni
tračak tvarnosti, i iako je moguće vidjeti je i dodirnuti kao i uvijek, dijelom svoga bića shvatio sam
kako sve to nije ništa više od fatamorgane. Osjećati zemlju na sebi je jedno, osjećati njezin pritisak,
njezinu hladnoću, paniku nepomičnosti nalik smrti, no ona istinska strava rada se tek kasnije, nakon što
te iskopaju, kad ponovno ustaneš i možeš hodati. Sve nakon toga, sve što ti se dogodi na površini,
povezano je s tim satima koje si proveo pod zemljom. U glavi ti nikne sićušno sjeme ludila, i unatoč
tomu što si pobijedio u toj borbi za život, izgubio si gotovo sve drugo. U tebi otada živi smrt, izjedajući
svu nevinost i nadu, te ti na kraju ne ostaje ništa, samo zemlja, čvrstoća zemlje, vječita moć i trijumr
zemlje.
Tako je započela moja inicijacija. Tijekom tjedana i mjeseci što su slijedili proživio sam, manje-više,
jednoličnu i nepopustljivu lavinu zala. Svaka kušnja bila je strasnija od one koja joj je prethodila, i to
što mi je uspjelo ne pokleknuti pripisujem samo svojoj istinski reptilskoj tvrdoglavosti, bezumnoj
pasivnosti koja je drijemala negdje u srži moje duše. Nije imala nikakve veze ni s voljom, odlučnošću
ili snagom. Nisam posjedovao nijednu od tih značajki, i što me se guralo dalje, to sam osjećao manje
radosti zbog vlastitih postignuća. Bičevao me volujskim bičem; bacao me s konja u galopu; zavezao me
na krovu štale i držao tamo dva dana bez vode i hrane; namazao mi je kožu medom i ostavio me gologa
na kolovoskoj vrućini dok su po meni plazile tisuće muha i osa; jednu cijelu noć prosjedio sam okružen
vatrom, sve dok mi vrućina nije opalila tijelo i osula ga plikovima; šest sati neprekidno me natapao u
kadi punoj vinskoga octa; udarila me munja; pio sam kravlju mokraću i jeo konjski izmet; uzeo sam
nož i odrezao gornji članak lijevog malog prsta; tri dana i noći visio sam u kukuljici od užadi
pričvršćenoj na krovne grede. Sve sam to činio zato što mi je Meštar Yehudi rekao da to učinim, i ako
se nisam mogao natjerati da ga zavolim, nisam ga niti mrzio niti mu zamjerao za sve patnje koje sam
proživio. Nije mi više morao prijetiti. Slijepom poslušnošću pokoravao sam se njegovim naredbama,
nikad ne propitujući njihovu moguću svrhu. Rekao mi je da skočim, skočio sam. Bio je čovjek koji je
obećao da će me naučiti letjeti - i iako mu nikad nisam povjerovao, dopustio sam mu da me iskorištava
kao da vjerujem. Uostalom, sklopili smo sporazum, pakt, one prve noći u Saint Louisu, i to nikad nisam
zaboravio. Ako ne ispuni obećano do moga trinaestoga roðendana, namjerio sam mu sjekirom odrubiti
glavu. U tome nije bilo ničeg osobnog - čisto pitanje pravde. Ako me taj kurvin sin iznevjeri, ubit ću ga
- i on je to znao jednako dobro kao i ja.
Dok je trajao sav taj pakao, Aesop i Majka Sioux držali su me se kao da sam njihova krv i meso, njihov
najvoljeniji i najdraži. Izmeðu različitih faza moga razvoja bilo je i trenutaka zatišja koji su trajali
ponekad danima, ponekad tjednima, i kada bi Meštar Yehudi često nestajao s farme, ostavljajući je sve
dok mi ne bi zarasle rane, i dok se ne bih oporavio kako bih se suočio s novim valom nasrtaja na moje
biće. Nisam imao pojma kamo je odlazio tijekom tih stanki, niti sam druge ispitivao o tome, budući da
bi mi uvijek laknulo kad bi otišao. Ne samo što sam bio zaštićen od daljnjih kušnji, nego bih u tom
vremenu sa sebe skidao breme meštrove nazočnosti - njegove mračne mučaljivosti, mučne poglede,
golemu količinu prostora koji je zauzimao - i jedino me to umirivalo, davalo mi priliku da ponovno
prodišem. Bez njega je kuća bila sretnija, te smo nas troje živjeli u velikome skladu. Punašna Majka
Sioux i njezina dva kržljava dječaka. To su bili dani kad smo se Aesop i ja sprijateljili, i iako je to
vrijeme bilo puno jada, u njemu ima i lijepih uspomena, možda onih najljepših. Aesop je bio
nevjerojatno nadaren za pričanje priča, i ništa mi nije bilo milije nego slušati kako onim svojim blagim
glasom prede sulude priče koje je natrpao u glavu. Znao ih je na stotine, i uvijek kad bih ga zamolio,
ležeći sav modar i bolan u postelji nakon posljednjeg mučenja, sjedio bi uz mene satima i pričao mi
jednu za drugom. O Jacku ubojici divova, Sinbadu moreplovcu, Odiseju lutalici, Billvju Kidu,
Lancelotu i kralju Arthuru, Paulu Bunvanu ... sve sam ih čuo. One najbolje čuvao je za trenutke kad
sam bio osobito tužan - bile su to priče o mome imenjaku, sir Walteru Raleighu. Pamtim kako sam se
zapanjio kad mi je rekao da nosim slavno ime, ime stvarnog pustolova i junaka. Kako bi dokazao da ne
izmišlja, otišao je do police s knjigama i izvukao debeli svezak sa slikom sir Waltera u njemu. Nikad
nisam vidio otmjenije lice, i ubrzo sam ga počeo proučavati svakodnevno, deset-petnaest minuta.
Sviðala mi se njegova šiljata bradica i poput britvi oštar pogled, i biserna naušnica na lijevome uhu.
Bilo je to lice pirata, istinskog viteza-gusara, i od toga sam dana u svojoj nutrini nosio sir Waltera kao
svoje drugo 'ja', kao nevidljivog brata koji će biti uz mene i u onim najgorim trenucima. Aesop mi je
pričao o plastu i blatnoj kaljuži, o potrazi za El Doradom, o nestaloj koloniji u Roanokeu, o trinaest
godina u londonskome Toweru, o hrabrim riječima koje je izgovorio prije nego što su mu odrubili
glavu. Bio je najbolji pjesnik svoga doba; bio je učenik, znanstvenik, slobodni mislilac; bio je najbolji
ljubavnik u cijeloj Engleskoj. »Zamisli tebe i mene zajedno,« rekao je Aesop, »tako ćeš otprilike dobiti
ideju tko je bio. Čovjek moje pameti i tvoje hrabrosti, visok i naočit - eto, to ti je sir Walter Raleigh,
najsavršeniji čovjek koji je ikada živio.«
Svake noći Majka Sioux dolazila bi u sobu ušuškati me i zatim bi sjedila na krevetu sve dok ne bih
čvrsto zaspao. Postao sam ovisan o tom ritualu, i iako sam, u svakom drugom pogledu, odrastao brzo i
okrutno, za nju sam bio još malo dijete. Pred Meštrom Yehudijem ili Aesopom nikad nisam briznuo u
plač, no pred Majkom Sioux sam bezbroj puta otvarao slavine i slinio joj u naručju poput kakve
nevoljne mamine maze. Sjećam se kako sam jednom otišao toliko daleko da sam dotaknuo temu
letenja, a ono što mi je rekla bilo je toliko neočekivano, toliko spokojno u posvemašnjoj sigurnosti - ne
zato što sam sam vjerovao u to, nego zato što je vjerovala ona, osoba kojoj sam vjerovao najviše na
svijetu.
»On je uistinu zao,« rekao sam, govoreći o meštru, »i kad završi sa mnom, bit ću grbav i obogaljen
poput Aesopa.«
»Ne, sinko, nije ti to tako. Plesat ćeš s oblacima na nebu.«
»Da - s harfom u rukama i krilima koja će mi izniknuti na leðima.«
»U svojoj vlastitoj koži. S vlastitim mesom i kostima.«
»Majko Sioux, sve je to blef, to je odurna hrpa laži. Ako već stremi naučiti me onomu što želi, zašto se
ne potrudi i ne nauči me? Cijelu godinu trpim sve čovjeku znane strahote. Zakopao me, palio me,
sakatio me, a i dalje sam prikovan uz zemlju kao što sam i bio.«
»To su koraci. To tako mora ići. No, najgore je gotovo već prošlo.«
»Natjerao vas je da i vi povjerujete.«
»Majku Sioux nitko ne može natjerati ni na što. Prestara sam i predebela da bih gutala sve što ljudi
govore. Falšne riječi su kao pileće kosti. Kad mi zapnu u grlu, ja ih samo ispljunem.«
»Ljudi ne mogu letjeti. To je tako. Ljudi ne mogu letjeti zato što Bog ne želi da lete.«
»To je moguće.«
»Možda u nekom drugom svijetu. Ali ne i u ovom.«
»Vidjela sam to. Kad sam bila mala. Vidjela sam vlastitim očima. Ako se već dogodilo, može se
dogoditi opet.«
»Sanjali ste. Mislili ste da ste vidjeli, ali to je bio samo san.«
»Walte, vidjela sam vlastitoga oca. Vlastitoga oca i vlastitoga brata. Vidjela sam ih kako se poput
duhova kreću po zraku. Nije to bilo letenje onakvo kakvim ga ti zamišljaš. Nimalo poput ptica ili
leptira, bez krila, bez ičeg takvog. Jednostavno, bili su u zraku i kretali se. Sve je bilo sporo i čudno.
Kao da plivaju. Probijali su se zrakom poput plivača, poput duhova koji kroče jezerskim dnom.«
»Zašto mi to niste prije rekli?«
»Zato što mi prije ne bi povjerovao. Zato ti to govorim sada. Zato što dolazi vrijeme. Ako budeš slušao
što ti govori meštar, doći će i prije nego što misliš.«
Kad se proljeće dokotrljalo drugi put, rad na farmi činio mi se poput blagdana, pa sam se suludim
ushitom bacio na posao, raskriljenih ruku dočekavši priliku da ponovno živim kao normalan čovjek.
Umjesto da se vučem i neprekidno gunðam zbog bolova i boljetica, radio sam punom snagom,
izazivajući samoga sebe da izdržim i uživao u tim naporima. Za svoju sam dob i dalje bio kržljav, ali
sam bio stariji i snažniji, i iako je to bilo nemoguće, davao sam sve od sebe da ostanem ukorak s
Meštrom Yehudijem. Namjerio sam dokazati nešto, valjda, čime bih ga natjerao da me poštuje, da me
zamijeti. Bio je to nov način otpora, i svaki put kad bi mi meštar rekao da usporim, da malo olabavim,
da se ne naprežem toliko (»Nije ti to Olimpijada,« govorio bi, »mali, ne natječemo se za medalje.«),
osjećao bih se kao da sam požnjeo pobjedu, kao da sam sve više i više zadobivao vlastitu dušu.
Dotad mi je zacijelio i mali prst. Nekoć krvava kaša tkiva i kosti zarasla je i pretvorila se u glatki
batrljak bez nokta. Uživao sam ga promatrati i često sam palcem prelazio po ožiljku, dotičući dio sebe
koji je nepovratno nestao. Činio sam to pedeset, sto puta na dan, i svaki put kad bih to učinio, u glavi bi
mi zazvonile riječi Saint Louis. Trudio sam se držati prošlosti, no tada su riječi postale samo riječi,
obredna vježba pamćenja. Nisu više prizivale nikakve slike, nisu me više vodile na putovanja do mjesta
gdje sam nekoć živio. Nakon osamnaest mjeseci u Ciboli, Saint Louis za mene se pretvorio u grad
duhova, koji je, djelić po djelić, nestajao svakodnevno.
Jednog popodneva tog proljeća zatoplilo je upravo neopisivo - temperature su dostizale one ljetne. Nas
četvero radilo je na poljima, a kad je meštar svukao košulju kako bi si olakšao muke, spazio sam da
oko vrata nosi nešto - kožnu vrpcu s koje je visjela malena, prozirna kugla; poput kakvog dragulja ili
ukrasa. Kad sam mu prišao da bih pogledao bolje - čista znatiželja, bez ikakvog skrivenog motiva -
vidio sam da je u privjesku, u nekoj prozirnoj tekućini, vrh mog malog prsta. Meštar je zacijelo
primijetio moje zaprepaštenje, jer je, pomalo uznemireno, pogledao svoja prsa - kao da je pomislio da
mu po njima plazi pauk. Kad je shvatio o čemu je riječ, prstima je uhvatio kuglu i, zadovoljno se
smiješeći, pružio mi je. »A, Walte, zgodna stvarčica«, rekao je.
»Ne znam koliko je zgodna,« rekao sam, »meni izgleda strašno poznato.«
»I treba ti biti. Nekoć je pripadala tebi. Bila je dio tebe, tvojih prvih deset godina života.«
»I još je tako. Samo zato što je odvojena od tijela, ne znači da je imalo manje moja nego prije.«
»Marinirao sam ga u formaldehidu. Sačuvao ga poput mrtvog fetusa u tegli. Sad više ne pripada tebi -
sad pripada znanosti.«
»Aha, što onda radi na vašem vratu? Ako pripada znanosti, onda ga poklonite muzeju voštanih figura.«
»Zato, mali moj druže, što za mene ima posebnu važnost. Nosim to oko vrata kako bi me podsjećalo na
ono što ti dugujem. Poput omče na vješalima. Ta kugla je albatros moje savjesti, i ne mogu dopustiti da
neznancima padne u ruke.«
»A što je s mojim rukama? Sto je pošteno, pošteno je, i ja hoću natrag svoj prst. Ako itko smije nositi
ogrlicu, onda sam to ja.«
»Pogodit ću se s tobom. Ako mi pustiš da je nosim još malo, smatrat ću je tvojom. Obećavam ti to. Na
njoj je tvoje ime, i kad te jednom dignem s tla, pripadat će tebi.«
»Zauvijek?«
»Zauvijek. Naravno, zauvijek.«
»A koliko je to 'još malo'?«
»Ne dugo. Već stojiš na samome rubu.«
»Jedini rub na kojemu stojim je rub propasti. A ako ja stojim na njemu, onda ste na njemu i vi. Nije li
tako, meštre?«
»Sinko, jako brzo shvaćaš. Štojimo jedinstveni, padamo svaki za sebe. Vrijedi i za mene i za tebe, i
nitko ne zna gdje ćemo se zaustaviti.«
Bio je to drugi put da sam čuo ohrabrujuće vijesti o svome napretku. Prve mi je donijela Majka Sioux,
a sad je glasnik bio meštar glavom. Neću poricati da mi nije laskalo, no usprkos svem njihovom
uvjerenju u moje sposobnosti, propustio sam uvidjeti koliko sam malo udaljen od uspjeha. Nakon tog
vrelog svibanjskog popodneva, proživjeli smo razdoblje epskih vrućina, najvruće ljeto koje se pamti.
Zemlja se pretvorila u kotao, i svaki put kad bi se hodalo po tlu, moglo se osjetiti kako se tope potplati
na cipelama. Svake večeri, za večerom, molili smo se za kišu, no tri mjeseca s neba nije pala nijedna
jedina kap. Zrak je bio tako suh, toliko bjesomučno isušen, da se konjske muhe moglo čuti sa stotinu
metara. Sve kao da je svrbjelo, škripalo poput čičaka koji se taru o bodljikavu žicu, a smrad dvorišnog
zahoda bio je toliko snažan da je palio dlake u nosnicama. Kukuruz je usahnuo, uvenuo i umro; salata
je dosizala groteskne, gargantuanske visine - stršila je iz vrta poput nekakvih mutantskih kula. Do
sredine kolovoza moglo se u bunar baciti oblutak, i izbrojiti do šest prije nego što je pljusnuo u vodu.
Nije bilo mahuna, nije bilo klipova kukuruza, nije bilo sočnih rajčica kao što je bilo lani. Preživljavali
smo hraneći se jajima, žgancima i dimljenom šunkom, i iako je zaliha bilo dovoljno da preživimo ljeto,
sve manje količine zlokobno su naviještale crne mjesece koji su nas čekali. »Djeco, stegnite pojase«,
govorio nam je meštar za večerom. »Stegnite pojase i žvačite dok hrana ne izgubi svaki okus. Ako ne
rastegnemo ono što imamo, onda nas čeka duga i gladna zima.«
Unatoč svim nedaćama koje su nas snašle za suše, bio sam sretan, neizmjerno sretniji nego što se to
činilo mogućim. Pregrmio sam one najgore dijelove svojeg naukovanja, te su me čekale samo razine
mentalnih borbi, sukob sa samim sobom. Meštar Yehudi nije mi više bio prepreka. Izdao bi naredbu i
zatim mi iščeznuo iz uma, vodeći me do tolikih dubina vlastite nutrine da se nisam sjećao tko sam
ustvari. Tjelesne razine bile su rat, čin prkosa okrenut meštrovoj nemjerljivoj okrutnosti, i tada mi se
nikad nije micao iz vida - stajao je nada mnom i izučavao moje reakcije, promatrao mi lice tragajući za
mikroskopski sitnim grčevima boli. No, sad je sve to prošlo. Pretvorio se u blagog, darežljivog vodiča,
govorio zavodljivim i tihom glasom mameći me da prihvatim sve bizarnije i bizarnije izazove. Naredio
mi je da odem na sjenik i prebrojim sve vlati slame u konjušnici. Jednu cijelu noć proveo sam stojeći na
jednoj nozi, a zatim drugu na drugoj. Usred dana vezao me na stup i naredio mi da deset tisuća puta
ponovim njegovo ime. Nametnuo mi je zavjet šutnje, nisam smio ispustiti ni zvuka, čak i kad sam bio
posve sam. Tjerao me da se kotrljam po dvorištu, tjerao me da skakućem, tjerao me da skačem kroz
obruče. Naučio me kako plakati kad god poželim, zatim me naučio kako se istovremeno smijati i
plakati. Natjerao me da se sam naučim žonglirati, i kad sam svladao tri kamena, natjerao me da
žongliram s četiri. Tjedan dana držao mi je povez na očima, zatim mi je na tjedan dana začepio uši, da
bi mi, nakon toga, na tjedan dana povezao ruke i noge i natjerao me da, poput crva, plazim po trbuhu.
Vrijeme se promijenilo početkom rujna. Pljuskovi, munje, gromovi, snažni vjetrovi i tornado koji nam
je zamalo odnio kuću. Voda se ponovno vratila, ali nam nije bilo ništa bolje nego prije. Urod je propao,
tako da nismo imali ničime dopuniti naše dugoročne zalihe - budućnost se činila mračnom - u
najboljem slučaju, jedva ćemo se provući. Meštar je rekao da su svi farmeri u kraju pretrpjeli jednaki
udes, te da je raspoloženje u gradu sve gore. Cijene su padale, kredita gotovo da nije ni bilo, i sve se
više govorilo o pljenidbama. Kad se lisnice isprazne, meštar je rekao, onda su mozgovi puni gnjeva i
bijesa. »Što se mene tiče, te seljačine mogu mirno krepati,« nastavio je, »no, jednom će potražiti
nekoga tko će im biti kriv za sve njihove nevolje - a kad dode do toga, bolje bi nam bilo da sve četvero
nestanemo.« Cijele te čudne jeseni, prepune oluja i poplava, Meštar Yehudi izgledao je kao da ga tište
brige, kao da predviða neku bezimenu propast, nešto toliko mračno da se o tomu nije usuðivao govoriti
naglas. Nakon što me cijeloga ljeta mazio, poticao me da se suočim sa svim teškoćama mojih duhovnih
vježbi, odjednom kao da ga je napustilo svako zanimanje za mene. Sve je češće nestajao, a jednom ili
dvaput vratio se vonjajući po piću; čak je prestao poučavati Aesopa. U oči mu se uvukla nova tuga,
izgledao je mračno i zlokobno. Danas mi je većina toga mutna, no pamtim kako je, tijekom onih
nekoliko trenutaka kad me počastio svojim društvom, bio iznenaðujuće prisan. Iz te magle izdvaja se
jedan dogaðaj - jedne večeri, početkom listopada, vratio se kući s novinama pod rukom i širokim
osmijehom na licu. »Imam dobre vijesti za tebe«, rekao je, i sjeo raširivši novine na kuhinjskome stolu.
»Tvoj klub je pobijedio. Nadam se da te to veseli, budući da tu piše kako je prošlo trideset osam godina
otkako su bili prvaci.« »Moj klub?«
»Saint Louis Cardinals. Oni su tvoj klub, nije li tako?« »Još kako jesu. S njima sam dok sam živ.«
»Dakle, piše da su osvojili svjetsko prvenstvo. Prema onomu što ovdje piše, sedma igra bila je nešto
najuzbudljivije u povijesti.«
Tako sam saznao da su mi dečki postali prvaci 1926. Meštar Yehudi pročitao mi je napis o dramatičnoj
sedmoj igri, kad je Grover Cleveland Alexander ušao kako bi izbacio Tonvja Lazzerija sa sve četiri
baze pokrivene. Prvih nekoliko minuta mislio sam da izmišlja. Posljednje sam čuo da je Alexander bio
glavna faca u Philadelphiji, a Lazzerijevo mi ime nije značilo ništa. Zvučalo je poput hrpe nekakvih
stranih špageta prelivenih umakom od češnjaka, no meštar mi je tada rekao da je Lazzeri novak, a da je
Grover u Cardinalse došao usred sezone. Dan prije imao je devet bacanja i tako Yanksima uništio
priliku da dobiju tri utakmice za redom - tada mu je Rogers Hornsbv sa svog mjesta dovikivao neka
samo proba postići optrčavanje. Tada je stari momak uteturao na teren, pijan ko letva još od sinoćnje
terevenke, i pokosio mladu njujoršku usijanu glavu. Nekoliko centimetara više, i priča bi završila
drugačije. U drugom bacanju, Lazzeri je zabio loptu u gledalište na lijevoj strani, strašan udarac koji je
sudac u posljednjem trenutku proglasio neispravnim. Dovoljno da čovjeka udari kap. Alexander se
držao dobro cijelu osmu i devetu igru, kako bi osigurao pobjedu, a niz je završio kad je Babe Ruth,
jedini sultan bejzbola, izletio iz igre zbog pokušaja krade druge baze. Nikad nije bilo takve utakmice.
Najluða, najpaklenija igra u povijesti, iz koje su moji Crvendaći izašli kao prvaci, kao najbolja ekipa na
svijetu.
To je za mene bila prekretnica, najznačajniji dogaðaj u mom mladom životu, no po svemu drugomu,
jesen je bila mračna vječnost, duga meðuigra puna dosade i šutnje. Nakon nekog vremena toliko sam
postao nemiran da sam Aesopu rekao kako ne bih imao ništa protiv da me nauči čitati. Bio je i više
nego spreman, samo je prvo to morao riješiti s Meštrom Yehudijem, i kad mu je meštar dopustio,
moram priznati da me to malo pogodilo. Oduvijek je govorio kako me želi ostaviti što glupljim - kako
je to prednost kad je u pitanju moja obuka - no sad je jednostavno okrenuo kaput i bez ikakvog
objašnjenja promijenio mišljenje. Neko sam vrijeme mislio da je od mene digao ruke, pa mi je u srcu
bujalo razočaranje, pasja tuga koja je u prah satrla sve moje blistave snove. Što sam skrivio, pitao sam
se, zašto me napustio onda kad mi je najpotrebniji?
Tako sam, uz Aesopovu pomoć, učio slova i brojke, i kad sam započeo, učio sam toliko brzo da sam se
znao zapitati u čemu je zapravo problem. Ako već neću poletjeti, onda bar meštra mogu uvjeriti da
nisam tupan, no za to mi je trebalo tako malo napora da sam tu pobjedu ubrzo počeo smatrati posve
ispraznom. Raspoloženje u kući poraslo je nakratko u studenomu, kad se naglo prekinula nestašica
hrane. Nikomu ne rekavši kako je došao do novca, meštat je potajno dogovorio isporuku konzervi.
Jednog jutra nam se pred vrata dovezao kamion i dvojica jakota počeli su iskrcavati kutije. Bilo ih je na
stotine, a u svakoj dva tuceta limenki - svakovrsno povrće, meso, juhe, pudinzi, konzervirane breskve i
marelice - bila je to poplava nezamislivog obilja. Aesop i ja zabuljili smo se kao telci u šarena vrata, a
meštat je sve to vrijeme stajao prekriživši ruke na prsima; nešto kasnije pozvao nas je k sebi i stavio
nam ruke na ramena. »Ovo se ni izdaleka ne može mjeriti s kuhinjom Majke Sioux«, rekao je, »no
neizmjerno je bolje od žganaca. Kad vas sve izda, samo se sjetite na koga možete računati. Bez obzira
na to koliko nam crno bilo, uvijek ću naći način da nas izvučem.«
Ma kako to izveo, kriza je završila. Smočnica je ponovno bila puna, i nismo više ustajali od stola željni
još hrane, nismo više cmizdrili zbog kruljenja u želucima. Moglo bi se pomisliti da je tim preokretom
zadobio našu doživotnu zahvalnost, no zapravo smo to ubrzo naučili uzimati zdravo za gotovo. Nakon
samo deset dana činilo nam se posve prirodnim da jedemo obilno, a već krajem mjeseca jedva smo
pamtili dane kad hrane nije bilo. Tako vam je to. Sve dok vam nedostaje nešto, za tim žudite
danonoćno. Samo kad bih to mogao imati, govorite, time bih riješio sve svoje probleme. No kad
jednom doprete do toga, kad vam u rukama konačno završi predmet želja, onda brzo gubi svu svoju
privlačnost. Nameću se druge želje, osjećaju se nove žudnje, i malo po malo čovjek otkriva da je opet
na početku. Tako je bilo i s mojom poukom iz čitanja; tako i s novonastalim obiljem natrpanim po
kuhinjskim ormarima. Vjerovao sam da će sve to promijeniti stanje, no na kraju se sve svelo na sjene,
na žudnje koje su zamjenjivale ono što sam istinski želio - upravo ono što nisam mogao imati. Dakle,
na to se svodi priča o svim tim mjesecima. Žudio sam za meštrovom ljubavlju, i tu žudnju nije mogla
zadovoljiti nikakva hrana. Nakon dvije godine, naučio sam da je sve što jesam poteklo izravno od
njega. Stvorio me na vlastitu sliku, a sad ga više nije bilo. Zbog nekih, meni tada neshvatljivih razloga,
osjećao sam da sam ga izgubio zauvijek.
Nikad mi nije padalo na pamet pomišljati na gospodu Witherspoon. Čak ni kad je jedne večeri Majka
Sioux nabacila nešto o meštrovoj 'gospi udovi' iz Wichite, nisam uspio poslagati kockice. U tom sam
pogledu bio posve zaostao, jedanaestogodišnji sveznadar koji nije shvaćao ono temeljno što se zbiva
izmeðu muškaraca i žena. Pretpostavljao sam da je riječ o putenim, sporadičnim grčevima zabludjele
požude, i kad mi je Aesop pričao o smještanju svoga stojka u zgodnu, vruću picu (bio je upravo navršio
sedamnaestu), odmah sam pomislio na kurve koje sam poznavao u Saint Louisu, grube, lajave lutke
koje su se u dva sata izjutra klatarile ulicama i prodavale tijela za bešćutan i stvaran novac. Nisam imao
pojma o zreloj ljubavi, o braku, o ikakvim, takozvanim, uzvišenim osjećajima. Jedini bračni par koji
sam vidio bili su tetak Slim i teta Peg, a taj je spoj bio toliko brutalan, takvo bezumlje pljuvanja, kletvi
i buke, da je vjerojatno bilo posve logično što sam živio u potpunom neznanju. Kad bi meštar odlazio
od kuće, pretpostavljao sam da negdje karta poker ili ispija bocu kakve brije po krčmama u Ciboli.
Nikad mi nije padalo na pamet da bi mogao biti u Wichiti, i da bi udvarao dami otmjenoj poput Marion
Witherspoon - što mu je postupno slamalo srce. I sam sam je pogledao, no tada sam bio toliko bolestan
i grozničav, da je se jedva sjećam. Bila je halucinacija, privid roðen u samrtnim trzajima i iako bi mi
povremeno njezino lice bljesnulo pred očima, nisam je smatrao stvarnom. U najboljem sam je slučaju
smatrao majkom - no tada bi me obuzeo strah - prestravio bih se što nisam uspio prepoznati duh vlastite
majke.
Trebalo je nekoliko gotovo potpunih katastrofa da me dovedu u red. Početkom prosinca, Aesop se
porezao otvarajući limenku ušećerenih breskvi. Isprva nije izgledalo nimalo opasno, bila je to samo
ogrebotina koja je trebala zacijeliti začas, no umjesto kraste, sve je nabreklo i pretvorilo se u strahotnu
kvrgu gnoja i boli; treći dan Aesop je ležao u postelji s visokom temperaturom. Bila je sreća što se
Meštar Yehudi tada zatekao doma jer je, osim drugih talenata, posve pristojno poznavao medicinu i kad
je sljedećeg jutra otišao u Aesopovu sobu da vidi kako je bolesnik, sišao je nakon dvije minute,
odmahujući glavom, i zaustavljajući navalu suza. »Nemamo vremena«, rekao mi je. »Gangrena se
proširila, i ako se odmah ne riješimo tog prsta, proširit će mu se na šaku i na podlakticu. Trči van i reci
Majci Sioux da ostavi sve što radi i stavi dva lonca vode na štednjak. Ja idem u kuhinju nabrusiti
noževe. Moramo ga operirati za najviše jedan sat.«
Učinio sam što mi je rekao, i nakon što sam odvukao Majku Sioux s dvorišta, otrčao sam u kuću, popeo
se na kat i smjestio se pored prijatelja. Aesop je izgledao strašno. Bogato crnilo njegove kože pretopilo
se u prašnjavo, pjegavo sivilo, i čuo sam kako mu šlajm grgori u grudima dok mu se glava ljuljala na
jastuku.
»Drži se, stari,« rekao sam. »Još samo malo. Meštar će te izliječiti, i prije nego što trepneš, već ćeš
sjediti za tipkama i drndati neke svoje pjesmuljke.«
»Walte?« upita je. »Walte, jesi li to ti?« Otvorio je svoje zakrvavljene oči) i pogledao u smjeru mojega
glasa, ali su mu bile toliko zamućene da sumnjam kako me vidio.
»Naravno da sam ja«, odvratio sam. »Sto misliš, tko bi sjedio pored tebe u ovakvom trenutku?«
»Walte, odrezat će mi prst. Bit ću unakažen do smrti, neće me htjeti nijedna djevojka.«
»Već si ionako unakažen do smrti, a to te nije spriječilo da loviš pice. Aesope, neće ti odrezati pimpek.
Samo prst, i to prst na lijevoj ruci. Sve dok ti je stojko na svome mjestu, možeš ševiti do sudnjeg dana.«
»Ne želim ostati bez prsta«, zatulio je. »Ako izgubim prst, to znači da nema pravde. To znači da mi je
Bog okrenuo leða.«
»Ja sam imam samo devet i pol prstiju, i to mi nimalo ne smeta. Kad ostaneš bez prsta, bit ćemo kao
blizanci. Počasni članovi Kluba devetoprstih, braća dok ne otegnemo papke - baš kao što meštar uvijek
običava reći.«
Učinio sam sve ne bih li ga oraspoložio, no nakon što je operacija započela, ostao sam po strani
zaboravljen. Stajao sam u dovratku, dlanovima prekrio lice, tu i tamo provirivao izmeðu prstiju dok su
meštar i Majka Sioux radili svoje. Nije bilo ni etera ni anestetika, pa je Aesop urlikao, ispuštajući
strahotnu buku od koje se ledila krv i koja nije prestajala od početka do kraja. Ma koliko da sam ga
žalio, ti su me krici zamalo uništili. Bili su posve neljudski, a strava koju su otkrivali bila je toliko
duboka, toliko trajna, da sam se jedva uspio suspregnuti da i sam ne zavrištim. Meštar Yehudi radio je
svoje, spokojan poput pravog doktora, no urlici su Majku Sioux izbacivali iz takta gotovo jednako kao i
mene. A to nipošto nisam očekivao od nje. Oduvijek sam vjerovao da Indijanci skrivaju osjećaje, da su
hrabriji i ravnodušniji od bijelaca, no, istini za volju, Majka Sioux potpuno je pukla i, dok je krv i dalje
brizgala, a Aesop trpio sve veću bol, dahtala je i cviljela kao da nož para njezino meso. Meštar Yehudi
rekao joj je neka se izvoli sabrati. Ispričala se, ali je petnaest sekundi kasnije ponovno zajecala. Bila je
loša bolničarka, čiji su suzni ispadi nakon nekog vremena toliko smeli meštra da ju je morao izbaciti iz
sobe. »Trebam svježe vruće vode«, rekao je. »Ajde, ženo, trkom. Trkom!« Bila je samo izlika kako bi
je se riješio, i dok je trčala pore mene u hodnik, zarila je lice u dlanove i slijepo jecala sve do vrha
stuba. Nakon toga savršeno sam dobro vidio sve što se zbivalo - kako joj je noga posrnula na gornjoj
stubi, kako joj je koljeno popustilo dok je pokušavala uhvatiti ravnotežu, i zatim kako se skotrljala,
glavom naprijed, niza stube - kako je bučno udarila svojim masivnim tijelom kad se zaustavilo na dnu.
Prizemljila se s udarom koji je potresao cijelu kuću. Trenutak kasnije vrisnula je, zgrabila lijevu nogu i
počela se izvijati na podu. »Glupa stara kurvetino«, rekla je sebi. »Glupa, stara, masna kurvetino, vidi
što si napravila. Pala si niz stube i slomila prokletu nogu.«
Sljedećih nekoliko tjedana kuća je djelovala mračno poput bolnice. Morali smo se skrbiti za dvoje
invalida, te smo meštar i ja provodili dane jureći stubama, noseći im obroke, prazneći noćne posude ...
zapravo, jedino im nismo brisali njihove za krevet prikovane stražnjice. Aesop je bio prava slika
samosažaljenja, Majka Sioux je bujicama kletvi zasipala samu sebe od jutra do mraka, a uz životinje o
kojima smo se morali brinuti, nakon čišćenja soba, spremanja kreveta, pranja suda i loženja peći, ni
meštru ni meni nije ostalo previše vremena da bismo se pozabavili onim našim poslom. Bližio se
Božić, dakle onaj trenutak kad sam se, navodno, trebao uzdići s tla, a još sam robovao gravitaciji kao i
prije. Bio mi je to najmračniji čas u više od godinu dana. Pretvorio sam se u običnog graðanina koji
radi svoj posao, koji zna čitati i pisati, i da je to potrajalo imalo dulje, vjerojatno bih kod izviðača
upisao tečaj govorništva.
Jednog sam se jutra probudio ranije nego inače. Pogledao sam Aesopa i Majku Sioux, utvrdio da još
spavaju, na prstima se spustio u prizemlje, namjeravajući iznenaditi meštra svojim ustajanjem prije
zore. U to bi doba on već bio u kuhinji, kuhao doručak i pripremao se za novi dan. No sa štednjaka se
nije dizao miris kave, slanina nije cvrčala na tavi i, kad sam ušao u kuhinju, ona je bila pusta. Sigurno
je u štali, pomislio sam, skuplja jaja, muze kravu, ali sam tada shvatio da peć ne gori. Zapaliti vatru bila
je prva stvar u tim zimskim jutrima - a u prizemlju je bilo ledeno, dovoljno da mi iz usta, pri izdahu,
izaðe oblačić pare. Pa, razmišljao sam dalje, možda je stari prdonja otišao ubiti oko i želi nadoknaditi
san kako bi bio što ljepši. Što bi svakako bacilo novo svjetlo na naše stanje. Budući da bih ja njega
motao izvlačiti iz postelje, umjesto da se dogaða obratno. Zato sam se uspeo na kat i pokucao mu na
vrata - kako ni nakon nekoliko pokušaja nije uslijedio nikakav odgovor, otvorio sam vrata i oprezno
stupio preko praga. Meštra Yehudija nije bilo nigdje. Ne samo što nije bio u postelji, nego je postelja
bila uredno namještena i nije bilo nikakvih tragova da je u njoj itko proveo noć. Napustio nas je, rekao
sam sebi. Skupio je prnje i zdimio, i nikad ga više nećemo vidjeti.
Sljedećih sat vremena um su mi opsjedale najcrnje misli. Bacale me iz tuge u gnjev, iz ratobornosti u
smijeh, iz bijesnog žalovanja u zloćudnu porugu na vlastiti račun. Svemir je nestao u dimu, a ja sam
ostao živjeti u pepelu koji je ostao za njim, zauvijek sam, meðu zadimljenim ruinama izdaje.
Majka Sioux i Aesop još su spavali, nesvjesni mog divljanja i suza. Na neki sam se način (iako se ne
mogu sjetiti kako sam stigao tamo) ponovno našao u kuhinji, ležao na trbuhu lice pritisnuvši o pod,
trljajući nos o prljave daske. Iz mene se nije moglo iscijediti više suza - samo sam suho,
polupridavljeno zavijao, bio je to niz štucanja i hrapavih, bez-zračnih izdisaja. I onda sam se umirio,
gotovo posve umirio, te se, malo po malo, u meni proširio spokoj, zračeći medu mišićima, slijevajući se
prema vršcima prstiju. U glavi mi više nije bilo misli, u srcu ni tračka osjećaja. Bio sam bez težine
unutar vlastitoga tijela, lebdio na blaženom valu ništavila, posvema izdvojen i potpuno ravnodušan
spram svijeta oko mene. Tada sam to učinio prvi put - bez upozorenja, bez ikakve naznake da se to
sprema zbiti. Polagano, vrlo polagano, osjetio sam kako mi s tijelo podiže s poda. Pokret je bio toliko
prirodan, toliko uzvišen u svojoj nježnosti, da sam, tek nakon što sam otvorio oči, shvatio da mi udovi
dodiruju samo zrak. Nisam bio visoko iznad tla - samo nekoliko centimetara - no tamo sam lebdio bez
napora, visio poput mjeseca na noćnome nebu, nepokretan, lebdeći, svjestan samo zraka koji mi je
ulazio i izlazio iz pluća. Ne mogu reći koliko sam dugo lebdio, no u jednom sam se trenutku, jednakom
sporošću, jednakom nježnošću kao i prije, spustio na tlo. Dotad je već sve isteklo iz mene, oči sam već
bio zatvorio. Ne razmišljajući ni trenutka o tome što se upravo dogodilo, zapao sam u dubok san bez
snova, tonući poput kamena do samoga dna svijeta.
Probudio me zvuk glasova, škripanje cipela na golom, drvenom podu. Kad sam otvorio oči, ugledao
sam crninu lijeve nogavice hlača Meštra Yehudija. »Pozdrav, mali«, rekao je, gurkajući me nogom.
»Malo smo ubili oko na hladnom kuhinjskom podu? Nije ti neko mjesto za spavanje, ako želiš ostati
zdrav.«
Pokušao sam sjesti, no tijelo mi je bilo toliko otupjelo i podbulo da sam morao prikupiti svu snagu
kako bih se samo pridigao na lakat. U glavi mi je drhturila masa paučine, i ma koliko trljao i treptao
očima, nisam mogao izoštriti sliku.
»Walte, što ti je?« nastavio je meštar. »Nisi valjda hodao u snu.«
»Ne, gospodine. Ništa takvoga.«
»Onda, zašto si tako mračan? Izgledaš kao da si bio na sprovodu.«
Kad je to izrekao, preplavila me neizmjerna žalost, i odjednom sam osjetio da mi naviru suze. »O,
meštre,« rekao sam, zgrabivši ga objema rukama za nogu i pritisnuvši lice o njegov list, »o, meštre,
mislio sam da ste me napustili i da se nikad nećete vratiti.«
U trenutku kad su mi te riječi sišle s usana, shvatio sam koliko griješim. Nije meštar kriv što sam se
osjećao toliko ranjivim i očajnim - to je uzrokovalo ono što sam učinio prije nego što sam usnuo. I tada
je navrlo u žarkoj, gotovo mučnoj bujici - trenuci koje sam proveo iznad tla, neporecivost činjenice da
sam upravo neporecivo učinio ono što posve neporecivo nisam mogao učiniti. I umjesto da osjećam
ushit sreće, ta me prekretnica gotovo zagušila užasom. Nisam više poznavao samoga sebe. Zaposjelo
me nešto što nisam bio ja, nešto tako strašno, toliko nepoznato u svojoj novini da se nisam mogao
natjerati da progovorim o tomu. Umjesto toga sam zaplakao. Pustio sam da suze teku i, kad sam
konačno zaplakao, nisam bio siguran hoću li se ikad moći zaustaviti.
»Dragi dječače,« rekao je meštar, »dragi moj, mili dječače.« Kleknuo je i primio me u naručje, tapšao
po leðima i grlio me čvrsto dok sam i dalje jecao. Zatim sam ga ponovno čuo govoriti - ali se taj put
nije više obraćao meni. Prvi put otkako sam došao k svijesti, shvatio sam da je u sobi još netko.
»On je najhrabriji dječak koji je ikad živio«, rekao je meštar. »Radio je nevjerojatno naporno i iscrpio
se do srži. Tijelo ne može podnijeti više, i plašim se da se taj mali jadnik posve izmoždio.«
I tada sam konačno podigao pogled. Podigao sam glavu iz meštrova krila, na trenutak otvorio oči i
spazio gospodu Witherspoon koja je stajala u osvijetljenom dovratku. Na sebi je imala grimizni ogrtač i
crni, krzneni šešir, sjećam se dobro, i obrazi su joj bili rumeni od zimske hladnoće. U trenutku kad su
nam se pogledi sastali, lice joj se razvuklo u osmijeh.
»Zdravo, Walte«, rekla je.
»Zdravo i vama, gospo«, odvratio sam, šmrčući suze.
»Upoznaj svoju kumu-vilu«, rekao je meštar. »Gospoda Witherspoon pritekla nam je u pomoć, te će
nakratko prebivati u kući. Dok se stanje ne vrati na staro.«
»Vi ste gospoda iz Wichite«, rekao sam, shvativši tada zašto mi je njezino lice toliko poznato.
»Tako je«, rekla je. »A ti si onaj mališan koji je zalutao u oluji.«
»Bilo je to davno«, rekao sam, izvukao se iz meštrovog naručja i naposljetku ustao. »Ne mogu reći da
se sjećam ičega.«
»Ne,« rekla je, »vjerojatno se ne sjećaš. Ali se ja sjećam.«
»Gospoda Witherspoon ne samo što je obiteljska prijateljica,« javio se meštar, »nego je i najveći borac
i poslovna partnerica. Samo da znaš kako stoje stvari, Walte. To nikako ne zaboravi sve dok je s nama.
Hrana koju jedeš, odjeća koju nosiš, vatra na kojoj se griješ - sve to zahvali dobroti gospode
Witherspoon - i crn će biti dan kad to zaboraviš.«
»Ne brinite«, rekao sam, tog trenutka osjetivši živost u duši. »Nisam gad. Kad lijepa gospa ude u moj
dom, znam kako se gospodin ima vladati.«
Ne trateći ni trenutka, okrenuo sam pogled prema gospodi Witherspoon i sa svom otmjenošću i
junaštvom koje sam mogao skupiti, namignuo joj, najizazovnije i najbezočnije, onako kako se nikad
nije namigivalo u povijesti žena. I služi joj na čast što se nije ni zarumenjela ni zamucala. Bila je
stvarno mustra, nasmijala se, kratko, a zatim je, mirno i hladnokrvno, poput kakve stare droce, uzvratila
namigivanjem. Taj trenutak još nosim u srcu, i tog sam trenutka znao da ćemo postati prijatelji.
Nisam imao pojma kakva to posla meštar ima s njom, no o tome i nisam previše razmišljao. Bilo mi je
važno samo da je gospoda Witherspoon odsjek kod nas, te da me to oslobodilo mojih bolničarskih i
sudoperskih dužnosti. Još tog jutra preuzela je sve u svoje ruke, te je sljedeća tri tjedna u kućanstvu sve
teklo glatko, poput novih koturaljki. Istini za volju, isprva nisam pomišljao da je dorasla tome, naročito
kad sam je ugledao u tom otmjenom kaputiću i skupocjenim rukavicama. Izgledala je poput žene koja
je navikla na poslugu, i iako je bila žena nježne ljepote, za moj ukus koža joj je bila previše blijeda, i s
premalo mesa na kostima. Trebalo mi je nešto vremena da se naviknem na nju, budući da se nije
uklapala ni u jednu od kategorija meni poznatih žena. Nije bila alapača ni prostakuša, nije bila nekakva
kućna ženica, niti učiteljica a niti djevičanska nadžak-baba - no, nekako su se sve te stapale u njoj, što
znači da je se nikad nije moglo prokljuviti, niti predvidjeti njezin sljedeći korak. Bio sam jedino siguran
da je meštar zaljubljen u nju. Kad god bi ušla u sobu, uvijek bi utihnuo i postao blagorječiv - više nego
jednom sam ga, dok bi mu okrenula glavu, uhvatio da je promatra nekako rastreseno. Budući da su
svaku noć provodili u istoj postelji, i budući da sam čuo kako strunjača prilično ritmično škripi i
poskakuje, uzeo sam, zdravo za gotovo, da i ona osjeća isto prema njemu. No nisam znao da je već
triput odbila njegovu prošnju - iako, da sam i znao, sumnjam da bi stanje bilo imalo drugačije. Na umu
mi je bilo bezbroj drugih pitanja, neizmjerno važnijih od uspona i padova meštrovog ljubavnog života.
Tih sam se tjedana držao što više moguće po strani, skrivao se u sobi, istražujući sve tajne i užase mog
novog dara. Učinio sam sve što mi je bilo u moći ne bih li ga upokorio, ne bih li se pomirio s njime,
istražio njegove točne granice i prihvatio ga kao dio srži vlastitoga bića. To je bila borba - ne samo
ovladati umijećem, nego u sebe upiti sve njegove odvratne i razorne posljedice, baciti se zvijeri ravno u
ralje. Taj me dar obilježio posebnom sudbinom, odvajajući me od svih drugih za ostatak života.
Zamislite da se probudite jednoga jutra i otkrijete da imate novo lice - zamislite zatim sve one sate koje
biste morali provesti pred zrcalom samo da biste se na nj navikli, da biste se ponovno mogli osjećati
udobno u vlastitoj koži. Dan za danom zaključavao sam se u sobu, lijegao na pod i podizao tijelo u
zrak. Vježbao sam toliko da nije prošlo dugo vremena prije nego što sam mogao zalebdjeti po volji, za
nekoliko se sekundi podići s tla. Nakon nekoliko tjedana, shvatio sam da ne moram ležati na podu. Ako
bih se uspio dovesti u pravilan trans, mogao sam to činiti stojeći, i iz tog se uspravnog položaja podići
dobrih petnaest centimetara iznad tla. Tri dana nakon toga otkrio sam da se mogu podizati otvorenih
očiju. Mogao sam spustiti pogled i promatrati kako mi se noge podižu s poda - a čarolija se ne bi
prekidala.
U meðuvremenu su se životi onih drugih kovitlali oko mene. Aesopu su skinuli zavoje, Majka Sioux
dobila je štap i počela šepati po kući, meštar i gospoda Witherspoon svake su noći škripali oprugama
postelje, ispunjavajući kuću svojim stenjanjem. Uz toliku gungulu s kojom sam se morao nositi, nije mi
uvijek bilo lako pronaći izliku i zaključati se u sobu. Nekoliko puta bio sam posve siguran da me
meštar prozreo, da je spoznao moju dvoličnost i da je tako milostiv samo zato što želi da mu se sklonim
s puta. U svakom drugom trenutku izjedala bi me ljubomora što me tako baca u stranu, što znam da mu
je draže žensko društvo od moje blistave i jedinstvene nazočnosti. No sad, kad sam poletio, Meštar
Yehudi je u mojim očima počeo gubiti svoje božanske značajke te nisam više osjećao snagu njegovog
utjecaja. Vidio sam ga kao čovjeka, čovjeka nimalo boljeg ni lošijeg od drugih, i ako taj čovjek toliko
želi tratiti vrijeme bludničeći s tom koščatom flundrom iz Wichite, onda je to njegova stvar. Imao je
svoja posla, ja sam imao svoja, stoga će tako biti odsad pa nadalje. Sam sam se naučio letjeti, u redu,
nečemu što do neke mjere podsjeća na let, te sam pretpostavio da sam odsada svoj čovjek, da ne
pripadam nikomu osim sebi. Ali se pokazalo da sam samo napredovao do sljedeće razine svoga
razvoja. Podao i prepreden kao i uvijek, meštar je i dalje bio daleko ispred mene, a mene je čekao još
dug put prije nego što postanem faca kakva sam mislio da jesam.
Aesop je patio sa svojih devet prstiju, bio je vlastita nekadašnja sjena, pa iako sam s njim provodio sve
slobodno vrijeme, bio sam previše zaposlen samim sobom da bih mu poklanjao onoliko pozornosti
koliko je trebao. Neprekidno me zapitkivao zašto tolike sate provodim sam u sobi, pa sam mu jednoga
jutra (petnaestoga, možda šesnaestoga prosinca) izrekao laž ne bih li mu pomogao da ublaži svoje
sumnje u mene. Nisam želio da pomisli kako sam se prestao brinuti za njega, no u tim mi se
okolnostima činilo prikladnijim varati nego prešutjeti sve.
»Takva je sama narav iznenaðenja«, rekao sam mu. »Ako obećaš da nećeš ni pisnuti, reći ću ti nešto.«
Aesop me sumnjičavo promatrao. »Opet spremaš neki od svojih štosova.«
»Nikakvi štosovi, kunem ti se. Ovo što ću ti reći čista je istina, krepao ako nije.«
»Ne moraš se prenemagati. Ako mi imaš što reći, onda reci i gotovo.« »I hoću. Samo prvo moraš
obećati.«
»Bolje bi ti bilo da to vrijedi obećanja. Znaš, ne volim obećavati u prazno.«
»Vrijedi, vrijedi, još kako vrijedi. Vjeruj mi na riječ.« »Dobro,« rekao je, polagano gubeći strpljenje, »o
čemu je riječ, mali moj brate?«
»Podigni desnu ruku i zakuni se da nećeš reći nikomu. Zakuni se na majčin grob. Zakuni se na vlastite
bjeloočnice. Zakuni se na picu svake kurve u Crnjogradu.«
Aesop je uzdahnuo, lijevom rukom zgrabio jaja - tako smo obojica davali one najsvetije zakletve - i
podigao desnicu u zrak. »Obećavam«, progovorio je, a zatim ponovio sve ono što sam mu rekao da ima
reći.
»Dobro,« rekao sam, improvizirajući u hodu, »sljedeći tjedan je Božić, a s obzirom na to da nam je u
kući gospoda Witherspoon, načuo sam da se priča o proslavi dvadeset petoga. Purica, puding, darovi,
možda čak i jelka s kuglicama i kokicama. I ako će cijeli taj cirkus izgledati onako kako
pretpostavljam, ne želim da me ulovi nespremnoga. Znaš kako je. Nije zabavno primati poklone ako
nemaš ništa čime bi uzvratio. Dakle, radim na daru, sklepavam najveće i najbolje iznenaðenje koje je
moj jadni mozak u stanju proizvesti. Veliki brate moj, otkrit ću ti ga za nekoliko dana, i stvarno se
nadam da se nećeš razočarati.«
Sve što sam rekao o Božiću bila je istina. Jedne noći, kroz zid, čuo sam kako meštar i njegova gospa
razgovaraju o tome, no sve do tog trenutka nije mi padalo na pamet da ikomu darujem išta. Kad sam si
tu ideju usadio u pamet, shvatio sam kako sam se dočepao sjajne prilike, prilike koju sam čekao sve to
vrijeme. Ako budemo imali božičnu večeru (što je meštar najavio te iste večeri), onda ću prigodu
iskoristiti i pokazati svoj novi talent. Ustat ću i levitirati im pred očima - i naposljetku će svijet saznati
moju tajnu.
Sljedećih tjedan i pol proveo sam napola se kupajući u hladnome znoju. Jedno je bilo izvoditi točku
sam za sebe, no kako sam mogao biti siguran da neću zarovati nosom po podu kad stupim pred njih?
Ako ne uspijem, sprdat će se sa mnom do smrti; bit ću predmetom svih viceva sljedećih dvadeset
sedam godina. Ma kako na to gledao, badnja večera bila je pravi trijumf, istinska gozba smijeha i
veselja - u kojoj nisam uživao ni trenutka. Jedva sam uspijevao prožvakati puricu, plašeći se da se ne
ugušim, a pire od repe okusom je podsjećao na mješavinu tutkala i blata. Kad smo se preselili u salon,
gdje smo pjevali božične pjesme i meðusobno se darivali, bio sam već na rubu nesvjestice. Gospoða
Witherspoon za početak mi je darovala modri pulover s crvenim jelenom izvezenim na prsima. Majka
Sioux darovala mi je ručno ispletene čarape, a meštar se iskazao blistavom, novom lopticom za bejzbol.
Naposljetku mi je Aesop poklonio portret sir Waltera Raleigha, kojega je izrezao iz knjige i stavio u
tanki okvir od ebanovine. Sve redom bogati darovi, no svaki bih put, kad bih razmotao koji od njih,
uspijevao samo, gotovo jedva čujno, promrmljati nekakvu mrzovoljnu zahvalu. Svaki dar značio je da
sam sve bliže trenutku istine, i svaki je iz mene crpio sve više duha. Potonuo sam u stolcu, i nakon što
sam odmotao posljednji dar, zamalo sam već bio odlučio otkazati predstavu. Nisam spreman, govorio
sam si, trebam još vježbati, i kad sam se tako započeo uvjeravati, bez imalo teškoća sam se uspio
uvjeriti u sve. I kad sam konačno uspio zauvijek zalijepiti guzicu za stolac, Aesop me najavio svojim
piskavim glasom, na što mi se strop srušio na glavu.
»Sad je Waltov red«, rekao je, posve nevino, uvjeren kako sam čovjek od riječi. »Skriva asa u rukavu, i
jedva čeka da nam ga pokaže.«
»Tako je«, javio se meštar, pogledavši me jednim od svojih sveznajućih, prodornih pogleda. »Mladi
gospodin Rawley tek će sada izreći što ima.«
Kucnuo mi je čas. Nisam imao nikakav drugi dar, i budem li odugovlačio još samo trenutak, prozret će
me i ugledati sebičnog nezahvalnika kakav sam i bio. Ustao sam, koljena su mi klecala i progovorio
sam, jedva čujnim, glasom crkvenoga miša: »Dame i gospodo, krećemo, i ako ne uspijem, nemojte reći
da se nije isplatilo pokušati«.
Sve četvero promatralo me tako znatiželjno, tako zaneseno, zbunjeno i pozorno, da sam morao zatvoriti
oči kako bih ih maknuo iz vida. Udahnuo sam, duboko i sporo, zatim izdahnuo, raširio ruke, mlohavo,
onako kako sam to vježbao već bezbroj sati i pao u trans. Počeo sam se dizati gotovo istog trenutka,
dizao se s tla glatko, postupno, i kad sam stigao do nekih petnaest, sedamnaest centimetara iznad poda -
najviše što sam mogao postići tijekom tih prvih mjeseci - otvorio sam oči i pogledao svoju publiku.
Aesop i dvije žene zapanjeno su buljili; ta troja usta zaokružila su se u identična tri slova 'o'. Meštar se
smiješio, smiješio se dok su mu se suze slijevale niz obraze, i još dok sam lebdio pred njim primijetio
sam da rukom poseže za kožnom vrpcom ispod ovratnika. Kad sam se spustio na tlo, prebacio je
ogrlicu preko glave i pružao mi je na ispruženome dlanu. Nitko nije rekao ni riječ. Kad sam prišao
Meštru Yehudiju, uzeo sam svoj zglob maloga prsta, pao na koljena i zario mu lice u krilo. Klečao sam
tako gotovo cijelu minutu, i tek tada skupio dovoljno hrabrosti da se ponovno pridignem. I istrčao iz
sobe, projurio kroz kuhinju, van, u ledeni noćni zrak - boreći se za dah, boreći se za život pod
beskrajem zimskih zvijezda.
Tri dana kasnije oprostili smo se od gospode Witherspoon, mahali joj s kuhinjskih vrata dok je odlazila
u svojoj, smaragdnozelenoj chryslerovoj limuzini. Zatim je došla 1927., čijih sam prvih šest mjeseci
proveo radeći, bjesomučno usredotočen, napredujući malo-pomalo svakog tjedna. Meštar Yehudi dao
mi je jasno do znanja da je levitacija samo početak. Sjajno postignuće, svakako, no ništa čime bi se
moglo zapaliti svijet. Štotine ljudi posjedovale su sposobnost da se podignu s tla, i čak nakon što se od
toga broja oduzmu svi indijski fakiri, tibetanski monasi i kongoanski vračevi, ostaju brojni primjeri s
podrijetlom iz onih, takozvanih, uljuðenih nacija, bijelih država Europe i Sjeverne Amerike. Meštar mi
je rekao kako je samo u Maðarskoj, na prijelazu stoljeća, bilo pet aktivnih levitatora, od kojih su trojica
živjeli u njegovoj rodnoj Budimpešti. Bilo je to sjajno umijeće, no javnosti je ubrzo dosadilo, i ako je
čovjek mogao samo lebdjeti nekoliko centimetara nad tlom, onda ga nije mogao preobraziti u uspješnu
karijeru. Umijeće levitacije ukaljali su varalice i šarlatani, lopovi koji su se služili zrcalima kako bi se
na brzinu domogli novca - čak je i onaj najlošiji, najofucaniji vodviljski čarobnjak mogao izvesti trik s
djevojkom koja lebdi - zanosna ljepotica u skromnom, blještavom kostimu, lebdi u zraku dok čarobnjak
oko nje provlači kolut (vidi čuda, nema žica, nema niti) duljinom cijeloga njezinoga tijela. Uobičajena
praksa - stalni dio repertoara - koja je prave levitatore ostavila bez posla. Svi su znali da je riječ o
prijevari, no ta se toliko proširila da je publika, čak i kad bi se suočila s pravim činom levitacije,
vjerovala da je riječ o prividu.
»Njihovu se pozornost može prigrabiti na samo dva načina«, rekao mi je meštar. »Svaki od njih može
nam osigurati dobar život, no ako ih uspiješ spojiti u jednu točku, nemoguće je reći kamo će nas to
odvesti. Nema na svijetu te banke u koju će stati sav novac koji ćemo zaraditi.«
»Dva načina«, rekao sam. »Spadaju li i oni u ona trideset tri koraka, ili smo to već prošli?«
»Prošli smo ga, prošli. Dopro si do točke do koje sam dopro i ja kad sam bio mlad poput tebe - dakle,
nakon ovog trenutka ulazimo na nov teritorij.
Krećemo na kontinent koji još nitko nije vidio. Moći ću ti pomagati savjetima i poukama, moći ću te
voditi ako skreneš s puta, no ono bitno morat ćeš otkrivati sam. Stigli smo do raskrižja, i odsad sve
ovisi o tebi.«
»Recite mi o dva načina. Možete li ukratko objasniti cijelu tu kašu, pa ćemo vidjeti jesam li za to ili
nisam.«
»Nagore i pokretno - to su ti dva načina. Nagore ti znači podići se visoko u zrak. Ne pola metra, nego
metar, dva metra, šest metara. Što se više uzdigneš, to je ishod spektakularniji. Jedan metar nije loše, ali
nije dovoljno da zadiviš svjetinu. Metar iznad zemlje znači da si se podigao malo iznad razine oka
većine odraslih, što znači da ti to, dugoročno, nije dosta. Na dva metra lebdiš im iznad glava, i kad ih
jednom uspiješ natjerati da podignu glave, tada stvaraš nama potreban utisak. Na tri metra, učinak je
posve nestvaran. Na šest metara naći ćeš se medu anðelima, Walte, bit ćeš pojava savršenstva, prikaza
svjetla i ljepote koja isijava radost u srca svakog muškarca, žene i djeteta koji će podići svoja lica da te
vide.«
»Meštre, prolaze me trnci. Kad tako govorite, klepeću mi kosti.«
»Sinko, 'nagore' ti je samo pola posla. Prije nego što se zaneseš, zastani i razmisli o pokretljivosti. Time
mislim na kretanje kroz zrak. Naprijed ili natrag, već kako će ići, no bilo bi najbolje oboje. Brzina nije
bitna, ali je trajanje životno važno, ono je sama srž problema. Zamisli prizor - deset sekundi kliziš kroz
zrak. Ljudi ostaju bez daha. Upiru prema tebi u nevjerici, no prije nego što uspiju upiti stvarnost
dogaðaja kojemu svjedoče, čudo je gotovo. A sad produlji izvedbu na pola minute, na minutu. Sve bolje
i bolje, zar ne? Duša počinje bujati, krv ti sve slade kulja žilama. A sad, pet minuta, deset minuta,
zamisli se kako u letu izvodiš osmice i piruete, neumoran, slobodan, dok te pedeset tisuća pari očiju
prati dok lebdiš nad travnjakom stadiona za polo u New Yorku. Pokušaj to zamisliti, Walte, i vidjet ćeš
ono što gledam svih ovih mjeseci i godina.«
»Meštre Yehudi, zabogamiloga, mislim da to neću moći podnijeti.«
»Walte, čekaj, samo malo. Evo, čisto zbog rasprave, pretpostavi kako ti je, nekom neviðenom srećom,
uspjelo ovladati s oba načina i izvoditi ih istovremeno.«
»Uvis i kretanje?«
»Upravo tako, Walte. Uvis i kretanje. A što tada?«
»Tada ću letjeti, nije li tako? Letjet ću zrakom poput ptice.«
»Ne poput ptice, maleni moj. Poput boga. Walte, bit ćeš čudo meðu čudima, najsvetiji od svetih. Sve
dok će ljudi kročiti ovim svijetom, obožavat će te kao najvećega meðu njima.«
Najveći dio zime proveo sam vježbajući u štali. Tamo je bilo i životinja, ali one na mene nisu obraćale
pozornost, tupo i ravnodušno promatrale su moje antigravitacijske pothvate. Meštar bi povremeno
navraćao da vidi kako napredujem ali, osim nekoliko riječi ohrabrenja, nije rekao gotovo ništa. Siječanj
se pokazao najtežim mjesecom, kad nisam nimalo napredovao. Levitacija mi je tada postala
jednostavnom, gotovo poput disanja, ali sam zapeo na onih jadnih petnaest centimetara, tako da mi se i
sama pomisao na kretanje kroz zrak činila posve nemogućom. Ne samo što nisam uspijevao na bilo
koji način osjetiti išta od toga, nisam ih čak mogao ni zamisliti - i trudio se natjerati vlastito tijelo da ih
izvede, nisam mogao pronaći način kako bih počeo. A ni meštar mi nije bio u stanju pomoći. »Pokušaji
i pogreške«, govorio je. »Pokušaji i pogreške - sve se svodi na to. Stigao si do onog težeg dijela - valjda
ne očekuješ da ćeš nebo dosegnuti preko noći.«
Početkom veljače, Aesop i Meštar Yehudi otišli su s farme na Istok, kako bi pregledali koledže i
sveučilišta. Htjeli su se odlučiti za jedno na koje će se Aesop upisati u rujnu, te su namjerili na putu
provesti mjesec dana. Ne moram ni dodati kako sam ih preklinjao da poðem s njima. Posjetit će velike
gradove poput Bostona i New Yorka, divovske metropole s velikim bejzbolskim klubovima,
tramvajima i fliperima, te mi je i samu pomisao da ću ćubiti tu usred ničega bilo teško progutati. Da
sam imalo napredovao u razvoju uzdizanja i kretanja, možda mi i ne bi toliko teško palo što me
ostavljaju za sobom, no nisam uspijevao ni u čemu, pa sam meštru rekao kako bi mi promjena okoliša
zapravo sjajno koristila. Nasmijao se, onako podrugljivo, i rekao: »Mali, tvoje vrijeme svakako stiže,
ali je sad Aesop na redu. Jadnik nije vidio pločnik ni semafor čitavih sedam godina, stoga je moja
očinska dužnost pokazati mu bar malo svijeta. Knjige mogu poučiti samo djelomično. Uvijek doðe onaj
trenutak kad čovjek svijet mora doživjeti vlastitom kožom.«
»Kad smo već kod kože,« rekao sam, progutavši prethodno razočaranje, »svakako se pobrinite i za
Aesopovog malog prijatelja. Ako žudi i za jednim iskustvom, onda je to prilika da ga utrpa u nešto što
nije njegova šaka.«
»Walte, budi uvjeren, bit će tako. To je u planu. Gospoda Witherspoon dala mi je nešto novca upravo za
tu namjenu.«
»Lijepo od nje. Možda će jednoga dana učiniti isto i za mene.«
»Siguran sam da hoće, no sumnjam da će tebi trebati njezina pomoć.«
»O tom potom. Kako sad stvari stoje, to me ionako ne zanima.«
»Sto je još veći razlog da ostaneš u Kansasu i nastaviš raditi. Ako ustraješ, možda ćeš mi po povratku
prirediti poneko iznenaðenje.«
Tako sam cijelu veljaču proveo sam s Majkom Sioux, gledao kako pada snijeg, slušao kako vjetar šiba
prerijom. Prva dva tjedna bilo je tako hladno da se nisam mogao natjerati da odem do štale. Najveći dio
vremena vukao sam se po kući, previše ojaðen da bih razmišljao o vježbama. Čak i kad nas je ostalo
samo dvoje, Majka Sioux morala je obavljati svoje poslove, pri čemu joj je kljasta noga predstavljala
dodatno opterećenje koje ju je još brže umaralo nego prije. Ipak, trudio sam joj se skretati misli, tjerati
je da razgovara sa mnom dok je radila svoje. Više od dvije godine najvećim sam dijelom razmišljao
samo o sebi, prihvaćao ljude oko mene onako kako su se pojavljivali u mome životu. Nikad se nisam
trudio čačkati po njihovim prošlostima, nikad nisam mario istinski saznati tko su bili prije nego što sam
im upao u živote. Sad me odjednom spopala napast da naučim sve što mogu o svima njima. Mislim da
je to započelo zato što su mi neizmjerno nedostajali - najviše od svih meštar i Aesop, no jednako tako i
gospoða Witherspoon. Bilo bi lijepo da je tada bila s nama, jer je nakon njezina odlaska kuća postala
nekako mračna. Propitivanje je bilo način da ih vratim natrag, i što je Majka Sioux više pričala
o njima, to sam se osjećao manje osamljenim.
Unatoč svoj svojoj ustrajnosti i upornosti, iz nje tijekom dana nisam uspijevao izvući mnogo toga.
Poneku anegdotu, nekoliko naznaka, značajna dobacivanja. Večeri su bile daleko pogodnije za razgovor
i, ma koliko se trudio, rijetko bi otpočinjala s pričom prije nego što smo sjeli za večeru. Majka Sioux
bila je mučaljiva žena, nije voljela isprazno čavrljati i tratiti dah, no kad bi došla u pravo raspoloženje,
pripovijedala je posve pristojno. Izvedba joj je bila pomalo plošna, i nije ubacivala kojekakve škakljive
pojedinosti, ali je imala dar da zastane usred rečenice ili misli i načini stanku koja je znala proizvesti
doista zanimljiv učinak. Te stanke davale su mi vremena za razmišljanje, da sam nastavim s pričom, a
kad bi se ponovno oglasila, otkrivao sam da mi je glava prepuna svakovrsnih živih slika kojih domalo
tamo nije bilo.
Jedne noći, iz meni posve neshvatljivog razloga, odvela me u svoju sobu na katu. Rekla mi je da
sjednem na postelju i nakon što sam se udobno smjestio podigla je poklopac izlupanog, starog kovčega
koji je ležao u kutu. Oduvijek sam mislio kako je to spremište za posteljinu, no otkrio sam da je prepun
predmeta iz njezine prošlosti - fotografija, ogrlica, mokasina, kožnih haljina, vršaka strelica, novinskih
izrezaka i sprešanog cvijeća. Te je uspomene, jednu po jednu, donosila do postelje, zatim bi sjela pored
mene i objašnjavala mi njihovo značenje. Otkrio sam da je istina kako je radila za Buffalo Billa -
istinski me dirnulo kad sam shvatio koliko je tada bila lijepa - vižljasta, vitka, bijelih zubi, s dvije duge,
prelijepe pletenice. Bila je prava indijanska princeza, skvo iz snova poput onih u filmovima, te mi je
takav zgodni komad bilo jako teško spojiti s okrupnjalom šepavicom koja nam je održavala kućanstvo -
prihvatiti kako su njih dvije jedna te ista osoba. Pričala je kako je sve počelo kad joj je bilo šesnaest, na
vrhuncu ludila Plesa duhova koje je haralo indijanskim teritorijima krajem osamdesetih godina. Bili su
to crni dani, godine svršetka svijeta, te su crveni ljudi vjerovali kako je magija jedino sredstvo kojim se
mogu spasiti pred izumiranjem. Konjica je nadirala sa svih strana, tjerala ih iz prerija u malene
rezervate, a Plavi kaputi bili su previše brojni da bi se moglo uspješno uzvratiti. Plesati Ples smrti bila
je posljednja crta obrane; tresti se i skakati do ludila, poskakivati i njihati se poput pentekostalaca i onih
koji govore svim jezicima. Tada je čovjek mogao izletjeti iz vlastitoga tijela, i tada ga meci bijeloga
čovjeka nisu više mogli dotaći, nisu ga mogli ubiti, nisu mu iz žila mogli ispiti krv. Ples se proširio
posvuda, pa se skakačima naposljetku sa svojima pridružio i Bik Koji Sjedi. Američka vojska se
prestravila, pribojavali su se da se priprema pobuna, te su naredili praujaku Majke Sioux da prestane s
tim. No stari im je poručio neka se tornjaju, te da u svom šatoru, ako želi, može plesati do mile volje -
uostalom, tko su oni da mu se petljaju u posao? I zato je jedan od plavih generala (mislim da se zvao
Miles ili Niles) pozvao Buffalo Billa da pregovara s poglavicom. Njih dvojica bili su prijatelji još iz
vremena kad je Bik Koji Sjedi radio u njegovom cirkusu, a Cody je vjerojatno bio jedini bljedoliki
kojemu je vjerovao. Tako se Bili, poput poslušnog vojnika, otputio do rezervata u Južnoj Dakoti, no
kad je konačno stigao tamo, general se predomislio i nije mu dopustio sastati se s Bikom Koji Sjedi.
Što je Billa prilično iznerviralo. Dok se spremao odjuriti, spazio je mladu Majku Sioux (koja se tada
zvala Ona Koja Se Smije Nalik Suncu) i uzeo je u svoju trupu. Bar nije putovao uzalud. Nekoliko dana
nakon njezinog odlaska u svijet šou biznisa, Bik Koji Sjedi poginuo je u okršaju s nekim vojnicima koji
su ga zatočili, da bi, nedugo zatim, konjička regimenta pokosila tri stotine žena, djece i staraca tijekom
takozvane bitke kod Ranjenog Koljena - koja i nije bila bitka nego lov na purane, totalni pokolj
nevinih.
Majka Sioux je plakala pričajući o tome. »Custerova osveta«, promrmljala je. »Bilo mi je dvije godine
kad mu je Ludi Konj tijelo izrešetao strijelama, a kad sam navršila šesnaestu, nije ostalo više ništa.«
»Aesop mi je jednom objašnjavao«, rekao sam. »Malo mi je mutno, ali se sjećam da mi je rekao kako
iz Afrike nitko ne bi dovlačio crno roblje da su bijelci imali slobodne ruke kad su u pitanju bili
Indijanci. Rekao je da su bijelci Indijance željeli pretvoriti u roblje, no da im je to zabranio katolički šef
iz staroga kraja. Zato su, umjesto toga, gusari plovili do Afrike, skupljali crnje i bacali ih u okove. Tako
mi je ispričao Aesop, a znam da mi nikad nije lagao. Prema Indijancima se navodno trebalo dobro
postupati. Nešto poput onoga zivi i pusti druge da žive', o čemu meštar neprekidno melje.«
»Navodno«, odvratila je Majka Sioux. »No navodno nije isto što i 'jest'.«
»Majko, tu ste u pravu. Ako ne mislite ono što govorite, onda možete obećavati do mile volje, no sve to
ne vrijedi ni pišljiva boba.«
Nakon toga izvukla je još fotografija, zatim i kazališne programe, plakate i novinske izreske. Majka
Sioux prošla je gotovo cijeli svijet, ne samo Ameriku i Kanadu, nego je stigla i na drugu obalu oceana.
Nastupala je pred engleskim kraljem i kraljicom, ruskom caru dala je autogram, pila šampanjac sa
Sarom Bernardt. Nakon pet-šest godina s Buffalo Billom, udala se za Irca Teda, malog džokeja koji je
jahao po Britanskome otočju. Imali su kćer Daffodil, kamenu kućicu s modrim potočnicama i
ružičastim ružama penjačicama u vrtu - sedam godina njihova sreća nije imala kraja. Nakon toga,
katastrofa. Ted i Daffodil poginuli su u željezničkoj nesreći, a Majka Sioux vratila se u Ameriku,
slomljena srca. Tamo se udala za vodoinstalatera takoðer, Teda, no za razliku od Teda Prvoga, Ted
Drugi bio je pijandura i seljačina, tako da se Majka Sioux i sama propila - toliko je golema bila njezina
tuga kad bi svoj novi život usporeðivala s onim starim. Završili su u šupi prekrivenoj ter-papirom,
negdje na rubu Memphisa u Tenesseeju, i da im, posve neočekivano, posve slučajno, na vrata, jednog
ljetnog jutra 1912. godine, nije banuo Meštar Yehudi, Majka Sioux vjerojatno bi prije svoga vremena
otišla u vječna lovišta. Hodao je, u rukama noseći maloga Aesopa (samo dva dana nakon što ga je
spasio iz kukuruzišta), kad je iz ruševne šupe koju je Majka Sioux nazivala svojim domom začuo
vrisku i urlike. Ted Drugi upravo ju je počeo mlatiti svojim dlakavim šakama, prvim udarcima izbivši
joj šest ili sedam zuba, a Meštar Yehudi, koji nikad nije bježao od nevolje, ušao je u šupu, nježno
položio svoje kljasto dijete na pod i okončao svu tu sramotu prikravši se Tedu Drugomu, zgrabivši ga
za vrat palcem i srednjakom, i pritisnuvši ga dovoljno snažno da ga tako pošalje u zemlju snova.
Meštar je tada Majci Sioux sprao krv s desni i usana, pomogao joj da ustane, i pogledao sav taj krš. Da
bi se odlučio, trebalo mu je nekih dvanaest sekundi. »Imam prijedlog«, rekao je pretučenoj ženi.
»Ostavi ovu gnjidu na podu i poði sa mnom. Imam rahitičnog mališana kojemu očajno treba majka, i
ako se pristaneš skrbiti za njega, onda ću se ja brinuti za tebe. Nigdje se ne zadržavam predugo, stoga
ćeš morati zavoljeti putovanja, no obećavam ti i kunem ti se očevom dušom, da ni ti ni dijete nikada
nećete gladovati.«
Meštru je tada bilo dvadeset devet godina, savršen primjerak muževnosti s uvoštenim dugim brkovima
nalik guvernalu bicikla i nepogrešivo vezanog čvora na kravati. Majka Sioux mu se pridružila toga
jutra, te ga je sljedećih petnaest godina pratila po svim krivinama njegove karijere, Aesopa podižući
kao da je njezino roðeno. Ne sjećam se o kojim je sve mjestima pričala, no najbolje priče uvijek su se
nekako vrtjele oko Chicaga, grada kojega su posjećivali često. Otamo je potjecala i gospoda
Witherspoon, a kad je konačno došla na tu temu, u glavi mi se zavrtjelo. Saznao sam tek one najgrublje
obrise, no i takve gole činjenice bile su toliko zanimljive, toliko suludo teatralne, da sam ih ubrzo
istkao u veličanstvenu dtamu. Marion Witherspoon udala se za svog pokojnog supruga kad joj je bilo
dvadeset ili dvadeset jedna godina. On sam odrastao je u Kansasu, sin bogate obitelji iz Wichite koji je
pobjegao u veliki grad čim se dočepao nasljedstva. Majka Sioux opisivala ga je kao privlačnog i užasno
zabavnog razvratnika, jednog od onih medenoustih šarmera koji su se ženama mogli uvući pod suknje
brže nego što bi sprinter vezao teniske. Mladi je par živio doslovno kraljevski tri ili četiri godine, no
gospodina Witherspoona progonila je njegova slabost prema konjima, a da i ne spominjem nagnuće ka
sudjelovanju u prijateljskoj partiji karata što bi ga obuzimalo petnaest-dvadeset puta mjesečno. I budući
da je u svojim odabranim porocima pokazivao više žara nego umijeća, njegovo se nekoć basnoslovno
blago ubrzo uvenulo i smežuralo. Pri kraju tog razdoblja stanje je bilo toliko jadno da se činilo kako će
se i on i supruga morati vratiti u Wichitu, te da će on, Charlie Witherspoon, igrač pola, šminker i glavna
faca North Sidea, uistinu morati potražiti uredski posao u nekoj mračnoj osiguravajućoj kući u žitnome
pojasu. Tada u priču ulazi Meštar Yehudi - u stražnjoj sobi biljarnice u Rush Streetu, u četiri ujutro, u
društvu već spomenutog gospodina Witherspoona i još dva-tri bezimena lika, sjedi za zelenim pustom
presvučenim stolom, s kartama u ruci. I kao što se običava čitati u stripovima, to i nije bila Charliejeva
noć - spremao se pokolj - imao je tri dečka i par kraljeva, no ni prebite pare koju bi uložio. Meštar
Yehudi jedini je ostao u igri, i budući da mu je to, očito, bila posljednja prilika, Charlie je odlučio ići do
kraja. Prvo je uložio imanje u Ciboli, država Kansas (bila je to nekad djedova farma), na komadiću
papira prepisao meštru kuću i zemlju, a kad Meštar Yehudi nije zagrizao nego je još povisio ulog,
gospodin je potpisao još jedan komad papira kojim se odrekao svih prava nad vlastitom suprugom.
Meštar Yehudi imao je četiri sedmice, i budući da je poker uvijek jači od fula, ma koliko slikica u fulu
bilo, dobio je i imanje i ženu, dok je jadni, potučeni Charlie Witherspoon, naposljetku na samome dnu,
oteturao do kuće u zoru, ušao u sobu u kojoj mu je spavala supruga, izvukao revolver iz noćnog
ormarića, zatim sjeo na postelju i raznio si mozak.
Eto, tako je Meštar Yehudi podigao svoju šatru u Kansasu. Nakon godina lutanja, konačno je imao
mjesto koje je mogao zvati svojim, pa iako to mjesto i nije baš bilo onakvo kakvim ga je zamišljao, nije
imao namjeru profućkati ono što su mu podarile one četiri sedmice. No, zbunjivalo me kako se gospoda
Witherspoon uklopila u sve to. Ako joj je suprug umro bez novca, otkuda su iznikla sva ona sredstva za
ugodan život u gradskoj kući u Wichiti, otkuda sva ona otmjena odjeća kojom se častila, i
smaragdnozelena limuzina i još novca kojim je financirala meštrove projekte? Majka Sioux i na to je
imala spreman odgovor: zato što je bila mudra. Kad je shvatila da joj je suprug priličan raspikuća,
počela je petljati s knjigama, prelijevati dio mjesečnih prihoda u visokoisplative investicije,
vrijednosnice, obveznice i druge financijske transakcije. Kad je obudovjela, sva ta muljaža već je
stvorila priličnu zaradu, učetverostručila ona početna ulaganja, te je s tim, posve pristojnim bogatstvom
u torbici bila i više nego u mogućnosti jesti, piti i veseliti se. A Meštar Yehudi, upitao sam. Dobio ju je
pošteno i pravo na pokeru, pa kad mu gospoda Witherspoon već pripada, zašto se nisu vjenčali? Zašto
nije ovdje, s nama, zašto mu ne krpa čarape, kuha kašu i u utrobi nosi njegovu djecu?
Majka Sioux polagano je odmahivala glavom. »Mi ti živimo u novome svijetu«, rekla je. »Više ti nitko
ne može posjedovati tude tijelo. Žena nije stvar da bi je muškarci kupovali i prodavali, a najmanje su
takve one nove žene, kakva ti je meštrova gospa. One ljube i mrze, grabe i zaimlju, žele i ne žele, i
kako vrijeme prolazi, uvlače se sve dublje pod kožu. To ti je prava predstava, igrarija, ludorije i cirkus
sve u jednom, a kladim se u vlastitu kožu da će tako biti sve dok ne pomru.«
Te su mi priče davale pregršt štofa za prežvakavanje u mojim samotnim satima, no što sam više
razmišljao o svemu što mi je ispričala Majka Sioux, sve mi je to više djelovalo izobličeno i zbunjujuće.
Glava mi je postala teška dok sam pokušavao spojiti sve početke i krajeve tih složenih zbivanja, te sam
u jednom trenutku jednostavno prestao, rekavši si da će mi mozak pregorjeti ako nastavim sa svim tim
dovijanjima. Nemoguće je zadrijeti u odrasle, pa sam si obećao da ću ako ikad odrastem napisati pismo
svome mladom sebi i objasniti mu kako je došlo do svega toga - zasad mi je bilo dosta. Laknulo mi je
kad sam konačno digao ruke, i nakon što sam se oslobodio tih misli, obuzela me tako duboka dosada,
toliko bremenita svojom tupom i neuhvatljivom bezličnošću da sam se naposljetku vratio poslu. Ne
zato što sam tako htio, jednostavno nisam mogao smisliti nijedan drugi način kojim bih ubijao vrijeme.
Ponovno sam se zaključao u sobu, i nakon tri dana jalovih napora, otkrio u čemu točno griješim. Bit
problema skrivala se u pristupu. Nekako sam si bio utuvio u glavu da se podizanje i pokret mogu
ostvariti samo u dva koraka. Prvo se levitiranjem podići što više mogu, a zatim se odgurnuti i poletjeti.
Uvježbao sam jedno, i smatrao kako ću ostalo postići time što ću ono drugo jednostavno presaditi na
prvo. No, ustvari je ono drugo ukidalo ono što je dolazilo prije njega. Bezbroj puta podizao sam se u
zrak sukladno staroj metodi, ali čim sam počeo pomišljati o kretanju naprijed, spustio bih se i ponovno
stajao na tlu prije nego što bih uhvatio priliku poletjeti. Ako nisam uspio jednom, nisam uspio tisuću
puta, te sam nakon nekog vremena osjetio toliku odvratnost, bio toliko potučen vlastitom nestručnošću
da bi me obuzimali napadi bijesa i tada bih šakama tukao po podu. Naposljetku sam se, na vrhuncu
gnjeva i poraza, pridigao i bacio ravno u zid, nadajući se da ću pasti u nesvijest. Skočio sam, i u
najmanjem djeliću sekunde, samo trenutak prije nego što sam ramenom, punom snagom, bubnuo u
žbuku, osjetio da lebdim - da sam, čak i dok sam jurio naprijed, gubio dodir s gravitacijom, da sam se
podizao na onom poznatom valu dok sam letio kroz zrak. I prije nego što sam uspio shvatiti što se
zbiva, odbio sam se od zida i u bolovima tresnuo na pod. Cijela lijeva strana pulsirala mi je od udara,
ali nisam mario. Skočio sam na noge, zaplesao po sobi, smijao se kao lud sljedećih dvadeset minuta.
Probio sam tajnu. Spoznao sam. Fućkaj prave kutove, rekao sam sebi. Razmišljaj u lukovima,
razmišljaj o putanji. Bit nije bila prvo uzletjeti a zatim poletjeti, to se moralo izvesti istovremeno,
morao sam se lansirati u jednom glatkom, neprekidnom pokretu, ravno u naručje beskrajnomu ništavilu
prostora.
Sljedećih osamnaest ili dvadeset dana radio sam kao pas, vježbao novu tehniku sve dok mi je nisu upile
kosti i mišići, dok nije postala refleksnom, dok nisam o njoj morao pomišljati ni jednoga trenutka.
Kretanje je bila vještina koju se dalo usavršavati, snu nalik hodanje kroz zrak, u svojoj srži nimalo
drugačije od hodanja po tlu i baš kao što bebe teturaju i posrću prvim koracima, tako sam i ja proživio
svoju dobranu dozu padanja i prevrtanja prije nego što sam uspio raširiti krila. U tom mi je trenutku
trajanje bilo ono najvažnije, pitanje koliko dugo i koliko daleko mogu stići. Prvi rezultati kretali su se,
izmeðu tri i petnaest sekundi, a budući da sam se kretao upravo bolnom sporošću, najviše bih uspijevao
prijeći sedam ili osam stopa, dakle niti razdaljinu izmeðu dva zida moje sobe. Nije to bio siguran,
samouvjeren korak, nego spor, nesiguran, sablasni hod, kretao sam se poput artista na žici. Unatoč
tome, i dalje sam radio samouvjereno, više nisam podlijegao naletima obeshrabrenja. Napredovao sam,
malo po malo, i ništa me nije moglo zaustaviti. Iako se nisam uspijevao podići iznad onih uobičajenih
dvanaest do petnaest centimetara, pretpostavljao sam kako mi je najbolje, bar privremeno, usredotočiti
se na kretanje. Kad jednom ovladam njome, onda ću se posvetiti visini i vratiti se tom problemu. To mi
se činilo logičnim - čak i ako sve moram raditi iz početka, neću odustati od plana. No, kako sam tada
mogao znati da nam vrijeme istječe, da nam je ostalo manje dana nego što je itko od nas mogao
zamisliti?
Nakon što su se vratili Meštar Yehudi i Aesop, raspoloženje u kući bujalo je kao nikada prije. Bio je to
kraj jedne ere, svi smo se bili okrenuli budućnosti, predviðajući nove živote koji su nas čekali s druge
strane meda imanja. Aesop će otići prvi - u rujnu se morao otputiti na Yale -no ako sve bude išlo po
planu, i mi ostali pokupit ćemo se za njim još prije kraja godine. Sad kad sam prešao na novu razinu
obuke, meštar je računao kako ću pred publikom moći nastupiti za otprilike devet mjeseci. Za nekoga
moje dobi bila je to prava vječnost, ali smo o njoj govorili kao o nečemu stvarnomu, a on me, koristeći
se riječima poput rezervacija, nastupi i neto zarada s blagajne, održavao u stanju neprekidnoga
uzbuðenja. Nisam više bio Walt Rawley - mala, bijela ništarija bez lonca u koji bih se popisao - postao
sam Walt - čudo od djeteta, minijaturni junak koji je prkosio zakonima gravitacije, jedan jedini zračni
as na svijetu. Kad jednom poðemo na put, i kad svijet vidi što sam sve u stanju, postat ću senzacija,
osoba o kojoj će se najviše govoriti u Americi.
Što se ticalo Aesopa, njegova turneja po Istoku bila je neopisivi uspjeh. Prošao je specijalne ispite,
intervjuirali su ga, prčkali i kopali po njegovoj runjavoj glavi i, kako je to pričao meštar, oborio ih je s
nogu sve redom. Nije ga odbio nijedan jedini koledž - no na Yaleu su mu ponudili četverogodišnju
školarinu, uz hranarinu, stan i skromnu stipendiju - što je presudilo njima u korist. Vula-bula, buldozi
svih zemalja, ujedinite se! Kad se sad sjećam tih činjenica, shvaćam koliko je uistinu postigao taj
samouki crni dječak time što se uspeo stubištima tih institucija kamenih srdaca. O knjigama nisam znao
ništa, nisam imao čime odmjeriti sposobnosti moga prijatelja, no naslijepo sam povjerovao da je on
genije, te mi se pomisao da ga je ona gomila ukočenih i uštirkanih faca s Yalea poželjela imati za
studenta činila posve prirodnom, nečim najnormalnijim na ovome svijetu.
Ako sam možda i bio previše glup da bih pojmio značenje Aesopovoga trijumfa, iskreno me zadivila
nova odjeća koju je donio s putovanja. Vratio se u kaputu od rakunovine, s modro-bijelom šiltericom, i
u toj odori izgledao toliko čudno da nisam mogao zaustaviti smijeh kad sam ga ugledao na vratima.
Meštar mu je u Bostonu dao sašiti dva smeða odijela od tvida, a on ih je, vrativši se doma, počeo nositi
po kući umjesto svoje stare, seljačke odjeće - u bijeloj košulji, krutome ovratniku, s kravatom i u
sjajnim gležnjačama boje svježeg gnoja. Sve u svemu, sjajno je nosio krpe - činile su ga uspravnijim,
dostojanstvenijim, svjesnijim vlastite važnosti. Iako nije trebao, počeo se brijati svakoga jutra, pa sam
mu pravio društvo u kuhinji dok si je sapunao gubicu, dok je umakao ravnu britvu u hladnu vodu, držao
mu maleno zrcalo pred licem dok mi je pričao o svemu što je vidio i činio po velikim gradovima na
atlantskoj obali. Meštar ne samo što ga je upisao na koledž, nego mu je i priredio provod života - čijeg
se svakog trenutka Aesop savršeno dobro sjećao - sve najbolje, sve najgore, i ono izmeðu. Pričao mi je
o neboderima, muzejima, varijeteima, restoranima, knjižnicama, nogostupima prepunima ljudi svih
boja i izgleda. »Kansas je samo privid«, rekao je jednoga jutra, stružući svoju nevidljivu bradu. »Samo
jedna postaja na putu ka stvarnosti.«
»Meni to ne moraš pričati«, odvratio sam. »Ovo je toliko zaostala rupetina da je presušila i prije nego
što su čuli za prohibiciju u ostatku države.«
»Walte, pio sam pivo u New Yorku.«
»Pa, i mislio sam si.«
»I to u birtiji. Ilegalna točionica u MacDougal Streetu, u samome srcu Greenwich Villagea. Da si barem
bio sa mnom.«
»Ne podnosim okus te vodurine, Aesope. Daj mi dobar i oštar burbon i svakoga ću poslati pod stol.«
»Ne kažem da je bilo dobro. Ali, bilo je uzbudljivo sjediti meðu svim tim ljudima i ispijati svoje piće
usred takve gužve.«
»Kladim se da to nije jedino što si činio.«
»Nipošto, nipošto. Bilo je još bezbroj toga.«
»I kladim se da ti se i veseljko proveo dobro. Naravno, samo pretpostavljam, stoga me ispravi ako
griješim.«
Aesop je zastao, držeći britvu u zraku, malo se zamislio, a zatim se iskesio, gledajući se u zrcalo.
»Samo ću reći da ga nisam zanemario. Braco moj, ostanimo pri tome.«
»Reci mi kako se zvala. Ne želim te gnjaviti, ali me stvarno zanima kojoj se to posrećilo.«
»Pa, ako baš moraš znati, ime joj je Mabel.«
»Mabel. Ne zvuči loše, sve u svemu. Zvuči kao da je riječ o nekoj lutkici s ponešto mesa na kostima.
Mlada, stara?«
»Ni mlada, ali ni stara. Ali, što se tiče mesa, tu si u pravu. Mabel je bila najdeblja i nacrnja ženska u
koju bi čovjek mogao zariti zube. Bila je toliko velika da nisam znao gdje počinje a gdje završava.
Walte, kao da sam se hrvao s nilskim konjem. No, kad jednom uhvatiš grif, onda se anatomija pobrine
za ostalo. Uvučeš se u krevet kao dječak, pola sata kasnije izaðeš iz kreveta kao muškarac.«
Nakon što je diplomirao život i postao muškarac, Aesop je izjavio kako je došao trenutak da sjedne i
napiše svoju autobiografiju. Tako je namjeravao provesti mjesece prije odlaska od kuće - ispričati priču
o svojem dotadašnjem životu, od roðenja u seoskoj kolibi u Georgiji, do defloracije u bordelu u
Harlemu, u nabujalom naručju kurve Mabel. Riječi su potekle, ali se neprekidno mučio s naslovom -
sjećam se kako je vječito premišljao o njemu. Jednog je dana knjigu namjeravao nazvati Ispovijesti
crnoga nahočeta, drugi dan je naslov promijenio u Aesopove avanture - istinita priča i iskrena
razmišljanja izgubljenog dječaka, dan nakon toga naslov je glasio Put ka Yaleu - život crnog učenjaka
od skromnoga djetinjstva do danas. Bili su to samo neki, i sve dok je radio na knjizi, neprekidno je
iskušavao nove, prekapajući i mijenjajući ideje sve dok nije nakupio hrpu naslovnica, visoku gotovo
poput samoga rukopisa. Sigurno je svakodnevno na svome djelu radio osam do deset sati, i sjećam se
kako sam znao provirivati kroz vrata dok je on, zgrbljen, sjedio za stolom, divio se kako netko može
toliko dugo i mirno sjediti, posve obuzet voðenjem pera po listu bijeloga papira. Bio je to moj prvi
dodir sa stvaranjem knjiga, i čak i kad bi me Aesop pozvao u sobu kako bi mi naglas pročitao izabrana
poglavlja svoga djela, bilo mi je teško spojiti svu onu tišinu i usredotočenost s pričama koje su mu se
slijevale s usana. U knjizi smo bili svi - i Meštar Yehudi, i Majka Sioux, i ja - a ona je momu, jadnomu i
neukomu uhu zvučala kao nešto što će se pretvoriti u remek-djelo. Smijao sam se nekim odlomcima,
plakao nad drugima - a što čovjek više može tražiti od knjige osim da osjeti žalac svih takvih radosti i
tuga? Sad, kad pišem vlastitu knjigu, ne proðe nijedan dan a da ne pomislim na Aesopa u njegovoj sobi
na katu.
Bilo je to prije šezdeset pet proljeća, i još ga vidim kako sjedi za svojim stolom, kako žvrlja svoje
mladenačke memoare dok svjetlo prodire kroz prozor i hvata čestice prašine koje su plesale oko njega.
Ako se dovoljno snažno usredotočim, uspijeva mi čuti kako vrškom pera grebe papir.
Dok je Aesop radio unutra, Meštar Yehudi i ja svoje smo dane provodili u poljima, nebrojene sate
uvježbavajući moju točku. Vrativši se, ponesen navalom optimizma, za večerom nam je najavio kako
tog proljeća sjetve biti neće: »Kvragu i s usjevima«, rekao je. »Imamo dovoljno hrane da preživimo
zimu, a kad proljeće ponovno grane, već ćemo odavno otići odavde. Kako ja to vidim, bio bi grijeh
uzgajati nešto posve suvišno.« Njegova nova politika izazvala je opći ushit, i jednom je rano proljeće
prošlo bez tlake, oranja,
beskrajnih tjedana savijanja leda i povlačenja po blatu. Moj napredak u kretanju okrenuo je ploču, te je
Meštar Yehudi bio toliko uvjeren u uspjeh da je odlučio imanje pustiti niz vodu. Bila je to jedina suvisla
odluka koju se moglo donijeti. Odgulili smo svoje, dakle, zašto gutati zemlju kad ćemo se ubrzo valjati
u zlatu?
Što ne znači da se nismo naradili kao stoka - osobito ja - ali sam uživao u poslu, i bez obzira na to
koliko me meštar tjerao, nikad nisam želio odustati. Kad je konačno zatoplilo, obično smo ostajali vani
sve do noći, radili pod svjetlom baklji na udaljenim pašnjacima, dok bi se mjesec uspinjao na nebu. Bio
sam neumoran, potpuno me posjela sreća koja me nosila od jednog izazova ka drugomu. Do prvoga
svibnja, bez napora mi je uspijevalo prijeći deset do dvanaest metara. Do petoga svibnja uspio sam
prijeći dvadeset metara, a tjedan dana kasnije i četrdeset - sto dvadeset stopa kretanja kroz zrak, gotovo
deset ničim prekinutih minuta čiste magije. Tada je meštru palo na pamet kako bih trebao vježbati iznad
vode. Na sjeveroistočnom kraju imanja nalazio se ribnjak, te smo od tada radili tamo - svakog jutra
odvezli bismo se kolima nakon doručka, do mjesta s kojega nismo više vidjeli kuću - nas dvojica,
potpuno sami na tim pustim poljima, jedva jedan drugomu uputivši koju riječ tijekom svih tih
beskrajnih sati. Voda me isprva plašila i budući da nisam znao plivati, nije mi bilo nimalo lako iskušati
vlastitu spremnost nad tim elementom. Ribnjak je bio najmanje šezdeset stopa od obale do obale, a
voda u sredini sigurno bi mi dopirala preko glave. Prvoga dana upao sam u vodu šesnaest ili dvadeset
puta, a četiri je puta meštar morao skakati u ribnjak i izvlačiti me van. Drugi dan došli smo opremljeni
ručnicima i rezervnom odjećom, no do kraja tjedna ti rekviziti nisu više bili potrebni. Strah od vode
svladao sam hineći da je nema. Kad ne bih gledao dolje, otkrio sam da mogu prijeći preko cijele
površine a da se ne smočim. Posve jednostavno - te sam onih posljednjih dana svibnja 1927. godine
hodao na vodi jednako spretno kao i sam Isus.
Negdje u to vrijeme Lindbergh je izveo svoj samotni let preko Atlantika, putujući bez prekida od New
Yorka do Pariza trideset pet sati. Sve to ispričala nam je gospoda Witherspoon, koja se jednog dana
dovezla autom iz Wichite, s hrpom novina na stražnjem sjedištu. Farma je bila toliko odsječena od
svijeta, da nismo saznavali ni za tako značajne dogaðaje. Da nije bila voljna prijeći sav taj put,
vjerojatno o svemu tomu ne bismo čuli ni riječ. Uvijek mi se čini neobičnim kako se Lindberghov
pothvat toliko točno poklopio s mojim naporima, da sam, upravo u trenutku dok je on savladavao svoj
put preko oceana, ja prelazio svoj maleni ribnjak u Kansasu - nas dvojica, u zraku, zajedno, svaki,
istovremeno, ostvaruje vlastiti pothvat. Kao da se nebo odjednom otvorilo čovjeku i
nas dvojica postali smo prvi pioniri, Kolumbo i Magellan ljudskoga leta. 'Samotnog Orla' ne bih
prepoznao ni da mi ga netko dovede pred nos, no nakon toga uvijek sam se osjećao povezanim s njim,
kao da dijelimo neku mračnu, bratsku svezu. I nije nimalo slučajno što mu se zrakoplov zvao Špirit of
St. Louis. Bio je to i moj grad, grad šampiona i junaka dvadesetoga stoljeća, a Lindbergh je, ne znajući,
svoj avion nazvao meni u čast.
Gospoda Witherspoon zadržala se nekoliko dana i noći. Nakon što je otišla, meštar i ja vratili smo se
poslu, prebacujući težište vježbi s kretanja na visinu. Što se horizontalnog puta tiče, učinio sam najviše
što sam mogao - sad je došao trenutak da se ispita vertikale. Lindbetgh mi je bio nadahnuće, otvoreno
to priznajem, no želio sam ga nadmašiti - vlastitim tijelom postići ono što je on postigao pomoću stroja.
Možda u manjim razmjerima, no neizmjerno više zapanjujuće, nešto čime ću preko noći pomračiti svu
njegovu slavu. No, ma koliko se mučio, nisam nimalo napredovao. Tjedan i pol, meštar i ja mučili smo
se pored ribnjaka, podjednako prestravljeni zadaćom koju smo si postavili, da na kraju tog roka nisam
bio ni za vlas više nego što sam bio prije. Tada je, petoga lipnja uvečer, Meštar Yehudi iznio prijedlog
koji se pokazao kao prekretnica.
»Samo nagaðam,« rekao je, »no čini mi se da tvoja ogrlica ima veze s time. Možda i ne teži više od
dekagrama, no uzimajući u obzir matematiku onoga što pokušavaš, možda bi i to bilo dovoljno. Za
svaki milimetar visine koju postižeš, težina predmeta povećava se geometrijski razmjerno visini - što
znači da na petnaest centimetara iznad zemlje nosiš težinu koja iznosi dodatnih četrdeset funti. Što je
polovica tvoje ukupne težine. Ako su moji izračuni ispravni, onda nije nikakvo čudo što se toliko
mučiš.«
»Nosim je još od Božića«, rekao sam. »I to je moj talisman. Bez njega ne mogu ništa.«
»Walte, možeš, još kako. Prvi put kad si se podigao s tla, visjela je meni o vratu, zar se ne sjećaš? Ne
kažem da nisi sentimentalno vezan, no ovdje se bavimo dubokim duhovnim problemima, i posve je
moguće da ne možeš biti cjelovit kako bi dokraja izveo ono što pokušavaš sve dok za sobom ne ostaviš
dio sebe - tek ćeš tada moći ovladati svom veličinom svoga dara.«
»Puste priče. Na meni je odjeća, nije li tako? Imam i cipele i čarape. Ako me ogrlica povlači nadolje,
onda me povlači i sve drugo. A nipošto bez odjeće neću izlaziti pred publiku.«
»Ipak, vrijedi pokušati. Walte, nemaš što izgubiti, a možeš dobiti neizmjerno mnogo. Ako griješim,
neka bude. Ako ne griješim, onda je istinska šteta ako si ne damo priliku provjeriti to.«
Time me nagovorio - pa sam, izrazito sumnjičavo i nevoljko, skinuo svoj talisman i položio ga meštru
na dlan. »Dobro,« rekao sam, »pokušat ćemo. No ako ne bude kako ste rekli, onda je toj priči kraj, i to
za svagda.«
U sljedećih sat vremena uspjelo mi je udvostručiti svoj stari rekord, postižući visine od trideset do
četrdeset centimetara. Do noći mi je uspjelo uzdići se dobre dvije i pol stope iznad tla i dokazati time
kako je meštar bio u pravu, da je imao proročki uvid u sve uzroke i posljedice umijeća levitacije.
Uzbuðenje je bilo neopisivo - osjećati kako lebdim na udaljenosti od tla dovoljnoj da se osjećam kao da
sam na rubu leta - no iznad dvije stope bilo mi je teško održavati vertikalni položaj a da pritom ne
počnem posrtati i osjećati vrtoglavicu. Tamo gore sve mi je bilo toliko novo da nisam uspijevao pronaći
svoju prirodnu ravnotežu. Sam sam sebi izgledao dugačak, kao sačinjen od dijelova, a ne iz jednog,
neprekinutog, komada, te su mi glava i ramena reagirali na način različit od onoga kako su reagirali
gležnjevi i listovi. Kako se ne bih prevrnuo, uhvatio sam se kako na toj visini zauzimam horizontalan
položaj, nagonski znajući da ću se osjećati sigurnijim ako iznad tla pružim cijelo tijelo, a ne samo
tabane. I dalje sam bio previše nervozan da bih razmišljao o kretanju naprijed u tome položaju, no
kasno te noći, malo prije nego što smo završili i uputili se na spavanje, glavu sam spustio ispod prsa i
uspio u zraku izvesti spori sako, uspijevajući načiniti puni, neprekinuti krug a da nijednom nisam
očešao zemlju.
Meštar i ja te smo se noći vraćali kući pijani od radosti. U tom trenutku sve nam se činilo mogućim -
postići istovremeno podizanje i kretanje, uzdizanje do pravog leta, tog sna svih snova. Mislim da nam
je to bio najsjajniji zajednički trenutak, onaj trenutak kad nam se, konačno, na mjesto složila cijela
budućnost. No, šestoga lipnja, samo noć nakon što sam dosegao vrhunac, moja je obuka zastala, naglo i
neopozivo. Dogodilo se ono čega se Meštar Yehudi toliko dugo pribojavao, a kad se zbilo, zbilo se
toliko nasilno, proizvelo toliku pometnju i kaos u našim stcima da nikad više nismo bili oni stari.
Cijeloga toga dana radio sam dobro i, kako smo već običavali činiti toga čudesnoga proljeća, odlučili
smo raditi i noću. U pola osam večerali smo sendviče koje nam je tog jutra pripremila Majka Sioux, a
zatim smo nastavili s radom dok je tama prekrivala okolna polja. Zacijelo je bilo oko deset sati, kad
smo začuli topot konja. Isprva, tek jedva čujno, treperenje tla koje me podsjetilo na daleku grmljavinu -
kao da se oluja kuhala negdje u susjednomu okrugu. Upravo sam dovršio dvostruki sako na rubu jezera
i čekao meštrove primjedbe, no umjesto da progovori svojim uobičajeno mirnim glasom, zgrabio me za
ruku, naglo, uspaničeno. »Slušaj,« rekao je,
»ono smeće dolazi.« Zatim je ponovio: »Slušaj ih. Dolaze. Smeće dolazi.« Naćulio sam uši i osluhnuo -
zvuk je postajao sve jači. Prošlo je nekoliko sekundi prije nego što sam shvatio da zvuk proizvodi
stampedo konja koji su jurili prema nama.
»Ne miči se«, rekao je meštar. »Ostani gdje si i da nisi ni trepnuo dok se ne vratim.«
Nato je, bez ijedne riječi objašnjenja, potrčao prema kući, probijajući se kroz polja poput sprintera.
Zanemario sam naredbu i pojurio za njim, trčeći koliko su me noge nosile. Bili smo dobrih četvrt milje
daleko od kuće, no i prije nego što smo prešli sto jardi ugledali smo plamen - blještavu plimu žutila i
crvenila koja je parala crno nebo. Čuli smo povike, ratničko jodlanje, začula se salva hitaca, a zatim
smo, nepogrešivo, prepoznali ljudske jauke. Meštar je trčao i dalje, neprekidno povećavajući razmak
izmeðu nas, no kad je stigao do onih nekoliko hrastova koji su stajali na drugoj strani štale, stao je.
Izbio sam na rub šumarka, namjerivši uputiti se ravno do kuće, no meštar me spazio krajičkom oka i
bacio na zemlju prije nego što sam uspio načiniti ijedan korak. »Prekasno«, rekao je. »Ako odemo
tamo, ubit će i nas. Njih je dvanaest, nas smo dvojica, a oni svi imaju puške i pištolje. Walte, moli Boga
da nas ne naðu, jer za ostale ne možemo učiniti ništa više.«
Tako smo bespomoćno stajali iza drveća, i gledali kako Ku Klux Klan radi svoje. Dvanaest ljudi na
dvanaest konja jurilo je po dvorištu; bila je to rulja vrištavih ubojica s bijelim plahtama na glavama, a
mi smo bili nemoćni. Iz zapaljene kuće izvukli su Aesopa i Majku Sioux, prebacili im omče oko vrata i
objesili ih na platanu uz cestu, svakoga na svoju granu. Aesop je urlao, Majka Sioux nije pustila ni
glasa - nekoliko minuta kasnije oboje su bili mrtvi. Pred očima su mi ubili dvoje najboljih prijatelja, a
ja sam mogao samo promatrati i zadržavati suze dok mi je Meštar Yehudi svojim dlanom prekrio usta.
Nakon što su završili s ubijanjem, nekoliko je klanovaca zabilo drveni križ u tlo, polilo ga benzinom i
zapalilo. Križ je gorio dok je gorjela kuća, muškarci su još malo vrištali, pucali iz sačmarica u zrak, a
zatim svi redom uzjahali konje i odjahali prema Ciboli. Tada je kuća već bila potpuno u plamenu;
pretvorila se u vatrenu, vrelu kuglu i zapaljene grede, a kad je nestao i posljednji od njih, krov se već
bio urušio i pao na tlo u kiši iskri i meteora. Osjećao sam se kao da gledam sunce kako eksplodira.
Osjećao sam se kao da sam upravo vidio kraj svijeta.
Pokopali smo ih te iste noći na imanju, spustili im tijela u dva neobilježena groba pored štale. Možda
smo se trebali i pomoliti, ali su nam jecaji gušili dah, pa smo ih samo pokrili zemljom ne rekavši ništa,
radeći u tišini dok nam se slana voda slijevala niz obraze. Nakon toga, ne vraćajući se prema spaljenoj
kući, ne trudeći se provjeriti je li nešto ostalo neoštećeno, upregli smo kobilu u kola i pošli u tamu,
ostavljajući Cibolu zauvijek za sobom.
Trebala nam je cijela noć i pola sutrašnjeg jutra prije nego što smo stigli do kuće gospode Witherspoon
u Wichiti - ostatak ljeta meštar je toliko patio da sam pomišljao kako bi i on mogao umrijeti. Jedva da
se micao iz kreveta, jedva da bi nešto pojeo, jedva da je progovorio koju riječ. Osim što bi svaka tri-
četiri sata zaplakao, nije bilo moguće odrediti je li on čovjek ili kamen. Stari je bio totalno dotučen,
razdirali su ga tuga i samooptuživanje, i koliko god da sam priželjkivao da se izvuče iz toga, kako su
tjedni prolazili stanje mu je bivalo sve gore. »A osjećao sam da se sprema«, ponekad bi promrmljao
sebi u bradu. »Znao sam da se sprema, i nisam ni prstom maknuo da to spriječim. Kriv sam. Kriv sam
što su mrtvi. Bilo bi bolje da sam ih ubio vlastitim rukama - čovjek koji ubija ne zaslužuje milost. Ne
zaslužuje živjeti.«
Zadrhtao sam videći ga takvoga, posve beskorisnog, inertnog - a dugoročno me njegovo stanje plašilo
jednako kao i ono što je zadesilo Aesopa i Majku Sioux - možda još i više. Mislim, ne želim zvučati
ravnodušno, no život je za one žive, i bez obzira koliko me potresao taj pokolj bio sam još dijete, mali
skakavac s mravcima u gaćama i gumom u koljenima; jednostavno, nisam bio u stanju cviljeti i
tugovati dugo vremena. Prolio sam suze, prokleo sam Boga, lupao glavom po podu, no nakon nekoliko
takvih dana, bio sam spreman sve ostaviti za sobom i posvetiti se drugim stvarima. Pretpostavljam
kako me to ne otkriva u baš najboljem svjetlu, ali mislim kako treba hiniti ono što se istinski ne osjeća.
Nedostajali su mi i Aesop i Majka Sioux, žarko sam želio ponovno ih vidjeti - no njih više nije bilo i
nikakvo preklinjanje nije ih moglo vratiti. Što se ticalo mene, bilo je vrijeme da stresemo tugu i
krenemo dalje. Glava mi je bila prepuna snova o novoj karijeri i, koliko god naivni ti snovi bili, jedva
sam čekao početi, poletjeti u nebesa i zapanjiti svijet svojim veličanstvom.
Dakle, zamislite moje razočaranje dok sam gledao kako se lipanj pretapa u srpanj a Meštar Yehudi ne
prestaje tugovati, zamislite kako mi je sve djelovalo crno kad je srpanj postao kolovoz a on ničim nije
pokazivao da je spreman oporaviti se od te tragedije. Time ne samo što je zakočio sve moje planove,
nego sam se osjetio izdanim, povrijeðenim, napuštenim. Otkrio sam temeljnu manu meštrova karaktera
te sam ga prezirao zbog takvog nedostatka unutarnje čvrstoće, odbijanja da se suoči sa svim životnim
sranjima. Tolike sam godine ovisio o njemu, iz njegove snage izvlačio beskrajnu snagu, a sad se
ponašao kao nekakav prokleti optimist, jedan od onih tipova koji objeručke dočekuju sve dobro, no
nisu sposobni prihvatiti ništa loše. Bilo mi je mučno gledati ga u takvomu stanju, i kako njegova bol
nije zamirala jednostavno sam izgubio dio vjere u njega. Da nije bilo gospode Witherspoon, vjerojatno
bih bio digao ruke i otišao. »Tvoj meštar velik je čovjek,« rekla mi je jednoga jutra, »a veliki ljudi
imaju velike osjećaje - veće radosti, veće bjesove, veće tuge. Sad trpi bol, i to će trajati dulje nego što
bi trpio netko drugi. Ne boj se, Walte. Na kraju će se izvući. Moraš samo biti strpljiv.«
Eto, tako mi je rekla, no duboko u sebi nisam siguran da je i sama vjerovala vlastitim riječima. Kako je
vrijeme prolazilo sve sam više osjećao da se i njoj gadi jednako kao i meni, i bilo mi je drago da smo se
slagali u tako važnim pitanjima. Gospoda W. bila je jedna strašna ženska i kako sam živio pod njezinim
krovom i provodio dane u njezinu društvu, svitalo mi je kako imamo daleko više zajedničkoga nego što
mi se to isprva činilo. Kad je ono posjetila imanje, došla je u najboljem izdanju, cici-mici i sve kako ne
bi uvrijedila Aesopa i Majku Sioux, no kad se našla na vlastitom teritoriju, bila je slobodna pokazati
svoju pravu prirodu. Prvih nekoliko tjedana gotovo sve značajke njezinoga karaktera iznenaðivale su
me, zbunjivale me onako kako to čine loše navike i neobuzdane provale samozadovoljština. Ne
govorim samo o njezinomu nagnuću piću (ne manje od šest ili sedam džin-tonika svakoga dana), niti
njezinoj strasnoj ovisnosti o cigaretama (pušila je već davno zaboravljene marke kakve su bile
Picavune ili Sweet Caporal - od jutra to mraka), nego o nekakvoj sveopćoj razuzdanosti, kao da iza tog
damskog pročelja izviruje neobuzdana, kurvanjska duša trudeći se provaliti na danje svjetlo. Odavala
su je usta - nakon što bi ispila nekoliko rundi svoga omiljenog pića, prebacila bi se na najgrublji i
najvulgarniji jezik kojeg sam ikada čuo iz ženskih usta - ispaljivala bi kratke dosjetke, brza poput
strojnice. Nakon uzornoga života na imanju, otkrio sam koliko je ustvari osvježavajuće družiti se s
nekim koga ne okivaju visokomoralna stremljenja, čiji je jedini cilj u životu uživati i namlatiti što je
više moguće novca. Tako smo se sprijateljili, i prepustili Meštra Yehudija njegovim patnjama, dok smo
se kuhali tijekom onih pasjih vrućina, u dosadi vreloga ljeta u Wichiti.
Znam da sam joj bio drag, no ne želim preuveličavati dubinu njezinih čuvstava - barem ne u tom
početnom razdoblju. Gospoda Witherspoon imala je debele razloge da me održava zadovoljnim, i iako
bih želio polaskati sebi rekavši kako je to bilo zbog toga što je u meni otkrila neprocjenjivo sjajno
društvo, jednog duhovitog vražićka, istina je glasila da je razmišljala o budućnosti i zdravlju svog
bankovnog računa. Zašto bi se takav seksipilan komad žene družio s klincem kojemu se pimpek još
nije ni počeo pridizati. Smatrala me poslovnom prilikom, dolarom u obličju dječaka i znala je da će,
ako mi karijeru bude vodila dovoljno pažljivo i mudro, postati najbogatijom ženom u trinaest okruga.
Ne kažem da se zajedno nismo dobro zabavljali, no ta je zabava uvijek služila njezinim interesima, tako
da mi se ulizivala i pridobivala me kako bi me zadržala na uzdi, bila sigurna da neću ispariti prije nego
što unovči moj talent.
Tako je i bilo. Ne krivim je što se tako ponašala - da sam bio u njezinoj koži, vjerojatno bih i sam
postupio jednako. Ipak, ne poričem da me ponekad smetalo vidjeti koliko je moja magija malo
djelovala na nju. Svih tih mračnih tjedana i mjeseci održavao sam formu vježbajući točku ne manje od
sat ili dva dnevno. Kako ne bih plašio slučajne prolaznike, zadržavao sam se unutra i radio u salonu na
katu, s navučenim zavjesama. Gospoða Witherspoon ne samo što se jedva trudila pogledati moje
treninge, nego je, onih nekoliko puta kad bi i ušla u sobu, cijeli taj spektakl promatrala ne trepnuvši -
proučavala me, mračno i objektivno, poput mesara koji razgledava hrgu govedine. Nije bilo nimalo
važno koliko su nesvakidašnje bile moje vratolomije - ona ih je prihvaćala kao dio prirodnog poretka -
ništa čudnije ili manje objašnjive od mjesečevih mijena ili zvuka kojeg proizvodi vjetar. Možda je bila
previše pijana da bi uočila razliku izmeðu čuda i svakodnevnih pojava, a možda ju je cijeli taj misterij
ostavljao mrtvom-hladnom, no kad je bila riječ o zabavi, ona bi radije vozila kroz oluju kako bi
pogledala neki trećerazredni film nego gledala mene kako lebdim ponad onih prokletih stolova i stolica
u salonu. Moja točka joj je bila samo sredstvo kojim će postići svoj cilj. I sve dok je taj cilj bio posve
izvjestan, živo joj se fućkalo za sredstvo.
No, moram priznati, prema meni bila je dobra. Bez obzira na motive, zabave nije nikad nedostajalo, i
nije se libila odriješiti kesu. Dva dana nakon dolaska odvela me u kupovinu u centar Wichite gdje mi je
nabavila kompletnu novu odjeću. Nakon toga slijedila je slastičarnica, prodavaonica
slatkiša i igraonica. Uvijek je bila korak ispred mene i, prije nego što bih shvatio da želim nešto, ona bi
mi to već ponudila, gurnula u ruke, namignula i potapšala me po glavi. Nakon svih grozota koje sam
proživio, ne mogu reći da sam se previše bunio trateći dane u takvom blagostanju. Spavao sam u mekoj
postelji s izvezenim plahtama i pernatim jastucima, jeo goleme količine hrane koje nam je pripremala
Nelly Boggs, crna domaćica, i nikad iste gaće nisam oblačio dva jutra zaredom. Popodne bismo obično
bježali od vrućine vozeći se po okolini u smaragdnoj limuzini, jurili pustim cestama spuštenih prozora
dok nas je vjetar šibao sa svih strana. Gospoda Witherspoon voljela je brzinu, i mislim da nije nikad
bila sretnija nego kad bi stiskala gas do daske - smijala se izmeðu gutljaja iz srebrne ploške, a u bubi
frizuru ošišana crvena kosa treperila bi joj poput nogu prevaljene gusjenice. Ta ženska nije znala za
strah, nije osjećala da vozi sedamdeset, osamdeset milja na sat i da može stvarno nekoga ubiti. Davao
sam sve od sebe kako bih ostao miran, no kad bi nagazila tako, i kad bismo stigli do šezdeset pet ili
sedamdeset, jednostavno si nisam mogao pomoći. Panika koja je bujala u meni nekako bi se obrušila na
moj želudac, tako da bih ubrzo počeo ispuštati prdeže u nizu - cijeli lanac smrdljivih bombi,
popraćenim glasnim stakatom iz guzice. Ne moram ni reći da sam umirao od stida, budući da gospoða
Witherspoon nije bila osoba koja bi mogla prešutjeti takve indiskrecije. Kad se to dogodilo prvi put,
prasnula je u smijeh tako da sam pomislio da će joj otpasti glava. Zatim je, bez upozorenja, nagazila
kočnicu, auto se luðački zanio i stao.
»Još nekoliko takvih,« rekla je, »i morat ćemo se voziti s gas-maskama.«
»Ja ne osjećam ništa«, bio je moj jedini mogući odgovor.
Gospoda Witherspoon glasno je onjušila, nabrala nos i razvukla lice u grimasu. »Ponjuši ponovno,
mali. S nama putuje tvornica graha, a ti guzicom sviraš diksilend.«
»To ja samo malo po plinu«, rekao sam, tankoćutno promijenivši taktiku. »Ako se ne varam, auto ne
vozi ako se malo ne nagazi po plinu.«
»Sunčice, ovisi o oktanskome broju. No kemijski eksperiment o kojem sada raspravljamo mogao bi nas
oboje koštati glave.«
»Pa i tako je bolje poginuti nego se zabiti u drvo.«
»Mudrice moja, ne brini se«, rekla je, neočekivano ublaživši ton. Ispružila je ruku, dodirnula mi glavu,
nježno prstima prolazila kroz kosu. »Ja sam ti pravi vrag za volanom. Bez obzira koliko brzo vozili,
kad je gospa Marion za upravljačem, siguran si kao beba.«
»Zvuči dobro,« odvratio sam, uživajući u pritisku njezinih prstiju na tjemenu, »no bilo bi još bolje kad
bih to imao napismeno.«
Ispustila je kratak, grleni smijeh, zatim se nasmiješila. »Savjet za ubuduće«, rekla je. »Ako misliš da
vozim prebrzo, samo zatvori oči i vrišti. Što glasnije vrištiš to će nam oboma biti zabavnije.«
Tako sam činio upravo to - točnije, barem sam se trudio. Tijekom sljedećih izlazaka uvijek bih radio
veliku predstavu zatvarajući oči kad bi brzinomjer pokazao sedamdeset pet, no prdeži su mi se nekoliko
puta iskrali već na sedamdeset; jednom čak i na šezdeset pet (kad je izgledalo kao da ćemo se zabiti u
kamion iz suprotnog smjera, i kad smo skrenuli u posljednjem trenutku). Takvi ispadi nisu mi nimalo
popravili samopoštovanje, no ništa se nije moglo usporediti s traumom koju sam doživio početkom
kolovoza, kad mi je šupak otkazao i kad sam uspio zasrati hlače. Bilo je upravo okrutno vruće. Kiše
nije bilo već više od dva tjedna i prašina je pokrila svaki list u toj ravnici. Gospoda Witherspoon bila je
drvenija nego inače, i nakon što smo izašli iz grada upala je u jedno od svojih nabrijanih raspoloženja u
kojima je po spisku jebavala čitav svijet. Nakon prvog zavoja već je prešla pedeset na sat, a nakon toga
ništa je nije moglo zaustaviti. Prašina je letjela posvuda. Udarala je po vjetrobranu, uvlačila nam se u
odjeću, ribala zube, a ona se samo smijala i pritiskala gas kao da želi srušiti rekord u brzoj vožnji.
Zatvorio sam oči, urlao iz petnih žila, držao se za armaturu dok je auto poskakivao i grmio po suhoj,
izrovanoj cesti. Nakon dvadeset ili trideset sekundi nakupljanja straha, znao sam da mi je kucnuo čas.
Poginut ću na toj glupoj cesti - to su mi bili posljednji trenuci na ovome svijetu. E, tada mi je govno
ispalo iz guzice - meka i klizava cigara koja mi je ispala u gaće, topla, odvratno vlažna, i počela mi
kliziti niz nogavicu. Kad sam shvatio što me zadesilo, nisam bio u stanju smisliti ništa pametnije nego
briznuti u plač.
U meðuvremenu se vožnja nastavila, i kad smo se zaustavili, nekih dvadesetak minuta kasnije, bio sam
već kompletno mokar - od znoja, od dreka, od suza. Cijelo tijelo kupalo mi se u tjelesnim tekućinama i
jadu.
»Dakle, kauboju«, objavila je gospoda Witherspoon, zapalivši cigaretu kako bi proslavila svoj trijumf.
»Uspjeli smo. Prešli smo stotku. Kladim se da sam prva ženska u ovoj uštogljenoj državi koja je učinila
takvo što. Što misliš? Nije loše za takvu staru vješticu.«
»Gospo, niste vi stara vještica«, rekao sam.
»To je lijepo od tebe. Cijenim to. Mali, znaš ti sa ženskama. Za nekoliko godina, s takvim ćeš ih
pričama obarati s nogu.«
Želio sam nastaviti tako opušteno i lako čavrljati s njom, kao da se nije dogodilo ništa, no nakon što
smo stali, smrad iz mojih hlača postajao je sve primjetniji - znao sam da mi je ostalo samo nekoliko
trenutaka prije nego što mi tajna izbije na vidjelo. Ponovno me preplavilo poniženje, i prije nego što
sam stigao reći išta, zario sam lice u dlanove i zajecao.
»Walte, Isuse«, čuo sam. »Blagi Bože. Ovaj put si stvarno zasrao stvar, je li tako?«
»Oprostite«, rekao sam, ne usuðujući se pogledati ju. »Nisam mogao izdržati.«
»Vjerojatno zbog svih tih bombona kojima te šopam. Želudac ti se nije naviknuo.«
»Možda. Možda i zato što nemam muda.«
»Mali, ne budi glup. To ti je samo mala nezgoda. Dogaða se svima.« »Svakako. Dogaða se dok nosiš
pelene. Nikad me u životu nije bilo tako sram.«
»Pusti to. Nije vrijeme za samosažaljenje. Moramo ti očistiti tu tvoju guzu prije nego što navlake upiju
drek. Walte, čuješ me? Živo mi se fućka za tvoja crijeva, samo ne želim da mi auto strada. Iza onih
stabala je jezerce, tamo te vodim. Sastrugat ćemo svu tu muštardu i sosove, i bit ćeš kao novi.«
Sto sam mogao, morao sam poći za njom. Bilo mi je prilično strašno ustati i hodati dok mi je u gaćama
sve šljapkalo i klizilo, a budući da nisam uspijevao zaustaviti jecanje, u prsima mi se i dalje sve
nadimalo i drhtalo pa sam ispuštao čitav niz čudnih, napola prigušenih zvukova. Gospoda Witherspoon
hodala je ispred mene, vodila me do jezerca. Bilo je stotinjak stopa udaljeno od ceste, odvojeno od
okoliša barijerom od kržljavog drveća i grmlja - malena oaza usred prerije. Kad smo stigli do obale,
rekla mi je da se svučem, tjerajući me na to svojim posve hladnim glasom. Nisam to želio učiniti, bar
ne dok me gledala, no kad sam shvatio da mi neće okrenuti leða, zagledao sam se u tlo i prepustio se
užasu. Prvo mi je razvezala cipele i skinula čarape; zatim, ne zastajući ni trenutka, otpustila pojas,
raskopčala rasporak i povukla. U jednom potezu, hlače i gaće završile su mi oko gležnjeva, i tako sam
ostao stajati s pimpekom na povjetarcu, pred odraslom ženom, bijelih nogu smeðih od izmeta, dok mi
je iz šupka smrdjelo kao iz jučerašnjeg smeća. Bio je to zasigurno jedan od najmračnijih trenutaka
moga života, no, na neizmjernu čast gospoði Witherspoon (a to nisam nikad zaboravio), ona nije
ispustila ni zvuka. Nježno poput majke koja pere svoje novoroðeno, uronila je ruke u vodu i počela me
čistiti, pljuskajući i trljajući moju golu kožu sve dok nije nestao i onaj posljednji tračak moje sramote.
»Eto«, rekla je, brišući me maramicom koju je izvukla iz svoje crvene, izvezene torbice. »Daleko od
očiju, daleko od srca.«
»Pošteno«, odvratio sam. »Ali, što ćemo s usranim gaćama?«
»Ostavit ćemo ih pticama, eto što ćemo, a to vrijedi i za hlače.«
»Očekujete da ću se takav voziti kući? Bez krpice na guzici?«
»Zašto ne bi? Košulja ti dopire do koljena, a uostalom, i nemaš baš nešto za skrivati. Mali, ovo su ti
mikroskopske veličine, dolje ti vise krunski dragulji Liliputa.«
»Gospo, bez takvih primjedbi na račun moje intime. Možda su to vama sitnice, ali su meni na ponos i
diku.«
»Naravno. Walte, imaš ti sasvim zgodnu ptičicu. Sav si zgodan s tim ćelavim jajcima i glatkim, dječjim
bedrima. Imaš sve što ti je potrebno da budeš muškarac« - tada je, na moje posvemašnje zaprepaštenje,
zgrabila svu moju meštriju i dobro je protresla - »no, još nisi gotov. Uostalom, u autu te nitko neće
vidjeti. Danas ćemo preskočiti slastičarnicu i idemo ravno doma. Ako će ti to pomoći, provući ću te u
kuću na stražnji ulaz. Može? Ja ću jedina znati sve što se zbilo, a možeš se kladiti u svoj zadnji novčić
da neću reći nikome.«
»Čak ni meštru?««
»Najmanje njemu. Ovo što se dogodilo danas ostaje samo izmeðu tebe i mene.«
Bila je prava ženska, a kad bi stvarno zagustilo, nije bilo bolje od nje. Doduše, u nekim drugim
trenucima čovjek je nije mogao pročitati. Baš kad bih pomislio da sam pronašao srodnu dušu, izvela bi
nešto posve neočekivano - zadirkivala bi me, ili posramila, ili jednostavno zašutjela - pa bi taj prelijepi
maleni svijet u kojem sam do tog trenutka živio odjednom postao gorak. Nisam shvaćao mnogo toga,
problemi odraslih i dalje su nadmašivali moje mogućnosti, no malo po malo počeo sam poimati da
zapravo vene za Meštrom Yehudijem. Dok je čekala da se on sabere opijala se do smrti, i ako se tako
nastavi, nisam nimalo sumnjao da će potpuno otići kvragu.
Do prekretnice je došlo druge večeri nakon onog dogaðaja s drekom. Sjedili smo iza kuće na vrtnim
stolicama, promatrali krijesnice kako izlijeću i ulijeću u grmlje i slušali kako štutci izvode svoje tihe
pjesme. Tih dana bila je to sjajna zabava, pa čak i u onim, takozvanim, ludim dvadesetima. Mrzim
uništavati popularne legende, no Wichita baš i nije bila neko središte ludila tako da nam je, nakon dva
mjeseca haračenja tihim gradom u potrazi za bukom i zabavom, jednostavno ponestalo štofa. Vidjeli
smo sve filmove, probali sve sladolede, igrali na svim fliperima, vrtjeli se na svim vrtuljcima ...
jednostavno, nije više vrijedilo izlaziti, tako da smo nekoliko večeri zaredom jednostavno ostali budni,
puštajući da nam se tupost, poput kakve smrtonosne boljetice, širi kroz kosti. Sjećam se kako sam te
noći srkao mlaku limunadu, sjećam se da je gospoda W. opet malo dublje zavirila u čašu, tako da
nijedno od nas dvoje nije prekidalo šutnju gotovo tri četvrt sata.
»A mislila sam,« konačno se oglasila, slijedeći nekakvu tajnu nit razmišljanja, »a mislila sam si da je
on najjebežljivija faca koja mi je ikad ušetala u život.«
Otpio sam gutljaj, zagledao se u zvijezde na noćnome nebu i zijevnuo. »Tko to?« upitao sam, ne
trudeći se skrivati dosadu.
»Sto misliš, pizdo mala?« Šuškala je u govoru i jedva sam je mogao razumjeti. Da je nisam poznavao
tako dobro, pomislio bih da pričam s nekom pijanom kravom raskvašena mozga.
»A«, rekao sam, u trenutku shvativši kamo je to skrenuo razgovor.
»Da, baš taj, leteće moje čudo, govorim baš o njemu.«
»Gospo, nije mu dobro i to znate; možemo se samo nadati da će mu se duša vratiti na svoje mjesto prije
nego što bude prekasno.«
»Budalašu, ne govorim o njegovoj duši. Govorim o njegovom stojku. Njega još ima, nije li tako?«
»A, valjda jest. Mislim, baš se nisam raspitivao o tomu.«
»Dakle, muškarac ima vršiti svoje dužnosti. Ne može ostaviti curu na suhom dva mjeseca i očekivati da
će se izvući nekažnjeno. Pici treba ljubavi. Nju treba maziti i paziti, baš kao i svakog drugog
mezimca.«
Iako u tami, iako nitko nije gledao, osjetio sam kako rumenim. »Gospodo Witherspoon, jeste li sigurni
da sa mnom želite razgovarati o tome?«
»Sunčica, nema nikog drugog. Uostalom, dovoljno si odrastao da znaš sve o tome. Ne želiš valjda
živjeti poput svih onih kretena.«
»Oduvijek sam smatrao da će se priroda pobrinuti za sebe i svoje.«
»E, tu griješiš. Muškarac se mora skrbiti za svoj ćup meda. Mora provjeravati je li čep na mjestu i da
nije možda presušio. Shvaćaš što ti govorim?«
»Mislim da da.«
»Misliš? Kakav ti je to glupi odgovor?« »Da, shvaćam vas.«
»Mislim, ne mogu reći da mi je nedostajalo ponuda. Mlada sam, zdrava cura, i već mi je preko glave
čekati ovako. Cijelo ljeto češkam vjevericu, i to ti više ne ide tako. Mislim da ne mogu biti jasnija.«
»Koliko znam, već ste tri puta odbili meštra.«
»Pa, stvari se mijenjaju, nije li tako, sveznadaru moj?«
»Možda se mijenjaju, možda i ne. To ja ne mogu reći.«
Razgovor je postajao stvarno tužan i nisam želio sudjelovati u njemu - nisam htio sjediti tamo i slušati
kako klepeće o svojoj razočaranoj pički.
Nisam bio opremljen za rješavanje takvih problema, i iako sam i sam mrzio meštra, nisam imao srca
pridružiti joj se u napadu na njegovu muškost. Mogao sam ustati i otići, no vjerojatno bi počela vrištati
na mene, te bi nam deset minuta nakon toga vjerojatno društvo pravili svi policajci Wichite, i odvukli u
zatvor zbog remećenja javnog reda i mira.
No, pokazalo se da nisam trebao strepiti. Prije nego što je uspjela izustiti još jednu riječ, iz kuće se
začula glasna eksplozija. Više tresak nego lomljava; bila je to dugačka i šuplja detonacija koja je odmah
uzmaknula pred nekoliko zvučnih udaraca - tup, tup, tup - zvučalo je kao da će se srušiti zidovi.
Gospodi Witherspoon, zbog nečega, to je bilo smiješno. Zabacila je glavu i prasnula u smijeh, a
sljedećih petnaest sekundi zrak je drhtureći izbijao iz njezina grla poput roja letećih skakavaca. Nikad
još nisam čuo sličan smijeh. Zvučao je kao jedna od deset pošasti, kao stopostotni džin, kao četiristo
hijena koje jure ulicama nekog grada ludih. I još dok su se udarci nastavljali, počela je urlati iz petnih
žila. »Čuješ li to?« urlala je. »Walte, čuj to! To sam ti ja! To ti je zvuk mojih misli, zvuk misli koje mi
pucaju u glavi! Kao kokice, Walte! Glava će mi pući na dvoje! Glava će mi se raspasti!«
U tom je trenutku udarce zamijenio zvuk razbijanja stakla. Prvo je puklo nešto, zatim još nešto - šalice,
zrcala, boce - bila je to zaglušujuća baraža. Teško je bilo pogoditi što točno puca, no svaki se predmet
razbijao drugačije - i to je trajalo dugo, dulje od minute, rekao bih, a nakon nekoliko prvih sekundi
buka je stizala odasvud, cijela noć vrištala je zvukovima razbijanja stakala. Ne razmišljajući, skočio
sam na noge i potrčao prema kući. Gospoda Witherspoon pokušala me slijediti, no bila je previše pijana
da bi doprla imalo dalje. Posljednje što pamtim bilo je da sam se osvrnuo i spazio je kako pada - ravno
na lice, poput budale u nekoj komediji. Zacviljela je. Nakon toga je shvatila kako nema smisla ustajati i
podlegla još jednom napadaju cerekanja. Takvu sam je ostavio - valjala se po tlu i smijala, smijala se iz
dubine svoje skorene utrobe.
Jedino što mi je palo na pamet bilo je da je netko provalio u kuću i napao Meštra Yehudija. No dok sam
stigao do stražnjih vrata i počeo se uspinjati stubama, sve je već bilo utihnulo. To mi se učinilo čudnim,
no još čudnije bilo je ono što se zbilo odmah potom. Uputio sam se hodnikom do meštrove sobe,
oklijevajući pokucao na vrata i čuo ga kako se javlja savršeno jasnim, savršeno normalnim glasom:
»Udi«. Ušao sam, a usred sobe stajao je Meštar Yehudi glavom i bradom, u kućnom ogrtaču i
papučama, s rukama u džepovima i neobičnim smiješkom na usnama. Oko njega, potpuno uništenje.
Krevet u komadima, zidovi razrovani, bezbroj bijelih pera lebdjelo je u zraku. Razbijeni okviri slika,
razbijena stakla, razbijene stolice, razbijeni komadi bezimenih stvari - sve razbacano po podu, poput
hrpe otpada. Pustio je da nekoliko sekundi upijam prizor, a zatim je progovorio, obraćajući mi se
potpunim spokojem čovjeka koji je upravo izašao iz tople kupelji. »Dobra večer, Walte«, rekao je. »Što
te dovodi ovamo u ovaj kasni sat?«
»Meštre Yehudi«, progovorio sam. »Jeste li dobro?«
»Dobro? Naravno da sam dobro. Ne izgledam li dobro?«
»Ne znam. Pa, dobro, možda izgledate dobro. Ali, ovo,« rekao sam, pokazujući na krhotine pod
nogama, »što je sve ovo? Ne shvaćam. Sve je potpuno razvaljeno, u komadima.«
»Sinko, bilo je to vježbanje katarze.«
»Vježbanje čega to?«
»Nije važno. To ti je kao lijek za srce; melem za bolesne duše.« »Hoćete reći da ste sve to učinili
sami?«
»Moralo se. Zao mi je zbog svega toga, ali prije ili kasnije moralo je do toga doći.«
Iz njegova pogleda shvatio sam da se vratio i da je ponovno onako odsječan. Glas mu je ponovno
zvučao uzvišeno, i činilo mi se da se ponovno, onako prepredeno, u njemu miješaju blagost i sarkazam.
»Znači li to,« upitao sam, i dalje se ne usuðujući nadati, »znači li to da će odsad biti drugačije?«
»Svi smo mi obvezni pamtiti mrtve. To je temeljni zakon. Ako ih ne pamtimo, gubimo pravo nazivati
sebe ljudima. Walte, shvaćaš li me?«
»Da, gospodine, shvaćam. Ne proðe dan a da ne pomislim na naše mile i drage i na onojsto ih je snašlo.
Samo ...«
»Samo, što, Walte?«
»Samo što vrijeme ide, a mi svijetu, ne misleći na sebe, nanosimo nepravdu.«
»Sinko, britak ti je um. Možda za tebe ima još nade.«
»Nisam tu samo ja, shvatite. Tu je i gospoda Witherspoon. U posljednjih nekoliko tjedana skoro je
izgubila sve živce. I ako me oči ne varaju, mislim da se onesvijestila na tratini i hrče u lokvi vlastite
bljuvotine.«
»Neću tražiti oprost za ono za što oprost nije potreban. Učinio sam što sam morao, i trajalo je koliko je
trebalo trajati. Sad započinje novo poglavlje. Demoni su nestali i okončala se mračna noć moje duše.«
Udahnuo je, duboko, izvukao ruke iz džepova i čvrsto me zgrabio za ramena. »Što kažeš, maleni
čovječe? Jesi li spreman pokazati što znaš?«
»Spreman sam, gazda. Možete se kladiti u vlastiti šešir. Samo mi sredite mjesto, a ja sam vaš mali sve
dok nas smrt ne rastavi.«
Prvi sam put javno nastupio 25. kolovoza 1927., kao Walt -čudo od djeteta, na samo jednoj predstavi na
sajmu Pawnee, u Larnedu, u državi Kansas. Teško bi bilo zamisliti skromniji početak, no pokazalo se
da sam bio na dlaku od toga da se sve pretvori u labuði pjev. Nisam ničim upropastio nastup, ali je rulja
bila toliko pijana i zloćudna, toliko pijanaca i propalica da meštar nije bio dovoljno brz, vjerojatno ne
bih doživio novi dan.
Ogradili su polje nasuprot poljoprivrednoj izložbi, iza staja u kojima su stajali nagraðeni klipovi
kukuruza, dvoglava krava i tristo kila teška svinja - sjećam se da sam morao prijeći skoro pola milje
prije nego što sam stigao do jezerca punog blatnozelene vode i bijele pjene koja je plutala po površini.
Mjesto mi se učinilo zlokobnim za poprište jednog takvog povijesnog dogaðaja, no meštar je želio da
započnem skromno, sa što manje buke i vike. »Čak je i Ty Cobb igrao u petoj ligi«, rekao je dok smo
izlazili iz auta gospoðe Witherspoon. »Moraš odraditi nekoliko nastupa. Budi dobar ovdje, i za
nekoliko ćemo mjeseci početi razgovarati o velikim nastupima.«
Na nesreću, gledatelji nisu imali tribine što je izazvalo bolove u nogama i neugodne pritužbe, a budući
da su se karte prodavale po deset centi komad, svjetina se i prije nego što sam ušao osjećala
prevarenom. Bilo ih je najviše šezdeset-sedamdeset, hrpa debelovratih seljačina koji su se dovukli u
svojim kombinezonima i flanelskim košuljama - pravi delegati Prvog meðunarodnog kongresa tupana.
Polovica ih je cuclala patvorenu žesticu iz malih, smeðih boca sirupa za kašalj, dok je druga polovica
već ispila svoje i žeðala za novom rundom. Kad je Meštar Yehudi istupio pred njih u svojem crnom
smokingu i svilenom cilindru kako bi najavio prvi nastup Walta - čuda od djeteta, začulo se podrugljivo
dobacivanje. Možda im se nije svidjela njegova odjeća, možda im je smetao njegov bruklinško-
budimpeštanski naglasak, no siguran sam da nije pomoglo ni to što sam na sebi imao najružniji mogući
kostim u povijesti šou biznisa - dugu, bijelu halju u kojoj sam izgledao kao patuljasta verzija Ivana
Krstitelja, upotpunjenu kožnatim sandalama i jutenim pojasom vezanim oko struka. Meštar je inzistirao
na 'natprirodnom izgledu', tako je govorio, no u toj sam se odori osjećao kao budala, i kad sam začuo
nekog komedijaša koji je vikao: »Walt - čudesna djevojka« - shvatio sam da i drugi dijele moje
mišljenje.
Vjerojatno sam samo zbog Aesopa uspio skupiti hrabrost i započeti s predstavom. Znao sam da me
promatra s tog svog neba, i nisam ga namjeravao iznevjeriti. Računao je s tim da ću uspjeti, i ma što
ona pijana hrpa kretena mislila o meni, dugovao sam svome bratu dati sve od sebe. Tako sam prišao
obali jezerca, raširio ruke, započeo prijelaz u trans, trudio se iz ušiju izbaciti povike i uvrede. Kad mi se
tijelo podiglo iznad tla začuo sam uzdahe - no nejasno, stvarno nejasno, jer sam tad već bio u nekom
drugom svijetu, odvojen i od prijatelja i od dušmana u sjaju svoga uzdizanja. Bila mi je to prva
izvedba, no već tada sam imao sve značajke iskusnog izvoðača, i uvjeren sam da bih uspio pridobiti
svjetinu samo da me neki imbecil nije gaðao bocom. U devetnaest od dvadeset slučajeva projektil bi
proletio pored mene i nema štete, no bio je to dan za pogreške i neuspjehe - prokletinja me pogodila
ravno u tintaru. Udarac mi je uništio koncentraciju (da i ne spominjem činjenicu što sam izgubio
svijest), i prije nego što sam shvatio što je gore a što dolje, tonuo sam poput vreće olova na dno jezerca.
Da meštar nije bio budan, i da se nije bacio za mnom ne trudeći se svući kaput i smoking, vjerojatno
bih se utopio u toj hrpi blata te bi to bio moj prvi i posljednji nastup.
Larned smo za sobom ostavili osramoćeni, odjurili otamo dok su nas te krvožedne seljačine gaðali
jajima, kamenjem i lubenicama. Nitko kao da nije mario što me onaj udarac u glavu zamalo ubio -
smijali su se dok me dofjri meštar spašavao iz vode i nosio u sigurnost gospinog auta. Bio sam još
napola u deliriju od tog posjeta mokrome grobu, kašljao sam i bljuvao po meštrovoj košulji dok je on
trčao preko polja, noseći u naručju moje mokro tijelo. Nisam mogao čuti sve što se tamo izgovorilo, no
do ušiju mi je doprlo dovoljno da shvatim kako je došlo do oštre podjele javnoga mnijenja. Neki su
zauzeli religiozno obojen stav, hrabro tvrdeći da smo se urotili s ðavlom. Drugi su nas nazivali
varalicama i šarlatanima, a oni treći nisu imali nikakvo mišljenje. Urlali su iz čistoga užitka, sretni što
mogu sudjelovati u općoj pomutnji, ispuštajući svoje gnjevne, nemušte povike. Na sreću, auto nas je
čekao na drugom kraju ograðenog polja, i uspjeli smo uskočiti prije nego što su nas se ti razbojnici
dočepali. Nekoliko jaja udarilo je u stražnje okno dok smo se odvozili, no staklo je ostalo čitavo, nismo
čuli hice i sve u svemu mislim da smo imali sreću i uspjeli pobjeći spasivši gole kože.
Prešli smo vjerojatno dvije milje prije nego što je ijedan od nas smogao hrabrosti da progovori. Tada
smo već prolazili izmeðu farmi i pašnjaka, vukli se po kvrgavom sporednom putu, u mokroj odjeći iz
koje se cijedila voda. Svaki put kad bi auto poskočio, iz nas bi isteklo još blatne vode i upilo se u
deluks antilop tapecirung gospode Witherspoon. Kad sad to pričam, sve to zvuči smiješno, no u tom
trenutku nisam osjećao ni najmanji poriv da prasnem u smijeh. Sjedio sam i kuhao na prednjem
sjedištu, trudeći se obuzdati temperament i pojmiti što je pošlo po zlu. Usprkos svim pogreškama i
krivim proračunima, nije mi se činilo poštenim kriviti meštra. Prošao je svoj pakao, i znao sam da mu
rasuðivanje i ne ide baš najbolje - zapravo, ja sam pogriješio što sam se dao nagovoriti. Nikad nisam
smio pristati da me uvuče u tako glupo i loše planiranu operaciju. Tamo sam ja riskirao vlastitu kožu,
dakle i sve u svemu, ja sam je sam morao i čuvati.
»Dakle, partneru,« javio se meštar, trudeći se svim silama razvući lice u osmijeh, »dobro došao u šou
biznis.«
»To nije nikakav šou biznis«, odvratio sam. »Ono tamo bio je okrutni i nasilni napad. Kao da smo upali
u zasjedu gdje su nas skalpirali.«
»Mali, to je zlo i naopako - svjetina ti je takva. Kad se zavjesa podigne, nikad ne znaš što će se zbiti.«
»Gospodine, ne želim biti nepristojan, no to su puste priče.«
»Oho«, rekao je, očito odobrovoljen mojim odgovorom. »Mališan se uspuhao. U tom slučaju,
gospodine Rawley, kakav vi razgovor predlažete?«
»O praktičnim stvarima. Razgovor koji će nam pomoći da ne ponovimo greške.«
»Nismo pogriješili ni u čemu. Samo smo imali idiote u publici. Ponekad ti se posreći, ponekad i ne.«
»Sreća nema nikakve veze s tim. Danas smo izveli hrpu gluposti i platili to.«
»Ja mislim da si bio sjajan. Da nije bilo one boce, to bi bio čist uspjeh.«
»Samo trenutak, kao prvo, ne želim više nositi ovaj kostim. Mislim daje to nešto najružnije što sam u
životu ugledao. Ne trebaju nam nikakve onosvjetovne gluposti. Sama točka već je dovoljno takva, pa
mislim da nije potrebno zbunjivati svjetinu time što ću se obući kao nekakav anðeoski pederčić. To ih
odvraća. Tako izgledam kao da mislim da sam bolji od njih.«
»Walte, i jesi bolji. To nemoj nikad zaboraviti.«
»Možda je tako. No kad im to damo do znanja, propadamo. Okrenuli su se protiv mene i prije nego što
sam počeo.«
»Kostim s tim nema nikakve veze. Rulja je bila pijana, bili su pijani ko letve. I nitko od njih nije pravo
vidio što imaš na sebi.«
»Meštre, vi ste najbolji učitelj na svijetu i stvarno sam vam zahvalan što ste mi danas spasili život, no u
ovoj točki dnevnog reda ne možete više biti u krivu. Kostim je čisto sranje. Oprostite što sam tako
grub, no bez obzira koliko urlali na mene, više ga obući neću.«
»Zašto bih vikao na tebe? Sinko, ovo radimo zajedno, i imaš puno pravo izreći svoje mišljenje. Ako se
želiš odijevati drugačije, moraš mi samo reći.«
»Na ravnoj nozi?«
»Dug je put do Wichite, i nema razloga zašto to ne bismo raspravili odmah.«
»Nisam mislio cendrati,« rekao sam, uskočivši kroz vrata koja su mi se tog trena otvorila, »ali, kako ja
to vidim, nemamo šanse uspjeti osim ako ih ne kupimo od prve sekunde. A ove halje ne izgledaju
nimalo šminkerski. Ne slažu se s vašim crnim odijelom, i ne slažu se s mojom odjećom. I sve one
velike riječi kojima ste ih zasuli na početku - sve im je to prošlo kroz uši.«
»Čuj, samo sam blebetao, kako bih ih održao u napetosti.«
»Kako god. No, bismo li to mogli ubuduće preskočiti? Sto jednostavnije i prizemnije. Znate, nešto kao:
»Dame i gospodo, čast mi je predstaviti vam ...«, na to se povučete i ja doðem na red. Ako izaðete u
običnom prugastom odijelu i lijepom slamnatom šeširu, nećete uvrijediti nikoga. Smatrat će vas
običnim veseljakom koji pošteno zaraðuje svoj kruh. I u tome grmu leži zec. Ja izaðem pred njih kao
mali idiot, seljačić velikih očiju u plavom kombinezonu i vunenoj košulji. Bez cipela, bez čarapa, mali
bosonogi nikogović koji ima istu glupu facu kao i njihova djeca. Čim me vide odmah se opuste. Kao da
sam njihov. A tada, u trenutku kad se vinem u zrak, tada im srca stanu. Posve jednostavno. Treba ih
omekšati, i onda čekićem po glavi. Uspjeh zagarantiran. Dvije minute nakon što počnem, jest će nam iz
ruku kao vjeverice.«
Do kuće nam je trebalo gotovo tri sata, a ja sam pričao neprekidno, iznosio svoje misli meštru onako
kako to nikad prije nisam činio. Obuhvatio sam sve čega sam se uspio sjetiti - od kostima do nastupa,
od prodaje ulaznica do glazbe, rasporeda predstava, plakata - pustio me da kažem što mislim.
Nesumnjivo sam ga zadivio, možda čak i malo zatekao tolikom pomnošću i čvrstim stavovima, no tog
sam se popodneva borio za život i ne bih učinio ništa dobra da sam držao jezik za zubima i gutao riječi.
Meštar Yehudi porinuo je brod pun rupa, i umjesto da ih krpamo dok voda kulja, ja sam ga želio odvući
natrag u luku i izgraditi ga od samog početka. Meštar je slušao moje zamisli ne prekidajući me, ne
podrugujući mi se, i naposljetku je prihvatio većinu onoga što sam mu iznio. Možda mu, kao čovjeku iz
šou biznisa, i nije bilo baš najlakše prihvatiti vlastitu pogrešku, no Meštar Yehudi želio je da uspijemo
jednako kao i ja, i bio je dovoljno velik čovjek da prizna kako smo krenuli pogrešnim putem. Nije mu
nedostajala metoda, nego je njegova metoda bila zastarjela, više je pristajala ofucanom, predratnom
stilu s kojim je odrastao - bila je strana buci i huci novoga doba. A ja sam stremio modernom, nečem
uglaðenom, znalačkom, izravnom - malo po malo, uspio sam ga nagovoriti, uvjeriti ga da pristane na
drugačiji pristup.
Ipak, u nekim pitanjima nije se predavao. Ja sam žarko želio nastupiti u Saint Louisu i zablistati pred
svojim rodnim gradom, no taj je prijedlog sasjekao u korijenu. »To je za tebe najopasnije mjesto na
svijetu,« rekao je, »i u trenutku kad ponovno tamo kročiš, potpisat ćeš vlastitu smrtnu osudu. Pazi što ti
govorim. Saint Louis je čisti otrov. To je kužno mjesto iz kojeg se nikad nećeš izvući živ.« Nisam
shvaćao njegovu žestinu, ali je govorio poput nekoga tko je odlučio čvrsto, nekoga komu se nisam
mogao usprotiviti. Kako se pokazalo, bio je savršeno u pravu. Samo mjesec dana nakon što ih je
izgovorio, Saint Louis pogodio je najgori tornado u cijelom stoljeću. Pijavica je prohujala gradom
poput topovske kugle iz pakla, i nakon što je nestala, pet minuta kasnije, za sobom je sravnila tisuću
zgrada, ostavila stotinu mrtvih i još dvije tisuće onih koji su se izvijali u ruševinama, polomljenih
kostiju i krvavih rana. Tada smo putovali u Vernon, Oklahoma; bio je to peti dio četrnaestodijelne
turneje, i kad sam tog dana zgrabio jutarnje izdanje i ugledao slike na naslovnici, zamalo sam povratio
doručak. Mislio sam da je meštar ispao iz forme, no ponovno se pokazalo da sam ga podcijenio. Znao
je ono što ja nikad neću saznati, čuo ono što nitko drugi nije mogao čuti - i nitko na svijetu nije mu bio
ravan. Ako još jednom posumnjam u njegove riječi, pomislio sam tada, neka me Gospod osine munjom
i moj leš baci svinjama.
No, brzam ja, brzam. Tornado je harao tek krajem rujna, a tada je bio dvadeset peti kolovoza. Meštar
Yehudi i ja sjedili smo u mokroj odjeći i vozili se prema kući gospode Witherspoon u Wichiti. Nakon
duge rasprave o preradi nastupa, počeo sam svjetlije gledati našu budućnost, no ne mogu reći kako me
sve to potpuno uspokojilo. Prekrižiti Saint Louis bilo je jedno - manje razilaženje u mišljenjima - no
bilo je tu pitanja koja su me mučila daleko više. Moglo bi ih se nazvati temeljnim pogreškama u
planiranju te sam pomislio kako je, kad sam već dokraja ogolio dušu, došao trenutak da idem do kraja.
Razvezao sam jezičinu i progovorio o gospodi Witherspoon. Nikad se dotad nisam usudio govoriti o
njoj, pa sam se nadao da meštar neće zakočiti i premlatiti me remenom.
»Možda nije moj problem,« progovorio sam, najopreznije što sam znao i umio, »ali ne shvaćam zašto
gospoda Witherspoon nije pošla s nama.«
»Nije nam htjela biti na putu«, rekao je meštar. »Vjeruje da nas može ukleti.«
»Samo malo, nije li nam ona potpora? Ona plaća sve račune. Čovjek bi mislio da bi htjela biti blizu i
imati pod nadzorom svoja ulaganja.« »Ona je ono što zovemo 'tihi partner'.«
»Tihi? Gazda, stvarno ste smiješni. Gospa je najmanje tiha pojava s ove strane tvornice automobila. Ta
vam može odgristi uho i ispljunuti komade prije nego što vam ijedna riječ stigne prodrijeti u nj.«
»U životu, da. No, ja govorim o poslu. U životu posve nesumnjivo posjeduje priličnu jezičinu. A o
tome neću raspravljati s tobom.«
»Ne znam što je muči, no svih onih dana dok ste bili izvan stroja, činila je neke prilične grozote. Ne
kažem da nije dobra osoba i sve to, ali bilo je trenutaka, ako vam smijem reći, kad mi se koža ježila kad
bih je samo vidio takvu.«
»Nije bila sva svoja. Walte, ne možeš je kriviti. Ovih mjeseci morala je progutati nekoliko gorkih
pilula, a ona je daleko osjetljivija nego što bi čovjek pomišljao. S njom moraš biti strpljiv.«
»Sto je otprilike rekla o vama.«
»Ona je mudra žena. Možda malo previše napeta, no na ramenu ima pametnu glavu i srce na mjestu.«
»Majka Sioux, laka joj zemlja, jednom mi je rekla da ste se namjerili oženiti njome.«
»Točno. Nakon toga, više nisam. Onda opet jesam. Pa opet nisam. Sada, tko zna. Mali, ako su me sve
te godine naučile nešto, onda je to da je sve moguće. Kad su u pitanju muškarci i žene, ništa nije
izvjesno.«
»Slažem se, britka ženska. Slažem se. Kad čovjek pomisli da ju je prokljuvio, ona se otme i odjuri
dalje.«
»Upravo tako. I to objašnjava zašto je povremeno najbolje ne činiti ništa. Ako samo pričekaš, postoji
mogućnost da će ti ono čemu se nadaš pasti ravno u naručje.«
»Gospodine, to je previše učeno za mene.«
»Walte, nisi jedini.«
»Ali, ako se ikad spetljate s njom, kladim se da to neće biti samo med i mlijeko.«
»Ne razbijaj glavu time. Samo se usredotoči na svoj posao, a ljubav ostavi meni. Od patuljaka mi ne
trebaju savjeti. To je moja pjesma, i pjevat ću je kako ja hoću.«
Nisam imao hrabrosti navaljivati dalje. Meštar Yehudi bio je genije i čarobnjak, no sve mi je više
svitalo kako o ženama nema blagog pojma. Slušao sam najintimnije misli gospode Witherspoon,
mnogo puta slušao njezine pijane, frfljave ispovijesti, i znao da meštar neće postići ništa ako bika ne
zgrabi za rogove. Ona nije željela da joj se klanja; htjela je da je pohara, da je osvoji, i što će dulje
plesati oko nje, to će mu šanse biti manje. No kako mu to reći - ja nisam mogao. Nisam, ako mi je bila
draga koža na leðima; stoga sam zavezao jezik i pustio meštra da vozi. Uostalom, pomislio sam, to je
njegov problem, pa ako se toliko upro riješiti ga kako on želi, tko sam ja da mu stojim na putu?
Tako smo se vratili u Wichitu i počeli kovati planove za novi početak. Gospoda W. nije ni pisnula o
mrljama na sjedištima, no mislim da ih je gledala kao poslovni trošak, dio rizika koji čovjek mora
prihvatiti ako želi zaraditi debele novce. Za pripreme nam je trebalo oko tri tjedna -raspored nastupa,
tiskanje letaka i plakata, uvježbavanje nove točke - a sve to vrijeme meštar i gospoða Witherspoon bili
su prilično dobri, gugutali su više nego što sam to od njih očekivao. Možda sam bio u krivu, mislio
sam, možda meštar savršeno dobro zna što čini. No, tada, na dan odlaska, počinio je pogrešku, taktičku
pogrešku kojom je otkrio sve slabosti svoje strategije - i to sam vidio vlastitim očima, stojeći na trijemu
dok su se meštar i gospa opraštali. Bio je to bolan prizor, tužno poglavlje u povijesti slomljenih srdaca.
Rekao je: »Zbogom, curo. Vidimo se za mjesec i tri dana«. A ona je odvratila: »Gubite se, momci - u
beskrajno plavetnilo«. Nakon toga zavladala je neugodna šutnja, i budući da sam osjetio nelagodu,
razvezao sam svoju jezičinu i izvalio: »Gospo, što kažete? Zašto ne uskočite u kola i s nama na put?«
Izgovorivši to, spazio sam kako su joj se zakrijesile oči, i jednako sigurno kao što je zemlja okrugla, ta
bi dala šest godina života da baci sve i uskoči u auto. Okrenula se meštru i upitala: »Dakle, što ti
misliš? Idem s vama ili ne?« A on, pompozna budala, samo ju je potapšao po ramenu i rekao: »Dušo,
kako god ti želiš«. Oči su joj se za trenutak zamaglile, no čak ni tada još sve nije bilo izgubljeno. I dalje
se nadajući kako će od njega čuti one prave riječi, pokušala je još jednom, rekavši: »Ne, ti odluči. Ne
želim vam biti na putu«. A on je odvratio: »Marion, ti si slobodna žena. Nije na meni da govorim što da
činiš«. I tu je priča završila. Vidio sam kako joj oči gasnu; kako joj se lice koči u napet, zagonetan izraz
- tada je slegnula ramenima. »Nije važno«, rekla je. »Ovdje ionako imam i previše posla.« Na to je s
naporom razvukla usne u osmijeh i dodala: »Pošaljite mi razglednicu kad stignete. Koliko znam i dalje
se prodaju za cent po komadu«.
Eto, narode, čiča-miča gotova priča. Životna prilika - profućkana zauvijek. A meštar je pustio da mu
klizne kroz prste, a najgore u svemu tomu bilo je, bar mislim, da nije shvatio što je ustvari napravio.
Ovaj put vozili smo se drugim autom - crnim, rabljenim fordom koji nam je kupila gospoda
Witherspoon nakon povratka iz Larneda. Okrstila gaje imenom 'Čudomobil' i iako se s Chryslerom nije
mogao mjeriti ni po veličini ni po udobnosti, radio je sve što se tražilo od njega. Na put smo pošli
jednog kišnog jutra sredinom rujna, a sat vremena nakon što smo ostavili Wichitu već sam zaboravio na
sve ono gugutanje kojemu sam bio nazočan na trijemu. Moj um prikovao se za Oklahomu, prvu državu
na turneji, pa kad smo se, dva dana kasnije, dovezli do Redbirda, bio sam napet poput lutke na opruzi i
lud ko majmun. Ovaj put ću uspjeti, govorio sam si. Tako je, dragoviću moj, ovdje sve počinje. Cak mi
se i samo ime grada učinilo kao povoljan znak, i budući da sam tih dana bio iznimno praznovjeran,
djelovalo je snažno na moje raspoloženje. Redbird. Baš kao moj klub iz Saint Louisa, Cardinalsi, moje
crvene ptičice.
Točka je bila ista, kostim je bio nov, no sve mi se nekako činilo drugačije, a publika me popušila u
trenutku kad sam stupio na pozornicu - što je bilo već pola dobivene bitke. Meštar Yehudi bio je
nenadmašiv sa svojim uvlačenjem seljačinama, moj kostim Huckleberrvja Finna bio je upravo
spomenik skromnosti - sve u svemu, oborili smo ih s nogu. Onesvijestilo se šest ili sedam žena, djeca
su vrištala, a odrasli muškarci ostajali bez daha od nevjerice i strahopoštovanja. Trideset minuta držao
sam ih unutar svoje čarolije, skakutao i prevrtao se u zraku, svojim sitnim tijelom klizio nad površinom
širokog, blještavog jezera da bih se, nakon toga podigao na rekordnih četiri i pol stope visine, prije
nego što sam se spustio na tlo i poklonio se. Pljesak je bio gromoglasan, čista ekstaza. Vrištali su,
plakali, udarali loncima i zdjelama, bacali konfete u zrak. Tada sam prvi put kušao uspjeh i svidjelo mi
se - sviðalo mi se onako kako mi se ništa dotad niti poslije nije sviðalo.
Dunbar i Battiest, Jumbo i Plunketsville, Pickens, Muse i Bethel. Wapanuska. Boggy Depot i
Kingfisher, Gerty, Ringling i Marble City. Kad bi ovo bio film, u ovom bi trenutku s kalendara na zidu
poletjeli listići s datumima. Onda bismo ih vidjeli kako lebde pred pozadinom seoskih
puteva, korova, zatim bi imena tih gradova bljeskala dok bi kamera slijedila put crnoga forda po
zemljovidu istočne Oklahome. Glazba bi bila napadna, puna napetosti, sinkopirana poskočica koja bi
podražavala zvonjavu registar blagajni. Kadar bi smjenjivao kadar, pretapajući se jedan u drugi. Bačve
prepune kovanica, bungalovi uz cestu, pljeskanje dlanova, toptanje nogu, razjapljena usta, lica
iskolačenih očiju okrenuta prema nebu. Cijela sekvenca potrajala bi kojih deset sekundi, a kad bi
završila, svaki gledatelj u kinu savršeno bi znao cijelu priču o tom mjesecu. Ah, stari, blještavi
Hollywood. Ništa bolje od natrpavanja kadra na kadar. Možda tomu nedostaje tankoćutnosti, ali je
priča svakako jasna.
Toliko o hirovima sjećanja. Odjednom razmišljam o filmovima, vjerojatno zato što sam ih sljedećih
mjeseci pogledao doslovno bezbroj. Nakon trijumfa u Oklahomi angažmani nam više nisu bili problem,
te smo meštar i ja najveći dio vremena provodili putujući, seleći se iz jedne selendre u drugu. Obišli
smo Teksas, Arkansas i Louisianu, sve južnije i južnije kako se spremala zima, a ja sam vrijeme izmeðu
nastupa obično ubijao posjećujući tamošnja kina kako bih pogledao najnovije filmove. Meštar se
većinom bavio poslom - razgovarao s direktorima sajmova i prodavačima karata, dijelio letke i plakate
po gradu, sreðivao sve sitnice u vezi s nastupom - što znači da je rijetko imao vremena poći sa mnom.
Često sam ga znao zateći samoga u sobi, u naslonjaču, s knjigom. Uvijek jednom te istom knjigom
-izlizanim zelenim sveskom koji je nosio na sva naša putovanja - postala mi je poznata poput bora i
oblika njegova lica. Bila je na latinskom, a autor se zvao Spinoza, taj detalj nikad nisam zaboravio, čak
ni nakon tolikih godina. Kad sam ga upitao zašto vječito proučava samo tu jednu knjigu, odvratio mi je
kako to čini zato što čovjek nikad ne može doprijeti do njezine srži. Što dublje zadireš, to otkrivaš više,
a što više otkriješ, to znači da ti dulje treba da sve to pročitaš.
»Magična knjiga«, rekao sam. »Nikad se ne može istrošiti.«
»Upravo tako, mali. Neiscrpna. Ispiješ vino, spustiš čašu na stol i, gle čuda, kad rukom posegneš za
njom, ona je opet puna.«
»I tako se čovjek narolja namrtvo za cijenu jedne čaše.«
»Ni sam ne bih mogao bolje izreći«, rekao je, naglo mi okrenuo leða i zagledao se kroz prozor.
»Dječače, opijaj se svijetom. Opijaj se misterijem svijeta.«
Bože, kako sam bio sretan dok sam putovao s njim. Sama promjena mjesta bila je dovoljna da me drži
u dobrom raspoloženju, a kad se dodaju i oni ostali sastojci - svjetina, nastupi, novac koji smo
zaraðivali - ti prvi mjeseci bili su, nedvojbeno, najbolji mjeseci moga života. Čak i nakon
što se iscrpilo ono prvotno uzbuðenje, i nakon što sam se već naviknuo na rutinu, ni tada nisam želio da
to prestane. Kvrgavi kreveti, ispuhane gume, loša hrana, svi pljuskovi i drijemeži i dosadni putevi nisu
mi predstavljali ništa - bili su to samo obluci koji su se odbijali o nosorogovu kožu. Uskočili bismo u
forda i odjurili iz grada s još sedamdeset ili sto dolara u prtljažniku, zatim prema sljedećoj selendri,
promatrali kako pored nas juri krajobraz dok bismo prežvakavali one sitnije detalje posljednjeg
nastupa. Meštar je za mene bio princ, uvijek me hrabrio, svjetovao i slušao što sam imao reći, i nikad se
nisam osjetio ni trun manje važnim od njega. Od ljeta se medu nama promijenilo bezbroj toga, i
osjećao sam kao da pod nogama imam nov potporanj, kao da smo postigli neki vid vječne ravnoteže.
On je radio svoje, ja svoje, i zajedničkim trudom sve je radilo kao podmazano.
Burza je kolabirala tek dvije godine kasnije, ali je kriza u tim zabitima već bila prisutna - farmeri i
seljaci u cijelom tom području osjećali su oskudicu. Na putovanjima smo nailazili na mnoge očajnike, a
Meštar Yehudi poučio me da na njih nikad ne gledam svisoka. Rekao je da im je potreban Walt, čudo
od djeteta, i kako nikad ne smijem zaboraviti odgovornost koju mi ta potreba nameće. Kad su takvi
gledali dvanaestogodišnjaka kako čini ono što su prije njega činili samo sveci i proroci, osjećali su se
kao na nebesima - moji nastupi mogli su donijeti duhovni ushit tisućama napaćenih duša. Što nije
značilo da ne smijem cirkusirati tijekom izvedbe, no ako ne shvatim kako mogu dirnuti ljudska srca,
nikad neću osvojiti sljedbu kakvu zaslužujem. Mislim da je meštar upravo zato odlučio moju karijeru
započeti po takvim zabitima, u toj zbirci zaboravljenih vukojebina i rupa na / kartama. Želio je da glas
o meni putuje sporo, da podršku skupljamo od samoga dna. Što nije bio način da me slomi, bio je to
način kojim je nadzirao cijeli proces, osiguravao da se ne pretvorim u jednodnevnu senzaciju.
A kako sam se ja mogao žaliti? Prodaja karata bila je savršeno sustavna, prihodi su bili dobri, i uvijek
smo spavali s krovom nad glavama. Radio sam ono što sam želio raditi i osjećao se toliko dobro, toliko
ushićeno, da nisam mario jesu li ljudi koji me gledaju iz Pariza u Francuskoj ili Parisa u Teksasu.
Povremeno bismo, ipak, naišli i na prepreke na putu, no Meštar Yehudi kao da se bio pripravio za sve
takve situacije. Jednom nam je, na primjer, socijalni radnik pokucao na vrata pansiona u Dublinu,
Mississippi. Zašto dječak nije u školi, upitao je meštra, upirući u mene svojim dugim, koščatim prstom.
Znate, postoje zakoni koji brane ovakvo ponašanje, statuti, regule i tako dalje i tako dalje. Već sam
mislio da smo gotovi, no meštar se samo nasmiješio, zamolio gospodina da ude, i zatim iz unutarnjeg
džepa sakoa izvukao list papira. Prekriven pečatima i biljezima službenog izgleda - a kad ga je socijalni
radnik pročitao, samo je zbunjeno dodirnuo obod šešira, ispričao se zbog zabune i otišao. Bog zna što
je pisalo na papiru, no sredilo je sve probleme dok si trepnuo okom. Prije nego što sam došao do riječi,
meštar je već bio presavio pismo i strpao ga natrag u džep. »Sto piše?« upitao sam, no čak i nakon što
sam ponovio pitanje, nije mi odgovorio. Samo se potapšao po džepu i iskesio; djelovao je strašno
prepredeno i samozadovoljno. Tada me podsjećao na mačka koji je netom proždro kanarinca i nema ni
najmanju namjeru otkriti kako je uspio otvoriti kavez.
Od kraja 1927. i cijelu prvu polovicu 1928. godine proživio sam u kukuljici potpune koncentracije.
Nikad nisam razmišljao o prošlosti, nikad nisam razmišljao o budućnosti - samo o onome što se zbivalo
sada, o onome što sam radio u nekom trenutku. U prosjeku smo u Wichiti prebivali tri-četiri dana
mjesečno, a ostatak vremena na putu, jurili amo-tamo u crnom 'Čudomobilu'. Prvi stvarni odmor dobio
sam tek sredinom svibnja. Bližio mi se trinaesti roðendan, te je meštar smatrao dobrom idejom da se
odmorimo nekoliko tjedana. Idemo mi gospoði Witherspoon, rekao je, i za promjenu na malo domaće
kuhinje. Malo ćemo se opustiti, slaviti, prebrojiti novac, a zatim se spakirati i ponovno put pod noge.
To mi je zvučalo sasvim prihvatljivo, no kad smo se vratili i počeli praznovati, osjetio sam da nešto nije
u redu. No ne zbog meštra niti zbog gospoðe Witherspoon. Oboje su bili i predobri prema meni, a tada
su njihovi odnosi bili osobito skladni. Niti je to imalo ikakve veze s kućom. Nelly Boggs je bila u
vrhunskoj kuharskoj formi, krevet je i dalje bio udoban, proljetno vrijeme upravo savršeno. No u
trenutku kad smo ušli u kuću, na srce mi se svalila neka neobjašnjiva težina, nekakva nejasna tuga,
nemir. Pretpostavljao sam da će sve to ispraviti dobro spavanje, no osjećaj nije nestao; ugnijezdio se u
meni kao hrga neprobavljenog gulaša i ma što sam sebi govorio, nisam ga se uspijevao riješiti. Upravo
suprotno, činilo mi se da raste, da živi nekim vlastitim životom, i to u tolikim razmjerima da me treće
noći, netom nakon što sam navukao pidžamu, obuzeo nesavladivi poriv da plačem. Sve je izgledalo
posve suludo, no pola minute kasnije već sam jecao u jastuk, brisao oči u bujici jada i kajanja.
Kad sam rano sljedećega jutra doručkovao s Meštrom Yehudijem, nisam se mogao suzdržati - riječi su
navrle prije nego sam shvatio da ću ih izgovoriti. Gospoda Witherspoon još je bila u postelji, na katu,
tako da smo za stolom sjedili samo nas dvojica i čekali da Nelly Boggs izaðe iz kuhinje i posluži nam
naše kobasice i kajganu.
»Sjećate se onog zakona o kojem ste mi pričali?« upitao sam.
Meštar, zabivši nos u novine, pogledao me preko naslova i zagledao se u mene pomalo tupo. »Zakon?«
rekao je. »Koji to zakon?«
»Sjećate se. Onaj o dužnostima i svemu tome. Kako nismo više ljudi ako zaboravimo mrtve.«
»Naravno da se sjećam.«
»Pa, ovaj, čini mi se da smo ga kršili kad god smo stigli.«
»Kako, Walte? Aesop i Majka Sioux prebivaju u nama. Nosimo ih u srcima ma kamo pošli. I to nikad
ništa neće promijeniti.«
»Ali, mi smo samo pobjegli. Njih je pobio onaj čopor vragova i demona, a mi nismo učinili ništa.«
»Nismo mogli. Da smo pošli za njima, pobili bi i nas.«
»Te noći. Moguće. No, što sad? Ako navodno moramo pamtiti mrtve, onda nam preostaje samo
pohvatati tu kopilad i pobrinuti se da ih stigne zasluženo. Mislim, sjajno se provodimo, nije li tako?
Tutnjimo po državi u autu, skupljamo pare, šepirimo se pred svijetom kao neka dva šminkera. No što je
s mojim prijateljem Aesopom? Što sa smiješnom starom Majkom Sioux? Trunu u svojim grobovima,
eto što je, a ono smeće koje ih je povješalo i dalje slobodno šeće.«
»Daj, saberi se«, rekao je meštar, pomno me promatrajući dok su mi suze ponovno potekle i počele se
slijevati niz obraze. Glas mu je bio strog, gotovo gnjevan. »Naravno, možemo u lov na njih«, rekao je.
»Možemo ih pronaći i privesti pravdi, no to je onda jedini posao koji ćemo odraðivati do smrti. Drotovi
nam neće pomoći. To ti jamčim, a ako misliš da će ih porota proglasiti krivima, onda mućni glavom.
Klan je posvuda, Walte, oni posjeduju cijeli taj cirkus. Oni su oni isti ljubazni i nasmijani tipovi koje si
viðao po Ciboli - Tom Skinner, Judd McNalh/, Harold Dowd -svi su oni njegov dio, svi do zadnjega.
Pekar, mesar, svjećar. Morali bismo ih pobiti sami, a kad jednom krenemo na njih, oni će navaliti na
nas. Walte, prolit će se bujice krvi, i to većinom naše.«
»Nije pošteno«, rekao sam, probijajući se kroz novu navalu suza. »Nije pošteno i nije pravo.«
»To znadeš ti, to znam i ja, i sve dok obojica to znamo, Aesop i Majka Sioux mogu mirno počivati.«
»Meštre, oni umiru u mukama i njihove duše nikad neće naći spokoj sve dok ne učinimo ono što
moramo.«
»Ne, Walte, varaš se. Oboje su već pronašli spokoj.«
»Ma da? A što vas čini tolikim stručnjakom za ono što mrtvi rade u grobovima?«
»Zato što sam bio s njima. Bio sam s njima, govorio s njima i oni više ne pate. Zele da nastavimo s
našim poslom. Tako su mi rekli. Žele da ih pamtimo tako što ćemo nastaviti raditi ono što smo
započeli.«
»Molim?« upitao sam, osjetivši kako mi se koža ježi. »Kakve to gluposti lupetate?«
»Walte, oni me posjećuju. Gotovo svaku noć proteklih šest mjeseci. Dolaze k meni, sjedaju na moju
postelju, pjevaju mi i miluju lice. Vjeruj, sretniji su nego što su bili na ovome svijetu. Aesop i Majka
Sioux sad su anðeli i više im ništa ne može nanijeti zlo.«
Bilo je to nešto najčudnije, najfantastičnije što sam ikad čuo, a Meštar Yehudi izgovorio je sve to s
takvim uvjerenjem, tako iskreno i spokojno da ni trenutka nisam posumnjao da ne govori istinu. Čak i
ako to nije bila istina u apsolutnom smislu, bilo je neupitno da on vjeruje do kraja - pa čak i ako nije
vjerovao, pretvorio je sve to u jednu od najpotresnijih izvedbi svih vremena. Sjedio sam, grozničavo
nepokretan, puštajući da mi ta vizija lebdi u mislima, trudeći se zadržati prizor u kojemu Aesop i Majka
Sioux usred noći pjevaju meštru. Zapravo, i nije važno je li se to uistinu zbilo, jer je to za mene
promijenilo sve odreda. Bol se počela povlačiti, crni oblaci raspršivali su se, i kad sam tog jutra ustao
od stola, najgora bol već je bila nestala. Sve u svemu, to je ionako ono najvažnije. Ako je meštar lagao,
onda je to činio s razlogom. Ako nije lagao, onda priča stoji onakva kakvu ju je ispričao, i nemam
razloga braniti ga. Ovako ili onako, spasio me. Ovako ili onako, spasio mi je dušu iz zvjerinjih ralja.
Deset dana nakon toga nastavili smo tamo gdje smo stali, odvezli se iz Wichite u drugome autu.
Zaradili smo toliko da smo si mogli priuštiti nešto bolje, pa smo ford zamijenili za Čudomobil II.,
srebrno sivi pierce-arrow s kožnim sjedištima i stubama veličine kauča. Još od ranog proljeća bili smo
u plusu, što je značilo da je gospoða Witherspoon naplatila svoja početna ulaganja; u banci je bilo
novca za meštra i mene i nismo više morali žicati sitniš. Cijela operacija podigla se stubu ili dvije -
nastupi u većim gradovima, mali hoteli umjesto pansiona i gostinjskih kućica u kojima bismo spavali,
otmjeniji transport. Kad smo odlazili ponovno sam bio u punoj formi, nabijen, spreman za akciju, te
sam sljedećih nekoliko mjeseci odraðivao nastup za nastupom, gotovo svakog tjedna dodajući nove
ukrase i detalje svojoj točki. Dotad sam se već toliko naviknuo na svjetinu, toliko bio opušten tijekom
izvedbe da sam bio u stanju i improvizirati, zapravo, usred nastupa otkrivati i izmišljati nove okrete. U
početku sam se držao rutine, kruto pratio korake koje smo meštar i ja razradili unaprijed, no to je
pripadalo prošlosti, uhvatio sam korak i nisam se više plašio eksperimentirati. Kretanje mi je oduvijek
bilo ona jača strana. Bila je srž točke, ono što me odvajalo od svih ostalih levitatora koji su nastupali
prije mene, no visina mi je bila posve prosječna - dopirao sam do nekakvih osrednjih pet stopa. Želio
sam to poboljšati, udvostručiti, čak i utrostručiti visinu ako uzmognem, no nisam si više mogao
dopuštati cjelodnevne treninge, onu staru slobodu rada pod meštrovim nadzorom, deset, dvanaest sati
dnevno
»Naravno da se sjećam.«
»Pa, ovaj, čini mi se da smo ga kršili kad god smo stigli.«
»Kako, Walte? Aesop i Majka Sioux prebivaju u nama. Nosimo ih u srcima ma kamo pošli. I to nikad
ništa neće promijeniti.«
»Ali, mi smo samo pobjegli. Njih je pobio onaj čopor vragova i demona, a mi nismo učinili ništa.«
»Nismo mogli. Da smo pošli za njima, pobili bi i nas.«
»Te noći. Moguće. No, što sad? Ako navodno moramo pamtiti mrtve, onda nam preostaje samo
pohvatati tu kopilad i pobrinuti se da ih stigne zasluženo. Mislim, sjajno se provodimo, nije li tako?
Tutnjimo po državi u autu, skupljamo pare, šepirimo se pred svijetom kao neka dva šminkera. No što je
s mojim prijateljem Aesopom? Što sa smiješnom starom Majkom Sioux? Trunu u svojim grobovima,
eto što je, a ono smeće koje ih je povješalo i dalje slobodno šeće.«
»Daj, saberi se«, rekao je meštar, pomno me promatrajući dok su mi suze ponovno potekle i počele se
slijevati niz obraze. Glas mu je bio strog, gotovo gnjevan. »Naravno, možemo u lov na njih«, rekao je.
»Možemo ih pronaći i privesti pravdi, no to je onda jedini posao koji ćemo odraðivati do smrti. Drotovi
nam neće pomoći. To ti jamčim, a ako misliš da će ih porota proglasiti krivima, onda mućni glavom.
Klan je posvuda, Walte, oni posjeduju cijeli taj cirkus. Oni su oni isti ljubazni i nasmijani tipovi koje si
viðao po Ciboli - Tom Skinner, Judd McNalh/, Harold Dowd - svi su oni njegov dio, svi do zadnjega.
Pekar, mesar, svjećar. Morali bismo ih pobiti sami, a kad jednom krenemo na njih, oni će navaliti na
nas. Walte, prolit će se bujice krvi, i to većinom naše.«
»Nije pošteno«, rekao sam, probijajući se kroz novu navalu suza. »Nije pošteno i nije pravo.«
»To znadeš ti, to znam i ja, i sve dok obojica to znamo, Aesop i Majka Sioux mogu mirno počivati.«
»Meštre, oni umiru u mukama i njihove duše nikad neće naći spokoj sve dok ne učinimo ono što
moramo.«
»Ne, Walte, varaš se. Oboje su već pronašli spokoj.«
»Ma da? A što vas čini tolikim stručnjakom za ono što mrtvi rade u grobovima?«
»Zato što sam bio s njima. Bio sam s njima, govorio s njima i oni više ne pate. Žele da nastavimo s
našim poslom. Tako su mi rekli. Žele da ih pamtimo tako što ćemo nastaviti raditi ono što smo
započeli.«
»Molim?« upitao sam, osjetivši kako mi se koža ježi. »Kakve to gluposti lupetate?«
»Walte, oni me posjećuju. Gotovo svaku noć proteklih šest mjeseci. Dolaze k meni, sjedaju na moju
postelju, pjevaju mi i miluju lice. Vjeruj, sretniji su nego što su bili na ovome svijetu. Aesop i Majka
Sioux sad su anðeli i više im ništa ne može nanijeti zlo.«
Bilo je to nešto najčudnije, najfantastičnije što sam ikad čuo, a Meštar Yehudi izgovorio je sve to s
takvim uvjerenjem, tako iskreno i spokojno da ni trenutka nisam posumnjao da ne govori istinu. Čak i
ako to nije bila istina u apsolutnom smislu, bilo je neupitno da on vjeruje do kraja - pa čak i ako nije
vjerovao, pretvorio je sve to u jednu od najpotresnijih izvedbi svih vremena. Sjedio sam, grozničavo
nepokretan, puštajući da mi ta vizija lebdi u mislima, trudeći se zadržati prizor u kojemu Aesop i Majka
Sioux usred noći pjevaju meštru. Zapravo, i nije važno je li se to uistinu zbilo, jer je to za mene
promijenilo sve odreda. Bol se počela povlačiti, crni oblaci raspršivali su se, i kad sam tog jutra ustao
od stola, najgora bol već je bila nestala. Sve u svemu, to je ionako ono najvažnije. Ako je meštar lagao,
onda je to činio s razlogom. Ako nije lagao, onda priča stoji onakva kakvu ju je ispričao, i nemam
razloga braniti ga. Ovako ili onako, spasio me. Ovako ili onako, spasio mi je dušu iz zvjerinjih ralja.
Deset dana nakon toga nastavili smo tamo gdje smo stali, odvezli se iz Wichite u drugome autu.
Zaradili smo toliko da smo si mogli priuštiti nešto bolje, pa smo ford zamijenili za čudomobil II.,
srebrno sivi pierce-arrow s kožnim sjedištima i stubama veličine kauča. Još od ranog proljeća bili smo
u plusu, što je značilo da je gospoða Witherspoon naplatila svoja početna ulaganja; u banci je bilo
novca za meštra i mene i nismo više morali žicati sitniš. Cijela operacija podigla se stubu ili dvije -
nastupi u većim gradovima, mali hoteli umjesto pansiona i gostinjskih kućica u kojima bismo spavali,
otmjeniji transport. Kad smo odlazili ponovno sam bio u punoj formi, nabijen, spreman za akciju, te
sam sljedećih nekoliko mjeseci odraðivao nastup za nastupom, gotovo svakog tjedna dodajući nove
ukrase i detalje svojoj točki. Dotad sam se već toliko naviknuo na svjetinu, toliko bio opušten tijekom
izvedbe da sam bio u stanju i improvizirati, zapravo, usred nastupa otkrivati i izmišljati nove okrete. U
početku sam se držao rutine, kruto pratio korake koje smo meštar i ja razradili unaprijed, no to je
pripadalo prošlosti, uhvatio sam korak i nisam se više plašio eksperimentirati. Kretanje mi je oduvijek
bilo ona jača strana. Bila je srž točke, ono što me odvajalo od svih ostalih levitatora koji su nastupali
prije mene, no visina mi je bila posve prosječna - dopirao sam do nekakvih osrednjih pet stopa. Želio
sam to poboljšati, udvostručiti, čak i utrostručiti visinu ako uzmognem, no nisam si više mogao
dopuštati cjelodnevne treninge, onu staru slobodu rada pod meštrovim nadzorom, deset, dvanaest sati
dnevno u komadu. Prešao sam u profesionalce i time preuzeo sve breme i ograničenja profesionalnog
rasporeda - stoga sam jedino mogao vježbati pred živom publikom.
Sto sam i činio, osobito nakon tog malog odmora u Wichiti - tada sam, na svoje neizmjerno čuðenje,
otkrio da me pritisak zapravo nadahnjuje. Iz tog razdoblja potječu neki od mojih najboljih trikova, i
sumnjam da bih, bez pogleda svjetine koja me tjerala, ikada skupio hrabrosti iskušati i polovicu onoga
što sam izvodio. Sve je započinjalo 'stubištem' - bio je to prvi put da sam se poslužio 'nevidljivim
rekvizitom' - taj pojam sam kasnije osobno skovao. Tada smo nastupali po sjevernom dijelu Michigana,
i usred izvedbe, baš kad sam se uzdizao kako bih započeo prijelaz preko jezera, ugledao sam neku
zgradu u daljini. Bila je velika, ciglena, vjerojatno neko skladište ili stara tvornica, s požarnim stubama
koje su vodile uz jedan zid. Sunce je bljesnulo po njima upravo u tom trenutku, i stube su zasjale
bjesomučno sjajno toga kasnoga popodneva. Ne razmišljajući ni trenutka, podigao sam jednu nogu, kao
da se spremam uspeti pravim stubištem i spustio je na nevidljivu stubu - nakon toga podigao sam drugu
nogu i spustio je na onu sljedeću. Nisam u zraku osjećao ništa čvrsto, no unatoč tome uspinjao sam se,
postupno se penjući stubištem koje se protezalo s kraja na kraj jezera. Iako je nisam mogao vidjeti, u
mislima sam imao posve jasnu sliku. Koliko se sjećam, izgledala je otprilike ovako:
JEZERO
Na najvišoj točki - dakle na platformi u sredini - našao sam se na oko devet i pol stopa iznad površine
vode - dakle, dobre četiri stope više nego što sam se ikada uzdigao. Ono sablasno bilo je da nisam
oklijevao. Kad mi je slika jasno bljesnula u umu, znao sam da se mogu pouzdati u nju i prijeći na drugu
stranu. Samo sam morao pratiti oblik tog zamišljenog mosta - koji me podržavao poput stvarnoga.
Nekoliko trenutaka kasnije, klizio sam ponad jezera savršeno, bez ijednog posrtanja. Dvanaest stuba
uvis, pedeset dva koraka prijeko, dvanaest stuba nadolje. Ishod je bilo čisto savršenstvo.
Nakon tog otkrića, shvatio sam da se jednako učinkovito mogu koristiti i drugim rekvizitima. Sve dok
sam mogao zamisliti željeni predmet, sve dok sam ga mogao vidjeti posve jasno i odreðeno, mogao
sam se njime služiti tijekom nastupa. Na taj sam način razvio neke od najnezaboravnijih dijelova svoje
točke - ljestve od užeta, klizanje, ljuljačka, hod po žici, bezbrojne inovacije kojima sam se reklamirao.
A ti obrati ne samo što su povećavali uživanje gledateljima nego su me prebacili u posve nov odnos
prema mome poslu. Više nisam bio robot, majmun na navijanje koji bi svaki put izvodio isto - razvijao
sam se u artista, istinskog stvaraoca koji je nastupao zbog sebe jednako kao i zbog drugih. Uzbuðivala
me upravo ta nepredvidljivost, pustolovina u kojoj nije bilo moguće spoznati što će se zbiti prilikom
sljedeće izvedbe. Ako je jedini motiv biti voljen, umiliti se svjetini, onda slijedi propast jer se postaje
robom loših navika i naposljetku se publika umori od takvih izvedbi. Morao sam se neprekidno
iskušavati, dovoditi vlastitu nadarenost do krajnjih granica. Činiti to za sebe kako bi na kraju upravo ta
borba za boljitak najviše dirnula obožavatelje. To je paradoks. Ljudi počinju osjećati da za njih stavljaš
glavu na kocku. Dopušteno im je sudjelovati u misteriju, sudjelovati u bilo čemu bezimenomu što te
tjera na izvedbu, a kad se to jednom dogodi, onda više nisi samo izvoðač, tada si na putu da postaneš
zvijezda. Ujesen 1928. godine našao sam se upravo na toj točki - na rubu da postanem zvijezda.
Sredina listopada zatekla nas je u središnjem dijelu Illinoisa gdje smo odradili onih nekoliko preostalih
gaža prije nego što smo se uputili prema Wichiti, na pošteno zasluženi odmor. Ako se točno sjećam, baš
smo završili predstavu u Gibson Citvju, jednom od onih zabotavljenih gradića s obzorjem prošaranim
vodotornjevima i silosima. Iz daljine čovjeku se čini da se približava velikome gradu, no kad tamo
stigne, otkrije da su silosi sve što tamo postoji. Već smo se bili odjavili iz hotela i sjedili u zalogajnici
na glavnoj ulici gdje smo pijuckali neko osvježavajuće piće - spremali smo se sjesti u auto i poći. Bilo
je mrtvo doba, negdje izmeðu doručka i ručka, te smo Meštar Yehudi i ja bili jedini gosti. Upravo sam
iskapio posljednje ostatke pjene s tople čokolade - pamtim to dobro - kad je na vratima zazvonilo
zvonce i kad je ušao treći gost. Iz čiste znatiželje pogledao sam novopridošlicu i koga sam ugledao -
ujaka Slima, starog bezbradog čudaka. Vani je bilo nekih šest ili sedam stupnjeva, no on je na sebi imao
iznošeno ljetno odijelo. Podigao je ovratnik, a desnom rukom stezao je revere. Drhturio je prelazeći
preko praga, izgledao poput čivave koju otpuhuje sjeverac, i da se nisam toliko zaprepastio, vjerojatno
bih se bio nasmijao tom prizoru.
Meštar Yehudi sjedio je leðima okrenut vratima. Kad je spazio izraz na mome licu (vjerojatno sam
posve pobijelio), okrenuo se kako bi pogledao što me to toliko izbacilo iz takta. Slim je i dalje stajao na
ulazu, trljao dlanove i škiljeći pregledavao birtiju - u trenutku kad nas je spazio, razvukao je jedan od
svojih krezubih osmijeha kojih sam se toliko bojao kao mali. Susret nije bio nimalo slučajan. Došao je
u Gibson City kako bi razgovarali i, kao što su šest i sedam trinaest, najnesretniji broj na svijetu, čekala
nas je hrpa nevolja.
»No, dakle«, rekao je, zračeći lažnom ljubaznošću dok se približavao našem stolu. »Zamisli ti to.
Doðem u ovu nedoðiju nekim svojim poslom, udem u lokalni kafić na šalicu kave i koga tamo naðem -
svog davno izgubljenog nećaka! Mali Walt, zjenica oka moga, pjegavo čudo od djeteta. Ovo je čista
sudbina. Kao ona igla u stogu sijena.« Ne čekajući ni moj ni meštrov odgovor, zavalio se u praznu
stolicu pored mene. »Mogu li sjesti?« upitao je. »Toliko me ganuo ovaj radosni trenutak da se moram
pribrati prije nego što se onesvijestim.« Zatim me opalio po leðima i raskuštrao kosu, i dalje hineći
koliko je sretan što me vidi - možda je i bio, no ne zbog ijednog razloga zbog kojih bi se radovala ikoja
normalna osoba. Od njegovih dodira prolazili su me trnci. Izvukao sam se ispod njegove ruke, no on
nije mario za to - i dalje je ljigavo čavrljao, otkrivajući svoje krive, smeðe zube kad god bi uhvatio
priliku. »Dakle, stari moj,« nastavio je, »Čini se da ti se ovih dana sreća smiješi. Iz onoga što čitam po
novinama, ti si novo svjetsko čudo, najsjajnija zvijezda nakon raženog kruha. Tvoj učitelj vjerojatno
cvate od ponosa - a da i ne govorimo o tome koliko cvate i zbog toga što mu lisnica nije nimalo lakša
od toga. Walte, ne mogu reći koliko mi je drago što moji roðeni stvaraju ime u velikome svijetu.«
»Druškane, reci što imaš«, rekao je meštar, konačno prekinuvši Slimov monolog. »Mali i ja smo na
odlasku i nemamo vremena za puste priče.«
»Kvragu«, rekao je Slim, dajući sve od sebe da navuče uvrijeðeni izgled. »Zar čovjek ne može saznati
novosti od sestrinoga sina? čemu žurba? Sudeći po mašini koju ste parkirali na uglu, tamo kamo idete
stići ćete još jučer.«
»Walt vam nema što reći«, rekao je meštar. »A što se mene tiče, nemate ni vi njemu.«
»Ne bih baš bio toliko siguran«, odvratio je Slim, iz džepa na hlačama izvukavši zgužvanu cigaru i
zapalivši je. »Ima pravo saznati za svoju jadnu tetu Peg, a ja mu imam pravo priopćiti vijesti.«
»Sto je s njom?« upitao sam, gotovo šaptom.
»Gle, mali zna govoriti!« rekao je Slim, i uštinuo mi obraz hinjenom radošću. »Walte, na trenutak sam
pomislio da ti je ovaj odrezao jezik.« »Što je s njom?« ponovio sam.
»Mrtva je, eto to je s njom. Lani ju je ubio onaj tornado koji je zahvatio Saint Louis. Cijela se kuća
srušila na nju i tako je skončala naša draga Peg. Eto, samo tako.«
»A ti si se izvukao«, rekao sam.
»Volja Božja«, rekao je Slim. »Sasvim slučajno zatekao sam se na drugom kraju grada, tamo gdje sam
pošteno radio.«
»Šteta što nije bilo obrnuto«, rekao sam. »Teta Peg nije bila neki biser, ali me barem nije šutirala kao
ti.«
»Samo malo,« rekao je Slim, »tako se ne razgovara s ujakom. Ja sam tvoja krv, Walte, i ne moraš
govoriti protiv mene. Naročito kad sam ovdje toliko važnim poslom. Gospodin Yehudi i ja moramo
raspraviti neka pitanja, i ne trebaš mi kvariti posao.«
»Mislim da griješite«, javio se meštar. »Vi i ja nemamo o čemu razgovarati. Walt i ja već kasnimo, i
morat ću vas zamoliti da nas ispričate.«
»Ne tako žurno«, odvratio je Slim, odjednom zaboravivši svoj lažni šarm. Glas mu je zvonio bijesom i
gnjevom, baš onako kako sam ga pamtio. »Vi i ja sklopili smo sporazum i nećete se tek tako izvući.«
»Sporazum?« upitao je meštar. »Kakav to sporazum?«
»Onaj iz Saint Louisa otprije četiri godine. Mislili ste da sam zaboravio? Nisam vam ja glup. Obećali
ste mi dio zarade, i došao sam tražiti svoj pravični dio. Dvadeset pet posto. Tako ste obećali i to želim
dobiti.«
»Koliko se sjećam, gospodine Sparks,« rekao je meštar trudeći se obuzdati narav, »ljubili ste mi noge
kad sam vam rekao da ću vam malog skinuti s grbače. Zaslinili ste me cijeloga govoreći koliko vam je
drago što ćete ga se riješiti. To je bio sporazum, gospodine Sparks. Zatražio sam dječaka, vi ste mi ga
dali.«
»Imao sam ja svoje uvjete koje sam vam rekao, a vi ste pristali na njih. Dvadeset pet posto. Nećete mi
sad reći da se nismo dogovorili. Obećali ste, a ja sam vas držao za riječ.«
»Samo sanjaj, momče. Ako misliš da sporazum postoji, onda pokaži ugovor. Pokaži mi papir na kojem
stoji da imaš pravo na ijedan cent.«
»Rukovali smo se. Bio je to džentlmenski sporazum, prav i pravovaljan.«
»Gospodine Sparks, obdareni ste istinski bujnom maštom, samo što ste lažljivac i lopov. Ako se želite
žaliti na mene, obratite se advokatu, pa ćemo vidjeti kako ćete proći na sudu. A dotada, budite toliko
ljubazni i uklonite mi s vida vaše ružno lice.« Tada se meštar okrenuo k meni i rekao: »Walte, idemo.
Čekaju nas u Urbani i ne smijemo gubiti vrijeme.«
Meštar je bacio dolar na stol i ustao; ja sam ustao za njim. No Slim nije završio sa svojim, te se uspio
dočepati završne riječi, vičući za nama dok smo izlazili iz zalogajnice. »Mislite da ste jako pametni,«
govorio je, »ali nismo mi još gotovi. Nitko neće Edwarda J. Sparksa nazivati lašcem i
proći nekažnjeno. Čujete me? Samo naprijed, samo vi izaðite - nije važno. No to je posljednji put da mi
okrećete leda. Upozoravam vas. Pratit ću vas. Pratit ću i vas i to šugavo dijete, a kad vas se dočepam
požalit ćete što ste sa mnom tako razgovarali. Žalit ćete do smrti.«
Pratio nas je sve do izlaza i zasipao svojim slaboumnim prijetnjama dok smo ulazili u pierce-arrow i
dok je meštar palio motor. Buka je zaglušila ujakove riječi, no usne su mu se i dalje pomicale; jasno
sam vidio kako mu na mršavom vratu bubre žile. Takvog smo ga ostavili - izvan sebe od bijesa dok nas
je promatrao kako se udaljavamo, mašući pesnicom prema nama i izgovarajući svoje nečujne prijetnje.
Ujak je četrdeset godina lutao pustinjom i jedino čime se mogao pohvaliti bila je povijest posrtanja i
pogrešnih skretanja - beskrajan niz neuspjeha. Promatrajući njegovo lice kroz stražnji prozor auta,
shvatio sam kako mu je život sad dobio svrhu, da je ta pizda konačno pronašla svoje poslanje.
Nakon što smo izašli iz grada, meštar se okrenuo prema meni i rekao: »Taj lajavac ne može ni stajati na
vlastitim nogama. Sve je to blef, glupost i besmislica od početka do kraja. Tip je roðeni papak i ako te
još samo jednom dodirne, Walte, ubit ću ga. Kunem ti se. Narezat ću ga na toliko komada da će za
dvadeset godina još u Kanadi pronalaziti njegove dijelove.«
Bio sam ponosan kako se meštar držao u zalogajnici, no to nije značilo da se nisam zabrinuo. Stariji
brat moje majke bio je priličan podlac, i kad bi se jednom nameračio na nešto, rijetko bi ga išta moglo
skrenuti s cilja. Osobno, nisam imao želju razmatrati njegove žalbe. Možda mu je meštar i bio obećao
tih dvadeset pet posto; možda i nije, no to je sve davno završilo u zahodskoj školjki, a ja sam jedino
želio nikad više ne vidjeti tog kurvinog sina. Previše me puta bacao u zid da ptema njemu ne bih
osjećao samo i jedino mržnju - i imao on pravo na novac ili ne, istini za volju, nije zaslužio ni prebite
pare. No, nažalost, ono što sam osjećao nije bilo nimalo važno. Niti ono što je osjećao meštar. Sve je
ovisilo o Slimu, a ja sam u kostima ćutio da nam se primiče, da će nas pratiti sve dok svojim šakama ne
obujmi moj vrat.
Ti strahovi i predosjećaji nisu me napuštali. Zasjenili su sve što se dogaðalo sljedećih dana i mjeseci,
kvarili mi raspoloženje do te mjere da mi se gadila i sama radost uspjeha. Najgore je bilo na početku.
Ma gdje bili, u svakom gradu u koji smo doputovali, očekivao sam da će Slim odnekuda iskrsnuti.
Sjedeći u restoranu, šećući hotelskim predvorjem, izlazeći iz auta - ujak mi se mogao pojaviti u bilo
kojem trenutku i probiti se, bez i najmanjeg upozorenja, kroz tkanje moga života. Upravo je to cijelo
stanje činilo posve nepodnošljivim. Ta neizvjesnost, pomisao da mi cijela sreća može
nestati u treptaju oka. Jedino preostalo sigurno mjesto bilo je na pozornici, dok sam nastupao. Slim se
ne bi usudio učiniti ništa u javnosti, bar ne dok sam bio u središtu pozornosti i, uzimajući u obzir svu tu
zebnju koju sam osjećao ostatak vremena, nastupi su mi postali nekim vidom mentalnog počivališta,
zaklonom pred stravom koja mi je harala srcem. Bacio sam se na posao kao nikad prije, uživao u
slobodi i zaštiti koje mi je pružao. Nešto se pomaknulo u nutrini moje duše i shvatio sam da je to ono
što sam bio tada - ne Walter Rawley, mališan koji se na sat vremena dnevno preobražavao u Walta -
čudo od djeteta, nego Walt - čudo od djeteta do same srži, u osobu koja postoji samo dok je u zraku.
Tlo se pretvorilo u privid, u ničiju zemlju prošaranu zamkama i sjenama, kraj u kojem je bilo lažno sve
što se dogaðalo. Samo je zrak bio stvaran, tako da sam dvadeset tri sata dnevno živio poput nekog sebi
nepoznatog čovjeka, odsječen od svih starih užitaka i navada - drhtureća hrpa beznaða i straha.
Rad me držao na površini, a na sreću bilo ga je na pretek - bila je to beskrajna povorka zimskih
nastupa. Nakon povratka u Wichitu, meštar je pomno složio turneju, s rekordnim brojkama tjednih
nastupa. Od svih mudrih poteza, onaj najmudriji bio je otići u Floridu kako bismo izbjegli onu najgoru
zimu. Tamo smo bili od sredine siječnja do kraja ožujka, prešli poluotok od vrha do dna, i tijekom tog
produljenog putovanja - prvi i jedini put - gospoda Witherspoon pošla je s nama. Unatoč svim
glupostima da će nam nositi zlu sreću, donijela mi je samo dobro. Ne samo što se ticalo Slima (koji se
nije pokazao nijedan jedini put), nego i sreću prepunih gledališta, pozamašnih prihoda s blagajni i
dobro društvo (voljela je ići u kino jednako kao i ja). Bili su to dani procvata Floride, te su se bogataši
počeli tamo skupljati u svojim bijelim smokinzima i dijamantnim ogrlicama kako bi pod palmama
proplesali kroz zimu. Tada sam prvi put iskusio što znači izaći pred potkožene. Nastupao sam po
klubovima, golf-klubovima, bogataškim rančevima i usprkos svom sjaju i profinjenosti, ti plavokrvni
su me gledali s uživanjem istim kao i onaj najveći jad zemaljski. Nije bilo razlike. Moj nastup bio je
univerzalan i pogaðao je sve jednako, i bogate i siromašne.
Po povratku u Kansas ponovno sam se počeo osjećati kao onaj stari. Slim nije pomolio nos već više od
pet mjeseci, tako da sam počeo vjerovati kako bi, da je planirao neko iznenaðenje, već to proveo u
djelo. Kad smo ponovno, krajem travnja, pošli nastupati na sjevernom kraju Srednjeg Zapada, gotovo
da više i nisam tazmišljao o njemu. Ona strašna scena u Gibson Citvju bila je toliko duboko u prošlosti
da sam ponekad pomišljao kako se nije ni zbila. Opustio sam se, osjećao se sigurnim, i ako sam
razmišljao o ičemu osim nastupa bile su to dlake koje su mi počele izbijati pod pazuhom i meðu
nogama - bilo je to zakašnjelo klijanje koje mi je najavilo ulazak u carstvo mokrih snova i prljavih
misli. Prestao sam biti na oprezu i, baš kao što sam oduvijek znao da će se dogoditi, baš kao što sam se
pribojavao od samog početka cijele te afere, sjekira je pala upravo tada kada sam je najmanje očekivao.
Meštar i ja bili smo u Northfieldu, u Minnesoti, gradiću nekih četrdesetak milja od Saint Paula, i kako
sam običavao, prije nastupa otišao sam u kino potratiti tih nekoliko sati. Tada su zvučni filmovi već
dostigli svoj puni zamah, a ja ih se nisam mogao nasititi - hvatao sam svaku priliku, pa sam neke
naslove gledao tri ili četiri puta. Toga dana na repertoaru su bili Kokosovi orasi, nova komedija braće
Marx koja se odvijala na Floridi. Već sam pogledao film, no bio sam posve lud za tim klaunovima,
osobito Harpom, onim nijemim s blesavom perikom i trubom - i odjurio sam u kino čim sam saznao što
se prikazuje tog popodneva. Zgrada je bila prilično velika, s dvjesto ili tristo mjesta, no zbog lijepog
proljetnog vremena u gledalištu nije bilo više od pet ili šest ljudi. Nisam mario za to, naravno. Zavalio
sam se s vrećicom kokica i smijao kao lud, zaboravljajući ostala tijela, raštrkana u tami. Nakon
otprilike pola sata, nanjušio sam nešto čudno, neobičan, slatkast, bolnički vonj koji mi je dopirao iza
leda. Prije nego što sam se stigao okrenuti i pogledati o čemu je riječ netko mi je preko lica prebacio
krpu, natopljenu upravo tom tekućinom snažnog mirisa. Trzao sam se i pokušavao strgnuti je s lica, no
nečiji me dlan čvrsto pritiskao i tada, prije nego što sam uspio skupiti snagu za drugi pokušaj, napustila
me sva borbenost. Mišići su mi omlohavili, koža mi se rastopila poput maslaca, glava mi se odvojila od
tijela. Mjesto na kojemu sam se tada našao još nikad nisam vidio u životu.
Zamišljao sam sve moguće bitke i sukobe sa Slimom -borbu šakama, zasjede, pištolje po mračnim
uličicama - no nijednom mi nije palo na pamet da bi me mogao kidnapirati. U modusu operandi mog
ujaka nije postojalo nešto što bi zahtijevalo toliko dugoročno planiranje. Bio je usijana glava,
šupljoglavac koji se hvatao trenutka, i ako je zbog mene razbio taj kalup, to samo otkriva koliko je
uistinu bio ogorčen, koliko ga je duboko povrijedio moj uspjeh. Bio sam njegova jedina i najveća
šansa, i nije ju namjeravao upropastiti brzopletošću. To nije želio. Namjeravao je ponašati se poput
pravog gangstera, prepredenog profesionalca koji predvidi sve mogućnosti - kako bi nas, samo jednom,
ali zato dobro iscijedio do kraja. Toga se nije prihvatio samo zbog novca, a ni zbog osvete same - želio
je oboje, a oteti me i tražiti otkupninu bio je taj čarobni spoj - način kojim je mogao dvije muhe ubiti
jednim udarcem.
Taj je put našao partnera, krupnog grubijana Fritza, i uzimajući u obzir da im je obojici kvocijent
inteligencije bio otprilike sobne temperature, prilično su dobro isplanirali kako me sakriti. Prvo su me
strpali u pećinu na rubu Northfielda, u vlažnu, prljavu rupetinu u kojoj sam proveo tri dana i tri noći,
nogu vezanih debelim uzetima i s povezom preko usta; zatim su mi dali drugu dozu etera i prebacili me
nekamo, u podrum, zacijelo neke stambene zgrade u Minneapolisu ili Saint Paulu. Tamo sam proveo
samo jedan dan, a zatim ponovno izvan grada, gdje su me smjestili u napuštenu kuću tragača za zlatom
- u, kako sam kasnije saznao, Južnoj Dakoti. Okoliš je više podsjećao na mjesec, manje na zemlju -
golo, pusto i mirno - a mi smo bili toliko daleko od bilo koje ceste da bi mi, čak i da sam im uspio
pobjeći, trebali sati i sati da pronaðem pomoć. Smočnicu su napunili višemjesečnim zalihama
konzervirane hrane, te je sve ukazivalo na to da su se pripremili na dugotrajnu opsadu koja kida živce.
Tako je Slim odlučio igrati - najsporije što može. Želio je da se meštar previja, i ako je to značilo malo
otezati, to bolje. Njemu se nije žurilo. Osjećao se sjajno, dakle, zašto prekinuti prije nego što se zabavi
dosita?
Nikad ga nisam vidio tako bahatog, tako napuhanog i samozadovoljnog. Sepirio se po kolibi poput
kakvog generala, ispaljivao naredbe i smijao se vlastitim šalama - bio je to pravi vihor luðačkih ispada.
Gadilo mi ga se gledati takvoga, no istovremeno, to me spasilo od najsnažnijih izljeva njegove
okrutnosti. Budući da mu je sve išlo po planu, Slim si je mogao dopustiti da bude širokogrudan, te
prema meni nikad nije bio onako divlji kako sam očekivao. Time neću reći da me tu i tamo nije
ošamario, raspalio preko usta ili mi zavrnuo uho kad bi mu tako došlo, no najveći dio zlostavljanja
ostavljao je za porugu i uvrede. Nikad se nije umorio pričajući mi kako je 'tom ušljivom Cifutu pomrsio
račune', ili sprdajući se na račun erupcija mojih akni (»Ej, mali, još jedan vulkan gnoja«; »Pa ti imaš
cijeli lanac vulkana iznad obrve«), ili me podsjećajući kako moja sudbina leži u njegovim rukama.
Kako bi to naglasio, povremeno bi mi prišao vrteći pištolj na prstu, a zatim bi mi cijev zario u lubanju.
»To ti mislim reći, druže moj«, rekao bi, i prasnuo u smijeh. »Mali pritisak na okidač, i mozak ti je
tapeta na zidu.« Jednom ili dvaput otišao je toliko daleko da je povukao okidač, no samo kako bi me
zaplašio. Znao sam da neće imati hrabrosti nabiti pištolj sve dok novac od ucjene ne strpa u džep.
Nije bio neki provod, no otkrio sam da se mogu nositi sa situacijom. Kako ono kažu - drvlje i
kamenje ... - no shvatio sam kako je neizmjerno bolje slušati njegovo jamranje nego liječiti polomljene
kosti. Sve dok sam držao jezik za zubima i nisam izazivao, obično bi se ispuhao nakon petnaest-
dvadeset minuta. Budući da su mi većinu vremena usta držali vezana, nisam ionako imao nekog izbora.
No čak i kad bi mi skinuli povez, trudio sam se svim silama ne mariti za njegova dobacivanja. Imao
sam na raspolaganju desetke sočnih odgovora i uvreda, no zadržao sam ih za sebe, znajući i predobro
kako ću proći bolje što se manje budem petljao s tim idiotom. Zapravo i nisam se imao za što uhvatiti.
Slim je bio previše lud da bi mu se moglo vjerovati, i ništa mi nije jamčilo da me neće ubiti nakon što
pokupi novac. Nisam mogao znati što smjera, i upravo me to neznanje najviše mučilo. Mogao sam
izdržati sve tegobe svog utamničenja, no iz glave mi nikako nisu nestajale vizije onoga što se spremalo
- pterezano grlo, metak u srce, koža oderana s kostiju.
Fritz nije ničim pokušavao umanjiti te muke. Bio je malo više od sluge, pritupi debeljko koji je sav
zapuhan izvršavao razne manje važne zadaće koje mu je Slim dodjeljivao. Kuhao je grah na peći s
drvima, meo podove, praznio noćne posude, popravljao i zatezao konopce oko mojih ruku i nogu. Bog
zna gdje je Slim iskopao tog retardiranog vola, no mislim da nije mogao pronaći spremnijeg suradnika.
Fritz je bio domaćica, batler i potrčko - pokorni patuljak koji se nikad nije žalio. Sjedio
je danju i noću kao da je ta pustoš najljepše ljetovalište u Americi, savršeno zadovoljan što trati svoje
vrijeme ne radeći ništa - gledao je kroz prozor; disao je. Deset-dvanaest dana nije mi rekao ni riječ, no
nakon što su Meštru Yehudiju poslalli prvo ucjenjivačko pismo, Slim je svakog jutra počeo odlaziti u
grad, vjerojatno kako bi slao pisma, telefonirao ili nekim drugim sredstvom prenosio svoje zahtjeve -
tako smo svakoga dana Fritz i ja, u toj zajedničkoj samoći, provodili dio vremena. Ne bih se usudio
tvrditi da se medu nama razvilo razumijevanje, ali me bar nije plašio poput Slima. Fritz nije imao ništa
protiv mene. Samo je radio svoj posao i nije mi trebalo dugo da ustanovim kako mu je budućnost
jednako mutna kao i meni.
»On će me ubiti, je li tako?« upitao sam ga jednom, sjedeći u stolcu dok me hranio u podne -
zapečenim grahom i krekerima. Slima je tako plašila pomisao da ću odletjeti da nije dopuštao da me se
odveže, čak ni dok sam jeo, ili spavao, ili srao. Tako me Fritz hranio žlicom, trpajući mi grah u usta kao
da sam beba.
»A?« javio se Fritz, uzvraćajući mi onim svojim bistrim i britkim načinom. Oči su mu djelovale tupo,
kao da mu je mozak zastao u prometu negdje izmeðu Pittsburgha i planina Allegheny. »Jesi ti to nešto
rekao?«
»Otarasit će me se, nije li tako?« ponovio sam. »Mislim, nema šanse da odavde izaðem živ.«
»Mali, ne znam ti ja ništa. Tvoj ujak mi ne kaže ništa o tome što hoće napraviti. On ti ode i napravi.«
»A tebi ne smeta što nemaš pojma?«
»Ne, ne smeta mi. Sve dok dobijem svoj dio, zašto bi mi smetalo? Sto će on s tobom, mene se ne tiče.«
»A zašto si toliko siguran da će ti platiti ono što ti duguje?«
»Nema nekog razloga. Samo ako ne uradi ono što treba, oderat ću mu kožu.«
»Fritz, to ti neće ići. Zbog svih tih pisama koja Slim šalje iz grada pronaći će vas ovdje za tren oka.«
»Ta ti je dobra. Misliš ti da smo glupi?« »Da, mislim. Prilično glupi.«
»Ha. A što da ti kažem da imamo još jednog partnera? I što ako je taj partner onaj koji prima sva ta
pisma?« »Pa što ako je tako?«
»Pa što ako i nije. Vidiš što ti kažem? Partner prenosi poruke i sve onima s lovom. Nema šanse da nas
ovdje nadu.« »A kakav ti je taj tip? Sto je on, nevidljivi čovjek?«
»Upravo tako. Posuo se puderom za nestajanje i iščeznuo u oblaku dima.«
To je bio otprilike najdulji razgovor koji sam vodio s njim - Fritz u svojoj najgovorljivijoj fazi. Nije bio
zao prema meni, no žilama mu je tekao led, a u glavi mu pucale žabice - nikako nisam mogao doprijeti
do njega. Nisam ga mogao okrenuti protiv ujaka Slima, nisam ga mogao nagovoriti da mi odveže
konopce (»Zao mi je, malac, to ti ne ide«), nisam ni najmanje mogao potkopati njegovu odanost i
odlučnost. Bilo tko drugi na moja bi pitanja odgovorio jednim od dva načina - ili bi mi rekao da je to
točno, ili bi mi rekao kako griješim. Da, rekao bi taj, Slim ti namjerava prerezati grlo, ili bi me pak
potapšao po glavi i uvjeravao kako su mi strahovanja neutemeljena. Čak i kad bi lagao, taj bi rekao
nešto slično (zbog bezbroj razloga, dobrih ili loših). Uglavnom, dobio bih otvoreni odgovor. No, Fritz
je bio drugačiji. Bio je iskren do srži, i budući da mi nije mogao odgovoriti na pitanje, rekao je da ne
zna, zaboravljajući kako uobičajena ljudska pristojnost zahtijeva da pitanje takvih monumentalnih
razmjera dobije i čvrst odgovor. Samo Fritz nije savladao pravila meðuljudskih odnosa. Bio je totalni
tupan i primitivac, i svakom pristavom balavcu bilo je savršeno jasno da je razgovor s njim čisto
trošenje daha.
Ma, bio je to sjajan provod u Južnoj Dakoti, čisti maraton smijeha i zabave. Zavezan i s povezom preko
usta više od mjesec dana, sam u zaključanoj sobi u kojoj mi je društvo pravio tucet zahrdalih lopata i
vila, uvjeren da ću umrijeti okrutnom, razornom smrću. Jedina nada bila mi je da će me meštar spasiti,
te sam neprekidno sanjao kako on i cijela vojska ljudi jurišaju na kolibu, rešetaju Fritza i Slima olovom
i vraćaju me u svijet živih. Ali, tjedni su prolazili i ništa se nije mijenjalo. A kad se stanje promijenilo,
promijenilo se nagore. Kad su započeli pregovori i slanje ucjenjivačkih poruka, činilo mi se kako je
Slim sve lošije raspoložen - primjećivao sam jedva primjetne napukline u njegovoj samouvjerenosti.
Prvotni ushit se povukao, i malo po malo njegova se šaljivost povlačila pred onim starim, odsječnim,
zlovoljnim Slimom. Režao je na Fritza, tužio se na jednoličnu hranu, razbijao tanjure bacajući ih u zid.
Bili su to prvi znakovi, a zatim su slijedili i drugi - nogom bi me zbacio sa stolice, rugao se Fritzovoj
nezgrapnoj pojavi, stezao mi čvorove na rukama i nogama. Činilo mi se prilično izvjesnim da popušta
pod pritiskom, no zašto je bilo tako, to nisam znao. Nisam mogao čuti rasprave koje su se vodile u
susjednoj sobi. Nisam čitao ucjenjivačka pisma, niti vidio novinske napise o meni - ono malo što bi do
mene doprlo kroz vrata bilo je toliko prigušeno i isprekidano da mi nikad nije uspijevalo sastaviti te
djeliće. Znao sam samo da se Slim sve više i više ponaša poput Slima. U to nije bilo sumnje, a kad se
jednom probudi onaj stari, znao sam da će sve ovo dosad izgledati poput praznika, krstarenja do Malih
Antila na nekoj posranoj, luksuznoj jahti.
Početkom lipnja bio je već pred slomom. Čak je i Fritz, onaj vječito spokojni i nepomični Fritz počeo
pokazivati simptome umora i iscrpljenosti - u očima sam mu vidio da će ubrzo Slimovo rezanje početi
smatrati osobnim uvredama. I tome sam se žarko molio - meðusobnoj svaði - no čak i da ne doðe do
toga, nije me pretjerano tješilo slušati kako njihove rasprave prerastaju u manje svaðe koje su se
većinom sastojale od toga da je Slim podbadao Fritza koji se zavlačio po kutovima, buljio u pod i
mrmljao kletve sebi u bradu. Ipak, to je donekle umanjilo moje breme, a s tolikim pogibeljima koje su
vrebale odasvud, biti zaboravljen deset ili petnaest minuta bio je istinski blagoslov, nezamisliva sreća.
Svakoga dana bilo je sve toplije, svakoga dana koža mi je to sve teže podnosila. Sunce kao da nikad
nije zalazilo, a užad me neizrecivo svrbjela. S dolaskom vrućina, pauci su zaposjeli stražnju sobu u
kojoj sam provodio veći dio vremena. Trčali su mi po nogama, pokrivali mi lice, nesli jaja u kosi. Čim
bih uspio stresti jednoga, drugi bi već naskočio na mene. U uši su mi se zalijetali komarči, muhe su se
trzale i zujale u šesnaest paukovih mreža, a iz mene je tekla beskonačna bujica znoja. Ali me,
neizmjerno više od svih tih buba, mučilo suho grlo - nije to bila žed, bila je to tuga, nemilosrdno
slamanje moje volje i odlučnosti. Pretvarao sam se u kašu, u poludjelog psa koji se kuha u loncu punom
sline i ofucanog krzna i bez obzira koliko se borio, bilo je trenutaka kad si više nisam mogao pomoći,
kad bi mi iz očiju potekle suze koje nisu htjele stati.
Jednog popodneva Slim je banuo u moje maleno skrovište i uhvatio me usred tog napadaja plača.
»Zašto si tako mračan, mali?« upitao je. »Zar ne znaš da je sutra tvoj veliki dan?«
Prestravio sam se što me vidio takva, pa sam, bez riječi, okrenuo glavu. Nisam imao pojma o čemu to
govori, i budući da sam mogao govoriti samo očima, nisam imao načina proniknuti u njegove riječi. No
tada kao da više nisam nimalo mario.
»Isplata, dragoviću moj. Sutra stiže lova, i to posve pristojan svežanj. Pedeset tisuća rasplesanih curica,
leže obraz uz obraz, u starom, slamnatom kovčegu. Baš kao što je doktor prepisao. Sjajna penzijica, a
kad se još prisjetim činjenice da su neobilježene, mogu ih trošiti cijelim putem do Meksika, a federalci
o tome neće imati pojma.«
Nisam imao nikakvog razloga sumnjati u njegove riječi. Govorio je tako brzo, a živci su mu bili toliko
istrošeni, da mi se činilo kako se nešto uistinu sprema. Ipak, nisam odgovorio. Nisam mu želio pružiti
to zadovoljstvo, pa sam i dalje gledao u stranu. Nekoliko trenutaka kasnije Slim je sjeo na krevet,
nasuprot mome stolcu. Kad mu i dalje nisam odgovarao, nagnuo se, odvezao i skinuo mi povez s usta.
»Gledaj me dok ti govorim«, rekao je.
Ja sam i dalje buljio u pod, odbijajući uzvratiti mu pogled. Bez ikakvog upozorenja, poskočio je i
pljusnuo me po obrazu - jednom, snažno. Pogledao sam ga.
»To je bolje«, rekao je. Obično bi se nasmiješio slaveći svoju malu pobjedu, no tog dana mu nije bilo
do takvih sitnica. Lice mu je bilo mračno, i nekoliko sekundi promatrao me tako mrtvačkim pogledom
da sam gotovo osjetio kako se pokušavam uvući u vlastitu odjeću. »Stvarno imaš sreću«, nastavio je.
»Pedeset tisuća dolara, nećaće. Misliš da uistinu vrijediš toliko? Nikad nisam ni pomislio da će pristati
na taj novac, no cijena je samo rasla a oni nisu trepnuli nijednom. Jebiga, mali, na svijetu nema toga
tko bi ispljunuo takve pare za mene. Na slobodnom tržištu ne bih dobio više od pola dolara - i to ako
bih imao sreće, kad bih bio najbolje moguće volje. A onaj Cifut je voljan ispaliti pedeset somova samo
da te dobije natrag. Valjda si zbog toga nešto posebno. Ili misliš da samo blefira. Što je, nećaće, misliš
da smjera nešto slično? Nova obećanja koja nema namjeru ispuniti?«
Gledao sam ga, no to nije značilo da sam imao namjeru odgovarati na njegova pitanja. Ujak Slim bio se
gotovo popeo na mene, napeo se poput opruge sjedeći na rubu kreveta, unosio mi se u lice. Bio mi je
tako blizu da sam mu jasno vidio svaku žilicu u očima, svaku duboku boru na koži. Zjenice su mu se
proširile, bio je bez daha i mislio sam da će u sljedećem trenutku nasrnuti i odgristi mi nos.
»Moj Walt, čudo od djeteta«, rekao je, gotovo šaptom. »Lijepo zvuči. Walt... Čudo ... od ... djeteta.
Mali, svi su čuli za tebe, postao si zvijezda u cijeloj državi. Znaš, vidio sam te kako nastupaš. Ne
jednom - nekoliko puta - šest, sedam puta, lani. Ne postoji ništa slično. Malo kopile koje hoda po vodi.
Najbolji trik koji sam ikad vidio, najveća fora otkad je izmišljen radio. Nema žica, nema zrcala, nema
propadališta. Walte, u čemu je vic? Kako ti, kvragu, uspije podići se tako sa zemlje?«
Nisam namjeravao govoriti, nisam namjeravao reći ni riječ, no nakon što sam ga šutke promatrao nekih
desetak sekundi, skočio je i nadlanicom me opalio po sljepoočici; zatim me drugom rukom pljusnuo
preko usta.
»Nema prijevare«, rekao sam.
»Ha-ha«, rekao je. »Ha-ha-ha.«
»Nastup je takav kakav jest. Onako je točno kako vidiš.« »I očekuješ da ću povjerovati?«
»Fućka mi se što vjeruješ. Kažem ti, nema prijevare.«
»Walte, lagati je grijeh, znaš i sam. Osobito svojoj obitelji. Lažljivci gore u paklu, i ako ne prestaneš
srati, upravo ćeš tamo i završiti. U vatri paklenoj. Računaj na to, mali. Želim istinu i to odmah.«
»Govorim ti istinu. Cijelu istinu i ništa osim istine, tako mi Bog pomogao.«
»U redu«, rekao je i zlovoljno se udario po koljenima. »Ako hoćeš tako, onda će tako i biti.« Skočio je
s postelje, zgrabio me za ovratnik i naglim pokretom ruke podigao sa stolca. »Ako si toliko siguran u
sebe, onda mi pokaži. Idemo van, pa ćeš izvesti malu demonstraciju. I bilo bi ti bolje da uspiješ,
mudrijašu. Ne želim se petljati s bleferima. Čuješ me, Walte? Ili pokaži ili zaveži. Ili se digni sa zemlje,
ili ćeš ležati pod njom.«
Izvukao me u drugu sobu, urlao je i psovao dok mi je glava udarala po podu, a špranje mi se zabijale u
tjeme. Nisam mu se mogao opirati. Užad mi je i dalje sputavala ruke i noge, pa sam jedino mogao
izvijati se i vrištati, preklinjati za milost dok mi je krv curila kroz kosu.
»Odveži ga«, naredio je Fritzu. »Pizdek tvrdi da može letjeti, pa ćemo ga držati za riječ. Nema ako,
nema i, nema ali. Gospodo, predstava počinje. Mali Walt ima raširiti krila i za nas plesati po zraku.«
Ležeći pored vrata vidio sam Fritzovo lice - promatrao je Slima istovremeno užasnut i zbunjen. Debeli
se toliko smeo da nije i pokušao progovoriti.
»No, onda?« javio se Slim. »Što sad čekamo? Odveži ga!«
»Ali... Slime«, zamucao je Fritz. »To nema smisla. Ako ga pustimo da odleti, onda će nam pobjeći. Baš
kao što si uvijek govorio.«
»Pusti ti što sam govorio. Samo ga odveži pa da vidimo koliko zapravo sere. Kladim se da se neće dići
ni stopu iznad tla. Ni dlaku. Pa ako se i digne, koga boli kurac? Imam pištolj, je li tako? Metak u nogu i
na zemlji je brže od patke.«
Taj sumanuti argument kao da je uvjerio Fritza. Slegnuo je ramenima, došao do sredine sobe gdje me
Slim ostavio i prignuo se učiniti što mu je bilo rečeno. Ipak, u trenutku kad je odvezao prvi uzao,
osjetio sam u sebi navalu straha i odbojnosti.
»Neću to učiniti«, rekao sam.
»O, hoćeš, još kako«, rekao je Slim. Tada su mi ruke bile već slobodne, a Fritz se posvetio uzlovima na
moji nogama. »Letjet ćeš cijeli dan ako ti tako kažem.«
»Možeš me i ubiti«, zajecao sam. »Možeš me priklati, spaliti me, ali nema šanse da poletim.«
Slim se nakratko nacerio, zatim me vrškom cipele pogodio ravno u križa. Ostao sam bez daha i od boli
ponovno pao na pod.
»Slime, daj ga pusti«, rekao je Fritz, odvezujući posljednji uzao oko mojih gležnjeva. »Nije u stanju. To
vidi svaka budala.«
»Masni, tko te pitao za mišljenje?« odvratio je Slim, skrenuvši gnjev na čovjeka dvostruko težeg i
triput jačeg od sebe.
»Prekini«, rekao je Fritz, s naporom se podižući s poda. »Znaš da ne volim kad me zoveš takvim
imenima.«
»Imenima?« zaurlao je Slim. »O kakvim ti to imenima govoriš, debeli?«
»Znaš. Sve ono, masni, debeli. Nije lijepo tako se rugati ljudima.«
»Postali smo osjetljivi? A kako bih te onda trebao zvati? Daj se pogledaj u zrcalo i onda mi reci što
vidiš. Hrpu mesurde. Ljude zovem onako kako ih vidim, debeli. Ako želiš drugo ime, onda počni
skidati kile.«
Fritz je vjerojatno bio čovjek s najduljim fitiljem kojeg sam ikada upoznao, ali je Slim taj put otišao
predaleko. Mogao sam to osjetiti, okusiti, i još dok sam ležao tamo boreći se da doðem do daha i
oporavim od udarca u leða, shvatio sam da mi se u tom trenutku pruža prilika. Imao sam slobodne ruke
i noge, iza leda se razvijala svaða, te sam je samo trebao iskoristiti. Prilika se ukazala u trenutku kad je
Fritz prišao Slimu i zario mu prst u prsa. »Nemaš ti prava da me tako zoveš«, rekao je. »Naročito kad
sam te zamolio da prestaneš.«
Potpuno nečujno, počeo sam puzati prema vratima, napredujući što sam mirnije i sporije mogao. Čuo
sam udarac iza leða. Uslijedio je drugi, a zatim i buka cipela po drvenom podu. Povici, rezanje, kletve
pratili su taj ples po brusnom papiru, no tada sam već rukom gurao vrata s mrežicom, nasreću previše
iskrivljena da bi pristajala u dovratak. Otvorio sam ih jednim pokretom ruke, otpuzao još kojih stopu ili
dvije, i tada se našao pod suncem, ramenom udarivši o tvrdu zemlju Južne Dakote.
Mišići su mi bili posve čudni i nekako spužvasti. Kad sam pokušao ustati, jedva da sam ih osjećao. Bili
su potpuno otupjeli i nisam ih mogao natjerati da prorade. Nakon tako dugog zatočeništva i
neaktivnosti pretvorio sam se u paraliziranog klauna. Pokušavao sam se pridići na noge, no čim sam
zakoračio, posrnuo sam i počeo padati. Pao sam, pridigao se, zateturao još kojih metar-dva, i ponovno
pao. Nisam smio izgubiti ni trenutak, a zapravo sam teturao poput pijanca, ljubeći licem zemlju svakih
tri-četiri koraka. Čistom upornošću uspio sam se dovući do Slimovog auta, stare krntije koju je parkirao
uz kuću. Sunce ga je pretvorilo u pećnicu i kad sam dodirnuo vrata, lim je bio toliko vruć da sam
zamalo vrisnuo. Na sreću, znao sam se snaći u autu. Meštar me naučio voziti, tako
da nisam imao problema otpustiti ručnu kočnicu, povući čok i okrenuti ključ. Ipak, nisam imao
vremena namjestiti sjedište. Noge su mi bile prekratke i gas sam mogao pritisnuti samo kad bih kliznuo
niz sjedište i objesio se na upravljač, boreći se za goli život. Čim je motor zakašljao, prekinula se
tučnjava u kolibi, a kad sam auto ubacio u brzinu, Slim je već trčao kroz vrata, prema meni, s pištoljem
u ruci. Krenuo sam u luku, pokušavajući održati što veći razmak izmeðu nas, no to smeće mi se
primicalo, a ja nisam mogao spustiti ruku s upravljača kako bih prebacio u drugu. Spazio sam kako
Slim podiže pištolj i cilja. No, umjesto udesno, skrenuo sam ulijevo i pojurio ravno na njega. Zahvatio
sam ga branikom, točno iznad koljena, on je odskočio i pao na tlo. To mi je dalo nekoliko seknudi. Prije
nego što je uspio ustati, izravnao sam upravljač i krenuo željenim pravcem. Metak je raznio stražnji
prozor, staklo je letjelo oko mene. Drugi se zario u armaturu, načinivši rupu u vratašcima ormarića.
Lijevom nogom nagazio sam kvačilo, prebacio u treću i odjurio. Natjerao sam auto na trideset,
četrdeset milja na sat, poskakujući po neravnom terenu poput divljeg konja, čekajući da mi se sljedeći
metak zarije u leda. No nije više bilo metaka. Ostavio sam to smeće licem u prašini i kad sam nekoliko
minuta kasnije izišao na cestu, bio sam slobodan čovjek.
Jesam li bio sretan što ponovno vidim meštra? Možete se kladiti. Je li mi srce tuklo od radosti kad je
raskrilio ruke i grlio me, dugo, dugo? Da, srce mi je tuklo od radosti. Jesmo li plakali od sreće?
Naravno, plakali smo. Jesmo li se smijali, slavili, plesali do besvijesti? Sve to i mnogo više.
Meštar Yehudi rekao je: »Nikad te više neću puštati iz vida«.
A ja sam odvratio: »Nikad više neću ići nikamo bez vas, i to do svoje smrti«.
Postoji ona stara izreka o tome kako čovjek cijeni samo ono što je izgubio. Unatoč svoj njezinoj
točnosti, ne bih mogao reći da se ikad mogla primijeniti na mene. Od samog početka znao sam što sam
izgubio - od trenutka kad su me iznijeli iz onog kina u Northfieldu, država Minesota, do trenutka kad
sam ponovno ugledao meštra u gradu Rapid City, u Južnoj Dakoti. Pet i pol tjedana oplakivao sam
gubitak svega dobroga i dragocjenoga, i sad pred svijetom izjavljujem kako se ništa ne može usporediti
sa slašću kad ti se povrati sve ono bez čega si ostao. Od svih trijumfa koje sam doživio, nijedan me nije
ushitio više od jednostavne činjenice da sam uspio povratiti vlastiti život.
Taj susret zbio se u Rapid Citvju, zato što sam tamo završio nakon bijega. Škrtica, kakav je bio, Slim
nije mario za stanje automobila, te je krntija ostala bez benzina prije nego što sam prešao dvadeset
milja. Da me, u sam sumrak, nije pokupio putujući trgovac, vjerojatno bih još danas lutao onim
pustarama, uzalud tražeći pomoć. Zamolio sam ga da me ostavi kod najbliže policijske postaje, i nakon
što su drotovi otkrili tko sam, prema meni su se odnosili kao prema princu. Dali su mi juhe i hot-
dogove, dali mi novu odjeću, pripremili toplu kupku, i učili kako igrati preferans. Do trenutka kad je
meštar stigao sljedećeg popodneva, već sam razgovarao s dvadeset novinara i pozirao za četristo
fotografija. Moja otmica nije silazila s naslovnica više od mjesec dana, a kad je tamošnji dopisnik
navratio do postaje po najnovije vijesti, prepoznao me s fotografija i pustio glas. Nakon toga su me
opsjela sva njuškala i reporteri iz crnih kronika. Oko mene bljeskalice su sijevale poput petardi, a ja
sam se hvalisao sve do zore, pričajući sve lude priče o tome kako sam nadmudrio svoje tamničare i
pobjegao prije nego što su uspjeli pokupiti otkupninu. Sad mislim kako bi i same činjenice prošle
jednako dobro, no tada se nisam mogao oprijeti potivu da ne pretjeram. Uživao sam u novoosvojenoj
slavi, i nakon nekog vremena zavrtjelo mi se u glavi od toga kako su me reporteri gledali i hvatali
svaku moju riječ. Ipak, bio sam šoumen, i jednostavno nisam imao srca iznevjeriti tako blaženu
publiku.
Meštar je prekinuo cijelu tu besmislicu u trenutku kad je ušao. Sljedećih sat vremena svu moju
pozornost privukli su zagrljaji i suze - no javnost nije vidjela ništa od toga. Sjedili smo sami u stražnjoj
sobi postaje, plakali jedan drugome na ramenu, dok su dva policajca stražarili pred vratima. Nakon toga
dali smo izjave, potpisali zapisnike i onda su me izveli otamo, probijajući se kroz masu promatrača i
dobrohotnika okupljenih na ulici. Čuli su se povici, hura-hura, no meštar je zastao samo da bi se
nasmiješio i domahnuo seljačinama prije nego što me utrpao u kola s vozačem, koja su čekala na ulici.
Sat i pol nakon toga, sjedili smo u kupeu vlaka i vozili se za New England, prema pješčanim obalama
Cape Coda.
Tek u sumrak shvatio sam kako nećemo zastati u Kansasu. Budući da sam s meštrom morao
nadoknaditi bezbroj stvari, morao mu opisati, objasniti i prepričati, u glavi mi je zvonilo kao u mikseru,
i tek nakon što su se pogasila svjetla, tek nakon što smo se izvalili na ležajeve, sjetio sam se upitati za
gospodu Witherspoon. Meštar i ja dotad smo proveli već šest sati zajedno, a njezino se ime nije
spomenulo nijednom.
»Sto je s Wichitom?« upitao sam. »Nije li Wichita jednako dobra kao
i Cape Cod?«
»Wichita je krasna,« rekao je meštar, »no tamo je u ovo doba previše vruće. Ocean će ti činiti dobro,
Walte. Oporavit ćeš se brže.« »A što je s gospodom W.? Kad će nam se ona pridružiti?« »Mali, ovaj put
ona neće biti s nama.«
»Zašto? Pa, sjećate se Floride. Toliko joj se sviðalo da smo je morali svaki put čupati iz vode. Nisam
vidio sretnije biće od nje, dok je plutala na valovima.«
»Možda i jest tako, no ovog ljeta ona neće plivati. Barem ne s nama.«
Meštar Yehudi je uzdahnuo i ispunio tamu nježnim, tugaljivim zvukom - iako sam bio mrtav umoran,
na rubu sna, srce mi je počelo brže kucati, udarajući u mojoj nutrini poput zvona za uzbunu.
»Da?« upitao sam, trudeći se ne otkriti zabrinutost. »A zašto?«
»Nisam ti to namjeravao reći večeras. No, budući da si načeo temu, mislim da nema smisla skrivati
pred tobom.« »Što to?«
»Gospa Marion sprema se uploviti u bračnu luku.« »Kakvu luku?«
»Zaručila se i udat će se. Ako sve bude išlo po planu, bit će u svetom braku još prije Dana zahvalnosti.«
»Udaje se? Ode u brak do smrti?« »Upravo tako. S burmom na prstu i mužem u postelji.« »A taj muž
niste vi.«
»Jezik pregrizao. Pa, ovdje sam, s tobom. Kako mogu biti s njom ako sam ovdje s tobom?«
»Ali ... vi ste joj bili glavna faca. Nema pravo tako vam dati nogu. Ne bez vaše privole.«
»Morala je postupiti tako, a ja joj nisam želio stajati na putu. Walte, ta žena je pravi dragulj i ne želim
čuti ni riječi protiv nje.«
»Govorit ću sve što želim. Netko vas je dobro ispreskakao, a ja na to rigam vatru.«
»Nije me ispreskakala. Ruke su joj bile vezane, i morala je dati obećanje koje se ne smije prekršiti.
Mali, da sam na tvom mjestu, zahvaljivao bih joj na tom obećanju svakog trenutka sljedećih pedeset
godina.«
»Zahvaljivao? Meštre, serem ja na tu drolju. Serem i proklinjem tu dvoličnu flundru što vam je nanijela
bol.«
»Nećeš, kad saznaš zašto je to učinila. Mali moj, sve to zbog tebe. Prodala se zbog malog pizdeka
imenom Walter Claiborne Rawley, i to je bio najhrabriji i najnesebičniji čin kojeg sam ikad doživio.«
»Gluposti. Nemam ja s tim nikakve veze. Nisam ni bio tamo.«
»Mali, pedeset tisuća dolara. Što misliš, da ti novci rastu u grmlju? Kad su počela stizati ona pisma,
morali smo biti brzi.«
»To je velika lova, slažem se, ali mi smo dosad sigurno zaradili barem duplo.«
»Ni izdaleka. Marion i ja zajedno nismo bili u stanju skupiti ni polovicu toga. Walte, ne ide nam loše,
no ni izdaleka onako kako ti misliš. Troškovi su jezivi. Hotelski računi, prijevoz, reklame - sve se to
gomila, tako da smo jedva malčice u plusu.«
»O«, rekao sam, i pritom na brzinu izračunao koliko smo novca sigurno potrošili - da bi mi se nakon
toga zavrtjelo u glavi.
»O - točno tako. Dakle, što smo mogli - e, to je pitanje. Što učiniti prije nego što bude prekasno? Stari
sudac Witherspoon glatko nas je
odbio. S Marion nije razgovarao otkad se ubio Charlie, i nije namjeravao prekidati tu šutnju. U
bankama su nam se smijali, zelenaši nisu htjeli ni čuti, pa čak i da smo prodali kuću, ne bismo uspjeli
skupiti dovoljno. Dakle, što činiti - to nam je pitanje svaki dan izazivalo čir u želucu. Vrijeme ide, a
svakim izgubljenim danom cijena će samo rasti.« »Pedeset tisuća za moju kožu.«
»Nikakva cijena, ako se uzme u obzir moguća zarada tijekom sljedećih sezona. Mala cijena, no novaca
jednostavno nije bilo.« »I što ste učinili?«
»Siguran sam da si dosad već shvatio - gospoda Witherspoon jedna je iznimno šarmantna i očaravajuća
osoba. Možda i jesam osvojio posebno mjesto u njezinome srcu, no nisam bio jedini koji je žudio za
njom. U Wichiti ih ima mnoštvo, prosci joj izviruju iza svakog stupa i hidranta. Jedan od njih je i mladi
žitni tajkun, Orville Cox, koji ju je prošle godine prosio pet puta. Dok smo ti i ja bili na turneji,
mlaðahni Orville bio je u gradu i taj se put nije predavao. Marion ga je, naravno, na kraju odbila, no taj
je put to učinila prilično neraspoloženo, gotovo žaleći - svaki put kad bi ga odbila, ta bi tuga bivala sve
jača. Trebam li nastaviti? Uglavnom, od Coxa je zatražila pedeset tisuća, svotu s kojom se bio savršeno
spreman rastati, no pod uvjetom da otpise mene i s njim stane pred oltar.«
»To je ucjena.«
»Manje-više. No Orville zapravo i nije takav gad. Možda je malo dosadan, no Marion je savršeno
svjesna toga.«
»Dakle«, promucao sam, ne znajući kako sve to primiti. »Dakle, mislim da joj dugujem ispriku.
Ponijela se kao prava faca.«
»Još kako. Prava, istinska heroina.«
»Ipak,« nastavio sam, i dalje ne želeći predati se, »ali sad je sve gotovo. Mislim reći, cijeli dogovor
otpada. Pobjegao sam Slimu, i sad više nitko ne mora davati pare. Orville neka zadrži svoju posranu
lovu - i po svom pravu i zakonu, to znači da je gospoda Witherspoon slobodna kao ptica.«
»Možda je tako. Ali se namjerila udati za njega. Razgovarali smo jučer, i tako stoje stvari. Želi ići do
kraja.«
»Meštre, moramo to prekinuti - eto, to nam je činiti. Upasti na vjenčanje i oteti je.«
»Baš kao u filmovima?« Prvi put otkako smo otpočeli taj strahotan razgovor Meštar Yehudi čujno se
nasmijao. »Upravo tako. Baš kao u fimovima.«
»Walte, pusti je. Odlučila je tako, i više je ništa ne može zaustaviti.«
»Ali, ja sam kriv. Da me nisu kidnapirali, ništa od toga ne bi se dogodilo.«
»Ne. Kriv je tvoj ujak, sinko, ne ti; ne smiješ kriviti sebe - ni sada, niti ikada. Pusti to. Gospoda
Witherspoon učinit će ono što želi, a mi nećemo maknuti ni prstom. Jasno? Ponašat ćemo se kao
džentlmeni, i ne samo što joj to nećemo uzeti za zlo nego ćemo joj poslati svadbeni poklon kakav
nijedna mlada nije vidjela. A sad na spavanje. Čeka nas hrpa posla, i ne želim da si ni trenutka više
razbijaš glavu time. Gotovo je. Zavjesa se spustila, počinje drugi čin.
Meštar Yehudi zvučao je savršeno uvjerljivo, no kad smo drugi dan sjeli doručkovati u vagon-
restoranu, izgledao je bezvoljno i izmučeno -kao da je probdio noć, buljio u tamu i razmišljao o kraju
svijeta. Učinilo mi se da je mršaviji nego prije, i pitao se kako to nisam primijetio još jučer. Je li me
sreća toliko zaslijepila? Zagledao sam se bolje, proučavao mu lice najnepristranije što sam mogao.
Posve jasno, nešto se u njemu prelomilo. Koža mu je djelovala upalo, mlohavo, u bore oko očiju
uvukao se umor i, sve u svemu, izgledao je nekako manji, ne toliko dostojanstveno kako sam ga
pamtio. No, bio je pod stresom - prvo zbog moje otmice, zatim zbog gubitka žene - te sam se nadao da
je tomu došao kraj. Povremeno bih primijetio da se grčio dok je žvakao hranu, a jednom je rukom
posegnuo pod stol i pritisnuo trbuh. Je li stvarno bolestan, ili je riječ samo o trenutačnoj nelagodi? A
ako njemu nije dobro, onda koliko je stanje zapravo loše?
Naravno, nije ni pisnuo, i budući da ni ja nisam izgledao previše blistavo, uspijevao je razgovor za
doručkom u potpunosti skrenuti na mene.
»Jedi«, govorio je. »Mršav si kao metla. Jedi vafle, sinko, naručit ću još. Moramo ti nabaciti mesa na te
tvoje kosti, vratiti ti snagu.«
»Trudim se koliko mogu«, odvratio sam. »Tamo mi baš i nije bilo kao u hotelu. S tim propalicama
živio sam na psećoj hrani, želudac mi se sveo na veličinu graška.«
»A tu je i problem s tvojom kožom«, dodao je meštar, promatrajući kako se borim s još jednom
porcijom slanine. »Moramo srediti i nju. Pun si mrlja - izgledaš kao da su te napale ospice.«
»Ne, gospodine, to su akne koje ponekad toliko smetaju da me boli i kad se smijem.«
»Naravno. Tijelo ti je potpuno podivljalo od zatočeništva. Bez imalo sunca, kupati se danonoćno u
znoju - nije ni čudo što si potpuno propao. Plaže će ti pomoći, Walte, a ako ti te bubuljice ne nestanu,
onda ću ti pokazati kako se riješiti ovih starih i nove držati na uzdi. Moja baka imala je tajni lijek koji
me dosad nije iznevjerio.«
»Mislite reći da neću morati kupovati novu glavu?«
»Ova će ti poslužiti sasvim dobro. Da nemaš toliko pjega, izgledao bi posve dobro. Ali kad ih udružiš s
aknama, efekt je prilično strahotan. No, nemoj tugovati, mali. Ubrzo ćeš morati brinuti samo o
zaliscima - a oni će te pratiti sve do tužnog kraja.«
Proveli smo više od mjesec dana u kućici na plaži, na obali Cape Coda - dan za svaki dan zatočeništva
kod ujaka Slima. Meštar ju je unajmio pod lažnim imenom kako bi me zaštitio pred novinarima, a zbog
što veće jednostavnosti i prikladnosti prikazivali smo se kao otac i sin. Odlučio se za prezime Buck - on
se prozvao Timothv Buck, a ja sam bio Timothv Buck II. Tim Buck Jedan i Tim Buck Dva. Često smo
se smijali na taj račun - a bilo je uistinu zabavno jer je sve podsjećalo na tu zabit u kojoj smo se našli ...
barem kad je u pitanju bila samoća. Bili smo visoko na litici, s pogledom na ocean, bez žive duše
miljama uokolo. Gospoda Hawthorne svaki je dan dolazila iz Truroa kuhati i čistiti i bila je jedina
osoba s kojom smo se družili - ostatak vremena bili smo posve sami. Sunčali smo se, dugo šetali po
plažama, jeli školjke, spavali deset ili dvanaest sati svake noći. Nakon tjedan dana takvog režima
osjetio sam se dovoljno spremnim da ponovno pokušam levitirati. Meštar je trening započeo s nekim
rutinskim vježbama na tlu. Sklekovi, skakanje, trčanje po plaži, a kad je došao trenutak da ponovno
okusi vjetar, otišli smo vježbati iza litice, gdje nas gospoda Hawthorne nije mogla uhoditi. Isprva sam
se osjećao pomalo zahrdalo, pao i posrnuo nekoliko puta, ali sam se, pet-šest dana kasnije, ponovno
vratio u staru formu - gibak i pokretan kakav sam oduvijek bio. Svjež zrak sjajan je vidar, pa iako se
meštrova ljekarija nije pokazala toliko učinkovitom (topli ručnik natopljen u mješavinu slane vode,
vinskoga octa i stipse koji sam kao oblog na lice stavljao svaka četiri sata) polovica bubuljica počela je
nestajati sama od sebe - nesumnjivo zbog sunca i dobre hrane koju sam ponovno jeo.
Mislim da bi mi se snaga vratila još brže, da nije bilo jedne ružne navike koju sam razvio tijekom tih
praznika medu dinama i sirenama za maglu. Sad, kad su mi se ruke ponovno mogle slobodno pokretati,
počele su pokazivati zamjetnu neovisnost. Bile su prepune žudnje za putovanjem, meškoljile su se
tjerane porivima da istražuju i ruju, i bez obzira koliko ih puta smirivao, putovale su upravo tamo kamo
su poželjele. Noću sam se trebao samo uvući pod pokrivač, a one bi poželjele otputovati na svoje
najomiljenije mjesto, ono šumovito kraljevstvo južno od ekvatora. Tamo bi posjećivale prijatelja,
najvećeg medu prstima, onog svemoćnog koji je svojom mentalnom telepatijom vladao cijelim
svemirom. Kad bi taj uputio svoj zov, nijedan podanik nije se mogao oprijeti. Začarao mi je ruke, i
budući da ih nisam želio ponovno vezati konopima, preostalo mi je samo dati im slobodu. Tako je ono
Aesopovo ludilo postalo moje, i tako se moj pimpek podigao preuzeti vlast nad mojim životom. Više
nije nalikovao pištoljčiću na vodu koji je gospoda Witherspoon uzela na svoj dlan. Otad je dobio i na
veličini i na izgledu, i otad je njegova riječ postala zakon. Žudio je da ga se dira, pa sam ga dirao.
Tražio je da ga se mazi, navlači i stišće, pa sam se, spremna srca, klanjao svim njegovim hirovima.
Koga briga ako oslijepim? Koga briga ako mi otpadne kosa? Priroda je zvala, te sam joj svakonoćno
hrlio, bez daha i gladan poput samoga Adama.
Sto se ticalo meštra, tu stvarno nisam znao što bih mislio. Naizgled je uživao, i iako su mu se ten i boja
vidno popravili, bio sam nazočan prilikom tri ili četiri želučana napadaja, štoviše, trzanje lica postalo je
gotovo uobičajena pojava - prilikom svakog drugog ili trećeg obroka. Ipak, raspoloženje mu nije moglo
biti bolje, pa kad nije čitao svoga Spinozu ili radio sa mnom na nastupu, neprekidno je visio na telefonu
i dogovarao sve pojedinosti moje nadolazeće turneje. Bio sam velika zvijezda. Otmica se pobrinula za
to, a Meštat Yehudi je i više nego spremno u potpunosti iskoristio situaciju. Na brzinu preradivši svoje
planove za moju karijeru, smjestio nas je u skrovište na Cape Codu i nastavio provoditi svoju ofenzivu.
Sad je držao sve asove i mogao je izigravati teško dostupnu veličinu. Mogao je odreðivati uvjete, tražiti
nove, još nečuvene postotke od impresarija, zahtijevati jamčevine s kojima su se mogli usporeðivati
samo oni najveći honorari. Stigao sam do vrha prije nego što smo to očekivali, te me meštar, još ne
završivši sve svoje dogovore, uvalio u desetke teatara na Istočnoj obali, sredivši mi cijeli niz
jednodnevnih ili dvodnevnih gostovanja koja ćemo odraðivati sve do kraja godine. I to ne samo u
nekakvim gradićima i selima - pošli smo na prave gradove, istaknuta mjesta
o kojima sam oduvijek sanjao. Providence i Newark; New Haven i Baltimore; Philadelphia, Boston,
New York. Nastup smo preselili u zatvoreni prostor, i tada počeli igrati stvarno na veliko. »Gotovo je s
hodanjem po vodi«, rekao je meštar. »Gotovi smo sa seljačkim kostimom, nema više sajmova, ni
piknika gospodarskih komora. Walte, postaješ zračni artist, jedini svoje vrste, i ljudi će plaćati vrhunske
cijene da bi vidjeli tvoj nastup. Odijevat će svoja najfinija odijela, sjediti u baršunastim stolcima, a kad
se gledalište zamrači i kad reflektor osvijetli samo tebe, tada će im oči ispasti iz glava. Walte, umirat će
od početka do kraja. A ti ćeš skakati i vrtjeti se pred njima, dok će te oni, jedan za drugim, pratiti tim
stubištem do raja. Kad završiš, sjedit će u nazočnosti Boga.«
Takvi su hirovi sreće. Otmica koju sam preživio bila je nešto najgore što me zadesilo u životu, a
pokazala se kao moj veliki proboj, onaj udarac koji me konačno lansirao u orbitu. Dobio sam mjesec
dana besplatne reklame, i kad sam se konačno oslobodio Slimovog stiska, bio sam poznat u svim
domovima, postao najpoznatija faca u državi. Vijesti o mojemu bijegu stvorile su novi nemir, još jednu
senzaciju zaredom - nakon toga nisam mogao pogriješiti. Ne samo što sam bio žrtva, nego i junak,
neustrašivi patuljak kojega nisu samo sažaljevali nego i voljeli. Trpio sam vezanih ruku i nogu,
začepljenih usta, već su me proglasili mrtvim, da bih mjesec dana kasnije postao sveopćim miljenikom.
Da ti mozak pukne od svega toga - od tolikog uzbuðenja čovjeku bi se mogle smrznuti i šmrklje u nosu.
Amerika mi je ležala pod nogama, a kad je konce povlačio Meštar Yehudi, bilo je posve vjerojatno da
će tamo ostati još dugo vremena.
Jesam, nadmudrio sam ujaka Slima, no to nije promijenilo činjenicu da je i dalje bio na slobodi.
Drotovi su pretražili kolibu u Južnoj Dakoti, no osim hrpe otisaka prstiju i nešto prljavog rublja,
zločincima nije bilo ni traga. Mislim da sam tada trebao strepiti, sa zebnjom očekivati nove nevolje, no,
ma koliko to čudno zvučalo, nisam time previše razbijao glavu. Na Cape Codu bilo je previše spokojno
za takve misli, i nakon što sam jednom uspio nadjačati strica, bio sam uvjeren da to mogu ponoviti -
brzo sam zaboravio koliko sam se ustvari izvukao za dlaku. Meštar Yehudi obećao mi je da će me
štititi, a ja sam mu vjerovao. Više neću sam odlaziti u kino, i sve dok mi je on uvijek u blizini, što bi me
moglo zadesiti? Kako su prolazili dani, sve sam manje i manje mislio na otmicu. A i kad bih pomislio
na nju, činio sam to većinom kako bih ponovno proživio bijeg i razmišljao koliko sam teško autom
ranio Slima. Nadao sam se da mu je stvarno gadno - da sam ga branikom pogodio u čašicu koljena,
dovoljno snažno da mu smrvim kost. Priželjkivao sam da sam ga istinski teško ranio, da znam da će
zbog toga šepati do smrti.
Ipak, bio sam previše okupiran drugim stvarima da bih previše priželjkivao osvrtati se za sobom. Dani
su mi bili prepuni, natrpani pripremama i pokusima za novi nastup, a i noćne more nisu se uspijevale
utrpati na popis uzvanika u snove - uzimajući u obzir koliko mi je kurac bio spreman za igru i zabavu.
Izmeðu tih noćnih eskapada i poslijepodnevnih napora nisam imao ni trenutka za mračne misli i
strahove. Nije me progonio Slim, nije me ometalo skoro vjenčanje gospoðe Witherspoon. Misli su mi
se okrenule onom najbližem od svih problema, i to mi je bilo dovoljno i previše - kako Walta-čudo od
djeteta pretvoriti u kazališnog artista, stvorenje koje pristaje unutar svih ograničenja zatvorene
pozornice.
Meštar Yehudi i ja vodili smo mamutske konverzacije o toj temi, no većinom smo nove točke stvarali
metodom pokušaja i pogrešaka. Sat za satom, dan za danom, stajali bismo na vjetrom šibanoj plaži,
mijenjali, ispravljali, trudili se biti što bolji dok su nam nad glavama kriještala i prelijetala jata
galebova. Željeli smo iskoristiti svaki trenutak. Bilo nam je to temeljno načelo, cilj svih naših napora i
bjesomučnih proračuna. U onim vukojebinama mogao sam svaki nastup prilagoðivati sebi - imao sam
dobrih sat vremena, a i više ako sam bio raspoložen. No, vodvilj je bio drugi par rukava. Dijelit ću
vrijeme s drugim izvoðačima, tako da sam nastup morao sabiti na dvadeset minuta. Ostali smo bez
jezera, ostali smo bez efekta otvorenog neba, ostali smo bez veličanstvenih stometarskih šetnji i
šepirenja u hodu. Sve se moralo stisnuti u manji prostor - no kad smo počeli istraživati sve prednosti i
mane, shvatio sam da manje nužno ne znači i lošije. Na raspolaganje su nam se stavila neka nova
sredstva, koja smo samo morali prilagoditi sebi u korist. Kao prvo, imali smo rasvjetu. I meštar i ja
slinili smo na samu pomisao o njoj, zamišljajući sve efekte koje nam je ona omogućavala. Mogli smo u
tren oka prijeći iz najmrklije tame u najžarkije svjetlo - i obratno. Mogli smo dvoranu zatamniti da je u
njoj bilo jedva vidljivo, premještati svjetla s mjesta na mjesto, igrati se bojama, činiti da nestajem i
pojavljujem se po vlastitoj volji. Zatim, bila je tu i glazba, koja zvuči daleko bogatije i sonornije kad je
se izvodi u zatvorenomu. Neće nestati u buci, neće je gušiti promet i zvukovi vrtuljaka. Glazbala će
postati neodvojivim dijelom moga nastupa, i ona će voditi publiku morem promjenjivih osjećaja,
nježno otkrivajući mnoštvu kako treba reagirati. Gudači, rogovi, drveni puhači, bubnjevi - svake noći u
rupi su svirali profesionalci koji su, kad bismo im rekli što želimo, znali kako to treba prenijeti publici.
I, najbolje od svega, gledaocima će biti udobnije. Neće ih smetati zujanje muha, sunčev sjaj - zato i
neće toliko razgovarati niti gubiti koncentraciju. U trenutku podizanja zavjese dočekat će me, i od
početka do samog kraja nastupa sve će biti pod nadzorom, poput tempirane bombe od jednostavnog
početka napredovati do najluðeg, najbezumnijeg finala ikad viðenog na suvremenoj sceni.
Tako smo prežvakavali ideje, oblikovali ih tijekom tih nekoliko tjedana, i konačno stvorili plan. »Oblik
i jasnoća«, rekao je meštar. »Struktura, ritam i iznenaðenje.« Nismo namjeravali prikazati nasumični
niz trikova. Cijeli nastup imao se razvijati poput priče u kojoj smo, malo po malo, razvijali napetost,
vodeći gledatelje prema sve većim i većim uzbuðenjima - i čuvajući ono najbolje i najspektakularnije
za sam svršetak.
Kostim nije mogao biti jednostavniji - bijela košulja, raskopčana oko vrata, široke crne hlače i bijele
plesne cipele. Bijele cipele bile su najvažnije. One su morale skakati u oči, stvarajući najveći mogući
kontrast sa smeðim podom pozornice. Kako smo imali samo dvadeset minuta za nastup, nije bilo
vremena za presvlačenje, dodatne ulaske ili izlaske. Nastup smo oblikovali u jednom komadu, izvodio
sam ga bez stanke ili prekida, no u mislima smo ga razlomili na četiri dijela i radili odvojeno na
svakomu - kao da je riječ o četiri čina jedne drame:
Dio prvi. Klarinet solo, nekoliko taktova trilera u pastoralnom tonu. Melodija oslikava nevinost,
leptiriće, maslačke koje njiše lahor. Zavjesa se diže i otkriva praznu, blistavo osvijetljenu pozornicu.
Ulazim, i prve dvije minute ponašam se kao da nemam blagog pojma ni o čemu - poput budale s
metlom u dupetu i pudingom umjesto mozga. Udaram u nevidljive predmete razasute posvuda,
nalijećem na jednu prepreku za drugom dok se klarinetu pridružuje fagot. Popiknem se na kamen,
udarim nosom u zid, prst mi zapne u vratima. Prava slika ljudske nespretnosti, teturavi blesan koji
jedva zna stajati na tlu - a da i ne spominjemo da bi se podigao iznad njega. Naposljetku, nakon
nekoliko gotovo čistih promašaja, uspijevam pasti ravno na lice. Trombon se oglasi podrugljivim
glisandom - čuje se prvi smijeh. Ponovim. No taj put još nespretnije. Ponovno trombon u glisandu,
zatim doboš, i glasan udar velikog bubnja. Komedijaški raj, a ja srljam ravno na tanki led. Jedva se
uspijem pridići, kad nagazim na koturaljku i padnem ponovno. Salve smijeha. Nekako se osovim na
noge, srljam uokolo čisteći paučinu iz kose i tada, baš kad se u publici počne raðati ona istinska
zbunjenost - jesam li stvarno toliko nesposoban kako izgledam - tada izvedem prvi trik.
Dio drugi. Sve mora izgledati posve slučajno. Ponovno sam se spotaknuo i dok glavinjam naprijed,
očajnički pokušavajući povratiti ravnotežu, pružam ruku i hvatam se za nešto. Za prečku nevidljivih
ljestava i odjednom visim u zraku - no samo djelić sekunde. Sve se zbiva toliko brzo daje gotovo
nemoguće reći jesam li se izdigao u zrak ili nisam. I prije nego što publika stigne shvatiti, puštam se i
padam na tlo. Svjetla gasnu, gase se u potpunosti - cijela dvorana naðe se u potpunome mraku. Glazba
-tajanstveni gudači, drhture od čuda i očekivanja. Trenutak kasnije pali se spot. Luta lijevo-desno,
zatim se zaustavlja na mjestu na kojemu se nalaze ljestve. Ustajem i počinjem tražiti nevidljivu preču.
Kad rukom ponovno dodirnem ljestve, dodirujem prečku nesigurno, raskolačim oči od zaprepaštenja.
Nešto čega nema nalazi se upravo tamo. Dodirujem ponovno, iskušavam jesu li čvrste, i počnem se
uspinjati - jako oprezno, prečku po prečku, s velikim naporom. Sad više nema sumnje. Više nisam na
tlu - vršci mojih blještavo bijelih cipela vise u zraku kao dokaz. Tijekom
uspona, spot se širi, raspršuje u mekom sjaju koji naposljetku obuhvaća cijelu pozornicu. Stignem do
vrha, pogledam dolje i počinjem se bojati. Nalazim se pet stopa iznad tla - kog vraga tamo radim?
Gudači ponovno u vibratu, podcrtavaju moju paniku. Počnem se spuštati, no na pola puta ispružim ruku
i dodirnem nešto čvrsto - daska koja lebdi u zraku. Zapanjen sam. Prstima prelazim po nevidljivom
predmetu i, malo po malo, obuzme me znatiželja. Prebacim se tijelom na drugu stranu ljestava i
spuznem na dasku. Dovoljno je snažna da izdrži moju težinu. Ustanem, počnem hodati, polako
prelazim pozornicu tri stope iznad poda. Nakon toga, jedan rekvizit vodi ka drugome. Daska se pretvori
u stubište, stubište postane uže, uže postaje ljuljačka, ljuljačka se pretvori u tobogan. Sedam minuta
ispitujem te predmete, plazim, hodam po njima na vršcima prstiju, polagano postajem sigurniji dok
muzika sve više jača. Izgleda kao da bih se tako mogao igrati vječno. Tada, naglo, skočim s postolja i
počnem padati.
Dio treći. Lebdim prema tlu, raširenih ruku, spuštam se polagano, kao u snu. Zaustavim se trenutak
prije nego što dodirnem pod. Gravitacija je prestala postojati, lebdim petnaest centimetara iznad tla, bez
ikakvog uporišta. Dvorana se zamračuje, trenutak kasnije obasja me svjetlo samo jednog špota.
Pogledam dolje, pogledam uvis, ponovno pogledam dolje. Mičem nožnim prstima. Pokrećem lijevu
nogu amo-tamo. Pokrenem desnu nogu amo-tamo. Stvarno. To je stvarno. Istina - lebdim u zraku.
Tišinu prekida tuš na bubnju - glasan, uporan, kida živce. Kao da najavljuje strašne pogibelji, napad na
ono nemoguće. Sklapam oči, širim ruke najviše što mogu, duboko udahnem. Točno sam na polovici
točke - najvažnijem od svih trenutaka. Dok me spot i dalje prati, počinjem se uzdizati u zrak, polagano
i nezaustavljivo idem sve više, sve do sedam stopa u jednom jedinom, mekom, gotovo nebeskom
uzmahu. Zastanem na vrhu, u sebi polako odbrojim do tri, zatim otvorim oči. Nakon toga sve se
pretvara u magiju. Glazba grmi punom snagom, a ja sljedećih osam minuta bez prekida izvodim
akrobacije u zraku, ulijećem i izlijećem iz kruga svjetla okrećući se, radeći salta i pune vijke. Jedan
okret pretapa se u drugi, svaki još ljepši od onog prethodnog. Više se ne osjeća opasnost. Sve se
pretvorilo u užitak, euforiju, ushit dok se promatra kako svi zakoni prirode umiru pred očima.
Dio četvrti. Nakon posljednjeg salta, kliznem natrag do sredine pozornice, ponovno na sedam stopa
iznad tla. Na meni tri špota - jedan crveni, jedan bijeli, jedan modri. Ponovno glazba - violoncella i
francuski rogovi, neopisivo ljupki. Orkestar izvodi 'America the Beautiful' najmiliju, najpoznatiju od
svih pjesama. U četvrtom taktu krenem naprijed, hodam po zraku glazbenicima iznad glava, ravno u
gledalište. Hodam sve dok glazba svira, idem sve do samog dna gledališta; prate me pogledi, vratovi se
izvijaju, ljudi ustaju iz sjedišta. Stignem do zida, okrenem se i poðem natrag, opet onako sporo i
dostojanstveno kao i prije. U trenutku kad se ponovno naðem iznad pozornice, publika se već sjedinila
sa mnom. Dodirnuo sam ih svojom milošću, dopustio im sudjelovati u misteriju mojih božanskih moći.
Okrenem se u zraku, nakratko ponovno zastanem, a zatim polagano odlebdim do tla, upravo dok
zamiru posljednje note skladbe. Raširim ruke i nasmiješim se. I naklonim - samo jednom - a tada se
zavjesa spusti.
Nije bilo tako loše. Malo kičasto na kraju, no meštar je toliko želio 'America the BeautifuP da ga, ma
koliko se trudio, nisam uspio odgovoriti od toga. Uvodnu pantomimu oblikovao sam ja, glavom i
bradom, a meštru su te ludosti toliko prirasle srcu da se čak malo i zanio. Klaunovsko odijelo učinilo bi
ih još smješnijima, rekao je, no ja sam ga odbio i tvrdio upravo suprotno. Ako ljudi unaprijed očekuju
šalu, onda se čovjek mora jako potruditi da ih nasmije. Ne može se odmah početi u glavu - publici se
mora prikrasti i zaskočiti ih. Na tu sam raspravu i uvjeravanje potratio pola dana - no u drugim
pitanjima nisam bio ni upola toliko uvjerljiv. Najviše od svega zabrinjavao me kraj - trenutak kad
moram napustiti pozornicu i u zraku šetati gledalištem. Znao sam da je ideja dobra, no i dalje nisam
imao potpuno povjerenje u svoje levitacijske sposobnosti. Ako ne uspijem održati visinu od osam i pol
ili devet stopa, uslijedit će gomila problema. Ljudi bi mogli skakati i hvatati me za noge, a čak i slab
udarac ili samo dodir bio bi dovoljan da me sruši. A što ako me netko uistinu zgrabi za gležanj i povuče
na pod? U kazalištu bi nastala ludnica. Vjerojatno bih poginuo. To sam smatrao velikim rizikom, no
meštar je samo odmahnuo na svu moju nervozu. »Možeš ti to«, rekao je. »Zimus si na Floridi imao
dvanaest stopa, a ne pamtim kad si se posljednji put spustio ispod deset. Možda onaj put u Alabami, ali
si tad bio prehlaðen i nisi bio koncentriran. Walte, poboljšao si se. Malo po malo, pokazuješ napredak
na svim poljima. Možda ćeš se morati malo više koncentrirati, ali ti devet stopa više nije nedostižno.
Bit će ti to samo dio posla - šetnja po kvartu i doma. Ne boj se. Ako uspiješ samo jednom, onda si
siguran. Vjeruj mi, sinko, bit će upravo kao u filmovima.«
Najteži trik bio je skok s ljestava, i vjerojatno sam ga uvježbavao kao sve ostale zajedno. Najveći dio
nastupa sastojao se od prerada okreta s kojima sam već otprije bio siguran. Nevidljivi rekviziti, uzleti
uvis, akrobacije u zraku - tada mi sve to više nije bilo nimalo problematično. No skokovi na ljestve bili
su mi novost - a cijeli je program ovisio upravo o tome hoću li ih uspjeti izvesti. Možda ne zvuči
previše značajno u usporedbi sa svim onim dramatičnim ukrasima - trebao sam se podići deset
centimetara iznad tla tijekom samo jedne sekunde - no problem je bio u prijelazu, poput munje brzom
dvokoraku kojim sam morao skočiti iz jedne faze u drugu. Iz prekobicavanja i suludog teturanja
pozornicom morao sam se u trenutku prebaciti u podizanje - i to izvesti u jednom jedinom pokretu, što
je značilo zateturati naprijed, zgrabiti prečku i podići se - istovremeno. Samo šest mjeseci ranije ne bih
ni pokušao izvesti nešto slično, no bio sam uvelike skratio vrijeme ulaska u trans prije levitacije. Sa
šest-sedam sekundi na početku karijere, spustio sam vrijeme na manje od sekunde - bilo je to gotovo
simultano spajanje misli i djela. Ipak, ostala je činjenica da sam se i dalje podizao iz stojećeg stava.
Oduvijek sam činio tako - bio je to jedan od temelja mojega umijeća, i sama pomisao na tako korjenitu
promjenu značila je ponovno promišljanje cijeloga procesa, od vrha do dna. No, uspio sam. Uspio sam,
čistim naporom, i od svega što sam stvorio kao levitator time se najviše ponosim. Meštar Yehudi točku
je nazvao Raspršeno bacanje - a tako sam se otprilike i osjećao - osjećao sam se kao da sam
istovremeno na nekoliko mjesta. Padajući naprijed, u djeliću sekunde ukopao sam se stopalima u pod;
zatim sam trepnuo. I taj treptaj bio je ono najvažnije. Njime sam vraćao sjećanje na trans, te je čak i taj
najkraći trenutak te treperave praznine dostajao da u meni proizvede onaj neophodno potreban prijelaz.
Trepnuo bih, podigao ruku, šakom prihvatio nevidljivu prečku i nakon toga počeo se uspinjati. Nije
bilo moguće dulje vremena održavati toliko izvijen položaj. Granica je bila tri četvrt sekunde - no to je
bilo sve što sam trebao - i kad sam konačno usavršio pokret, to se pretvorilo u prijelomni trenutak
nastupa, u os oko koje se vrtjelo sve ostalo.
Tri dana prije nego što smo otputovali iz Cape Coda, muškarac u bijelom odijelu dovezao nam je naš
pierce-arrow. Dovezao ga je čak iz Wichite, i kad je izašao i, nacereno, pretjerano srdačno, stegnuo
meštrovu ruku, pretpostavio sam da preda mnom stoji onaj zloglasni Orville Cox. Prva pomisao bila mi
je ritnuti tog prevaranta u goljenicu, no prije nego što sam mu stigao isporučiti svoj izviðački pozdrav,
Meštar Yehudi spasio me obrativši mu se kao gospodinu Bigelowu. Nije mi trebalo dugo da shvatim
kako je on još jedan od praznoglavih obožavatelja gospode Witherspoon. Bio je mlad, dvadeset četiri
godine, okrugla lica i široka osmijeha, a svaka druga riječ koja mu je silazila s usana bila je 'Marion'. Ta
se morala stvarno potruditi da ga nagovori na tako velik put, no djelovao je savršeno zadovoljan i
strašno ponosan što je uspio. Doslovno mi se bljuvalo. Kad ga je meštar pozvao u kuću na hladno piće,
već sam mu bio okrenuo leda i bučno se uspinjao drvenim stubama.
Uputio sam se ravno u kuhinju. Gospoda Hawthorne bila je ramo i prala sude od ručka - malena i
koščata, stajala je na klupici pred sudoperom. »Bog, gospodo H.«, rekao sam, i dalje u utrobi osjećajući
buru, osjećajući se kao da mi vrag u glavi radi sklekove. »Što je za večeru?«
»List, krumpir pire i kisela repa«, rekla je, svojim oštrim novoengleskim naglaskom.
»Mljac. Ne mogu dočekati da zagrizem repu. Mogu zamoliti dvostruku porciju?«
Time sam je natjerao da se nasmiješi. »Nema problema, gosparu Buck«, rekla je, okrenuvši se na
klupici kako bi me pogledala. Načinio sam tri-četiri koraka prema njoj, a zatim krenuo s ludnicom.
»Ma koliko dobro kuhali, gospo,« rekao sam, »kladim se da nikad niste složili ništa ni upola ovako
ukusno.«
I prije nego što je stigla prozboriti i jednu riječ, široko sam joj se nasmiješio, raširio ruke i podigao s
tla. Podizao sam se polagano, što sam više mogao a da pritom ne udarim glavom u strop. Kad sam
stigao do vrha, ostao sam gore i gledao gospodu Hawthorne - a šok i zaprepaštenje koji su joj se širili
licem bili su sve što sam želio. U grlu joj je zastao jauk, zakolutala je očima, i tada se srušila s klupice,
udarivši, ne preglasno, o pod.
No, dogodilo se tako da su u tom trenutku Bigelow i meštar upravo ulazili u kuću, te ih je taj udarac
potjerao da pohitaju u kuhinju. Meštar Yehudi stigao je prvi, upavši kroz vrata usred mog spuštanja, ali
kad je Bigelow, nekoliko sekundi kasnije uletio tamo, noge su mi već bile čvrsto na zemlji.
»Što se zbiva?« povikao je meštar, u trenutku shvativši sve. Gurnuo me u stranu i prignuo se nad
ukočeno tijelo gospode Hawthorne. »Koji je to vrag!?«
»Mala nezgoda«, rekao sam.
»Moš mislit kakva nezgoda«, rekao je, zvučeći bješnje nego što sam ga čuo mjesecima, možda i
godinama. Odjednom sam požalio zbog te neslane šale. »Idiote, gubi se u sobu i ne izlazi dok te ne
pozovem. Sad imamo društvo, dakle s tobom ću se pozabaviti kasnije.«
Nikad nisam pojeo onu tepu, a niti ijedno drugo jelo gospode Hawthorne. Čim se osvijestila, odmah se
pridigla i odmarširala kroz vrata, zaklevši se kako više nikad neće kročiti u našu kuću. Nažalost nisam
vidio njezin odlazak - meštar mi je to pričao sljedećeg jutra. Isprva sam pomislio da me zavitlava, no
kad se nije pojavila do podneva, shvatio sam da sam nasmrt prestravio tu siroticu. Doduše, upravo sam
to želio učiniti, no nakon što sam izveo svoje, više mi se nije činilo toliko zabavnim. Nije se vratila po
plaću, i iako smo ostali još sedamdeset dva sata, nismo je više vidjeli. Nikad.
Ne samo što se pokvarila kvaliteta hrane, nego sam doživio i ono posljednje poniženje kad me Meštar
Yehudi natjerao da počistim kuću onog jutra kad smo se spakirali i spremili na put. Mrzio sam takve
kazne - ići u krevet bez večere, obavljati poslove u kuhinji, čistiti kuću - no bez obzira koliko se pjenio
i kleo, meštar je bio u pravu. Nije bilo važno što sam najveće dijete-zvijezda još otkad je David nabio
praćku i pustio kamen. Prešao sam granicu, te me meštar morao slomiti i dovesti u red prije nego što mi
glava nabrekne poput 'medicinke'.
Što se tiče Bigelowa, uzroka izljeva mog bijesa, nema se mnogo što reći. Ostao je još samo nekoliko
sati, i kasno popodne po njega je stigao taksi - vjerojatno da ga odveze do najbliže željezničke postaje,
na kojoj će započeti svoje dugo putovanje do Kansasa. Gledao sam ga kako odlazi s prozora svoje sobe
na katu, mrzeći ga zbog te njegove debilne veselosti i činjenice što je dobar s Orvilleom Coxom,
muškarcem kojega je gospoda Witherspoon pretpostavila i meni i meštru. A Meštar Yehudi, kao da je
želio zagorčiti sve, bio je uljudan poput pape, i upravo mi je palilo živce gledati ga kako se carski
ophodi prema tom glupom bankarskom piskaralu. Trenutak prije nego što su se zatvorila vrata taksija, u
ruke te budale položio je velik, prelijepo umotan paket. Nisam imao pojma što se nalazi u kutiji. Meštar
mi nije rekao, i iako sam ga namjeravao upitati prvom prilikom, prije mog izlaska iz zatvora proteklo je
toliko sati da sam, u tom presudnom trenutku, jednostavno zaboravio. Pokazalo se da će proći punih
sedam godina prije nego što uspijem otkriti što je bilo u paketu.
Iz Cape Coda pošli smo za Worchester, pola dana vožnje prema zapadu. Bilo je lijepo ponovno putovati
pierce-arrowom, u stafim, poznatim kožnim sjedištima, i kad smo konačno zašli u kopno, ostavili smo
za sobom, poput omota bombona, sve svaðe i prepirke, neka ih vjetar nosi preko dina, ravno u valove.
Nisam želio ništa uzimati zdravo za gotovo, i kako bih se osigurao da meðu nama nema zle krvi,
ponovno sam se ispričao meštru. »Pogriješio sam,« rekao sam, »i žao mi je.« I time sam cijelu tu aferu
duboko zakopao u prošlost.
Smjestili smo se u hotelu Cherrv Vallev, ofucanom kupleraju samo dva ulaza od teatra Luxor. Tamo
sam imao prvi nastup, te smo, sljedećih četiri dana, ujutro i uvečer, u kazalištu održavali pokuse. Luxor
je bio daleko od velikih palača zabave kojima sam se nadao, ali je imao pozornicu, zavjese i svjetla, a
meštar me uvjeravao da će sve biti bolje čim stignemo do većih postaja na turneji. Worcester je bio
dobro i mirno mjesto za početak, rekao je, pogodno da se bolje upoznam s osjećajem pozornice. A ja
sam se navikavao brzo, bez muke pamtio sve oznake, no preostalo je još bezbroj pogrešaka i teškoća
koje se moralo riješiti - usavršiti sekvencu sa spotovima, uskladiti glazbu s tokom nastupa,
koreografirati finale kako bih izbjegao balkon koji je stršio preko pola sjedišta u orkestru. Meštra je
opsjedala tisuću i jedna sitnica. Provjeravao je ispravnost zavjesa s tehničarom, slagao rasvjetu s
rasvjetarima, beskonačno raspravljao o glazbi s glazbenicima. Uz nemali trošak, angažirao je
sedmoricu njih da nam se pridruže tijekom posljednja dva dana pokusa, te je neprekidno žvrljao
promjene i ispravke u njihove dionice, sve do posljednje minute, očajnički se trudeći da sve bude kako
valja. I ja sam uživao radeći s njima. Bili su hrpa blefera i bivših veličina, stara garda koja je svirala još
prije nego što sam se rodio, i kad se sve zbroji, vjerojatno su po varijeteima proveli nekih dvadeset
tisuća noći, prateći pritom nekih sto tisuća raznih nastupa. Ti prdonje vidjeli su sve, no kad sam prvi
put izašao pted njih i pokazao što znam nastao je pravi pakao. Bubnjar se onesvijestio, fagotist je
ispustio fagot, trombonist se zakašljao i nije mogao svirati. To mi se činilo kao dobar znak - ako sam
uspio impresionirati takve okorjele cinike, samo pomislite što će biti kad se naðem pred običnom
publikom.
Hotel je bio prikladno smješten, no spavanje u tom buhogradu zamalo me koštalo glave. Uza sve kurve
koje su se vukle hodnicima i stubištima, pimpek mi je pulsirao poput slomljene kosti i nije mi davao
mira. S meštrom sam dijelio dvokrevetnu sobu, i morao sam čekati da zahrče prije nego što bih se
mogao početi igrati svojom kobasom. No to čekanje znalo se otegnuti u beskraj. Meštar je volio pričati
u mraku, razgovarati o nekim sitnicama s dnevnih pokusa, i umjesto da uzmem stvar u ruke (a stvar mi
je ionako bila u ruci), morao sam smišljati pristojne odgovore na njegova pitanja. Svakom minutom
koja je prolazila, agonija je postajala sve težom, bolnijom, nepodnošljivijom. Kad bi konačno zaspao,
onda bih rukom posegao nadolje i skinuo jednu prljavu čarapu. Njom bih hvatao sjeme - držao sam je u
lijevoj ruci, dok bih radio desnicom i naposljetku brizgao spermu u zgužvani pamuk. Nakon tolikog
čekanja, bila su potrebna dva-tri trzaja. Tada bih odjecao tihu himnu zahvalnicu i pokušao zaspati, no
jednom, tih dana, je bilo kao nijednom. Neka drolja bi u hodniku prasnula u smijeh, u sobi na gornjem
katu zaškripale bi opruge, i tada bi mi glavu opsjele sve moguće opscenosti. Prije nego što bih se uspio
snaći, kurac bi mi se ukrutio i sve iz početka.
Jedne noći zacijelo sam bio previše bučan. Bila je to noć uoči nastupa u Worchesteru i upravo sam
radio na još jednoj čarapi punoj blaženstva, kad se meštar naglo probudio. Možete misliti kakav je to
živčani slom bio - moj. Kad mu se glas probio kroz tamu, osjećao sam se kao da mi je luster aterirao na
glavu.
»Walte, što te muči?«
Ispao mi je iz ruke kao da je iz njega niknulo trnje. »Muči?« upitao sam. »Sto mislite, muči?«
»Mislim na tu buku. Trzanje, trešnju, škripanje - sve ono što dolazi iz tvoje postelje.«
»Malo me svrbi. Zapravo, meštre, strašno me svrbi i ako se dobro ne počešem, svrab neće nestati.«
»O, da, svrbi itekako. Svrab koji se rada u medunožju i širi se plahtama. Mali, smiri se. Iscrpit ćeš se, a
iscrpljeni artist je šlampavi artist.«
»Nisam iscrpljen. U formi sam kao nikad u životu.«
»Možda zasad. No, drkanje ima svoju cijenu, i ubrzo ćeš osjetiti posljedice. Ne moram ti govoriti
kakvo je blago pimpek. Ali, ako ti previše priraste srcu, lako se pretvori u štapin dinamita. Walte, čuvaj
bindu. Čuvaj je za onaj pravi trenutak.«
»Da čuvam što?«
»Bindu. Indijanski naziv za tu tvar života.« »Mislite na spermiće?«
»No, dobro, spermići. Ili kako god to želio zvati. Vjerojatno postoji stotinu imena, no sva znače isto.«
»Sviða mi se bindu. Stvarno je jači od drugih.«
»Sve dok ne nadjačaš sebe samoga, mali moj čovječe. Čekaju nas veliki dani i noći, i trebat će ti svaki
tračak snage.«
Ali, ništa od toga nije bilo važno. Umoran ili ne, čuvajući bindu ili je proizvodeći na hampere, preletio
sam taj prag poput šišmiša iz pakla. U Worcesteru su se skamenili. Zapanjili smo ih u Springfieldu. U
Bridgeportu su dizali jezike s poda. Čak se i ona nezgoda u New Havenu pokazala kao skriveni
blagoslov, budući da je svim sumnjičavcima jednom zauvijek začepila usta. Uza sve što se govorilo o
meni, pretpostavljam kako je bilo posve prirodno da su neki počeli u svemu tomu tražiti prijevaru.
Vjerovali su da je svijet stvoren na odreðeni način, i da u njemu nema mjesta za osobe s mojim darom.
Ono što sam činio moglo je remetiti sve zakonitosti. Proturječio sam znanosti, preokretao logiku i
zdrav razum, mljeo stotine teorija, i umjesto da promijene pravila i prilagode ih mojemu umijeću,
glavonje i profesori presudili su da sam varalica. U gradovima u kojima smo nastupali novine su bile
prepune takvih napisa - rasprava, argumentacija, optužbi i protuoptužbi, svih za i protiv koje je moguće
zamisliti. Meštar nije sudjelovao u tome. Držao se izvan gužve, zadovoljno se cerekao dok je primao
blagajničke obračune, a kad bi ga novinari molili za komentar, odgovarao je uvijek isto: »Doðite u
kazalište i prosudite sami«.
Nakon dva-tri tjedna sve žešćih prepirki, vrhunac se zbio u New Havenu. Nisam zaboravio da se tamo
nalazi koledž Yale - i da nije bilo onih zločina i strahota koje su se zbile u Kansasu, prije dvije godine,
bio bi to dom moga brata Aesopa. Rastužio sam se stigavši tamo, i cijeli dan nastupa prosjedio sam u
hotelskoj sobi, teška srca, sjećajući se onih ludih dana koje smo proživjeli zajedno i razmišljajući kakav
bi velik čovjek postao. Kad smo naposljetku, u šest sati, pošli prema kazalištu, bio sam emocionalna
ruina, i ma koliko se trudio uhvatiti ritam, bila je to najlošija izvedba u mojoj karijeri. Upropastio sam
tajming, okreti su mi bili nestabilni, podizao sam se sramotno nisko. I kad je došao trenutak da se
skupim i preletim gledalište, konačno je eksplodirala bomba od koje sam strahovao. Nisam uspio
održati visinu. Cistom snagom volje uspio sam se podići do sedam i pol stopa, no to je bilo najviše što
sam mogao, te sam finale započeo loše, znajući da me iole viša osoba, s malo duljim rukama može
dohvatiti, i to bez skoka. Nakon toga, sve je išlo na gore. Na pola puta iznad orkestra, odlučio sam,
junački i posljednji put pokušati uzdići se malo više. Nisam se nadao čudu - želio sam dobiti samo
malo prostora, nekih dvadesetak centimetara. Zastao sam na trenutak, sabrao se, lebdio na mjestu
sklopivši oči i koncentrirajući se na zadatak, no kad sam ponovno krenuo, visina je bila jednako očajna
kao i prije. Ne samo što se nisam podizao nego sam, nekoliko sekundi nakon što sam ponovno krenuo,
shvatio da ustvari tonem. Sve se odvijalo polagano, jezivo polagano - dva-tri centimetra na svaki metar,
no spuštanje nisam mogao zaustaviti - kao da je iz balona istjecao zrak. Nadlijećući posljednje redove,
bio sam na samo šest stopa - mogao me dohvatiti i patuljak. Tada je počeo cirkus. Neki ćelavi kreten u
crvenom sakou skočio je iz sjedišta i udario me po lijevoj peti. Zavrtio sam se od udarca, njihao se
poput pijane ulične svjetiljke i prije nego što sam uspio uhvatiti ravnotežu, netko me udario po drugoj
nozi. Taj drugi udarac okončao je sve. Pao sam poput krepanog vrapca i čelom udario o metalni rub
naslona stolice. Udarac je bio toliko nagao i snažan da sam izgubio svijest.
Propustio sam ludnicu koja je uslijedila, no po svim pričama sudeći, bilo je upravo sjajno - devet
stotina ljudi skakalo je na sve strane, nastala je prava masovna histerija koja se proširila dvoranom
poput požara. Iako sam bio u nesvijesti, moj je pad dokazao nešto - i to, bez imalo sumnje, za vijeke
vjekova. Moj nastup nije bio prijevara. Nije bilo nevidljivih žica na rukama i nogama, nikakvih balona
s helijem pod odjećom, nije bilo bešumnih strojeva oko moga struka. Gledaoci su moje nepomično
tijelo dodavali jedan drugomu, štipali me radoznalim prstima, kao da sam neki medicinski fenomen.
Svukli su mi kostim, zagledali mi se u usnu šupljinu, zatim mi razvukli guzove i raširili šupak- no
nijedan od njih nije pronašao ništa osim onoga što je dobri Bog tamo stavio. U meðuvremenu, meštar je
dojurio s pozornice i probijao se prema meni. No, kad je uspio prijeći devetnaest redova publike i oteti
me iz posljednjeg para ruku, presuda je bila jednoglasna. Walt - čudo od djeteta nije nikakva prijevara.
Moj nastup je sto posto pošten, i ono što vidiš, to ti je tako. I amen.
Te noći dobio sam prvu glavobolju. Uzimajući u obzir kako sam aterirao na naslon, nije me
iznenaðivalo što sam osjećao neke bolove i posljedice. No, bol je bila čudovišna - strahotni udarci
kovačkog čekića, beskrajna salva tuče koja mi je bubnjala po unutrašnjim stijenkama lubanje - usred
noći probudio sam se iz dubokog sna. Meštar i ja imali smo susjedne sobe s kupaonicom izmeðu, i kad
sam skupio hrabrosti i izvukao se iz kreveta, zateturao sam prema kupaonici, moleći se da u ormariću
pronaðem šaku aspirina. Toliko sam bio ošamućen, bol me toliko smela da nisam primijetio da je u
kupaonici već upaljeno svjetlo. Ili, ako i jesam primijetio, nisam ni trenutka zastao i pomislio zašto bi
svjetlo u kupaonici gorjelo u tri sata ujutro. I, kako sam ubrzo otkrio, nisam bio jedini koji se izvukao iz
postelje u taj bezbožni čas. Kad sam otvorio vrata i kročio u prostoriju opločenu blistavo bijelim
pločicama, gotovo sam naletio na Meštra Yehudija. U svojoj svilenoj pidžami lavandine boje, obgrlio je
umivaonik objema rukama i presavio se od boli, dahćući i stenjući kao da mu utroba gori. Taj napadaj
potrajao je još kojih pola minute i bilo ga je toliko strašno promatrati da sam gotovo zaboravio na svoju
bol.
Kad je primijetio da sam tamo, učinio je sve kako bi prikrio što se zbilo. Grimase je preobratio u
usiljene, namještene osmijehe; uspravio se, zabacio ramena; dlanovima zalizao kosu. Želio sam mu reći
da se prestane pretvarati da sam otkrio njegovu tajnu, no bol je bila toliko snažna da nisam mogao naći
riječi. Upitao me zašto ne spavam, i čim je saznao za moje glavobolje, uzeo je stvar u svoje ruke i
počeo se igrati doktora - vadio je aspirine iz bočice, nalijevao vodu u čašu, pregledavao mi čvorugu na
čelu. Toliko je govorio da nisam uspio razabrati nijednu njegovu riječ.
»Jesmo dva brata uboga«, rekao je, noseći me u sobu i spremajući u postelju. »Prvo ti sletiš na nos i
razbiješ tikvu, a onda se ja otrujem užeglim košticama. Trebao bih prestati jesti to smeće. Svaki put kad
ih pojedem, završim nad školjkom.«
Priča je bila sasvim uvjerljiva, osobito zato što ju je izmislio u trenutku, no nije me uspio prevariti. Bez
obzira na to koliko sam mu želio vjerovati, nije zavarao ni na trenutak.
Do polovice sljedećeg popodneva, najgora glavobolja bila je već prošla. U sljepoočici sam i dalje
osjećao tupo bubnjanje, ali ono nije bilo dovoljno da me zadrži u krevetu. Budući da sam udario
desnom stranom čela, bilo bi logično da je to područje ostalo osjetljivo, no budući da nisam bio znalac
na tome polju, nisam pretjerano mario za tu nepravilnost. Bilo mi je jedino važno da se osjećam bolje,
da se bol povlači i da ću biti spreman za sljedeći nastup.
Sve svoje brige usredotočio sam na meštrovo stanje - ili već na ono što je prouzročilo onaj odvratan
napadaj kojemu sam bio svjedokom u kupaonici. Istina se više nije mogla skrivati. Njegova varka izišla
je na danje svjetlo, i budući da je sljedećeg jutra izgledao neusporedivo bolje, nisam se usuðivao
spominjati je. Jednostavno rečeno, izdala me hrabrost i nisam se mogao natjerati da otvorim usta - ne
ponosim se time kako sam reagirao, no i sama pomisao da je meštar obolio od neke jezive bolesti bila
je prestrašna čak i da bi se o njoj razmišljalo. Umjesto da razmotrim sve najmračnije mogućnosti,
dopustio sam mu da me natjera da prihvatim njegovu inačicu dogaðaja. Koštice od trešanja - malo
sutra. Izvozao me po svim pravilima, i kad sam jednom vidio ono što nisam smio, pobrinut će se da to
više nikad ne vidim. Progutao je bol, nabio junačku facu i, malo po malo, počeo sam pomišljati da je to
bio samo privid. Ne zato što bih povjerovao takvoj laži - nego zato što sam se previše plašio ne
povjerovati.
Iz New Havena otišli smo u Providence; iz Providenea u Boston; iz Bostona za Albanv; iz Albanvja za
Syracuse; iz Syracuse u Buffalo. Pamtim sve te postaje, sva kazališta i hotele, sve nastupe koje sam
održao - pamtim sve o svemu. Kasno ljeto, rana jesen. Malo po malo, zelenilo je nestajalo sa stabala.
Svijet je pocrvenio, postao žut i narančast i smed, i svuda kuda smo išli, ceste su bile obrubljene
čudnim spektaklom mutirajućih boja. Meštar i ja bili smo na vrhu i činilo se da nas ništa ne može
zaustaviti. U svakom gradu nastupao sam u prepunim kućama. Ne samo što su bile rasprodane, nego su
stotine, svake večeri, odlazile kućama bez karata. Šverceri su zaraðivali kao nikad prije, prodavali karte
trostruko, četverostruko, čak i peterostruko skuplje, a svaki put kad bismo parkirali pred novim
hotelom, pred ulazom čekala bi nas svjetina, poludjeli obožavatelji koji bi satima stajali na kiši i mrazu
samo kako bi me na trenutak vidjeli.
Mislim da su kolege artisti bili malo zavidni, no istini za volju i oni su zbog toga omastili brk. Kad bi
rulja navrla vidjeti mene, ostali bi i na drugim točkama, što je značilo da je bilo novca za sve. Tijekom
tih tjedana i mjeseci, punio sam džepove svim vrstama zabavljača. Komičari, žongleri, pjevači u
falsetu, imitatori ptica, patuljasti džez bendovi, plešući majmuni - svi su oni imali svoje točke i
nastupali prije mene. Volio sam gledati te gluposti, trudio se najviše što sam mogao sprijateljiti se sa
svima koji su djelovali ljubazno, no meštar nije bio presretan što se miješam s kolegama. Prema većini
držao se odbojno i tjerao me da slijedim njegov primjer. »Ti si zvijezda«, prošaptao je. »Ponašaj se
tako. Ne moraš tim idiotima uljepšavati dane.« U tome smo se malo razilazili, no pretpostavljao sam
kako ću u vodviljima provesti još mnoge godine i nije mi se činilo mudrim stvarati neprijatelje pod
svaku cijenu. No, nisam znao da je meštar već kovao planove za našu budućnost, te je krajem rujna već
počeo otvoreno govoriti o proljetnoj solo-turneji. Takav je bio Meštar Yehudi - što bi nam bolje išlo, to
je ciljeve postavljao sve više. Ovu turneju trebali smo završiti tek oko Božića - ali on nije mogao
izdržati da ne gleda dalje, trudeći se stvoriti nešto još spektakularnije. Kad mi je prvi put spomenuo,
ostao sam bez daha zbog čiste bezočnosti prijedloga. Ideja je bila da krenemo iz San Francisca, pa na
istok, sve do New Yorka, i nastupimo u deset ili dvanaest najvećih gradova i to samo kao specijalna
predstava. Nastupe ćemo organizirati u zatvorenim arenama i stadionima poput Madison Square
Gardena, na Soldier's Fieldu, gdje neće biti manje od petnaest tisuća gledatelja. 'Trijumfalni marš preko
Amerike' - tako ju je nazivao, a kad je konačno završio prodaju i rezervacije, srce mi je tuklo četiri puta
brže nego inače. Isuse, kako je taj mogao govoriti. Usta su mu bila jedan od najčarobnijih strojeva za
prodaju magle, i kad bi dao puni gas, iz njih bi kuljali snovi poput dima iz dimnjaka.
»Bogamu, gazda«, rekao sam. »Ako možete složiti takvu turneju, namlatit ćemo milijune.«
»Složit ću je ja, još kako«, rekao je. »Ti samo radi svoje, i sve pet. Walte, jedino nam to treba. Ti samo
radi ono što si već radio, i Rawleyev marš garantirano uspijeva.«
U meðuvremenu smo se spremali za moj prvi teatarski nastup u New Yorku. Tamo smo trebali stići tek
nakon Dana zahvalnosti, dakle imali smo još vremena, no obojica smo znali da nam je to vrhunac
sezone - i vrhunac moje dotadašnje karijere. Sama pomisao na to izazvala mi je vrtoglavicu.
Dvadeset Bostona i Philadelphija zajedno nisu se mogli mjeriti s New Yorkom. Osamdeset šest nastupa
u Buffalou, na kup s još devedeset tri u Trentonu - zajedno ne bi vrijedile ni minute na sceni u Velikoj
Jabuci. New York bio je krunski dragulj, nulta točka na zemljovidu šou biznisa - i bez obzira koliko
rulja divljala po drugim gradovima, neću vrijediti ništa sve dok ne stanem na Broadway i pokažem im
što mogu. Zato je meštar New York stavio tako kasno u turneji. Želio je da dotad postanem veteran,
okorjeli borac koji zna zagristi metak i podnijeti svaki udarac. Takav sam postao, a ostalo mi je još
obilje vremena. Do dvanaestog listopada nastupio sam četrdeset četiri puta u varijeteima, i osjećao da
sam u vrhunskoj formi, a imao sam još više od mjesec dana. Nikad nisam osjetio takvu napetost. New
York me izjedao danonoćno, i nakon nekog vremena počeo sam pomišljati da to više ne mogu izdržati.
Trinaestog i četrnaestog nastupali smo u Richmondu, petnaestog i šesnaestog u Baltimoreu, da bismo
se zatim uputili u Scranton, u Pennsvlvaniji. Tamo sam bio uspješan, zapravo nisam bio nimalo lošiji
nego drugdje, no čim sam završio, netom što sam se poklonio i nakon što je zavjesa pala, onesvijestio
sam se i pao na pod. Do tog sam se trenutka osjećao savršeno dobro, s lakoćom izvodeći sve okrete, bio
samouvjeren kao i uvijek, no čim sam, posljednji put, nogama dotaknuo pod pozornice, osjetio sam kao
da sam težak deset tisuća tona. Održao sam se na nogama tek toliko da se uspijem nasmiješiti, pokloniti
i, čim se spustila zavjesa, moje tijelo palo je na pod. Kad sam, pet minuta kasnije, otvorio oči u svojoj
garderobi, osjećao sam se malo supijano, no činilo mi se da je kriza prošla. No, zatim sam ustao i
glavobolja se vratila upravo u tom trenutku - rascijepila me udarom divljeg, zasljepljujuće boli.
Pokušao sam zakoračiti, ali je cijeli svijet plutao, izvijao se poput trbušne plesačice u iskrivljenom
zrcalu - nisam vidio kamo idem. S drugim sam korakom već izgubio ravnotežu. Da me meštar nije
uhvatio, ponovno bih pljusnuo ravno licem na pod.
Nijedan od nas u tom trenutku nije bio spreman paničariti. Glavobolju i vrtoglavicu moglo je
uzrokovati bezbroj stvari - umor, lagana gripa, upala uha - no za svaki slučaj, meštar je nazvao Wilkes-
Barrea i otkazao moj sljedeći nastup. Spavao sam mirno u hotelu u Scrantonu, te sam sljedećeg jutra
ponovno bio dobro - bez traga boli i bilo kakve nelagode. Moj oporavak potirao je svaku logiku, ali
smo ga prihvatili kao nešto posve prirodno, čudo koje ne valja pomnije preispitivati. Dobro raspoloženi
uputili smo se u Pittsburg, presretni što smo uhvatili slobodan dan, i nakon što smo stigli i ostavili
stvari u hotelu, izašli smo i završili u kinu kako bismo proslavili moj povratak u formu. Ipak, sljedeće
večeri, kad sam nastupao u teatru Fosberg - ponovio se Scranton, i to punom snagom. Nastup je bio
pravi biser, no čim se zavjesa spustila i kad sam završio sa svime, ponovno sam kolabirao. Glava me
zaboljela istog trenutka kad sam otvorio oči, no ovaj put glavobolja nije nestala u jednoj noći. Kad sam
se probudio sljedećeg jutra, po lubanji su mi i dalje raspali bodeži, da bi nestali tek u četiri sata
popodne - nekoliko sati nakon što je Meštar Yehudi morao otkazati i tu izvedbu.
Sve je vodilo prema onom udarcu u glavu kojeg sam dobio u New Havenu. Bio je to najvjerojatniji
uzrok mog problema, i ako sam prehodao potres mozga tijekom tih nekoliko prošlih tjedana, bio je to
zacijelo najblaži potres mozga u medicinskoj povijesti. Kako inače objasniti onu čudnu i uznemirujuću
činjenicu da sam bio zdrav sve dok nogama nisam dodirivao tlo? Glavobolje i vrtoglavice dolazile su
tek nakon nastupa - i ako je veza izmeðu levitiranja i mog novog stanja bila toliko jasna kakvom se
činila, meštar je pretpostavljao kako je moguće da mi je mozak oštećen na takav način da proizvodi
pritisak na kranijalne arterije svaki put kad bih se podizao uvis, što je, zauzvrat, uzrokovalo strahovite
napadaje čim bih se spustio na tlo. Želio me odvesti u bolnicu i na rendgenu mi snimiti glavu. »Zašto
riskirati?« rekao je. »Sad smo ionako u mrtvom dijelu turneje - tjedan, deset dana, možda su upravo
ono što ti je potrebno. Testirat će te, malo prokopati po toj tvojoj neurološkoj kutijici i, možda, shvatiti
koji ti je zapravo vrag.«
»Nema šanse«, rekao sam. »U bolnicu ne idem.«
»Mirovanje je jedini lijek za potres mozga, a ako te to snašlo, onda nemaš izbora.«
»Zaboravite. Prije ću na robiju nego skončati u takvoj rupi.«
»Walte, pomisli na bolničarke. One slatke curice u bijelim odorama. Imat ćeš deset takvih slatkica koje
će te danonoćno paziti. Ako budeš pametan, možda ti se i posreći.«
»Ne možete me nagovoriti. Nitko od mene neće praviti budalu. Potpisali smo da ćemo nastupati i to
namjeravam - makar crko.«
»Reading i Altoona su mrtva mjesta, mali. Možemo preskočiti i Elmiru i Binghampton - razlike neće
biti. Ja razmišljam o New Yorku, a znam da razmišljaš i ti. Tamo moraš biti u formi.«
»Glava me ne boli dok nastupam. I to je sve, gazda. Sve dok možemo, moramo nastaviti. Koga briga
ako me poslije boli? S boli mogu živjeti. Život je ionako bol, i jedina svjetla točka jest onda kad sam na
pozornici i kad izvodim svoje.«
»Problem je da te to tvoje ubija. Ako nastaviš aterirati s takvim glavoboljama, nećeš još dugo biti Walt
- čudo od djeteta. Morat ćeš promijeniti ime u 'Gospodin Vertigo'.«
»Kako molim?«
»Gospodin s vrtoglavicom. Koji se boji visina.« »Ne bojim se ja ničega. I to dobro znate.»
»Mali, ti si čista hrabrost i volim te takvog. No u karijeri svakog levitatora doðe trenutak kad je zrak
prepun pogibelji - strah me je da smo stigli do njega.«
Sljedećih sat vremena klepetali smo o tim temama, i na kraju sam ga dovoljno izmorio da mi je pristao
pružiti još jednu priliku. Dogovorili smo se - sljedeće večeri nastupam u Readingu, sa ili bez
glavobolje, pa ako se budem osjećao dovoljno dobro, onda i one sljedeće u Altooni. Nastupat ću kako
smo se dogovorili. Bila je to čista ludost, no taj drugi napadaj prestravio me do smrti i pobojao sam se
da gubim svoj dar. Što ako su glavobolje samo prvi korak? Vjerovao sam kako mi je jedina nada
pobijediti ih, nastaviti s nastupima sve dok mi se stanje ne popravi, ili dok više neću moći trpjeti - i
onda vidjeti što će biti. Bio sam toliko rastrojen da mi se živo fućkalo i ako mi se mozak rasprsne u
tisuću komada. Bolje mrtav nego bez dara - rekao sam si. Ako ne mogu biti Walt - čudo od djeteta,
onda ne želim biti nitko.
U Readingu je prošlo loše - daleko lošije nego što sam strahovao. Ne samo što mi se rizik nije isplatio,
nego se ishod pretvorio u doslovnu katastrofu. Odradio sam predstavu, kolabirao, baš kao što sam znao
da će biti, ali se nisam probudio u garderobi. Dva scenca morali su me prenijeti preko ulice do hotela, i
kad sam, dvadesetak minuta nakon toga, otvorio oči, nisam morao ustati da bih osjetio bol. U trenutku
kad mi je svjetlo udarilo u zjenice, obuzela me agonija. Štotinu tramvaja iskočilo je iz tračnica i
sudarilo se točno u mojoj lijevoj sljepoočici; zatim su se tamo rušili zrakoplovi; sudarali kamioni; da bi
nakon toga dva zelena trola uzela maljeve i počela mi u očne jabučice zabijati kolce. Izvijao sam se na
krevetu, urlajući tražio da me netko oslobodi tih muka, a kad je meštar uspio dozvati hotelskog
šarlatana da dode u sobu i da mi injekciju, bio sam spreman da me strpaju u luðačku košulju - bio sam
plameni tobogan koji se izvijao i obrušavao dolinom sjene smrti.
Probudio sam se u bolnici, u Philadelphiji, deset sati kasnije - i nisam maknuo ni prstom sljedećih
dvanaest dana. Glavobolja nije popuštala još četrdeset osam sati, a oni su me držali pod tako teškim
sedativima da ne pamtim ništa do trećega dana, kad sam se naposljetku probudio i otkrio da je bol
minula. Nakon toga, podvrgnuli su me svim mogućim opitima i postupcima. Znatiželja im je bila
neiscrpna, i kad su započeli nisu me ostavljali na miru. Svakih sat vremena u sobu bi upao drugi
liječnik i započeo svoje testove. Udarali su me batićima po koljenima, po koži mi
vukli nekakve kotače za rezanje kolača, bljeskali mi baterijama u oči; za njih sam piškio, srao, davao
krv; osluškivali su mi srce, zavirivali u uši; snimili na rendgenu od glave do pete. Ostalo mi je živjeti
samo i jedino za znanost, a momci u bijelim kutama davali su sve od sebe. Tijekom dva dana
preobrazili su me u drhtavu, golu bakteriju, u mikrob, zarobljen u labirintu igala, stetoskopa i lopatica
za jezik. Da su sestre bile neki komadi, možda bi mi bilo malo lakše, no dobio sam samo stare i ružne,
debelih stražnjica, i pretežno brkate. Nikad nisam naletio na hrpu takvih babaroga te sam, svaki put kad
bi mi jedna od njih došla izmjeriti temperaturu ili upisati nešto u karton, sklopio oči i pravio se da
spavam.
Meštar Yehudi prosjedio je uz mene cijelu tu ludnicu. Novinari su saznali gdje se nalazim, te su prvih
tjedan dana novine bile pune najnovijih vijesti
o mome stanju. Meštar mi je te napise svakoga dana čitao naglas. Slušajući te gluposti u njima sam
nalazio nekakvu utjehu, ali čim bi meštar prestao čitati, dosada i jednoličnost ponovno bi se obrušile na
mene. Tada je došlo do sloma njujorške burze te sam nestao s naslovnih stranica. Nisam obraćao na to
neku veću pozornost, pretpostavljajući kako je kriza samo privremena,
i da ću se, kad jednom skonča sva ta halabuka oko Crnog Utorka, vratiti tamo kamo pripadam - na prve
stranice novina. Sve te priče o ljudima koji su skakali kroz prozore i pucali si u glavu činile su mi se
kao senzacionalistička pretjerivanja, tako da nisam mario za njih - bile su to bajke. Jedino me zanimalo
ponovno nastupati. Glavobolje je nestalo, osjećao sam se sjajno, sto posto normalno. Kad sam ujutro
otvorio oči i spazio Meštra Yehudija kako sjedi pored postelje, dan bih započeo uvijek istim pitanjem,
onim koje sam mu postavio i dan prije - kad izlazim odavde? I svakog dana odgovarao bi mi isto. Čim
stignu nalazi.
A kad su stigli, nisam mogao biti zadovoljniji. Nakon cijelog tog cirkusa s pikanjem i štipanjem, svih
epruveta, zdjelica i gumenih rukavica, liječnici nisu otkrili nikakav poremećaj. Nisu pronašli potres
mozga, tumore na mozgu, nikakvo oboljenje krvi, poremećaj ravnoteže u unutarnjem uhu, kvrge,
zaušnjake, modrice. Predali su mi svjedodžbu kojom su me proglasili najzdravijim primjerkom
četrnaestogodišnjeg muškarca kojeg su ikada vidjeli. Što se tiče glavobolja i vrtoglavica, nisu uspjeli
odrediti njihov pravi uzrok. Možda nekakav virus koji je jednom prohujao mojim tijelom. Možda nešto
što sam pojeo. Bez obzira na to što je to bilo, nestalo je, a da je još, kojim slučajem, prebivalo u meni,
bilo je previše maleno da bi ga se moglo otkriti - bilo je nevidljivo čak i najsnažnijem mikroskopu na
svijetu.
»Bogatiživoga«, rekao sam, kad mi je meštar priopćio novosti. »Bogati-živoga.«
Bili smo sami u sobi na četvrtome katu, sjedili jedan pored drugoga, na rubu postelje. Bilo je rano
ujutro, i kroz venecijanere obasjavali su nas traci svjetla. Tri ili četiri sekunde bio sam sretan kao nikad
u životu. Toliko sretan da sam poželio vrištati.
»Ne tako brzo«, rekao je. »Nismo još gotovi.«
»Brzo? Gazda, brzina je temelj svega. Što brže, to bolje. Propustili smo već osam predstava, i što se
brže spakiramo i odjurimo odavde, brže ćemo se vratiti poslu. Gdje sljedeće nastupamo? Ako nije
predaleko, mogli bismo stići do predstave.«
Meštar me uzeo za ruku i čvrsto je stisnuo. »Walte, smiri se. Duboko udahni, zatvori oči, i slušaj što ću
ti reći.«
Nije zvučalo šaljivo, stoga sam učinio što je tražio i trudio se sjediti mirno.
»Dobro.« Izgovorio je tu jednu riječ i zašutio. Šutio je dugo prije nego što je ponovno progovorio, a u
tom meðuvremenu tame i šutnje shvatio sam da se sprema nešto jezivo. »Nema više predstava«,
naposljetku je izrekao. »Mali, gotovi smo. Walt - čudo od djeteta otplesao je svoje.«
»Meštre, ne zajebavajte«, rekao sam, otvorivši oči i zagledavši se u njegovo mračno, odlučno lice.
Čekao sam da mi namigne i prasne u smijeh, no samo je sjedio i gledao me onim svojim tamnim
očima. I još se više rastužio.
»Ne bih te zavitlavao u ovakvom času«, rekao je. »Stigli smo do kraja puta i, jebiga, ne možemo ništa.«
»Ali, liječnici su mi rekli da je sve u redu. Zdrav sam kao konj.«
»U tome je problem. S tobom je sve u redu - što znači da te se ne može liječiti. Niti odmorom, niti
lijekovima, niti vježbama. Savršeno si zdrav, i zbog toga što si zdrav, karijera ti je završila.«
»Meštre, lupate gluposti. To nema nimalo smisla.«
»Čuo sam za slične slučajeve. Iznimno su rijetki. U literaturi se spominju samo dva, razdvojena
stoljećima. Češki levitator s početka devetnaestoga stoljeća patio je od toga što muči i tebe, a prije
njega bio je Antoine Dubois, Francuz koji je nastupao tijekom vladavine Louisa XIV. Koliko znam, to
su jedina dva zabilježena slučaja. A ti si treći. U cjelokupnoj povijesti levitacije, ti si tek treći koji se
sučeljava s tim problemom.«
»I dalje ne shvaćam o čemu govorite.«
»Pubertet, Walte, o tomu govorim. Adolescencija. Tjelesne promjene koje dječaka pretvaraju u
muškarca.«
»Mislite na moj pimpek i ostalo? Kovrčave dlake i napukli glas?« »Upravo tako. Sve redom prirodne
mijene.«
»Možda sam previše drkao. Što ako prestanem s tim glupostima? Znate, malo bolje pripazim na bindu.
Bi li to pomoglo?«
»Sumnjam. Za tvoje stanje postoji samo jedan lijek, no ne bih ni pomislio primijeniti ga na tebi. Već
sam te dovoljno namučio.«
»Fućka mi se. Ako postoji način da se to riješi, onda ćemo ga iskoristiti.«
»Walte, govorim o kastraciji. Ako odrežeš jaja, možda imaš šansu.«
»Niste li rekli možda?«
»Ništa nije sigurno. Francuz se podvrgnuo zahvatu i levitirao do šezdeset četvrte godine. Čeh je to
učinio, no nije mu nimalo pomoglo. Sakaćenje nizašto, da bi dva mjeseca kasnije skočio s Karlovog
mosta i ubio se.«
»Ne znam što bih rekao.«
»Naravno da ne znaš. Da sam na tvome mjestu, ni ja ne bih znao. Upravo ti zato predlažem da svršimo
s tim. Ne očekujem da bi ti učinio takvo nešto. To nitko ne može tražiti ni od koga. To nije humano.«
»Pa, uzimajući u obzir da je pravorijek ponešto nejasan, ne bi bilo previše mudro riskirati. Mislim, ako
više neću biti Walt - čudo od djeteta, onda mi bar ostaju jajca. Ovaj, ne bih želio završiti tako da
izgubim oboje.«
»Upravo tako. I upravo zato je taj razgovor gotov. Nema smisla raspredati više o tome. Bilo je sjajno i
sad je gotovo. Barem možeš otići dok si još na vrhuncu.«
»A što ako glavobolje nestanu?«
»Neće. Vjeruj mi, neće nestati.«
»Kako znate? Možda ih oni drugi imaju, no što ako sam ja drugačiji?«
»Nisi. To je stalno stanje i za njega nema lijeka. I bez onog rizika kojeg smo već odbacili, glavobolje će
te pratiti do smrti. Za svaku minutu u zraku, patit ćeš tri sata na tlu. I što ćeš više starjeti, to će bolovi
biti teži. Sinko, gravitacija se osvećuje. Mislili smo da je imamo na uzdi, no pokazala se jačom od nas.
Tako ti to ide. Neko vrijeme smo pobjeðivali, naposljetku smo izgubili. Ako tako želi Bog, onda se
moramo pokloniti volji Njegovoj.«
Sve je bilo neizmjerno tužno, depresivno, jalovo. Toliko dugo trudio sam se uspjeti, i u trenutku kad
sam se spremao ući u povijest kao jedan od besmrtnika, morao sam svemu okrenuti leða i otići. Meštar
Yehudi progutao je tu čašu žuči ne trepnuvši. Prihvatio je naš usud poput istinskog stoika i odbijao je
oko toga podizati prašinu. Pretpostavljam da je to bio uzvišen stav, no ja nisam bio spreman ležeći
primati loše vijesti. Kad su presahnule sve teme, ustao sam i počeo razbijati namještaj, udarao po
zidovima, prevalio stolicu, prevrnuo noćni ormarić i iz petnih žila proklinjao svoju zlu sudbu.
Mudar kakav je bio, Meštar Yehudi nije me pokušavao spriječiti. Čak i kad je nekoliko sestara utrčalo u
sobu vidjeti što se zbiva, on ih je mirno ispratio, izjavivši da će platiti svu štetu. Znao je kakav sam,
znao je da mome gnjevu valja dati priliku da se ispuše. Ja nisam ništa trpao u sebe - Walt nikad nije
okretao drugi obraz. Ako me nešto pogodilo, uzvratio bih.
Pošteno. Meštar Yehudi bio je dovoljno pametan i pustio me da radim svoje - a ja nisam krivio njega
što sam se ponio kao potpuni idiot i pustio da me nosi. Usred te provale bijesa, izveo sam, bogme,
najgluplju od svih ideja u životu, glupost nad glupostima. U tom trenutku činilo mi se prilično mudrim,
no samo zato što se nisam bio u stanju suočiti s onim što me snašlo - a kad čovjek počne poricati
činjenice, čekaju ga nevolje. No, očajnički sam želio dokazati meštru da je u krivu, pokazati mu kako
su sve njegove teorije o mome stanju čista mlaka voda. Stoga sam se, tamo, usred te bolničke sobe u
Philadelphiji, trećeg dana mjeseca studenoga 1929., odvažio na posljednji, bezumni pokušaj
uskrsavanja vlastite karijere. Prestao sam udarati po zidu, okrenuo se, stao sučelice meštru, zatim sam
raširio ruke i podigao se s poda.
»Gledaj!« povikao sam na njega. »Gledaj dobro i reci što vidiš!«
Meštar me promatrao mračna, tužna lica. »Vidim prošlost«, rekao je. »Posljednji put vidim Walta, to
čudo od djeteta. Vidim nekoga tko će požaliti ovo što je upravo učinio.«
»Dobar sam kao i prije!« vikao sam. »A to znači, najbolji na svijetu!«
Meštar je pogledao na sat. »Deset sekundi«, rekao je. »Za svaku sekundu koju provedeš tamo gore,
čekaju te tri minute boli. Jamčim ti to.«
Smatrao sam kako sam dokazao svoje i nisam želio riskirati još jednu dugotrajnu agoniju, te sam sletio.
I tada se dogodilo - baš kao što mi je meštar obećao. U trenutku kad su mi prsti dodirnuli tlo, glava mi
se ponovno rasprsnula, toliko silovito da mi je pred očima nestalo danjeg svjetla - vidio sam sve
zvijezde. Kroz jednjak mi je prokuljala bljuvotina i završila dva metra dalje, na zidu. Lubanju su mi
proparale oštrice, zarivajući se duboko u samo središte mozga. Tresao sam se, tulio, pao na pod, no taj
mi se put nesvjestica nije smilovala. Bacakao sam se poput ribe s udicom u oku, a kad sam preklinjao
za pomoć, moleći meštra da pozove liječnika s injekcijom, ovaj je samo odmahnuo glavom i otišao.
»Preživjet ćeš«, rekao je. »Za manje od sat vremena, bit ćeš kao nov.« I nakon toga, bez ijedne utješne
riječi, šutke je spremio sobu i počeo mi pakirati kovčeg.
Dobio sam jedino što sam zaslužio. Njegove su mi riječi prošle kroz uši, i nije imao izbora osim da
pusti da moja djela govore sama za sebe. I tako mi je govorila moja bol, a ja sam je taj put slušao,
slušao je četrdeset sedam minuta - i do trenutka kad je to predavanje završilo, bio sam naučio sve što
sam trebao znati. Kratki kurs o životu i svijetu. I o prežvakavanju starih tuga. Bol me dobro sredila, no
kad sam oko podneva izašao iz bolnice, glava mi je, manje-više, bila na mjestu. Znao sam sve o životu.
Nosio sam to znanje u svakom zakutku duše, u svakoj pori kože - i znao da ga neću zaboraviti. Odoše
dani slave. Walt - čudo od djeteta počiva u miru, i neće više nikad, ali nikad, pomoliti nos na ovome
svijetu.
Šutke smo se uputili ka meštrovom hotelu, prolazili gradom poput duhova. Trebalo nam je petnaestak
minuta, a kad smo stigli do ulaza, nisam uspio smisliti ništa pametnije osim što sam ispružio ruku i
pokušao se oprostiti.
»Dakle«, rekao sam, »ovdje se, eto, rastajemo.« »Molim?« rekao je meštar. »A zašto?«
»Vi ćete potražiti novog dječaka, a ja ću vam samo biti na putu, stoga mislim kako nema smisla da
ostanem.«
»Zašto bih, molim te, tražio novog dječaka?« Ta ga je pomisao, činilo se, istinski zapanjila.
»Zato što sam ja papak, eto zato. Zato što je predstava gotova, i više vam ne vrijedim ni prebite pare.«
»Misliš da bih te samo tako odbacio?«
»A zašto ne? Što je pošteno, pošteno je - ako ne mogu raditi, onda je jedino pošteno pustiti vas da
kujete nove planove.«
»Već sam ih ja skovao. Štotine i stotine planova; na tisuće njih. Imam planove u rukavu, imam ih u
čarapi. Cijelo mi tijelo vrvi planovima, i prije nego što poludim od tog svrbeža, želim ih iščupati iz
sebe i otkriti ih tebi.«
»Meni?«
»A komu drugomu, blento? No, ne možemo ozbiljno raspravljati ovako na ulazu. Doði u sobu. Naručit
ću ručak i onda se bacamo na posao.« »I dalje ne razumijem.«
»Što tu imaš razumjeti? Možda i jesmo gotovi s levitacijom, no to ne znači da smo zatvorili dućan.« »I
dalje smo partneri?«
»Sinko, pet godina dugo je vrijeme. Nakon svega što smo zajedno prošli, nekako sam se uspio vezati uz
tebe. Znaš, ja se ne pomlaðujem. I ne bi imalo smisla tražiti ikoga drugoga. Ne više, u mojim
godinama. Potrošio sam pola života ne bih li pronašao tebe, i nemam te namjeru otpisati zbog tih
nekoliko teškoća. Kao što sam rekao, moram s tobom raspraviti o nekim planovima. Ako ti se svide i
ako prihvaćaš, onda idemo dalje. Ako ne, dijelimo novac i svatko svojim putem.«
»Novac. Isuse blagi, totalno sam zaboravio na novac.« »Imao si druge stvari na pameti.«
»Toliko sam nisko pao da mi je mozak otišao na godišnji. Dakle, koliko imamo? Gazda, koliko smo
ukupno zaradili?«
»Dvadeset sedam tisuća dolara. Koji su u hotelskom sefu, i naši su. Samo i jedino naši.«
»A ja pomislio da smo opet bez cvonjka. To na sve baca posve drugačije svjetlo. Mislim, dvadeset
sedam somova su posve pristojna svota.«
»Nimalo loša. Mogli smo proći i gore.«
»Dakle, nismo na dnu.«
»Ni u kom slučaju. Prošli smo savršeno dobro. Stoga ćemo prilično dobro živjeti u teškim vremenima
koja nas očekuju. U našoj brodici bit će nam toplo i bit ćemo na suhom, te ćemo to more tegoba
prejedriti daleko lakše od drugih.«
»Da, kapetane.«
»Upravo tako, mornaru. Ukrcavamo se. I čim se podigne vjetar, dižemo sidro - i plovimo!«
S njim bih bio pošao i na kraj svijeta. Brodom, biciklom, plazeći po trbuhu - bez obzira kojim se
prijevoznim sredstvom poslužili. Samo sam želio biti s njim, ići tamo kamo ide on. Sve do tog
razgovora ispred hotela, vjerovao sam da sam izgubio sve. Ne samo karijeru, ne samo život, nego i
svog meštra. Pretpostavio sam da je završio sa mnom, da će me nogirati bez imalo razmišljanja, no sad
sam znao da nije tako - nisam mu bio samo hodajuća blagajna. Nisam bio samo leteći stroj sa
zahrdalim motorom i polomljenim krilima. U dobru i u zlu dogovorili smo se da ćemo ustrajati, i to mi
je bilo važnije od svih sjedišta po teatrima i stadionima zajedno. Ne kažem da stanje nije bilo crno, no
ni upola onakvo kakvo je moglo biti. Meštar Yehudi bio je i dalje uz mene - no ne samo to - u džepu je
nosio žigice i osvjetljavao nam put.
Popeli smo se u sobu i ručali. Nikad nisam čuo svih tisuću planova, no iznio mi je tri ili četiri koje sam
prilično pomno razmotrio. Tip jednostavno nije želio odustati. Pet godina napornog rada upravo smo
bacili u vjetar, desetljeća planiranja i priprema preko noći rasula su se u prah, a on je bujao novim
idejama, predviðao sljedeći potez kao da su nam i dalje svi putovi otvoreni. Takvih nema više. Meštar
Yehudi bio je posljednji tog soja, i nikad nisam susreo ikoga nalik njemu - čovjeka koji se u najdubljoj
prašumi osjeća kao kod kuće. Možda i nije bio kralj, no neizmjerno je bolje od ikoga razumijevao
njezine zakone. Udri ga u jaja, pljuni mu u lice, slomi mu srce, a on će se ponovno podići, spreman da
se sukobi sa svime što dolazi. Nikad ne reci da je gotovo. Ne samo što je živio po toj krilatici - on ju je
izmislio.
Prvi plan bio je najjednostavniji. Selimo se u New York i živimo kao normalan svijet. Ja idem u školu i
stječem temeljito obrazovanje, on pokreće posao, zaraðuje novac i živimo sretno sve do smrti. Budući
da, nakon što je završio, nisam prozborio ni riječ, prešao je na sljedeći. Idemo na turneju - držimo
predavanja po koledžima, crkvama i damskim klubovima - tema: umijeće levitacije. Tražili su nas
mnogi, što će potrajati još najmanje šest mjeseci, stoga zašto ne unovčiti Walta - čudo od djeteta sve
dok mu ne pocrne i posljednji tračci slave? Ni taj mi se nije svidio, a on je samo slegnuo ramenima i
prebacio se na treći. Spakiramo sve što imamo, rekao je, sjedamo u auto i idemo u Hollywood. Ja
započinjem novu karijeru kao filmski glumac, a on će mi biti i agent i menadžer. Uza sve kritike koje
sam skupio, neće mu biti teško ugovoriti mi pokusno snimanje. Već sam stvorio ime i dokazao svoj
talent za komediju. I vjerojatno ću se snaći za tren oka.
»E, to,« rekao sam, »to sam želio čuti.«
»I mislio sam si«, rekao je meštar, zavalio se u naslonjač i zapalio debelu kubansku cigaru. »Zato sam
ga i čuvao za kraj.« I tako, tek tako, opet smo se našli u poslu.
Odjavili smo se iz hotela sutra rano izjutra, i u osam sati već smo bili na cesti, vozeći prema zapadu, u
novi život na sunčanim obroncima Filmograda. Tih godina bilo je to dugo, iscrpljujuće putovanje. Nije
bilo ni širokih autocesta, ni motela uz cestu, nije bilo šest traka koje su se poput kuglana protezale od
jedne obale do druge - moralo se prolaziti kroz svaki gradić, prijeći svaki brežuljak, pratiti svaki
puteljak koji bi vodio ka željenome cilju. Ako bi zapeo iza farmera koji bi svojim fordovim traktorom
vozio sijeno, bila bi to jednostavno loša sreća. Ako bi se naišlo na radove, moralo se vratiti i tražiti
drugi put - što je, vrlo često, značilo gubiti sate i sate. No, takva su tada bila pravila igre, i ne mogu reći
da me ta sporost smetala. Bio sam putnik, i ako bih poželio odrijemati nekoliko sati na stražnjem
sjedištu, ništa me nije sprečavalo. Nekoliko puta, kad bismo se našli na posve pustom dijelu ceste,
meštar bi me pustio da sjednem za upravljač, ali to je bila rijetkost, tako da je on morao na sebe
preuzeti devedeset osam posto vožnje. Njega je taj doživljaj potpuno hipnotizirao, te je, nakon pet-šest
dana, upao u nekakvo mučaljivo, zamišljeno stanje, sve više tonući u vlastite misli dok smo se probijali
kroz središnji dio države. Vratili smo se u kraj beskrajnog neba i pustih ravnica, a taj beskraj kao da je
iz njega isisavao dio živosti. Možda je razmišljao o gospodi Witherspoon, ili možda o nekom drugom
tko ga je iz prošlosti došao progoniti, no najvjerojatnije je promišljao pitanja života i smrti, one teške i
strašne probleme koji se čovjeku uvuku u glavu kad ga ništa drugo ne ometa. Zašto sam ovdje? Kamo
idem? Što će biti sa mnom kad ispustim i onaj posljednji dah? Znam, to su teška pitanja, no nakon više
od pola stoljeća razmišljanja o meštrovim potezima tijekom tog putovanja, uvjeren sam da dobro
znadem o čemu govorim. U pamćenju mi je ostao jedan razgovor, i ako ne griješim u tumačenju
njegovih riječi, on mi je počeo otkrivati sva ona pitanja koja su mu počela nagrizati dug. Putovali smo
kroz Teksas, malo iza Fort Wortha, mislim da je tako, a ja sam klepetao, onako praznoglavo, hvastavo,
govoreći samo kako bih mogao slušati vlastiti glas.
»Kalifornija«, rekao sam. »Tamo nikad ne pada snijeg, i u oceanu se može kupati cijele godine. Koliko
sam čuo pričati, ona je mjesto najbliže raju. U usporedbi s njom, Florida izgleda poput musave
močvare.«
»Mali, ne postoji savršeno mjesto«, rekao je meštar. »Ne zaboravi potrese, klizišta i suše. Tamo
godinama zna ne pasti ni kap, a onda se dogodi to da se cijela država pretvori u bačvu baruta. Kuća ti
izgori brže nego što uspiješ ispržiti jaje.«
»Pustimo to. Za šest mjeseci živjet ćemo u kamenom dvorcu. A kamen ne gori - no kako bismo se
osigurali, na imanju ćemo imati privatne vatrogasce. Gazda, kažem vam, filmovi i ja stvoreni smo jedni
za druge. Namlatit ću toliko para da ćemo morati otvoriti novu banku. Rawleyeva kreditna, sa
centralom na bulevaru Sunset. Samo gledajte. Za tren oka postat ću zvijezda.«
»Ako sve bude išlo po planu, onda ćeš moći zaslužiti svoj kruh. To je najvažnije. Ja neću živjeti vječno,
i želim učiniti sve kako bi se ti mogao skrbiti sam za sebe. Nije važno kako ćeš to postići. Glumac,
snimatelj, potrčko - svi poslovi jednako su dobri. Samo moram znati da ćeš imati budućnost i kada
mene ne bude.«
»Meštre, tako govore starci. Vama još nije pedeseta.«
»Četrdeset šesta. No, otkuda dolazim, to je prilično visoko doba.«
»Gluposti. Samo izaðite na sunce Kalifornije, i dobit ćete još deset godina.«
»Moguće. No čak i da se tako zbude, ostavio sam za sobom više godina nego što ih imam pred sobom.
Walte, to je matematika i neće škoditi ako se pripremimo za ono što nas očekuje.«
Nakon toga promijenili smo temu, možda smo i zašutjeli, no te njegove sitne i mračne primjedbe sve su
me više opterećivale u danima koji su slijedili. Za čovjeka koji se toliko trudio skrivati vlastite osjećaje
te su riječi bile jednake priznanju. Nikad se nije toliko otvorio preda mnom, pa iako je sve prikrivao
riječima poput ako i kad bude, nisam bio toliko glup da bih previdio poruku koja se skrivala izmeðu
redaka. Misli su mi se vratile na trenutak kad sam ga ugledao kako povraća u onom hotelu u New
Havenu. Da me otad nisu toliko mučile vlastite nevolje, vjerojatno bih bio više na oprezu. No budući da
tad nisam imao ništa pametnije nego gledati kroz prozor i brojati dane do Kalifornije, odlučio sam
pratiti svaki njegov poktet. Taj put odlučio sam ne biti kukavica. Ako ga ulovim kako krivi lice ili se
hvata za trbuh, onda ću podići glas i raskrinkati prijevaru - te ga odvući prvom liječniku na kojega
naiðemo.
Sigurno je primijetio moju zabrinutost, budući da je ubrzo nakon tog razgovora okrenuo ploču i u
potpunosti promijenio pjesmu. Kad smo iz Teksasa prešli u Novi Meksiko, djelovao je daleko bolje
volje, i ma koliko tragao za bilo kakvim znacima nevolje, nisam mogao otkriti nijedan - čak ni onaj
najmanji. Malo po malo, ponovno mi je uspio zamazati oči, i da nam se, sedamsto ili osamsto milja
dalje, nije dogodilo to što se dogodilo, vjerojatno bi prošli mjeseci, a i godine, prije nego što bih
naslutio istinu. Takva je bila meštrova moć. Nitko ga nije mogao nadmudriti, i svaki put kad bih
pokušao, osjećao bih se kao zadnje magare. Bio je neizmjerno brži, prepredeniji i iskusniji - mogao me
izvarati namrtvo prije nego što bih se sjetio kako se zovem. Natjecanje nije dolazilo u obzir. Meštar
Yehudi uvijek je pobjeðivao, i tako je činio sve do svog tragičnog kraja.
Započeo je onaj najdosadniji dio puta. Danima smo se vozili Novim Meksikom i Arizonom, i nakon
nekog vremena počeli smo se osjećati kao da smo sami na svijetu. Meštru je pustinja bila draga, i kad
smo konačno ušli u taj pusti krajobraz prepun stijenja i kaktusa, počeo mi je pokazivati zanimljive
geološke formacije i držati kraća predavanja o nemogućnosti izračunavanja starosti zemlje. Istini za
volju, to me nije previše diralo. No, nisam mu želio kvariti zabavu, stoga sam držao jezik za zubima i
pravio se kao da slušam, no nakon četiristo rasjeda i šesto kanjona, priroda mi se popela na vrh glave.
»Ako je to Božja zemlja«, naposljetku sam se javio, »onda neka si je Bog slobodno nosi.«
»Ne daj se«, rekao je meštar. »Ovdje je tako do beskraja, i brojenjem milja nećeš si skratiti put. Ako
želiš stići u Kaliforniju, onda moramo ovim putem.«
»Znam, znam. No samo zato što smo tu ne znači da mi se to mora sviðati.«
»Mogao bi pokušati. Tako će ti brže proći vrijeme.«
»Gospodine, ne bih vam želio kvariti zabavu, no sva ta ljepota je čista prazna slama. Mislim, koga
briga ako nešto izgleda ofucano? Sve dok tamo žive ljudi, kraj je zanimljiv. Što ostaje ako ljudi odu?
Praznina, samo praznina. A praznina na mene djeluje tako da mi spušta krvni tlak i otežava kapke.«
»Onda sklopi oči i naspavaj se dok ja sam općim s prirodom. Ne grizi se, mali. Još samo malo. Prije
nego što trepneš, imat ćeš ljudi na lopate.«
Najmračniji dan moga života svanuo je u Arizoni, šesnaestoga studenoga. Suho jutro, kao i sva ostala, i
oko deset sati prešli smo granicu s Kalifornijom i započeli spuštati se pustinjom Mojave prema obali.
Podvrisnuo sam, slaveći nakon što smo prošli tu oznaku i stigli do posljednje dionice našeg putovanja.
Meštar je vozio posve pristojno brzo, te smo predviðali da ćemo u Los Angelesu biti do večere. Sjećam
se kako sam uporno zahtijevao da prvu noć u gradu provedemo u što otmjenijem restoranu. Možda
naletimo na Bustera Keatona ili Harolda Llovda, rekao sam, zar to ne bi bilo uzbudljivo? Zamislite,
rukovati se s tim tipovima, preko hrpe sladoleda s preljevom u nekom otmjenom klubu. I ako budu
raspoloženi, možda bismo se mogli gaðati pitama i razvaliti cijeli taj pajzl. Meštar se počeo smijati
mome opisu tog glupog prizora kad sam pogledao i spazio nešto pred nama na cesti. »Što je to?« rekao
sam. »Sto je to?« upitao je meštar. Nekoliko trenutaka kasnije, spašavali smo gole živote.
Sto su bila četvorica koja su stajala širinom uskog prolaza. Stajali su u redu - dvjesto, tristo metara
ispred nas - i isprva smo iz jedva uspjeli razabrati. Sunce je blještalo, vreli zrak titrao je nad tlom -
izgledali su poput sablasti s nekog drugog planeta, treperava tijela načinjena od svjetla i zraka. Pedeset
metara dalje, razabrao sam da su ruke držali iznad glava davali nam znak da stanemo. U tom trenutku
pomislio sam da su cestovni radnici, no kad smo im prišli još bliže primijetio sam da su preko lica
vezali marame - i nisam se premišljao. Prašno je, rekao sam sebi, i čovjek se treba zaštititi od vjetra. Ali
kad smo im prišli na nekih sedamdesetak metara, odjednom sam shvatio da sva četvorica, u podignutim
rukama, drže neke sjajne predmete. Baš kad sam shvatio da su to puške, meštar je nagazio na kočnice,
auto je stao, te je prebacio u rikverc. Nismo ni pisnuli. Gas do daske, povezli smo se unatrag dok je
motor zavijao, a karoserija drhtala. Četiri bandita potrčala su za nama dok su im puščane cijevi blistale
na suncu. Meštar Yehudi okrenuo je glavu kako bi kroz stražnji prozor gledao kamo idemo i nije vidio
što sam ja vidio - da nas oni dostižu - i primijetio da jedan od njih šepa u trku. Bio je prava vreća
kostiju s pilećim vratom, no usprkos toj mani, kretao se brže od ostalih. Nedugo zatim prešao je u
vodstvo; tada mu je marama spala s lica i tad sam ga prvi put ugledao. Prašina je letjela posvuda, no tu
gubicu bih prepoznao bilo gdje - Edward J. Sparks. Jedan jedini - vratio se, i u trenutku kad sam
ugledao svog ujaka Slima, znao sam da mi je život zauvijek upropašten.
Pokušao sam nadglasati buku motora: »Pristižu nas! Smotaj i idi naprijed! Dovoljno su blizu da
pucaju!«
Meštar Yehudi oštro je smotao udesno, izvodeći bjesomučan okret unazad i istovremeno prebacivši
motor u prvu. Zupčanici su strahotno zaškripati, stražnji kotači sletjeli su s ceste i naletjeli na kamenje
– tada smo se zavrtjeli, kotači su se okretali u prazno a auto je zavijao i tresao se. Gume su uhvatile
podlogu nekoliko sekundi kasnije, i kad smo pojurili u dobrome pravcu, puške su već lajale za nama.
Jedno zrno pogodilo je stražnju gumu, i u trenutku kad se rasprsnula pierce-arrow divljački se zanio
ulijevo. Meštar se zanio s njim, ni trenutka ne puštajući papučicu gasa. Vozeći luðački kako bi nas
održao na cesti, već je bio prebacio u treću kad je zrno raznijelo stražnje okno. Zaurlao je i pustio
upravljač. Auto je sletio s ceste, tresnuo na kamenito pustinjsko tlo, a trenutak kasnije krv mu je počela
liptati iz desnog ramena. Bog zna kako je skupio snagu, no uspio je ponovno zgrabiti volan i pokušati
još jednom. Nije kriv što mu nije uspjelo. Auto je tada divljački poskakivao, i prije nego što nas je
uspio vratiti na cestu, lijevim prednjim kotačem naletio je na veliki kamen i vozilo se prevrnulo.
Sljedećih sat vremena - čisto crnilo. Udarac me izbacio iz sjedišta i posljednje čega se sjećam bilo je da
letim kroz zrak, prema meštru. Negdje izmeðu polijetanja i ateriranja zacijelo sam glavom udario u
armaturu ili upravljač, budući da sam, kad se auto zaustavio, već bio u nesvijesti. Nakon toga dogodilo
se bezbroj stvari, no propustio sam ih sve redom. Propustio sam vidjeti kako se Slim i njegovi
obrušavaju na auto i kradu nam blagajnu iz prtljažnika. Propustio sam gledati kako rasijecaju preostale
tri gume. Propustio sam gledati kako otvaraju naše kovčege i razbacuju nam odjeću uokolo. Zašto nas
nakon toga nisu pobili i dalje mi ostaje zagonetka. Vjerojatno su raspravljali o tomu hoće li nas ubiti ili
ne, no nisam čuo nijednu riječ te raspre tako da ne mogu ni nagaðati zašto su nas poštedjeli. Možda
smo već izgledali mrtvi, ili im se, možda, živo fućkalo. Imali su blagajnu sa svim našim novcem i
vjerojatno pretpostavili kako ćemo, iako smo još disali kad su odlazili, podleći ozljedama. Ako i postoji
utjeha što su nam uzeli sve do posljednjeg novčića, onda je to mala svota s kojom su otišli. Slim je
zacijelo mislio da posjedujemo milijune. Sigurno je računao na dobitak života, no njegov mu je trud
donio samo jadnih dvadeset sedam tisuća dolara. Nakon što ih je podijelio na četvoro, svote i nisu bile
neke. Zapravo, svodile su se na džeparac, i bio sam sretan što sam mogao razmišljati o njegovom
razočaranju. Još godinama mi je pomisao kako je morao biti ogorčen grijala srce.
Mislim da sam tamo proveo sat vremena - no možda i više, možda i manje. Bez obzira koliko bilo, kad
sam se probudio, otkrio sam da ležim na meštru. On je i dalje bio u nesvijesti, a obojica smo završili,
isprepletenih nogu i ruku, uz vozačeva vrata, odjeće natopljene krvlju. Prvo što sam ugledao kad mi se
izoštrio vid bio je mrav koji je prelazio preko malenog kamena. Usta su mi bila puna zemlje, a lice mi
se čvrsto uprlo o tlo - zato što je u trenutku udara prozor bio otvoren, i mislim da je to bila čista sreća,
ako je moguće upotrijebiti tu riječ prilikom opisivanja takvih trenutaka. Barem nisam proletio kroz
staklo. Za što sam, valjda, trebao biti zahvalan. Lice mi je, bar, ostalo u komadu.
čelo me užasno boljelo, cijelo tijelo bilo mi je u modricama, no nisam slomio nijednu kost. To sam
otkrio kad sam se uspravio i pokušao otvoriti vrata iznad glave. Da sam pretrpio bilo kakve ozbiljnije
ozljede, ne bih se mogao micati. Ipak, nije ih bilo lako pokrenuti. Bila su teška pola tone, a izvrnuti
položaj automobila i nemogućnost da pronaðem bilo kakvo uporište priredili su mi pet minuta muka
prije nego što sam se uspio provući. Lice mi je udario vreli zrak, no bila je to čista svježina nakon
paklene vreline u pierce-arrowu. Nekoliko sekundi sjedio sam na istaci, pljuvao zemlju i žedno udisao
povjetarac, no tada su mi dlanovi kliznuli i kad sam dodirnuo usijani metal karoserije morao sam
odskočiti. Pao sam na zemlju, pridigao se i oteturao do druge strane. Putem sam spazio otvoreni
prtljažnik, primijetio da je nestala blagajna, no budući da sam to već otprije zaključio, nisam ni trenutka
zastao da bih razmišljao o tome. Auto je lijevim bokom nalegao na kamenu istaku, i ostalo je malo
prostora izmeðu tla i vrata - nekih petnaestak centimetara. Nisam mogao provući glavu, no kad sam
legao na tlo, vidio sam dovoljno da spazim kako meštrova glava visi kroz prozor. Ne mogu objasniti
kako se sve zbilo, no u trenutku kad sam ga spazio kroz taj procijep, oči su mu se otvorile. Vidio je da
ga gledam, i trenutak kasnije iskrivio lice u nešto što je podsjećalo na smiješak. »Walte, izvuci me
odavde«, rekao je. »Ruka mi je potpuno u komi, ne mogu sam.«
Otrčao sam do drugog boka auta, svukao košulju, omotao njome ruke i načinio priručne zaštitne
rukavice kako bih dlanove zaštitio od vreline kovine. Tada sam se popeo, objesio na rub otvorenih vrata
i posegnuo rukom kako bih izvukao meštra. Na nesreću, ranili su ga u desno rame, i nije mogao
ispružiti ruku. Napregnuo se kako bi se okrenuo i pružio mi lijevu, no to je trajalo, stvarno trajalo, te
sam jasno vidio koliko se muči. Rekao sam mu da se ne miče, izvukao remen iz hlača i pokušao
ponovno, spustivši ga u unutrašnjost auta. Mislim da sam time riješio stvar. Meštar Yehudi zgrabio ga
je lijevom rukom i povukao. Ne želim pamtiti koliko je puta pao, koliko puta mu je iskliznuo iz ruke,
no nismo se predavali te sam ga, nakon kojih pola sata, izvukao van.
Eto, tako smo ostali, opljačkani usred pustinje Mojave. Auto je bio uništen, nismo imali vode, a najbliži
grad ležao je četrdeset milja dalje. Što je bilo loše, no ono najgore od svega bila je meštrova rana.
Tijekom ta dva sata izgubio je strašno mnogo krvi. Kosti su mu bile smrskane, mišići poderani, a
posljednje atome snage potrošio je na to da se izvuče iz kola. Posjeo sam ga u sjenu pierce-arrowa i
otrčao pokupiti nešto odjeće razasute po tlu. Jednu po jednu, skupljao sam njegove otmjene bijele
košulje, ručno raðene svilene kravate, a kad više nisam mogao držati, odnio sam ih do auta i iskoristio
za zavoje. To je bilo najpametnije što sam mogao smisliti, no nije pomoglo. Povezao sam kravate,
razderao košulje u trake, i povezao ga što sam čvršće mogao - no krv se probila kroz platno i prije nego
što sam završio.
»Sad ćemo malo otpočinuti ovdje«, rekao sam. »Kad sunce počne zapadati, vidjet ćemo možete li
stajati i onda na put.«
»Ne vrijedi, Walte«, rekao je. »Neću uspjeti.«
»Ma, hoćete, još kako. Idemo niz cestu, i prije nego što pomislite, proći će auto i pokupiti nas.«
»Cijeli dan nije prošao nijedan.«
»To nije važno. Netko se mora pojaviti. To je zakon vjerojatnosti.« »A što ako nitko ne proðe?«
»Onda ću vas nositi na leðima. Ovako ili onako, idemo do liječnika koji će vas pokrpati.«
Meštar Yehudi sklopio je oči i bolno prošaptao: »Uzeli su novac?« »To ste lijepo pogodili. Sve do
zadnje pare.«
»Pa, dobro«, rekao je, naprežući se lice razvući u osmijeh. »Kako došlo, tako i otišlo.«
»Otprilike tako.«
Meštar Yehudi počeo se smijati, no to ga je previše boljelo da bi mogao nastaviti. Zastao je kako bi se
sabrao, a zatim, kao iz vedra neba, zagledao mi se u oči i izjavio: »Za tri dana trebali smo biti u New
Yorku«.
»Bilo-prošlo, gazda moj. Sutra smo u Hollywoodu.«
Meštar me promatrao, dugo, šutke. Zatim je, neočekivano, pružio lijevu ruku i uhvatio me za
nadlakticu. »Sto god si postao,« progovorio je naposljetku, »postao si zbog mene. Nije li tako, Walte?«
»Naravno da je tako. Prije nego što ste me našli bio sam mali propalitet.«
»Samo želim da znaš kako je to obostrano. Što god da jesam, takav sam zbog tebe.«
Nisam znao što bih mu rekao, pa se nisam ni trudio odgovarati. U zraku je bilo nešto čudno, i
odjednom nisam više shvaćao kamo sve to vodi. Ne bih rekao da sam se plašio - bar ne još tada - no u
želucu sam osjetio leptiriće, što mi je oduvijek bio siguran predznak atmosferskih poremećaja. Kad god
bi mi nešto zaplesalo u želucu, znao sam da se sprema promjena.
»Walte, ne strahuj«, nastavio je meštar. »Sve će biti u redu.«
»Nadam se. Od vašeg pogleda prolaze me trnci.«
»Samo razmišljam, razmišljam. Razmišljam što bolje mogu. I to te ne bi trebalo uznemiriti.«
»Nisam uznemiren. Sve dok mi ne budete prodavali štoseve, bit ću miran kao bubica.«
»Walte, vjeruješ mi?«
»Naravno da vam vjerujem.«
»I učinio bi sve za mene?«
»Naravno, znate to.«
»Dakle, onda želim da se sad popneš u auto i doneseš mi pištolj iz odjeljka za rukavice.«
»Pištolj? Što će vam pištolj? U blizini nema nikakvih razbojnika. Samo smo mi i vjetar - a o njemu ne
treba trošiti riječi.«
»Ne pitaj. Samo učini što sam rekao - donesi mi pištolj.«
Jesam li mogao birati? Vjerojatno jesam. Vjerojatno sam mogao odbiti, i time bih, u tom trenutku,
okončao cijelu priču. No meštar mi je naredio da učinim nešto, a ja mu se nisam htio suprotstavljati -
ne u tom trenutku, ne u takvom trenutku. Želio je pištolj i, što se ticalo mene, moj posao bio mu ga je
pribaviti. Stoga sam se, bez riječi, uvukao u auto i izvukao ga.
»Blažen budi, Walte«, rekao je, kad sam mu ga pružio minutu kasnije. »Ti si dječak po mojoj mjeri.«
»Samo pažljivo«, rekao sam. »Nabijen je, a najmanje nam treba još jedna nesreća.«
»Sinko, dodi«, rekao je i potapšao dlanom tlo pored sebe. »Sjedni pored mene i slušaj što ću ti reći.«
Već sam požalio. Odala ga je nježnost u glasu i, kad sam sjeo, u želucu mi se vrtio vrtuljak, skačući mi
ravno u jednjak. Meštar je bio blijed poput krede. Nad usnicom su mu se nakupile kapljice znoja, a
udovi su mu grozničavo drhtali. No, pogled mu je bio čvrst. Ono snage što mu je preostalo prebacio je
u oči, i dok je govorio, ni za trenutak nije skidao pogled s mene.
»Walte, stvari stoje ovako. Uvalili smo se u nevolju, dakle, moramo se izvući. Ako to ne učinimo
ubrzo, onda smo gotovi.«
»Moguće. Ali, mislim da nema smisla ići, sve dok malo ne zahladi.«
»Ne prekidaj me. Prvo me saslušaj, onda reci što ti je na srcu.« Na trenutak je zastao kako bi jezikom
ovlažio usne, no manjkalo mu je sline tako da nije postigao ništa. »Moramo ustati i otići odavde. To je
definitivno - i što dulje čekamo, bit će sve gore. Samo imamo problem - ja ne
mogu ustati i ne mogu hodati. I to ništa ne može promijeniti. Dok sunce zade, bit ću još slabiji nego što
jesam.« »Može biti, može i ne biti.«
»Nema tu možebitnosti, mali moj. Dakle, umjesto da sjedimo i tratimo dragocjeno vrijeme, imam
prijedlog.« »Da, koji to?«
»Ja ostajem ovdje, ti odlaziš svojim putem.«
»Zaboravi. Meštre, ne mičem se od vas. To sam obećao još davno, i toga se namjeravam držati.«
»Sinko, sve je to divno i plemenito, no tako ćeš samo upasti u nevolju. Moraš otići odavde, i nećeš
uspjeti ako me budeš vukao sa sobom. To su činjenice. Ovo je naš posljednji dan zajedno. To znadeš ti,
to znam i ja, i što prije to priznamo, to će nam biti bolje.«
»Nema šanse. To vam ne pušim.«
»Ne želiš me napustiti. A zapravo misliš kako bi trebao poći, no boli te pomisao da ćeš me ostaviti
ovdje, u tom stanju. Ne želiš da patim i na tome sam ti zahvalan. To pokazuje da si dobro savladao
svoja znanja. Nudim ti izlaz, i kad jednom malo razmisliš o tome, shvatit ćeš kako je to najbolje
rješenje za obojicu.«
»Koji to izlaz?«
»Strašno jednostavno. Uzmeš pištolj i ustrijeliš me u glavu.«
»Meštre, molim vas. Nije vrijeme za šalu.«
»Walte, ne šalim se. Prvo me ubiješ, zatim poðeš svojim putem.«
»Sunce vam je udarilo u glavu - pošandrcali ste. Imate metak u ramenu i to je sve. Boli kao vrag, no to
vas neće ubiti. Liječnici vas mogu srediti dok trepnete.«
»Ne govorim o metku. Govorim o raku želuca. Ne moramo se više meðusobno zavaravati. Utroba mi je
u raspadu, posve je uništena, i preostalo mi je još šest mjeseci života. Čak i kad bih se izvukao, ionako
sam gotov. Dakle, zašto ne bismo to riješili sami? Šest mjeseci bolova i agonije - eto, to me čeka.
Nadao sam se da ću ti, prije nego što otegnem papke, pomoći da započneš s nečim novim, no nije mi
bilo suðeno. Žalim. Žalim zbog bezbroj stvari, dakle, učinit ćeš mi veliku uslugu ako sad potegneš taj
okidač. Walte. Ovisim o tebi, i znam da me nećeš iznevjeriti.«
»Dosta. Prestanite, meštre. Ne znate što govorite.«
»Walte, smrt nije toliko strašna. Kad čovjek stigne do kraja puta, ona je jedino što još želi.«
»Neću. Neću nikad. Možete me moliti do sudnjeg dana, no nikad neću na vas podići ruku.«
»Ako nećeš ti, morat ću sam. Tako je daleko teže - nadao sam se da ćeš me poštedjeti tih napora.«
»Isusebože, meštre, spustite pištolj.«
»Walte, žalim. Ako ne želiš gledati, onda je najbolje da se sada oprostimo.«
»Neću reći ništa. Nećete od mene čuti ni riječi dok ne spustite pištolj.«
No nije me više slušao. I dalje me gledajući u oči, podigao je pištolj do sljepoočice i zapeo kokot. Kao
da me izaziva da ga spriječim, da pružim ruku, zgrabim pištolj, no nisam se mogao pomaknuti. Samo
sam sjedio i gledao - nisam učinio ama baš ništa.
Ruka mu je drhtala, znoj mu se slijevao niz čelo, ali su mu oči bile mirne i bistre. »Pamti zlatna
vremena«, rekao je. »Pamti ono što sam te naučio.« Zatim je progutao slinu, zatvorio oči i povukao
okidač.
Trebalo mi je tri godine da pronaðem ujaka Slima. Više od tisuću dana lutao sam zemljom, loveći gada
po svim gradovima od San Francisca do New Yorka. Živio sam prosjačeći, provlačio se i probijao
nabolje što sam umio i, malo po malo, pretvorio sam se u prosjaka - za što sam bio roðen. Autostopirao
sam, hodao, vozio se željeznicom. Spavao u vežama, kolonijama skitnica, kolibama, na pašnjacima. U
nekim gradovima znao sam baciti šešir na nogostup i žonglirati narančama pred prolaznicima. U
drugima bih meo podove i praznio kante za smeće. U nekima sam krao. Drpavao sam hranu iz
restorana, novac iz blagajni, čarape i donje rublje iz skladišta robnih kuća - krao sam sve čega sam se
mogao dočepati. Stajao sam u redovima za kruh, hrkao za vrijeme propovijedi u Vojsci spasa. Plesao
sam step po uličnim uglovima. Jednom sam, u kinu, u Seattleu zaradio deset dolara - dao mi ih je neki
starac koji mi je htio popušiti kurac. Drugom sam prilikom, na aveniji Hennepin u Minneapolisu, našao
sto dolara u odvodnom kanalu. Tijekom te tri godine, na raznim mi je mjestima prišlo desetak ljudi i
pitalo me jesam li ja Walt - čudo od djeteta. Prvi me uspio iznenaditi, no nakon toga imao sam spreman
odgovor. »Žao mi je, stari«, odgovarao sam. »Nikad čuo. Sigurno ste me zamijenili s nekim.« I prije
nego što bi uspjeli nastaviti razgovor, dodirnuo bih obod kape i nestao u svjetini.
Kad sam ga konačno pronašao, bilo mi je već gotovo osamnaest. Narastao sam do pune visine - sto
šezdeset pet centimetara - Roosevelt je za dva mjeseca trebao položiti predsjedničku prisegu. Šverceri
alkoholom još su radili, no budući da je Prohibiciji kucao posljednji čas, prodavali su posljednje zalihe
i istraživali nove načine nezakonitih ulaganja. Tako sam pronašao ujaka. Kad sam shvatio da će Hoover
letjeti iz fotelje, počeo sam kucati na vrata svakom krijumčaru kojeg bih uspio pronaći. Slim je bio
upravo onaj tip koji bi se zakvačio za takve propale poslove kakav je bio šverc alkoholom, i činilo mi
se vjerojatnim kako će posao tražiti negdje blizu kuće. Što je isključilo istočnu i zapadnu obalu. Tamo
sam protratio već i previše vremena, stoga sam se počeo okretati njegovim starim bazama. Nakon
neuspjeha u Saint Louisu, Kansas Citvju i Omahi, počeo sam obilaziti sve šira područja Srednjeg
Zapada. MiLwaukee, Cincinnati, Chicago, Detroit. Iz Detroita sam se vratio u Chicago, i iako
prethodna tri posjeta nisu dala nikakve rezultate, četvrti put mi se stvarno posrećilo. No, pustimo sreću.
Tri promašaja i letiš, no četiri hvatanja i onda si svoj čovjek - kad sam se vratio u Chicago, u siječnju
1933., konačno sam mu nanjušio trag. Odveo me do Rockforda u Illinoisu - samo osamdeset milja dalje
- i tamo sam ga pronašao. Sjedio je u skladištu, u tri sata izjutra i čuvao dvjesto sanduka kanadskog
viskija od raži.
Bilo bi mi lako ustrijeliti ga istog trenutka. U džepu sam imao nabijeni pištolj, i budući da je to bio
upravo onaj kojim si je meštar prije tri godine oduzeo život, bilo bi neke pravde u tome da sam ga
ispraznio u Slima. No, imao sam druge planove i kako sam ih toliko dugo gajio, nisam si dopustio da
me ponese ushit. Nije mi bilo dovoljno samo ubiti Slima. Morao je znati tko mu je krvnik i, prije nego
što mu dopustim umrijeti, želio sam da umire neko vrijeme. Što je pošteno, uostalom, i ako osveta ne
može biti slatka, onda čemu sav trud? Kad sam se već našao u toj slastičarnici, namjerio sam se
prežderati svega što mi se nudilo.
Plan mi je bio stvarno kompliciran. Bio je posve pomiješan s nekim starim sjećanjima, i nikad mi ne bi
pao na pamet bez knjiga koje mi je Aesop čitao još tamo doma, u Ciboli. Jedna od njih, velika knjiga s
izlizanim, modrim omotom, govorila je o kralju Arthuru i vitezovima Okruglog stola. Osim mog
imenjaka sir Waltera, momci u limenim frakovima bili su mi najveće face, te sam ga molio da mi je čita
češće nego bilo koju drugu. Kad god mi je očajnički trebalo društvo (dok bih viðao rane, ili se osjećao
jadno nakon sukoba s meštrom), Aesop bi prekinuo svoje studije, popeo se na kat, sjedio sa mnom -
nikad neću zaboraviti koliko je utješno bilo slušati te priče o crnoj magiji i pustolovinama. Sad, kad
sam ostao sam na svijetu, često su mi se vraćale. Bio sam na vlastitom pohodu. Tragao sam za svojim
svetim gralom, i godinu dana nakon što sam otpočeo potragu, počelo mi se dogaðati nešto zanimljivo -
kalež iz priče počeo se pretvarati u pravi kalež. Pij iz njega i dat će ti život. No, život za kojim sam
tragao mogao je započeti samo ujakovom smrću. Bio je to moj sveti gral, i za mene nije bilo stvarnoga
života sve dok ga ne pronaðem. Ispij iz kaleža i umrijet ćeš. Malo po malo, jedan se kalež pretvarao u
drugi i kako sam se selio iz grada u grad, sve mi je bivalo jasnije na koji ću ga način ubiti. Plan se
naposljetku kristalizirao za boravka u Lincolnu, u Nebraski - dok sam zgrbljen sjedio nad zdjelom juhe
u luteranskoj misiji Svetoga Olafa - tada su me napustile sve sumnje. Napunit ću čašu strihninom i
natjerati gada da ispije. Vidio sam tu sliku, i od toga dana nije mi silazila ispred očiju. Prislonit ću mu
pištolj uz glavu i natjerati da popije vlastitu smrt.
Eto, tako sam se našao tamo, prikradajući mu se u tom hladnom, pustom skladištu u gradu Rockfordu,
državi Illinois. Tri sata proveo sam čučeći iza naslaganih drvenih kutija, čekao da Slim čvrsto
zadrijema - došao je i taj čas. S obzirom na to koliko sam godina razmišljao o tom trenutku, zadivio
sam se vlastitoj smirenosti.
»Zdrav bio, ujo«, prošaptao sam mu u uho. »Dugo se nismo vidjeli.«
Pištolj sam mu pritisnuo na potiljak, dovoljno snažno da shvati. Tada sam palcem zapeo kokot. Gola,
četrdeset-vatna žarulja visjela je iznad stola za kojim je sjedio. A na stolu je ležala sva oprema pravog
noćnog čuvara - termosica s kavom, boca viskija, čašica, nedjeljni zabavnik i revolver kalibra trideset
osam.
»Walte?« rekao je. »Walte, to si ti?«
»Glavom i bradom, stari. Tvoj jedini i najvoljeniji nećak.« »Nisam te čuo. Kako si mi se tako prikrao?«
»Ruke na stol i ne okreći se. Ako posegneš za pištoljem, mrtav si. Jasno?« Nervozno se nasmijao. »Da.
Jasno.«
»Baš kao u starim dobrim vremenima. Jedan sjedi u stolici, drugi u njega cilja pištoljem. Mislio sam da
ćeš cijeniti što poštujem obiteljsku tradiciju.«
»Walte, nemaš razloga činiti to.«
»Začepi. Ako se kreneš raspravljati, upucat ću te istog trena.« »Isuse, mali. Daj mi mira.«
Onjušio sam zrak iza njegovih leda. »Kakav je to miris, ujo? Nisi se valjda već posrao? Mislio sam da
si frajer. Svih tih godina putovao sam posvuda, sjećajući se kakav si bio frajer.«
»Lud si. Nisam učinio ništa.«
»Je, je, smrdi po dreku. Ili je to samo strah? Eddie, je li to miris tvog straha?«
Pištolj sam držao lijevom rukom; u desnoj sam imao vrećicu. Prije nego što je mogao nastaviti
razgovor - koji mi je već počinjao ići na živce - zamahnuo sam mu vrećicom pored uha i spustio je na
stol. »Otvori«, rekao sam. Dok ju je otvarao, prišao sam stolu i uzeo mu revolver. Zatim sam, polagano
odmaknuo pištolj s njegove glave i zaobišao stol te stao točno sučelice njemu. Pištoljem sam mu
naciljao u lice, dok je kopao po vrećici i izvlačio sadržaj. Prvo staklenku s poklopcem, punu otrovanog
mlijeka, zatim srebrni kalež. Njega sam maznuo iz zalagaonice u Clevelandu prije dvije godine, i od
tada ga neprekidno nosio sa sobom. Nije bio od srebra - samo posrebren - no bio je urešen malenim
figurama jahača.
Te sam ga večeri laštio dok nije zasjao. Kad ga je spustio na stol, pored staklenke, udaljio sam se
nekoliko koraka kako bih imao bolji pogled. Predstava samo što nije započela, i nisam namjeravao
propustiti ništa.
Slim mi je djelovao staro, staro poput planina. Otkad sam ga posljednji put vidio, ostario je najmanje
dvadeset godina, a oči su mu odavale povrijeðenost, bile su toliko pune boli i smetenosti da bi netko
slabiji od mene osjetio makar tračak samilosti. Nisam osjećao ništa. Želio sam ga mrtvog, i dok sam mu
pogledom na licu tragao za onim najmanjim tragom dobrote ili ljudskosti, bio sam ushićen pomišlju da
ću ga ubiti.
»Sto je to?« upitao je.
»Vrijeme za koktele. Amigo, prvo ćeš si lijepo natočiti čašu pića, a zatim ćeš popiti u moje zdravlje.«
»Ovo izgleda kao mlijeko.« »Sto posto mlijeko. Ravno iz kravice.« »Mlijeko je za djecu. Ne mogu
podnijeti okus.«
»Ono je zdravo za tebe. Od njega su kosti čvrste i bolje se podnosi sunce. Ujo, izgledaš tako oronulo,
da bi ti bilo pametno srknuti iz tog vrutka mladosti. Nekoliko gutljaja toga i nećeš više ostarjeti ni za
dlaku.«
»Želiš da mlijeko natočim u čašu. To želiš?«
»Natoči mlijeko u čašu, podigni je, reci: »Walte, želim ti dug život« i počni piti. Ispij sve. Do
posljednje kapi.« »I što onda?«
»Ništa. Svijetu ćeš time učiniti veliku uslugu, Slime, i Bog će te nagraditi.« »U mlijeku je otrov, je li
tako?«
»Možda je, možda i nije. To ćeš otkriti samo na jedan način.« »Jebi se. Lud si ako misliš da ću ispiti.«
»Ako ne popiješ, slijedi metak u glavu. Ako popiješ, možda još imaš šansu.«
»Aha. Ko djevica meðu kanibalima.«
»Nikad se ne zna. Možda to činim samo kako bih te preplašio. Možda želim samo ispiti piće s tobom,
prije nego što prijeðemo na posao.« »Posao? Kakav to posao?«
»Prošla posla, sadašnja posla. Možda čak i neka buduća posla. Slime, nemam prebite pare i trebam
posao. Možda sam te došao zamoliti za pomoć.«
»Naravno. Pomoći ću ti da naðeš posao. No, zbog toga ne moram piti mlijeko. Ako želiš, odmah sutra
ujutro popričat ću s Bingom.«
»Sjajno. Držim te za riječ. Ali ćemo prvo ispiti našu dozu vitamina D.« Prišao sam do stola, ispružio
ruku s pištoljem i zario mu cijev pod bradu
- dovoljno da mu time zabacim glavu. »I to sad, odmah.«
Slimu su ruke već drhtale, ali se pokorio i skinuo poklopac. »Nemoj proliti«, rekao sam, dok je počeo
nalijevati mlijeko u čašu. »Samo kap i ode ti glava.« Bijela se tekućina prelijevala iz jedne posude u
drugu - ni kap nije završila na stolu. »Sjajno«, rekao sam. »Upravo sjajno. A sad je podigni i nazdravi
mi.«
»Živio ti meni sto godina, Walte.«
Smrad se znojio kao svinja. Zapahnuo me njegov oduran vonj dok je kalež prinosio usnama, a ja sam
bio sretan, bio sam štetan zato što je znao što mu se sprema. Vidio sam mu u očima sve veću stravu;
odjednom sam drhtao zajedno s njim. Ali ne od srama ili žaljenja - od radosti.
»Sve do dna, prokleta pizdo«, rekao sam. »Otvaraj gubicu i idemo -glu-glu-glu.«
Zatvorio je oči, začepio prstima nos poput djeteta koje ispija lijek, i počeo piti. Proklet je ako pije,
proklet je ako odbije piti - no barem sam mu dao nekakav tračak nade. Bolje i to nego pištolj. Pištolj
ubija sigurno - možda sam ga samo zavitlavao s mlijekom. Čak ako ga i nisam, možda mu se posreći pa
preživi trovanje. Kad čovjeku ostane samo jedna šansa, on je grabi, čak i ako je ona najmanje
vjerojatna od svih. Tako je začepio nos i ispio, i usprkos svemu što sam prema njemu osjećao, moram
priznati jedno - popio je svoju medicinu kao dobar dečko. Ispio je vlastitu smrt kao da je čaša bila puna
ricinusovog ulja - unatoč tomu što je pritom prolio nekoliko suza, gušio se i cvilio nakon svakog
gutljaja, junački je iskapio sve do zadnje kapi.
čekao sam da otrov počne djelovati, stajao nepomično i na Slimovom licu tražio znake nemira.
Sekunde su prolazile, no gad se nije prevalio. Očekivao sam trenutačno djelovanje - smrt nakon jednog,
najviše dva gutljaja - no mlijeko je zacijelo oslabilo otrov te sam, kad je ujak bučno praznu čašu spustio
na stol, razmišljao što je pošlo krivo.
»Jebi se«, rekao je. »Jebi se, malo blefersko kopile.«
Sigurno je primijetio moje zapanjeno lice. Ispio je dozu strihnina dovoljnu da ubije slona, a unatoč
tomu uspio je ustati, srušiti stolicu na pod i cerekati se poput patuljka koji je upravo dobio na ruskom
ruletu. »Ostani gdje si«, rekao sam, mahnuvši mu pištoljem. »Požalit ćeš.«
Umjesto odgovora, Slim je prasnuo u smijeh. »Supčino, nemaš ti muda.«
Bio je u pravu. Okrenuo se i počeo se udaljavati, a ja se nisam mogao natjerati da pucam. Vlastita leda
ponudio mi je kao metu, a ja sam samo stajao i gledao ga, previše potresen da bih povukao obarač.
Zakoračio je, zatim još jednom i tada počeo iščezavati u tami skladišta. Slušao sam kako se njegov
podrugljiv, bezuman smijeh odbija od zidova, i kad sam pomislio kako to više neću moći podnijeti, kad
sam pomislio da me namrtvo izvozao, otrov je počeo djelovati. Dotad je već uspio načiniti dvadeset-
trideset koraka, no to je bilo sve, što je značilo da sam se ipak ja smijao posljednji. Začuo sam silovito,
prigušeno grgljanje, čuo kako tijelo pada na pod, i kad sam se konačno uspio probiti kroz tamu i
pronaći ga, bio je već mrtav.
Ipak, nisam želio ništa uzeti zdravo za gotovo, pa sam ga odvukao na svjetlo kako bih ga mogao bolje
pogledati - vukao sam ga, licem nadolje, po betonskome podu. Zaustavio sam se nekoliko stopa od
stola, i baš kad sam se spremao čučnuti i sprašiti mu metak u glavu, iza leda me prekinuo nečiji glas.
»Ne miči se«, začuo sam. »Spusti pljucu i ruke u zrak.«
Spustio sam pištolj, podigao ruke i tada se, jako polagano, okrenuo kako bih pogledao neznanca. Nije
mi se činio nimalo posebnim - neupadljiv tip, u kasnim tridesetima ili ranim četrdesetima. Odjeven u
šminkersko modro odijelo na pruge, skupe, crne cipele, s maramicom boje marelice u džepu na prsima.
Isprva sam pomislio da je stariji, no samo zbog njegove bijele kose. Kad sam mu se zagledao u lice,
shvatio sam da nije nimalo star.
»Upravo si mi sredio čovjeka«, rekao je. »Mali, to se ne radi. I baš me briga koliko si mlad. Kad netko
učini nešto slično, mora platiti globu.«
»To je pravo«, rekao sam. »Ubio sam gada. Zaslužio je to, i sredio sam ga. Gospodine, tako se ponaša
prema gamadi. Kad se gamad uvuče u kuću, onda je se čovjek riješi. Sad me slobodno ustrijelite, briga
me. Učinio sam što sam došao učiniti, i to mi je jedino važno. Ako moram umrijeti, barem ću umrijeti
sretan.«
Tip je jedva primjetno podigao obrve - koje su tako ostale, iznenaðeno trepereći, nekoliko trenutaka.
Moj ga je govor izbacio iz takta, i nije znao što bi učinio. Nakon nekoliko sekundi razmišljanja,
izgledao je kao da se odlučio malo zabavljati. »Dakle, želiš umrijeti«, rekao je. »Je li tako?«
»Nisam to rekao. Vi držite pištolj, ja ga nemam. Ako želite pucati, onda ja tu baš i ne mogu učiniti
nešto značajno.«
»A što ako ne pucam? Sto ću onda s tobom?«
»Pa, uzimajući u obzir da ste upravo ostali bez jednoga od svojih, možda biste mogli razmisliti o
mogućoj zamjeni. Ne znam koliko ste dugo plaćali Slima, no vjerojatno dovoljno dugo da shvatite koji
je to bio debilni ljigavac. Da to ne znate, vjerojatno više ne bih stajao pred vama -ležao bih na podu s
metkom u srcu.«
»Slim je imao mana. O tome neću raspravljati s tobom.«
»Gospodine, mislim da niste izgubili previše. Uzmite u obzir sve prednosti i mane, i shvatit ćete da
vam je bolje bez njega. Zašto bismo hinili žalost zbog takve propalice poput Slima? Sto god da je radio
za vas, ja ću raditi bolje. To vam jamčim.«
»Mali, imaš ti jezičinu.«
»Nakon svega što sam prošao u zadnje tri godine, mislim da mi je još samo ona ostala.«
»A što je s imenom? Je li ti ostalo kakvo ime?« »Walt.«
»Walt, i dalje?«
»Walt Rawley, gospodine.«
»Walte, znaš li ti tko sam?«
»Ne, gospodine. Nemam blagog pojma.«
»Zovem se Bingo Walsh. Jesi li čuo za mene?«
»Naravno da sam čuo. Vi ste gospodin Chicago, desna ruka šefa O'Malleva. Vi ste kralj lutrije, binga,
glavna faca koja pokreće sve kotače i koji vidi sve.«
Nije mogao ne nasmiješiti se toj tiradi. Ako zamjenika proglasite brojem jedan, onda će taj to smatrati
komplimentom. Ipak, budući da još nije spustio pištolj, nisam bio raspoložen priopćavati mu kojekakve
gadosti koje sam o njemu čuo. Sve dok me pušta da živim, ljubit ću ga u guzicu do sudnjeg dana.
»U redu, Walte«, rekao je. »Dat ću ti priliku. Dva-tri mjeseca, a onda ćemo vidjeti na čemu smo.
Recimo da će ti to biti nekakav probni rok. Ako do tad ne zasjaš, gotov si. Ideš na dugi put.«
»Pretpostavljam na isto mjesto kamo je Slim upravo otputovao.«
»To je ponuda. Mali, uzmi ili ostavi.«
»Zvuči pošteno. Ako ne uspijem, slobodno mi glavu odrubite sjekirom. Mogu živjeti s tim. Kvragu,
zašto ne? Bingo, ako vas ne uspijem dostići, onda čemu život?«
Tako je započela moja nova karijera. Bingo me uveo u posao, poučio pravilima i, malo po malo, postao
sam njegov čovjek. Ona dva mjeseca probnog roka stvarno su mi spalila živce, no nakon isteka glava
mi je i dalje bila na ramenu, a ja sam otkrio kako sam se zagrijao za posao. O'Malley je vodio jedan od
najvećih biznisa u okrugu Cook, a Bingo je bio odgovoran za operativu. Kockarnice, lutrija, kupleraji,
plaćena zaštita, Jednoruki Jackovi - sve te poslove vodio je čvrstom rukom, i račune polagao samo i
jedino velikom šefu. Upoznao sam ga u burnim vremenima, u prijelaznome razdoblju i trenucima novih
mogućnosti - do kraja godine uspio je učvrstiti položaj kao jedna od najmudrijih glava na Srednjem
Zapadu. Imao sam sreće što mi je postao učitelj. Bingo me uzeo pod svoje, a ja sam držao otvorene oči
i slušao što govori - i to mi je preokrenulo cijeli život. Nakon tri godine očaja i gladi, konačno sam
imao pun želudac, novac u džepu i pristojnu odjeću na sebi. Odjednom mi je ponovno krenulo, a
budući da sam bio Bingov čovjek, otvarala su se svaka vrata na koja sam kucao.
Počeo sam kao potrčko, prenosio njegove poruke i obavljao neke sitne poslove. Palio sam mu cigarete,
nosio odjeću na čišćenje, kupovao cvijeće za njegove dame i laštio ratkape na autu. Skakao sam, poput
šteneta, na svaku njegovu naredbu. Možda zvuči ponižavajuće, no istini za volju, nije mi smetalo biti
sluga. Bio sam mu zahvalan što me prihvatio. Bilo je to vrijeme Velike krize - i gdje bi netko poput
mene mogao pronaći ikakav bolji posao? Nisam bio obrazovan, nisam posjedovao nikakva umijeća, bio
sam obučen samo i jedino za karijeru s kojom sam zauvijek skončao -pregrizao sam ponos i radio ono
što mi je rekao. Da sam mu morao lizati čizme, radio bih i to; postao bih najbolji lizač čizama na
svijetu. Koga briga što sam morao slušati njegove priče i smijati se njegovim šalama. Uostalom, pričao
ih je posve pristojno i, istini za volju, kad je htio, znao je biti čisto pristojno zabavan.
Nakon što sam mu dokazao svoju odanost, nije me više držao na uzdi. U proljeće sam se već počeo
uspinjati na ljestvici, a zatim je samo ostalo upitno koliko ću se brzo uspeti na sljedeću prečku. Bingo
me spojio s bivšim robijašem, Mucavim Groganom, te sam s njim počeo obilaziti barove, restorane i
prodavaonice slatkiša, i prikupljati tjedne priloge za zaštitu. Kao što mu je nadimak govorio, Grogan i
nije bio neki govornik, no ja sam bio onaj spretan na jeziku i svaki put kad bismo naletjeli na nekog
nespremnog da plati, izvaljivao bih nevjerojatno žive opise svega što su doživjeli klijenti koji bi
odbijali platiti - tako da je moj partner rijetko morao koristiti šake. Bio je koristan rekvizit i bilo ga je
dobro imati uza se za demonstraciju 'što-ako'. Ipak, ponosio sam se što sam sukobe uspijevao riješiti ne
tražeći njegove usluge. Naposljetku su i do Binga doprli glasi o mojim uspjesima te me unaprijedio na
mjesto skupljača lutrijskih uplata u South Sideu. Mucavi i ja suraðivali smo dobro, no bilo mi je draže
biti sam - tako da sam sljedećih šest mjeseci lutao pločnicima u nekoliko crnačkih kvartova, čavrljajući
s redovnim mušterijama dok su se oni opraštali od svojih novčića pokušavajući zaraditi nekoliko dolara
više. Svaki od njih imao je svoj sistem - od maka koji je prodavao novine do sakristana u crkvi -
zabavljalo me slušati priče o tome kako su stvarali kombinacije. Brojke su stizale odasvud. Roðendani,
snovi, prosjek pogodaka, cijena krumpira, pukotine u asfaltu, registarske pločice, računi iz praonice i
količina vjernika na posljednjoj nedjeljnoj misi. Šanse za dobitak bile su gotovo nikakve, no kad bi,
rijetko, netko pogodio, tada bih se pretvarao u donosioca dobrih vijesti. Bio sam grof od Sretne Ruke,
vladar carstva blagostanja i bilo mi je drago gledati kako ljudima sjaju lica kad bih im predavao novac.
Sve u svemu, posao je bio posve ugodan i, kad me Bingo ponovno promaknuo, bilo mi je gotovo žao
ostaviti ga.
S lutrije sam se prebacio na kockanje, i do 1936. godine popeo sam se do mjesta operativnog šefa
kladionice u ulici Locust, tijesnog, zadimljenog pajzla, skrivenog u stražnjoj prostoriji praonice.
Mušterije bi stizale noseći prljave košulje i hlače, ostavljale ih na pultu, a zatim se probijale izmeðu
vješalica s odjećom sve do tajne prostorije straga. Gotovo svi koji bi ulazili tamo ispalili bi poneki vic o
odlasku u čistionicu. Ekipa koju sam vodio neprekidno se sprdala na taj račun te smo se nakon nekog
vremena počeli kladiti koliko ćemo kojeg dana primiti oklada. Ili, kako je to lijepo rekao moj
knjigovoða Waldo McNair: »Ovo je jedino mjesto na svijetu gdje ćeš istovremeno isprazniti džepove i
izglačati hlače. Možeš spiskati sve na konje, a ipak nećeš ostati bez gaća«.
U toj sobi iza Bennvjeve čistionice vodio sam posve dobar posao. Imali smo sjajan promet te sam
unajmio nekog klinca da prostoriju održava savršeno čistom i urednom - uvijek sam pazio da se opušci
gase samo u pepeljarama, nikad po podu. Moji telegrafski aparati bili su najnoviji modeli do kojih se
moglo doći na tržištu, povezani sa svim većim hipodromima u zemlji - a ruku zakona držao sam
podalje od sebe redovnim donacijama koje sam uplaćivao u privatne mirovinske fondove petorice
policajaca. Tada mi je bila dvadeset jedna godina i, sve u svemu, činilo se da mi ide upravo sjajno.
Živio sam u apartmanu hotela Featherstone, imao pun ormar odijela koja mi je, u pola cijene, sašio
talijanski krojač. Mogao sam otići na stadion Wrigley i gledati Cubse kad god bih poželio. Što je već,
samo po sebi bilo i više nego dobro - no, povrh toga, bilo je žena, mnogo žena, budući da sam se brinuo
da mi meðunožje bude aktivno do daske. Nakon što smo, u Philadelphiji, prije sedam godina,
raspravljali o onoj strašnoj odluci, jajca su mi postala neprocjenjivo dragocjena. Zbog njih sam se
odrekao puta do zvijezda i, sad kad Walt - čudo od djeteta nije više postojao, smatrao sam kako je
najmudrije opravdati taj izbor tako da ih koristim što češće mogu. Jumf sam izgubio još prije dolaska u
Chicago, no svoju karijeru jebača nisam započeo sve dok se nisam pridružio Bingu i nakupio dovoljno
para da si pribavim svaku picu koju bih poželio. Nevinost sam izgubio s Velmom Childe, curom s
farme, negdje u zapadnoj Pennsvlvaniji, no to su bile najgrublje osnove - petljali smo po odjeći u
hladnom sjeniku, lica nam je izgrizla slina dok smo se pokušavali namjestiti, ne znajući baš najbolje što
kamo spada. Nekoliko mjeseci kasnije, pomogavši se s onih stotinu dolara koje sam našao na ulici u
Minneapolisu, to sam iskustvo ponovio još dvaput s kurvama, no unatoč svom trudu i naporima, bio
sam i dalje posve zelen kad sam kročio na čikaške ulice. Ali, nakon što sam uhodao svoj novi život,
činio sam sve kako bih nadoknadio izgubljeno vrijeme.
I tako je to išlo. U organizaciji sam si stvorio dom, i nikad me nije, ni za trenutak, zapekla savjest što
sam se udružio sa zločincima. Vidio sam se kao jednoga od njih, branio ono što su branili i oni, i nikad,
nikomu, nisam ni pisnuo o svojoj prošlosti - ni Bingu, ni curama s kojima sam spavao - ni živoj duši.
Sve dok ne potonem u sjećanja na stare dane, bio sam sposoban zavaravati samoga sebe mišlju kako
me čeka budućnost. Sjećanja su bila previše bolna, stoga sam gledao ravno naprijed, te sam se, svaki
put kad bih načinio još jedan korak dalje, sve više udaljavao od čovjeka kakav sam bio s Meštrom
Yehudijem. Onaj moj najbolji dio ležao je pod zemljom, uz njega, negdje u kalifornijskoj pustinji.
Pokopao sam ga tamo zajedno s njegovim Spinozom, albumom novinskih izrezaka o meni i, iako sam
se tamo vraćao svake noći u snovima, razmišljati o tomu danju tjeralo bi me u ludilo. Pretpostavljao
sam kako ću, ubivši Slima, poravnati račune, no dugoročno gledano, to mi nije nimalo pomoglo. Nisam
žalio za učinjenim, ali time nisam oživio Meštra Yehudija - i to mi nije mogla nadoknaditi ni sva mafija
ovoga svijeta. Sepirio sam se Chicagom kao da sam neka faca, kao da sam neki glavonja, no ispod
svega toga bio sam nitko. Bez meštra bio sam nitko, i nisam bio sposoban stvoriti ništa.
Imao sam jednu priliku izvući se prije nego što je bilo prekasno - jednu jedinu mogućnost srediti račune
i pobjeći, no bio sam previše slijep da bih je prigrlio u trenutku kad mi je pala u krilo. Bilo je to u
listopadu 1936., a mene je vlastita važnost već toliko napuhala, da sam vjerovao kako taj čarobni
mjehur neće nikad prsnuti. Jednog popodneva otišao sam iz čistionice nekim svojim poslom - šišanje i
brijanje kod Browera, ručak kod Lemmelea na Aveniji Wabash, a zatim do hotela Royal Park na rundu
ševe s jednom plesačicom, Dixie Sinclair. Dogovorili smo se u pola tri, u apartmanu 409, tako da su mi
hlače već bubrile na samu pomisao. No, šest-sedam metara prije ulaza kod Lemmelea, baš kad sam
skrenuo za ugao i spremao se ući, podigao sam pogled i spazio nekoga koga nikad ne bih očekivao
vidjeti. Skamenio sam se. Gospoda Witherspoon, s rukama punim paketa, zgodna i ušminkana kao i
uvijek, sa sto na sat jurila je prema taksiju. Stajao sam dok mi je knedla bujala u grlu i, prije nego što
sam dospio i prozboriti, ona je podigla pogled, skrenula oči u mome pravcu i, smrzla se. Nasmiješio
sam se. I to od uha do uha, a zatim je uslijedio jedan od najluðih prizora koje sam ikada vidio. Čeljust
joj je doslovno opalila po podu, paketi su joj ispali iz ruku i rasuli se pločnikom, a trenutak kasnije već
se objesila na mene i ružem mazala moju svježe obrijanu gubicu.
»Dakle, tu si, banditu jedan«, rekla je, stišćući me svom snagom. »Sad sam te uhvatila, ti prokleti gade.
Mali, kvragu, gdje si se smucao?«
»Posvuda«, rekao sam. »Otamo do ovdje. Gore-dolje, dolje-gore, stara priča. Gospo Witherspoon,
izgledate sjajno. Veličanstveno. Ili bih vas trebao zvati gospoda Cox? Ne prezivate se tako? Gospoda
Otville Cox.«
Malo je otkoračila kako bi me bolje pogledala, držala me za ruku i razvukla širok osmijeh na licu.
»Sunčice, još sam ti ja Witherspoon. Stigla sam do oltara, no kad je došao trenutak da kažem 'uzimam',
riječ mi je zapela u grlu. Svi 'da' pretvorili su se u 'ne', i tako ti to ide - sedam godina prošlo, a ja sam i
dalje neudana i ponosim se time.«
»To bolje po vas. Oduvijek sam znao da biste s Coxom gadno pogriješili.«
»Da nije bilo onog dara, vjerojatno bih otišla do kraja. Ali, kad mi je Billy Bigelow donio onaj paket s
Cape Coda, nisam mogla odoljeti a da ne zavirim. Mlada zapravo ne bi smjela otvarati poklone prije
vjenčanja, no taj je bio posebna priča i kad sam ga otvorila, znala sam da vjenčanja biti neće.«
»Sto je bilo u kutiji?«
»Mislila sam da znaš.«
»Nikad ga nisam uspio pitati.«
»Globus. Pravi globus.«
»Globus? I što je toliko posebno?«
»Walte, nije se radilo o poklonu. Nego o poruci koju je poslao s njim.« »Nisam vidio ni nju.«
»Samo jedna rečenica. Gdje god bila, bit ću s tobom. Pročitala sam te riječi i doslovno se raspala. Milo,
za mene je postojao samo jedan. I ako nisam mogla dobiti njega, onda se nisam namjeravala petljati sa
zamjenama i jeftinim imitacijama.«
Stajala je tamo, sjećala se poruke, dok je oko nas, središtem grada, prolazila svjetina. Vjetar se igrao
obodom njezinog zelenog, pustenog šešira, a trenutak kasnije u očima su joj bljesnule suze. Prije nego
što se stvarno rasplakala, prignuo sam se i počeo skupljati pakete. »Uðimo, gospo W.«, rekao sam.
»Častim vas ručkom, a onda ćemo naručiti punu kadu chiantija i oblokati se kao nikad.«
Šefu sale uvalio sam deset dolara i rekao mu da želim intimu. Slegnuo je ramenima i počeo
objašnjavati da su svi separei rezervirani, pa sam mu uvalio još deset. Što je bilo dovoljno za jedno
neočekivano otkazivanje te nas je, minutu kasnije, jedan od njegovih posilnih vodio u stražnji dio
restorana, gdje nas je smjestio u tijesan, svijećama osvijetljen, alkov s crvenim, plišanim zavjesama
koje su nas štitile od ostalih gostiju. Tog dana učinio bih sve kako bih zadivio gospodu Witherspoon i
mislim da je nisam razočarao. Dok smo sjedali, primijetio sam da su joj se oči zakrijesile, a kad sam
izvukao svoj zlatni upaljač s monogramom i pripalio joj Chesterfield, odjednom kao da je shvatila kako
mali Walt i nije više tako mali.
»Ide nam dobro, nije li tako?« rekla je.
»Nije loše«, rekao sam. »Otkad smo se posljednji put vidjeli, prilično sam naporno radio.«
čavrljali smo posve nevezano, prvih nekoliko minuta oprezno kružeći jedan oko drugoga, no nije nam
trebalo dugo da se ponovno opustimo i, kad je, nekoliko minuta kasnije, stigao konobar s jelovnicima,
već smo prežvakavali stara vremena. Shvatio sam kako gospoda Witherspoon zna daleko više o mojim
posljednjim mjesecima s meštrom nego što sam mislio. Tjedan dana prije smrti, s puta joj je napisao
dugo pismo u kojem joj je pisao o svemu - o glavoboljama, kraju Walta - čuda od djeteta, planovima o
odlasku u Hollywood i mojoj preobrazbi u filmsku zvijezdu.
»Ne shvaćam«, rekao sam. »Ako ste meštar i vi prekinuli, zašto vam je onda pisao pismo?«
»Nismo mi prekinuli. Samo se nismo vjenčali. To je sve.«
»I dalje mi nije jasno.«
»Walte, umirao je, to znaš i sam. To si sigurno tada već znao. Za rak je saznao nedugo nakon tvoje
otmice. Sjajno - čisto sranje. To je pakao. Možeš misliti kakva sreća. Vukli smo se po Wichiti, prosjačili
novac kojim bismo te oslobodili - i onda on sazna da boluje od neizlječive bolesti. Tako smo i započeli
razgovarati o vjenčanju. Ja sam se strašno željela udati, znaš. Nije me bilo briga koliko će živjeti, samo
sam mu željela biti žena. No, nije pristao. Ako se udaš za mene,' rekao je, 'udaješ se za leš. Marion,
misli na budućnost' - to je ponovio valjda tisuću puta - 'Mation, misli na budućnost. Taj Cox uopće nije
loš tip. Daje nam novac da oslobodimo Walta, a zatim će te maziti i paziti do smrti. Mala, to ti je dobar
posao, i bila bi glupa da ne prihvatiš'.«
»O Isuseblagibože. A, jebiga. Stvarno vas je volio. Jebote, stvarno vas je volio.«
»Walte, volio nas je oboje. Nakon onoga što se dogodilo Aesopu i Majci Sioux, bili smo čitav njegov
svijet.«
Nisam joj namjeravao ispričati kako je umro. Želio sam je poštedjeti svih jezivih detalja, te sam je
unatoč svim pićima uspio odvratiti - iako me neprekidno gnjavila da joj pričam o posljednjem dijelu
puta, objasnim što se dogodilo nakon što smo stigli do Kalifornije. Zašto nisam završio na filmu?
Koliko je još poživio? I zašto je tako gledam? Počeo sam pričati kako je blago preminuo u snu, no
predobro me poznavala da bi popušila priču. Prozrela me za otprilike četiri sekunde i nakon što je
shvatila da prikrivam nešto, nisam se više morao pretvarati. Pa sam joj rekao. Ispričao cijelu tu
odvratnu priču - korak po korak, ponovno sam se uvlačio u taj stari užas. I nisam izostavio ništa.
Gospoda Witherspoon imala je pravo znati i kad sam počeo nisam se mogao zaustaviti. Govorio sam
dok je plakala, gledao kako joj se maškara topi i puder curi niz obraze - a cijelo to vrijeme iz mene su
navirale riječi.
Kad sam stigao do kraja, raskopčao sam sako i izvukao pištolj iz korica koje sam nosio ispod njega.
Držao sam ga u zraku nekoliko trenutaka, i onda spustio na stol izmeðu nas. »Evo ga«, rekao sam.
»Meštrov pištolj. Samo da znate kako izgleda.«
»Jadni moj Walt«, rekla je.
»Jadni nitko i ništa. To je jedino što mi je ostalo.«
Gospoða Witherspoon gledala je maleni revolver s drškom od hrasto-vine. Gledala ga je dobrih desetak
sekundi. Zatim je, bojažljivo, pružila ruku i dodirnula ga prstima. Mislio sam da će ga podići, no nije.
Samo je sjedila i promatrala kako joj se prsti obavijaju oko pištolja, kao da dodirujući ono što je meštar
nekoć dodirnuo, dodiruje ponovno njega samoga.
»Učinio si jedino što si mogao«, naposljetku je rekla.
»Ne. Iznevjerio sam ga. Molio me da povučem okidač, a ja nisam mogao. Bila mu je to posljednja želja
- a ja sam mu okrenuo leða i natjerao ga da to učini sam.«
»Rekao ti je da se sjećaš zlatnih vremena.«
»Ne mogu. Prije nego što se sjetim njih, prisjetim se kako je bilo onog trenutka kad mi je rekao da ih
pamtim. Ne mogu izbjeći taj posljednji dan. Ne mogu se vratiti dovoljno daleko da bih se sjetio ičega
što je bilo prije.«
»Walte, zaboravi pištolj. Riješi se te prokletinje i počni iznova.«
»Ne mogu. Ako to učinim, on će nestati zauvijek.«
Tada je ustala i otišla od stola. Nije rekla kamo ide, nisam pitao. Razgovor je postao toliko bremenit,
toliko neugodan za oboje da nismo bili u stanju prozboriti ijednu riječ a da pritom ne puknemo. Vratio
sam pištolj u korice i pogledao na sat. Jedan. Imao sam još dosta vremena prije dogovora s Dixie.
Gospoða Witherspoon možda se vrati, možda i ne. Ovako ili
onako, namjeravao sam ostati sjediti i pojesti naručeno, a zatim se odšetati do hotela Royal Park i
provesti sat vremena sa svojom novom ljubavi, skačući po krevetu, omotan oko struka njezinim
svilenkastim bedrima.
No gospa W. nije zbrisala. Samo je otišla u toalet obrisati suze i osvježiti se - kad se vratila desetak
minuta kasnije, imala je novi ruž i ponovno je namazala trepavice. Rubovi očiju još su joj bili crveni,
ali mi se sjedajući nasmiješila i tada sam shvatio da je namjerila razgovor skrenuti na drugu temu.
»Dakle, prijatelju moj,« rekla je, i uzela zalogaj koktela od škampa, »kako ide s letenjem?«
»Krila su u ormaru, leže u naftalinu«, rekao sam. »Eskadrila je prizemljila, i sad je prodajem u
dijelovima.«
»I ne doðeš u kušnju pokušati ponovno?«
»Ni za sve pare ovoga svijeta.«
»Glavobolje su bile tako strašne?«
»Ne znate vi što znači strašno. To je bila visoka voltaža - zamalo me spržilo.«
»Čudno. Ponekad čujem razgovore. Dok putujem vlakom, šećem ulicama, do mene dopre nekoliko
riječi. Walte, ljudi se sjećaju. Čudo od djeteta stvarno je uzvitlalo prašinu, i mnogi još uvijek misle na
tebe.«
»Je, je, znam da sam nekakva glupa legenda. Samo je problem što nitko više ne vjeruje. Prestali su
vjerovati kad sam prestao nastupati - a sad više nema nikoga. Znam takve priče. I ja sam ih čuo. Uvijek
bi završavale prepirkom. Jedan bi tvrdio da sam blefirao, drugi bi rekao da možda nisam, i ubrzo bi
toliko popizdili jedan na drugoga da više ne bi razgovarali. No to je bilo davno. Zamrlo je. Kao da se
nije nikad dogodilo.«
»Prije neke dvije godine naletjela sam na jedan članak o tebi, ne sjećam se u kojim novinama. Walt -
čudo od djeteta maleni dječak koji je milijunima raspalio maštu. Što je s njim, gdje je danas? Nešto
slično.«
»Nestao s lica zemlje, eto, to je s njim. Anðeli su ga odnijeli tamo otkuda je došao i nitko ga više neće
vidjeti.«
»Osim mene.«
»Osim vas. No, to je naša mala tajna.«
»Usta su mi zapečaćena, Walte. Što ti misliš, kakav sam ja čovjek?«
Nakon toga, atmosfera se malo opustila. Konobar je donio pladnjeve s predjelima, a kad se vratio
noseći glavna jela, popili smo već cijelu bocu i bili spremni za drugu.
»Vidim da niste ispali iz forme«, rekao sam.
»Cuga, lova i seks. Vječne istine.« »Tim redom?«
»Kojim god poželiš. Bez njih svijet bi bio tužno i beznadno mjesto.« »Kad smo već kod takvih mjesta,
što je nova u Wichiti?« »Wichiti?« Spustila je čašu i nasmiješila mi se poput kakve totalne naivke. »A
gdje bi to bilo«
»Ne znam. Vi recite meni.«
»Ne sjećam se. Spakirala sam se prije pet godina, otad nisam kročila u grad.«
»Tko je kupio kuću?«
»Nisam je prodala. U njoj sad živi Billy Bigelow sa svojom lajavom ženom i dvije djevojčice. Mislila
sam da će mi renta donositi pristojan prihod, no jadnik je ostao bez posla u banci mjesec dana nakon
što su se uselili, pa mu je iznajmljujem za dolar na godinu.«
»Onda vam stvarno ide dobro, ako si to možete priuštiti.«
»Izvukla sam se s burze ljeto prije sloma. Imalo je neke veze s nekakvim ucjenjivačkim pismima,
predajom gotovine, mjestima predaje - jedva da se sjećam. No, kako se pokazalo, bilo je to najbolje što
mi se moglo dogoditi. Tvoja mala nevolja spasila mi je život. Ma koliko vrijedila tada, danas vrijedim
deset puta više.«
»I onda, zašto s takvom lovom ostati u Wichiti? Kad ste se preselili u Chicago?«
»Ovdje sam poslovno. Sutra ujutro vraćam se u New York.« »Kladim se, na Petu Aveniju.« »Dobili ste
okladu, gospodine Rawley.«
»Znao sam čim sam vas ugledao. Izgledate stvarno dobro potkoženi. Takav novac ima poseban miris, a
meni je drago sjediti s vama i udisati ga.«
»Većinom od nafte. Smrdi u zemlji, no kad je se pretvori u pare, pretvara se u stvarno privlačan
parfem.«
I dalje je bila ona stara gospoda Witherspoon. I dalje je voljela piti, govoriti o novcu, a kad bi se
otvorilo bocu i skrenulo na njezine omiljene teme, mogla je biti na ravnoj nozi sa svim bogatunima s
cigarama na ovome svijetu. Dok smo dovršavali glavno jelo pričala mi je o poslovima i ulaganjima, a
nakon što su raščistili stol i kad je konobar izronio s prijedlozima za desert, doslovno sam čuo zvuk
prekidača i vidio kako joj se pali žaruljica. Po mome satu bilo je četvrt do dva. Neka propadne svijet,
odlučio sam nestati za najviše pola sata.
»Walte, ako želiš sa mnom,« rekla je, »bit ću sretna da ti dam posao.«
»Posao? Kakav posao?«
»U Teksasu. Tamo imam neke nove bušotine, i treba mi netko tko će nadzirati bušenja.«
»Nemam blagog pojma o nafti.«
»Pametan si ti. Učiš brzo. Pogledaj koliko si već napredovao. Lijepo odijelo, otmjeni restorani, novac u
džepu. Mali, daleko si dogurao. I ne pomišljaj da nisam primijetila koliko si popravio govor. Nisam
čula nijedan 'nisamtija' tijekom našeg razgovora.«
»Svakako, stvarno sam se trudio. Ne želim više zvučati kao kakav blesan, pa sam čitao i malo počistio
rječnik. Mislio sam da je došlo vrijeme da se izvučem iz kanalizacije.«
»Upravo tako. Možeš sve što poželiš. I sve dok ustraješ u toj odluci, nemoguće je znati koliko ćeš
daleko ići. Samo pazi, Walte. Udruži se sa mnom, i za dvije-tri godine bit ćemo partneri.«
Vraška ponuda, no nakon što je izgovorila sve svoje hvale, zapalio sam Camel i odmahnuo glavom.
»Sviða mi se to što radim. Zašto bih išao u Teksas kad sve što poželim imam u Chicagu?«
»Zato što se baviš pogrešnim poslom. Eto, zato. U tom natezanju policije i gangstera nema budućnosti.
Samo nastavi pa ćeš do dvadeset petog roðendana ili biti mrtav ili robijati.«
»Kakve su to priče o policiji i gangsterima? čist sam kao kirurgovi nokti.«
»Naravno. A papa je prerušeni fakir.«
Nakon toga stigao je desert, i onda smo šutke jeli svoje eklere. Bio je to ružan kraj obroka, no oboje
smo bili previše tvrdoglavi da bi itko popustio. Naposljetku smo čavrljali o vremenu, posve nevezano
skrenuli na skorašnje izbore, ali je nestalo života i ništa ga nije moglo povratiti. Gospoda Witherspoon
nije bila samo zlovoljna zbog toga što sam odbio njezinu ponudu. Slučaj nas je ponovno spojio, i samo
bi totalna budala tako olako odbila taj poziv sudbine. Imala je potpuno pravo što je prema meni
osjećala odbojnost, a ja sam bio previše pun sebe da bih shvatio kako nam je put isti. Da nisam bio
toliko namjerio odjuriti i nabiti kurac u Dixie Sinclair, možda bih je pomnije slušao - ali, žurilo mi se i
nisam se dao smetati bilo kakvim traganjem za smislom. I tako to. Kad čovjeku donja glava nadjača
gornju, nema tu više mjesta razmišljanjima.
Preskočili smo kavu, i kad je, u dva i deset, konobar spustio račun na stol, zgrabio sam mu ga iz prstiju
prije nego što ga se gospoda Witherspoon stigla dočepati.
»Častim«, rekao sam.
»Sve u redu, vaša glavatosti. Ako te usrećuje, samo se ti pravi važan. I, ako se ikad opametiš, nemoj
zaboraviti gdje sam. Možda ćeš doći pameti prije nego što bude prekasno.« S tim riječima posegnula je
u torbicu, izvukla vizitku i nježno mi je spustila na dlan. »Ne brini za troškove«, dodala je. »Ako budeš
bez prebite pare u trenutku kad me se sjetiš, samo reci centrali da poziv naplati meni.«
Nisam nikad nazvao. Strpao sam vizitku u džep, iskreno je namjeravao sačuvati, no kad sam je potražio
prije nego što sam te večeri išao na spavanje, nisam je uspio pronaći. Uzimajući u obzir što su te hlače
proživjele odmah nakon ručka, nije mi bilo teško pogoditi što se zapravo zbilo. Vizitka je ispala i ako je
sobarica već nije bacila u smeće, onda je ležala na podu, u apartmanu broj 409, u hotelu Royal Park.
Tih me dana nije moglo zaustaviti ništa - bio sam pridošlica koji će pregaziti sve svoga soja, i bio sam
na najboljem putu da se debelo opernatim. Manje od godinu dana nakon ručka s gospodom
Witherspoon, sreća mi se još jednom nasmiješila kad sam, jednog sparnog kolovoskog popodneva,
otišao do Arlingtona i stavio tisuću dolara, nasumce, na konja u trećoj utrci. Kad dodam da se konj
zvao čudo od djeteta, i ako još na to dodam da su me još progonile moje stare praznovjerice, mislim da
ne treba znati čitati misli kako bi se shvatilo zašto sam se predavao takvim beznadnim rizicima. Tih
sam godina, već posve rutinski, izvodio kojekakve ludosti - a kad je konj pobijedio za pola vrata s
odnosom četrdeset naprama jedan, znao sam da na nebu sjedi Bog i da se smiješi svim mojim
glupostima.
Dobitak mi je omogućio u stvarnost provesti ono što sam najviše želio, te sam se odmah bacio na
ostvarenje sna. Zatražio sam privatni sastanak s Bingom, u njegovom apartmanu s pogledom na jezero
Michigan i, nakon što sam mu iznio plan a on se oporavio od prvotnog šoka, mrzovoljno mi je dao
zeleno svjetlo. Sam prijedlog nije smatrao bezvrijednim, no mislim da ga je razočaralo što sam ciljao
toliko nisko. Pripremao mi je mjesto u svojem najužem krugu, a ja sam mu rekao da želim poći svojim
putem i otvoriti noćni klub te se posvetiti samo njemu i ničemu više. Znao sam da to može protumačiti
kao izdaju, i morao sam se dobro potruditi kako bih ga razuvjerio. Na sreću, jezik mi je te večeri bio u
punoj formi, te sam ga pridobio, dokazavši mu kolike prednosti - zarade i užitka - nudi taj projekt.
»Sa svojih četrdeset tisuća mogu pokriti sve«, rekao sam. »Netko drugi bi vjerojatno samo došao
skinuti šešir i oprostiti se, ali ja tako ne poslujem. Bingo, dobri smo si, i želim vam ponuditi udio. Bez
ikakvog učešća, bez ikakvog posla koji izazva gnjavažu, bez imalo odgovornosti, na za svaki zaraðeni
dolar vi dobivate dvadeset pet centi. Pošteno? Dali ste mi priliku, a sad sam u mogućnosti vratiti taj
dug. Odanost je važna, a ja nemam namjeru zaboraviti tko mi je pružio priliku. I neću otvoriti nekakav
mračni pajzl. Bit će to nešto super. Pravi restoran s francuskim kuharom, vrhunski šou, prelijepe cure
koje se valjaju u uskim haljinama. Bingo, čovjeku će se dići čim tamo ude. Imat ćete najbolja mjesta u
kući, a onih noći kad se ne pojavite, stol će ostati prazan - bez obzira koliko ih čekalo pred ulazom.«
Uspio je izvući pedeset posto, no očekivao sam takva natezanja te se nisam pretjerano gnjavio. Važno
mi je bilo dobiti njegov blagoslov, i uspio sam ga izvući neprekidno mu popravljajući raspoloženje,
polagano mu nagrizajući obranu prisnim, umirujućim načinom - i na kraju, samo kako bi pokazao
kolika je faca, ponudio mi je deset tisuća samo kako bih lokal uredio što bolje. Živo mi se fućkalo.
Želio sam samo svoj noćni klub, od kojeg ću, čak i oduzevši Bingovih pedeset posto od zarade, živjeti
sasvim pristojno. Imati njega za partnera nosilo je brojne prednosti, i zavaravao bih se misleći kako
mogu uspjeti bez njega. Njegova polovica jamčit će mi zaštitu od O'Mallevja (koji je ipso facto tako
postao treći partner) i spriječiti drotove da mi razvale vrata. Kad se tomu pridodaju sve njegove veze u
čikaškom Odboru za ugostiteljstvo, u lokalnim praonicama i kazališnim agenturama, izgubiti tih
pedeset posto nije mi se činilo gotovo nikakvim gubitkom.
Lokal sam nazvao Mr. Vertigo. Nalazio se u samome srcu grada, na raskrižju West Divisiona i North
LaSallea, a blještava neonska reklama prelijevala se iz ružičaste u modru i natrag u ružičastu dok se, na
pozadini noćnog neba, plesačica vrtjela držeći šejker. Svjetla koja su se prelijevala u ritmu rumbe
tjerala su srce da brže zakuca, da krv zavrije, i kad bi vam se te sinkope zavukle u bilo, poželjeli biste
biti samo tamo otkuda izvire ta glazba. Unutrašnje ureðenje bilo je mješavina otmjenosti i podlosti,
šminkerski velegradski komfor pomiješan sa zlobnim detaljima i laganim šarmom obične birtije.
Istinski sam se potrudio stvoriti takvu atmosferu, u kojoj su svi efekti i one najmanje nijanse bili
osmišljeni do zadnjeg detalja - od boje ruža koji je nosila djevojka na garderobi, do boje tanjura; od
dizajna jelovnika do boje čarapa na šankerovim nogama. Bilo je mjesta za pedeset stolova, posve
pristojno velik plesni podij, podignutu pozornicu i dugački šank od mahagonija koji se protezao uz
bočni zid. Onih pedeset tisuća potrošio sam do posljednjeg novčića kako bih lokal uredio točno kako
sam htio, a kad se konačno otvorio, 31. prosinca 1937., bio je primjer savršenstva na kojem se nije
štedjelo. Otvorio sam ga s jednim od najvećih novogodišnjih tuluma u povijesti Chicaga i, već
sljedećeg jutra, Mr. Vertigo našao se na zemljovidu. Sljedećih tri i pol godine bio sam tamo svaku noć,
šetao medu gostima u bijelom smokingu i visokim, kožnim cipelama, širio dobro raspoloženje svojim
vragoljastim osmijehom i brzim jezikom. Za mene je to bilo savršeno mjesto, i volio sam svaki trenutak
koji sam proveo u tom carstvu razbluda. Da nisam zasrao stvar i uspio si rasturiti život, vjerojatno bih i
danas sjedio tamo. No, pokazalo se da sam dobio samo te tri i pol godine. Bio sam sto posto odgovoran
za vlastitu propast, no ta spoznaja nimalo ne umanjuje bol prisjećanja. Kad sam pao, bio sam na
samome vrhu, i bio je to za mene potpuni raspad - spektakularni sako u zaborav.
No, ne žalim. Koliko sam uložio, toliko sam i dobio - neću tvrditi da nije tako. Klub je postao najvruće
mjesto u Chicagu, i tamo sam, na svoj skroman način, bio faca po važnosti jednaka svim glavonjama
koji su znali navraćati. Družio sam se sa sucima, gradskim vijećnicima, igračima bejzbola - sve to u
društvu plesačica koje su dolazile na audicije za parade koje su svake noći započinjale u jedanaest i
jedan - dakle, nije mi nedostajalo prilike ni za zabavu u krevetu. Dixie i ja bili smo još par kad se
otvorio Mr. Vertigo, no svojim sam egzibicijama iscrpio njezino strpljenje, te je, nakon šest mjeseci,
promijenila adresu. Onda je došla Sally, zatim Jewel, i nakon nje još deset drugih - sve dugonoge
brinete, riðokose koje bi palile cigaretu na cigaretu, debeloguze blondine. U jednom trenutku izlazio
sam s dvije istovremeno - s dvije nezaposlene glumice, ćorom i Billie. Obje sam ih jednako volio, a one
su voljele jedna drugu jednako koliko i mene - to zajedništvo proizvelo je neke zanimljive varijacije na
meni dobro poznatu temu. Gotovo redovito, moje bi me navike dotjerale do nekih medicinskih
neugodnosti (malo tripera ili stidnih uši) no ništa što bi me na dulje vrijeme stavilo izvan stroja. Možda
je to bio razvratan život, no bio sam sretan srećom koju mi je udijelila sudbina, te mi je jedina želja bila
što dulje živjeti po starom. Zatim je, u rujnu 1939. godine, samo tri dana nakon što je njemačka vojska
napala Poljsku, u Mr. Vertigo ušetao Dizzy Dean, i sve se počelo raspadati.
Kako bih to objasnio moram se vratiti malo u prošlost, sve do djetinjstva u Saint Louisu. Tamo sam se
zaljubio u bejzbol, i prije nego što sam obukao prve gaće, već sam bio okorjeli navijač Cardinalsa,
doživotna crvena ptičica. Već sam spomenuo koliko sam bio ushićen kad su dvadeset šeste osvojili
prvenstvo, no to je bila samo jedna postaja na putu moga obožavanja, i nakon što me Aesop naučio
čitati i pisati, bio sam u stanju svakodnevno pratiti karijere mojih frajera. Od travnja do listopada nikad
nisam propustio pogledati rezultate, i znao sam prosjeke svih igrača u ekipi, od najvećih faca kakvi su
bili Frankie Frisch i Pepper Martin, do onih najvećih papaka koji su obično pačali hemeroide na klupi.
To je trajalo i tijekom svih dobrih godina s Meštrom Yehudijem, a nastavilo se i onih mračnih godina
koje su slijedile. Živio sam poput sjene, lutao zemljom tragajući za ujakom Slimom, no bez obzira
koliko crno bilo, uvijek sam pratio svoj tim. Osvojili su prvenstvo devetsto tridesete i trideset treće, i te
su mi pobjede uvelike osnažile duh, održavale me živim kroz sve one muke i nevolje tih godina. Sve
dok su Cardinalsi pobjeðivali, postojalo je nešto dobro na svijetu - dakle, nisam imao mogućnosti
zapasti u posvemašnje beznaðe.
E, u tom trenutku u priču ulazi Dizzy Dean. Trideset druge, Cardinalsi su pali na sedmo mjesto, no to
kao da mi nije bilo važno. Dean je bio najluði, najblistaviji, najlajaviji novak koji je ikad ušao u prvu
ligu, i pretvorio polupropali klub u potpuno suludi cirkus. Iako se hvastao i pretjerivao, ta je neotesana
seljačina sve svoje hvale jako dobro pokrivala najboljim bacanjima na ovome svijetu. Imao je gumenu
ruku i bacao neuhvatljive lopte; imao je savršenu kontrolu; izbačaj je bio ishod savršenog stroja
načinjenog od nogu, ruku i snage - prelijep prizor. Kad sam stigao u Chicago i ustalio se kao Bingov
protege, Dizzy je već bio zvijezda visoko na nebu, jedna od najvećih faca američke lige. Ljudi su ga
voljeli zbog bahatosti i talenta, luðačkih jezičnih akrobacija, urlanja, dječačkih šala i prostačenja - volio
sam ga i ja, kao i svi drugi. Kako mi je život postajao sve udobniji, bio sam u mogućnosti gledati
Cardinalse svaki put kad bi gostovali u gradu. Trideset treće, godine kad je Dean srušio rekord izbacivši
sedamnaest udaraca u samo jednoj utakmici, ponovno su izgledali kao prvaci. Ubacili su još neke nove
igrače, i s gadovima kakvi su bili Joe Medwick, Leo Durocher i Rip Collins, koji su nabijali tempo,
ekipa s benzinske' počela se kristalizirati. Devetsto trideset četvrta bila je godina njihove slave, i mislim
da nisam toliko uživao ni u jednoj drugoj sezoni. Dizzyjev mladi brat Paul dobio je devetnaest
utakmica, sam Dizzy još trideset, i ekipa se borila tijekom deset utakmica ne bi li prešla Giantse i
osvojila trofej. Bila je to prva godina kad se prvenstvo prenosilo preko radija, te sam svih sedam
susreta odslušao doma u Chicagu. Dizzy je zatukao Tigerse u prvoj, a kad ga je Frisch poslao na bazu,
tupan je u sljedećem trenutku popušio loptu u glavu i pao u nesvijest. Sljedećeg dana naslovi su glasili
Rendgenski snimci Deanove glave ne otkrivaju ništa. Vratio se na teren sljedećeg popodneva i izgubio,
ali je dva dana kasnije finale u Detroitu završio s 11:0, umirući od smijeha kad bi Tigersi mahali
palicama i promašivali njegove felše. Tisak je timu nadijevao sva moguća imena: Galopirajući
gangsteri, Riječni razbojnici s Mississippija, Kriještavi Cardinalsi. Dečki s pumpe jako su rado trljali
sol na rane, i kad je rezultat finala potpuno izmaknuo nadzoru, navijači Tigersa uzvratili su gaðajući
povrćem deset minuta Medwicka, koji je stajao na lijevoj strani. Jedini način da se završi utakmica bio
je taj da je Judge Landis, delegat, uskočio i izvukao Medwicka s terena tijekom posljednje tri runde.
Sest mjeseci kasnije sjedio sam u loži s Bingom i dečkima - kad je Dean otvorio novu sezonu, igrajući
protiv Cubsa u Chicagu. U prvoj rundi, nakon dva promašaja i jedne osvojene baze, onaj divljak iz
Cubsa, Freddie Lindstrom, vratio je loptu tako da je pogodio Dizzyja u nogu i srušio ga. Srce mi je
zastalo kad sam vidio da ga na nosilima iznose s terena, no nikakve veće štete, te je pet dana kasnije
već stao na svoje mjesto u Pittsburghu, izbacio petoricu i dobio prvu utakmicu u sezoni. Imao je još
jednu sjajnu godinu, no sudbina se smiješila Cubsima - do kraja sezone dobili su dvadeset jednu u nizu,
pretekli Cardinalse i oteli im trofej. Ne mogu reći da mi je to previše smetalo. Cijeli je grad poludio za
Cubsima, ono što je bilo dobro za Chicago bilo je dobro za posao, a ono što je bilo dobro za posao, bilo
je dobro za mene. Omastio sam se na klaðenju te sezone, i nakon što se prašina slegla, postao sam
toliko jak da mi je Bingo dopustio da otvorim vlastiti lokal.
S druge strane, bila je to godina kad su me Dizzvjevi usponi i padovi počeli pogaðati previše snažno i
previše osobno. U tom trenutku ne bih to proglasio opsesijom, no nakon što sam ga gledao kako odlazi
iz prve utakmice sezone na Wrigleyju - previše brzo nakon pogotka u glavu trideset četvrte - počeo sam
osjećati da se oko njega nakupljaju crni oblaci. Stanje je dodatno pogoršalo i to što mu je brat gotovo
ostao bez ruke trideset šeste, no još gore bilo je ono što se zbilo na utakmici protiv Giantsa tog ljeta,
kad ga je Burgess Whitehead pogodio točno iznad desnoga uha. Loptica ga je udarila toliko snažno da
se odbila i odletjela u lijevi aut. Dean je ponovno poljubio zemlju, i iako se osvijestio u svlačionici
desetak minuta kasnije, preliminarna dijagnoza glasila je: fraktura lubanje. Ipak, pokazalo se da je bila
riječ o malo težem potresu mozga zbog čega mu se malo mantalo još nekoliko tjedana, no samo
centimetar gore ili dolje, i Dizzy bi gledao kako rastu tratinčice umjesto da te sezone pobijedi u
dvadeset četiri susreta.
Sljedećeg proljeća moj je idol nastavio psovati, prijetiti i dizati prašinu, ali samo zato što nije znao ništa
drugo. Njegova bacanja bila su čista ludnica - izbacili su ga iz igre u dvije utakmice zaredom nakon
čega je odlučio štrajkati sjedeći na bacačkom mjestu. Nakon toga je ustao na banketu i novog
predsjednika lige nazvao lopovom - uslijedili su skandal i potpuna ludnica, osobito nakon što je Diz
odbio potpisati izjavu u kojoj optužuje samoga sebe. »Ne potpisujem vam ja ništa«, rekao je, a bez tog
potpisa Fordu Fricku preostalo je samo povući se i zatražiti Deanovu suspenziju. Bio sam ponosan što
se ponio kao pravi frajer, no istini za volju ta ga je suspenzija isključila iz All-Starsa, i da nije izveo tu
glupost možda je mogao odgoditi trenutak svoje kobi.
Te godine igrali su u Washingtonu D.C.; Dizzy je ušao u nacionalnu ligu. Prve dvije runde obavio je
savršeno profesionalno, a zatim je, u trećoj, prvo nabacio DiMaggiou i povrh toga Gehrigu namjestio
optrčavanje. Slijedio je Earl Averill, a kad mu je vanjski igrač Clevelanda vratio prvo bacanje ravno
natrag, u tom je trenutku zavjesa pala nad najvećim dešnjakom stoljeća. Ipak, to tada nije djelovalo kao
razlog za neku veću zabrinutost. Lopta ga je udarila u lijevo stopalo, odskočila Billvju Hermanu na
drugoj bazi, a Herman ju je dobacio na prvu - i prekid. Kad je Dizzy odšepao s terena, nitko tomu nije
pridavao neku veću pozornost - čak ni sam Dizzy.
Bio je to onaj čuveni slomljeni nožni palac. Da se nije vratio prije nego što je posve ozdravio, kost bi
vjerojatno zacijeljela. No, Cardinalsi su gubili prvenstvo i bio im je potreban na terenu - štoviše, neki
prokleti šarlatan uvjerio ga je da je posve zdrav. A on je šepao sa štakama, palac mu je bio toliko
natekao da nije mogao navući kopačku - usprkos svemu, navukao je dres, izašao i bacao. Poput svih
divova medu ljudima i Dizzy Dean vjerovao je u vlastitu besmrtnost, i iako mu je prst bio previše
osjetljiv da bi se vrtio na lijevoj, progutao je tu gorku pilulu i izdržao čitavih devet rundi. Bol mu je
kvarila prirodnu snagu, i posljedično tomu, previše je naprezao ruku. Nakon toga dobio je upalu tetiva
i, kako bi zlo dodao na ono gore, nastavio je bacati još cijelih mjesec dana. Nakon šest ili sedam
nastupa stanje mu se toliko pogoršalo da ga je već treće bacanje znalo izbaciti iz igre. Diz je bacao neke
sulude lobove i nije mu preostalo ništa osim kopačke objesiti na klin i prosjediti ostatak sezone.
Ipak, nijedan njegov obožavatelj nije vjerovao da je s njim gotovo. Svi su se slagali da će mu zimski
odmor pomoći da preboli sve, i da će već u travnju ponovno biti onaj stari, nepobjedivi. No, mučio se
tijekom proljetnih priprema i tada, u jednoj od najvećih senzacija u sportskoj povijesti, Saint Louis
prodao ga je Cubsima za 185.000 dolara u gotovini i dva-tri nova igrača. Znam da nije pukla ljubav
izmeðu Deana i Brancha Rickeyja, glavnog menadžera Cardinalsa, ali sam takoðer znao da ga Rickey
ne bi prodavao da je Dizzyju u ruci ostalo još imalo snage. Bio sam presretan što Dizzy dolazi u
Chicago, no istovremeno sam znao kako njegov dolazak znači da je stigao na kraj svoga puta. Potvrdile
su se moje nacrnje slutnje - sa zlatnih dvadeset sedam ili dvadeset osam godina, najbolji bacač na
svijetu odlazi u povijest.
Ipak, te prve godine bljesnuo je još nekoliko puta i meðu Cubsima. Mr. Vertigo je bio star samo četiri
mjeseca kad je počela sezona, ali sam se uspio tri-četiri puta iskrasti do stadiona i gledati kako Diz,
svojom kljastom rukom, uspijeva okončati nekoliko rundi. Dobro se sjećam susreta protiv Cardinalsa -
bilo je to početkom sezone - klasično čišćenje računa u kojemu su se nekadašnji suigrači meðusobno
borili - taj je sukob dobio čistim blefom, cijelim nizom čudnih felši i neprekidnim mijenjanjem bacanja.
A onda je, već debelo u sezoni, Gaby Hartnett, menadžer Chicaga, zapanjio sve odobrivši Dizzvju
sudjelovanje u samoubilačkom susretu protiv Piratesa. Utakmica je čovjeka tjerala da grize nokte,
svako bacanje izazivalo je navale radosti i očaja, a Dean, koji više nije imao što ponuditi, izvukao je
pobjedu za svoj novi grad. To je čudo zamalo ponovio u drugoj utakmici svjetskoga prvenstva, no
Yanksi su ga naposljetku uspjeli srediti u osmoj - a kad se taj napad nastavio i tijekom devete runde, i
nakon što ga je Hartnett zamijenio, Dizzy je teren napustio praćen najdivljijim i najgromoglasnijim
pljeskom koji sam ikada čuo. Cijeli stadion podigao se na noge: pljeskali su, vikali i zviždali tom
balvanu - i to je trajalo toliko dugo i bilo toliko glasno da nas je nekolicina, nakon što je sve utihnulo,
krišom brisala suze.
Tada je trebao završiti karijeru. Otmjeni vitez poklanja se posljednji put i odlazi u zalazak sunca. To bih
prihvatio, dao mu sve što zaslužuje, no Dean je bio previše tup da bi shvatio mig - oproštajni aplauz
ušao mu je kroz jedno uho unutra, i kroz drugo van. Odbacivši svako dostojanstvo, vratio se i ponovno
zaigrao za Cubse i ako je sezona trideset osma bila jadna - unatoč onim rijetkim, svijetlim trenucima -
trideset deveta je bila čisti, nerazrijedeni mrak. Mrcina. Ruka ga je toliko boljela da je jedva bacao.
Utakmicu za utakmicom grijao je klupu, a ono malo vremena što je proveo bacajući bila je čista
sramota. Bio je loš, lošiji od mrtvog skitnice - ni najbljeða kopija onoga što je nekad bio. Patio sam
zbog njega, tugovao zbog njega - istovremeno pomišljajući kako je zapravo najgluplja seljačina koja je
ikad ugledala danje svjetlo.
Dakle, otprilike su tako stajale stvari u trenutku kad je, u rujnu, ušao u Mr. Vertigo. Sezona se pomalo
smirivala i budući da su Cubsi bili već ispali iz utrke za naslov, nije nastala neka veća gužva kad se
Dean, u prepunom klubu, jednog petka pojavio sa svojom gospom i još dva ili tri para. Svakako nije
bio trenutak za prisan razgovor o njegovoj budućnosti, ali sam se potrudio prići njegovom stolu i
poželjeti mu dobrodošlicu. »Drago mi je što ste došli, Diz«, rekao sam, pružajući mu ruku. »I sam sam
iz Saint Louisa, tako da vas pratim od prvog dana. Oduvijek sam vam bio najveći obožavatelj.«
»Drago mi je čuti, stari«, rekao je, i obujmio moju ručicu svojom tavom te je srdačno protresao.
Upravo se spremao razvući usta u jedan od onih svojih letimičnih osmijeha, kad mu se na licu
najednom pojavio zbunjeni izraz. Namrštio se, kao da prekapa po sjećanju tragajući za nečim
izgubljenim, a kad nije uspio pronaći, zagledao mi se duboko u oči, kao da
se nada pronaći to tamo. »Ja vas poznajem«, rekao je. »Mislim, ovo nije prvi put da se srećemo - samo
ne mogu vas nikamo smjestiti. Bilo je to davno, nije li tako?«
»Diz, mislim da nije. Možda ste me nekom prilikom zamijetili na tribinama, no nikad prije nismo
razgovarali.«
»Jebiga. A mogao bih se zakleti da mi niste nepoznati. Kvragu, ovo je stvarno čudno. Ma, dobro,«
slegnuo je ramenima i široko mi se nasmiješio, »vjerojatno i nije važno. Ovo je stvarno dobra rupa.«
»Hvala, šampione. Kuća časti prvom rundom. Nadam se da ćete se vi i društvo dobro provesti.«
»Zato smo i došli.«
»Uživajte. Ako išta zatrebate, samo vičite.«
Ponašao sam se istinski rezervirano i otišao sam s osjećajem da sam dobro sredio stvar. Nisam mu se
ulizivao, a istovremeno ga nisam uvrijedio što je otišao kvragu. Bio sam Mr. Vertigo, gradski šminker
brza jezika i otmjena ponašanja - i nisam namjeravao Deanu otkriti koliko me muči njegova nevolja.
Nakon što sam ga pogledao izbliza čarolija je malo oslabjela, i da je sve išlo svojim tokom, vjerojatno
bih ga bio otpisao kao još jednog dobrog momka kojega je iznevjerila sreća. Zašto bih mario za njega?
Dizzy je bio na zalasku, dakle, ubrzo više za njega neću ni čuti. No nije bilo tako. Upravo je Dean
cijelu tu priču održavao na životu, i iako neću hiniti da smo postali braća po krvi, ostali smo dovoljno
bliski da ga nisam uspio zaboraviti. Da je nestao kako je trebao nestati, ništa od toga ne bi krenulo po
zlu.
Nisam ga vidio sve do početka sljedeće sezone. Tada je već bio travanj 1940., rat u Europi bjesnio je
punom silinom, a Dizzy se vratio -odlučio je još jednom pokušati oživjeti propalu karijeru. Kad sam
uzeo novine i pročitao vijest da je s Cubsima potpisao za još jednu sezonu, gotovo sam se zadavio
sendvičem. Koga on zavarava? »Stara vreća kostiju nije više onako brza«, izjavio je, ali zabogamiloga,
previše voli tu igru da još jednom ne pokuša. Dobro, budalo moja, pomislio sam, meni se živo fućka.
Ako se želiš poniziti pred svima, to je tvoj problem, no ne računaj na to da ću te žaliti.
Zatim je, s neba pa u rebra, jedne noći ponovno navratio u klub i pozdravio me kao davno izgubljenog
brata. Dean nije pio, dakle, piće nije zaslužno za to, no lice mu je bljesnulo kad me ugledao, tako da me
sljedećih pet minuta obasipao punom dozom svojih seljačkih prisnosti. Možda ga je i dalje mučila
pomisao da se odnekud poznajemo - ne znam - no bit priče glasila je da je presretan što me ponovno
vidi. Kako odoljeti takvome tipu? Učinio sam sve kako bih otvrdnuo srce, no prišao mi je tako srdačno
da si nisam mogao pomoći - jednostavno sam podlegao. Uostalom, i tada je bio veliki Dean, moja
pomračena srodna duša i alter ego, i pošto mi je tako otvorio srce, čarolija se vratila punom snagom.
Ne mogu reći da je postao redovni, ali je tijekom sljedećih šest tjedana navraćao dovoljno često da bi
postao više od povremenog poznanika. Nekoliko puta došao je na ranu večeru (zalijevajući svako jelo
umakom za bifteke), a ja bih sjedio pored njega i prodavao zjake dok bi on gutao hranu. Zaobilazili
smo razgovore o bejzbolu, držali se pretežno konja, i budući da sam mu nekoliko puta dao sjajne
savjete na kojega da uloži, počeo me pozorno slušati. Tada sam trebao progovoriti otvoreno, reći mu što
mislim o njegovom povratku - ali, iako se mučio na samome početku sezone, sramoteći se svaki put
kad bi izišao na teren, nisam ni pisnuo. Postao mi je previše drag, i gledajući ga kako se nadljudski
trudi da bi se dokazao, nisam se mogao natjerati da kažem istinu.
Nakon nekoliko mjeseci, njegova supruga Pat uvjerila ga je da prijeðe u nižu ligu kako bi se odmorio i
trenirao. Tvrdila je kako će bolje napredovati ako izaðe iz fokusa - bio je to posve bezuman plan, ako
ga se i može nazvati tako, budući da je samo podržavao privid da za njega još ima nade. I kada sam
konačno skupio hrabrosti reći nešto, nisam imao jaja ići do kraja.
»Diz, možda ti je vrijeme«, rekao sam. »Možda ti je vrijeme da se spakiraš i vratiš na farmu.«
»Je«, rekao je, izgledajući potpuno depresivno. »Vjerojatno si u pravu. Samo, problem je u tome što,
osim za bejzbol, nisam ni za što drugo. Walte, ako zaserem ovaj put, zasrao sam do grla. Ovaj, mislim
reći, što ovakav niškoristi može raditi?«
Mnogo toga, pomislio sam, no nisam izgovorio - krajem tjedna otputovao je u Tulsu. Nikad prije
nijedan od velikih nije pao toliko duboko i toliko brzo. Proveo je dugo i jadno ljeto u teksaškoj ligi,
igrao u onim istim prašnim vukojebinama koje je razvalio prije deset godina. No taj se put jedva mogao
snaći, te su pogrešno bačene lopte postale njegovim zaštitnim znakom. Ma što pokušavao, pravorijek je
bio jednoglasan ali je Dizzy nastavio bezglavo srljati i nije dopuštao da ga takav odnos slomi. Nakon
što bi se istuširao, presvukao i otišao iz svlačionice, vratio bi se u hotel noseći hrpu listića za klaðenje i
počeo nazivati svoje kladioničare. Tog ljeta položio sam mu dobar broj oklada, i svaki put kad bi me
nazvao, klepetali bismo pet-deset minuta i izmijenili najnovije vijesti. Bilo mi je gotovo nevjerojatno
gledati koliko spokojno prihvaća tu nemilost. Pretvorio se u predmet sprdnje, a ipak je djelovao dobro
raspoložen, lajav i pun viceva kao i uvijek. Čemu raspravljati? Pretpostavljao sam kako će sve ubrzo
završiti, tako da sam prihvaćao njegovu igru, i svoje mišljenje zadržavao za sebe. Prije ili kasnije morat
će uvidjeti istinu.
Cubsi su ga ponovno pozvali u rujnu. Željeli su vidjeti je li se isplatio taj eksperiment u petoj ligi, i iako
mu učinak i nije baš bio ohrabrujući, nije bio toliko strahotan kakav je mogao biti. Prava riječ bila je
'osrednje' - nekoliko tijesnih pobjeda, nekoliko propuštenih prilika - i to je bilo zaključno poglavlje
priče. Nekom čudnom logikom Cubsi su zaključili kako je Dean pokazao dovoljnu količinu starog sjaja
da njime zasluži još jednu sezonu, te su mu otvorili vrata i zamolili ga da se vrati. Za taj novi ugovor
saznao sam tek nakon što je otputovao iz grada preko zime, no kad sam napokon čuo, u meni se nešto
prelomilo. Kuhalo mi je mjesecima. Strepio sam, brinuo, mučio se mračnim mislima, i kad se proljeće
vratilo, znao sam što se mora učiniti. Nekako nisam vidio dtugi izlaz. Sudbina me izabrala za svoje
oruðe, i bez obzira koliko moja misija bila strašna, jedino je važno bilo spasiti Dizzyja. Ako sam nije
sposoban ostvariti taj naum, onda se moram žrtvovati i učiniti to umjesto njega.
čak i sad mučim se samome sebi objasniti kako mi se toliko perverzna i zloćudna ideja uspjela
ugnijezditi u glavi. Uistinu sam mislio kako mi je dužnost uvjeriti Dizzyja Deana da ne želi više živjeti.
Ovako doslovno, sve to miriši na ludilo, no upravo je to bio način kojim sam ga mislio spasiti
-nagovoriti ga na samoubojstvo. U najmanju ruku, to samo dokazuje koliko mi je duh obolio tijekom
godina nakon meštrove smrti. Zakvačio sam se za Dizzyja jer me podsjećao na mene, i sve dok mu je
karijera evala, mogao sam kroz njega ponovno proživljavati svoje slavne dane. Možda se sve to ne bi
dogodilo da je igrao za neki drugi klub, a ne za Saint Louis. Možda se i ne bi dogodilo da nam nadimci
nisu bili toliko slični. Ne znam. Ne znam ništa, no činjenica ostaje da je došao trenutak kad nisam više
mogao povući granicu izmeðu nas. Njegovi trijumfi postali su moji, a kad ga je naposljetku snašla zla
sreća i kad mu je karijera pošla nizbrdo, njegova sramota postala je i mojom sramotom. Nisam mogao
podnijeti da to proživim još jednom i, malo po malo, počeo sam gubiti kontrolu. Dizzy je morao
umrijeti za vlastito dobro, a ja sam bio upravo onaj koji će ga privoljeti da ispravno odluči. Ne samo
zbog njega, nego i zbog moga spasa. Posjedovao sam oružje, posjedovao sam argumente - ludilo je bilo
na mojoj strani. Uništit ću Dizzyja Deana i tim ću činom konačno uništiti i sebe.
Cubsi su igrali u Chicagu na otvorenju sezone, desetoga travnja. Tog istog popodneva nazvao sam Diza
i zamolio ga da svrati u moj ured, objašnjavajući mu kako je iskrsnulo nešto važno. Pokušao je to
izvući iz mene, ali sam mu rekao kako je sve to previše opširno da bi se o tome razgovaralo telefonom.
Ako te zanima prijedlog koji će ti preokrenuti život, onda dodi. Bio je zauzet sve do poslije večere, pa
smo se dogovorili za jedanaest ujutro, sutradan. Zakasnio je samo petnaest minuta, ušetao onim svojim
razglobljenim korakom, s čačkalicom koju je valjao jezikom. Na sebi je imao iznošeno modro odijelo,
smeði kaubojski šešir, natukao je nekoliko kila od našeg posljednjeg susreta a ten mu je bio zdrav i
preplanuo nakon mjesec i pol dana provedenih meðu kaktusima. Kao i obično, cerio se od uha do uha,
pa smo nekoliko minuta proveli čavrljajući o tomu kako klub izgleda posve drugačije danju, bez
gostiju. »Podsjeća me na pusti plesnjak«, rekao je. »Pomalo sablasno. Tiho kao u grobu, samo je
prostor daleko veći.«
Rekao sam mu da sjedne i iz hladnjaka iza radnog stola izvukao bezalkoholno pivo. »Trebam samo
nekoliko minuta«, rekao sam. »I ne želim da ožedniš dok govorim.« Osjetio sam da mi ruke drhte, pa
sam si u čašu natočio Jim Beama i otpio. »Stari, kako ruka?« upitao sam, zavalio se u kožni naslonjač i
iz petnih se žila trudio izgledati smireno.
»Isto kao i uvijek. Kao da mi iz lakta strši kost.«
»Koliko čujem, prilično si se namučio na proljetnim pripremama.«
»Ma, to su samo treninzi. Te utakmice ne znače ništa.«
»Naravno. Čekamo ono stvarno važno.«
čuo je cinizam u mome glasu, slegnuo ramenima i izvukao cigarete iz džepa na košulji. »Dakle, mali,«
rekao je, »kakva je to priča?« Izvukao je jednu, pripalio je i otpuhnuo oblak dima prema meni. »Na
telefonu si zvučao kao da je pitanje života i smrti.«
»Upravo tako. Pitanje života i smrti.«
»Molim? Patentirao si neki novi lijek?« Walte, ako si pronašao nešto čime ćeš izliječiti kljaste ruke,
davat ću ti pola plaće sljedećih deset godina.« »Diz, za tebe imam nešto još bolje. I nećeš platiti ni
centa.« »Dragi moj, sve košta. To je zakon prirode.«
»Ne želim tvoj novac. Diz, želim te spasiti. Dopusti mi da ti pomognem, i nestat će sve muke koje si
proživio u posljednje četiri godine.«
»Da?« rekao je, smiješeći se kao da je čuo relativno duhovit vic. »A kako to namjeravaš izvesti?«
»Kako god ti poželiš. Način nije bitan. Jedino je važno da pristaneš - i da shvatiš zašto se to mora
učiniti.«
»Mali, baljezgaš. Nemam pojma o čemu govoriš.«
»Jednom mi je jedan veliki čovjek rekao: 'Kad čovjek stigne na kraj puta, žudi samo za smrću'. Je li ti
sad jasnije? Te sam riječi čuo davno, i bio sam preglup da bih shvatio što uistinu znače. Sad znam i,
Diz, moram ti reći -to je točno. To je najveća istina koju je itko ikad izrekao.«
Dean je prasnuo u smijeh. »Walt, stvarno si šaljivac. Imaš totalno uvrnut smisao za humor, i taj te
stvarno nikad ne pušta. Zato si mi toliko drag. U ovom gradu nema nikoga s tako ludim idejama.«
Uzdahnuo sam zbog njegove gluposti. Imati posla s klaunom bila je prava tlaka, a ja nisam želio
izgubiti strpljenje. Otpio sam još jedan gutljaj, nekoliko sekundi zadržao mirisnu tekućinu u ustima i
onda progutao. »Diz, slušaj me«, rekao sam. »Bio sam u tvojoj koži. Prije dvanaest, trinaest godina bio
sam na samom vrhu. Bio sam najbolji u onome što sam radio - bio klasa za sebe. Reći ću ti, ono što si ti
postigao na terenu nije ništa u usporedbi s onim što sam mogao ja. U usporedbi sa mnom, ti si patuljak,
insekt, grinja u sagu. Shvaćaš što govorim? A onda, samo tako, nešto se dogodilo i nisam mogao dalje.
No nisam ostao u poslu, nisam žicao sažaljenje, nisam se pretvorio u sprdnju. Prekinuo sam, pošao
dalje i stvorio si drugi život. I onda sam se i molio i nadao da će se to dogoditi i tebi. Ali ti jednostavno
nisi shvatio. Ta tvoja prokleta seljačka pamet previše je začepljena kukuruzom i melasom da bi
proradila.«
»Samo malo«, rekao je Dizzy, mašući prstom prema meni dok mu se licem širilo, posve neočekivano
oduševljenje. »Samo malo. Sad znam tko si ti. Jebote, znao sam oduvijek. Ti si onaj mali. Ti si onaj,
jebote, onaj klinac ... Walt ... Walt - čudo od djeteta. Isuse blagi Bože. Moj tata je odveo mene, Paula i
Elmera na sajam u Arkansasu - tamo smo te vidjeli. Jebote, nisi bio od ovoga svijeta. Uvijek sam se
pitao što je bilo s tobom. I eto te, sjediš ovdje nasuprot meni - jebote, stvarno ne vjerujem.«
»Slobodno vjeruj, prijatelju. Kad sam ti rekao da sam bio velik, mislio sam velik kao nitko drugi. Kao
meteor koji juri nebom.«
»Bio si velik, stvarno, slažem se. Nešto najveće što sam ikad vidio.«
»I ti si bio, veliki moj. Najveći medu svima. Ali, sad si gotov, i srce mi puca gledati što si to radiš. Diz,
daj da ti pomognem. Smrt nije tako strašna. Svatko mora umrijeti, a kad se jednom navikneš na tu
pomisao, sam ćeš shvatiti da je to najbolje učiniti što prije. Ako mi daš priliku, mogu te poštedjeti
sramote. Mogu ti vratiti čast.«
»Ti to stvarno ozbiljno?«
»Još kako. Ovako ozbiljan nisam bio u životu.«
»Walte, ti si totalno prolupao. Jebote, potpuno si sišao s uma.«
»Daj mi da te ubijem, i zadnje četiri godine odlaze u zaborav. Ponovno ćeš biti velik, šampion. Bit ćeš
ponovno velik, zauvijek.«
Brzao sam. Tom svojom pričom o čudu od djeteta uspio me izbaciti iz takta - i umjesto da kružim oko
njega -i prilagodim pristup, jurio sam pred rudo, vrtoglavo. Htio sam polagano podizati pritisak,
uspavati ga svim onim promišljenim, neporecivim argumentima do kojih bi naposljetku i sam došao.
To je bilo najvažnije - ne siliti ga da to učini, nego ga natjerati da uvidi svu mudrost plana. Želio sam
da poželi ono što sam želio i sam, da ga moj prijedlog toliko uvjeri da me naposljetku zamoli da ga
provedem u djelo - a ja sam ga ostavio iza sebe, plašeći ga prijetnjama i posve nedopečenim
primjedbama. Nikakvo čudo što je pomislio da sam lud. Sve mi je izmaklo iz ruke, a sad, u trenutku
kad smo trebali započeti sve, ustao je i uputio se prema izlazu.
No, to me nije brinulo. Vrata sam zaključao iznutra, a njih se nije moglo otvoriti bez ključa - koji se,
eto, slučajno, našao u mome džepu. Ipak, nisam želio da čupa bravu i pokušava provaliti. Mogao bi
početi vikati da ga pustim, čime bi privukao onih pet-šest ljudi koji su u to vrijeme radili u kuhinji.
Tako sam, razmišljajući samo o toj sitnici, zanemarujući sve teže posljedice, otvorio ladicu stola i
izvukao meštrov pištolj. E, ta me pogreška ukopala do kraja. Uperivši pištolj u Dizzyja prešao sam
granicu koja puste priče razdvaja od pravih zločina - i mora koju sam izrodio nije se više mogla
zaustaviti. No, pištolj je bio temelj svega. Bio je poveznica čitavoga plana, i u jednom je trenutku
jednostavno morao izaći iz te ladice. Ispaliti metak u Dizzyja - i time dovršiti posao koji nikad nisam ni
započeo. Natjerati ga da moli za smrt upravo onako kako je za nju molio Meštar Yehudi, i zatim
poništiti pogrešku skupivši hrabrost da izvršim čin.
Ali, sve to nije više važno. Već sam bio sve upropastio u trenutku kad je Dizzy ustao, a izvlačenje
pištolja bio je tek očajnički pokušaj da sačuvam čast. Uspio sam ga nagovoriti da ponovno sjedne, i
sljedećih petnaest minuta izmučio ga više nego što sam ikada namjeravao. Unatoč svim hvastanjima i
veličini, Dean je bio kukavica, i kadgod bi krenula frka, sklanjao bi se iza najbližeg komada namještaja.
To sam već znao, no pištolj ga je preplašio i više nego što sam mislio. Natjerao ga je u plač, i dok je
sjedio tamo, jecao i frfljao, zamalo sam ispalio metak ne bih li ga tako ušutkao. Preklinjao me za život -
ne da ga ubijem, nego da ga pustim živjeti - i sve je to bilo toliko naopako, toliko drugačije od onoga
što sam zamišljao da nisam znao što bih učinio. To natezanje moglo je potrajati cijeli dan, ali je netko,
oko podneva, pokucao na vrata. Ostavio sam stroge naputke da me se ne smeta, no netko je unatoč
tomu kucao.
»Diz?« čuo se ženski glas. »Diz, jesi li ovdje?«
Bila je to njegova supruga Pat - nametljiva i posve neduhovita baba. Došla je po supruga kako bi ručali
kod Lemmellea, a Dizzy joj je, naravno, rekao gdje će ga naći - što je bio još jedan mogući problem
kojega sam zanemario. Upala mi je u klub tražeći svoju operušanu bolju polovicu, i kad je uspjela
uhvatiti pomoćnog kuhara (koji je upravo rezao krumpire i gulio mrkve), toliko ga je izdavila da je
jadnik naposljetku progovorio. Odveo ju je na kat, niz hodnik, i tako se našla pred mojim uredskim
vratima, mlateći po njima kao kakav križanac bijesne kučke i pneumatskog čekića.
Dakle, umjesto da Dizzvju smjestim metak u glavu, nisam mogao učiniti ništa drugo osim spremiti
revolver i otvoriti vrata. U tom trenutku znao sam da ću upasti u govna do grla - osim ako se veliki ne
založi za mene i ne odluči zavezati jezičinu. Deset sekundi život mi je visio o toj niti - ako se bude
previše sramio priznati koliko se prestravio, onda će cijelu priču zadržati za sebe. Kad je kročila u sobu,
razvukao sam svoj najtopliji i najsrdačniji osmijeh, no njezin ucviljeni suprug izlajao je sve u trenutku
kad ju je ugledao. »Ova mala pizda me htjela ubiti!« rekao je, govoreći visokim glasom, punim
nevjerice. »Uperio mi je pištolj u glavu, i pizdek je stvarno htio pucati!«
E, te su me riječi zauvijek izbacile iz posla s noćnim klubovima. Umjesto da iskoriste rezervaciju kod
Lemmelea, Pat i Dizzy otputili su se iz moga ureda i otišli ravno do najbliže policijske postaje kako bi
podnijeli tužbu. Pat mi je rekla kako će to učiniti trenutak prije nego što mi je zalupila vratima pred
nosom - nisam ni trepnuo. Samo sam sjedio za stolom i čudio se vlastitoj gluposti - trudio sam sabrati
misli prije nego što drotovi dodu po mene. Trebalo im je manje od sata; otišao sam s njima bez riječi,
nasmiješen, prepun viceva dok su mi stavljali lisičine na ruke. Da nije bilo Binga, vjerojatno bih
odgulio malo dulje zbog tog izigravanja Boga, no taj je imao debele veze i sve se sredilo i prije nego
što je predmet stigao na sud. Što je posve u tedu. Ne samo za mene, nego i za Dizzyja. Suðenje mu ne
bi pomoglo - ne uza svu buku i skandale koji bi ga popratili - te je bio savršeno sretan što može pristati
na kompromis. Sudac mi je dao mogućnost izbora. Mogu izjaviti da sam kriv, optužit će me za manji
zločin, te ću odguliti šest do devet mjeseci u Jolietu, ili mogu napustiti Chicago i prijaviti se u vojsku.
Odlučio sam se za ovo drugo. Nisam baš imao neku želju odjenuti odoru, no nekako sam mislio da sam
odradio svoj rok u Chicagou, te ga mi je vrijeme poći dalje.
Bingo je povlačio veze i podmićivao sve redom kako bi me izvukao iz bukse, no to ne znači da je
shvaćao ono što sam učinio. Mislio je da sam lud, devedeset devet zarez devet posto lud. Ukokati
nekoga zbog novca bilo je jedno, no kakva bi to budala mogla napasti nacionalno blago poput Dizzyja
Deana? Za to se čovjeku trebaju razlabaviti svi šarafi. A tako je vjerojatno i bilo, rekao sam, ne
pokušavajući objašnjavati. Morao sam platiti svoje, naravno, tako da se nisam mogao raspravljati.
Umjesto gotovine kojom sam trebao platiti njegove usluge, pristao sam Bingu prepisati svoj udjel u
klubu. Bilo mi je teško izgubiti Mr. Vertigo, no ni upola toliko teško koliko mi je bilo teško odustati od
nastupa, ni desetinu koliko sam patio izgubivši meštra. Više nisam bio nitko poseban. Ponovno sam
postao onaj stari: Walter Claiborne Rawley, dvadesetšestogodišnji vojnik, kratko ošišan, praznih
džepova. Dobrodošao u stvarni svijet. Odijela sam podijelio konobarima, izljubio se s curama, ukrcao
se u vlak i otišao u logor za obuku. Uzimajući u obzir što sam se spremao ostaviti za sobom, smatrao
sam se sretnikom.
Tada više nije bilo ni Dizzyja. Sezona mu se svela na jednu utakmicu, i kad su ga u Pittsburghu
zamijenili nakon tri neuspjela bacanja u prvoj rundi, konačno je odlučio skončati sve. Ne znam je li ga
strava koju sam mu priredio malo privela pameti, no bilo mi je drago kad sam saznao za tu odluku.
Cubsi su mu dali posao trenera za prvu bazu, ali je mjesec dana kasnije dobio bolju ponudu od pivovare
Falstaff iz Saint Louisa, te se vratio u svoj rodni grad kako bi radio kao radijski komentator za
utakmice Brownsa i Cardinalsa. »Taj me posao neće nimalo promijeniti«, rekao je. »I dalje ću govoriti
ko zadnja seljačina.« To mu se mora priznati. Slušatelji su poludjeli za svim neotesanim glupostima
koje je izvaljivao preko radija, i bio je toliko uspješan da su ga zadržali još dvadeset pet godina. No, to
je druga priča, i ne mogu reći da sam na njega obraćao ikakvu veću pozornost. Nakon što sam otišao iz
Chicaga, nisam s tim imao nikakve veze.
Budući da mi je vid bio preslab za pilotsku školu, sljedeće četiri godine proveo sam vukući se po blatu.
Postao sam stručnjak za život glista i drugih stvorenja koja klize zemljom i vrebaju, na ljudskoj koži
tražeći hranu. Sudac je rekao da će vojska od mene načiniti čovjeka, i ako jesti zemlju i gledati kako
ljudski udovi lete zrakom znači dokazati muškost, onda mislim daje časni sudac Charles P. McGuffin
imao pravo. Što se mene tiče, trudit ću se potrošiti što manje moguće riječi o te četiri godine. Isprva
sam ozbiljno razmišljao o odlasku na komisiju koja bi me proglasila nesposobnim, no nikad nisam
skupio hrabrosti provesti naum do kraja. Planirao sam ponovo levitirati u potaji - i time izazvati toliko
strašne napadaje boli da bi me liječnici morali poslati kući. No, problem je bio što nisam više imao
kuće, i nakon malo razmišljanja, shvatio sam da mi je, od posve sigurnih strahotnih glavobolja, nekako
draža neizvjesnost bitke.
Kao vojnik nisam se istaknuo, ali se nisam ni osramotio. Obavio sam svoje, izbjegao nevolju, izdržao i
preživio. Kad su me konačno poslali kući u studenome 1945., bio sam potpuno prolupao, nesposoban
za bilo kakva razmišljanja o budućnosti. Lutao sam tri-četiri godine, većinom uz istočnu obalu.
Najdulje sam boravio u Bostonu. Tamo sam radio kao šanker, i prihode podebljavao klaðenjem na
konje ili sudjelovanjem u tjednoj partiji pokera u Spirovoj biljarnici na North Endu. Kartalo se za
manje uloge, no ako se neprekidno dobivalo dolar ili pet, svote su počele rasti. Upravo sam se spremao
okončati dogovore i otvoriti vlastiti lokal, kad mi je sreća ponovno okrenula leda. Nestalo mi je
sredstava, upao sam u dugove i nedugo zatim morao sam pobjeći iz grada kako bih se otresao zelenaša
kod kojih sam se zadužio. Iz Bostona sam se uputio na Long Island i zaposlio se kao graðevinac. Bile
su to godine kad su oko gradova nicala predgraða, išao sam za novcem, davao svoj prilog promjeni
krajobraza i svijetu davao njegov današnji izgled. Sve one kuće, uredne tratine, i stabalca omotana
jutom - ja sam onaj koji ih je tamo postavio. Posao je bio jeziv, no izdržao sam punih osamnaest
mjeseci. U jednom trenutku, iz meni posve neobjašnjivih razloga,
dao sam se nagovoriti na brak. Potrajao je samo pola godine, i cijela ta priča danas mi je maglovita -
teško se mogu sjetiti kako je izgledala moja supruga. Moram se dobro napregnuti ne bih li joj se sjetio
imena.
Nisam imao pojma što sa mnom nije u redu. Uvijek sam bio brz, vječno spreman zgrabiti priliku i
okrenuti je u vlastitu korist, a sad sam se osjećao mlitavo, izbačen iz takta, nesposoban da održim
korak. Svijet je prolijetao pored mene, a ono najčudnije bilo je to što nisam nimalo mario. Nisam imao
ambicija. Nisam stremio ničemu, nisam želio ići do kraja. Samo sam želio imati svoj mir, snalaziti se
najbolje što mogu i ići kamo me voda odnese. Već sam odsanjao sve svoje velike snove. Oni me nisu
odveli nikamo - a sad sam bio previše iscrpljen da bih smišljao neke nove. Neka me zamijeni netko
drugi. Odrekao sam ih se još davno, i nije vrijedilo truda ponovno tragati za njima.
Godine 1950. preselio sam se na drugu obalu rijeke, u jeftin stan u Newarku, New Jersey, i zaposlio se
deveti ili deseti put nakon rata. Pekarnica Meverhof zapošljavala je više od dvjesto ljudi, i u tri
osmosatne smjene proizvodila sve moguće i zamislive pekarske proizvode. Pekli smo sedam vrsta
kruha - bijeli, raženi, zobeni, crni, s grožðicama, s grožðicama i cimetom i bavarski. Dvanaest vrsta
kolača, deset vrsta torti, šest vrsta krafni, grisine, krušne mrvice i puter-štange - dakle, posve je
razumljivo što je pogon radio dvadeset četiri sata dnevno. Započeo sam na tekućoj vrpci, namještao i
pripremao celofanske omote u koje se stavljalo narezane kruhove. Mislio sam da ću izdržati najviše
nekoliko mjeseci, no kad sam se naviknuo, otkrio sam kako je to posve pristojno mjesto gdje čovjek
može zaraðivati za život. Mirisi su bili toliko ugodni, i uz arome svježeg kruha i šećera koje su vječno
visjele u zraku, sati su prolazili brže i lakše nego na drugim poslovima. Dijelom sam ostao zbog toga,
no važnija je bila ona mala ridokosa koja me počela odmjeravati samo tjedan dana nakon što sam
došao. Nije bila neka ljepota, bar ne u usporedbi s plesačicama s kojima sam se vucarao po Chicagu, no
u njezinim zelenim očima neprekidno je titrao neki podsmješljivi bljesak, tako da nisam previše
oklijevao da je upoznam. U životu sam donio samo dvije dobre odluke. Prva, da se ukrcam u vlak s
Meštrom Yehudijem kad mi je bilo devet godina. Druga, da se vjenčam s Molly Fitzsimmons. Ona me
ponovno dovela u red, a uzimajući u obzir stanje u kakvom sam bio pri dolasku u Newark, to nije bio
mačji kašalj.
Djevojački se preživala Quinn, i kad smo se upoznali, bila je već prešla tridesetu. Prvi put se udala
odmah nakon srednje škole, da bi joj muža, pet godina kasnije, pozvali u vojsku. Po svemu sudeći,
Fitzsimmons je bio dobroćudan i vrijedan Irac, no u ratu je imao manje sreće od mene.
Pojeo je svoj metak u Messini, četrdeset treće, i otad je Molly bila sama, mlada udovica bez djece,
brinula se za sebe i čekala da se nešto dogodi. Bog zna što je vidjela u meni - a ja sam pao na nju zato
što sam se uz nju osjećao opušteno, zato što je ponovno probudila onog lakrdijaša u meni, i što je znala
prepoznati dobar vic. Rekoh, nije bila neka ljepota, nije se ničim isticala u svjetini. Na ulici je izgledala
kao još jedna radnička žena - jedna od žena jakih bokova i široke stražnjice koja se ne trudi šminkati,
osim ako ne ide u restoran. Ali, Molly je imala duha i, na svoj nenametljivi, pažljivi način, bila je jedna
od najmudrijih ljudi koje sam upoznao. Bila je nježna, nije bila zlopamtilo, stajala je uz mene i nikad
me nije pokušavala pretvoriti u drugu osobu. Ako i nije bila neka osobita domaćica i ne baš pretjerano
talentirana kuharica, to ionako nije bilo važno. Nije mi bila služavka - bila mi je supruga. I, povrh toga,
jedina prava prijateljica koju sam stekao nakon svojih kanzaških dana s Aesopom i Majkom Sioux - i
prva žena koju sam volio.
Stanovali smo u stanu na katu, u željezarskoj četvrti Newarka, a budući da Molly nije mogla imati
djecu, živjeli smo samo nas dvoje. Nagovorio sam je da, nakon vjenčanja, napusti posao; ja sam ostao
na starome i tijekom godina polagano napredovao kod Meyerhoffa. Tada je bračni par mogao živjeti od
jedne plaće i, nakon što su me postavili za nadzornika noćne smjene, nismo imali nikakvih novčanih
briga vrijednih spomena. Po mojim nekadašnjim standardima živjeli smo skromno, ali sam se i sam
dovoljno promijenio da više ne marim za to. Dvaput tjedno odlazili smo u kino, svake subote večerali u
restoranu, vozili se na obalu kod Asbury Parka i gotovo svake nedjelje posjećivali neke od Mollynih
roðaka. Quinnovi su bili velika obitelj - sva njezina braća i sestre poženili su se i poudali i izrodili
djecu. Dakle, dobio sam četiri šurjaka, četiri šurjakinje i trinaest nećakinja i nećaka. Za čovjeka bez
vlastite djece imao sam djece i preko glave, ali ne mogu reći da sam se bunio na dodijeljenu mi ulogu
ujaka Walta. Molly je bila savršena kuma iz bajke, a ja sam bio dvorska luda - mali, debeli, s
pregrštima viceva i gegova, klaun koji bi se kottljao niza stube na stražnjem trijemu.
S Molly sam proveo dvadeset tri godine - posve pristojno razdoblje, mislim, iako ne dovoljno dugo.
Planirao sam ostarjeti uz nju i umrijeti joj u naručju, no stigao je rak i oteo mi je prije nego što sam je
bio pripravan pustiti. Prvo jedna dojka, zatim druga i, kad je navršila pedeset i petu, više je nije bilo.
Obitelj je dala sve od sebe kako bi mi pomogla, no to je za mene bilo jedno strahotno razdoblje -
tijekom kojega sam proveo šest ili sedam mjeseci u potpunoj alkoholnoj komi. Stanje je bilo toliko
jezivo da sam izgubio i posao u pekarnici i da me dvojica Mollyne braće
nisu odvukla u kliniku za odvikavanje, ne znam kako bi se to završilo. U bolnici Saint Barnabas, u
Livingstonu, preživio sam cijelu dvomjesečnu kuru odvikavanja, i tada sam konačno, i ponovno, počeo
sanjati. Ne mislim na snatrenja i razmišljanja o budućnosti, nego i pravim snovima - živim, ludim,
gotovo svake noći, cijelih mjesec dana. Možda je to imalo neke veze s lijekovima i sedativima koje
sam uzimao, ne znam, ali mi se vratilo sve, četrdeset četiri godine nakon mog posljednjeg nastupa.
Ponovno sam bio na turneji s Meštrom Yehudijem, putovao iz grada u grad u pierce-arrowu, nastupao
svake večeri. Snovi su me neizmjerno usrećili, vratili su mi užitke za koje odavna nisam vjerovao da ih
mogu osjetiti. Ponovno sam hodao nad vodom, šepirio se pred bezbrojnom publikom, kretao se zrakom
bez boli, lebdio, vrtio se, skakao, s onom starom virtuoznošću i samopouzdanjem. Toliko sam se trudio
zakopati ta sjećanja, tolike godine mučio se prigrliti zemlju poput svih drugih, biti poput svih, a sad je
sve ponovno naviralo, svake noći bujalo kroz mene u svim duginim bojama. Ti su mi snovi preobrazili
sve. Vratili su mi ponos, i nakon toga nisam se više sramio okretati se prošlosti. Ne znam kako bih to
drugačije rekao. Meštar mi je oprostio. Prebrisao mi je sva dugovanja zbog Molly, zbog toga koliko
sam je volio i oplakivao, i sad me dozivao, moleći me da ga pamtim. Nemoguće je dokazati išta od
toga, no učinak je bio zapanjujući. Nešto je u meni poletjelo, i iz klinike sam izašao trijezan kakav sam
i danas. Tada mi je bilo pedeset osam godina, život mi se potpuno raspao, no nisam se osjećao loše.
Nakon što se svedu svi računi, zapravo mi je bilo posve dobro.
Mollvni su bolnički računi pojeli svu gotovinu koju smo uspjeli uštedjeti. Četiri mjeseca nisam platio
stanarinu, kućevlasnik je prijetio da će me izbaciti, i jedino što sam posjedovao bio je moj automobil -
sedam godina stari ford Fairlane, sa slupanim hladnjakom i neispravnim rasplinjačem. Otprilike tri
dana nakon izlaska iz bolnice, iz Denvera me nazvao moj najdraži nećak i ponudio mi posao. Dan je
bio obiteljski genijalac - prvi profesor na koledžu kojeg su imali - i posljednjih nekoliko godina živio je
tamo sa suprugom i sinom. Budući da mu je njegov otac objasnio u kakvom sam se stanju našao, nisam
gubio vrijeme pričajući mu bajke o debelom bankovnom računu. Posao nije neki, rekao je, ali bi ti
promjena okoline možda godila. O čemu je riječ, upitao sam. Sef održavanja, rekao je, trudeći se
prigušiti smijeh. Dakle, domar, rekao sam. Upravo tako, jahač na metli. Mjesto se otvorilo u zgradi
gdje je predavao i ako odlučim preseliti se u Denver, onda će se založiti za mene i osigurati mi posao.
Naravno, kvragu, zašto ne - dva dana kasnije spakirao sam neke stvari u forda i zapalio prema Rocky
Mountainsu.
Nikad nisam stigao do Denvera. Ne zato što bi auto krepao, ne zato što sam se nećkao raditi kao domar
- ne, sve se dogodilo putem i umjesto da završim na jednom mjestu, završio sam na drugom. Zapravo, i
nije teško objasniti. Budući da sam na put krenuo nedugo nakon svih onih snova u bolnici, putovanje
mi je vratilo cijelu bujicu sjećanja i kad sam prešao u Kansas, nisam mogao odoljeti a da, iz čisto
sentimentalnih razloga, ne skrenem, bar nakratko, prema jugu. To nije toliko skretanje, rekao sam sebi,
a Danu neće smetati ako malo usporim. Samo sam želio nekoliko sati provesti u Wichiti - svratiti do
stare kuće gospode Witherspoon i pogledati je. Jednom sam je, nedugo nakon rata, pokušao potražiti u
New Yorku, no nije je bilo u telefonskom imeniku, a ja sam uspio zaboraviti naziv tvrtke. Koliko sam
tada znao, mogla je već biti mrtva, poput svih koji su mi nekoć bili dragi.
Grad se razvio nakon dvadesetih, no i dalje nije bio neko mjesto za ludi provod. Bilo je više ljudi, više
zgrada i više ulica, no kad sam se priviknuo na promjene, ponovno se otkrio kao zabačena vukojebina
kakvu sam pamtio. Sad su ga zvali 'Zračnom prijestolnicom svijeta', i moram priznati da sam se smijao
kao lud videći taj natpis na reklamama. Trgovinska komora tako ga je nazvala zbog tvornica
zrakoplova koje su svoje pogone podigle oko grada, no nisam se mogao spriječiti a da ne pomislim na
sebe, pravog letećeg dječaka koji je Wichitu nekoć nazivao svojim domom. Kuću nisam našao isprva,
što me natjeralo da grad razgledam pomnije nego što sam namjeravao. U ono doba stajala je na rubu
grada, sama, uz zemljanu cestu koja je vodila prema poljima, a sad se našla usred rezidencijalne četvrti,
okružena kućama. Ulica se zvala Avenija Coronado, i imala je sve suvremene pogodnosti - pločnike,
uličnu rasvjetu, asfaltnu podlogu s bijelom crtom koja se protezala sredinom kolnika. No, kuća je
izgledala dobro - šindra se bjelasala pod sivim nebom u studenome, a malena stabla koja je u prednjem
dvorištu posadio Meštar Yehudi sada su se nadvijala nad nju poput divova. Vlasnik ju je, tko god taj
bio, očito dobro pazio, i sad je, tako stara, djelovala nekako povijesno - poput kakve časne nastambe iz
nekog nestalog doba.
Parkirao sam auto i uspeo se na prednji trijem. Bilo je kasno popodne, ali sam vidio svjetlo na katu i,
kad sam se već našao tamo, mislio sam da trebam ići do kraja i pozvoniti. Ako vlasnici nisu ljudožderi,
možda će me i pustiti u kuću i pokazati mi je zbog nekih starih vremena. Stvarno, nadao sam se da ću
moći poviriti. Na trijemu je bilo hladno i dok sam stajao tamo, čekajući da se netko pojavi, nisam se
mogao ne sjetiti svog prvog dolaska u kuću, napola mrtav nakon što sam se izgubio u onoj paklenoj
mećavi. Morao sam pozvoniti dvaput prije nego što sam začuo
korake, a kad su se vrata konačno otvorila, bio sam već toliko utonuo u sjećanja na prvi susret s
gospodom Witherspoon, da mi je trebalo nekoliko sekundi kako bih shvatio da je žena koja stoji preda
mnom nitko drugi nego gospoda Witherspoon, glavom i bradom - starija, krhkija, izboranija inačica, no
ona ista gospoda Witherspoon. Prepoznao bih je bilo gdje. Od 1936. nije dobila ni grama, kosu je i
dalje bojala onako bjesomučno crveno, a modre oči bile su joj bistre i modre kao i uvijek. Tada joj je
bilo sedamdeset četiri ili sedamdeset pet, no nije izgledala ni dana starija od šezdeset - najviše šezdeset
tri. I dalje pomodno odjevena, i dalje uspravna, otvorila mi je vrata sa zapaljenom cigaretom medu
usnama i čašom škotskog viskija u lijevoj ruci. Takvu ženu jednostavno se mora voljeti. Otkad sam je
posljednji put vidio, svijet je proživio nebrojene mijene i katastrofe, a ona je i dalje bila onaj komad
ženske kakva je oduvijek bila.
Prepoznao sam je prije nego što je ona prepoznala mene. Što je bilo razumljivo, budući da su godine
daleko više promijenile mene nego nju. Pjege s lica bile su mi već posve nestale, a ja sam se pretvorio u
nabijenog, odebljeg tipa, rijetke sijede kose i naočalama s lećama poput pepeljara na nosu. Teško bi se
moglo prepoznati onog nalickanog lajavca s kojim je ručala kod Lemmelea prije trideset osam godina.
Na sebi sam imao radnu odjeću - jaknu s kockastim uzorkom, smeðe hlače, tanke cipele, bijele čarape -
i još sam podigao ovratnik kako bih se zaštitio od zime. Vjerojatno je vidjela samo dio moga lica, a ono
što je vidjela bilo je toliko oronulo, toliko izmoždeno od borbe s alkoholom da mi je jedino preostalo
reći joj tko sam.
Kraj se baš i ne mora prepričavati. Potekle su suze, pričale su se priče, lajali smo bez prekida sve do
duboko u noć. Bio je to veliki susret na Aveniji Coronado, i sumnjam da bismo mogli upriličiti bolju
večer od one kakvu smo doživjeli te noći. Ja sam joj ukratko otkrio što je bilo sa mnom, ali ni njezina
priča nije bila nimalo manje čudna, manje neočekivana od moje. Umjesto da svoje milijune pretvori u
još više milijuna tijekom naftne groznice u Teksasu, bušilice su joj se vrtjele u prazno i propala je. Tada
je cijeli posao s naftom bio u velikoj mjeri nagaðanje, a ona je pogriješila previše puta. Do 1938.
izgubila je devet desetina bogatstva. Zbog toga nije prešla u siromahe, no više nije pripadala ekipi s
Pete Avenije i, nakon što je uspjela upropastiti još nekoliko projekata, naposljetku se spakirala i vratila
u Wichitu. Mislila je, samo privremeno - nekoliko mjeseci u staroj kući da se sredi i onda se opet baciti
na nove ideje. No, stvari su tekle svojim tokom, i kad je buknuo rat, bila je još tamo. Tada ju je obuzela
neka nesvakidašnja strast, zahvatila ju je domoljubna groznica, te je sljedeće četiri godine provela
radeći kao bolničarka u tamošnjoj vojnoj bolnici. Bilo mi ju je teško
zamisliti kako izigrava Florence Nightingale, no gospa W. bila je stvarno mustra svoje vrste i, iako joj
je novac možda i bio najvažniji, nikako nije mislila samo o njemu. Nakon rata vratila se poslu, no taj je
put ostala u Wichiti, i uspjela ga pretvoriti u posve pristojan, dobrostojeći, koncern. I to s praonicama.
Zvuči smiješno nakon svih onih basnoslovnih špekulacija s obveznicama i naftom - ali, zašto ne? Bila
je medu prvima koji su uvidjeli sve komercijalne prednosti perilica za rublje, i zaskočila je
konkurenciju tako da je rano ušla u posao. Kad sam joj banuo na vrata, 1974., imala je već dvadeset
praonica u gradu, i još dvanaest po obližnjim mjestima. Nazvala ih je 'Kuća čistoće', te su je sve one
kovanice ponovno pretvorile u bogatu ženu.
A što je s muškima, upitao sam je. Bilo ih je na lopate, rekla je, mogla sam ih razgrtati. A što je s
Orvilleom Coxom? Mrtav, rekla je. Billy Bigelow? Još medu živima. Zapravo, stanuje tu, iza ugla.
Nakon rata uvukla ga je u posao s praonicama, radio je kao njezin menadžer i desna ruka sve dok nije,
prije šest mjeseci, otišao u mirovinu. Mladi Billy bližio se već sedamdesetoj i s dva infarkta, liječnik
mu je rekao neka malo uspori. Supruga mu je umrla prije sedam godina, a budući da su mu djeca
odrasla i odselila se, Billy i gospoda Witherspoon i dalje su bili prisni. O njemu je govorila kao o svom
najboljem prijatelju - izgovarajući to, glas joj se primjetno ublažio, pa sam shvatio kako su njihovi
meðusobni odnosi nadilazili svakodnevna čavrljanja o perilicama i sušilicama. A, tako, rekao sam,
dakle, strpljenje nas je konačno izdalo, a mali Billy je došao na svoje. Vragolasto mi je namignula.
Ponekad, rekla je, ali ne uvijek. Ovisi o mom raspoloženju.
Nije me trebala pretjerano nagovarati da ostanem. Domarski posao bio je samo hitna pomoć, i budući
da je iskrsnulo nešto bolje, nisam morao previše razmišljati o promjeni planova. Plaća je bila samo
manji dio - naravno. Vratio sam se tamo kamo pripadam, i kad me gospoða Witherspoon pozvala da
uskočim na Billyjev stari posao, rekao sam da počinjem sutra ujutro. Nije mi bilo važno kakav je posao
bio. Da me pozvala da joj ribam lonce u kuhinji, pristao bih i na to.
Spavao sam u onoj istoj sobi na katu u kojoj sam spavao kao dječak, i kad sam se uveo u posao, bio
sam joj jako dobar. Strojevi su radili neprekidno, povećao sam zaradu i nagovorio je da se proširi na
razna područja - kuglane, picerije, lokali s fliperima. Budući da se svake jeseni u grad slijevao bezbroj
studenata, postojala je vječna potražnja za brzom hranom i jeftinom zabavom - a ja sam za to bio pravi
čovjek. Radio sam danonoćno, nisam se štedio, no radovao sam se ponovno upravljati nečim, te je
većina mojih planova završila uspješno. Gospoda Witherspoon nazivala me kaubojem, što je za nju bio
kompliment, te smo prve tri-četiri godine
galopirali posve pristojnom brzinom. No, tada je Billy naglo preminuo. Još jedan infarkt, no taj ga je
zahvatio kod dvanaeste rupe u golf-klubu Cherokee Acres, i kad je hitna stigla do njega, već je bio
izdahnuo. Gospoda Witherspoon je nakon toga potpuno otišla kvragu. Prestala je sa mnom ujutro
odlaziti u ured, i malo po malo kao da je gubila zanimanje za tvrtku, ostavljajući meni najveći dio
odluka. Nešto slično već sam bio prošao s Molly, ali se nisam morao patiti govoreći joj kako će vrijeme
zaliječiti sve. Vrijeme je bilo jedino što nije imala. Tip ju je obožavao pedeset godina i sad kad je
nestao, nitko ga više neće zamijeniti.
Jedne noći, usred tog cirkusa, čuo sam kako jeca dok sam ležao i čitao. Spustio sam se do njezine sobe,
malo smo razgovarali, zatim sam je uzeo u naručje i grlio sve dok nije usnula. Nekako sam zaspao i ja,
i kad sam se probudio ujutro, otkrio sam da pod pokrivačem ležim s njom, u velikom, bračnom krevetu.
Onom istom kojeg je dijelila s Meštrom Yehudijem onih godina - sad je na mene došao red da spavam
pored nje, da budem čovjek bez kojega ne može živjeti. Zapravo, najvećim dijelom sve se to svodilo na
utjehu, na društvo, no time ne želim reći da povremeno nije bilo prilično vruće pod plahtama. Starjeti
ne znači gubiti potrebu, i sve one nelagode koje sam isprva osjećao, ubrzo su redom nestajale.
Sljedećih jedanaest godina živjeli smo kao bračni par. I mislim da se zbog toga ne moram ispričavati.
Jednom davno bio sam dovoljno mlad da joj budem sin - sad sam bio stariji od većine djedova, i kad
čovjek jednom stigne u te godine, više ne mora igrati po pravilima. Ide tamo kamo ga put vodi, i čini
sve kako bi nastavio disati.
Bila je dobroga zdravlja većinu tih godina. U osamdesetima je i dalje znala ispiti nekoliko viskija prije
večere i povremeno zapaliti cigaretu - a većinu vremena bila bi dovoljno snažna da se nalicka i ode
provozati svojim divovskim, modrim cadillacom. Doživjela je devedesetu ili devedeset prvu (nikad
nisam otkrio u kojem se stoljeću zapravo rodila), i sve je bilo u redu do njezinih posljednjih osamnaest
mjeseci. Pri kraju bila je već gotovo slijepa, skoro potpuno gluha, nije mogla ustati iz postelje, no duh
joj je ostao netaknut i umjesto da je stavim u dom ili unajmim bolničarku, prodao sam posao i obavljao
sve one prljave rabote. Toliko sam joj dugovao. Kupao sam je, češljao, nosio je po kući, brisao joj
usranu guzicu nakon svake nezgode - baš kao što je ona, jednom davno, brisala moju.
Sprovod je bio prava ludnica. Za to sam se pobrinuo osobno i nisam škrtario. Sad mi je pripalo sve -
kuća, automobili, novac koji je zaradila, novac koji sam ja zaradio za nju - i budući da je u kašici
prasici bilo dovoljno da od toga proživim kojih sedamdeset do sto godina, odlučio
sam prirediti joj stvarno veličanstven ispraćaj, najveći tulum koji je Wichita ikad vidjela. Što pedeset
automobila u povorci do groblja. Promet je stajao u čepovima miljama daleko, a kad je pogreb završio,
tulum u kući potrajao je do tri sata ujutro - svi su se opijali, gušili u purećim batacima i kolačima. Ne
tvrdim da sam bio poštovani član zajednice, no tijekom godina izborio sam odreðenu dozu poštovanja i
ljudi iz grada znali su tko sam. Kad sam ih zamolio da doðu ispratiti Marion, došli su u jatima.
Bilo je to prije godinu i pol dana. Prvih nekoliko mjeseci vukao sam se po kući, ne znajući ni sam što
bih sam sa sobom. Vrtlarenje mi nikad nije išlo, golf mi je dosadio nakon trećeg puta, a sa sedamdeset
šest nisam imao neke volje vratiti se poslu. Posao je bio zabavan zbog Marion, ali budući da nije više
mogla oživjeti sve oko sebe, to ne bi imalo nekog smisla. Pomišljao sam otputovati iz Kansasa i
nekoliko mjeseci razgledavati svijet, no prije nego što sam načinio bilo kakav konačni plan, spasila me
ideja da napišem ovu knjigu. Zapravo, ni sam ne znam kako se to dogodilo. Palo mi je na pamet jednog
jutra dok sam se izvlačio iz postelje, i za manje od sat vremena sjedio sam u salonu na katu, s
nalivperom u ruci, i žvrljao prvu rečenicu. Nisam ni najmanje sumnjao kako činim nešto što se mora
učiniti - a to je uvjerenje bilo toliko snažno da sad shvaćam kako mi je ta knjiga zasigurno došla u snu -
no jednom od onih snova koje se ne pamti, koji nestaju u trenutku kad se čovjek probudi i ponovno
pogleda svijet.
Na njoj sam radio svakodnevno od prošlog kolovoza, napredujući od riječi do riječi, nespretnim,
staračkim rukopisom. Počeo sam pisati u školsku bilježnicu koju sam nabavio u dućanu 'sve po pet
centi', u tvrdim koricama, s crno-bijelim uzorkom mramora i širokim modrim crtama -do danas sam ih
ispisao gotovo trinaest - jednu za svaki mjesec koji sam proveo radeći na knjizi. Nikomu nisam
pokazao nijednu riječ, i sve više pomišljam kako tako treba i ostati - barem dok sam još na ovom
svijetu. Svaka riječ u tih trinaest knjiga čista je istina, no kladim se u vlastita jaja da će u nju
povjerovati malo ljudi. Mislim, ne plašim se da bi me netko mogao proglasiti lažljivcem, ali sam
jednostavno prestar da bih se branio pred idiotima. Dok sam putovao s Meštrom Yehudijem naletio sam
i na previše nevjernih Toma - a sad imam druga posla, druge stvari kojima ću se okrenuti nakon što
dovršim ovo. Kao prvo, sutra ujutro odlazim u banku i svih trinaest svezaka spremam u svoj sef. Zatim
ću skrenuti iza ugla i posjetiti Johna Fuscoa, svoga odvjetnika, te mu naložiti da u moju oporuku doda
klauzulu kojom sadržaj sefa prelazi u vlasništvo moga nećaka, Daniela Quinna. Dan će znati što će s
knjigom koju sam napisao. Ispravit će sve pravopisne pogreške, zatim naći nekoga tko će istipkati
učisto, a kad se Mr. Vertigo napokon objavi, ne moram biti tu i gledati kako me kojekakve budalesine i
imbecili pokušavaju ubiti. Tada ću već biti mrtav i, budite sigurni, smijati im se kao lud - odozgo ili
odozdo, ovisno o tome što me čeka.
Posljednje četiri godine, nekoliko puta tjedno u kuću mi dolazi čistačica. Ime joj je Yolanda Abraham, i
podrijetlom je s jednog od onih toplih otoka - Jamajke ili Trinidada, ne znam točno. Ne bih je baš
nazvao pričljivom, ali se poznajemo dovoljno dugo da smo si već postali prisni - i bila mi je od velike
pomoći tijekom Marioninih posljednjih mjeseci. Stara je izmeðu trideset i trideset pet, okrugla crnkinja,
sporog, otmjenog hoda i prelijepoga glasa. Koliko znam, Yolanda nema muža, ali ima dijete,
osmogodišnjaka imenom Yusef. Svake subote, tijekom posljednjih četiri godine, ona bi svog potomka
ostavila u kući sa mnom dok bi radila svoje - i budući da sam maloga gledao u igri više od polovice
njegova života, mogu posve pošteno izjaviti kako je riječ o monumentalnom davežu, malom huliganu i
lajavom derištu čije je jedino poslanje na ovome svijetu širiti nered i zlovolju. Povrh toga, Yusef je
jedno od najružnije djece koje sam ikad vidio. Lice mu je mršavo, asimetrično, uglato, a tijelo koje uza
nj dolazi posve je jadna vreća kostiju nalik štapićima - no, nekim čudom snažnije i spretnije od većine
onih mrga iz nogometne lige. Mrzim maloga jer me tukao po listovima, grizao palce i gazio nožne
prste, no istovremeno u njemu vidim sebe u tim godinama, a budući da mu je lice gotovo zapanjujuće
nalik Aesopovom -toliko da smo Marion i ja ostali bez daha kad je prvi put kročio u kuću - i dalje mu
opraštam sve. Ne mogu si pomoći. Mali ima vraga u sebi. Otresit je, grub, nepopravljiv, no u njemu
bukti plamen života, i drago mi je promatrati ga kako se naglavačke baca u sve virove nevolja.
Promatrajući Yusefa sad shvaćam što je meštar vidio u meni, i znam što je mislio reći onaj put kad mi
je rekao da imam dar. I taj mali ima dara. Kad bih samo uspio skupiti hrabrosti i porazgovarati s
njegovom majkom, uzeo bih ga pod svoje istog trenutka. Za tri godine pretvorio bih ga u novo čudo od
djeteta. Počeo bi tamo gdje sam ja zastao, i ubrzo bi otišao dalje nego što je dopro itko drugi. Isuse, za
to bi stvarno vrijedilo živjeti. Jebote, od njega bi cijeli svijet ponovno propjevao.
Samo problem su ona trideset tri koraka. Jedno je Yolandi reći da njezinog sina mogu naučiti letjeti, ali
kad prijeðem tu prepreku, što dalje? čak je i meni mučno od same pomisli. Budući da sam sam proživio
svu tu torturu i okrutnosti, kako bih te gadosti mogao nanositi nekom drugom? Nema više ljudi poput
Meštra Yehudija, i nema više dječaka poput mene - glupih, povodljivih, tvrdoglavih. U to smo vrijeme
živjeli u drugačijem svijetu, i ono što smo meštar i ja zajedno radili danas više nije moguće. Ljudi to ne
bi podržali. Zvali bi drotove, pisali kongresmenima, savjetovali se s obiteljskim liječnicima. Nismo
više onako čvrsti, i ne znam je li zbog toga svijet postao bolji. Ali, znam da se plaća sve, i što više
čovjek želi, to mora skuplje platiti.
Ipak, kad razmišljam o onom strahotnom krštenju u Ciboli, ne mogu si pomoći a da se ne upitam nisu li
meštrove metode bile malo preoštre. Kad sam se prvi put uzdigao iznad tla, učinio sam to sam, ne zbog
nečega čemu me on poučio. Učinio sam to sam, na hladnom kuhinjskom podu, i to je došlo nakon duge
borbe, jecaja i beznaða, kad mi je duša počela izlijetati iz tijela i kad nisam više znao tko sam. Možda
je važno samo to beznaðe. U tom slučaju, sve tjelesne patnje kojima me podvrgnuo bile su samo
prijevara, varka kojom me navodio da pomislim kako napredujem - a kad, zapravo, nisam time postizao
ništa, sve dok se nisam našao licem prema kuhinjskome podu. Što ako u cijelom tom procesu nema
koraka? Sto ako se sve svodi na jedan trenutak - jedan jedini skok - jedan zasljepljujući trenutak
preobražaja? Meštar Yehudi bio je izdanak stare škole, i bio je čarobnjak zato što me uspio uvjeriti u
sve svoje jeftine trikove i zakukuljeni govor. No, što ako to nije jedini način? Sto ako postoji
jednostavnija, izravnija metoda, pristup koji započinje iznutra i u potpunosti zaobilazi tijelo? Sto tada?
Duboko u sebi ne vjerujem kako je potrebit ikakav osobit talent da bi se netko podigao s tla i lebdio u
zraku. Svi to nosimo u sebi - svaki muškarac, žena i dijete - i s dovoljno truda i koncentracije, svako
ljudsko biće sposobno je ponoviti sve podvige koje sam ostvario dok sam bio Walt - čudo od djeteta.
Morate naučiti ne postojati više kao 'vi'. Tamo započinje sve, i sve ostalo slijedi upravo iz toga. Morate
si dopustiti da isparite. Opustite mišiće, dišite sve dok ne osjetite kako vam vlastita duša istječe iz tijela,
i onda zatvorite oči. Eto, to tako ide. Praznina u vama postaje lakša od zraka koji vas okružuje. Malo po
malo, težina vam se svodi na ništicu. Zatvarate oči; širite ruke; isparavate. I onda, malo po malo,
podižete se s tla.
Eto, samo tako.