„Mučio sam se i znojio od nemoći da se sjetim.

Činilo mi se katkad: na jeziku mi je, eto, na, sad ću

izgovoriti, i naprezao sam se, ne usuđujući se dugo da ga oblikujem usnom šupljinom, bojeći se
razočarenja koje bi neminovno dolazilo kad bi čuo svoj glas kako artikulira neko tuđe, daleko, beznačajno
ime. (...) Kasnije već naviknuvši se na niz razočarenja i poraza u borbi s vlastitim pamćenjem, neku vrstu
duhovnog pasijansa, igru za skraćivanje ovog praznog i besmislenog života (1965, 136).“