Prof.

dr Maja STANIVUKOVIĆ
Pravni fakultet, Novi Sad,
arbitar Spoljnotrgovinske arbitraže pri PKS

Arbitraža između države i ulagača na osnovu dvostranih

sporazuma o zaštiti i unapređenju ulaganja

Rezime

Proces ulaganja stranog kapitala podrazumeva da se između ugovornih

strana stvaraju dugoročni pravni odnosi koji nose u sebi veći rizik nastanka
spora od običnih ugovora međunarodnog privatnog i trgovačkog prava. To-
kom trajanja ugovora mogu se promeniti okolnosti ili nastupiti viša sila, što
može ozbiljno poremetiti ravnotežu interesa između ugovornih strana ili
potpuno onemogućiti izvršenje ugovora.
Ugovore o stranim ulaganjima i sporove koji iz njih proističu karakteri-
še značajna povezanost sa državom u koju se kapital ulaže (država prijema,
država domaćin). Država prijema određuje uslove pod kojima je moguće
ulaganje u njenu privredu. Pored toga, u toku trajanja ugovora o ulaganju,
država može različitim zakonodavnim i upravnim merama da utiče na prava i
obaveze ugovornih strana, a posebno stranog ulagača. U mere državnog
uticaja spadaju: mere nacionalizacije ili eksproprijacije i druge mere koje su
po svom dejstvu ekvivalentne eksproprijaciji u odnosu na preduzeće sa
stranim ulogom, izmene uslova transfera dobiti na koju strani ulagač ima
pravo po osnovu svoga uloga i izmene uslove repatrijacije kapitala u sluča-
 Aibitraža između države i ulagača na osnovu dvostranih sporazuma o zaštiti i 515
unapređenju ulaganja

ju da dode do likvidacije preduzeća sa stranim ulogom, izmene uslova po-

slovanja itd.
U slučaju kada je neposredni ugovorni partner stranog ulagača država,
ili njen organ, uticaj države je još jači i neposredniji. U takvim ugovorima,
strani ulagač često ima polozaj slabije ugovorne strane, jer druga ugovorna
strana (država) može, koristeći svoj suvereni položaj, svojim jednostranim
radnjama promeniti međusobna prava i obaveze iz ugovora o ulaganju, ili
čak raskinuti ugovor bez opravdanog razloga. Taj rizik postoji naročito ako
je za prava i obaveze iz ugovora o ulaganju ugovorena primena prava drža-
ve prijema. S druge strane, ako se u ulozi investitora nalazi velika multina-
cionalna kompanija, која ugovara sa nerazvijenom državom onda ova ne-
ravnopravnost pregovaračke moći moze biti izdražena na drugi način. Tada
će privatni ugovarač u momentu ugovaranja uspeti da nametne svoje, često
za državu nepovoljne uslove, pa će država naknadno, u momentu kada je
ulaganje već izvršeno, pokušati da na razne načine povrati ravnotežu ugo-
vornih davanja u svoju korist.
Imajući u vidu rizike koji prate strana ulaganja, s jedne strane i težnju
država izvoznica kapitala da izvezu, odnosno država uvoznica da privuku
što više stranog kapitala, s druge strane, u međunarodnom pravu se tokom
više decenija traga za pogodnim instrumentima koji bi obezbedili veću
sigurnost ulaganja i efikasno rešavanje sporova koji nastaju u toku njihove
realizacije.
Klјиčпе reči: strani ulagač, država prijema, ICSID arbitraža, arbitražna
pravila UNCITRAL-a

Proces ulaganja stranog kapitala podrazumeva da se između ugovornih strana

stvaraju dugoročni pravni odnosi koji nose u sebi veći rizik nastanka spora od
običnih ugovora međunarodnog privatnog i trgovačkog prava. Tokom trajanja
ugovora mogu se promeniti okolnosti ili nastupiti viša sila, što može ozbiljno
poremetiti ravnotežu interesa između ugovornih strana ili potpuno onemogućiti
izvršenje ugovora.
Ugovore o stranim ulaganjima i sporove koji iz njih proističu karakteriše
značajna povezanost sa državom u koju se kapital ulaže (država prijema,
država domaćin). Država prijema određuje uslove pod kojima je moguće
ulaganje u njenu privredu. Pored toga, u toku trajanja ugovora o ulaganju, država
može različitim zakonodavnim i upravnim merama da utiče na prava i obaveze ugo-
vornih strana, a posebno stranog ulagača. U mere državnog uticaja spadaju:
mere nacionalizacije ili eksproprijacije i druge mere koje su po svom dejstvu
ekvivalentne eksproprijaciji u odnosu na preduzeće sa strsnim ulogom, izmeđ-
 516 Prof. dr Maja STANIVUKOVIĆ

ne uslova transfera dobiti na koju strani ulagač ima pravo po osnovu svoga
uloga i izmene uslove repatrijacije kapitala u slučaju da dode do likvidacije
preduzeća sa stranim ulogom, izmene uslova poslovanja itd.
U slučaju kada je neposredni ugovorni partner stranog ulagača država, ili
njen organ, uticaj države je još jači i neposredniji. U takvim ugovorima, strani
ulagač često ima položaj slabije ugovorne strane, jer druga ugovorna strana
(država) može, koristeći svoj suvereni položaj, svojim jednostranim radnjama
promeniti međusobna prava i obaveze iz ugovora o ulaganju, ili čak raskinuti
ugovor bez opravdanog razloga. Taj rizik postoji naročito ako je za prava i
obaveze iz ugovora o ulaganju ugovorena primena prava države prijema. S
druge strane, ako se u ulozi investitora nalazi velika multinacionalna kompa-
nija, koja ugovara sa nerazvijenom državom onda ova neravnopravnost prego-
varačke moći može biti izdražena na drugi način. Tada ce privatni ugovarač u
momentu ugovaranja uspeti da nametne svoje, često za državu nepovoljne
uslove, pa će država naknadno, u momentu kada je ulaganje već izvršeno, po-
kušati da na razne načine povrati ravnotežu ugovornih davanja u svoju korist.
Imajući u vidu rizike koji prate strana ulaganja, s jedne strane i težnju dr-
žava izvoznica kapitala da izvezu, odnosno država uvoznica da privuku što vise
stranog kapitala, s druge strane, u medunarodnom pravu se tokom više de-
cenija traga za pogodnim instrumentima koji bi obezbedili veću sigurnost ula-
ganja i efikasno rešavanje sporova koji nastaju u toku njihove realizacije.1

I Podela sporova koji proističu iz stranih ulaganja prema subjektima

Sporovi koji proističu iz stranih ulaganja (investicioni sporovi), mogu se

pojaviti između različitih subjekata, odnosno na tri različita nivoa. U prvu ka-
tegoriju spadali bi investicioni sporovi koji se vode između privatnih lica kao
ulagača. Takav bi, na primer, bio spor povodom neplaćanja uloga u privredno
društvo koje su osnovali strani i domaći ulagač. Investicioni sporovi u kojima
su obe stranke lica privatnopravnog karaktera, rešavaju se na isti način kao i
drugi sporovi međunarodne trgovine - pred državnim sudom, na osnovu za-
konske ili ugovorene nadležnosti suda, ili pred međunarodnom trgovačkom
arbitražom (ad hoc ili institucionalnom) na osnovu arbitražnog sporazuma. U
našem pravu predviđeno je ograničenje autonomije volje u pogledu mogućno-
sti zaključenja prorogacionih sporazuma u korist stranog suda u ovoj vrsti

1. O različitim instrumentima međunarodnopravne zaštite investicija kod nas vidi: P. Cvetković,

Međunarodno-pravna zaštita stranih investicija od nekomercijalnih rizika, doktorska disertacija,
Pravni fakultet u Nišu, 2005. godine. Za novije domaće radove na ovu temu vidi takođe br. 5-8
časopisa Pravo i privreda od 2002. godine.
 Arbitraža između države i ulagača na osnovu dvostranih sporazuma o zaštiti i 517
unapređenju ulaganja

sporova. Ako je reč o ulaganjima u našu zemlju, stranke se ne mogu sporazu-

meti o nadležnosti stranog suda.2
U drugu kategoriju spadaju sporovi koji proističu iz ulaganja, odnosno
nalaze se u vezi sa njima, a vode se između stranog ulagača i države prijema.
Ovi sporovi mogu da se pojave u obliku ugovornog spora (kada je država jed-
na od ugovornih strana u ugovoru o ulaganju), ili u obliku spora zbog kršenja
međunarodnih obaveza (kada država prijema nije ugovorna strana, ali tužilac
- strani ulagač - tvrdi da je ona, protivno svojim obavezama koje proističu iz
međunarodnog ugovora, svojom intervencijom narušila prava stranog ulagača
koja proističu iz ulaganja). Zbog specijalnog karaktera ovih sporova, u kojima
jedna od stranaka raspolaže, a druga ne raspolaže suverenitetom, na međuna-
rodnom nivou je uspostavljena posebna institucionalna arbitraža, Centar za re-
šavanje međunarodnih investicionih sporova između država i državljana dru-
gih država (ICSID) u okviru Svetske Banke u Vašingtonu. Nadležnost Centra
koji je uspostavljen Vašingtonskom konvencijom od 1965. godine,3 ograniče-
na je na investicione sporove između država i privatnih ulagača, koji se mogu
pojaviti u oba navedena oblika. Ratifikacija Vašingtonske konvencije od stra-
ne države prijema nije dovoljna da bi se uspostavila nadležnost Centra - po-
trebno je, pored toga, da se stranke u sporu pismeno saglase da svoj spor izne-
su pred Centar. To znači da samim postojanjem Centra i Konvencije, nije
isključena mogućnost rešavanja investicionih sporova i na drugi način, tj. sud-
skim putem ili putem neke druge institucionalne ili ad hoc arbitraže. Među-
tim, pristanak na nadležnost ICSID arbitraže ne mora biti dat istovremeno od
strane obe stranke niti mora biti sadržan u jednom dokumentu. Pismena sagla-
snost države može, naime, biti iskazana jednostrano, u zakonu ili dvostranom
ugovoru kojima se daje ponuda za arbitražu svim eventualnim ulagačima za
sporove koji eventualno budu iskrsli iz njihovih ulaganja. Ulagač može kasni-
je prihvatiti tu ponudu u posebnoj pismenoj izjavi, ili samim podnošenjem
tužbe.
Treća kategorija obuhvata sporove između suverenih država koji proisti-
ču iz kršenja medunarodnih obaveza koje se tiču ulaganja. Do ovakvih sporova
dolazi kada jedna od država preduzme diplomatsku zaštitu prava svoga dr-
žavljanina koji je izvršio ulaganje u drugoj državi. Diplomatska zaštita može

2. Vidi član 17. bivšeg saveznog Zakona o stranim ulaganjima, koji se primenjuje u Srbiji i clan 39.
stav 1. Zakona o stranim ulaganjima Cme Gore.
3. Naša zemlja nije članica ove konvencije. SR Jugoslavija je potpisala konvenciju 31. jula 20002.
godine, ali još uvek nije deponovala instrument ratifikacije. Konvenciju je potpisalo 155 država, a
ratifikovalo 143. Stanje prema sajtu ICSID-a na dan 8. februara 2006. godine -
http://www.worldbank.org/icsid/constate/c-states-cn.htm. Konvencija je bila na snazi u bivšoj
Jugoslaviji. Vidi, „Službeni list SFRJ, Medunarodni ugovori" br. 7/67.
518 Prof. dr Maja STANIVUKOVIĆ

se pružiti na razne načine - na primer, pokretanjem spora pred Međunarodnim

sudom pravde,5 pokretanjem arbitraže na osnovu dvostrane konvencije o zaš-
titi i unapređenju ulaganja, ukoliko takva konvencija važi između država, pri-
menom mera represalija i retorzije, ili drugim načinima rešavanja sporova koji
državi stoje na raspolaganju u Medunarodnom pravu.

II Izvori koji regulišu rešavanje investicionih sporova

Odredbe o rešavanju investicionih sporova mogu biti sadržane u ugovoru

zaključenom između ulagača, u zakonu države prijema, u dvostranim međuna-
rodnim ugovorima o zaštiti i unapredenju ulaganja i u višestranim ugovorima
kao što je pomenuta Vašingtonska konvencija, ali i neki drugi višestrani
ugovori koji su zaključeni tokom poslednje decenije.6 U ovom radu
posvetićemo pažnju odredbama o rešavanju investicionih sporova između
ulagača i države prijema koje su sadržane u dvostranim međunarodnim
ugovorima o zaštiti i unapređenju ulaganja koje je naša zemlja zaključila sa
drugim državama.

Ill Dvostrani međunarodni ugovori o zaštiti i unapređenju ulaganja

Ugovori o zaštiti i unapređenju ulaganja su tipski međunarodni ugovori, koji se

najčešće zaključuju između dveju država. U početku su zaključivani

4. Tako na primer, Zakon o stranim ulaganjima Crae Gore iz 2000. godine, predviđa u članu 39.:
"Sporove koji nastanu po osnovu ulaganja stranih ulagača rješava nadležni sud u Republici, ako
ugovorom o ulaganju, odnosno odlukom o osnivanju nije predvideno da takve sporove rješava
domaća ili strana arbitraža u skladu sa medunarodnim konvencijama. Ako je Vlada Republike
Crne Gore ugovorna strana, na sporove koji nastanu po osnovu stranih ulaganja, do potpisivanja
Konvencije međunarodnog centra za rješavanje investicionih sporova (ICSID Konvencija),
primjenjivade se dodatna pravila ICSID Konvencije za zemlje koje nijesu potpisnice ICSID
Konvencije od strane domaće ili strane arbitraže." Na osnovu ove odredbe moglo bi se zaključiti
da Cma Gora sebe ne smatra obaveznom na osnovu Vašingtonske konvencije, iako je državna
zajednica Srbija i Cma Gora ugovornica konvencije. Medutim, poreklo odredbe nalazi se
verovatno u činjenici da u vreme donošenja ovog zakona, status SRJ kao sukcesora
međunarodnih ugovora SFRJ još nije bio pozitivno rešen.
5. Vidi na primer slučaj Elettronica Sicula S.p.A iz 1989. godine
6. Odredbe o zaštiti ulaganja i rešavanju sporova koji proističu iz ulaganja nalazimo i u sle-dećim
multilateralnim konvencijama: Sporazum NAFTA iz 1993. godine, Piotokol iz Kolonj{je o
uzajamnom unapredenju i zaštiti ulaganja unutar Merkosura iz 1994. godine, Pro- tokol iz
Buenos Airesa o unapredenju i zaštiti ulaganja iz zemalja koje nisu članice Merkosura iz 1994.
godine, oba potpisana u okviru Ugovora iz Asunsiona kojim se osniva zajedničko tržište između
Argentine, Brazila, Paragvaja i Urugvaja (Merkosur), Ugovor o slobodnoj trgovini između
Kolumbije, Meksika i Venecuele, iz 1994. godine, te Ugovor o Povelji o energiji, iz 1995.
godine.
 Arbitraža između države i ulagača na osnovu dvostranih sporazuma o zaštiti i 519
unapređenju ulaganja

među razvijenih država, s jedne strane i država u razvoju, s druge,7 ali danas
su postali univerzalno prihvaćeni instrumenti za zaštitu ulaganja, koje zaklju-
čuju i manje razvijene zemlje međusobno. Ovim ugovorima, države ugovoni-
ce se uzajamno obavezuju da će omogućiti ulaganja državljana druge države
ugovornice u skladu sa svojim zakonodavstvom i da će takvim ulaganjima
pružiti odgovarajuću pravnu zaštitu. Stranim ulaganjima se obično garantuje
nacionalni tretman i tretman najpovlašćenije nacije. Većina ugovora o zaštiti i
unapređenju ulaganja sadrži odredbe koje garantuju ulagaču iz druge države
ugovornice pravičan i pošten tretman, punu zaštitu i sigurnost ulaganja. Tako-
đe, garantuje se slobodan tranfer profita i kapitala, kao i drugih novčanih izno-
sa koji su u vezi sa ulaganjem u inostranstvo, zabranjuje se ekproprijacija i na-
cionalizacija, kao i druge ekvivalentne mere, te uvodi obaveza promptne,
adekvatne i efikasne nadoknade u slučaju da do ekproprijacije, odnosno, naci-
onalizacije ipak dođe.
Pojava dvostranih ugovora o unapređenju i zaštiti ulaganja vremenski se
poklapa sa zaključivanjem Vašingtonske kenvencije. Cilj donošenja konvencije i
dvostranih sporazuma bio jeistovetan - pospešivanje investicija. Broj međunarodnih
ugovora o zaštiti i unapredenju investicija poslednjih decenija stalno raste. Na
primer, 1980. bilo je jedva stotinu takvih sporazuma, a 1992. godine ih je bilo već
četiri stotine, da bi se 2001. godine, taj broj popeo na 1800, a danas iznosi preko
2000.8 Ovaj trend prati i Srbija i Crna Gora, koja je do sada zaključila preko
četrdeset sporazuma o zaštiti i unapredenju ulaganja, i to uglavnom poslednjih
godina.9 Mada jedna studija sačinjena 2002. godine tvrdi da dvostrani ugovori o
unapređenju i zaštiti ulaganja nemaju sami po sebi nikakav efekat na povećanje
ulaganja iz jedne države potpisnice u drugu, odnosno, da ne doprinose značajnijem
porastu ulaganja u državu domaćina,10 ne može se sasvim negirati njihov pozitivan
uticaj. Nesumnjivo je da se povećavanje broja dvostranih ugovora ove vrste11
poklopilo sa ekspanzijom stranih direktnih ulaganja u zemlje u razvoju - od 1990.
godine do 1999. godine, vrednost stranih ulaganja u ove zemlje porasla je sa 30
milijardi na 180 milijardi dolara.

7. Prvi dvostrani ugovor o zaštiti i unapredenju ulaganja zaključen je 1959. godine izmedu Nemačke i
Pakistana, kao deo nemačkog programa za pravnu zaštitu nemačkih investicija u inostranstvu. Vidi D.
Nougayrede, "Binding States: A Commentary on State Contracts and Investment Treaties", Business
Law International, Vol. 6, No. 3, September 2005, str. 383.
8. Vidi, M. Stevens, „ICSID and Bilateral Investment Treatries, IBA Section on Business Law",
Arbitration and ADR, June 2001, p. 37. Trenutno je na sajtu UNCTAD-a zabeleženo je 1900 takvih
sporazuma, a smatra se da ih ima još vise - oko 2200. Vise od 170 država, dakle,
gotovo sve države, imaju bar po jedan takav sporazum sa drugom državom. Vidi. D. Nou
gayrede, op.cit. str. 384.
520 Prof. dr Maja STANIVUKOVIĆ

Večina dvostranih ugovora SCG o zaštiti i unapređenju ulaganja sadrže

odredbe o rešavanju eventualnih sporova i to, s jedne strane, sporova
između strana ugovornica i s druge strane sporova između
jedne strane ugovornice i privatnog ulagača iz druge
strane ugovornice.12 Prvi sporovi tiču se tumačenja i primene
dvostranog ugovora, a drugi imaju za predmet međunarodne obaveze države
ugovornice na osnovu dvostranog ugovora u odnosu na konkretna
ulaganja državljana druge države ugovornice. Jedini izuzetak su spora-

9. Srbija i Crna Gora je zaključila sporazume o zaštiti i unapređenju ulaganja sa sledećim

zemljama: Albanija (2002), Austrija (2001 - raniji sporazum između Austrije i SFRJ od 1990.
godine prestao je da važi), Belgijsko-Luksemburška unija (2004), Belorusija (1996), Bosna i
Herccgovina (2001), Bugarska (1996), Velika Britanija (2002), Finska (2005), Gana (2000),
Gvineja (1998), Grcka (1998), DNR Koreja (1998), Egipat (2005 - raniji sporazum između
Egipta i SFRJ od 1977. godine prestao je da važi), Zimbabve (1996), Iran (2003), Izrael
(2004), Indija (2003), Italija (2001), Kanada (1979), Kina (1995), Kipar (2005), Kuvajt
(2004), Libija (2004), Litvanija (2005), Mađarska (2001), Makedonija (1996), Nemačka
(1989), Nigerija (2002), Poljska (1996), Rumunija (1995), Rusija (1995), Sjedinjene
Američke Države (2001), Slovačka (1996, godine sa izmenama i dopunama 2004), Slovenija
(2002), Turska (2001), Ukrajina (2001), Francuska (1974), Holandija (2002 - raniji sporazum
između Holandije i SFRJ od 1976. godine, prestao je da važi), Hrvatska (1998), ČeŠka
(1998), Španija (2002) i Švedska (1978).
10. M. Hanward-Dreimeier, „Bilateral Investment Treaties: Do They Increase FDI Flows? "
Background Paper for Global Economic Prospects 2003: Investing to Unlock Global Oppor-
tunities, The World Bank. Washington D.C. 2000.
11. Podaci o postojećim i novim ugovorima o unapređenju i zaštiti ulaganja, kao i tekstovi samih
ugovora, mogu se naći u publikacijama Međunarodnog centra za rešavanje investicionih
sporova u Vašingtonu i UNCTAD-a http://www.unctadxi.org/templates/-Startpage 718.aspx.
12. Konvencija sa Francuskom, Članovi 2 i 8, Sporazum sa Holandijom, članovi VI i XI,
Konvencija sa Svedskom, članovi 6 i 7, Sporazum sa Nemačkom, članovi 8 i 9, Sporazum sa
Rusijom, članovi 8 i 10; Sporazum sa Kinom, članovi 8 i 9, Sporazum sa Rumunijom, clanovi
8 i 9; Sporazum sa Bugarskom, Članovi 8 i 9; Sporazum sa Belorusijom, Članovi 7 i 8,
Sporazum sa Slovačkom, članovi 8 i 9 i clan 4 Sporazuma o izmeni, Sporazum sa
Makedonijom, članovi 8 i 9, Sporazum sa Poljskom, članovi 8 i 9. Sporazum sa Zimbabveom,
članovi 8 i 9, Sporazum sa Gvijenom, članovi 8 i 9, Sporazum sa Grčkom, članovi 8 i 9,
Sporazum sa Češkom, članovi 8 i 9, Sporazum sa Hrvatskom, članovi 10, i 11, Sporazum sa
DNR Kore-jom, članovi 8 i 9, Sporazum sa Ganom, članovi 10 i 11, Sporazum sa Italijom,
clanovi 8 i 9, Sporazum sa TJkrajinom, članovi 8 i 9, Sporazum sa Turskom, članovi VII i
VIII, Sporazum sa Austrijom, članovi 9 i 10, Sporazum sa ВШ, clanovi 8 i 10. Sporazum sa
Holandijom, članovi 9 i 12, Sporazum sa Madarskom, članovi, 8 i 9, Sporazum sa Nigerijom,
članovi 9 i 10., Sporazum sa Slovenijom, članovi 9 i 10, Sporazum sa Spanijom, članovi 10 i
11, Sporazum sa Ujedinjenim kraljevstvom, članovi 8 i 9, Sporazum sa Albanijom, clanovi 10
i 11, Sporazum sa Iranom, članovi 12 i 13, Sporazum sa Belgijsko-Luksemburškom unijom,
članovi 11 i 12, Sporaziun sa Kuvajtom, članovi 9 i 10, Sporazum sa Izraelom, članovi 8 i 9,
Sporazum sa Indijom, članovi 9 i 10.
 Arbitraža između države i ulagača na osnovu dvostranih sporazuma o zaštiti i 521
unapređenju ulaganja

zumi sa SAD i sa Kanadom, koji sadrže samo odredbe o rešavanju sporova iz-
među strana ugovornica.13

1. Odredbe o rešavanju sporova

Među odredbama dvostranih ugovora koje je SCG zaključila postoji zna-
čajna podudarnost kada je reč o rešavanju sporova između države prijema i
ulagača iz druge strane ugovornice. To je posledica činjenice da se ovi među-
narodni ugovori zaključuju korišćenjem gotovih obrazaca (modela), od kojih se
retko odstupa. Gotovo sve odredbe daju mogućnost ulagaču da se obrati Centra
za rešavanje investicionih sporova u Vašingtonu (izuzev odredbe sadržane u
bilateralnoj konvenciji sa Rusijom), ali se razlikuju u pogledu drugih
mogućnosti koje stoje na raspolaganju strankama u sporu, odnosno privatnom
ulagaču.
Preovlađuje sledeće rešenje: strani ulagač i država prijema dužni su da po
izbijanju spora pristupe pregovorima radi njegovog mirnog rešavanja. Tek po
isteku roka za pregovore,14 jedna i druga strana u sporu, ili samo ulagač,15 imaju
pravo da podnesu spor na rešavanje sudu ili arbitraži. Obično se stranom
ulagaču daje pravo izbora između tri mogućnosti: da spor pokrene pred a)
nadležnim sudom one strane ugovornice na čijoj je teritoriji ulaganje reali-
zovano, ili b) pred Međunarodnim centrom za rešavanje investicionih sporova u
Vašingtonu, ili c) pred ad hoc arbitražom koja če biti formirana u skladu sa
arbitražnim pravilima UNCITRAL-a.16 Pored toga, odredba o rešavanju ove
vrste sporova u većini dvostranih ugovora, sadrži i izjavu da će arbitražna od-
luka biti konačna i obavezujuća i da će se izvršiti u skladu sa zakonima države
prijema.
Neki dvostrani ugovori, pak, predviđaju samo jednu mogućnost: da se spor,
po proteku roka za postizanje sporazumnog rešenja, na zahtev bilo koje

13. Sporazum sa Kanadom, član 4, Sporazum sa SAD, član 4.

14. Obično se navodi rok od tri meseca ili od šest meseci. Rok se računa od datuma podnošenja
zahteva za rešenje spora putem pregovora drugoj strani ili od datuma prijema takvog zahteva, ili
od datuma započinjanja pregovora.
15. Pravo ulagaču da pokrene spor ili da izvrši izbor načina rešavanja spora daju, na primer, Spo-
razumi sa Rumunijom, Bugarskom, Slovačkom, Grčkom, Češkom, Hrvatskom, Ukrajinom,
Turskom, BiH, Holandijom, Madarskom, Slovenijom, Spanijom, Ujedinjenim Kraljevstvom i
Albanijom.
16. Na primer, Sporazumi sa Rumunijom, Bugarskom, Belorusijom, Kinom, Slovačkom, Make-
donijom i Poljskom. Sporazum sa Rumunijom predvida primenu pravila UNCITRAL-a na ad hoc
arbitražu, samo ako stranke nisu ugovorile drugačije rešenje.
 522 Prof. dr Maja STANIVUKOVIĆ

strane ili samo na zahtev ulagača17 podvrgne arbitraži na osnovu Vašington-

ske konvencije18.
Mnogi dvostrani ugovori uslovljavaju pravo obraćanja Centru za rešava-
nje investicionih sporova u Vašingtonu (ICSID) činjenicom da su obe stranke
članice Vašingtonske konvencije. 19 Sporazumi sa Grčkom i Holandijom doz-
voljavaju ulagaču da pred ICSID-om pokrene bilo arbitražni postupak, bilo
postupak za mirenje. Sporazum sa Indijom predviđa prvo mogućnost pokreta-
nja sudskog spora ili mirenja po pravilima UNCITRAL-a, a tek ako pokušaj
mirenja ne uspe, daje strankama uobičajeni izbor između ICSID arbitraže i ad
hoc arbitraže na osnovu arbitražnih pravila UNCITRAL-a.
Pravo obraćanja arbitraži je u nekim dvostranim ugovorima ograničeno
na sporove u vezi sa primenom članova koji se odnose na eksproprijaciju ili
na transfer plaćanja koja se odnose na ulaganja.20
Pored prava obraćanja ad hoc arbitraži konstituisanoj na osnovu pravilni-
ka UNCITRAL-a, neki sporazumi predviđaju i pravo obraćanja "međunarod-
nom arbitražnom sudu"21 odnosno "bilo kojoj drugoj međunarodnoj arbitraž-
noj instituciji".22 Sporazum sa Hrvatskom, pored uobičajenih, predviđa još
dve mogućnosti: arbitražu MTK i arbitražu na osnovu dodatnih pravila IS-
CID-a za zemlje koje nisu potpisnice Vasingtonske konvencije.23 MTK arbi-
tražu, kao alternativu, predviđa i Sporazum sa Turskom,24 s tim da je
ona uslovljena, jer se postupak može pokrenuti samo ako je zainteresovani
ulagač predao spor prvo sudovima države prijema, a konačna presuda
nije doneta u roku od godinu dana.25 Sporazum sa Italijom je specifičan
po tome što u 2. stavu člana 8. izdvaja sporove iz ugovora o ulaganju
koji su zaključeni između države ugovornice i ulagača iz druge
države ugovornice (ugovorni sporovi između ulagača i države prijema).
Ako su strane u tom ugovoru predvidele proceduru za rešavanje sporova
koja je u skladu sa Sporazumom o zaštiti ulaga-

17. Na primer, Sporazum sa Nemačkom.

18. Na primer, Sporazumi sa Francuskom, Svedskom i Nemačkom. Sporazum sa Svedskom ne
predviđa obavezu države ugovomice i ulagača da prvo pokušaju da sporazumno reše spor!
19. Na primer, Sporazumi sa Bugarskom, Belorusijom, Slovačkom, Makedonijom, Poljskom,
Zimbabveom, Gvinejom, Ceškom, Hrvatskom, DNR Korejom, Austrijom, Mađarskom,
Nigerijom, Slovenijom, Španijom, Albanijom, Iranom, Kuvajtom, Izraelom i Indijom. Prema
podacima za 2005. godinu, sve ove države, osim DNR Koreje, Irana i Indije, jesu članice
Vasingtonske konvencije. Međutim, Srbija i Crna Gora za sada nije država članica.
20. Na primer, Sporazum sa Bugarskom i Sporazum sa Kinom.
21. Sporazum o izmenama Sporazuma sa Slovačkom, član 4.
22. Sporazum sa Belorusijom, clan 7.
23. Isto i Sporazumi sa Holandijom, Ujedinjenim Kraljevstvom i Kuvajtom.
24. Isto i sporazum sa Belgijsko-Luksemburškom unijom.
25. Sporazum sa Turskom, član VII, stav 2.
 Arbitraža između države i ulagača na osnovu dvostranih sporazuma o zaštiti i 523
unapređenju ulaganja

nja i sa zakonodavstvom te države ugovornice, primenjuje se ta procedura,

umesto procedure predviđene članom 8. Sporazuma.
U novijim ugovorima o zaštiti i unapređenju ulaganja često se nalazi klauzula
da se država ugovornica koja je stranka u sporu sa stranim ulagačem, neće u
svojoj odbrani koristiti prigovorom da je ulagač primio obeštećenje na osnovu
ugovora o osiguranju za celokupnu štetu ili pretrpljeni gubitak, odnosno za
određeni deo takve štete ili gubitka.26 Ova klauzula treba da obezbedi da ne dođe
do oglašavanja arbitraže nenadležnom, ili do odbijanja zahteva, usled toga što je
ulagač na osnovu investicione garancije, odnosno osiguranja od nekomercijalnih
rizika, unapred primio određeni iznos na ime obeštećenja. Inače, postojala bi
mogućnost da se država pozove na odsustvo pravnog interesa tužioca da vodi
spor zbog toga što je već primio odštetu. Takođe, pojedini sporazumi predviđaju
di država ugovoraica ne može da se poziva na imunitet u sporu sa stranim
ulagačem.27
U većini sporazuma odredba o rešavanju sporova između države i ulagača iz
druge države, daje stranci mogućnost da se opredeli između sudskog i arbi-
tražnog postupka, s tim da odabir jednog isključuje drugi način rešavanja spora
(sistem „raskrsnice").28 Za razliku od toga, klauzule u manjem broju sporazuma
dopuštaju mogućnost vođenja arbitražnog postupka, iako se stranka prethodno
obratila državnom sudu države prijema.29 Sporazum sa Kuvajtom precizira da se
stranka može obratiti sudu radi izdavanja privremene mere iako je pokrenut
arbitražni postupak. Prema ovom sporazumu, ma koja arbitraža da je odabrana,
ona se mora obaviti u zemlji članici Njujorške konvencije o priznanju arbitražnih
odluka. Arbitražna odluka može da obuhvati i izreku kojom se nalaže plaćanje
kamata.
Sporazum sa Izraelom je jedinstven po tome što određuje rok za donošenje
arbitražne odluke - 8 meseci od datuma izbora predsedavajućeg arbitra.30

26. Sadrže je Sporazumi sa Rumunijom, Nemačkom, Hrvatskom, BiH, Slovenijom, Austrijom,

Spanijom, Albanijom, Belgijsko-Luksemburškom unijom i Kuvajtom.
27. Sporazumi sa Rumunijom i sa Kuvajtom.
28. Sporazum sa Kinom izričito isključuje mogućnost vođenja arbitražnog postupka po istom pitanju o
kojem je odlučivao sud, ali i većina drugih sporazuma to čini prećutno, jer predviđa da se umesto
obraćanja sudu, stranke mogu obratiti arbitraži ili da mogu izabrati obraćanje sudu ili arbitraži.
Sporazum sa Iranom predviđa da u slučaju da se stranke obrate sudu države prijema i da sud
izreknc pravnosnažnu presudu, stranke ne mogu isti spor uputiti na arbitražu
29. Na primer Sporazum sa Zimbabveom i Sporazum sa Izraelom. U Sporazumu sa Izraelom
mogućnost pokretanja arbitražnog postupka postoji sve dok sud države prijema ne donese presudu o
predmetu spora.
524 Prof. dr Maja STANIVUKOVIĆ

Sporazum sa Kinom takođe sadrži određene specifičnosti. On u slučaju

neuspelih pregovora, predviđa pravo jedne i druge strane u sporu da podnese
zahtev nadležnom sudu države prijema. Pravo obraćanja arbitraži predviđeno je
samo za sporove povodom naknade za eksproprijaciju. Oni mogu biti podneti na
rešavanje Centru za rešavanje investicionih sporova (ICSID) ili ad hoc arbitraži,
pod uslovom da stranka nije koristila svoje pravo da pokrene spor pred
sudovima države prijema. U samoj odredbi preciziraju se određena pravila za
formiranje arbitražnog veća, izbor pravila postupka, troškove postupka i način
donošenja odluka.
U Sporazumu sa Rusijom, rešavanje sporova između jedne strane ugovor-
nice i ulagača drage strane ugovornice regulisano je na sledeći način: u slučaju
da se pregovori, koji su obavezni pre pokretanja spora, pokažu neuspešnim,
rešavanje spora može se preneti nadležnom sudu ili arbitraži strane ugovornice
na čijoj teritoriji su izvršena ulaganja (misli se na arbitražnu instituciju sa
sedištem u toj državi ugovornici), ili arbitražnom sudu ad hoc, u skladu sa ar-
bitražnim pravilima UNClTRAL-a.
Za uspostavljanje nadležnosti arbitraže posebno je značajno pitanje tuma-
čenja odredaba o rešavanju sporova u dvostranim ugovorima o zaštiti i una-
pređenju ulaganja: da li se radi o odredbi koja omogućava neposredno pokre-
tanje spora protiv države ugovornice ili o odredbi koja zahteva zaključenje po-
sebnog arbitražnog sporazuma.
Većina dvostranih ugovora koje je naša zemlja zaključila sadrži odredbe
koje obema stranama ili samo ulagaču daju pravo da se neposredno obrate
ugovorenoj arbitraži. U nekima od njih je pristanak na arbitražu od strane dr-
žave izričito i naveden u samoj odredbi i odnosi se na neodređen broj slučajeva:
"Svaka strana ugovornica ovim daje saglasnost da se takav spor podnese
međunarodnoj arbitraži".31 Sporazum sa Austrijom je još eksplicitniji: "Svaka
Strana ugovornica, shodno ovom Sporazumu, neopozivo i unapred pristaje, čak i
u slučaju nepostojanja pojedinačnog arbitražnog sporazuma između Strane
ugovornice i ulagača, da uputi svaki takav spor na međunarodnu arbitražu,
ukoliko ulagač tako odabere. Ova saglasnost sadrži i odustajanje od zahteva da
se koriste interni administrativni i sudski pravni lekovi."32 Nasuprot tome, u
starijim dvostranim ugovorima prethodni pristanak države na nadležnost
arbitraže nije svuda prisutan. U odredbama prvih konvencija o

30. Rasprave i podnesci moraju da se okončaju u roku od 6 meseci od tog datuma, a rok za donošenje
odluke je 2 meseca od datuma okončanja rasprave,odnosno, dostavljanja konačnih podnesaka.
31. Sporazum sa Grčkom, član 9 stav 2.
32. Vidi takođe Sporazume sa Hrvatskom, Holandijom, Slovenijom, Kuvajtom, i Izraelom.
 Arbitraža između države i ulagača na osnovu dvostranih sporazuma o zaštiti i 525
unapređenju ulaganja

zaštiti investicija, koje je vlada SFRJ zaključila sa vladama Francuske, Holan-dije33,

Egipta34, i Švedske tokom sedamdesetih godina, pominje se takođe Centar za
rešavanje investicionih sporova u Vašingtonu, ali nadležnost Centra nije u svim
ugovorima nesumnjivo ugovorena. Konvencija sa Švedskom, na primer, predviđa
da će se spor podneti ovom Centra uz saglasnost obe stranke u sporu. To znači da
na osnovu ove konvencije ulagač ne može neposredno da pokrene spor pred
Centrom, samo sa pozivom na ovu odredbu, nego, da bi imao to pravo, mora
uvrstiti arbitražnu klauzulu kojom se ugovara nadležnost Centra u sam ugovor o
stranom ulaganju, ili se mora naknadno sporazumeti sa državom prijema o
nadležnosti Centra. Dilemu izaziva odredba sadržana u Konvenciji sa Francuskom
(član 2). Prema ovoj odredbi, odobrene investicije "će biti predmet posebne
obaveze (organa savezne vlade) koja naročito uključuje obraćanje Međunarodnom
centru za rešavanje sporova koji se odnose na investicije, ako u slučaju spora u roku
od tri meseca nije moglo biti postignuto sporazumno rešenje". Po našem mišljenju,
ovde se radi o neposredno ugovorenoj nadležnosti Centra za sporove koji
proisteknu iz investicija francuskih državljana. Ipak, s obzirom da se radi o dosta
nejasno sročenoj odredbi, moguća su i drukčija tumačenja, koja mogu dati povoda
za osporavanje nadležnosti arbitraže.
Dodatni sporazum stranaka u sporu (države prijema i ulagača) potreban je na
osnovu Sporazuma sa Ganom. Međutim, ako se stranke po proteku tri meseca za
mirno rešenje spora međusobno ne sporazumeju o tome da li hoće ICSID arbitražu,
neku drugu međunarodnu arbitražu ili ad hoc arbitražu po pravilima UNCITRAL-a,
onda na osnovu stava 3. člana 10. ovog sporazuma imaju obavezu da podnesu spor
na arbitražu u skladu sa arbitražnim pravilima UNCITRAL-a. Stranke mogu da se
dogovore u pismenoj formi o eventualnoj izmeni ovih pravila.35
Sporazum sa Nigerijom sadrži nejasnu odredbu koja takođe može izazvati
dileme u pogledu tumačenja. Prema članu 10. stav 2., ulagač i država prijema mogu
da podnesu zahtev sudu države prijema ili međunarodnoj arbitraži, ako
zainteresovani ulagač to želi. Međutim, „ако je sud podnesen (sic!) na rešavanje
međunarodnoj arbitraži", ulagač i država prijema mogu da se dogovore da predaju
spor ad hoc arbitražnom sudu u skladu sa pravilima UNCITRAL-a ili ICSID
arbitraži. Verovatno je da se radi o lošem prevodu i da u originalu sporazum glasi:
„ако odluče da podnesu spor na rešavanje međunarodnoj arbitraži". U svakom
slučaju, čini se da je za nadležnost arbitraže potrebna naknadna

33. Ova konvencija zamenjena je 2002. godine novim dvostranim ugovorom.

34. Ova konvencija zamenjena je 2005. godine novim dvostranim ugovorom.
35. Sličnu odredbu sadrži i clan 8. stav 2. Sporazuma sa Ujedinjenim Kraljevstvom.
 526 Prof. dr Maja STANIVUKOVIĆ

saglasnost stranaka, odnosno da nije dovoljna samo odredba iz člana 10. ovog
Sporazuma. Slični problemi sa prevodom odredbe o rešavanju sporova mogu
se uočiti i u Sporazumu sa Indijom, koji, po svemu sudeći takođe zahteva do-
datnu saglasnost ulagača i države prijema, bar za neke oblike arbitraže koji su
predvideni Sporazumom.

2. Pojam ulaganja
Pravni pojam ulaganja je značajan, jer određuje u kojim sporovima će
privatno lice moći da tuži državu na osnovu Sporazuma o uzajamnoj zaštiti i
unapređenju ulaganja. Možemo reći da opšti i obavezujući pojam ulaganja na
međunarodnom planu ne postoji. Vašingtonska konvencija ne odreduje zna-
čenje ovog pojma, mada ga uzima kao jednu od odrednica nadležnosti arbitra-
že Centra (clan 25). Određene smernice o sadržini ovog pojma sadrži Konven-
cija o osnivanju Multilateralne agencije za garantovanje investicija (MIGA)
koja u članu 12. definiše pojam „podobne investicije" i dalje ga razrađuje u
tački 19. tumačenja koje je sastavni deo ove Konvencije.36 OECD je l995.
godine usvojio Preporuku koja sadrži pojam stranih direktnih ulaganja za po-
trebe vođenja evidencije o stranim ulaganjima u skladu sa međunarodno prih-
vaćenim standardima.37 Takođe, Međunarodni monetarni fond je u svom
Priručniku o platnom bilansu dao defmiciju stranih (međunarodnih) ulaganja,
za potrebe sastavljanja platnog bilansa države.38
Za primenu arbitražnih klauzula iz dvostranih ugovora o zaštiti ulaganja od
najvećeg značaja je način na koji je pojam ulaganja određen u samom dvo-
stranom ugovoru. Većina ovih akata ne sadrži defmiciju stranog ulaganja u
pravom smislu, već se uglavnom ograničavaju na nabrajanje pojedinih eko-
nomskih ili pravnih oblika i kategorija u kojima se strana ulaganja realizuju.
Ostavlja se, dakle, sudiji (arbitru) da u graničnim slučajevima odredi, da li
konkretni spor proističe iz stranog ulaganja ili ne.
Analizom odredaba dvostranih ugovora dolazimo do zaključka da je pojam
ulaganja, određen na osnovu ovih nabrajanja, često veoma širok i da

36. Konvencija o osnivanju Multilaterlane Agencije za garantovanje investicija i tumacenje kon-

vencije, sa prilozima, "Službeni list SFRJ, Medunarodni ugovori" br. 4/91. Prema definiciji iz
člana 12. "Podobne investicije obuhvataju prava na akcijskom kapitalu, kao i srednjoročne ili
dugoročne zajmove koje odobre ili za koje garantuju vlasnici akcija u datom preduzeću, kao i
one oblike direktnih investicija koje utvrdi Odbor." "Te investicije mogu uključiti "(i) sve
devizne transfere za modernizaciju, proširenje ili razvoj postojeće investicije; i (ii) korišc'enje
dobiti od postojećih investicija koje bi se u prodvnom tranferisale iz zemlje domaćina".
37. OECD Benchmark Definition of Foreign Direct Investment, Third Edition, 1995.
38. International Monetary Fund, Balance of Payments Manual, fifth edition.
 Arbitraža između države i ulagača na osnovu dvostranih sporazuma o zaštiti i 527
unapređenju ulaganja

obuhvati mnogo više od onoga što se tradicionalno podrazumeva pod ulaga-

njem u domaćoj pravno literaturi. Na primer, Sporazum o podsticanju i zaštiti
ulaganja između SRJ i BiH, sadrži sledeću definiciju "ulaganja": "Izraz "ula-
ganje" označava svaku vrstu sredstava koja se ulažu u svrhe sticanja ekonom-
ske koristi ili u druge poslovne svrhe od strane ulagača jedne Strane Ugovor-
nice na teritoriji druge Strane Ugovornice u skladu sa zakonima i propisima
ove druge i uključivaće posebno, mada ne isključivo: (a) pokretnu i
nepokretnu imovinu, kao i bilo koja druga imovinska prava in rem kao što su
hipoteka, zaloge ili jemstva; (b) akcije, obveznice i bilo koji drugi oblik
učešća u kompanijama; (c) novčana potraživanja ili bilo koja druga
potraživanja po osnovu ugovora koja imaju ekonomsku vrednost; (d) prava
intelektualne svojine, kao što su autorska prava i njima srodna prava, patenti,
industrijski modeli, trgovačke oznake, trgovačka imena i know-how; (e)
poslovne koncesije date zaknom ili po ugovoru, uključujući koncesije za
istraživanje, razvoj, vađenje i eksploataciju prirodnih bogatstava." Slične
definicije možemo naći i u ostalim dvostranim ugovorima. Posebno ističemo
opasnost da klauzula navedena pod (c) koja se odnosi na novčana
potraživanja ili draga potraživanja po osnovu ugovora koja imaju ekonomsku
vrednost, bude široko tumačena od strane arbitara, tako da podvede pod
arbitražnu klauzulu zahteve na osnovu ma kog ugovora ako se država mešala
u njegovu realizaciju. Na primer, ako bi država uvela ograničenja na transfer
deviza u inostranstvo, čime bi de facto sprečila domaću ugovornu stranu da
izvršava svoje ugovorne obaveze prema inostranom partneru, ona bi mogla
biti tužena na osnovu dvostranog ugovora koji predviđa zabranu nepravičnog
i nepoštenog tretmana, bez obzira što sam ugovor između domaćeg i stranog
ugovarača nije ugovor o ulaganju, već komercijalni ugovor u kojem je
predviđeno plaćanje iznosa u devizama inostranom poveriocu.
Postavlja se pitanje da li se pojam stranog ulaganja određen na ovaj način
može suziti pozivanjem na odredbe domaćeg prava, s obzirom da se Spora-
zum sa Bosnom i Hercegovinom u članu 1 poziva na primenu "zakona i
propisa" države na čijoj se teritoriji vrši ulaganje. Moglo bi se tvrditi
da se pod ugovorom navedenim u klauzuli "c" podrazumeva samo
ugovor o ulaganjima, a ne bilo koji komercijalni ugovor koji bi
mogle da zaključe ugovorne strane koje pripadaju državama ugovornicama.
Takođe, na osnovu tumačenja dvostranog ugovora o zaštiti ulaganja,
njegovog cilja i namere ugovornih strana koje su ga zaključile
moglo bi se doći do zaključka da su one nameravale da usvoje užu definiciju
ulaganja, koja ne bi obuhvatala potraživanje iz svakog komercijalnog
ugovora, već samo iz ugovora o ulaganjima u domaće preduzeće ili
drugi pravni subjekt. Pitanje je, medutim, da li će međunarodni arbitri
 528 Prof. dr Maja STANIVUKOVIĆ

koji će rešavati eventualne sporove, biti skloni da usvoje takvo uže tumačenje
koje bi ih lišilo nadležnosti.

3. Pojam ulagača
S obzirom da je pretpostavljeni tužilac po svim dvostranim ugovorima
ulagač iz druge države ugovornice, za uspostavljanje nadležnosti arbitraže je
od bitnog značaja ko ispunjava uslov da se smatra ulagačem. Samo lica obuh-
vaćena pojmom ulagača mogu se pojaviti kao tužioci protiv države u arbitra-
žama konstituisanim na osnovu dvostranih ugovora. Primera radi, na osnovu
sporazuma sa BiH izraz "ulagač", označava u odnosu39 na BiH: "(i) fizička li-
ca koja uživaju status državljana BiH prema zakonima koji su na snazi u BiH,
ako imaju prebivalište ili glavno mesto poslovanja u BiH; i (ii) pravna lica
osnovana u skladu sa važećim zakonima u BiH čije se registrovano sedište,
centralna uprava ili glavno mesto poslovanja nalazi na teritoriji BiH". Iz citi-
rane definicije koja se u sličnom obliku može naći i u drugim dvostranim
ugovorima, vidimo da je mesto osnivanja ključni kriterijum kada su u pitanju
pravna lica. Naime, ovaj kriterijum dovoljan je za zaključak da se radi o
pravnom licu koje pripada BiH, ako se javlja u kombinaciji sa bilo kojim od
tri druga kriterijuma: statutarnim (registrovanim) sedištem, centralnom
upravom ili glavnim mestom poslovanja u BiH. Činjenica da se delatnost
obavlja u SCG i da su vlasnici kapitala državljani SCG ne bi, prema ovoj
definiciji, bila relevantna za ocenu pripadnosti pravnog lica, ako je ono
osnovano i ima statutarno sedište u BiH. Na taj način, moglo bi se desiti da se
preko pravnog lica koje ima pripadnost strane države kao stvarni tužioci
protiv SCG pred međunarodnom arbitražom pojave državljani SCG (vlasnici
toga preduzeća). To bi svakako bilo protivno opšteprihvaćenim standardima
međunarodnog prava, ali se na osnovu ovakve definicije ta mogućnost ne
može isključiti. Da bi se ona ipak predupredila, države ugovornice u ovom
Sporazumu saglasile su se u odredbi o rešavanju sporova, koja se odnosi na
rešavanje sporova između ulagača i strane ugovornice (clan 8), da drukčije
tretiraju pravna lica koja su osnovana na teritoriji jedne države ugovornice, a
nalaze se u većinskom vlasništvu državljana druge države ugovornice.
Član 8. predviđa dva rešenja za ulagača koji smatra da su njegova
prava na osnovu dvostranog ugovora povredena - da se obrati
nadležnom sudu ili administrativnom tribunalu države prijema ili da se obrati
Centra za rešavanje investicionih sporova u Vašingtonu. U drugom slučaju,
precizirano je da će se u smislu člana 25. stav 2. (b) Vašingtonske
Konvencije, smatrati da je kompanija osnovana na teritoriji jedne dr-

39. U ovom sporazumu pojam ulagača je različito određen u odnosu na BiH i u odnosu na SCG.
 Arbitraža između države i ulagača na osnovu dvostranih sporazuma o zaštiti i 529
unapređenju ulaganja

žave ugovornice (na primer, BiH), u kojoj je pre nastanka spora većina deoni-
ca bila u vlasništvu ulagača druge strane ugovornice (SCG), u stvari, kompa-
nija druge strane ugovornice (tj. SCG). Takva kompanija onda ne bi imala pra-
vo da pokrene spor protiv SCG pred Centrom. Slične odredbe sadržane su i
nekim drugim novijim dvostranim ugovorima.40

4. Merodavno pravo
Mali broj dvostranih sporazuma sadrži odredbe o merodavnom pravu za
spor između države prijema i ulagača druge države. U onim sporazumima koji
to pitanje regulišu preovlađuje sledeće rešenje: na rešavanje spora primenjuje
se a) pravo države ugovornice koja je strana u sporu i na čijoj teritoriji je izvr-
šeno ulaganje, uključujući i njena pravila o sukobu zakona, b) odredbe spora-
zuma o zaštiti investicija, kao i c) opšte prihvaćena načela međunarodnog pra-
va.41 Ni u jednom od sporazuma nije određeno koji od ovih izvora ima priori-
tet u primeni, ali se može pretpostaviti da će u slučaju suprotnosti, odredbe
sporazuma i načela međunarodnog prava imati prednost nad nacionalnim pra-
vom države prijema. Interesantno je da sve navedene odredbe upućuju na pri-
menu kolizionih normi države prijema, što znači da se arbitraža koja, po pravi-
lu, ne zaseda na teritoriji države prijema, u pogledu određivanja merodavnog
prava stavlja u istu poziciju kao arbitraže sa sedištem na toj teritoriji. Spora-
zum sa Kuvajtom, osim navedenih mogućnosti, pominje i princip autonomije
volje, kao primaran u određivanju merodavnog prava.
Jedini izuzetak od ovog načina regulisanja merodavnog prava nalazimo u
Sporazumu sa Grčkom koji je predvideo potpunu internacionalizaciju ovakvih
sporova. Naime, na osnovu ovog sporazuma „Arbitražni sud će rešavati spor u
skladu sa odredbama ovog sporazuma i primenljivim pravilima i principima
međunarodnog prava".42 Takođe, nedavno zaključeni sporazum sa Indijom
predviđa samo primenu odredaba sporazuma.43
U ostalim sporazumima, kao što je rečeno, nema odredaba o merodavnom
pravu. Ukoliko se stranke na osnovu tih sporazuma opredele za ICSID arbitra-
žu, merodavno pravo će se određivati prema članu 42. Vašingtonske konven-

40. Vidi, na primer, član 9. stav 6. Sporazuma sa Holandijom, član 9. stav 5. Sporazuma sa Slov-
enijom i član 9. stav 7. Sporazuma sa Kuvajtom.
41. Vidi Sporazum sa Kinom, član 9. stav 7, Sporazum sa Spanijom, clan 11. stav 3, Sporazum sa
Albanijom, član XT stav 3, Sporazum sa Kuvajtom, clan 9. stav 6. Sporazum sa Kinom precizira
da su to opšte priznata načela međunarodnog prava koja prihvataju obe strane ugovornice.
42. Sporazum sa Grčkom, član 9. st. 4.
43. Sporazum sa Indijom, clan 9 st. 3, (v)(iii).
 530 Prof. dr Maja STANIVUKOVIĆ

cije, koji predviđa primenu pravnih pravila koja su ugovorne strane izabrale, a
ukoliko nisu izabrale merodavna pravila, pravo države prijema, ukljućujući i
njena pravila o sukobu zakona, kao i odgovarajuća načela međunarodnog pra-
va. S obzirom da su na osnovu dvostranih ugovora mogući sporovi između dr-
žave i investitora iako nije bilo prethodnog ugovora izmedu njih, izbor mero-
davnog prava će često izostati. Stranke takođe mogu ovlastiti ovu arbitražu da
rešava njihov spor po principima pravičnosti. U ostalim slučajevima (ad hoc
arbitraže po pravilima UNCITRAL-a, MTK arbitraže itd.) merodavno pravo
biće određeno na osnovu odredaba o određivanju merodavnog prava koje su
sadržane u odnosnim arbitražnim pravilima (clan 33 Arbitražnih pravila UN-
CITRAL-a, ćlan 17 Pravilnika o arbitraži MTK itd.).

Ill Arbitražni sporovi na osnovu dvostranih ugovora o zaštiti stranih

ulaganja

Veliki broj dvostranih sporazuma o zaštiti i unapređenju investicija koji

sadrže arbitražne klauzule odrazio se i na broj sporova ove vrste. Dok za ad
hoc arbitraže na osnovu pravila UNCITRAL-a nije moguće sastaviti preciznu
statistiku, iz evidencije koju vodi ICSID arbitraža može se zaključiti da su
sporovi ove vrste u stalnom porastu.44
Najčešci argument koji tuženi iznosi u svoju.odbranu u ovim sporovima
jeste nedostatak nadležnosti. To je i razumljivo S obzirom da je pristanak drža-
ve ugovornice na nadležnost obično dat generalno i unapred, nemajući u vidu
konkretan spor i okolnosti koje su do njega dovele. Države se u osporavanju
nadležnosti arbitraže pozivaju na sledeće argumente: da nije bilo ulaganja, da
spor između stranaka ne predstavlja „pravni spor koji proističe iz ulaganja", da
je ulaganje prestalo pre stupanja na snagu međunarodnog ugovora o zaštiti
ulaganja, da ulaganje nije bilo izvršeno na teritoriji tužene strane ugovornice,
da nije data saglasnost za arbitražu, da tužilac nije državljanin druge strane
ugovornice, da tužilac nije iskoristio sva unutrašnja pravna sredstva, da radnje
pokrajine ili državnog preduzeća ne mogu da budu poistovećene sa radnjama
države ugovornice, i da nije učinjen pokušaj mirnog rešavanja spora pre po-
kretanja arbitražnog postupka.45
Kao predmet rasprave u meritumu najčešće se javljaju tužbeni zahtevi za-
snovani na odgovornosti države za neki oblik eksproprijacije bez pravične,

44. Vidi L. E. Peterson, "Emerging Bilateral Investment Treaty Arbitration and Sustainable
Development," http://www.iisd.org/pdf/2003/trade_bits_disputes.pdfi M. Stevens, op.cit., str. 37.
45. Vidi, M. Stevens, op.cit. str. 38.
 Arbitraža između države i ulagača na osnovu dvostranih sporazuma o zaštiti i 531
unapređenju ulaganja

hitne i stvarne nadoknade. Takođe, česti su i zahtevi koji se pozivaju na povre-

du standarda o „pravičnom i poštenom tretmanu ulaganja", odredaba o nacio-
nalnom tretmanu ili tretmanu najpovlašćenije nacije i na povredu standarda
„pune zaštite i bezbednosti ulaganja".46
Specifičan karakter arbitražne klauzule koja je sadržana u dvostranom
sporazumu i na taj nači „dostupna za upotrebu" svakom ulagaču iz druge drža-
ve ugovornice, može da dovede do serije tužbenih zahteva usmerenih protiv
iste države i zasnovanih na istim činjenicama, odnosno istim aktima koje je ta
država preduzela prema ulaganjima na svojoj teritoriji. Problem je što se takvi
tužbeni zahtevi, pogotovo ako se vode pred ad hoc arbitražama, ne mogu spo-
jiti, niti se može obezbediti jedinstvena primena prava na isto činjenično sta-
nje. Mogući su kontradiktorni rezultati koji mogu nepovoljno da utiču na po-
pularnost arbitraže kao načina rešavanja sporova. Tako se u literaturi navode
dva spora protiv Češke Republike koji su se završili suprotnim presudama,
mada su tužbeni zahtevi bili zasnovani na istom činjeničnom stanju. Sporovi su
bili pokrenuti pred ad hoc arbitražama na osnovu UNCITRAL-ovih pravila. U
jednom slučaju, tužilac je bila kompanija Central European Media a u drugom
R.S Lauder, glavi akcionar iste kompanije. Tužba se odnosila na povredu
dvostranog ugovora o ulaganju oduzimanjem vlasničkog udela kompanije u
jednoj TV stanici u Pragu. Češka vlada je dobila jedan spor, a izgubila drugi, te
joj je drugom arbitražnom odlukom naloženo da plati štetu od 360 miliona
dolara.47

IV Zaključak

Veliki obim i značaj stranih investicija u savremenoj svetskoj privredi, sve

veći broj dvostranih sporazuma o zaštiti i pospešivanju ulaganja i činjenica da
gotovo svaki takav sporazum danas sadrži klauzulu o automatskoj nadležnosti
arbitraže za rešavanje sporova između ulagača iz jedne strane ugovornice i
druge države ugovornice, jasno nam govore da dolazi vreme masovne pojave
ovakvih arbitražnih sporova. Ne možemo a da se ne zapitamo da li će se države
koje se budu suočile sa velikim brojem tužbenih zahteva ulagača na osnovu
ovakvih sporazuma, odjednom pokajati i poželeti da ih izmene ili čak otkažu,
kako bi smanjile svoju izloženost pravnim rizicima i neizvesnostima vođenja
arbitražnih sporova sa firmama iz stranih država.

46. Ibidem.
47. Vidi, L.E. Peterson, op.cit. str. 5.
 532 Prof. dr Maja STANIVUKOVIĆ

ARBITRATION BETWEEN STATES AND INVESTORS PURSUANT

TO BILATERAL INVESTMENT TREATIES ON PROMOTION AND
PROTECTION OF INVESTMENTS

Summary
Due to their long-term nature and dependence on actions of host States, in-
vestment contracts involve greater risks of eventual disputes than the ordinary
trade transactions. This paper explores the types of disputes that usually occur
out of investment contracts and the manner of their resolution. Special attention
within this category of disputes is accorded to investment disputes between host
States and investors from other Contracting States pursuant to bilateral
investment treaties on promotion and protection of investments (the BITS). This
type of disputes is on the rise, just as the number of the BITs on the international
scene is proliferating. Serbia and Montenegro is a signatory of around 40
treaties of this kind. As a rule the BITs contain provisions giving the investor an
opportunity to initiate a direct action against the host State before domestic
courts or international arbitral tribunals, notwithstanding the fact that the State
may not be a party to the investment contract. The typical solution that prevails
in the case of dispute, is that the foreign investor and the host State are bound to
enter into negotiations for peaceful resolution of their dispute. If, after a certain
period of time, such negotiations do not result in a settlement, the investor is
entitled to submit the dispute to ( a ) the courts of the host State, ( b ) ICSID
arbitration, or ( c ) an ad hoc arbitration constituted on the basis of the
UNCITRAL Arbitration Rules. The key terms for determination of jurisdiction of
arbitral tribunals in such cases are the definitions of "an investment" and of "an
investor" belonging to the Contracting State. The BITs usually provide such
definitions. However, they may be subjected to a broader or more restrictive
interpretation by arbitral tribunals, depending on the inclination of the
arbitrators to extend the limits of legal protection under the BITs to transactions
that may not be qualified as investments at first glance. The noticeable trend of
extending the definition of investment to cover claims arising from other types of
commercial transactions, especially in ICSID arbitrations, may eventually lead
to second thoughts among host States on the utility of the BITs as instruments of
promotion of economic development.

Key words: foreign investor, host state, ICSID arbitration, UNCITRAL

Arbitration Rules