You have downloaded a document from

The Central and Eastern European Online Library

The joined archive of hundreds of Central-, East- and South-East-European publishers,

research institutes, and various content providers

Source: ODJEK - Revija za umjetnost, nauku i društvena pitanja

ODJEK - Journal for Art, Science and Social Issues

Location: Bosnia and Herzegovina

Author(s): Giorgio Agamben
Title: Što je dispozitiv?
What is dispositive?
Issue: 1-2/2012
Citation Giorgio Agamben. "Što je dispozitiv?". ODJEK - Revija za umjetnost, nauku i društvena
style: pitanja 1-2:18-23.

https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=6666
CEEOL copyright 2017
18 OGLEDI
Što je dispozitiv?
þ Giorgio Agamben
1.
U
filozofiji su terminološka pitanja značajna. Kao
što je rekao jednom jedan filozof, prema kojemu
gajim najveće poštovanje, terminologija je poet-
ski moment mišljenja. No to ne znači da bi filo-
zofi morali svaki put nužno definirati svoje tehničke termi-
ne. Platon nije nikada definirao najvažniji od svojih termina
– ideje. Drugi su naprotiv, kao Spinoza i Leibniz, radije defi-
nirali svoju terminologiju more geometrico.
Hipoteza koju vam nastojim predložiti u ovom spisu jest
da je riječ “dispozitiv” odlučni tehnički termin u misaonoj
strategiji Michela Foucaulta. Upotrebljava ga često, nada-
sve od druge polovice sedamdesetih godina, kada se počeo
baviti onim što je imenovao kao guvernementalizam, odno-
sno upravljanje ljudima. Iako ga nikada nije precizno defi-
nirao, definiciji se ipak na neki način približio u intervjuu iz
1977. godine.
“Tim imenom pokušavam naznačiti, prvo, odlučni hetero-
geni skup koji sadrži diskurse, institucije, arhitekturna rje-
šenja, poretke, zakone, upravne mjere, znanstvene izjave, fi-
lozofske, moralne, humanističke tvrdnje, ukratko: kako reče-
no tako i nerečeno; to su elementi dispozitiva. Sam dispo-
zitiv je mreža koju možemo uspostaviti među tim elemen-
tima… Treće, razumijem pod dispozitivom nekakvu, reci-
mo, formaciju, čija je glavna funkcija u određenom povije-
snom trenutku da odgovara nekoj nužnoj potrebi. Dispozitiv
ima dakle dominantnu stratešku funkciju… Rekao sam da
je dispozitiv u svojoj biti strateški, što pretpostavlja da je ri-
ječ o nekakvom manipuliranju odnosima sila, o nekom raci-
onalnom i usklađenom interveniranju u te odnose sila s na-
mjerom da ih u određenoj mjeri razvijemo, blokiramo, možda
utvrdimo, upotrijebimo itd. Dispozitiv se dakle uvijek upisu-
je u igru sila, isto tako svagda se drži jednoga ili više rubova
znanja što nastaju iz dispozitiva, ujedno ga uvjetujući. To je
dispozitiv: strategije odnosa sila koji podupiru te tipove zna-
nja i tim su tipovima poduprte.”
Sažmimo ukratko te tri točke:
ODJEK • dvobroj 1-2 • proljeće-ljeto 2012.
CEEOL copyright 2017
a. Dispozitiv je heterogeni skup koji virtualno uključu-
je sve jezično i nejezično, dakle diskurse, institucije,
zgrade, zakone, policijske mjere, filozofske propozi-
cije itd. Dispozitiv kao takav jest mreža koja se uspo-
stavlja među tim elementima.
b. Dispozitiv posjeduje svagda određenu konkret-
nu stratešku funkciju i upisuje se svagda u odnose
moći.
c. Dispozitiv kao takav proizlazi iz ukrštanja odnosa
moći i odnosa znanja.
2.
Sada bih želio ocrtati kratko i pregledno genealogiju termina
dispozitiv, najprije unutar Foucaultova opusa, a zatim u naj-
širem povijesnom kontekstu.
Krajem šezdesetih godina, približno u vrijeme pisanja
Arheologije znanja, Foucault za definiciju predmeta svojih
istraživanja ne upotrebljava termin dispozitiv, nego se slu-
ži terminom positivité, pozitivitet, koji je etimološki blizu ter-
minu dispozitiv, ali ga ni ovaj put ne definira.
Često sam se pitao gdje je Foucault našao taj termin, sve
do trenutka u kojem, ne tako davno, nisam ponovo pročitao
spis Jeana Hyppolita Uvod u Hegelovu filozofiju povijesti. Po-
znajete vjerojatno snažan odnos između Foucaulta i Hyppo-
lita, kojega je Foucault katkada jasno spominjao kao “svog
učitelja” (Hyppolite je doista bio njegov učitelj tokom khagne
na liceju Henri IV i kasnije na École normale supérieure).
Treće poglavlje Hyppolitova spisa nosi naslov Um i po-
vijest. Ideje pozitiviteta i sudbina. Hyppolitova analiza u tom
poglavlju usredotočuje se na dva Hegelova djela iz tzv. bern-
skog i frankfurtskog razdoblja (1795-96), koja nose naslov
“Duh kršćanstva i njegova sudbina” i “Pozitivitet kršćanske
religije”. Tu susrećemo termin koji nas zanima. Prema Hyp-
politu, “sudbina” i “pozitivitet” dva su ključna koncepta He-
gelove misli. Termin “pozitivitet” ima kod Hegela svoje mje-
sto upravo u opoziciji “prirodne religije” i “pozitivne religije”.
I dok se prirodna religija tiče neposrednog i općeg odnosa
ljudskog uma s božjim, pozitivna odnosno povijesna religija
CEEOL copyright 2017
obuhvaća skup vjerovanja, pravila i rituala što su ih pojedin-
cima u određenom društvu i određenom povijesnom trenut-
ku nametnuli izvana. U odlomku što ga citira Hyppolite, He-
gel kaže: “Pozitivna religija… implicira osjećaje koji su silom
utisnuti u duše i radnje koje se izvode samo po zapovijesti i
samo iz poslušnosti, bez vlastita interesa”.
Hyppolite pokazuje kako suprotnost između prirode i po-
zitiviteta u tom smislu odgovara dijalektici slobode i prisi-
le, kao i dijalektici uma i povijesti. U odlomku koji je zacije-
lo izazvao Foucaultovu radoznalost i koji više nego samo na-
goviješta pojam dispozitiva, Hyppolite zapisuje: “Vidimo da-
kle preplitanje pitanja koja nastupaju uz taj koncept pozi-
tivnosti i Hegelova … nastojanja da bi dijalektički povezao
– dijalektika koja još nije svjesna same sebe – čisti um (te-
orijski i nadasve praktički) s pozitivitetom, odnosno s povi-
jesnim elementom. U određenom smislu sam Hegel poziti-
vitet poima kao prepreku ljudske slobode, zato je kao takav
osude vrijedan. Istraživanje pozitivnih elemenata određene
religije i, mogli bismo dodati, određenog društvenog stanja,
značiti otkriti ono što se u njima čovjeku nalaže preko prisi-
le, što prlja čistoću uma; ali u nekom drugom smislu, koji do-
minira s daljnjim razvojem hegelovske misli, pozitivitet tre-
ba pomiriti s umom, koji tako gubi svoju apstraktnu prirodu
i postaje adekvatan konkretnom bogatstvu života. Iz toga je
razgovijetno zašto se koncept pozitiviteta nalazi u središtu
hegelovskih perspektiva”.
Ako je “pozitivitet”, prema Hyppolitu, ime kojim mladi He-
gel označuje povijesni element sa svom težinom pravila, ri-
tuala i institucija što ih individuumu nameće vanjska vlast,
koja je tako reći interiorizirana u sistem vjerovanja i osjeća-
ja, Foucault se, posuđujući termin (koji će kasnije dobiti ime
“dispozitiv”), dotiče presudnog i njemu svojstvenog proble-
ma, to jest odnosa između individua kao živih bića i povije-
snog elementa, pod kojim se misli na skup institucija, pro-
cesa subjektivacije i pravila u kojima se konkretiziraju odno-
si moći. No Foucaultov konačni cilj nije, kao kod Hegela, po-
mirenje tih dvaju elementa, niti naglašavanje konfliktnosti
među njima. Više mu je stalo do istraživanja konkretnih na-
čina u kojima pozitivitet (ili dispozitivi) djeluju u odnosima,
mehanizmima i “igrama” moći.
3.
Sada bi razlog zbog kojeg sam postavio hipotezu da je ter-
min “dispozitiv” bitan tehnički termin u Foucaultovoj misli
trebao biti jasan. Nije riječ o partikularnom terminu koji bi
se odnosio samo na jednu od ovih ili onih tehnologija moći,
nego o općem terminu istog opsega kao što ga ima, prema
Hyppolitu, “pozitivitet” kod mladog Hegela. Unutar Foucaul-
tove strategije sjeda na mjesto onih termina što ih kritički
definira kao “univerzalije”. Poznato je da se Foucault uvijek
CEEOL copyright 2017
OGLEDI 19
odupirao bavljenju općim kategorijama i umnim entitetima
kao što su Država, Suverenost, Zakon, Moć, koje je imeno-
vao upravo “univerzalije”. A to još ne znači da unutar njegove
misli nema operativnih koncepata općeg karaktera. Upravo
su dispozitivi ono što unutar Foucaultove strategije zauzi-
ma mjesto univerzalija. U tom smislu kod dispozitiva nije ri-
ječ jednostavno o ovoj ili onoj policijskoj mjeri, o ovoj ili onoj
tehnologiji moći, kao ni o općenitosti dosegnutoj apstrakci-
jom. Kako kaže u intervjuu iz 1977., riječ je više o “mreži koja
se uspostavlja među tim elementima”.
Pokušamo li sada istražiti definiciju termina “dispozitiv”
koja se nalazi u francuskim općim rječnicima, vidjet ćemo
da oni razlikuju tri njegova značenja:
a. Pravni smisao u strogom značenju riječi: “Dispozitiv
je dio suda koji obuhvaća odluku, odvojenu od moti-
vacija za nju”, to jest dio presude (ili zakona) koji od-
lučuje ili određuje.
b. Tehnološko značenje: “Način na koji su raspoređeni
dijelovi stroja ili mehanizma; šire i sam mehanizam”.
c. Vojno značenje: “Skup sredstava raspoređenih u
skladu s određenim ciljem”.
Sva su tri značenja na ovaj ili onaj način prisutna u Fou-
caultovoj upotrebi.
No rječnici, posebno oni koji su lišeni povijesnog i etimo-
loškog karaktera, operiraju dijeleći i odvajajući različita zna-
čenja nekog termina. Takva fragmentacija na neki način od-
govara razvoju i povijesnoj artikulaciji jedinog izvornog zna-
čenja, što ga ne bismo smjeli izgubiti iz vida. Koje je u sluča-
ju “dispozitiva” to izvorno značenje? Jasno je da sam termin,
kako u općoj tako i u Foucaultovoj upotrebi, upućuje na neku
ukupnost praksi i mehanizama (jezičnih, nejezičnih, pravnih,
tehničkih i vojnih), čiji je cilj suprotstaviti se nečemu urgen-
tnom, kako bismo dosegli više ili manje neposredan učinak.
No pitanje je – unutar koje praktičke ili misaone strategije,
u kojem povijesnom kontekstu termin dispozitiv ima svoje
porijeklo?
4.
Posljednje tri godine mnogo sam se posvećivao istraživanju,
čijem sam se kraju približio tek nedavno, koje bi se približno
moglo odrediti kao teološka genealogija ekonomije. U prvim
je stoljećima povijesti Crkve – recimo između 2. i 6. stoljeća
– grčki termin oikonomia igrao unutar teologije odlučnu ulo-
gu. Oikonomia u grčkom znači vođenje oikosa, domaćinstva,
još općenitije, upravljanje, management. Kako kaže Aristotel
(Politika, 1255 b 21), nije riječ o određenoj epistemičkoj pa-
radigmi, nego o praksi odnosno praktičkoj djelatnosti koja
se svagda iznova suočava s određenim problemom i parti-
kularnom situacijom. Zašto su crkveni oci osjetili potrebu za
uvođenjem tog termina u teologiju? Kako se počelo govoriti
ODJEK • dvobroj 1-2 • proljeće-ljeto 2012.
CEEOL copyright 2017
20 OGLEDI
o “božanskoj ekonomiji”?
Riječ je o iznimno osjetljivom i vitalnom, možda čak pre-
sudnom pitanju u povijesti kršćanske teologije: o pitanju
Trojstva. Kad su se sredinom 2. stoljeća započele voditi ra-
sprave o tri božanske figure, Ocu, Sinu i Duhu Svetome, tada
se, kao što je bilo za očekivati, unutar Crkve pojavio snažan
otpor razumnih osoba koje su, zgrožene, mislile da se tako
riskira ponovno uvođenje politeizma i poganstva u kršćan-
sku vjeru. Da bi uvjerili te tvrdoglave protivnike (koji su ka-
snije bili označeni kao “monarhijani”, to jest zagovornici vla-
davine jednoga samog), teolozi su, kao na primjer Tertulijan,
Hipolit, Irenej, pa i brojni drugi, upotrijebili termin oikonomia.
Njihov je argument išao ovako: “Bog je u svom bivstvovanju i
svojoj supstanciji dakako jedan; ali u svojoj oikonomia, u na-
činu kako upravlja svojim domom, životom i svijetom što ga
je stvorio, trostruk. Kao što može dobri otac povjeriti svoje-
mu sinu određene poslove i zadatke, ne gubeći pritom vla-
stitu moć i jedinstvenost, tako i Bog povjerava Kristu ‘ekono-
miju’, upravljanje i vladanje ljudskom poviješću”. Termin oi-
konomia se tako prvenstveno upotrebljavao za označava-
nje otjelovljenja Sina, kao i ekonomije iskupljenja i spasenja
(zato pripadnici nekih gnostičkih sekta Krista imenuju “čo-
vjekom ekonomije”, ho anthropos tes oikonomias). Teolozi su
se tako pomalo navikli razlikovati između “diskursa” – ili lo-
gosa – teologije i “logosa ekonomije”. Oikonomia je tako po-
stala dispozitiv, preko kojega su u kršćansku vjeru uveli do-
gmu Trojstva i ideju vlasti božje providnosti. No, kao što se
često događa, taj prijelom, što su ga na taj način teolozi po-
kušali izbjeći i zatrti u Bogu, na razini samog bivstvovanja
ponovo se pojavljuje u obliku cezure koja u samom Bogu od-
vaja bivstvovanje i djelovanje, ontologiju i praksu. Djelovanje
(ekonomsko, ali i političko) tako nema nikakva temelja u biv-
stvovanju: to je shizofrenija što ju je zapadna kultura nasli-
jedila od teološke doktrine oikonomia.
5.
Mislim da se kroz to sumarno tumačenje svatko mogao uvje-
riti o značajnoj i središnjoj ulozi pojma oikonomia unutar kr-
šćanske teologije. Već se od Klementa Aleksandrijskog ona
zasnivala s pojmom providnosti, pri čemu je značila spaso-
nosno upravljanje svijetom i ljudskom poviješću. Kakav ter-
min su za prijevod tog ključnog grčkog termina u svojim spi-
sima izabrali latinski očevi? Dispositio.
Latinski termin dispositio, iz kojeg proizlazi naš termin
“dispozitiv”, u cjelini je preuzeo u sebe svu kompleksnu se-
mantičku sferu teološke oikonomia. “Dispozitivi” o kojima
govori Foucault na određen su način povezani s tim teološ-
kim nasljedstvom. Na neki nas način mogu ponovo dovesti
do prijeloma koji u Bogu odvaja i istodobno artikulira biv-
stvovanje i praksu, prirodu (ili bit) i djelovanje, preko koje-
ODJEK • dvobroj 1-2 • proljeće-ljeto 2012.
CEEOL copyright 2017
ga Bog upravlja i vlada svijetom stvorenih bića. Termin dis-
pozitiv dakle označava ono u čemu i preko čega se ostvaruje
čisto upravljačko djelovanje bez ikakvog temelja u bivstvo-
vanju. Zato moraju dispozitivi uvijek implicirati neki proces
subjektivacije, moraju, ukratko, producirati vlastiti subjekt.
U svjetlu te teološke genealogije Foucaultovi dispoziti-
vi pridobivaju odlučnije značenje u kontekstu u kojem se ne
ukrštaju samo s pojmom “pozitiviteta” mladog Hegela, nego
i s pojmom Gestell, postavlja, kasnog Heideggera, čija je eti-
mologija u konačnoj fazi etimologija termina dis-positio,
dis-ponere (njemačka riječ stellen odgovara latinskom izra-
zu ponere). Kada Heidegger u djelu Tehnika i okret piše da
Ge-stell općenito znači “pribor” (Gerät), a sam pod tim misli
“sabiruće onoga stavljanja koje na čovjeka stavlja zahtjev da
ono zbiljsko raskriva kao stanje na način ispostavljanja”, evi-
dentna je blizina s terminom dispositio što su ga upotreblja-
vali teolozi i Foucaultovim dispozitivom. Svim je tim termi-
nima zajedničko da ponovno upućuju na termin oikonomia,
dakle na skup praksi, znanja, mjera, institucija, čija je zada-
ća upravljati, vladati, nadzirati i usmjeravati – u nekom kori-
snom smislu – ponašanja, geste i misli ljudi.
6.
Jedan od metodoloških principa koji je uvijek na djelu u mo-
jem istraživanju jest u tekstovima i kontekstima na kojima
radim prepoznati ono što Feuerbach naziva filozofski ele-
ment, odnosno točka njihovog Entwicklungsfähigkeit (do-
slovno: sposobnost razvoja), locus i moment u kojem su oni
podložni razvoju. No tokom interpretiranja i razvijanja tek-
sta nekog autora nastupa trenutak kad ustanovimo da mo-
ramo, želimo li napredovati, prekoračiti osnovna pravila her-
meneutike. To znači da smo s razvijanjem teksta dosegli toč-
ku neodlučivosti u kojoj postaje moguće razlikovati autora i
interpreta. Premda je to za interpreta posebno sretan tre-
nutak, sam zna da je to ujedno trenutak kad mora napustiti
tekst koji analizira i nastaviti sam za sebe.
Zato predlažem da na ovoj točki napustimo kontekst fi-
lologije Foucaultova djela, unutar koje smo se kretali do
sada, i dispozitive smjestimo u nov kontekst.
Predlažem opću i masivnu podjelu postojećeg na dvije
velike skupine ili klase: na jednoj strani su živa bića (ili sup-
stancije), a na drugoj su dispozitivi u koje su prva nepresta-
no uhvaćena. Riječima teologa, na jednoj strani ontologija
stvorenih bića, a na drugoj oikonomia dispozitiva koji prvima
nastoje upravljati i usmjeravati ih prema dobru.
Ako još više uopćimo već prilično široku klasu Foucaul-
tovih dispozitiva, tada će dispozitiv imenovati doslovno što
bilo, što ima mogućnost uhvatiti, usmjeravati, odrediti, pre-
sresti, oblikovati, nadzirati i jamčiti geste, ponašanja, mnije-
nja i diskurse živih bića. U dispozitive tako ne možemo ubro-
CEEOL copyright 2017
jiti samo zatvore, ludnice, Panoptikon, škole, ispovjedaoni-
ce, tvornice, discipline, pravne mjere itd., čija je povezanost
s vlašću na neki način bjelodana, nego i pero, pismo, litera-
turu, filozofiju, agrikulturu, cigaretu, plovidbu, računare, mo-
bilne telefone i – zašto ne – sam jezik, koji je možda najsta-
riji od dispozitiva u koji se prije tisuću godina uhvatio neki
primat, koji vjerojatno nije bio svjestan svih posljedica svog
čina.
Ako stvar rekapituliramo, možemo reći da imamo dvije
velike skupine, živa bića (ili supstancije), na jednoj, i dispozi-
tive, na drugoj strani. Između njih je, kao treća, skupina su-
bjekata. Subjektom nazivam ono što je rezultat odnosa iz-
među živih bića i dispozitiva. Jasno je da se supstancije i su-
bjekti, kao u staroj metafizici, naizgled prekrivaju, ali ne u
cjelini. U tom smislu isti individuum, ista supstancija, može
biti mjesto mnogih procesa subjektivacije, odnosno ujedno
korisnik mobilnog telefona, posjetilac Interneta, pisac pro-
povijedi, ljubitelj tanga, antiglobalizacijski aktivist itd. Da-
našnji prekomjeran rast dispozitiva prati isto tako preko-
mjerna proliferacija procesa subjektivacije. To može proi-
zvesti osjećaj da nam kategorija subjektiviteta u današnje
vrijeme sve više izmiče i gubi konsistentnost. No ako smo
precizni, nije riječ toliko o brisanju ili prekoračenju, nego pri-
je o širenju privida maškarade, koji je uvijek pratio svaki lič-
ni identitet, širenje do krajnosti.
7.
Najvjerojatnije neću pogriješiti ako današnju krajnju
fazu kapitalističkog razvoja definiram kao gigantsku aku-
mulaciju i proliferaciju dispozitiva. Dakako dispozitivi po-
stoje otkad se pojavio homo sapiens. No danas gotovo nema
trenutka u životu individua koji ne bi bio oblikovan, kontami-
niran ili nadziran nekim dispozitivom. Kako se dakle suprot-
staviti sadašnjoj situaciji? Koju strategiju upotrijebiti u na-
šem svakidašnjem susretu s dispozitivima “oči u oči”? Od-
mah ću reći da mi nije nipošto do toga da ih uništimo ili, kako
predlažu neki naivci, da ih počnemo upotrebljavati na pra-
vi način.
Navest ću primjer. S obzirom na to da živim u Italiji, zemlji
u kojoj je pojava mobilnog telefona potpuno preoblikovala
geste i ponašanja individua, razvio sam ljutu mržnju prema
tom dispozitivu, koji je odnose među ljudima učinio još ap-
straktnijima nego što su bili prije. Premda sam sebe često
uhvatio pri razmišljanju o tome kako uništiti ili deaktivirati
mobilne telefone i odstraniti ili barem kazniti i zatvoriti sve
koji ih upotrebljavaju, mislim da to nije pravo rješenje pro-
blema.
Činjenica je da dispozitivi nisu neka greška u koju su ljudi
zapali slučajem, nego imaju svoje korijene u istom procesu
hominizacije koji je hominizirao životinje koje se ubrajaju u
CEEOL copyright 2017
OGLEDI 21
skupinu homo sapiens. Događaj koji je proizveo ljudsko biće,
konstituira za živo biće stanoviti rascjep koji na određen na-
čin reproducira rascjep u samom Bogu kako ga je uvela oi-
konomia, rascjep na bivstvovanje i djelovanje. Taj rascjep
odvaja živo biće od samoga sebe i od neposrednog odnosa
sa svojim okolišem, što Uexküll i za njim Heidegger nazivaju
perceptivno-dezinhibicijski krug. Kada živo biće prelomi ili
prekine taj odnos, stvara dosadu (mogućnost prekida nepo-
srednog odnosa s dezinhibitorima) i Otvorenost, to jest mo-
gućnost spoznati bivstvujuće kao bivstvujuće, konstruirati
svijet. A s tom mogućnošću je danas istodobno dana i mo-
gućnost dispozitiva koji Otvorenost naseljavaju instrumen-
tima, objektima, gadžetima, sitnicama i tehnologijama svih
vrsta. Preko dispozitiva čovjek tako pokušava vrtjeti u pra-
zno svoje životinjsko ponašanje, koje se od njega odvojilo, i
uživati u Otvorenosti kao takvoj, u bivstvujućem kao bivstvu-
jućem. U korijenu svakog dispozitiva je dakle prisutna ljud-
ska, odviše ljudska želja za srećom, a zahvaćanje i subjek-
tivacija te želje unutar odvojene sfere tvori specifičnu moć
dispozitiva.
8.
To znači da strategija koju moramo usvojiti u našem susretu
“oči u oči” s dispozitivima nipošto nije jednostavna. Pri tome
je riječ o tome da ono što je preko dispozitiva bilo uhvaćeno
i odvojeno oslobodimo i vratimo u zajedničku upotrebu. S te
točke gledišta volio bih progovoriti o konceptu kojim sam se
zadnje vrijeme mnogo bavio. Riječ je o terminu koji potječe
iz rimskog prava i religije (pravo i religija su tijesno povezani,
i to ne samo u Rimu) i naziva se profanacija.
Prema rimskom pravu, svete i religiozne bijahu stvari
koje su na bilo koji način pripadale bogovima. Kao takve bile
su uskraćene iz slobodne upotrebe i trgovanja, nisu se mo-
gle prodavati ili založiti, isto tako ih nije bilo dopušteno zlou-
potrebljavati ili se na neki drugi način njima služiti. Svaki čin
koji bi prekršio posebnu zabranu raspolaganja tim stvarima,
koje su bile namijenjene isključivo nebeskim (nazivali su ih
“svetim”) ili podzemnim bogovima (u tom slučaju stvari su se
zvale “religiozne”), bio je označen kao sakrilegij. I ako je ter-
min posvetiti (sacrare) označavao izlazak stvari iz sfere ljud-
skog prava, profanirati, naprotiv, znači vraćanje tih stvari na-
trag u zajedničku upotrebu. Veliki pravnik Trebacije mogao
je tako zapisati: “Profano u strogom značenju jest ono što je
bilo sveto ili religiozno i sada je vraćeno u zajedničku upotre-
bu i vlasništvo ljudi”.
Religiju na taj način možemo definirati kao ono što
uskraćuje stvari, mjesta, životinje i osobe iz sfere zajednič-
ke upotrebe u neku odvojenu sferu. Zato nije dovoljno reći da
nema religije bez odvajanja, nego svako odvajanje uvijek sa-
drži neko autentično religiozno jezgro. Dispozitiv koji ostva-
ODJEK • dvobroj 1-2 • proljeće-ljeto 2012.
CEEOL copyright 2017
22 OGLEDI
ruje i uređuje takvo odvajanje jest žrtvovanje. Kroz niz pre-
ciznih rituala, različitih od kulture do kulture, kao što su pa-
žljivo opisali Hubert i Mauss, žrtvovanje uređuje svaki prije-
laz iz profanog u sveto, dakle iz sfere ljudskog u sferu božan-
skog. No ono što je bilo u ritualima odvojeno, moglo je biti i
vraćeno u sferu profanog. Profanacija je dakle kontradispo-
zitiv, koji u zajedničku upotrebu vraća ono što je bilo žrtvova-
njem odvojeno i podijeljeno.
9.
S te točke gledišta čini se da kapitalizam i moderni oblici
vlasti generaliziraju i tjeraju do krajnje granice procese od-
vajanja koji definiraju religiju. Imamo li u vidu upravo opisa-
nu teološku genealogiju dispozitiva, prema kojoj su oni po-
vezani s kršćanskom paradigmom oikonomia, dakle božan-
skog upravljanja svijetom, tada vidimo da moderni dispozi-
tivi ipak predstavljaju neku razliku u odnosu spram tradicio-
nalnih dispozitiva. Ta razlika čini njihovu profanaciju poseb-
no problematičnom. Svaki dispozitiv implicira proces su-
bjektivacije bez kojega dispozitiv ne može djelovati kao dis-
pozitiv upravljanja, nego je sveden na čisto vršenje nasilja.
Foucault je tako pokazao kako dispozitivi u disciplinarnom
društvu preko niza praksi i diskursa, znanja i vježbi, smje-
raju na kreaciju pokornih, no slobodnih tijela koja pridobi-
vaju svoj subjektni identitet i “slobodu” u samom procesu
vlastita podjarmljivanja. Dispozitiv je dakle prije svega neki
stroj koji proizvodi subjektivacije i samo kao takav jest i stroj
upravljanja. Primjer ispovijedi je na tom mjestu rasvjetlju-
jući: oblikovanje zapadnjačke subjektivnosti, rascijepljene
i istodobno nadmene i sigurne u sebe, neodvojivo je od vi-
šestoljetnog djelovanja dispozitiva kajanja u kojem se novo
Ja konstituira preko negacije i ujedno ponovnog pridobiva-
nja starog (Ja). Rascjep subjekta, kao posljedica učinka dis-
pozitiva kajanja, producirao je tako novi subjekt koji je svo-
ju istinu našao u ne-istini odbačenog grešnog Ja. Slično mo-
žemo tvrditi i za dispozitiv zatvora, koji kao više ili manje ne-
očekivanu posljedicu producira delinkventni subjekt i deli-
kventni milje, koji istodobno postaje subjekt novih, ovaj put
posve proračunatih tehnika upravljanja.
Ono što definira dispozitive s kojima imamo posla u sa-
dašnjoj fazi kapitalizma jest da ne djeluju više toliko pre-
ko produkcije subjekta, nego prije svega preko procesa de-
subjektivacije. Desubjektivacijski moment je u svakom slu-
čaju sadržan u svakom procesu subjektivacije i Ja kajanja
se, kao što smo vidjeli, konstituirao samo preko vlastite ne-
gacije. No to što se događa danas jest da oba procesa uza-
jamno ukidaju međusobnu razliku, pri čemu se gubi mjesto
rekompozicije novog subjekta, osim u njegovu larvalnom ili,
ako tako mogu reći, spektralnom obliku. U ne-istinu subjek-
ta ni na koji način nije uhvaćena njegova istina. Onaj tko se
ODJEK • dvobroj 1-2 • proljeće-ljeto 2012.
CEEOL copyright 2017
pusti uhvatiti u dispozitiv “mobilni telefon”, neovisno o inten-
zivnosti želje koja ga je u to gnala, ne pridobiva nikakvu novu
subjektivnost, nego samo broj preko kojeg eventualno može
biti nadziran. Gledatelj koji svoje večeri proživljava gleda-
njem televizije u zamjenu za svoju desubjektivaciju ne do-
biva drugo nego frustrirajuću masku nekoga tko nepresta-
no mijenja televizijske programe ili upis u zajednički indeks
gledanosti.
Tu nastupa ispraznost svih dobronamjernih debata o
tehnologiji, koje cjelokupan problem dispozitiva reduciraju
na pitanje njihove pravilne upotrebe. Čini se da previđaju za-
ključak da ako svakom dispozitivu odgovara određen proces
subjektivacije (ili desubjektivacije), potpuno je nemoguće da
bi ga subjekt dispozitiva upotrebljavao na “pravilan način”.
Oni koji ustrajavaju na sličnim raspravama, zapravo su uči-
nak dispozitiva medija u koji su uhvaćeni.
10.
Suvremena društva se tako predstavljaju kao inertna tijela
ispresijecana gigantskim procesima desubjektivacije koji-
ma ne pogoduje nikakva realna subjektivacija. Otuda nesta-
nak politike koja je pretpostavljala realne subjekte i identi-
tete, kao što su radnički pokret, buržoazija itd., i trijumf oi-
konomia kao čiste djelatnosti upravljanja, koja smjera samo
na vlastitu produkciju. Desnica i ljevica, koje se danas izmje-
njuju pri provedbi moći, imaju zato sve manje posla s poli-
tičkim kontekstom iz kojega izviru termini koji samo imenu-
ju dva pola istog stroja upravljanja – onoga koji bez skrupu-
la igra na desubjektivaciju i onoga koji bi tu desubjektiva-
ciju rado pokrio hipokritskom maskom dobroga demokrat-
skog građanina.
Otuda posebna nelagodnost moći u trenutku kad se su-
očava s najpokornijim i najpodvrgnutijim društvenim tijelom
u povijesti čovječanstva. Neškodljivi građanin postindustrij-
skih demokracija (odnosno bloom, kako ga neki učinkovito
imenuju), koji u pravom trenutku ispunjava što mu se nala-
že, dopuštajući pri tome da su njegovi najsvakidašniji poslo-
vi, zdravlje, zabava, zapošljavanje, prehrambene navike i že-
lje do najintimnijih podrobnosti vođene i nadzirane dispo-
zitivima, taj građanin paradoksalno (možda upravo zato) za
moć predstavlja potencijalnog terorista. I dok novi evropski
normativi za sve građane uvode biometričke dispozitive, koji
razvijaju i ispunjavaju antropometrične tehnologije (od digi-
talnih otisaka prstiju do identifikacijskih fotografija), što su
ih izumili u 19. stoljeću za identificiranje kriminalaca-po-
vratnika, nadzor preko video-kamera pretvara javna mjesta
u zatvorene prostore neizmjernih zatvora. Pred očima moći
(koja najvjerojatnije ima pravo) ništa nije sličnije teroristu
nego običan čovjek.
Što dispozitivi više prodiru i šire svoju moć u svaku poru
CEEOL copyright 2017
života, tim se vlast više suočava s nekim neuhvatljivim ele-
mentom koji, što je više podvrgnut vlasti, tim više izgleda ne-
uhvatljiv. To ne znači da je taj element sam po sebi revoluci-
onaran, niti da može zaustaviti ili ugroziti guvernementali-
stički stroj. Umjesto kraja povijesti, koju neprestano nago-
vještavamo, u nekakvoj smo nevjerojatnoj parodiji teološke
oikonomia svjedoci stroja koji se neprestano vrti u prazno i
preuzeo je na sebe nasljeđe vlasti božje providnosti nad svi-
jetom, koji taj svijet, umjesto da bi ga spasio, vodi (vjeran
izvornom eshatološkom poslanstvu providnosti) u katastro-
Promatranje
čudovišta
þ Antonio Tabucchi
(23. 7. 1943.- 25. 3. 2012.)
Š
panjolski časopis Cambio 16, čiji je stoti doda-
tak za kulturu upravo izišao, došao je na ideju da
od brojnih pisaca dobije jedan tekst o memori-
ji. Tema je dodatka bila Sjećanje, a od pisaca se
tražilo da se nečega prisjete ili da nešto napišu o sjećanju.
Pisci dakako nemaju bolju memoriju od ostalog svijeta: kao
i kod ostalih njihova memorija može biti varljiva, prolazna,
nepotpuna. No to nije važno. Važno je da oni proizvode me-
moriju. Književnost je, povrh svega, memorija, duga memo-
rija svih nas.
Vjerujem da čovjeku nikad nije toliko bilo potrebna duga
memorija kao na ovom kraju milenija, kad mu tehnološki
medij i televizija nameću memoriju: jednu kratku memoriju,
za sve istu, u kojem današnje pamćenje naprosto briše ono
jučerašnje, kada se nekom genocidu u nekom dijelu svijeta
posvećuje jedva nekoliko sekundi, tek sekunda prije ili posli-
je nekoliko sekundi slika posvećenih velikoj automobilistič-
koj nesreći na nekom drugom dijelu svijeta.
Puno je čudovišta oko nas. Naš je svijet nastanjen čudo-
vištima, golemim, strahovitim, prijetećim, žalosnim, smrto-
CEEOL copyright 2017
OGLEDI 23
fu. Problem profanacije dispozitiva, to jest vraćanja u zajed-
ničku upotrebu onoga što je bilo uzeto i izlučeno iz nje, zato
je tim urgentniji. No to neće biti moguće ako oni koji su to
uzeli na sebe ne budu kadri posegnuti u procese subjektiva-
cije ili u dispozitive da bi objelodanili ono Neupravljivo koje
istodobno predstavlja početak i točku bijega svake politike�
Giorgio Agamben, Che cos’è un dispositivo?, Roma: Nottetempo, 2006.
S talijanskog preveo Mario Kopić
nosnim, istrebljivačkim. Prvo mjesto na tom popisu zauzima
Veliko čudovište, Bomba, s kojom svi “moramo” suživjeti. Po-
tom dolaze druga čudovišta: glad, bijeda, izrabljivanje, fana-
tizam. A s njima ona čudovišna stvorenja koja često prate
čudovišta: tirani, diktatori, razbojnici.
A opet se čini kao da ljudi nisu kadri uočiti sva ta čudovi-
šta. Gledaju ih, ali ih ne vide. Brzina i istodobnost informacije
dostatni su da tim čudovištima oduzmu krv i meso, sve osta-
je na jednom te istom planu: u jednom neposrednom planu
koji se guta poput fast-food, u planu na kojemu snaga navi-
ke čini sve beznačajnim, gdje se poništavaju distance i išče-
zavaju razlike.
Stvari, značenje stvari, a također i ono realno, ili znače-
nje tog realnog zamjenjuju slika stvari i slika realnog; slika
koja pretvara sve ono što je realno u nešto imaginarno, sli-
ka koja stvara imaginarne stvari i tako ih od nas udaljava da
nas onesposobljava odašiljati bilo kakav vrijednosni sud.
Protiv ove kratke memorije, potražujem književnost kao
dugu memoriju, jer književnost nije tek slika stvari, nego
stvari proživljene iz dubine njih samih, ona je realnost pro-
ODJEK • dvobroj 1-2 • proljeće-ljeto 2012.