m, U rleža

e v ro p a d an as
Z O R A , IZ D A V A Č K O P O D U Z E Ć E
SABRANA DJELA M IROSLAVA KRLEŽE

S V E Z A K T R IN A E S T I
 M IRO SLA V K R L E Ž A

EVROPA DANAS
KNJIGA DOJMOVA I ESSAYA

Z O R A
ZAG RE B 1956
EV R O P A DAN AS
 Od najmračnijih ljudožderskih dana, o zvijezdama,
0 bolestima, o životnim tajnama i pitanjima Evropa
(po svoj prilici) nikada nije zna)a više nego što znade
danas, i znajući danas više no što je ikada znala, a sum­
njajući u sve što zna, Evropa danas ne zna što znade
1 pojma nema što hoće. Evropa je danas rafinirano
bezglava: s jedne strane pametna, kao maska protiv
otrovnih plinova, s druge slijepa kao staromodna lum­
barda, a istodobno izazovna kao kakav velegradski izlog,
pun raznovrsnog i skupocjenog besmisla. Evropsko bo­
gatstvo, usred sveopćeg rasapa i nereda, danas je per­
verzno kao krletka od suhoga zlata, optočena dragu­
ljima, u kojoj skakuću crvenozeleni tropski kolibri s jedne
srebrne šipke na drugu, i dok ta milijarderska igračka
stoji nekoliko hiljada funti šterlinga, pred izlogom pro­
laze gladna, zelena, evropska lica, sjene nerada i be­
sposlice, što umiru od gladi, jer mjesto njih rade strojevi.
Taj pasivni mimohod sušičavih sjena ispred draguljar-
skih izloga po velegradskim ulicama postao je već knji­
ževnom šemom, dosadnom kao što su dosadne sve knji­
ževne šeme što traju duže od pedeset godina Ali kako
ti naši gladujući sugrađani nisu samo književni clichet
i književni ukras socijalnotendenciozne naravi, nego i
životna stvarnost, to su ti kontrasti između gladujućih
prolaznika i draguljarskih izloga samo jednim dokazom
više, kako je naša današnja savremena stvarnost zaosta-
lija od dosadne prošlostoljetne književne zaostalosti.

9
 »Četvrtu godinu besposlen primam svaki posao«, to je
bio natpis limene pločice, što sam je vidio gdje visi oko
vrata nepoznatog evropskog prolaznika, promatrajući
zlatnu krletku optočenu draguljima u jednom evropskom
draguljarskom izlogu. Pred tom milijarderskom krlet­
kom (u izlogu) unakrstio je svoje tuste noge žalostan
debeljko, simbol istočnjačke mudrosti, kraljevski princ
Budha, na jastuku od onyksa, a na Budhinom carskom
trbuhu na pločici od slonove kosti micala se dva bisera
osvijetljena zelenkasto-fosfornim sjajem, kao kazaljke na
satu. Budha je danas postao stalak za satove evropskih
gospođa, i ta sretna zemlja, gdje se danas javno izlaže
i prodaje »uz prigodnu cijenu« od sedam stotina hiljada
franaka prozirna ženska torbica od sedam hiljada sedam
stotina sedamdeset i sedam bisernih zrnaca, okovana
brilijantnom kopčom u obliku riđovke s krunom od
smaragda, ta sretna zemlja leti danas letećim stroje­
vima, koji mogu da podignu nad oblake nekoliko tona
dinamita. Na letećim strojevima evropskim danas svi­
raju glazbe, srče se oranžada, flirtuje se u naslonjačima
presvučenim skupocjenom zvjerskom kožom, a te ra­
svijetljene zračne lađe oboružane mitraljezima, plino­
vima i klicama zaraznih bolesti, mogu još ove iste evrop­
ske noći da razore evropske gradove, da popale evropske
usjeve i da potruju evropsku dojenčad, kao bjesomučne
apokaliptične snage. Evropa danas matematski sigurno
leti. Pretvorivši zemlju u pravilne kružnice, kojima pro­
mjeri znače razmake pojedinih gradova, ostrva i kon­
tinenata, svladavši najnevjerojatni je, pune pustolovina
daljine do podataka dosadnog, najobičnijeg zrakoplov­
nog voznog reda, Evropa još i dan današnji kupuje čudo­
tvorne talismane od platine, u obliku padobrana, od

IO
dragog kamena, s reljefnim likom bogorodice od safira,
u modrikastom, akvamarinskom ornatu s brilijantnim
natpisom: »zaštiti nas, draga majko gospodnja, od zrako­
plovne nesreće«!
Sveti Kristofor postao je danas zaštitnikom auto­
mobila i parostrojeva, i dok se crkve grade po pravilima
najsuvremenijeg graditeljstva od betona i stakla, grijane
centralnim parnim grijanjem i rasvijetljene električnim
svjetlom, ratišta posljednjeg evropskog rata postala su
skupom, prvorazrednom atrakcijom za promet stranaca,
a papa kao suvereni vladar može danas navijestiti rat
svojim dragim susjedima i braći u Kristu pomoću svoje
vlastite vatikanske radioantene. Po evropskim velegra­
dovima pokapaju se psi na posebnim, dostojanstvenim,
pasjim grobljima, pa ti pasji, mramorni, nadgrobni
spomenici stoje nekoliko bačava suhoga zlata, što ga
Evropa danas čuva u podzemnim tvrđavama, do kojih
je doprijeti teže nego do Aladinova podzemlja iz hiljadu
i jedne noći. Evropske gospođe nose narukvice s meka-
nizmom sata, tako sitnim, kao stakleno graškovo zrno
Andersenove kraljevne, koja je stanovala u graškovoj
komušci, a u tom čarobnom grašku kleči zelena, egi­
patska sfinga od kalcita, pokazujući titranjem svojih
rasvijetljenih očiju, kako odmiče vrijeme. Kao što je
Tula potko vala srebrnu buhu, tako je Evropa danas
potkovala sve razume i sve pameti čitavih stoljeća,
stvorivši iz sviju mudrosti ljudskih draguljarske izloge,
pasja groblja i krvave poplave što se pretvaraju za ra­
zonodu u glavne atrakcije prometa stranaca: groblja
evropskih heroja, koji su pali za civilizaciju Evrope.
Posvećujući sve svoje bogato znanje ženama, tkaninama,
loptama i strojevima, Evropa se danas miče sa svojim

11
topovskim cijevima i pneumatičkim točkovima i ben-
5inskim kantama i filozofijama kao žalosna sablast, koja
između toplih tropskih daljina i maglenog ledenog sje­
vernog mora ne zna što da počne, čega da se prihvati
i kamo da zapravo krene, u stvari pred svojim vlastitim
utvarama, u protuslovlju sa svojim intimnim lažima,
bogata, kao nikada još u prošlosti, a prazna i dosadna
kao odsvirana gramofonska ploča.

Od sviju evropskih pojava najžalosnija je danas njena

evropska pamet. Kao stari ariston ili od vjetra oboreni
limeni dimnjak, ta evropska pamet još je uvijek prebita
stara skolastična metla, kojom je sveti Tom a meo crkvu
gospodnju, kao što je i danas još metu evropski mislioci
sitnozorima i infinitezimalnim vagama svoje tužne tako­
zvane idealističke mudrosti.
Evropa još uvijek razbija sebi svoju tvrdu glavu i
piše knjižurine o tome, da li je tvar »stvar za sebe« ili je
samo »zamišljena« kao »stvar« i po tome »stvarna«, ili
je »stvarna« nezavisno od toga kako je »zamišljena«, i
razmišljajući o tome, da li je ljudska misao matematika
stvarnih stanja, ili su stvarna stanja samo slike ljudskih
misli i matematičkih zamisli, Evropa putuje u gvozde­
nom, oklopljenom tanku, službeno uvjerena o svom
božanskom porijeklu, svake minute spremna da po­
novno zakolje dvadeset milijuna svojih stanovnika. Sto­
jeći do koljena u krvi svoje vlastite klaonice, Evropa po­
svećuje neobično veliku pažnju pravilnom vezivanju oko-
vratnika, prostiranju stolnjaka, pitanjima ubrusa, oštriga,
riba, pravilnog ukuhavanja dinja ili bresaka, biljne hrane
uopće ili slikarstva, i pregledavši sitnozorom sve stanice
svog moždanog tkiva, prebrojivši nekoliko desetaka hi­

12
ljada životinjskih i ljudskih bolesti, promatrajući život
biljnih uši, micanje zvijezda i nevida, rasporivši utrobe svih
poznatih životinja: od pasje glave do radiolarija, Evropa
danas na koncu konca ipak ne zna, misli li svojom vla­
stitom glavom ih ne, uvijek još sklona da vjeruje kako je
njen način mišljenja božanskog, nadzemaljskog porijekla.
Koketirajući tako na jednoj strani još uvijek s nebom
i s božanskim tajnama, ona ne će da vjeruje da je sestra
majmunska, ali nikako ne sumnja u svoje nadzemaljske
dividende, u svoje bogom blagoslovljene mitraljeze i u
podmornice.
Evropa zna za razloge i za posljedice. Evropa već
prilično dugo promatra uzakonjena kretanja pojedinih
zemaljskih i zvjezdanih razloga i njihovih posljedica, i
spoznavši neobično velike količine takvih pojedinih stvar­
nih razloga i pojedinih još stvarnih posljedica, Evropa
patetično govori o svome sintetičnom znanju i o svojim
konačnim spoznajama, uvijek spremna da sama sebi
pobrka svoje arhimedovske krugove, vraćajući se u svoje
životinjsko prastanje svakih deset godina najmanje je-
damput i hvatajući se za svoj vlastiti rep kao bijesan
majmun. Još uvijek na životnom niveauu smrdljive pro­
vincijalne menažerije, raspravljajući o raznovrsnim meta­
fizičkim pretpostavkama zbivanja, Evropa svim svojim
pretpostavkama o zbivanju pretpostavlja takozvane bo­
žanske istine, zaboravljajući staru stoljetnu mudrost da
je čovjek jedino mjerilo sviju ljudskih stvari i da su sva
naša iskustva i znanosti, napori volje i postignute ljepote,
istine i laži, pojmovi dobra i zla, isključivo ljudske vrijed-
nosti; ljudožderski sebeljubiva i zvjerski grabežljiva,
Evropa je izmislila svoga boga kao četverobojnu sliku
nad bračnim posteljama prosjaka ili budilicu na noć-

13
nome stoliću bogataša; na takvoj bogataškoj budilici
djevica majka svira zlatnu mandolinu, a svijetlozelena
safirna srna kleči pred kolijevkom novorođenčeta, koje
se spustilo s neba da otkupi svojom krvlju čitavo čovje­
čanstvo i da postane barjak hiljadugodišnjih evropskih
ratova i draguljarski ukras na bogataškom, milijarder­
skom noćnom stoliću.
Evropa je već više od sto i pedeset godina zapletena
u prekogrobnim protuslovljima takozvanoga »čistoga
uma« i ona razmišlja o tome što bi bilo da svijet uopće
nema početka i da je do ove savremene, današnje, evrop­
ske krvave stvarnosti već protekla »vječnost«, a s vječ-
nošću već beskrajan niz ovakvih sličnih evropskih civili­
zacija kao što je ova današnja, naša, danas. Ako prije
današnje evropske stvarnosti već postoji beskrajan niz
takvih Evropa, te nam je jednu Zeus oteo kao bi vol,
a drugu nam gazi kapitalizam kao pobjesnjeli nosorog,
a treću nam predstavlja šepavi sveti Loyola, a četvrtu
prevode i pljačkaju New York ili Al Capone, ako su
Kant i Hitler samo pojave koje traju bez početka u
beskrajnom nizu varijacija, onda Evropa misli da su
to dovoljno jaki dokazi kako treba vjerovati u vječnost,
u prekogrobne tajne, a u posljednjoj konsekvenciji i u
samoga gospodina boga. Vjerujući u božju providnost
stoljećima, Evropa je postala tipično evropska u svojim
vidovitim i sretnim inspiracijama, kada je kao Giordano
Bruno prozrela da je beskrajan niz evropskih apsurda
kao filozofska zamisao čovjeka nedostojna i da je mnogo
veće djelo razmišljati o malim ljudskim razlozima nego
o prekogrobnim maglama i gluhonijemim, zvjezdanim
neizvjesnostima. Tipična je evropska pojava, da su naj­
veće evropske istine izgovorene ispod vješala, na stra-

14
tištima, po tamnicama i na golgotama, a te raspete i
popljuvane istine postaju evropske zastave i traju vje­
kovima. Imena ponižena kao javne pljuvačnice, imena
žigosana osudama sudova i javnoga mnijenja postaju
evropski svjetionici koji onda svijetle stoljećima.
Fantastična i nevjerojatna zemlja,' puna draguljar-
skih izloga, luksusa i prosjaka. Čudno stanje, gdje se
skupocjene i rijetke vrste velegradskih pasa pokapaju na
mramornim grobljima, a geniji, o kojima Evropa dekla­
mira patetično stoljećima, nestaju po bezimenim gro­
bovima i u očaju samoubijstva. Evropa je danas luksusno,
noćno zabavište, gdje u rasvijetljenim akvarijima plivaju
srebrne ribe za želuce evropskih sladokusaca, a u mra­
mornim bassinima gole zlatovlase žene, za postelje evrop­
skih sladostrasnika. Ribe i žene, knjige i glazbe, vjere i
zakoni, pogledi na svijet i pjesništvo, sve se prodaje u
Evropi za novac, i mjesto čovjeka, moneta je danas
jedina mjera, jedina vaga i jedina svjedodžba ljudskih
svojstava. Evropske žene sjede po kavanama sa živim
leopardima, s mokrim tropskim zmijama, sa kitajskim
psima i malajskim mačkama, u krznu sibirskih i tropskih
zvjerova, u cipelama od krokodilske kože, okupane u vo­
dama što mirišu po kanadskoj omorici, a parostrojevi,
kojima Evropa putuje, lože se brazilijanskom kavom.
Strojevi evropski rade i stvaraju dvadeset i četiri sata
na dan, i danas kada je evropska materijalna kultura
veća nego ikada prije, kada Evropa znade više nego što
je ikada ranije znala, danas se intelektualna Evropa
dosađuje. Ona je blazirana, slika gitare, lule, i staklene
flaše na kockastim stolnjacima, puši engleski duhan i
igra bridge, a crnačka glazba jedini je lajtmotiv evropske
tužne ljubavi. Evropa je danas oglupjela kao stara, kre­

15
zuba usidjelica i frajla-narednikovica »Vojske Spasa«, ona
sluša pomoću radio aparata prenos nogometnih utak­
mica, i dok strojevi produciraju beskrajne količine mate­
rijalnih vrijednosti, njeni besposleni stanovnici gladuju.
Kavom se lože parostrojevi, mlijeko se prolijeva, a žetve
se pale, jer ima suviše kave i mlijeka i žita. Strojevi rade
bezglavo, upravljaju burzovnim tečajevima, bankovnim
poslovima, željezničkim mrežama, hydrocentralama, pe-
petrolejem i žitom, strojevi rade sve brže i sve bezglavije,
Evropa se zagomilava robom i bijedom sve neodgovor-
nije, i to umnožavanje rekorda, olimpijskih uspjeha,
knjiga, žalosti, gladi, smrti, i blagostanja, to nagomila-
vanje kontrasta između raskošja i patnje i sve mrač­
nijih nesreća, ta današnja pijana evropska vožnja bez
smjera u vremenu i u prostoru, odvija se u znaku pi­
tanja, koje iz dana u dan postaje sve sudbonosnije.
Tridesetak naroda putuje danas Evropom, a svaki
od tih naroda nosi u ruci stakleni ljiljan svoje narodne
nevinosti. Zaljubljen sam u sebe, svaki taj pojedini
evropski narod kreće se naprijed s pogledom uprtim
natrag, spram svoje takozvane narodne prošlosti, kao
Danteovi krivi proroci s licem zavrnutim spram stra­
žnjice u dvadesetom pjevanju pakla:

Che dalle reni era tornato ii volto,

E indietro venir gli convenia,
Perche ii veder dinanzi era lor tolto.

Forse per forza gia di parlasia

Si travolse cosi alcun del tutto;
M a io nol vidi, ne credo che sia.

16
 Se Dio ti lasci, lettor prender frutto
D i tua lezione, or pensa per te stesso
Com’ io potea tener lo viso asciutto,

Quando la nostra imagine da presso

Vidi si torta, che ii pianto degli occhi
Le natiche bagnava per lo fesso.1

Promatrajući krvave šekspirske scene i umorstva na

pozornici svojih narodnih, historijskih kazališta, okre­
nuti licem i uspomenama i odgojem i tradicijom crkve­
nom i usmenom i pismenom predajom i običajima i
zakonima natrag, evropski narodi miču se u slijepim
povorkama po cestama svoje historijske slave, koje
redovno svršavaju monumentalnim slavolucima, građe­
vinama velebnim i slavnim, pod čijim lukom spavaju
narodne slave svojim poznatim gluhonijemim, histo­
rijskim hiljadugodišnjim snom.
I danas se miču evropski narodi spram svojih na­
rodnih metafizičkih apoteoza, a promatrati tu povorku
trijezno, kako prolazi, kako urla, kako pali baklje i no­
vinske članke svoga zanosa, kako zvekeće oružjem, to
je za pristojan evropski mozak prizor poznat, a isto­
dobno prilično odigran nezanimljiv i otrcan, kao
kakvo dosadno poglavlje Caesarova galskog rata.

Jer okrenuto lice prema leđima

Svakome bješe, pa su ići morali
Natraške: sprijeda nisu mogli vidjeti.

— ------------------------- Sudi, štioče,

Jesam li mogo ostat suhih očiju
Izbliza gledeć našu ljudsku priliku
Svinutu tako, da su suze kvasile
Guzove dolje po žlijebu tekući.
U prijevodu V . Nazora.
9 K rleža: Evropa danas
17
 Prolaze narodi evropski u mimohodima historijskim,
kao da je netko po kontinentima rasuo pune kutije
dječjih olovnih soldata, i dok nad usijanom retortom
sebi Faust razbija glavu zbog evropskih dilema — treba
li vjerovati ili htjeti, biti ili ne biti, doživjeti ili znati,
dok se u mozgovima evropskim kao u alkemijskim piv­
nicama kuhaju osnovna i neriješena pitanja o odnosima
subjekta i objekta, o apsolutnom i relativnom, dotle se
evropski narodi igraju svojim olovnim igračkama ra­
tova, i ta djetinjasta halabuka traje u Evropi nepre­
kidno već sedamdeset hiljada godina. Glas tog evrop­
skog dječjeg bubnja glasniji je od Platona i Kanta, i
dok se po katedrama javljaju stare crkvene papige sa
svojim apriorističkim smicalicama, mimohod evropskih
naroda traje po svim evropskim cestama i u svim smje­
rovima, u osnovnom protuslovlju sa svim pravilima
evropske pameti, ali s blagoslovom božjim i svim do­
brim željama evropskih kršćanskih biskupa. Evropa važe,
ispituje i mjeri razloge i posljedice, Evropa razmišlja
0 tome, kako je život velika količina nečeg što se čuje,
vidi i pipa, Evropa raščlanjuje čovječji tjelesni ustroj
1 živčane sustave najsuptilnijim analizama oćuta, a evrop­
ski narodi defiliraju u oklopima i kacigama, sa plin­
skim maskama i u kaučuku, kao piloti ronioci i kao
zrakoplovci oboružani smrtonosnim cijevima i okićeni
crveno obojadisanim nojevim perjem, zaogrnuti gardi-
stičkim sentištvanskim leopardovskim kožama, medvje­
đim šubarama, britanskim i pruskim junkerskim mrtvač­
kim lubanjama, kao znamenovima husarskih regimenta
smrti.
I dok Evropa piše knjige o pojmovima dobra i zla u
ljudskom smislu, o problemima koristonosnog i napred-

18
n ogu smislu ljudske djelatnosti i unapređenja zajedničkih
interesa, dok savremena neurofiziologija objašnjava da­
našnju stvarnost kao titranje životnotjelesnih i tako­
zvanih »psiholoških duhovnih« snaga, preko te analize
oćuta i toga spektra »duhovnog« zaronjavanja u nepo­
znate i zvjerske dubljine ljudske misli i strasti, preko
svih tih posljednjih evropskih rezultata gaze i bubnjaju
olovne, dječje igračke, okićene konjskim repovima, zvjer­
skim krznima, frulama i bubnjevima, konjima i mazgama,
kopita konjanička gaze preko Arhimedove geometrije, i
udari evropskih vojničkih truba odzvanjaju ozbiljnim i
dostojanstvenim tišinama današnje evropske misli.
Prolaze tako vjekovima evropskim ti hopliti i falan-
giti helenski i honvedi madžarski, ti sfendoneti antični,
balističari, strijelci, križari, pirotehničari i vitezovi, feldve-
beli habsburški i triariji rimski, landsknehti švapski i cen­
turioni cezarski, švajcari i konđotjeri, hladnokrvni mar­
šali i vojskovođe šahisti, kako ih je Jack London okrutno
prozvao »ingenieuri smrti«, blazirani engleski lordovi
s Dunhill-lulom među zubima, koji su klali po sudan­
skim mjesečinama i himalajskim glečerima, po nizinama
flandrijslđm i na debelom sivom ledenom moru, a evrop­
ska djeca bubaju na pamet u pučkim školama njihove
generalske, legendarne životopise i sanjaju o njihovim
nadzemaljskim pobjedama, kao o bengalskim, grčkim i
carigradskim vatrama. Bubnjaju i trube u beskrajnim
povorkama fiziliri s kremenjačama, infanteristi sa
Hottschkissovim mitraljezama, i ti beskrajni bataljoni
lovaca i domobrana, izviđničara i uhoda, slobodnjaka
i gardista, te bezimene silne i nepregledne procesije
evropskih pješaka bubnjaju, hodaju i pješače po Evropi
već sedam hiljada godina, uvijek između istih gradova,

19
uvijek u istom smjeru na Rajnu i oko Rajne, preko
Dunava i Jadrana, oko Karpata i Velebita, od Visle do
Labe, od Marne do Madrida, i uvijek tako između Nurn-
berga i Sedana, Matterhorna, Wagrama i Skoplja,
Evropa hoda hiljade godina i vrti se oko istih dimnjaka,
krvareći kao ranjena hijena u jednom te istom zatvore­
nom krugu oko istih plotova i istih gnojnica. Evropa
tako tapka smrtno ranjena na istom mjestu sto i pet­
naest koračaja u jednoj minuti, po pravilima međuna­
rodnih pješačkih vježbovnika; a da se je od početka
zaputila u jednom smjeru, čovječanstvo bi već prije
tri hiljade godina bilo stiglo do prvih zvijezda o ko­
jima evropska lirika sanja već nekoliko hiljada godina.
Gardisti i husari evropski, sanjajući međutim više o
zvijezdama podoficirskim, sa svojim bogatim nakitima
od labudova perja i ukrasima od raznobojne tkanine,
laka, nikela i kože, sa svojim šišacima i kokotima, kaci­
gama i cakama, s patrontašama i manlihericama, s bub­
njevima i lafetama prolaze u glasnim mimohodima preko
Evrope, kao preko dvorišta stare kasarne, u kojoj je
vladao Fridrih Veliki kada je u njoj Kant pisao svoju
utopiju o vječnome miru, a danas sto i trideset go­
dina poslije Kanta u njoj sjedi gospodin kancelar Hitler.
U Evropi postoje individualno-psihološki i duševno-
analitički psihofizički zavodi, gdje se naučno ispituju
snage mirisa, djelovanja boja, kucaji srca; u toj zemlji
djeluju bezbrojne zvjezdarne, a po evropskim knjižni­
cama ljubomorno se čuvaju rezultati hiljadugodišnje
znanosti, i dok sedamdeset hiljada kipova gordo bilježi
historiju evropske pameti, između tih teleskopa i svjetio­
nika, između tih slavnih spomenika i piramida knjiga
prolaze i sviraju kapelmajstori tamburi, svirači i trubači,

20
saniteti i ranarnici, bubnjaju elitne čete tirailleura i volti-
geura, fizilira i mušketira, grenadira i alpina, bersa-
gliera i plemenitih vitezova karabinjera. Tutnje potkove
konjske pod svjetlucavim pancerima kirasira, trese se
evropsko tlo pod konjskim patosom dragonerskim, hu-
sarsldm i ulanskim, promiču šume kopalja na teškim
belgijskim kobilama, zvekeću sablje o bedra plemenite
arapske pasmine, zastave pronose evropski narodi, uda­
raju trube, grme topovi, dime se požari, Evropa samu
sebe opsjeda, Evropa samu sebe ubija i kopa lagume
pod svojom vlastitom tvrđavom već hiljade godina. T ru ­
bači garde du corpsa berlinskoga, chasseur-i d’Afrique,
chasseur-i à cheval, tjelesne bečke garde i Arcièren-
leibgarde-ritteri, vitezovi i baroni štajerski, zelene do-
lame Life Guardsa, kacige Dragoonguarđsa, Royal Dra-
gonsi, sivi i magleni šinjeli Royal-Scots greysa, svi ti
evropski nizovi konjaništva i pješadije, topničke grupe
i brigade, divizije i mase, kolone i cijevi, lafete, kalibri
i municija, od alpinskih glečera do bombajske mjesečine,
svi oni putuju, grme, sviraju, prolaze, bubnjaju, sa crve­
nim perjem i plavim kokardama, u trokutnim klobu­
cima i čakama, iskićeni zlatom i opšiveni rojtama, galo-
nirani, ispeglani, lakirani, obrijani i za smrt okupani evrop­
ski građani, koji tako umiru, nevini kao kokoši, već hiljade
godina. Zvekeću konjski lanci, škripe nova mirisna sedla,
puše se zvjerske nozdrve, a topovi brundaju kao bum­
bari, grme kao lumbarde, praskaju kao karteče, gruvaju
mužari i katapulte, padaju bombe iz zraka, puše se otrovni
plinovi, pale se čitave provincije, odzvanjaju pješačke pot­
kove, grme, potkovani kundaci, bliješte gole izvučene sa­
blje, prolaze sapeuri, pioniri, ingénieuri, intendanti, teh­
nička lica u oklopljenim automobilima, na diližansama

21
i salonskim pullmanima, miču se tankovi kao pretpo­
topne kornjače, dižu se u zrak depoti praha i baruta, sijena i
žita, tkanine i ugljena. Evropa bubnja i uništava svoje
vlastito bogatstvo već hiljade godina. Evropa, deka­
dentna, wildeovska, gobelinska, zlatno protkana zemlja,
koja uživa u niansama samoglasnika i u sinkopama bi­
zarnih odnosa pojedinih zvukova, ta smiješna zemlja
kolorizma i lirike, glazbe i nauke i hiljadugodišnje lju-
bavi spram bližnjega, ona baca svoje vlastite narode
u biblijski krvoločne sudare, kao izbezumljeni regulator
prometa, koji trideset hiljada vlakova usmjeruje na istoj
željezničkoj liniji u dva protivna smjera, uživajući u su­
ludom sudaru nečuvene katastrofe, koja je po evropskoj
logici u svakom slučaju neizbježna, ali glavno je da
ratne bilanse pokazuju propisane dobitke.

M oda se mijenja u Evropi svakog decenija, kao što

se po prirodnim zakonima izmjenjuje godišnje doba,
pak je i pitanje naoružanja evropskog u biti samo jedan
pomodni trik, kao pitanje oblika ženske krinoline, mufa
ili šešira.
Dvoboji vitezova konjanika na sredovječnim turni­
rima, preneseni su danas u zračne visine od dvije hiljade
metara, a mjesto staromodnog rimskog i renesansnog ko­
njaništva danas djeluju po bojnim poljima Dieselmotori.
Tehnika je danas jedina evropska nada, a savršeno istu
funkciju, koju su u rimsko vrijeme obavljali gvozdeni
ovnovi (arietes), okovane rovke (testudo), pomične kolibe
(vineae) i opsadni tornjevi (turres), danas na modemom
ratištu vrše oklopljeni tankovi od trideset i dvije tone
trgovačkoga patenta i sistema firm e »Vickers« sa 142%
čistoga dobitka. Po čemu se Caesarova ballista razlikuje

22
od današnjeg suvremenog, najmodernijeg bacala mina,
a zar katapulte kojima su Rimljani razorili Kartagu nisu
identične s aeroplanskim katapultama na bilo kojoj me­
đunarodnoj oklopnjači iznad trideset hiljada tona? Caesar
je bio isto takav ratni liferant i tvomičar katapulta, kao
što su danas Krupp ili Schneider. Legije, kohorte, ma­
nipule i centurije rimske, današnje su evropske regi­
mente, bataljoni, satnije i vodovi današnje međunarodne
infanterije, a rimski streljački jarci, vučje jame, prso-
brani i šančevi i danas stoje u Evropi kao i pred dvije
hiljade godina. Jezik rimskog vojničkog reglementa:
blokade i opsade (obsidio, oppugnatio), juriši i lagumi
(expugnatio, cuniculi), znakovi truba (tuba), i rogova
(lituus), vojnička prtljaga i raporti, tegleće blago pu­
kovnijskoga trena (iumenta), sve je to još uvijek da­
našnja evropska stvarnost; kao što su rimske legije vo­
dile pred sobom po bitkama jariće i srne, koze i kuniće,
i današnje engleske pukovnije imaju svoje pukovnijske
mascotte: bijele koze, golube, pse, kanarince i miševe.
T o, što su se u srednjem vijeku ljudi polijevali uljem,
a danas gorućim plinom, stvar je više tehnike nego
ukusa, koji se za trajanja beskrajno dugih stoljeća u
kriminalnom smislu promijenio — jedva jedvice za jednu
vučju dlaku. Evropa (dakle) svoju evropsku dlaku mi­
jenja, a katapulte i balliste i stočetrdeset i dva percenta
čistoga dobitka ne da, jer takav način ratovanja, to je
podloga evropskog idealističkog nazora o svijetu, kome
je prva i osnovna pretpostavka, da je čovjeka bog stvorio
na svoju sliku i priliku. Katapulte i bubnjevi kao vječno
istiniti aprioristični pojmovi o dobrom i o lijepom, to
su baza evropskog moralnog zakona, koji je ukorijenjen
u našim dušama od početka.

23
 Žalosno je to, promatrati Evropu, kako prolazi sa
svojim glazbama, slavama, zastavama i bubnjevima, mi­
sliti od prilike na način, koji sam imao čast da vam ga
u uvodu prikazem, biti prolaznik i gledalac, pasivan,
kontemplativan, sam sebi i pred sobom odgovoran, a
istodobno nemoćan i sentimentalan, kao što su nemoćni
i sentimentalni svi evropski građani, koji o Evropi misle
s onom istom rezignacijom, s kojom su u Ateni i u Rimu
razmišljali o antičnom propadanju carstva mediteranejski
skeptici.
Stojim tako u centru jednog zapadnoevropskog vele­
grada i promatram Evropu kako defilira sa svojim ba­
terijama i tankovima, s mladim, konjskom krvlju nabije­
nim eskadronama, s veselim, crvenim trubačima, u obla­
cima mirisa štale i juhte, oficirske pomade i baruta, tu
mladu još uvijek zdravu i pobjedonosnu Evropu, koja
se kreće u kozmosu na svom bijelom, bijesnom olim­
pijskom biku, kao vladarica nad okeanima, nad lede­
njacima i nad dalekim kontinentima. Prolaze beskrajne
čete, sviraju i bubnjaju stegnute, vitke, smione, mlade
falange dječačkog mesa, a oko toga defileja bruji evrop­
ska, velegradska ulica. Mlade, nasmijane žene sa zali­
zanom svijetloplavom platine-blonde obojadisanom (kao
slama žutom) kosom, s leopardima u naručju, sa vučja­
cima i malim kineskim psima (svojim javnim ljubav­
nicima). Pastelnomodre tkanine sa polarnim lisicama,
žene i djeca, majke i sestre viču, smiju se i pozdravljaju
čete, rupcima, kokardama, trobojkama i katarinčicama.
Ulica pljeska, skida šešire pred zastavama, ulica viče
i odobrava, mali dječaci u odorama scottboyskim, se­
stre pomoćnice sa crvenim krstovima, majorice, i na-
rednikovice »Vojske Spasa«, svi sakupljaju priloge za

24
evropsku ljubav spram bližnjega, zvekeću žarama i
škrabicama, ulica se kreće, veseli, puk se smije i za­
bavlja, igara mu treba i kruha, zrakoplova, zastava i
glazbe, Evropa je još uvijek poganska i luduje po saj­
movima, proštenjima i slavama, od početka savršeno
nehajna spram svega što nije spol, meso ili krv.
Između draguljarskih izloga, vodoskoka i drvoreda,
između mramornih građevina punih krilatih brončanih
konja, bikova i lavova, pod spomenicima evropskih ge­
nija s retortama i harfama, valja se evropska ulica, pro­
daje novine, svira harmoniku, klepeće klepetaljkama,
izvikuje robu, a vojske evropske prolaze sa svojim crkve­
nim svetiteljima, s oklopljenim kraljevima, mučenicima
i zastavama, ja gledam te poplave ljudske sa zategnutim
dahom i vidim da pokraj mene stoji čovjek u crnoj pe­
lerini i da je neobično blijed. U svom staromodnom,
bohemskom kostimu, upalih očiju, bradat, on me sjeća
na Petofijeva četrdesetosmaša Apostola, a moguće da
je ChUde Harrold ili Onjegin ili Mickiewicz kada je
pisao svoj »Przegled vojska?« Fantom i pustolov, vitez
lutalica, zvjedoznanac ili prikaza, taj mi se čovjek smje­
ška ironično i kao da je pogodio moju najsakriveniju
misao, on mi je pristupio intimno i zapitao me, što ja
mislim, što bi trebalo da se poduzme, da Evropa konačno
prestane s tom svojom pethiljadagodišnjom djetinjastom
halabukom? N e sačekavši moga odgovora, taj je nezna­
nac progovorio mirno i uvjerljivo, a meni je izgledalo,
da je od svega toga duhom i mislima pa čak i osjećajima
odsutan, upravo uzvišen iznad tog vulgarnog bubnjanja
i da mu je savršeno indiferentno sve to zemaljsko mi­
canje, kao da zemlju promatra iz velike, zvjezdane da-
daljine.

25
pak te obrezane barokne odore danas izgledaju više kao
smeđe bluze rudarskih radnika, a s onim beskrajnim
baroknim križevima i ordenima predstavljaju (u naj­
manju ruku), krojačko-pomodni nesporazum i protu­
slovlje u najosnovnijim temeljima nekog, kakvog-takvog,
ali donekle ipak skladnog ukusa, uzbuđen dakle tim sajam­
skim besmislom, ja sam počeo temperamentno psovati po
našoj sudbini, koja nas je rodila u ovom neukusnom paklu.
On je ostao uzvišen iznad mog afekta i ovaj put.
— Vaše je uznemiravanje savršeno plitko i neosno­
vano! T o pitanje trebalo bi promatrati sa jednog višeg,
ljudskijeg gledišta! Ova stara kostobolna gospoda, te
trbušine sa prvim znacima šećernih bolesti i zapleta­
jima crijeva i žučnog kamena, ti slavni historijski, evrop­
ski vojskovođe, kojima se nosevi crvene od skleroze, to
nisu nikakvi Colleoni ni Gatta Melate! Oni su galo-
nirani kao vratari na portama prvorazrednih hotela, i
molim vas, gledajte, kako se sipljivo i neugodno pre­
mještaju u svojim novim sedlima! Nije to ugodno sa
trbušinom od sto i pet kila i sa zlatnom žilom sjediti
na kobili i opsjedati Magdeburg! Oni stoje na vratima
hotela, a u tim hotelima stanuju oni nevidljivi, bezi­
meni, oni zbog kojih se događaju sve te evropske fan-
faronade i operete već stoljećima. Bonaparte, na primjer,
koji je bio uvjeren da je zauzdao Evropu kao svoju ko­
bilu, bio je isto takav galonirani šambelan u tuđem
predsoblju kao svi ti Wallensteini i Eugeni, Turennei
i Bernadottei! T o i jest tragika tog caesaromanskog po­
ziva, da ti maršali stoje kao straže na vratima hotela u
kojima stanuju drugi; uvjereni subjektivno da tresu
svjetovima, maršali zapravo vrše funkciju običnih vra­
tara koji su namješteni zbog tuđeg konfora.

28
 — A tko stanuje u tim vašim takozvanim prvo­
razrednim hotelima?
— Vi, bogme ne, najmiliji moj!
— A vi?
— A ja još manje, naravno, glupoga li pitanja! Ja
sam se zvao Giordano Bruno, pak su me spalili živa,
a kada sam umro u njihovu smislu pristojno kao ugle­
dan veleposjednik i bogataš Voltaire, tri puta su me
izbacili iz groba. Jedamput sam se rodio kao Bakunjin,
pak su me gonili do smrti kao bijesno pseto, a kao
Hercen ili Mickiewicz krepao sam u izgnanstvu. Ovi.
isti kočoperni donski kozaci, što tu urlaju pred nama,
pregazili su me kao Petofija, a kao prezreni Židov
Heine i danas sam još njemačka pljuvačnica. Mene su
zaklali kao Landauera, a moje lordovsko ime Byronovo
bilo je nepristojno izustiti glasno u lordovskom društvu
još pet decenija poslije moje smrti. Umro sam kao
paralitik i bluna Baudelaire, a kao Verlaine pisao sam
pjesme bogorodici, ali ni to mi nije pomoglo ništa:
svejedno su me zatvorili i kaznili zbog nemoralnog
života. Pobjegao sam u tropske groznice kao Rimbaud,
među crnce na Tahiti kao Gaugin, u ludnicu kao Van
Gogh, a sada stojim ovdje i promatram te evropske,
pobjedonosne mimohode i ne vjerujem da će to prin­
cipijelno pitanje evropsle civilizacije riješiti N . E. maršal
von Iks und Ypsilon. Mene dakle ova gospoda mar-
-šali ne straže nego onu drugu gospodu, onu nevidljivu,
problematičnu gospodu, anonimne evropske predstav­
nike među koje ne spadamo ni vi ni ja, a ti fantomi
zbog kojih su padale Kartage i Carigradi, uvijek su
odsutni i ne prisustvuju nikada nikakovim javnim pri-

29
pak te obrezane barokne odore danas izgledaju više kao
smeđe bluze rudarskih radnika, a s onim beskrajnim
baroknim križevima i ordenima predstavljaju (u naj­
manju ruku), krojačko-pomodni nesporazum i protu­
slovlje u najosnovnijim temeljima nekog, kakvog-takvog,
ali donekle ipak skladnog ukusa, uzbuđen dakle tim sajam­
skim besmislom, ja sam počeo temperamentno psovati po
našoj sudbini, koja nas je rodila u ovom neukusnom paklu.
On je ostao uzvišen iznad mog afekta i ovaj put.
— Vaše je uznemiravanje savršeno plitko i neosno­
vano! T o pitanje trebalo bi promatrati sa jednog višeg,
ljudskijeg gledišta! Ova stara kostobolna gospoda, te
trbušine sa prvim znacima šećernih bolesti i zapleta­
jima crijeva i žučnog kamena, ti slavni historijski, evrop­
ski vojskovođe, kojima se nosevi crvene od skleroze, to
nisu nikakvi Colleoni ni Gatta Melate! Oni su galo-
nirani kao vratari na portama prvorazrednih hotela, i
molim vas, gledajte, kako se sipljivo i neugodno pre­
mještaju u svojim novim sedlima! Nije to ugodno sa
trbušinom od sto i pet kila i sa zlatnom žilom sjediti
na kobili i opsjedati Magdeburg! Oni stoje na vratima
hotela, a u tim hotelima stanuju oni nevidljivi, bezi­
meni, oni zbog kojih se događaju sve te evropske fan-
faronade i operete već stoljećima. Bonaparte, na primjer,
koji je bio uvjeren da je zauzdao Evropu kao svoju ko­
bilu, bio je isto takav galonirani šambelan u tuđem
predsoblju kao svi ti Wallensteini i Eugeni, Turennei
i Bernadottei! T o i jest tragika tog caesaromanskog po­
ziva, da ti maršali stoje kao straže na vratima hotela u
kojima stanuju drugi; uvjereni subjektivno da tresu
svjetovima, maršali zapravo vrše funkciju običnih vra­
tara koji su namješteni zbog tuđeg konfora.

28
 — A tko stanuje u tim vašim takozvanim prvo­
razrednim hotelima?
— Vi, bogme ne, najmiliji moj!
— A vi?
— A ja još manje, naravno, glupoga li pitanja! Ja
sam se zvao Giordano Bruno, pak su me spalili živa,
a kada sam umro u njihovu smislu pristojno kao ugle­
dan veleposjednik i bogataš Voltaire, tri puta su me
izbacili iz groba. Jedamput sam se rodio kao Bakunjin,
pak su me gonili do smrti kao bijesno pseto, a kao
Hercen ili Mickiewicz krepao sam u izgnanstvu. Ovi.
isti kočoperni donski kozaci, što tu urlaju pred nama,
pregazili su me kao Petöfija, a kao prezreni Židov
Heine i danas sam još njemačka pljuvačnica. Mene su
zaklali kao Landauera, a moje lordovsko ime Byronovo
bilo je nepristojno izustiti glasno u lordovskom društvu
još pet decenija poslije moje smrti. Umro sam kao
parali tik i bluna Baudelaire, a kao Verlaine pisao sam
pjesme bogorodici, ali ni to mi nije pomoglo ništa:
svejedno su me zatvorili i kaznili zbog nemoralnog
života. Pobjegao sam u tropske groznice kao Rimbaud,
među crnce na Tahiti kao Gaugin, u ludnicu kao Van
Gogh, a sada stojim ovdje i promatram te evropske,
pobjedonosne mimohode i ne vjerujem da će to prin­
cipijelno pitanje evropsle civilizacije riješiti N. E. maršal
von Iks und Ypsilon. Mene dakle ova gospoda mar­
šali ne straže nego onu drugu gospodu, onu nevidljivu,
problematičnu gospodu, anonimne evropske predstav­
nike među koje ne spadamo ni vi ni ja, a ti fantomi
zbog kojih su padale Kartage i Carigradi, uvijek su
odsutni i ne prisustvuju nikada nikakovim javnim pri­

29
redbama. N i po parlamentima, ni na vojničkim pro­
slavama, ni u bitkama.
Ovaj staromodni, četrdesetosmaški fantom, koji mi
tu govori o nevidljivim sablastima i o evropskim fan­
tomima, zbunio me potpuno, ja sam oduvijek bio sklon
vjerovati da je Evropa prilična ludnica, ali da se njom
igraju nevidljivi fantomi kao dječjom igračkom, to mi
je izgledalo ipak pretjerano.
— Ne će to sve biti baš tako, kako to vama izgleda.
Vi sve to, izgleda mi, promatrate za jednu nijansu malko
ipak suviše bizarno. V i pretjerujete lirski, vi ste najpo-
slije i sami priznali da vam je pjesničko pretjerivanje
glavno građansko zanimanje!
— Dragi moj, s ovakvim provincijalnim golubima
(kao vi) prilično je teško inteligentno razgovarati! Jeste
li primijetili onu zlatnu krletku za dvije hiljade funti
tamo u izlogu?
— Jesam!
— A onu ogrlicu za sedam stotina sedamdeset i
sedam hiljada franaka?
. — Jesam!
— A onu bisernu narukvicu s mekanizmom sata,
sitnim kao grašak?
— Jesam!
— A dvadeset i šest miliona grobova između Karpata
i Rajne?
— Jesam!
— E vidite! Oni fantomi koji su za svaki evropski
ratni grob zaradili dvadeset i šest hiljada franaka, oni svo­
jim metresama kupuju brazilijanske kolibrije u zlatnim
krletkama i ogrlice za sedamstotina sedamdeset i sedam
hiljada franaka. Preko zime oni su u Assuanu i pod pi­

30
ramidama, ljetuju na Špicbergima, kartaju se na Rivijeri,
a kao što su ih jučer nosili u zlatnim nosiljkama, danas
putuju u svojim limuzinama iza spuštenih zavjesa. A
ove povorke u šarenim krpama, ovi bubnjevi i vojsko­
vođe, ovi slavni maršali i lovorom ovjenčani topovi,
sve to stoji i djeluje kao uniformirano i relativno slabo
plaćeno osoblje na vratima hotela, gdje stanuju ti evrop­
ski fantomi kao gosti, seleći se po klimama i kontinen­
tima kao ptice selice. A vi i ja: mi smo pokvarenjaci,
nemoralni i razorni tipovi, provalnici koje treba uni­
štiti. Tko ne vjeruje u nadzemaljsko porijeklo vatro­
gasne kacige sa crvenim konjskim repom, to je proval­
nik i mračno lice, i treba ga bezuvjetno zgaziti. Tko
izvrće evropske hiljadugodišnje svetinje ruglu, preo­
krećući prnjave postave tih svetinja kao stare rukave,
tko nelogične laži postavlja na glavu kao rečenice bez
smisla, taj nema respekta pred sjajem moralnog auto­
riteta i treba ga zgaziti, jer je sin pakla i kaosa, koji ugro­
žava današnju savršenu suvremenu evropsku harmoniju!

Bubnjali su bubnjevi i svirale su trube, prolazili su

konjanici sa zlatnim kacigama i crvenim konjskim repo­
vima, a čovjek u crnoj pelerini je nestao među talasima
ulice. Rasplinuo se kao neizgovorena riječ i kao težak
uzdah u snu, koji je tako olovan kao mlinski kamen,
što visi oko vrata smrtnih griješnika. Kao sjećanje na
nekada negdje davno zaboravljen stih, tako je nestao
taj moj neznanac; i danas se ne sjećam, da li sam sve to
samo sanjao, ili mi se ta sjenka javila kao priviđenje,
kakvo se javlja ljudima na umoru.

31
MOJA RATNA LIRIKA

Evropa danas
 Moja ratna lirika nastajala je u posljednjim danima
franciscojosephinizma dok je carstvo propadalo, a kad su
kod nas, pod repom Fernkornova pastuha na Trgu Bana
Jelačića, zabijali čavle u Slavensku Lipu, skupljajući
tako rodoljubne građanske priloge za dinamit i bodlji­
kavu žicu, poznate lirske rekvizite iz »nejunačkog vre­
mena«. Daleko je sve to danas, neshvatljivo, nevjerojatno,
mutno, a ipak: kao dodir hladne žabe krastače u snu,
sve je to bio doživljaj pun straha i očaja, suludi kom­
pleks stravičnog sna, kada je stvarnost izgledala kao
mračno priviđenje najgadnijeg, podlog, kukavnog umor­
stva.
Iz ove lirike vonja miris smrdljive, provincijalne, car­
ske menažerije, i čitajući te stihove ne treba zaboraviti,
da su (u glavnom) pisani u carskom i kraljevskom erar-
skom suknu, pjesme mrtve mladosti, u kojoj nije bilo
ničeg što bi bilo vrijedno da se doživi: slamnjače po ka­
sarnama i po bolnicama, logorovanja u blatu i slijepo
hijensko kretanje od Rudolfove vojarne do Jelačićeva
spomenika, u džepu s našim novinama, što su lagale o
pobjedama kao i poderane zastave na našim trulim kro­
vovima. Kada se u ovim pjesmama govori s prezirom o
zastavama, treba znati da su te tužaljke pisane u malom
gradu, koji je godinama bio bjesomučno kićen zastavama,
u pobjedničkoj samoobmani jednog stanja, za koje se
govorilo da je epsko, i kada se vjerovalo u ostvarenje

35
biskupova sna o našoj Toskani tako, da je krunidbena
haljina posljednje austrijske carice bila izložena u jugo-
slovenskoj Akademiji znanosti i umjetnosti kao presveti
sakramenat, u staklenoj škrinji i pod pečatima. O zlat­
nim krunidbenim papučicama maloga madžarskoga kra­
ljevića govorile su učiteljice djeci s patosom kakvim su
pisane dječje priče o Snjeguljici, i sve što je u ovoj lirici
slaboumno-nemoćno i pasivno-bolno, povezano je za
sitničave i uske prilike našega maloga grada u »velikom
vremenu«, kada su zvonila zvona u počast kriminalnog
pokolja, a poštenjaci se vukli pod zastavama pokunjeni,
klonule glave, potišteni, zagriženi u sebe, žalosni i sa­
vršeno nemoćni.

Napisana u sjeni Schopenhauerove idealističke spo­

znaje, ova lirika nema nikakvog praktičnog smisla u
okviru isusovačke estetike, po kojoj za poeziju vrijede i
danas ista pravila kao i za njenu stariju kuzinu bogo­
sloviju: ili da bude sluškinja gospodnja, da mete crkve
i da briše prašinu sa starih pobožnih knjiga, ili da se
skine s dnevnog reda. Daleko od toga da slika i pozla-
ćuje ikone na temu takozvanih socijalnih pitanja, ova
lirika u svakoj drugoj strofi pada u stirnerovska protu­
slovlja između bolećivih anarhoindividualističkih sklo­
nosti i neobično teškog, drastično naglašenog kauzali-
teta stvarnosti, koja je u vrijeme nastajanja ovih pje­
sama bila rastvorena kao ogromna škrofula: od Atlan-
skog do Tihog okeana. U kriminalnoj vrevi i krvavoj
gunguli onih dana, ta je lirika idealistička, platonska,
schopenhauerovska, pisana na metafizički motiv po-
ricanja svega što postoji: nego quia absurdum, te je
prema tome bliža budhizmu nego marksizmu, fascini­

36
rana smrtonosnom besmislenošću zbivanja mnogo više
nego bilo kakvim stvaralačkim voluntarizmom. Subjekt
koji doživljava ovu liriku ne priznaje i ne će da računa sa
svojstvima stvarnosti, i jedino što izgleda da je dostojno
njegove pažnje jesu lično hirovite promjene oko uslova
njegove vlastite osjetljivosti. Kada sebe taj subjekt pret­
postavlja u ništavilu, prostor s vremenom u svijetu se
njegovih slika isto tako logično gubi u nepovrat, kao pla­
tonski i kantovski predikat centralne subjektivne pojave
i tako se zbivanje oko toga subjekta pričinja jednodi­
menzionalnom sablašću, nejasnom i krvavom maglom,
u kojoj osim mutnih senzacija pojedinih lirizama nema
nikakvih vrijednosti, a i ti pojedini u ovoj knjizi zapa­
ženi lirizmi nisu no trajanje teške i neizlječive potište-
nosti.
Vrijeme u kome su te pjesme nastale mrtvo je i mo­
tivi ove lirike puni su beznadnog umiranja u mračnom
prostoru što se rasplinuo, u jednoj zemlji koja je otpu­
tovala po madžarskim tračnicama, kao onaj pijani i su-
šičavi vagon, s kojim smo svi mi nestali na koncu Hrvat­
ske Rapsodije; ništa nije ostalo od onog užasa, samo dim
i vonj garišta, a to se osjeća još i danas oko nas; na-
gnjili miris starih paljevina.
- T a lirika pisana je (u glavnom i po svojim najznačaj­
nijim motivima) u Škrlčevoj Hrvatskoj između devet-
stopetnaeste i osamnaeste, a kakva je mogla biti lirika
u Hrvatskoj za banovanja preuzvišene gospode von
Szkerlecza ili von Mihalovicha, nego kao što se u ovoj
knjizi prikazuje? Bespomoćna, pasivna i nihilistička.
U stanju gdje je magnatska surka bila simbolom časti
i građanskog ugleda, gdje se je sanjalo o plemićkom pa­
tentu kao nadnaravnom ostrvu, gdje je imenovanje za

37
pristava višeg plaćevnog razreda kraljevske hrvatsko-
slavonsko-dalmatinske pokrajinske vlade bilo idealom
svim kmetskim generacijama, u takvim ratnim prili­
kama pisati lirske pjesme bez vjere u boga i u zemalj­
ske autoritete, značilo je pustolovnu šetnju na obla­
cima, kakva obično svršava žalosno. Govoriti o starim
sramotama uvijek je poučno, a ova lirika sjeća nas kao
stara glavobolja na grozničava bdjenja, kada je jedini spas
od stvarnosti izgledao ostvarivim pomoću stiha; spasavati
svoje vlastito ljudsko dostojanstvo stihovima: to je bila
lirska parola ovoga subjekta koji je osjećao potrebu da se
opere od našeg groznog blata. Lafontaineski, ezopski ilu­
zionizam o ptici, koja je izletjela iz krletke barem između
jedne i druge rime, a poslije te svečane samoobmane
opet beskrajne vigilije, i grižnje savjesti i nemoć, i pa­
sivna tlapnja u jednom stanju koje je još uvijek značilo
trajanje mračne i bolesne khuenovštine. Kao što je francis-
cojosephinizam u centralno-evropskom omjeru simbolizi­
rao pobjedu osamnaestoga vijeka nad devetnaestim, tako
je i Khuenovo Banovanje kod nas bilo političkim simpto­
mom našeg stogodišnjeg zakašnjenja, a svih sedam banova
poslije Khuena još uvijek je bila khuenovština. Khuenov-
sko stanje pod »starim krovovima«, u glavama, u po­
gledima, u uvjerenjima, u jeziku, u naobrazbi, u štampi,
u krugovima doktorskih naslova i bijednih građanskih
ugleda naše inteligencije, sveopće provincijalno, stogo­
dišnje zakašnjenje s kojim se kod nas razračunao (osim
mene) još do dana današnjega — lirski — nije nitko.
Pojaviti se u takvom čistom khuenovskom »dixhuiti-
eme-u« s anarhoindividualističkim sklonostima iz dva­
deset i drugog stoljeća, u krvavoj carskoj i kraljevskoj
ratnoj opereti među krotiteljima zvjeradi sa schopen-

38
hauerovskom estetikom, pod vješalima s lirikom, u ka­
sarni sa solipsizmom, pojaviti se medu takvim protu­
slovljima kao protuslovlje samoga sebe, što je sve to
moglo da znači drugo nego nihilizam? Od raznih naših
(još uvijek khuenovskih) nihilizama, nihilizam ove lirike
ima jednu stranu, koja nije antipatična, te se može opro­
stiti: u njemu nema agramerskog cinizma. Taj je nihi­
lizam iskren i u toj svojoj dječačkoj iskrenosti često
plačljiv do one granice, gdje postaje pomalo jalovo-
jednoličnim. No koliko god ta jalovost bila i dosadna,
iz nje govori nedvoumna jaka depresija, i ako u toj
lirici ima nečeg socijalnog, to je ona socijalna samo po
toj mračnoj potištenosti, kojom je nošena kao svojom
najosnovnijom inspiracijom. Izvori su toga očaja mutni
i patetika koja navire između pojedinih strofa mjesti­
mično toliko je sentimentalna te postaje čovjekoljubi­
vom u onom ironičnom smislu, po kome se čovjeko­
ljublje danas, u nešto iskusnijoj fazi materijalističke di­
jalektike, smatra jednom od mnogobrojnih malograđan­
skih predrasuda. Iz današnje, nešto ljevije pomaknute
perspektive, ta je dakle lirika čovjekoljubivo smiješna i
bliža rodoljubnom naricanju nego mržnji prema stvar­
nosti, koja je u ono vrijeme urlala u svojoj razularenoj
nezgrapnosti, strašna kao razbjesnjeli nosorog, protiv
koga je sigurno nanišanjena dvocijevka neusporedivo
bolja obrana od nihilističke lirske strofe. T a je lirika po
svemu bliža naricanju nad razvalinama nego bilo kojoj
socijalnoj doktrini i ona u stvari i nije drugo nego pa­
sivan plač nad prilikama iznad svake sumnje očajnim i
nedostojnim.
Danas, petnaest godina poslije toga plakanja može se
govoriti o stilskoj nedotjeranosti i raznolikim formalnim

39
nedostacima tog lirskog procesa, ali da te suze nisu bile
slane, to se ne bi moglo predbaciti tim tužaljkama.

Sve je u ovoj lirici- pogrebno, jer je sve oko nje i

pod njom, kada je nastajala, bilo isto tako pogrebno. Ra­
đajući se kao odraz stanja i prilika, ona i nije mogla da
bude odvojena od neprekidnog razmišljanja nad otvore­
nim grobovima, i tako ni sama nije drugo nego vječno
pokapanje, sprovod i smrt. Zaroniti u motive umiranja
i smrti s tijelom još nedogorjelim, dimiti se kao voštanica
u umirućoj ruci, osjećati sebe u atmosferi neprekidnog
umorstva i klanja, a sve životne mogućnosti na nepristu­
pačnim razmacima i daljinama, značilo je početi rješa­
vati u sebi osnovno pitanje svog vlastitog ljudskog do­
stojanstva, i značilo je pobuniti se. I doista: po zakonu
gladne i neiživljene mladosti, ta je lirika u pobuni protiv
svega oko sebe, pa i protiv sebe same i svog vlastitog
lirskog smisla, u jednom stanju, gdje marškompanije
blagoslovljene rimskim blagoslovom kreću u klanje s
likom Spasiteljevim na hrvatskim trobojnicama i gdje
su svi razlozi umjetničkog i književnog stvaranja izgle­
dali apsurdni i preopterećeni moralnim protuslovljima
do bezizlaznosti. Rasplinjujući se u nervoznim trepetlji-
vostima zbunjenog utapljanja u samoj sebi, proždirući
samu sebe i sve oko sebe dosljednošću samoubilačkom,
iz te lirike progovara grčevita potreba da se čitavo jedno
vrijeme razbije kao stara klepsidra i da se sve stvari i
pojmovi razmotaju kao klupko besmisla i da se sve
vrijednosti razderu kao smrdljive i blatne krpe. Pod
enervantnom težinom krvave vreve onog davnog ni­
štavnog zbivanja, tu tiho, kontemplativno, lirsko, sin­
tetično »ja« nestaje u kakofoniji glasnih protuslovlja, i

40
predajući se i popuštajući rastvornoj i uznemirenoj razno­
likosti sve mračnijih događaja, subjekt tu gubi ravno­
težu svijesti i vjeru u smjer zbivanja, i u toj lirici nema
ničeg što ne bi bilo nerazmjerno, razdrto, neuravno­
teženo i protuslovno.
Da li su ti stihovi lijepi u smislu izvjesnih uobiča­
jenih pjesničkih pravila, zvuče li punim i čistim glasom
(dosadne) lirske kolorature, ima li u njima zamaha do
one mutne i ponajčešće frazerske apstrakcije, koja se u
ustima književnih papiga i magaraca zove »sublimnom i
čistom poezijom«, to je subjektu koji ih je pisao, čini
se po svemu, izgledalo potpuno sporednim. Sve je oko
tih stihova i u njima u neredu i iz njih javlja se relativno
prilično naglašen nehaj spram svake poetske šematike,
jer samoubilački kao što su navirali, ti su stihovi više
jecaj utopljeničke utrobe nego bilo kakva briga za knji­
ževne, lirske ili slagarske forme. No unatoč toga u njima
ima mnogo konvencionalnog, i to protupravilno na­
ricanje ipak je sputano izvjesnim respektom spram aka­
demske lirske stege, iz čega se javlja najosnovniji for­
malni nedostatak ove lirike: da je bastard između slo­
bodnog stiha i vezanog govora, suviše obzirna još uvijek,
da se pretvori u neartikulirano urlanje i revoltu protiv
svakog lirskog (formalnog) običaja, a ipak u sebi toliko
otporna, te ne dopušta da je svlada lirska šematika i da
tako pregazi njenu najosnovniju inspiraciju, koja se
javlja kao slika vremena i prilika, bez obzira na knji-
ževnopomodne trikove i običaje oko nje i prije nje.
Međupojavni poluoblik sa svim žalosnim oznakama knji­
ževnog poluoblika u jednom prelaznom stanju, koje
je, preopterećeno balastom i ukletim udesom male knji­
ževne sredine, počelo da živi istodobno s književnim

41
zapadom tek u vrijeme secesije, najbjednijeg i najžalo­
snijeg evropskog književnog skandala.

Prelistavajući te stihove (unatoč svega meni se ipak

tako čini te mislim da su to stihovi) tako mi je kao da
stojim nad grobom nekog dobrog znanca, koji mi je
bio vrlo bliz i kome sam poznavao najintimnije tajne, a
ne mogu da mu se sjetim pravog unutarnjeg lika ni nje­
gove fiziognomije, i po svemu izgleda, kao da je umro i
nestao, a istodobno i nije, jer mu prekapam po pismima,
za koja ne znam što da kažem, no jedno je sigurno, da
mu na ta njegova očajna pisma nitko nikada ništa nije
odgovorio. Doista! T i stihovi i nisu drugo nego stara
pisma, napisana i poslana s određenom namjerom da se
bližnjima oko sebe objasni značenje (tadanjeg) našeg za­
jedničkog brodoloma, no kao što se kod takvih potonuća
vrlo često zbiva, na ta pisma nikada nije stigao nikakav
odgovor ni s lijeva ni s desna. Subjekt koji se tu tužaka
svojim bližnjima na svoju ličnu i sveopću bezizlaznu
situaciju nije dvopapkarski plah i ne spada medu pre­
živače jednog ustaljenog pogleda na svijet, koji se vuče
kao trakavica biblijskih citata, plazeći iz ustiju umiru­
ćih čudo tvoraca po sredovječnim slikama kao svjetlucava
vrpca. N e vjerovati u predaje najraznoličnijih rodoljublja,
po vojarnama (i po novinama) prisluškivati brušenju
golih i oštrih, noževa, stolnjake kršćanskih žrtvenika
gledati poprskane ljudskom krvlju, sumnjati u parole
hrvatskosrpske koalicije kao Škrlčeve vladine većine za
vrijeme ratnog zasijedanja hrvatskog sabora, klimati
glavom nad višim smislom socijaldemokratskog pre-
pričavanja blijedih i apstraktnih katekizama, sve to
značilo je zastranjivati u osamljenost, a da ni mnogo

42
intenzivniji očaj osamljenih i izgubljenih pojedinaca nije
bio baš potpuno neopravdan, to bi se moglo dokazati,
na žalost, dokazima koji prelaze književne okvire. Ž i­
vjeti pod crnožutim i crvenobijelozelenim tkaninama,
pjevati na motive spolnih bolesti po austrijskim soldač-
kim špitalima, gledati naša bijedna uredništva u službi
klaonice, pjevati o bitkama kao o zbivanju neander-
thalskom, osjećati umorstvo u najsvakodnevnijim kon­
trastima stvarnosti, značilo je logično gubiti pod nogama
podlogu i početi osjećati na sebi sve pojave manije pro­
gona, pretvarati se manijakalno u gonjenu zvijer, oko
koje urliče hajka bjesomučnika i glupana. Osjećajući
se tako u svojim ranjavim prenadraženostima sve više
i više osamljenim i ostavljenim značilo je posve prirodno,
precjenjivati smisao ovakvih ličnih pustolovina i sve se
više gubiti u prostorima romantične samoobmane: da
je sudbonosnost našeg subjektivnog doživljavanja prvotna
i da može da naraste do vrhunaravno preuveličanih
razmjera. Istina je da se jedna od sintetičnih slika o
životu zove naš subjekt, ali je istina isto tako i to, da
je život zbivanje, koje se već pred nama bezbrojno
mnogo puta dogodilo i koje traje kroz nas i preko nas
nošeno svojom neodoljivom prodornošću, mnogo stvar­
nijom i mnogo silnijom, nego što je sitan krug uokviren
ticalima ličnog, pojedinačnog, schopenhauerovskog (pla­
tonskog) iskustva.
T o su oblasti tih protuslovlja iz kojih se rađaju
trajne kolebljivosti, zabune i glavinjanja ove lirike, koja
se razdražena i osamljena pobunila protiv sviju vrijed-
nosti i protiv posljednjih zemaljskih i zagrobnih autori­
teta, nošena motivima sumnje i dosljednog otklona, a
koja je ostala razvikana kao razorna od onih, po čijoj

43
kratkovidnoj logici smiješne i barbarske vrijednosti
mnogobrojnih predrasuda znače pozitivne pretpostavke.
U malograđanskoj poremećenosti pojmova ta subjektiv-
noidealistička sldonost prema precjenjivanju svoje vla­
stite patnje, taj bizaran kult svoje vlastite martiromanije
koja jauče nad svojom vlastitom intelektualnom glavo­
boljom larmoyantno, upravo ženkasto, to nevino dječje
plakanje žigosano je kod nas kao programatsko buntov-
ništvo, a naivna ljubav za dvonožnog blijedog kravo-
ždera i rodoljuba, taj četrdesetosmaški blagi humanizam,
koji se u toj lirici javlja kao romantični »in tyrannos« motiv,
to je kod nas osuđeno kao krvoločno buncanje, sablazan
i svetogrđe.

44
AMSTERDAMSKE VARIJACIJE
 Živimo u doba pretpotopnih morskih zmija. Kod
Loch Neesa, u Škotskoj, fotografirali su tu tajanstvenu
morsku neman i priredili nekoliko posebnih izdanja s
tom diluvijalnom senzacijom, te nije pretjerano ako se
kaže, da nas biju talasi biblijskog potopa, za koji je već
Luj Petnaesti govorio da dolazi poslije njega. Kao na
đavolskim slikama po starim kalendarima, ratne se fu-
rije javljaju u novinama, i dok legendarna golubica s
maslinovom grančicom grdnu muku muči na koju da se
puščanu cijev spusti i na kojem dreadnoughtu da se
ugnijezdi, pastiri i znatiželjna djeca još uvijek ginu od
slijepih granata što ih je po evropskim livadama posijao
prošli međunarodni rat, stari krvnik.
Čovjek je izumio Radio i danas eterom prenosi po­
sljednje rezultate neobično napete trke bourgogneskih
puževa (escargota), koji se numerisani utrkuju na Eiffe-
lovom tornju, kao jockeyi. Ljudi se danas klade preko
radia na puževe, iz afričkih daljina za koje je Vasco de
Gama trebao po dvije godine, i učenjak, koji traži pre-
historijske iskopine na Tanganjika jezeru, može danas
mirne duše da prati pomoću svoga radioaparata kretanje
»svog escargota«, osuđenog uostalom na neugodnu smrt:
da kao pobjednik bude ispečen na maslu. Učenjak na
Tanganjiki uspavljuje se glazbom s Eiffelova tornja,
sretan što je otkrio nove tragove pračovjeka na Tanga­
njiki. Stariji brat našeg krapinskog praoca bio je po tim

47
najnovijim Tanganjika otkrićima već prije pola mili­
juna godina dvonožac s neobično inteligentno razvijenim
čeonim kostima, umjetnički nadaren, lovac i mislilac,
homo sapiens. Pod topovima žive praunuci toga Tan-
ganjika-genija, u sjeni topova i oko njih, paleći svijeće
na božičnom drvcu. Idila. I mandril bi već bio poru-
menio na izvjesnom nepristojnom dijelu svoga tijela nad
tako zavidnim stepenom inteligencije svojih blijedih
potomaka, a mi pišemo debele knjige o progresu i o tome
kako brzo napredujemo. Knjige se pišu o veličanstvenoj
brzini tog našeg suvremenog napretka, knjige su po­
stale danas roba kao kravate ili kaloše, i sve što se danas
po Evropi o knjigama piše samo je plaćeni oglas; dok
su slike postale dosadne kao domino po provincijalnim
krčmama, novine, politika i ratovi nisu drugo nego bur­
zovni izvještaj pojedinih monetnih tečajeva.

Čovjek je danas postao stvarniji nego što je ikada bio

u svojoj prošlosti, a prolivši čitave slapove krvi podje-
tinjio je potpuno, te se čitave noći igra sa sjenama na
platnu. Pet stotina milijuna gledalaca obmanjuje se
bioskopskom iluzijom tempa, luksusa, bogatstva i sret­
nog svršetka sviju ljubavnih pustolovina, što se svako­
dnevno odvijaju na platnu evropskih i prekookeansldh
kinematografa, uspavljujući ljudske brige, da će se sve
ipak dobro svršiti. T e lelujave crnobijele sjene u mrač­
nim dvoranama bezbrojnih kazališta, to titranje svijetla
na bijelim platnima, to je danas ogromna nova laž,
jača od sedme velevlasti koja se zove štampa, to je novi
opijum masa i naroda, opasniji od religije, čija je snaga
u nargilama crkvene nauke već prilično ishlapila. T ro­
vanje svakog pa i najnevinijeg ličnog ukusa, krivotvo-

48
renje čovjeku višemanje prirođenog smisla za »lijepo«,
proračunato ubijanje i rafinirano prljanje najintimnijih
ljudskih uzbuđenja i svake iskrene emocionalnosti, svi-
jesno skretanje u smjeru precjenjivanja laži, smicalica i
obmana, veličanje najispraznijeg poslovnog i trgovačkog
uspjeha, u jednu riječ: ta odvratna, crnobijela, od celu­
loidnih sjena i električne svjetlosti satkana taylorizacija
društvene laži, ta čarobna svjetiljka najnovije ljudske
samoobmane, ta laterna magica gospode Goldweina-
Mayera i Fuchsa, danas, u ovoj tmini oko nas svijetli kao
jedini svjetionik od malajskih ostrva do Transwaala i od
Koprivnice do Groenlanda. Ukus loše književnosti,
sramotna, slaba i nakazna krivotvorina ljepote, kakva se
je u drugoj polovini devetnaestog stoljeća širila po svi­
jetu kao slaba smjesa pseudoromantike i kriminala, bila
je prava danteovska kontemplacija spram ove gluposti,
što danas samodopadno urla i laje na sve megafone svi­
jeta, kao hollywoodski nosorog. K ič, ta smiješna za­
mjenica stvarnosti, taj trgovački arrangement života,
koji tragedije pretvara u rasvijetljene velegradske izloge
s lutkama, što se miču i govore glupe viceve, kič, koji
smrtonosne otrove prodaje u staniolu, a od ljudskih, po­
litičkih i moralnih uvjerenja stvara smiješne manne-
quine, taj strašan biblijski kič miče svojim zubatim če-
ljustima kao ihtyosaurus, javlja se u škotskim vodama
oko Loch Neesa kao fotografija posebnih novinskih iz­
danja, bubnja po našim ulicama, govori po sudnicama i
crkvenim govornicama, živi s nama, kreće nas, gura nas
na nogometne utakmice, sili nas da igramo yo-yo,
piše knjige kao Fülöp Müller ili Emil Ludwig, ukratko:
pretvara nas u svoje medije i radi s nama u slijepoj hip­
nozi sve što mu donosi profit i procente.

4 K rleža: Evropa danas

49
 Živimo u vrijeme olimpijskoga kulta tjelesne snage;
po amfiteatrima i športskim stadionima uzdignut je
ideal grčke tjelesnosti do zastave, pa je i rimska crkva
organizirala svoje športske družine po svim stranama
svijeta. Kršćanska ljubav spram bližnjega propovijeda
se danas nogometnom loptom i ne će proći mnogo vre­
mena, a mi ćemo prisustvovati nogometnoj utakmici
između reprezentacije Vatikana i kakve budhističke
footbalske momčadi u ime tibetanskoga Dalaj Lame.
Danas kada je sve postavljeno na glavu, tko može razli­
kovati ucjenjivače, bandite, društvene smećare od mo­
ralista koji propovijedaju, da je problem poboljšanja
društvenih i međuljudskih odnosa »psihometafizičkog
porijekla«. Lažljivci, papige i dosadni propovjednici po
sveučilišnim katedrama i crkvenim govornicama lažu
danas u ime »vječnih ideala ljepote i dobrote«, i u tom
barbarskon nadvikivanju i bubnjanju prolaze dani u
vašarskoj galami kao na pravom sajmu. Snaći se u ovoj
menažeriji naših dana prilično je teško, i od Černjišev-
skoga do danas pitaju se evropski pojedinci »što da se
radi«, pa koje čudo da se ta tajna nije objasnila ni amster-
damskoj internacionali.

Sastala se u Parizu visoka gospoda na vijećanje, skan­

dinavski i nordijski ministri, gradonačelnici bogatih gra­
dova brabantskih i holandeskih, lordovi britanskog ad-
miraliteta i engleski državni tajnici i podtajnici, fran­
cuski političari i industrijalni saradnici Sir Basil Sa­
harova, viteza engleske podvezice, madridski i barce­
lonski šefovi policije, berlinski diktatori i stvaraoci wei-

50
marskog ustava, u jednu riječ: magnati, karijeriste i do­
stojanstvenici druge, amsterdamske internacionale, i
pretresavši »kod zelenog stola« današnju međunarodnu
situaciju nisu, naravna stvar, došli ni do kakvog kon­
kretnog zaključka.
Da ta nesretna internacionala ne može nikako da
proradi poslije svog posljednjeg stečaja između četrna­
este i osamnaeste, to ne iznenađuje: dućan je upropastio
svoj kredit i ne može da se oslobodi konačne rasprodaje.
Jedan od najprirodnijih i najjednostavnijih razloga, koji
na prvi pogled predstavlja naj tajnoviti ju tajnu tog među­
narodnog neuspjeha, nije zapravo nikakav misterij. Pod
tim ogromnim, samodopadnim i često preuzetnim pro-
gramatsldm frazama skriva se jedna mala, sasvim bi­
jedna i gola ljudska istina: krov nad glavom i puna cri­
jeva pojedinih subjekata koji taj marksistički kardinalski
kolegij predstavljaju.
Stvar se pokrenula zbog sitnih (svakodnevnih na
oko) životnih potreba: zbog poderanih perina i otkuca­
van) a nikljastih budilica po smrdljivim sobama, zbog
mokrih dječjih pelena, zubobolje, vrbanca, skerleta, sa­
puna i ugljena, u jednu riječ: zbog životnog standarda
onih sivih i bezbrojnih lica, koja u životu ne posjeduju
ništa osim svog vlastitog tijela. T i ogromni slojevi ljud­
skih tijela, kuhani po talionicama i bacani s novogradnja,
te ljudske ruke koje su prokopale Simplon i Panamu, na­
pisale su sebi svoju vlastitu Magnu Chartu najmini-
malnijih zahtjeva, za svoju toplu juhu i za svoje obojke,
za svoju jedinu utjehu: šljivovicu i rum, i to međuna­
rodno gibanje radne snage, kakvo vidimo da se odvija
pred našim očima čas dramatski, a čas filistarski bijedno,
zapelo je danas (prividno) u bezizlaznoj slijepoj ulici

51
posljednjeg pariškog kongresa. Kolegij marksističkih,
pariških kardinala i biskupa na tom žalosnom koncilu
zatajio je u svakom pogledu.
U krvi je gladna čovjeka da zbog svoje žene i djece,
zbog palačinka ili pečenog pileta i pokrpanih cipela, ili
bilo kakvog malograđanskog »zanimanja« proda svoje
takozvano bolje (u ovom slučaju: proletersko) uvjerenje,
a pogotovo je to iskušenje veliko, kada se prividno male
i neznatne usluge nagrađuju nesravnjivo većim, grand-
seigneurskim priznanjima, činovima i udobnostima, kao
što se to događa s marksističkim biskupima i dušobrižni­
cima na civiliziranom zapadu. Kada takav neznatan
nordijski ili zapadnjački sindikalni činovnik postaje vlasto-
dršcem, kada se na političkoj Uniji kao predstavnik svoga
sindikata kreće kao lutka u zatvorenoj, zagrijanoj, poja-
stučenoj kutiji limousine, on (pod uplivom »svoga«
pogleda na svijet, to jest svoje »lične« iluzije o kiču i o
happyendu) predstavlja gospodski i preuzvišeni stan­
dard sagova, pliševa, zavjesa, gobelinsa i livrirane po­
sluge pred tapetiranim vratima, svom prijašnjem stan­
dardu, kada je kao sušičavi sindikalni knjigovođa (prije
tog svog neomarksističkog happyenda) svrdlao glave
bližnjima nekim političkim šemama, u koje sam (po svoj
prilici) nikada nije intimno vjerovao. Iz takvih skupo­
cjenih carrosserija sve se stvari promatraju letimično, sa
šezdeset kilometričnom brzinom, pa i bijeda na pločni­
cima javlja se na prolazu kao mrlja, kao kakva ispružena
prosjačka ruka na koju se brzo zaboravlja, a kad je riječ
o političkom razilaženju s bijedom, lakše je, nema sumnje,
rastati se sa svojom prošlošću u Packardu nego pred
zelenim suknom, iza koga sjede kratkovidni paragrafi.
Na svim zapadnoevropskim političkim raskršćima pu-

52
 čaju šampanjski čepovi, a gostiti se na međunarodnim
gozbama lososovinom i šljukinim blatom udobnije je
nego sjediti u kakvom koncentracionom logoru i pri­
sluškivati kako straže viču u tmini. Piti iz kositrenog
vrča pljesnivu vodu ili malagu iz kristala na damastnim
stolnjacima nije isto, a đavo, kao slika vječnoljudskih
dilema, nije se javljao samo biblijskim prorocima: on
uznemiruje i marksističke nadbiskupe, pa i nije tako
crn kao što se to pričinilo Lutheru. Ima cilindar, sjedi u
Packardu, vjeruje u Macha i Avenariusa, relativista je,
(prema tome sumnjičav u principu, dakako u prvome
redu spram svake »demagogije«), a pod »demagogijom«
razumijeva sve što ne spada pod pojam Packarda, ci­
lindra, portfeuilla i ministarskoga happyenda.
Živimo pod prokletim i teškim teretom starinskih
šema, otrcanih predodžbi, krivotvorenih slika o stvar­
nosti, i teško je probiti se kroz te mračne prostore, što ih
zamišljamo u patetičnom grimizu vjekova, oklopa, tra­
dicije, odgoja i dresure, do neposredne i jasne istine, da
bi čovjek zapravo trebao biti čovjeku čovjek, a ne poslo­
davac, i da je ljudsko izravnanje tog nedostojnog odnosa
prvi preduvjet svakog daljnjeg ljudskog razvoja i na­
pretka. Kao stari fijakerski konj, koji striže ušima kada
se javljaju zvuci davno već zaboravljenih konjaničkih
trublja i signala, čitava intelektualna ljevica evropska
striže ušima pred pathosom stoljeća, što ih zapadni
narodi (ne zna se zapravo zašto) zovu slavnima. Svi
smo mi od naše najranije mladosti gledali Korzikanca na
bijelom konju, pak je posve prirodno i u stilu vremena,
da ovakav marksistički »Netko« zaboravi da je urednik
Avantia i da mu postane jedinim snom, da na bijeloj
kobili doživi trijumfalan mimohod pobjedonosnih četa.

53
Koliko je evropskih marksista zaboravilo (tako) na višak
vrijednosti i na kamatne stope superprofita, zamijenivši
svoje prvosvibanjske parole s frazama iz pučkoškolskih
čitanaka (gdje se sveta Genoveva i Danton veličaju po­
djednako, a o Vilimu Drugom govori se kao o polubogu),
i pojednostavivši svoje političke sindikalne funkcije do
udobne vožnje u zatvorenom automobilu, stiglo do
fatalnog protuslovlja sa samim sobom, te se danas vrte
na istome mjestu i grizu za rep svojih vlastitih doktrina
kao psi koji hvataju svoje vlastite buhe.
Život se je dosadno zapleo raznim, hiljadugodišnjim
tumačenjima o pravom smislu i o pravoj, tajanstvenoj
vrijednosti života, i kolikogod živjeti nije tako jedno­
stavno, to je istina životna i to, da nije mnogo kompli-
kovanije nego disati! Dišimo dakle po mogućnosti što
pravilnije i što zdravije i vjerujmo da dišemo više sami
od sebe nego po knjigama i po knjiškom iskustvu. Po-
jednostavnjujmo dakle pojmove o životnim vrijednostima
i ne' zaplićimo se još više hiljadugodišnjim lažima i ob­
manama! I kolikogod to namješteno jednostavno iz­
gledalo, ipak je tako: sve životne mjere i jedina ljudska
mjerila životnih vrijednosti mogu se svesti na emocije,
na uzbuđenja; na plemenita, potresna, silna, zanosna ili
potištena uzbuđenja, a ti se nemiri održavaju u politici
političkom djelatnošću i djelotvornošću, koje se rađaju
kao i umjetnine: iz inspiracije, to jest iz zanosa, kakav
se rađa u čovjeku nad spoznajom onih dubokih pravila,
po kojima priroda stvara svoje jasne i pozitivne harmo­
nije. Sve je to izrečeno u duhu pretprošlostoljetnog ma­
terijalizma, ali zato još uvijek nije dokazano, da tako nije!
M i živimo kao životinjska vrsta između savršeno
zbrkanih, slijepih i spram čovjeka potpuno hladno­

54
krvnih vječnosti. Trenutak našeg dvonožnog uspona
znači beskrajne vrste životinja, riba, sisavaca, kraljež-
njaka i vodozemaca pred nama i u tim ogromnim koli­
činama jetara, krvi, mesa, škrga i mozgova, tjelesno ni­
žih stanja, između te tajanstvene građe atomske i po­
plave zvijezda, u toku tog našeg dvonožnog kretanja u
maglama genije je, kao što ga je Darvin odredio: puki
slučaj. A politički genije mnogo je rjeđi slučaj od umjet­
ničkog, jer vidimo u kulturnoj historiji čitave nizove
civilizacije s vanrednim umjetničkim sposobnostima, bez
ikakve političke nadarenosti u plemenitom ljudskom
smislu, da bližnji treba da ljubi svoga bližnjega kao
samoga sebe, pa kad je već logično da ljubi bližnjega,
još bi bilo logičnije da ljubi daljeg i najdaljeg, da ljubi
čitavu svoju vrstu, dakle sebe.
Biti učen kao socijalista, obrazovan kao marksista ili
materijalista dijalektik još uvijek ne znači istodobno biti
nadaren kao političar i imati političkog dara i vidovitosti.
Jer politički instinkti su isto tako stvar živaca kao sva
životinjska čula, a stepen emotivne snage razlikuje se
po raznolikosti živčane građe. Strujanje, talasanje, mi­
canje, kretanje, prolaženje i vrtnja političke stvarnosti
kroz naš mozak i naše živčane centre, to je tema poli­
tičkih dijagnoza isto tako kao i umjetničkih odraža­
vanja. Dok nauka sprema i bilježi iskustvo,- umjetnost
ga osvjetljuje i kondenzira, a politika bi trebala da
iskustvo pretvara u djelo, da ostvaruje ljudske uspone i
da oplemenjuje ljudsku stvarnost.
U marksističkoj politici (kao i po svim područjima
ljudske djelatnosti), javlja se masa mjesečara, epilep-
tika sanjara, luđaka, živčano bolesnih, nastrano bole­
ćivih, bolesnika, provalnika, sladostrasnika, pijanica,

55
ubojica, krijumčara, varalica, zvijeri, sladokusaca, si­
barita i priživaljščika svake vrsti, pa je tako i zapadno­
evropska marksistička galerija (uz svoje pozitivne likove)
jedna obična ljudska pojava, sa svim psihičkim nedo­
stacima jednoga stanja koje je materijalno uvjetovano
još uvijek vrlo primitivnim i početnim stanjem eko­
nomskih fakata oko nas i pod nama. M i smo tako du­
boko zagrezli u samoobmane, mi smo tako krivo dre­
sirani da nam pretvorljive i odvratne laži naših šema
uzrokuju kucanje bila, nalive i kolanja krvi u mozgu,
drhtanje srca, znojenje dlanova, i nema čovjeka koji se
nije poklonio u životu lažnim spomenicima ili zapla­
kao nad rodoljubivim strofama uz pratnju limene glazbe
i bubnja. U stanju, gdje su nam najveće životne laži i
najnakaznije krivotvorene istine prikazivane kao po­
tresne, plemenite, zanosne i tragično uzvišene katarze
naše polubožanske ljudske egzistencije, iz takvog stanja
teško je uspeti se do svog vlastitog uvjerenja, jer su
takvi poleti lično smioni i opasni (Voltaire, Bakunjin,
Marx, Nietzsche). Da bi se čovjek subjektivno otkinuo
od tih laži, on treba da se odluči na neizvjesnost smrto­
nosnog skoka, a zato treba imati krila galeba bure-
vjesnika, snagu sibirskog vuka, snagu divlje neukrotive
zvjerke, a ne sklonosti dvopapkarske i pripitomljenu do­
broćudnost zapadnoevropskih preživača, što čitave dane
melju po svojim jednjacima prežvakane tuđe laži. Da se
zamisli nezamislivo, da se izigraju karte koje mogu da
znače i izgubljenu igru, da se skoči nepreskočivo i da se
otkine sve ono što je sraslo s našim mesom i s našim
tijelom, te nas boli kada kidamo, zato treba imati smi­
onosti i dara, zato treba biti sposoban. A ova preuzvi-
šena gospoda marksistički kardinali i nadbiskupi pa-

56
riskog kongresa nisu nikada, od početka, ni jedamput
pokazala nikakvih, a najmanje vučjih sposobnosti. T i
odlikaši marksizma, koji su sve te dosadne takozvane
materijalističko-dijalektičke pjesmice deklamirali na pa-
met, gospoda doktori i učenjaci savremene evropske
neomarksističke dogmatike, koji su u svojim advokat-
skim togama i talarima glasno krivotvorili jasna slova
logike kao biblijski farizeji, kancelisti i knjigovođe tog
dvostrukog marksističkog knjigovodstva, koji su sve­
ukupnu problematiku naših dana pojednostavili do sta­
tističkog podatka, ti veleučeni mudraci zapadnog i cen-
tralnoevropskog marksizma pokazali su danas u Parizu
da pojma nemaju »što da se radi?«
Napisali su biblioteku knjiga, samo da dokažu kako
je pojam »lične uloge« u marksističkom zbivanju malo­
građanska predrasuda, i sad su se ulovili u mišolovci
svoje vlastite pameti. Da bi skinuli sa sebe svaku ličnu
odgovornost individualnog djelovanja, ti su filistri stvo­
rili mehaniziranu s'iku neizbježive nužde i postavili
preda se svetootajstvenu dogmu »da se u kapitalizmu sve
događa samo od sebe« i da će taj privredni sistem »sam
sebe likvidirati kada za njegovo samouništenje dođe
određeno vrijeme«. S tom sofističkom smicalicom i te­
orijom »o slomu i o osiromašenju« dočekali su zapad­
noevropski marksisti »socijalizam pruskih kraljeva po
modelu Fridriha Velikoga«, kao što ga je prije šesnaest
godina definirao Oswald Spengler, i danas, kada je taj
neomarksistički perpetuum mobile prividno zaustavljen,
kada se okreće kao prepukli vijak na skazaljci od mark­
sističkih predviđanja u obrnutom smjeru, danas kada
su svi zapadnoevropski marksistički seizmografi po-
iskakali iz svojih vlastitih osovina, danas se gospoda u

57
Parizu razrogačenih očiju čude, kako to da još nismo
doputovali u Kozmopolis.
Savremena politika nije nego prenošenje napetosti s
jednog (političkog) tijela materije na drugi, i talenat da­
našnjeg političara trebalo bi da iznalazi i otkriva mo­
gućnosti kratkih spojeva tih političkih strujanja na mje­
stima najslabijih izolacija, a neomarksistički ideolozi
zapadnoevropskih socijalizama već četiri decenija ne
rade drugo nego obnavljaju te evropske otrcane izo­
lacije čas knjigama, a čas mitraljezom.
Jedno je izvan sumnje: evropska međunarodna kon­
cepcija, da se iz Evrope izgradi kozmopolitska zajednica
na bazi ravnopravne radne snage, doživjela je za po­
sljednja dva decenija niz katastrofalnih poraza. Od
Četrnaeste do Bresta Litavskog, od Bresta Litavskog do
raspada centralno-evropskih carstava i pobjede nacio­
nalizma od Rige do Danziga i Carigrada, od propasti
proleterskih vlasti u Budimu i Munchenu do poljskoga
»Čuda na Visli« i varšavskoga mira, od trijumfalnog po­
hoda crnih košulja na Rim do potpune pobjede kukastog
krsta u Berlinu, od fašističkog Helsingforsa do ponovne
izborne afirmacije svetoga Loyole Ignacija i Svete T e-
rezije na posljednjim španjolskim izborima, kod svih
tih katastrofa sudjelovali su i ovakvi amsterdamski mark­
sisti kao sumišljenici, često ideolozi i savjetnici pobjed­
nika, a često kao aktivni pobjednici s revolverom u ruci.
Spavati kod štamtiša kod devete krigle kao mješina i
ne razbijati sebi svoju skupocjenu glavu time da su ljud­
ske istine iznakažene, preinačene, prekrojene i krivo­
tvorene, biti kameleon raznih zapletenih stanja u sitnim
sindikalnim zadjevicama i intrigama, zavaliti se u lo­
kalno blato svoje vlastite sredine i tamo sito hrkati, sva­

58
kako je jednostavnije nego loptati se političkim nepo­
znanicama. Od takvog pasivnog, činovničkog sindikal­
nog preživanja pa do toga da čovjek mitraljezom puca
po marksistima, kao po izrodima ljudskog roda, samo
je jedna vrlo neznatna, trepetljiva Scheidemann-Noske-
ova nijansa. A pošto je čovjek (kao svaka druga životinja)
sklon da se kreće po crti najmanjeg otpora, i ta ljudska,
upravo posve ljudska, da, doista najljudskija tvorevina
na prijelazu između dva stoljeća, ta malograđanska in-
ternacionala marksističkih biskupa i prelata prilagodila
se prilikama, išla je za događajima kao slijepa kokoš, i
danas se našla na bezizlaznom putu, u tmini i bez puto­
kaza. T i najtipičniji zapadnoevropski malograđanski,
gradonačelnici i državni tajnici, ta visoka gospoda do­
stojanstvenici, koji su u svojim premijerskim i diplo­
matskim putnicama imali polijepljene i markice svojih
provincijalnih partijskih organizacija, danas još uvijek
ponavljaju svespasavajuću dogmu o višku vrijednosti i
akumulaciji kapitala, ponovno uvjereni da će na ora­
hovoj ljusci svoje jadne pameti prebroditi sve elemente
gada i strasti naše stvarnosti. T e šuplje tikve proreše-
tanih programa nisu u stanju da održe na površini ni
jedno političko truplo, i danas kad opet tonu lađe, kada
se opet čuje dramatski zvižduk vjetra, kada Ženeva
javlja: neka se spasi, tko zna i umije, ta gospoda pariški
brodolomci stoje bez lađe, bez pojasa za spasavanje,
bez ikakve konkretne nade, u oluji što orkanski gudi u
pozadini kao biblijski potop. Gospoda profesori, ko­
jima razmaci od dva-tri stoljeća u tišini njinih soba iz­
gledaju neznatni kao razmak između jednog i drugog
štampanog retka na kongresnom referatu, gospoda uvod­
ničari, koji smatraju marksističke uvodnike jedinom svr-

59
hom tog sektaškog kretanja, gospoda mediokriteti, koji
su postavili idealom čitave internacionale ogromno,
slijepo, griješno podcjenjivanje subjekta i ulogu slo­
bodne ličnosti, ta gospoda danas u Parizu stoje bes­
pomoćni, i kada čovjeka ne bi nešto u grlu stezalo, tre­
balo bi da se nasmije nad tim pariškim brodolomom.

Živimo u svijetu preživjelih sredovječnih šema,

treba da gazimo preko mrtvih predrasuda, pojmova i
vjekova, a u Parizu politikanti i sitničari s apotekarskom
kratkovidnošću mjere i pregledavaju mokraćne kiseline
pojedinih revolucija, kimajući glavom nad tjelesnim
stanjem tih krvavih organizama, koji su se raskrvarili
samo zato, jer nitko od tih marksističkih zvjedoznanaca
nije napisao kako se to udobno putuje na kontinente, o
kojima do nedavna nitko živ nije imao pojma. Žalosno
je promatrati tu gospodu Cunctatore kako se u jeku
najogorčenije bitke nadmudruju smicalicama, kako jedni
drugima pod kožu uštrcavaju svoje žučne kiseline i
mravlje otrove svojih dosjetaka, kako jedni drugima pod­
meću noge u sitnim ličnim trvenjima, a bitka traje, i
jedna bitka za drugom gubi se u nepovrat.
Ovo što se danas u Parizu događa to je glasna sina­
goga, a sjutra to će biti plač nad razvalinama. Jučer su
još ta gospoda imala u svojim rukama čitave državne
strojeve i oklopnjače i flote i topove, i otvorivši histo­
rijsku paljbu po svojim vlastitim zastavama, ti su mark­
sistički kardinali poklekli pred admiralima i junkerima,
predavši se na milost i nemilost. Danas viču i lome ru­
kama po svojim bogomoljama danas se kaju i optužuju,
laju i nadvikuju, a sjutra će opet pucati po sebi i ostati
ležati na tračnicama nepomično kao pregažene krpe.

60
BEČKE VARIJACIJE
 Karneval je. Živimo u vrijeme svečanih balova.
Nedjeljni broj bečke »Nove Slobodne Prese« (od i i fe­
bruara 1934) što je doputovao do nas kao posljednji
bečki pozdrav prije katastrofe, objavio je na strani 17
ovaj pokladni raspored balova: Das 35. Schlesier­
kränzchen, Ball der Kroaten in Wien, Frontkämpfer­
fest, Die Touringklub-Redoute, Ball der Talente, Blau-
weisse Gschnassredoute, Wiener Hausfrauenball 1934.
Die Redoute des »Lieben Augustin«, Jubiläums-Schüt-
zen-Kränzchen, Bulgarischer Abend, Gesellschaftsa­
bend der »Concordia«.

Za ovogodišnji karnevalski finale u tom istom broju

(24933) štampan je ovaj plesni kalendar:

B A L L K A L E N D E R F Ü R 13. U N D 14. F E B R U A R

13. Februar: Weiss-Schwarze Redoute des Vereines deut­

scher Mediziner; Trachtenfest des Deutschen Schulvereines;
Grösser Ball Heimathschutz I I I ; Postlerball (»Auge Gottes«);
Hausball (Türkenschanzpark); Maskenredoute der K in der­
freunde X V I und X V II (Gschwander); Christlichsoziale Bezirks­
organisation Hernals; Fastnachtskränzchen (»Eiserner Mann«);
Faschingsfestkapelle Wollner (»Drei-Engel«-Säle);
14. Februar: Grösser Heringschmaus (W eigl); Alt-W iener
Schrammel-Konzert; Heringschmaus des A lt-W iener Bundes;
Blunzendorfer Kirta, Sängerbund »Liedestreue«; Wiens grösster
Heringschmaus.

63
 U tom istom broju mnogopoštovane i ugledne »Nove
Slobodne Prese« štampan je prikaz ovogodišnje bečke:
S T . SA V A -F E IE R
D ie St. Sava-Feier der jugoslawischen Kolonie hat sich in
den letzten Jahren immer mehr zu einem Wiener Eliteball ent­
wickelt und erfreut sich eines stets steigenden Zuspruches aus
den bessten Kreisen der Gesellschaft, so dass sie heuer in den
Musikvereinssaal übersiedeln musste. Aber selbst dieser grosse
Saal mit seinen Nebensälen konnte Donnerstag die grosse A n ­
zahl der Erschienenen kaum fassen.......

Itd. Itd. Zatim:

Weiter sah man die Minister a. D . Heiml und D r. Jakoncig,
den früheren Kabinettsdirektor D r. Löwenthal, den Präsidenten
der oesterreichisch-jugoslawischen Hanndelskammer (Prinzen)
D r. Eduard Lichtenstein und Vizepräsident v. Stierling, die
Generale Klabotchningg und Klepsch-Kirchner, den Legations-
rat D r. Schmidt, die Presseschefs Dunan (Frankreich) und
Ziegler (Ungarn), Frau D r. Marie Eleonora Mathieu, die (Prin­
zessinen) Olga Lichtenstein und Eloira von Bayern (G räfin Wrbna),
den Generalkonsul Schwarz, Dr. Hohenau, Rappaport und D r.
A . Sun, den Generaldirektor Hugo Weinberger (Agram), den
Hofrat Pollak, Ivan K u n v. Haseldorf (Sissak) die Komerzialräte
M arburg und Spielmann, den Grossindustriellen Gavrilovic
(Petrinja), Mardezic (Spalato), die (Grafen) Ludwigsdorf, Salm,
Czernin, (Gräfinen) Erna Orsisch, Albrecht Attems, Beck, die
(Barone) Szilaghy, Ottenfels, Willisen, Heine, die (Baroninnen)
Willisen, Ottensen, Perglas, Czekovicz, Sekulic, Cuvay, Heine,
die Damen Katrin v. Serb, Alice Förster, Olga von Zurunic,
v. Solejska, Grabmayer, Operettensängerin M aja Rajic, Frau
Ilona Reich, Frau M ary Ruhman, Frau A gy M ayer (Agram),
Frau L il Mahler, Frau Präsident Ella Schlesinger, Frau Professor
Vera Wiesel, Frau Ing. Amadeo Carnellutti (Agram), Opernsän­
gerin Alice Tau-Emmerisch, Elice Heudutschka, Marianne Pod-
zahradsky, Frau L ili Berzeller, Frau Relinde Fenyo, Frau Anny
Komink.

Svirala je kapela gospodina doktora prava ili filo­

zofije ili sveukupne medicine Sanchez de la Cerda, a
gospodin Klemo Viscovic koncertirao je u maloj dvo­

64
rani sa svojim jazz orkestrom. Poslije kola, koje je otvo­
rila supruga Saveznoga Predsjednika gospodina Miklasa,
zasvirala je kapela doktora Sanchez de la Cerda Donau-
wellenwalzer, a gospođe barunice Cuvay, Czekowicz i
Ottensen, sa gospođom Mayer A gy (Agram) i sa gospo­
đom ing. Amadea Carnellutti (Agram) i sa rođenom
groficom Wrbna, udatom kneginjom Olgom Lichten­
stein, sve te dame, gospođe, kneginje i barunice, u taktu
su tog doktorskog Donauwellenwalzera prikazale bečkoj
eliti svoje najnovije toalete.
Točno kao prije osamdeset i šest godina. Na slavjan-
skom balu u Beču 1848 bili su prisutni: vladajući knez
Lichtenstein, knez Schwarzenberg, knez Lambach,
grof Harrach, grof Czernin, grof Albert Attems, grof
Auersperg, grof Wrbna, grof Deym, grof Kolovrat,
grof Salm-Salm, grof Fesstetich, grof Leo Thun, grof
Kinski, grof Sändor-Sändor, grof Orsich, vicekancelar
baron Bedekovich, baron Szilägyi, M etel Ozsegovich,
general Simunich, Vuk Stefanovich Karadzich, doktor
Miklossich, i mnogi drugi rodoljubi i slavjanski odličnici.
Ples (1848) je bio otvoren sa Miladom-Polkom, a po­
slije Slawa-Ouadrille, odigrana je njena slavjanska po­
sestrima polka Kohanka-Polka, na slavenskoj liniji, u
rodoljubivoj borbi protiv neslavenskih plesova. Svi ovi
grofovi, Wrbne, i knezovi Lichtenstein;, baroni Otten-
seni i grofovi Kinski i Czernini plešu (izgleda) nepre­
kidno već osamdeset i šestu sezonu po bečkim slavenskim
balovima, a uz njih i u sjeni njihovog grofovskog ugleda,
javljaju se danas poslije osamdeset i šest godina, neka
pučka i nova imena, kao: Gavrilo vic (salama, Petrinja),
Mardezic (Split, sardine), baronica Cuvay (Agram),
dama koja se diči baronatom onog istog agramerskog

£ K rleža: Evropa danas

65
Cuvaya, koji je stekao neprolaznih zasluga upravo na
slavjanskoj i sveslavjanskoj liniji. Kad netko od tu­
đinske vlasti bude odlikovan baronatom kao krvolok i
tiranin svog vlastitog naroda, dovoljno je da prođu dva
decenija, pa da se potomci takvog žalosnog barona po­
nose time kako im je baron Cuvay ostavio u baštinu
takav slavan baronat kao što je cuvayski.
Na ovogodišnjem balu (1934) svirala je kapela go­
spodina doktora Sanchez de la Cerda »Donauwellen-
walzer«, a na onom (1848) dirigirao je gospodin Zawrtal,
kapelmajstor kod e. i kr. 53 pješ. regimente, kompo­
zitor nove ilirske opere »Gorski pastiri«: Sveslav, Iliro-
slav i Panslav.
U ono davno, četrdesetosmaško vrijeme slavjanskih,
bečkih balova, sve što je bilo vrijedilo kao »domorodno«,
bilo je uzvišeno iznad svake pa i najnevinije kritike.
Kao što je svilena lepeza grofice Rubido-Zichy bila
jedinim intelektualnim i političkim događajem jednog
takvog našeg četrdesetosmaškog bala, tako su nama
donski Kozaci tada bili idealom slobode, carski rođendan
Ferdinanda V najveći blagdan, a pjesme Tamskoga
genijalne, i svi pojmovi postavljeni na glavu. O Jela-
čićevoj pjesmi »Kakva mora moja dieva biti« govorilo
se po balovima kao o posljednjem i najvažnijem knji­
ževnom događaju, i dok je Jelačić strijeljao po Beču
austrijske federaliste i postavljao vješala pred bečkim
crkvama, »Danica«, naš jedini svjetionik, objavila je tu
bansku ljubavnu fantaziju u prijevodu Tarnskoga.

Nesmie misliti, da svi za njom teže

Kano paun po sokaku it’,
N iti bacat na junake mrieže:
Takva mora moja dieva bit.
66
 Kosa plava, ko da je od zlata
A mekana kao svile nit,
Mora jo j se vijat oko vrata:
Takva mora moja dieva bit.

Modro oko ko modrina neba

Da nemožeš nagledat se sit.
A nos da je nježno svinut trieba.
Takva mora moja dieva bit.

Uzka noga tako meka ruka,

Da se baršun pred njom mora skrit.
I da svakog na poljubac nuka
Takva mora moja dieva bit.

Stas ne velik, ali niti mao,

Veće sriedan, vitak vilovit,
N e bi V mi je dobri udes dao!
Takva mora moja dieva bit.

Tko nije bio uvjeren da su ovakvi stihovi naš, slavjan-

ski, ilirski, genijalni političko kulturni program, i da
su »nabožnost«, to jest »Bogoupoznavanje«, to jest »Bo-
goštovje« i narodnost dvije nerazdružive »posestrime«,
tko nije mislio da bi se »provala gerdna koja nas od na­
roda deli umalila«, na ilirski »bogoštovan« to jest jedino-
spasonosan način i to tako, da naše ljepotice, gospe i
gospodične, krasotice i ljepojke, ugledne gospođe ba-
ronice i grofice Carnellutti, Cuvay, Rubido-Zichy, Wrbna
i Orsich svladaju »jal hervatski«, pjevajući miloglasnu
popijevku »kde je domuv muj«, a hrabri naši »našinci«,
to jest haramije, graničari, panduri, i ostali ilirski rodo­

67
ljubi da ubijaju po Beču napredne intelektualce, tko
nije vjerovao u logiku ovog ilirskog programa, bio je
odmetnik, izrod i madžaron!
Na banketu u Stockerau-u kraj Beča, što su ga
24-III-1850 građani toga mjesta priredili u počast ilir­
skog osloboditelja Beča, pjesnika i bana baruna Jelačića,
novoimenovani biskup đakovački, Josip Juraj Strossmayer
održao je u slavu rodoljubivog slavljenika ovu zdravicu:

»Gospodo! Ova čaša u zdravlje onog velikog junaka

Austrie, koi na čelu svoga čestitog, neograničenom lju­
bavlju prejasnoj carskoj kući oddanog, i ideom jedne velike
domovine oduševljenog naroda, tisućo glavatu aždaju bun-
tovničtva, i svoju vlastitu utrobu biesno razdirućeg građan­
skoga rata, isto tako neodoljivom silom svojega duha i
svoje rieči, svoje krieposti, i svoga uzvišenoga značaja,
kao također snagom svoje desnice, satarisa, poplesa i ubi!
U zdravlje onog velikog muža, koga punim pravom na­
zivati možemo izvoljenikom providnosti božanske. Znamo
svi gospodo, dokle je u dni one strašne zasliepljenosti i
besprimjernog izdajstva u Austriji došlo bilo; dotle je
došlo, da je u samoj utrobi Austrie ime Austrianca zabra­
njeno i sramotom žigosano, austrijske boje nogami poga­
žene, austrijsko domoljublje — taj nepresušni vrutak svih
građanskih kriepostih — sramotom, podlosti, i robskim
duhom ozivano i porugi izverženo bilo. Svakom, koi ne htede
dizati oružja protiv svoje sobstvene domovine, i biti izda­
jicom, njemu biaše prietjeno smerti i ubojstvom. D a, dotle
je došlo, da je triebalo osobitog posriedovatelja providnosti
božanske, da se toj obaranjem i razorivanjem svega što
obstojaše sertajućoj biesnoći jedared na put stane, i da se
od svih stranah od zlotvorah svojih sopstvenih sinovah na-

68
padnuta Austria oslobodi i spasi. To je ovomu čovjeku
za rukom pošlo, i zato sam ga imenovao izvoljenikom
providnosti božanske; i neima dvojbe, da ako se jo š i
kada usude neprijatelji Austrie sa svojim opakim namie-
rama derzovito na vidielo izići, s nova će odbrati Bog
toga čovjeka, da bude i opet ona tverda stiena, o koju će
se biesni valovi bure i nemirah bezuspiešno razbiti. To je
tverdo uvierenje svih onih, koji su pravi priatelji vladaocu
i svojoj domovini«.

Neka se usporedi ova biskupska zdravica sa govorima

potkancelara Majora Rezerve, viteza Reda Marije Tere-
zije, gospodina Emila plemenitoga Feya, ili sa govorima
N. E. kancelara doktora Anđelka (Engelberta) Dolfussa,
ili sa nadgrobnim govorom N. E. Kardinala i Primasa
austrijske crkve Innitzera, izgovorenim na rekvijemu za
žrtve i junake legitimne egzekutive, i najpristraniji čitač
priznat će, da ni po čemu ne izgleda, kao da je između
ove biskupske zdravice 1850 i onog pogrebnog govora
1934 minulo osamdeset godina. To jest: današnje go­
spođe grofice Wrbna i Orsich i Ottensen i Salm-Salm
i Cuvay, to su one iste »milovidne ljepojke i krasotice«
četrdesetosmaške, i današnja »ideologija« biskupske zdra­
vice u Stockerau-u, to je ona jučerašnja četrdesetosmaška
»ideologija« doktora Anđelka Dolfussa, i ovo što danas
Felix Salten piše u »Novoj Slobodnoj Presi« o »bravu-
roznosti vladinih četa«, to je jučer Adv. Antun Kaznačić,
dubrovački pjesnik, pjevao preuzvišenom gospodinu Jo­
sipu Barunu Jelačiću.

U tve ruke postavljaju

Osvojene mač slobode,
 M ac s kojim si na Dunaju
Slobodstine zle zahode,
B ’arži od munje rastavio
Ter na urednost povratio.

Zaman zmija trojoglava

Svoj ispustit čemer spravi
Austrijanskijeh da darzava
S nepogodom vez rastavi;
Zaman grada parvostolna
Krugom stisnu vrata oholna.

Tebe pazeć približena

S nedobitnim vojnicima
Windischgraetzu na koliena
Uništena pastit ima
Proseć milost, stieče koju
Nejednaku starta u boju.

M ilost carska kriepost Tvoja

Uspieše Te nami ugodno
N a vladanje: ke pristoja
Sam onomu, ki narodno,
Zaboravlja sama sebe,
M isleć naše za potriebe.

Što je Strossmayer u svojoj političkoj dalekovidnosti

godine četrdesetosme zvao »tisućglavatom aždajom bun-
tovničtva«, to je vitez Reda Marije Terezije, Major
Rezerve gospodin potkancelar i c. i kr. major Emil pl.
Fey osamdeset i šest godina kasnije »satariso, popleso
i ubio«, a da je to učinio po liniji »providnosti božanske«,

70
to mu je potvrdila N. Eminencija preuzvišeni gospodin
Kardinal i Primas austrijske crkve Innitzer, kada je
citirao poslanicu Svetoga Pavla Korinćanima i Kanta.
Kanta u opće citiraju mnogi i mnogo u posljednje
vrijeme; cijela naša epoha mogla bi se prozvati novo-
kantovskom. Pošto smo »satarisali i ubili« nekoliko sto­
tina žena i djece, citiramo Kanta. I Habsburgova sjena
javlja se nad »prvostolnim gradom« sa Kantovom knji­
gom o »vječnom miru« u ruci. Habsburg očekuje da nje­
govi novokantovci još jače »krugom stisnu vrata oholna«
i sjutra on može mirne duše sjesti na jedan Focker i
spustiti se kao anđeo »vječnog mira« na trgu Svetoga
Mihajla. Socijalistička banda, ta jedina materijalistička
i vulgarna protukantovska bečka brana je »satarisana,
poplesana i ubijena«.

Kancelar, gospodin Engelbert Dolfuss, u predvečerje

pokladnog utorka, uputio je preko štampe »marksistič­
kim kolebljivcima« jedan vrlo učtiv poziv na njegov kan-
celarski, novokantovski, idealistički bal, što ga je odlučio
otvoriti s »počasnim pozdravom« pravim nepatvorenim
predratnim carskim austrijskim »Ehren-Salutom« iz dva­
naest teških baterija svoje slavom ovjenčane artiljerije.
»Preuzevši vladu, spoznao sam da sam samo izvršilac
tendenca jednog novog vremena, koje je uvjereno, da je sa
starim parlamentarizmom sagrađenim na partijskoj podlozi
svršeno, i da Nova Austrija treba da se izgradi na stale-
škoj osnovi, kao autoritarna država, vođena kršćanskim
i njemačkim duhom.
M i nemamo i mi nećemo da imamo ničega zajedničkog
sa kolebljivcima onih marksističkih ideologija, koje su toliko

71
štete nanijele našoj zemlji. M i pružamo ruku svima koji
su spremni da nam se pridruže oslobođeni svake marksi­
stičke dogmatike, da nam pomognu kod obnove mlade
Austrije, u kojoj radnik više neće trebati da rasipa svoje
snage u jalovoj klasnoj borbi — — .
Sveta stvar otadžbine zove nas sve u jedan red — u
jedan zatvoreni front svijesne discipline i samozatajom
sveg ličnog— mi pozivamo« — itd. itd.
Ta fatalna fraza o »svetoj stvari domovine« i tajan­
stvena snaga fraze uopće, jedno je od najmračnijih hi­
storijskih strašila. »Borili smo se rame o rame kao lavovi«,
rekao je doktor Julie Deutsch u Požunu novinarima
poslije bečke bitke. »Borili smo se kao lavovi, rame o
rame sa Starhembergom« rekao je potkancelar major
Rezerve vitez i plemić plemeniti gospodin Fey, razgo­
varajući sa predstavnicima štampe poslije pobjedonosne
bitke kod Floridsdorfa. On je dokazao da još ima na
svijetu neprijateljskih četa, koje su stvorene da budu
pobijeđene po »lavljim« austrijskim četama, on se je
»borio rame o rame« sa svojim saveznikom knezom Star­
hembergom »kao lav«, i kao Feldmarschallieutenant von
Hofer, koji se je 1914— 1918 isto tako pune četiri godine
borio »kao lav«, »rame o rame za svetu stvar domovine«,
kao i kancelar Dolfuss koji je kao kršćanski socijalista
spreman da »rame 0 rame« s marksističkim kolebljiv-
cima dovede Habsburge.
»Venit post multos una serena dies« moglo bi se reći
za današnje trijumfalno vikanje bečke štampe. Osjeća
se u svakom retku kako je, doista, poslije dugih i mrač­
nih dana marksističke more, osvanuo konačno blagdan,
kada su se kosturi u kapucinskoj dvorskoj grobnici pro­
budili od mračnog i dugotrajnog sna, i sad se veselo

72
grebu po tabanima i pod pazuhom, zijevajući blazirano
od dosade, da će se opet morati »boriti rame o rame«
za »svetu stvar domovine«, koja je konačno pobijedila
u bitci kod Beča i Floridsdorfa. »Velika pobjeda carskih
četa kod Beča!« Oko 400 mrtvih i sedam hiljada zaro­
bljenih veleizdajnika, devet smrtnih kazni, deset hiljada
godina teškog zatvora.
Beč je carski prijestolni grad, koji je izgubio sve
bitke i sve ratove u svojoj stoljetnoj prošlosti, pobje­
đujući isključivo samo u Beču (»kao lav«) svoje vlastite
građane: za protureformacije, četrdesetosme i danas.
Kakvo to prokletstvo leži nad tim gradom već vjeko­
vima, da je zdravoj ljudskoj pameti suđeno, da u Beču
bude vječno »satarisana i poplesana« i da tu između
Jelačićevih i Dolfussovih vješala većina stanovništva vje­
kovima pokunjeno šuti, popljuvana i žigosana kao vele­
izdajnik! Tri hiljade rezervnih ratnika izraelitske vjero-
ispovijesti javilo se potkancelaru plemenitom vitezu Feyu
na raspoloženje — pod burzovnom pretpostavkom, da
će se ovako vrlo mudro i koncilijantno izvući iz opa­
snosti kršćanskosocijalnog pogroma, zaboravljajući da je
u Beču ovaj put pravda utopljena u krvi, a ne u mastilu!
Kada su socijalisti pod konac prošloga stoljeća razbi­
jali svoje mudre glave, kako da izmisle neki ma i naj­
prirodniji raison d’être Austrije »kao takve«, našli su
da poslije »turske opasnosti« Austrija ima misiju, da
bude barijera ruskom, carističkom prodoru na sredo­
zemno more. A Engels je (1880) mislio da će

»svaka opasnost jednog svjetskog rata nestati onoga dana

kada će obrat stvari u Rusiji dozvoliti ruskom narodu da
obračuna sa tradicionalnom osvajačkom politikom svojih

73
careva, i kad će se mjesto fantaziranja o svesvjetskom
gospodstvu početi zanimati svojim vlastitim unutarnjim
životom «.

»Obrat stvari u Rusiji« dozvolio je ruskom narodu da

se »zanima svojim vlastitim unutarnjim životom«, o ne­
kom »carskom prodiranju na sredozemno more« nema
govora, a vidimo da Austrija ipak ne će da spozna, kako
je svaki njen raison d’être utrnuo; opasnost svjetskog
rata nije minula, i sve se razvija savršeno obratno od
varljivih ljudskih predviđanja. Za vrijeme Carstva, u
franciscojosephinskoj liberalnoj periodi, kada je carski
Dvor u prkos gornjem domu, velikaškoj kući, magna­
tima i trgovcima parvenuima (kojih se upliv u zakulisnoj
politici sve jače osjećao) forsirao »sveopće i jednako­
pravno tajno pravo glasa«, da tako Novcu stvori pri­
rodnu socijalnu Protutežu, socijaldemokrati bili su ve­
seli u svojoj mutnoj vodi kao slatke zlatne ribice u staklu.
Sa tajnim pravom glasa pala im je sjekira u parlamen­
tarni med i svaki neomarksistički knjigovođa imao je
izgleda da postane carski dvorski savjetnik.
Fraze o austrijskoj kulturnoj misiji na Dunavu, o
»Istočnoj Marci«, o symbiozi slavensko-njemačkoj, o eko-
nomskogeografskoj jedinstvenoj bazi između Dunava,
Alpa i Karpata, o agrarnofeudalnoj podlozi koja treba
da se industrijalizira i upravlja iz Beča kao prirodnog
geografskog centra, legende o legendarnoj cesti Istok—
Zapad: Hamburg— Bagdad, i Sjever Jug: Danzig— Trst,
teorija o državi i naddržavi, sve te mnogobrojne renne-
rovske prazne fraze bile su podlogom austrijske socija­
lističke politike za vrijeme prosperiteta na prijelazu sto­
ljeća, u vrijeme aneksione krize, u predvečerje svjet­

74
skoga rata, za rata, sve do osamnaeste. Ova carska
dvorskosavjetnička politika našla se je u slijepoj ulici
poslijeratnog haosa, kada su jednoga dana dvadeset i
tri miliona Slavena nestala u magli i tako su se laži o
symbiozi i o bazama i o misijama rasplinule kao fan­
tomi, a jedinom realnom podlogom za provađanje mark­
sističke politike ostala je socijalistima gradska bečka
vijećnica. Upravljajući poslovima gradske bečke vijeć­
nice vrlo savjesno, humano, stvorivši od Beča jedan
grad najmodernije uređen u pitanjima socijalne pomoći
i socijalno zdravstvenih i kulturnih ustanova, ovi stari
politikanti zaboravili su da vode računa o stvarnim odno­
sima snaga oko svoje začarane gradske vijećnice. Dok su
priređivali međunarodne glazbene svečane zborove, dok
su u gotskom dvoru vijećnice svirali Buchnerovog
»Dantona«, oko njih padala je jedna tvrđava za drugom,
a po Tirolu i u Štajerskoj sve je mračnijom postajala
sjena praunuka bečkog pobjednika i osloboditelja Beča
1683 knez Ernesta Rtidigera Starhemberga. Ukleta kao
Trnoružica snivala je ova komunalna uprava »svoj divan
san«, sumnjajući i sama u ispravnost svojih nada, ali
trajno nepomična, u stravi da se, poremetivši svoju le­
targiju, ne bi našla pred stvarnošću pred kojom je stre­
pila od osamnaeste. Stvarnost se jednoga dana pred tim
mudrim bečkim gradskim očima javila sa vješalima i
s topovima. Kao i četrnaeste pred austrijskim carskim
vješalima i topovima, austrijska socijalnodemokratska
koncepcija slomila se kao slabo sagrađen most, i danas
kada su je austrijski topovi pobijedili po drugi put
svojom dokaznom snagom, ona leži »satarisana, pople-
sana i martva«. Njena carskosavjetnička uloga je do-
igrana. Toj danas prezrenoj siroti, beskućnici i vele­

75
izdajnici, ni Habsburg ni Fey ni Starhemberg ne će
priznati ni jedne carske zasluge. Ona je danas prestala
biti »hoffähig« i za nju se u svakome slučaju ne piše
dobro, Hitler se sprema da ih nabije na kolac, Mussolini
ih je osudio na smrt zbog afere Matteotti, Dolfuss ih
bije topovima, a Felix Salten, predsjednik kluba Pen
zove ih kriminalnim luđacima.
»Bilo je to teško iskušenje za naše živce«, napisao je
Felix Salten, predsjednik austrijske sekcije Kluba Pen,
drug naše gospode priznatih književnila, isto tako čla­
nova Kluba Pen, liberal kao što su već liberalna ova
gospoda te liberalne organizacije kluba Pen.

»Kako rado bi se čovjek prepustio svojim mislima da

bezbrižno lutaju prostorom i da se zaustave kod drugih
stvari. A li misao na uništenje egzistencije, na zbunjene
mlade ljude koji su žrtvovali svoj život —
hMisao na nevinu djecu —

»Misao na muževe egzekutive koji su predano i junački

vršili svoju dužnost, i koji su, u svojoj hrabroj bravuri,
dosegli krajnu granicu neustrašivosti«.
(Feliks Salten »Nervenprobe« u »Neue F reie Presse« od 18. II.
1934.)
Provaliti u tuđu kuću, ubiti sto i pedeset žena i djece,
pucati po kuhinjama i po proleterskim loncima topo­
vima, dići u zrak dinamitom čitava predgrađa, i to
sve prozvati »živčanim iskušenjem« i »hrabrom bravu­
rom na krajnjoj granici neustrašivosti«, biti predsjed­
nikom austrijskog Kluba Pen i prisustvovati dubrovačkom
kongresu, glasati tamo za protunjemačku rezoluciju, a
paralelno koketirati sa Habsburgom i Dolfussom, citi­

76
rati Kanta i biti saradnik »Nove Slobodne Prese«, zvati
se Feliks, biti Semit i Antisemit, to sve zajedno zove se
u jednoj osobi Feliks Austria Salten!
Na jednoj strani bore se po ovoj penovskoj analizi
fakata vitezovi bez straha i mane, »diese Ritter ohne
Furcht und Tadel« (to su članovi egzekutive Habsburg-
Starhemberg), koji imaju idealistički pogled na svijet
i koji pronose jednu jedinu ideju: ispunjavanje dužnosti
u Kantovu smislu, »nur die einzige Idee, Pflichter­
füllung, der starre Wille diese Pflicht durchzuführen
gegen Jedermann«, (»nesalomljiva volja tu dužnost iz­
vršiti protiv svakoga«), a elementi protivu kojih ovi sal-
tenski vitezovi bez straha i mahne suprotstavljaju svoj
kantovski kategorički imperativ golih noževa i topova,
to su elementi kriminalni, luđački i zagriženi (»ver­
bohrte, wahnsinnige, verbrecherische«), to su razorni
mračni elementi, »Rulja«, kako je zove spiritualist i kan-
tovac grof Coudenhove-Kalergi.
Ovaj Dolfussov pokladni utorak svršio je žalosno.
Za osamdeset godina, (2014), ako netko bude opet u
našoj situaciji da opisuje bečke grofove i grofice na
slavenskim balovima uz grmljavinu topova i u sjeni
vješala, neka se sjeti da je tako bilo u Beču prije osam­
deset godina (1934), i prije sto i šezdeset godina (1848),
i prije trista devedeset i šest godina (1618), i da se u
Beču od pamtivijeka pleše u sjeni vješala i uz grmlja­
vinu topova. Taj grad zove se gradom valcera zato, jer
se tu žene i djeca ubijaju topovima.

77
S T A V IS K Y
 Stavisky prije katastrofe: generalni direktor S.
I. M. A. (Société d’ Installations Mécaniques et Agri­
coles) i C. F. E. G. (Compagnie Foncière et d’ Entre­
prises générales), financier s neograničenim kreditima
municipalnih banaka u Orleansu i Bayonnei, bankir koji
ima svoj appartement u Claridgeu, svoje posjede u St.
Claudu i Marly le Roisu, svoj Rolls-Royce, svoga konja
ljubimca, »Le Grand Cyrus« (pobjednika u Longchampu),
svoju gospođu (pobjednicu na cvjetnom Korzu u Can-
nesu i Biarritzu), svoje prijatelje ministre, državne tajnike
i podtajnike, prefekte, slavne književnike i umjetnike,
svoje otmjene veze u parlamentu, u lijevim, građanskim
i u St. Germainskim krugovima, a na koncu i svoje
intimne madžarske grofovske drugove, koji očekuju od
haaškog arbitražnog suda milijarde, a sve u vezi sa
Staviskym i na podlozi Staviskovog poslovnog ugleda.

Stavisky poslije katastrofe: bludnik, razvratnik, pijan-

dura, zavodnik, tat i varalica na kartama, moralno de­
fektna kukavica, gangster, špijun, policijski konfident,
krivotvoritelj, obijač blagajna, krijumčar opiuma i ko­
kaina, najobičniji gangster, transvertit i spolno nastrani
degenerik, Židov, maquerau koji je krao starim glu­
micama skupocjeni nakit, tat, koji je provaljivao u za-
lagaonice, osuđenik, koji je sjedio u zatvoru zbog obične
prevare (zbog krađe i provale), bezimeni došljak kome

g K r le ž a : E v r o p a d an a s
81
se ni ime ne zna, paralitik, sifilitik, luđak i moralno
strašilo, za koje uopće nije nikakva šteta da je ostalo
prostrijeljene lubanje, kao bijesno pseto.

Tko je Stavisky? Glumac, koji je na ovim daskama

(što znače život) nastupio u nekoliko uloga: kao »lijepi
Saša«, Serge Aleksandre, Aleks, Grand Aleksandre, Boisy
de Monte i Victor Boitel, a propao je na premijeri gran­
dioznog i senzacionalnog filma naših dana »Saša Sta­
visky«, u kome je igrao glavnu i naslovnu ulogu. I kao
što se kod svih takvih glasnih kazališnih neuspjeha
zbiva: glumac koji nije uspio ima uvijek slabu kritiku
u dnevnoj štampi. Po svim tajanstvenim zakonima holly-
woodskih šlagera, ova filmska ličnost morala je da svrši
svoju karijeru upravo tako kao što se i dogodilo: u skija­
škom odijelu, u jednoj samotnoj vili u Chamonixu, po­
slije bjesomučne hajke, koju kao da je režirao Metro
Goldwynov Reinhardt: plemeniti Sternberg. Marlena,
»božanska, demonska Marlena« zove se u ovoj drami
Arlette Simon; bila je u prvim slikama tog pustolovnog
filma mannequin jedne pomodne pariške kuće, onda po­
bjednica na cvjetnom Korzu u Cannesu, i pobjednica
u natječaju za najelegantnija automobilska kola u Biar-
l'itzu, a u epilogu filmska sudbina izbacila ju je iz mi­
lijarderskog raja, kao popljuvan simbol biblijske gre-
šnice Eve. Bespomoćna, bijedna, zbunjena, raskrinkana
ljubovca jednog hohštaplera, ta jadna Eva danas ne
zna što će sa svojim smokvinim listom, jer su je svukli
do gola, na najjavnijem mjestu, na naslovnim strani­
cama boulevardske štampe, osvijetlivši je cirkuskim re­
flektorima sa sviju strana, kao najvažniju točku ove
varijetetske predstave: pomodna lutka u hermelinu i

82
damastu, koja se vjenčala u zatvoru s jednim kažnjeni-
kom, pobjednica cvjetnog Korza u Nici i udovica koja
u neprozirnoj crnini plače nad kovčegom svoga supruga,
»lijepog Saše!«

Logika jedne milijarde. Kada jedan »bludnik«, »razvrat­

nik«, »pijandura«, »tat« i »varalica na kartama«, »moralno
defektan tip«, »gangster«, »špijun«, »krivotvoritelj čekova«,
»obijač blagajna«, »krijumčar«, »degenerik«, »otpušteni ka-
žnjenik koji je sjedio u zatvoru zbog obične prevare«,
»bezimeni došljak kome se ne zna ni ime« postane mili­
jarder, on se pretvara u gospodina generalnog direktora
S.. I. M. A. i C. F. E. G., njemu se otvaraju neogra­
ničeni krediti municipalnih banaka, on stanuje u Cla-
ridgeu, igra na konjskim trkama, gospođa mu natječe
se na natječajima za najelegantnija kola; on živi u naj­
višim finansijskim i intelektualnim krugovima, on je
u jednu riječ: gospodin generalni direktor, bankir, fi­
nancier, u koga propali madžarski grofovi iz svoje da­
leke Hungarie gledaju kao u spasitelja.

U ovom našem glembajevskom društvu i u tim viso­

kim patricijskim glembajevskim krugovima oprašta se
međusobno sve, osim prazne kase. A ovaj Saša, koga
su prozvali »lijepim« (a koji je imao bijednu, zabrinutu,
zbrčkanu fiziognomiju uličnog trgovca jabuka u var-
šavskom ili kijevskom Ghettu), ostavio je iza sebe pra­
zne blagajne. Po milijarderskoj logici prazna blagajna
je najodvratniji kriminal, a tko je »kriminalan tip« taj
spada tamo odakle je kao parvenu i došao: među »gang­
stere«, »maqueraue«, »otpuštene kažnjenike« i »varalice
na kartama«. Ili u smrt. Lijepi Saša odabrao je smrt.

83
 Uloga štampe. Kada jedan »bludnik«, »razvratnik«,
. »pijandura«, »otpušteni kažnjenik« otvori sebi neogra­
ničene kredite municipalnih banaka, kada stekne par'a-
mentarne veze i pije bruderšaft s madžarskim grofovima,
o njegovoj blistavoj karijeri štampa donosi feuilletone,
o društvenim uspjesima njegove gospođe pišu se pje­
sme, o pobjedonosnim njegovim konjima javljaju sve
antene od Australije do Konga najneznatnije sitnice, jer
to je ta milijarderska fata morgana, o kojoj sanjaju mi-
lioni naših sugrađana, o kojoj piše sveukupna naša štampa,
a veličaju je sva bioskopska platna čitavoga svijeta kao
ideal poslovnog uspjeha. Ali kad takav bogataš parvenu,
novopečeni banldr i financier-karijerista padne pod stje­
caj, kad se na dnevnom redu jave dosadni skandali
s mjenicama, s nepokrivenim bonovima, krivotvoreni
čekovi, upropašteni krediti, pokradene zalagaonice, mu­
nicipalni zajmovi, onda štampa s tih finansijskih magnata
skida krinke: o bludnicima, o razvratnicima i otpu­
štenim kažnjenicima koji su u našem društvu igrali
ulogu bankira (i o kojima je ta ista štampa objavljivala
plaćene hvalospjeve), sada poslije katastrofe ta štampa
piše da su zapravo »provalnici« i »moralno defektni tipovi«
»špijuni, sasvim mračne i odvratne prošlosti«, »figure iz
podzemlja«, »varalice na kartama i krivotvoritelji čekova«,
ukratko: lica kojima nema mjesta u otmjenom društvu,
parveniji koji su htjeli da se prokrijumčare među pa­
tricije i milijardere, ali ih je pravodobno stigla pravedna
kazna.

Život i predživot. Svijet i polusvijet. Uvijek jedna te

ista (odvratna glupa i dosadna) slika: konjske trke u
Longchampu: Pobjednik Velikog Derbya »Le Grand

84
Cyrus* iz štale Generalnog Direktora A. A. od S. I.
M. i C. F. E. G. Ili: Supruga generalnog direktora S.
Alexandrea, kao pobjednica na cvjetnom Korzu u
Cannesu. Ili: sin gospodina Generalnog direktora Boisy
de Monte, sa svojim alžirskim magaretom na plaži u
Biarritzu. Snimke tih aluminijem popločanih i najskup­
ljom kožom pojastučenih carrosserija, parkova, ljetni­
kovaca na ažurnoj obali i u Chamonixu, sjene tog tajan­
stvenog, filmskog luksusa kakav cvate između Monte
Carla i. pariškog Glaridgea, između londonskog Carl-
tona, Ritza i sunčane Floride, tajanstvo milijunaške opoj-
nosti, kojom se truju gomile danomice, to su teme uspona,
uspjeha, i društvene karijere, što lebde nad nama kao
čarobni zrakoplovi, a zovu se: »Društvo!« »Svijet!« »Ka-
rij era!« »Milij arda!«
A kada netko propadne i stropošta se iz toga »Dru­
štva« i toga »Svijeta«, kada ostavi za sobom prazne bla­
gajne, kada je pao zgnječen pod stečajem, onda ta ista
dnevna štampa (koja dnevno puni svoje stranice opisi­
vanjem konjskih trka, cvjetnog Korza, natječaja za naj­
elegantniju limousinu, koja slatkim opisivanjem tog blju­
tavog kiča, kakvim žive sva ugledna gospoda Stavisci
od Mentona đo Londona, povisuje svoju tirageu, optu­
žuje »propalog parvenua« Staviškog — jer je igrao na
konjskim trkama, jer se je natjecao u natječaju za ele­
ganciju najljepših automobilskih kola, jer je ljetovao u
Biarritzu, u jednu riječ zato, jer se usudio da toj štampi
bude sujetom njenih unosnih izdanja i modelom ideala
kakve ta štampa propovijeda od svoga početka. Štampi
je stalo do dvostrukog dobitka. Posebno izdanje sa sli­
kom gospođe Generalnog Direktora Staviskog na na­
slovnoj strani: pobjednica cvjetnog Korza u Nici s po-

85
lamom lisicom oko vrata kao dama blistave ljepote, i
opet posebno izdanje sa slikom gospođe Stavisky na
naslovnoj strani: nesretna udovica varalice i hohšta­
plera Staviskog. U prvoj, ažurnoj, cvjetnoj, južnjačkoj
varijanti pod snobovskim naslovom: »iz života društva
i svijeta«, a u drugoj sudbenoistražnoj, policijskoj va­
rijanti pod naslovom punim sugestije za istražne vlasti:
slika iz mračne i kriminalne historije ovoga svijeta, »koji
je zapravo polusvijet« i život koji je u tom slučaju bio
»predživot«.
U stanju sveopće, strastvene, poslovne zaslijeplje-
nosti, ovaj, pustolov, koji je platio krivnju smrtnom
kaznom, zaslužio je da mu štampa prekrije raskrvavljenu
masku crnom krpom i da prestane da gazi po tom zga-
ženom truplu. Ako ni zbog čega drugog, a ono iz po­
slovne zahvalnosti spram ovog čovjeka koji je kao mrtva
senzacija dao štampi više miliona nego što ih je sam
u životu pronevjerio. Onaj pokojnik u skijaškom dresu,
na podu vile u Chamonixu, u nepomičnoj horizontali,
simbol je jednog potpuno obezglavljenog stanja u sr­
cima, u mozgovima, u prostoru i u vremenu. Jer dok
ima takvih »samoubica«, sasvim je svejedno tko od nas
leži na onoj strašnoj i odvratnoj, krvavoj fotografiji
smrti u Chamonixu (G. B. Shaw.)

Problem krivnje. Saše Staviskog više nema, a kriv je

samo zato jer nije uspio. »Ništa pod zvijezdama nije
nemoguće«, rekao je Goebbels nad Kantovim grobom,
slaveći Kanta kao pisca knjige o vječnom miru, a mi­
sleći kod toga na pobjedu u novom svjetskom ratu. I
doista: ako Goebbels sa svojim kukastim krstovima prodre
do Bagdada, do Ceylona, do Barcelone, on će ući u hi­

86
storiju kao pobjednik, a ako se slomi u svojim smicali­
cama, on će stradati kao Stavisky ili kao Kruegher. Ako
pobijedi, podignut će mu se u berlinskom ratnom mu­
zeju pod kupolom ratne slave mramorno poprsje, a ako
padne poražen, pisat će se o njemu da je bio kljasta
nakaza, degenerik, moralni kreten, pustolov, pijandura
i homoseksualac. Ako Goebbelsu pođe za rukom da
osvoji Carigrad, ostat će u historiji kao lik lovorom ovjen­
čan, pučki tribun sa svima znacima i simbolima svog
dostojanstva, a ako ga likvidiraju, dotući će ga njegovim
vlastitim šakama kao šepavog gubavca. Kruegher prije
smrti kretao se po burzama kao nadzemaljsko biće, a
poslije likvidacije postao je simbolom prevare i po­
slovne podvale.
Da je Stavisky dobio u posljednjem činu milijarder­
ski poklon iz Amerike kao Balzacov Mercadet, stvar bi
se svršila kao komedija, a da mu je pošlo za rukom da
se vjenča u Madeleini sa najbogatijom djevojkom Pariza
kao Maupassantov Bel-Ami, mjesto njegove smrti
štampa bi bila objavila senzacionalne članke o toj gran­
dioznoj svadbi. Da je Stavisky sastavio kabinet kao Zolin
Rougon ili zaradio sedam milijardi kao Sir Bazil Zaharov,
bio bi dobio ruku jedne plavokrvne španske kneginje,
postao bi vitezom plave podvezice, Alcantare i Balaclave,
odlikovan najvišim redovima Svetoga Ignacija, Svetoga
Andrije i Svetoga Alauriciusa; njegova gospođa i dan
bi današnji imala pravo da učestvuje na cvjetnom Korzu
u Cannesu, kao najljepša i najotmjenija dama u ovoj
kremi nad kremama, što se vozika »okrunjena skupo­
cjenim ružama na ažurnoj, sunčanoj obali«. Da je Sta-
visky ubio dvadeset milijuna ljudi, bio bi i danas vla­
snikom štale u St. Cloudu, a o životu njegove gospođe

87
štampa danas ne bi pisala kao o »predživotu male dje­
vojke iz puka«. Gospođa Simón Arllette Alexandre de
Boitel bila bi još uvijek »otmjena dama iz svijeta«, a ne
problematično lice i mannequin iz »polusvijeta«.

Logika poslovnog uspjeha i neuspjeha. Sva razlika iz­

među poslovnog uspjeha i neuspjeha je ta, Što poslovni
uspjeh znači konjske trke, šampanjac, igračnice pune
pustolovnog svijeta i polusvijeta, okupane i mlade, site
žene, Rolls-Royce, a sve to na račun neograničenih
kredita koji su pokriveni solidnim tuđim garancijama.
A poslovni neuspjeh (većega stila znači: skupocjene
engleske konje, automobile, put u Kairo, mjesečinu
pod piramidama, gondole u Veneciji, a sve to na račun
kredita koji su pokriveni nesolidnim tuđim garancijama.
Čovjek, koji između tuđeg novca, pretvorenog u karte,
u ljubovce i u konje (što ga u prvom slučaju zovu
poslovnim uspjehom) i tuđeg novca pretvorenog u luk-
susno razbacivanje banknota po burzama i kartašnicama
(što ga zovu poslovnim neuspjehom) ne vidi nikakve
naročite razlike, takav čovjek nema poslovnog čula za
trgovačke konvencije, on je za te stvari slijep i gluho­
nijem, on je za današnje poslovno društvo bespredmetan,
on je suvišan, on samo smeta, on je razoran, pa čak i
nemoralan! Pa ipak! Ako je istina što je rekao Kant
za primijenjenu logiku da je: »eine Vorstellung des
Verstandes und der Regel seines notwendigen Ge-
brauchs in concreto« — onda je još uvijek na snazi ovaj
(nazovimo ga tako) poslovni silogizam in concreto:

i). Svi poslovni ljudi rade (konkretno) tuđim nov­

cem. Stavisky je radio tuđim novcem.

88
 Dakle: Stavisky je bio konkretno poslovan čovjek.
Ili:
2). Svi poslovni ljudi rade tuđim novcem.
Stavisky je bio poslovan čovjek.
Dakle: Stavisky je radio tuđim novcem.
Ili ovako:
3). Svi su pošteni poslovni uspjesi plaćeni tu­
đim novcem jer bez tuđeg novca (kredita)
nema (konkretnog) poslovnog uspjeha.
Stavisky je radio tuđim novcem.
Dakle: Staviskoga neuspjeh nije neposlovan.
A može i ovako:
4). Svi su (pošteni) poslovni neuspjesi plaćeni
tuđim kreditom.
Stavisky nije uspio poslovno.
Dakle: Jer nije uspio poslovno, Stavisky je nepošten.

Logika je nauka o logičnim pravilima mišljenja, nauka

0 ispravnom načinu razmišljanja, potrebna kao metoda
da bi se otkrila ljudska istina. A istina se u poslovnom
slučaju Aleksandra Staviskog otkriva kao relativna.
Logika je u ovom slučaju analiza načina kako se misli
1 zaključuje u poslovnim trikovima, a u ovom (kon­
kretnom) slučaju i na ovim poslovnim premisama, za­
ključuje se potpuno krivo. Logika je normativna: ona
određuje smisao i ocjenjuje vrijednost pojedinog načina
mišljenja u odnosu spram istine i istinitosti pojedinih
stanja, pitanja i odnosa. U ovom (konkretnom) slučaju
stanja i odnosa poslovnog kompleksa Stavisky, ako for-
malistički apstrahiramo od sadržaja izrečenog u ovim
silogizmima, u svim slučajevima (1. 2. 3.) je zaključak
pravilan osim u posljednjem, četvrtom, gdje Stavisky

89
ispada nepošten samo zato, jer je neuspio po svim pra­
vilima poštenog poslovnog uspjeha: in concreto, u smi­
slu primijenjene Kantove logike.
Ako su logične kategorije nadzemaljsko, nebesko tkivo,
što obasjava naše mozgove kao zagrobna, onostrana,
nama neshvatljiva svjetlost, ako su zakoni mišljenja
doista nezavisni od zakona ljudskog zbivanja, ako nas
logika uči o apsolutnim nebeskim istinama, a nije samo-
pomoćno sredstvo snalaženja u bijednim zemaljskim
stanjima i relacijama, onda po svim principima ontolo­
škog, spoznajnog, nadzemaljskog, zagrobnog i preko-
grobnog zbivanja, nepokolebljivo kao astralna zagonetka
stoji pred nama ovaj silogizam po kome je Stavisky bio
običan kartaš, koji je samo zato kriv, jer nije na kartama
dobio, i burzovna varalica, koji je propao jer nije uspio,
i nesolidan trgovac koji je pao pod stjecaj jer nije više
imao kredita.
Stavisky je dakle propao, jer nije uspio, a uspjeli su
oni koji nisu propali. I dok se taj poslovni vrtuljak vrti
na evropskom sajmu, prilična omaglica vlada u pojmo­
vima o uspjehu i neuspjehu. Sve se predodžbe kreću
oko nas u logičnoj vrtoglavici od koje nas boli pamet
i mučno nam je. Boli nas savjest od ove savremene
ekonomske migrene!

Filmski elementi jednog sna o milijardi. Taj mali

ukrajinski degenerik, koji je poslije svoje smrti srušio
dva kabineta: Chautempsov i Daladierov, koji je po­
vukao za sobom u smrt još dvadesetak svojih bližnjih,
uskrsnuo je u Grevinovom kabinetu voštanih kipova kao
posljednja senzacija naših dana. Između kapetana Drey-
fussa i G. B. Shawa, Bonaparta i Luigi Luchenia (koji

90
 je zaklao blagopokojnu caricu Jelisavetu), Saša Stavisky
stoji na raskrsnici savremenih milijarderskih pitanja kao
voštani dokaz, kako se svi ti milijarderski snovi ras-
plinjuju zapravo vrlo brzo u ništa: danas zoveš se Krueg-
her, putuješ po Evropi svojim vlastitim luksusnim brzo-
vlakom, u raznim te glavnim gradovima dočekuju kao
suverena u dvorskoj čekaonici, newyorška se burza trese
pod tvojim nogama kao staromodni mlin, a sjutra si
popljuvano truplo, voštana lutka u panoptikumu, alarm
u dnevnim listovima, i sramotna ljaga, koje se svi tvoji
(pa i najintimniji) znanci stide kao gube.
Tajanstveni Ukrajinac, židovsko dijete kijevskog bje­
gunca, krade u Parizu čekove, prodaje lažne smaragde,
vara na kartama, vjenča u zatvoru jednu malu, trudnu
prodavačicu, živi s - njom u sretnom braku, zarađuje
milijune, upropašćuje tuđe kredite, opet zarađuje mili­
june, opet gubi tuđe milijune, a sve u bunilu savre-
menog, nezdravog, otrovanog suludog zanosa, u magnet­
skom polju jedne smiješne, sveopće, sveljudske, su­
više zemaljske sugestije: da postane milijarder.
Tko od današnjih poslovnih evropskih privrednika
nema taj isti ideal? Koja od jučerašnjih feudalnih lutaka
(u predratnom društvenom panoptikumu) nije imala
ideal postati grof, markiz ili u najmanju ruku: baron?
Parvenu pučanin, kome su feudalci priznali plavu krv,
postao je plavokrvnim aristokratom i u onom slučaju
ako je bio nearijskog porijekla, a siromah kome mi­
lijarderi priznaju svoje kredite, može postati punokrvnim
milijarderom, premda je rodom iz Kijeva. Milijarderski
eliksir podmlađuje, on pere s ljudskog tijela svaku ljagu,
on magarce pretvara u mudrace, a ženama zasljepljuje
pogled, te u osamdesetgodišnjoj Rockfellerovoj mumiji

91
misle da gledaju Narcisa. I Saša Stavisky je sanjao
0 toj prvoj, čudotvornoj milijardi. On je prodavao svoj
goveđi ekstrakt »P’tit Pot«, da bi građani odebljali, a
na drugoj strani stavio je u promet svoj »Matryscope«,
aparat za mršavljenje, da bi građani skidanjem svog
građanskog sala kupovali njegovo »oprobano sredstvo«
za mršavljenje. Danas, kada se lokomotive lože brazi-
lijanskom kavom, taj dijalektički trik nije nikakav dokaz
protiv Staviskove špekulacije. Novac (isto tako) gradi
na jednoj strani topove, a na drugoj propovijeda mir,
1 američki farmeri na jednoj strani siju pamuk, a na
drugoj ga pale, a sve isključivo po crti milijarderske
logike i profita.
U društvu koje je osnovano na bezimenosti novca
kao takvog, kome je »anonimna društvenost« najosnovnija
ekonomska podloga, ovog pustolova, koji je krao nakit
po zalagaonicama, optužuju da je bio društven ano­
niman i da je osnivao anonimna akcionarska društva,
s mutnim vrelima i nesolidnom bazom.
Madžarski grofovi u svakom slučaju nisu solidna po­
slovna baza, a da je to Staviskovo haaško-bayonnesko
poduzeće, osnovano na obmani, na poratnoj političkoj
zapletenosti, na ratnim i agrarnim obveznicama i na
nepokrivenim čekovima pokazalo pozitivnu bilansu, konj
gospodina Generalnog direktora >>Le Grande Cyrus« i
danas bi još bio neka vrsta svete životinje. T i isti ma­
džarski magnati, koji danas tako mudro šute, kao da ih
se ta stvar ništa ne tiče, i danas bi skidali svoje cilindre
pred pastuhom gospodina generalnog direktora, jer u
sadašnjem društvu jockeya, bankira, madžarsldh gro­
fova, Philippea Menjoua i Saše Staviskog i nije pitanje
kako si došao do milijarde, nego imaš li je u džepu.

92
Tko je tu milijardersku poplavu preplivao, taj se nije
utopio, a tko se je utopio s praznim džepovima, to je
nitkov i mračno lice: bivši čovjek. U našim snima
pred svima nama javlja se ažurna i nadzemaljska »druga
obala«, približena našoj stvarnosti na razmak filmskog
platna, i tko je toliko ograničen da zapliva do te holly-
woođske Cythere, taj ima savremene fantazije kakva da­
nas vlada u svima glavama, kojima je kinematograf jedino
vrelo emocija. Da je ta slika o sreći tako neukusna, tako
glupa, tako žalosna kao što su neukusne i žalosne naše
fantazije o milijarderskom ostrvu, tome nisu krivi pojedi­
ni, osamljeni i izgubljeni sanjari. Nikada ni jedno vrijeme
nije bilo tako oskudno i bijedno u sanjarenju kao naše.
Ni jedna historijska perioda nije imala tako žalosne i
siromašne iluzije o životu kao naša. Igrati se u moru
sa ribama od šarene gumije, nositi plavu lisicu oko
vrata, imati Rolls, sva ta krzna na koncu i igračke od pleha
i biserne ogrlice i Wimpassing irigatore, sve su to go­
mile robe, koje se kreću oko nas u beskrajnim masama
kao polarni led. Da se tu i tamo šatre i slomi čamčić
kakvog bijednog Ukrajinca, koji je mislio da će isplo­
viti iz pakla, to su epizode. Kod takvih brodoloma ima
upravo vrlo malo lične krivnje, a u koliko je i ima, ta
se može oprati kaznenim zakonom, koji još uvijek nosi
žig rimskog prava, to jest prava jačega. Tko je slabiji,
taj gubi parnicu i sigurno je da će biti suđen.
N a koncu: sve je to zanimljivo i nije, već prema tome
s kojeg se gledišta promatra čitava ta dosadna i prilično
glupa priča o pustolovinama jednog probisvjeta, koji
se je prokrijumčario na milijarderski zrakoplov, a koga
su milijarderi bacili kamo takvi golaći i spadaju: u
podzemlje.

93
 Ako ima nečeg simptomatičnog u tom slučaju, to je
značajna uloga savremene štampe u toj aferi. U po­
manjkanju boljeg sujeta, štampa je stvorila iz tog vara­
lice junaka dana, ona je iz tog mrtvaca stvorila poli­
tički fantom, koji se je prošetao pariškim ulicama kao
krvava sablast, da kao oluja, zasvira na parlamentarnim
vjetrokazima, da zavitla razne kike i klobuke, da prospe
političke prostrte stolove, da raznese po svijetu man­
date i imunitete, da konačno sruši takozvanu Ljevicu
i da se javi nad tom tvrđavom od igraćih karata kao
rimski, fašistički pozdrav pod Slavolukom. Naglašujući
kod otkrivanja te afere svoju socijalno detektivsku ulogu,
Štampa u čitavom »Slučaju Stavisky« nije iznijela ni
jedne, pa ni najneznatnije sitnice o zakulisnom stanju
fakata u toj drami. Oborivši se svom svojom žestinom
na mrtvog pustolova, ona je samo nagomilavala sen­
zacionalni, dekorativni materijal toga skandala, ona je
riporterski opisivala pojedine scene toga filma; u uzvi­
šenoj svojoj ulozi, kao da unosi svjetlost u ovaj mračni
kriminalni roman, ona je učinila sa Staviskim vrlo dobar
posao: u novinskim kioscima kada se je ta štampana
kriminalna lektira prodavala, i u tim istim novinskim kios­
cima kada se je kao još neprodana, a osigurana roba, palila,
i u političkim kioscima, gdje se je ta kampanja vrlo dobro
platila i isplatila. Oustric je srušio Tardieua, kao što je skan­
dal s obveznicama madžarskih grofova srušio Chautempsa,
a štampa je preuveličala slučaj Staviskog da sruši Dala-
diera, i kao što je desnica na ulici srušila Daladiera, tako
će rimski pozdrav srušiti Doumergua. Ili ga ne će srušiti,
jer je na svom ulazu u Grad taj stari senator već pozdrav­
ljen kao »spasitelj Rima«. Nije riječ o Staviskom, nego
o mnogo važnijim pitanjima. Habent sua fata Stavisci.

94
HRVATSKA SMOTRA
 Profesor Kerubin Šegvić pokrenuo je »Hrvatsku
Smotru«, za književnost, umjetnost i društveni život,
objasnivši nam u uvodnom članku »Za što izlazi« ta
»Hrvatska Smotra«.

A li sve te i druge nezabilježene publikacije kao da

zaboravljaju na atmosferu, u kojoj živimo: na atmosferu
okuženu bakcilima materijalizma, marksizma, lažnog, se­
bičnog kolektivizma. U toj atmosferi gine savkolik naš
život. Zahvatila je mlađi naraštaj gotovo sa svim, kako
se vidi iz književnih produkcija te mlade generacije. U
toj otrovnoj atmosferi zreliji ljudi, kao uspavani, mirno
gledaju haranje duševnih bolesti.
U toj dakle
atmosferi, okuženoj bakcilima materijalizma, marksizma,
lažnog, sebičnog kolektivizma i utopijama o nekom raju
na zemlji na bazi lenjinizma
»Hrvatska Smotra« je
brod jake konstrukcije, zdravog i neistrošenog materijala.
»Hrvatskoj Smotri« je njena antimarksistička
Zadaća teška, spojena sa velikim pogiblima. A li ko
je vikao ploviti među hridinama i krasovima u olujnom
moru, ne smije se plašiti nikakovih opasnosti, kad osjeća,
da je konstrukcija broda, kojim plovi, jaka, materijal još
zdrav i neistrošen, jer mu valovi, makar se pjenili, dizali
visoko kao Velebit, ne će nahuditi

7 K r le ž a : E v r o p a d a n a s
97
Isplovivši tako sa »Hrvatskom Smotrom« na

tešku zadaću, spojenu sa mnogim pogiblima

Fra Kerubin ukrcao je na svoju »zdravu i neistrošenu«

lađu dvije gospođice: Smrekarovu i Zyr Ksapulovu, a
da im ne bude dosadno, pozvali su na palubu trubadura,
filozofa i logičara Đuru Arnolda, poznatog gitaristu pro­
šloga stoljeća, i ti su se pustolovni boguugodni more­
plovci

upustili u ovaj pothvat, »bez posebnog programa«, zadojeni

načelima vječne istine, vječne dobrote i vječne ljepote,
držeći se zasada, koje su u ljudskom srcu zasađene od
Boga Stvorca.

Posebnog programa potanko obrađena ne iznosimo. D o­

voljno je , ako napomenemo, da gornja načela izdati ne
ćemo. Gajit ćemo sve, što je dobro i lijepo kod nas, a trije-
bit ćemo korovlje iz naše narodne njive.

Koliko vidimo, časni otac Kerubin podijelio je naše

savremeno književno stanje na dvije »književne« kate­
gorije: na kategoriju

duševnih bolesti, u atmosferi okuženoj bakcilima marksizma,

materijalizma i lenjinizma

i na kategoriju

vječno dobrih, vječno lijepih i vječno istinitih zasada,

zasađenih u ljudsko srce od Boga Stvorca.

98
 TABELA ČASNOG OCA KERUBINA

Bakcili, laži, utopije. Zasade od Boga Stvorca

Bakcili duševnih bolesti, ko-
rovlje m aterijalizm a, m ark­
sizma, lažnog sebičnog ko­
lektivizm a, utopije gnjilog
dekadentnog lenjinizm a. T a
je otrovna atm osfera zahva­
tila, m lađi naraštaj gotovo
sasvim ! N eum jesno prim i­
jenjeno načelo slobodne evo­
lucije, prim jeri zapadnih de­
generiranih naroda, relati­
vizam m orala, nauke i
um jetnosti.
u ljudskim srcim a zasađene.
V ječn a ljepota, vječna istina.
D obroću tje. K rasoćutje. A r-
nold. Z y r K sapu la. T rije -
bit ćem o korovlje, bakcile
m arksizm a, utopije lenjini­
zm a, bez posebnog progra­
m a! N e idem o za dobitkom .
T ra žim o hiljadu H rvata,
koji su voljn i žrtvovati deset
dinara mjesečno.

Zadojen »načelom vječne istine i vječne ljepote«, vo­

đen zdravim nagonom svoga »krasoćutja«, otac Kerubin
Šegvić štampao je u prvome broju svoje »Hrvatske
Smotre« kao uzor »vječne ljepote« pjesmu Đure Arnolda,
koju je ovaj pjesnik krstio — kao svoju »Zadnju Pjesmu«
— »Moja Zadnja Pjesma«.

A h , zašto srce kucaš toli burno?

Ja znam da žića već se kida nit...
Da zadnju spjevam? Dajte gusle žurno
K a d jedna veće mora zadnja bit.

Arnold: Moja Zadnja Pjesma.

Pročitavši tu »Zadnju pjesmu« Đure Arnolda, čovjek

bi po pravilima »Logike« (Đure Arnolda) imao pravo da
zaključi, da je ta Arnoldova pjesma »Moja Zadnja Pje­
sma«, štampana u prvom broju »Hrvatske Smotre« kao
Arnoldova »Zadnja Pjesma«, doista »zadnja« pjesma toga

99
Đure ili toga Arnolda. Kerubin Šegvić (međutim), koji
tvrdi i javno piše
da ljudi treba da se upravljaju u svakom svojem činu i
odnošaju javnom i privatnom načelu »Istine«,

objasnio nam je »kako je nastala »Zadnja Pjesma«, da

nije istina da je ta pjesma »zadnja«, jer ona jeste »zadnja«,
a da ipak nije zadnja:

Pjesnik, premda nije daleko od osamdesete godine, nije

nikada u životu bio ozbiljno bolestan. Lani ga je spopala
gripa i mislio je , da mu se približava smrt. On, kao duboko
uvjereni kršćanin i filozof, ne zazire od smrti, niti ga
smućuje misao na nju. Uvijek spreman na odlazak s ovoga
svijeta nadom u bolje. I jedne večeri za svoga bolovanja
ustade i dade oduška svojem osjećaju. Spjeva »Zadnju
pjesmu«, koju poklanja domovini svojoj. N u uz to je on
hvala Bogu ! ozdravio, i sprema petu zbirku svojih pjesama,
u kojoj će biti i ova... »Zadnja «.

Ova »Zadnja Pjesma« Đurina nije dakle ni pred­

zadnja (nažalost), jer je naš vilenjak Đuro napisao takvih
pjesama još čitavu zbirku, pošto je »bog stvorac« zasadio
u Đurino srce osjećaj
»vječno lijepog i vječno istinitog krasoćutja«, koje će
»istrijebiti s naše njive — bakcile marksizma i materijalizma
i korov lenjinizma«.

Krasoćutja kerubinskog sit

uz Arnoldovu liru, u doba toli tmurno
bakcil marksizma postao je kit,
i boga stvorca žurno, gurno u nokturno,
kad jedna veće mora zadnja bit...

ioo
 Boli me glava od svega toga i dosadna mi je ta fra­
tarska i arnoldovska tema prilično. Još od svog najra­
nijeg djetinjstva nepovjerljiv sam i sumnjičav spram
spiritizma. Nikada nisam vjerovao u sazivanje duhova
i sve što je prekogrobno smatrao sam doista mrtvim, a
sada vidim da se grobovi otvaraju i pokojnici skupljaju
mjesečnu pretplatu i pokreću listove »da očiste našu
narodnu njivu od korovlja«; to korovlje, to sam ja, to si
ti, to je on, to smo svi mi, kojima bog stvorac nije za­
sadio u srce »zasadu krasoćutja«, te nismo skloni da vje­
rujemo Arnoldima da su im »zadnje pjesme« doista
posljednje, da su te njihove pjesme uopće pjesme, jer
ne vjerujemo u te njihove »vječne istine«, a naročito ne
onda, kad su evidentno neistinite, kao na primjer ova
Arnoldova o »zadnjoj pjesmi«, poslije koje je napisao
još »čitavu zbirku«.

Dosadno je, osim toga, ovo savršeno deplasirano po­

zivanje na boga stvorca, koji je nadahnuo oca Kerubina
da pokrene svoj idealistički brod u borbu protiv bakcila.
Na svijetu danas ima najmanje trideset hiljada bogova:
ljudožderi u Africi pozivaju se na svoga boga kad peku svog
bližnjeg isto tako kao i evropski biskupi kada blagoslivlju
topove. Jedan bog čuva Srbiju, a drugi drži s Hrvatima,
ocem Kerubinom i Arnoldom i Ksapulom, i dok su
čitave falange bogova pokrovitelji mnogoženstva, Keru-
binov bog zasađuje fratrima u srce »krasoćutje«, a boriti
se protiv takvog ptičjeg strašila, kao što je Kerubinovo
»krasoćutje«, s argumentima logike ili estetike, bilo bi
glupo, kao što je glupo iz browninga opaliti u vreću punu
mekinja. Za te dvije-tri šake pilovine što će se prosuti,
šteta je metka!

IO I
 Osjećajući se sitnim i- nevidljivim kao najautentičniji
bakcil marksizma i materijalizma pod sitnozorom Ke-
rubinove Nauke o »krasoćutju i dobroćutju«, izgleda mi
da je potrebno, da uza sav intelektualni respekt što ga
osjećam za tog tajanstvenog fratra, »neumjesno primi­
jenim« »neumjesno načelo« »slobodne evolucije« i da
njemu i njegovima izjavim, da sam u slučaju »Hrvatske
Smotre« za materijalističke bakcile marksizma, i to
bezuslovno i do posljednje konsekvence. Jer kada je
priroda već toliko hirovita, te je u svojoj luksusnoj
bezglavosti stvorila organizam sličan književnom su­
bjektu Kerubina Šegvića, ja sam toliko otrovan »duševno-
bolesnim i neumjesno primijenjenim načelom slobodne
evolucije« da propovijedam samoodređenje bakcila, i uz
životnu opasnost Kerubinove moralne i književne egzi­
stencije. Bakcili sveukupnoga marksizma i materijalizma
neka se ujedine i neka pojedu popa Kerubina s njegovim
»krasoćutjem i dobroćutjem i bogom stvorcem« i Arnol-
dovom lirikom zajedno!

Čitava naša književnost prošlog stoljeća je bezizlazna

slijepa ulica: po njoj smo došli do Đakova i do Dežma-
novog »Jutarnjeg Lista« (i ostalih dežmanskih književ­
nih obzoraških produkata), a Kerubinu još uvijek Pre­
radovićevo Slavjanstvo (sa svim sporednim Nuzslav-
janstvima) ne da mira. Kao Kvaternikovac, taj bi
fratar trebao da bude ekskluzivniji spram ovog tipičnog
grencerskog oberlajtnanta, koji hrvatstvo nije nikada
smatrao dostojnim ni jedne svoje strofe, dok se je bavio
pisanjem svojih diletantskih pjesama, što srećom nije
trajalo dugo, jer je taj početnik vrlo brzo rezignirao.
Nije ni naša »gnjila materijalistička« pamet meko kuhano

102
jaje, pak da nam je posole rodoljubivi fratri Kerubini,
misleći da betoniraju hrvatstvo s Preradovićem, Kralje­
vićem Markom, Putnikom i ostalom kokošjom lirikom
tog žalosnog spomenika na Franc Jozef Placu. Po Ke-
rubinovoj slici naša je književnost vrt, a u tom vrtu
Preradovićevo krasoćutje idejalan karfijol, a po tom
idejalnom karfijolu plaze bakcili materijalizma i uši
lenjinizma, ali jao tom bolesnom korovlju na našoj
narodnoj njivi, jer se je pojavila bogom Stvorcem po­
krenuta, kosmata ruka fratra Kerubina i definitivno
istrebljivanje je počelo.

Govori se kod nas i piše već prilično dugo (još od

onog blagopokojnog vremena kada je »stari« fratar Ke-
rubin vodio borbu protiv »mladih« dežmanoida), da se
naša nesretna književnost »gaji na njivama« i da na našoj
»narodnoj njivi ima korovlja«, i tako već pedeset godina
jedni govore za sebe da »obrađuju našu jalovu književnu
njivu«, a drugi opet »oru tu njivu« (i drljaju po njoj svo­
jim tupim perom), a Kerubin Šegvić javio se eto na toj
njivi godine devetstotrideset i treće da »istrijebi ko-
rovlje« s te njive.
Ja i ti i on, i mi i vi i oni, — u jednu riječ: svi mi —
koji mislimo da književnost uopće nije nikakva njiva
nego književnost, i da vječne istine ne smiju biti dile­
tantske laži, a rečenice da moraju imati po mogućnosti
subjekte i predikate, mi smo marksističko korovije i nas
treba istrijebiti! Mi smo lenjinski bakcili i klice duševnih
bolesti i protiv nas isplovila je »Hrvatska Smotra« kao
oklopnjača Fratra Kerubina, da nas likvidira s Arnol-

103
dovom i Preradovićevom lirikom. »Valovi« tog fratarskog
broda »zdrave konstrukcije — pjene se kao Velebit«, a
ti stopostotni idealisti traže za svoj idealizam hiljadu
Hrvata i hiljadu stotinjarki godišnje, kao minimalnu
zaradu za svoje nezainteresirano »krasoćutje«.
»Istine su vječne« deklamira fratar Kerubin, a gospo­
đica Smrekarova kaže da su »ideali puste riječi — danas«.
Jučer, kada je ta boguugodna idealistkinja pisala o Zitinoj
djeci kao o idealima, ti ideali nisu bili puste riječi. To
je idealistički relativizam! A ako su ideali relativni, gdje
je apsolutna istina? Za boga kažu da je spor ah dostižan.
Da je spor, to vidimo, ali da je dostižan, u to ne vjerujemo.
Jer kad bi bog bio doista dostižan, već je mogao da
dostigne jedan izvjestan stepen srednjeinteligentnog
(književnog) iskustva pak da uvidi, kako ga Ksapule i
Arnoldi i Kerubini samo kompromitiraju. Zaludu nam
ti kompanjoni krasnoslove o svome bogu. Vjerovati u
boga koji je sklon da se objavi Ksapulama — a nama ne
— prilično je problematično. Gospođica Smrekarova
»prinadolijevajući iz malenih vrčeva nadoknađuje ono
što otiče« po »unutarnjoj nuždi« njenih »nepovezanih
izljeva« ona jauče u svome »horror vacui«, gdje Arnoldov
stih
za slotom bura, a za burom slota

predstavlja bogom nadahnutu »vječnu ljepotu«! Ne mora

čovjek biti sveznadar ni zanovijetalo, ni zvjezdoznanac,
ni bezbožnjak, pak da padne u neizlječivu migrenu od ove
otrcane metafizičke kadrile na našem književnom balu.

Nije istina da je ta antimaterijalistička, antimarksi-

stička i antilenjinistička plovidba »Hrvatske Smorte« —

104
»skopčana s velikim pogiblima«. Osim pogibli stilističkih,
koje su za tu »zdravu« lađu prilično opasne, drugih po­
gibli na horizontu danas za »Hrvatsku Smotru« nema.
Iza četrdesetsedam hiljada kanonika, biskupa, prelata,
kardinala i monsignora, iza dvadeset i šest bataljona isu­
sovaca rimske crkve i papinskog suvereniteta, iza ogrom­
nih trezora krcatih milijardama za propagandu vjere, iza
pethiljada i petsto oldopljenih topnjača i razarača me­
đunarodne flote, iza dvadeset i šest evropskih armada,
moralnih, intelektualnih i bodljikavom žicom označenih
kordona i protumarksističkih izolacija, oboružan do
zubiju zakonima, vlastima i ugledima protumaterija-
lističkog pogleda na svijet, na repu tog ogromnog kvan­
titeta organizirane sile kukavno se vuče sjena fratra
Kerubina, da istrijebi bakcile marksizma iz bijedne naše
hrvatske knjige, i tu svoju današnju rabotu taj pop zove
»plovidbom koja je skopčana s velikim pogiblima«.
Pioveći kroz tu našu »otrovanu atmosferu« sa svojim
»bogom stvorcem«, taj pop ne govori istine! Oko »Hrvat­
ske smotre« ne pjene se nikakvi valovi »neumjesno pri­
mijenjenih načela slobodne evolucije« koji bi mogli da
otruju nekakve naše »književne naraštaje«, nego ta ne­
simpatična kerubetina igra ulogu sluškinje u predvorju
velikog svećenika, koja je pristupila Petru i rekla mu
»da je bio s Isusom Nazarencem«.

I kad bijaše Petar dolje na dvoru, dođe jedna od sluški­

nja poglavara svećeničkoga.
I vidjevši Petra gdje se grije pogleda na nj i reče: i ti
si bio s Isusom Nazareninom.
A on se odreče govoreći: ne znam niti razumijem šta
ti govoriš. I izide na polje pred dvor; i pijetao zapjeva.

105
 I opet kad ga vidje sluškinja poče govoriti onima što
stajahu ondje: ovaj je od njih.
A on se opet odricaše. I malo za tijem oni opet što
stajahu ondje rekoše Petru: u istinu si od njih; jer si Ga-
lilejac, i govor ti je onakovi.
A on se poče kleti i preklinjati: ne znam toga čvvjeka
za koga vi govorite.
I drugi put zapjevao pijetao. I opomenu se Petar riječi
što mu reče Isus: 'dok pijetao dvaput ne zapjeva odreći
ćeš me se tri put. I stade plakati.
(Ev. po Marku. Gl. 14. t. 66.— 72.)

Više zbog pijetlova naših po pivnicama nego zbog

fratra Kerubina trebalo je to našoj biblijskoj sluškinji
»Hrvatskoj Smotri« odgovoriti odmah i po mogućnosti
jasno, da ta draga smotra ne dođe u kušnju, pak da po­
stavi svoje idealističko pitanje po drugi put i da nas po­
novno ne pribije na stup sramote kao bakcile marksizma
i materijalizma.
Da, draga smotro, ne uzrujavajte se, mi naš materija­
lizam ne poričemo! I poručite svim pijetlovima po našim
pivnicama, koji čekaju spremni da se jave svojim zlob­
nim kukurijekom, da nije potrebno da se jave. Naivna
i pretvorljiva moralna mimikrija Petrova, kada je izjavio
sluškinji'»da ne zna što ona hoće da kaže« postala je pe­
ćinom na kojoj su Kerubini (i njemu slični) sazidali
svoju crkvu. Mi međutim vrlo dobro znamo što je Ke-
rubin htio da kaže. Zato smo mu i odgovorili. A da sada
ne bi opet Kerubin odigrao Petrovu ulogu, pak da ne
preokrene svoje blage kokošje boguugodne oči, kao da
on ne zna što mi hoćemo, neka izvoli uzeti na znanje:
dok se u našoj književnosti nisu pojavili prvi bakcili

106
materijalizma i neumjesno primijenjenih načela slo­
bodne evolucije, dok tu njegovu »njivu« nije prerastao
korov marksizma osim Arnolda i Ksapule i Kerubina
nije bilo na toj njivi ničeg, a i to što je bilo, zvalo se
Arnold ili Ksapula ili Dežman. Danas nema Kerubina,
a materijalizam neprekidno raste, pa kada ne bi bilo
toga materijalizma ili marksizma, opet na toj nesretnoj
»njivi« ne bi bilo ničeg, jer je marksizam pojeo Arnolde i
Kerubine i Ksapule i Modernu i boga stvorca i gospo­
đicu Smrekarovu i Dežmana i sve drage i simpatične
dežmanoide.
Requiescant in pace. Amen.

P. S. Specijalan dodatak na temu o Đuri Arnoldu.

Jer sam se u svojoj (poznatoj) neskromnosti usudio
da u ovome osvrtu spomenem i Arnoldovo ime, otvorila
se protiv mene dreka svih naših kaptolskih plavih čarapa,
te traje u glavnom do danas. Svim književnim dokazima
u prkos razvija se kod nas demonstrativna obnova Arnol-
dovog Kulta, te je tako u Hrvatskoj Reviji br. 12. god.
VII. od 1.-X II.-1934. gospodin Ljubomir Maraković
objavio svoj dragocjeni »fragment ocjene« o poeziji
Đure Arnolda.
Da bi dokazao, kako je Đuro Arnold bio savremeni-
kom svog književnog vremena, kako nije »klipsao« za
Evropom nego je živio umjetnički paralelno s njom, go­
spodin Ljubomir Maraković citira karakteristiku pariških
osamdesetih godina prošlog stoljeća od André Billy-a:
»1880. to je Renan, to je Taine, Verlaine, Bauville,
Coppée, Leconte de Lisle. To je Déroulède. To je pot­
puni rascvat naturalizma. To je Zola, Goncourt, Daudet.
To je Feuillet, Cherbulier i Ohnet. To nije više Flaubert,

107
to je tek jedva početak Maupassanta, Francea, Lotija,
Lemaitrea, Barresa i Bourgeta. To još nije Chat Noir,
ni simbolizam, to je jedva početak impresionizma. To
je Sardou, Falguiere. To nije više Millet. To je Rosa
Bonheur, Bonnat, Gerome i Cormon. To je Puvis de
Chavannes i Manet. U politici, Grevy, Ferry i Gambetta.
U arhitekturi, Trocadero«!
Označivši po Billyevoj karakteristici poziciju tadanje
zapadne Evrope u prostoru i vremenu pariških inte­
lektualnih konstelacija, gospodin Ljubomir Maraković
kaže: »Te godine, u taj i takovi Pariz, izvrsno karakte­
riziran s tih nekoliko imena, dolazi dvadesetpetogodišnji
Arnold. Obično se kod nas pretpostavlja, da naš kulturni
život »klipše« za Evropom za kojih 20— 30 godina una­
trag, a možda i više. I zaista, u tom godištu »Vijenca«,
koje u vezi s Arnoldovim putovanjem donosi karakte­
ristične njegove pjesme, kao doživljene impresije: Na
rastanku, Lasti, Iz tuđine, Domovini« — itd. itd. —
Premda je taj »fragment ocjene« gospodina Marakovića
od prvog do posljednjeg retka pisan neobično mutno,
te se ne može ni po čemu razabrati da li gospodin Ma­
raković misli »da li su sva ona imena« (t. j. imena citirana
iz Billyeva prikaza) »što govorila mladom i poletnom
pjesniku, koji je očito bio u najboljim godinama razvoja«
ili nisu, jer gospodin Maraković ističući kako naš kul­
turni život »ne klipše« za Parizom naglašuje istodobno
i jaz između poezije naših tadanjih slavnih pjesnika Pal-
movića, Harambašića i Pogačićeve, Hranilovića i Gavre
Manojlovića s jedne, a Turgenjeva, de Musseta i E.
Amicisa s druge strane, dakle bez obzira na nejasno
i zbunjeno Marakovićevo mišljenje jedno je sigurno i
izvan sumnje: ni jedno od imena citiranih po Billyu

108
nije Đuri Arnoldu reklo ništa! Verlaine mu sigurno nije
rekao ništa! Pa ni Maupassant! Renan i Taine nisu se
objavili Arnoldu, ali (na žalost) ni France. Pa čak ni
Déroulède! Ali zato mu je progovorio Edouard Siebecker
svojom pjesmom »Domovina«, koju je taj pjesnik reci­
tirao na božičnoj proslavi alzašlcolotrinških bjegunaca
godine 1876. 25.-XII. u Parizu. U nekim svojim zna­
čajnim partijama ta Siebeckerova pjesma glasi:

Le petit Franz me dit, l’oeil plein de rêverie,

Comme je le faisais sauter sur mes genoux:
»Père, explique-moi donc ce qu’est cette Patrie
»Dont 011 entend parler à chaque instant chez nous!«

Oh! la Patrie, enfant, c’est d’abord, à ton âge

Peu de chose, vraiment: c’est moi, c’est mon amour,
C ’est ta mère, tes soeurs, ton aïeul, le village,
La maison et la chambre où tu reçus le jour...
C ’est le grand pré, là-bas, où Norra se repose,
Norra, la vache noire, au bon lait écumeux
Qui barbouille de blanc ton petit museau rose,
Et qui seul, bon sujet, vous fait quitter vos yeux;
C ’est le droit de courir, de faire du tapage,
De rentrer, de sortir et de dire: Chez nous;
Puis, quand vous êtes las, d’être pris de la rage
D ’égrener vos Pourquoi? Jusque sur mes genoux.
Mais, lorsq’un peu plus tard, cette tête si folle
Saura, mon bon chéri, quelque peu se tenir,
Alors on t’apprendra, sur les bancs de l’école,
Ce qu’ont mis nos anciens de temps pour réunir
Tous ces morceaux divers qui forment notre France,
Et qui’il fallut gagner pied à pied, brin à brin,

109
 Des rivages bretons aux vieux ports de Provence
Et des monts du Béarn jusques aux bords du Rhin.
Tu comprendras, devant ce trésor, d’âge en âge
Grossi par nos aïeuls sans cesse triomphants,
Que, pour tous, la Patrie est le saint héritage
Ques les pères mourants doivent à leurs enfants.

Un peu plus tard encore — et ce serait ma joie

De tomber près de toi dans un des jours vainqueurs !
Plus tard, Franz, La Patrie est un chiffon de soie
Qui déploie au soleil trois brillantes.couleurs,
itd. itd.

Citirano po knjizi: Lectures pratiques, destinées aux

élèves des cours moyen et supérieur par G. Jost et F.
Braennig. Quatrième édition. Paris, Librairie Hachette
et Cie Paris 1884, » Patrie«, poésie dite par l’auteur à la
fête de l’arbre de Noël des Alcaciens-Lorrains le 25-XII
-1876. à Paris.
Citirano u »Lectures pratiques« po knjizi E. Sie-
beckera: »Poésies d’un vaincu«. Berger-Levrault, Paris.

Đuro Arnold:
Sinčić mali ocu si na krilu
Drži knjigu punu slika, bajka;
I začaran sluša pjesmu milu
Što mu snenoj seci pjeva majka.
Netom šapnu rujne usne sina:
»Reci tato, što je domovina?«

Edouard Siebecker:
Je petit Franz me dit: l’oeil plein de rêverie,
Comme je le faisais sauter sur mes genoux:

IIO
»Père, explique-moi donc ce qu’est cette Patrie
Dont on entend parler à chaque instant chez nous«

Đuro Arnold:
Otac svoje pogladio zlato,
Pak mu milo odgovara na to :
»Dok si bio malen kao seka,
Domovina bila ti je cijela;
Ova zipka kićena i meka,
Zipka te je ljuljala u sanje,
Majka svojim mlijekom dojila te,
Ja po izbi — nakon muke danje —
Igrah s tobom igre umiljate.

Malo poslije pružila se širom

Preko dvora, vrta, naše njive,
Donle, gdjeno stoje vrbe sive,
Gdjeno gorski potok šumi s mirom
Onda njojzi pripadala staja,
I kravica, što nas mlijekom hrani;
Male koke, što nam nesu jaja,
Vjerni kudro, što nam kuću brani.

O toj istoj temi Edouard Siebecker:

Oh! La Patrie, enfant, c’est d’abord à ton âge.
Peu de chose, vraiment: c’est moi, c’est mon amour,
C ’est ta mère, tes soeurs, ton aïeil, le village,
La maison et la chambre, où tu reçus le jour...
C ’est le grand pré, là-bas, où Norra se repose,
Norra, la vache noire, au bon lait écumeux
Qui barbouille de blanc ton petit museau rose,
Et qui seul, bon sujet, vous fait quitter vous yeux;

111
 C ’est le droit de courrir, de faire du tapage,
De rentrer, de sortir, et de dire: Chez nous;
Puis quand vous êtes las, d’être pris de la rage
D ’égrener vos Pourquoi? Jusque sur mes genoux.

Đuro Arnold:
Poslije, kad ćeš poć u prvu školu
Pružit će se ona po svem dolu;
Cijelo selo obujmit će tude,
U njem dobre i radine ljude.
Da još više: one humke, šume,
što će ljeti jagodama rodit,
One bijele staze, ravne drume,
Kud će tata nedjeljom te vodit.

Edouard Siebecker:
Mais lorsqu’un peu plus tard, cete tête si folle
Saura, mon bon chéri, quelque peu se tenir,
Alors on t’apprendra, sur les bancs de l’école
itd. itd.

Svako dalje uspoređivanje je suvišno. Nema dokaza

koji bi nas mogao razuvjeriti da Arnoldova Domovina
nije neuspjela varijacija istoimene pjesme Edouarda
Siebeckera! Dakle ni Rénan, ni Taine, ni Zola, ni
Maupassant, ni Déroulede, ni Verlaine, nego Edouard
Siebecker zvao se genije koji je djelovao na našeg mladog
pjesnika za njegova boravka u Parizu. Da se nađe netko
duhovit, tko ima i novaca (što je rijetkost), pak da raspiše
usred Pariza natječaj uz visoku novčanu nagradu, da li
među živim Parižanima, danas, iko zna za ime ovog
nepoznatog piskarala i prigodničara (koji je po svemu

112
bio »bjegunac« i »rodoljub»), sumnjam da bi se našao
čovjek koji znade za egzistenciju toga savršeno ne­
važnog alzaškog prebjega. A da je Edouard Siebecker
kojim sretnim slučajem prebjegao k nama, bio bi kod
nas slavljeni, lovorom ovjenčani pjesnik, mislilac i pro­
fesor teorijske i praktične filozofije, primao bi kao
rektor adrese sveukupne omladine, bio bi pravim čla­
nom akademije, predsjednikom Matice Hrvatske i pe­
dagoškog Zbora, začasnim članom mnogih naših gra­
dova, a Pavao Vuk Pavlović bio bi o njemu napisao knjigu.
Taj mladi mislilac početnik, koji misli da biti misli­
ocem (tj. čovjekom koji po svom građanskom zanimanju
misli) znači misliti, da misliti znači da je Arnold nešto
mislio kad je na svoj poznati misaoni arnoldovski način
pjevao po Edouardu Siebeckeru, taj dakle doktor Vuk
Pavlović sa svim ostalim doktorima naše književnosti i
nauke i bogoštovlja može o svemu tome misliti što i
kako hoće, samo jedno neka ne misli, da na primjer ja
mislim, da biti našim misliocem znači misliti kako je
nekakav Edouard Siebecker za hrvatsku liriku i njen
razvoj takva neshvatljivo važna pojava, te bi o njoj tre­
balo govoriti s književnim respektom. Tko tako misli,
taj uopće ne misli. A izgleda mi da je danas postalo kod
nas prvim i jedinim načelom misaonog (i književnog
kulturnog) našeg rodoljublja: ne misliti ništa, izvrtati
činjenice, krivo tumačiti najosnovnije istine, širiti laži,
obnavljati kult praznih fraza, ukratko raditi sve ono što
se protivi najprimitivnijem ukusu zdrave pameti.

K r le ž a : E v r o p a d a n a s
113
NEKOLIKO RIJECI O
HEINRICHU KLEISTU
1778 — 1811
 Nemiran kao hijena, i kao svi pustolovi koje
grizu iluzije, Kleist putuje iz čežnje za vječnošću, iz
nostalgije za ljepotom, koju su slikari njegova vremena
slikali kao mračno, ukleto gorsko jezero, a koja je kao
govor bila okovana heksametrima, tim pomodnim okvi­
rima, kroz koje se ni talenat jednoga Goethea nije mo­
gao probiti do neposrednosti. Kleista proždire već
nevidljiva rak-rana svih pravih romantika: Weltschmerz;
njega muče pitanja na koja nije jasno odgovorilo čitavo
stoljeće poslije njegove smrti, i on kao preteča i glasnik
epohe koja je tek trebala da dođe, umire pionirski, ža­
losno, jalovo, u protuslovlju sa samim sobom i s i svojom
okolinom, simbolično kao skitnica, na cesti, prostrije-
ljene lubanje, pošto je prije toga ustrijelio svoju dragu
Henrietu.
Uvijek u kretanju, bez krova nad glavom, s knjigama
kao jedinim prtljagom, osamljen, ostavljen, nepoznat i
nepriznat, anoniman do svoje smrti, podcjenjivan i
prezren, Heinrich von Kleist skita se između Ščavnice
u Češkoj do Beča i Požuna, između Brna, Berlina i
Drezdena po čitavoj Njemačkoj, putujući kao oficir i
pustolov, ljubavnik, kartaš i špijun, kao mali dnevničar i
ratni zarobljenik (pa čak i kao profesionalan ratnik),
između Alpa i Baltika, između Normandije i Londona,
bez pravog cilja, bez stvarne i konkretne svrhe, kao
manijak koji razmišlja o samoubijstvu, kao pjesnik koji

r i7
čitave noći piše stihove da bi ih pred zoru spalio. Čas
u Litvi, a čas u južnoj Francuskoj u zarobljeničkom
logoru pruskih oficira (za napoleonskih ratova), sada nad
knjigom u Königsbergu da bi se preko Moravske i Ba­
varske pojavio u Parizu, prije sto i dvadeset godina (kada
je najbrži diližans svladavao za jedan sat po osam kilo­
metara), taj histerični poeta koji pati od besanice i
od straha pred vječnošću, kao Nietzsche, sangvinik i
kolerik koji umire vitešld, prusld, oficirski sa kuburom u
ruci, proživo je svoju životnu baladu nekonvencionalno
lirski, kao Ljermontov i Byron, kao Mickiewicz, Nor-
wid ili Petofi i toliki drugi ljubavnici Ljepote poslije
njega. Sa dvadeset godina mladi gardijski leutenant, u
kraljevskom pruskom vafenroku u ratu protiv Jakobi-
naca, kome je jedina briga njegova virtuozna igra na
flauti, on kao Krapotkin, Pisarev, Hercen i Lavrov,
pod utjecajem njemačke filozofije postaje relativista,
posumnjavši u razum kao u ništavnu ljudsku predra­
sudu. Kantova formula o »relativnom značenju onog što
mi smatramo istinom« djeluje na Kleistovu raspaljenu
fantaziju kao ekrazit, i taj pruski gardista osjeti se tre­
nutačno u potpunom moralnom i idejnom vakuumu;
glavinjajući i kolebajući se, teško ranjen u svojoj vjeri
i odgoju i životnoj dresuri, ne snalazi se pred kaosom do
svog posljednjeg daha. On hoće da se vrati natrag ze­
mlji kao pojmu koji nas hrani i od zla brani, da se po­
novo vrati do seljačkog neposrednog mira i primitivne,
seoske ravnoteže, ali taj »počvenik« bez »počve«, taj
iskorijenjeni nervčik i neurastenik nema više u sebi
snage za novu životnu ulogu. On piše i pali svoje ru­
kopise godinama, on čita suludo i manijakalno do
glavobolje i do zapaljenja očnih živaca, on piše knjige,

118
 drame, stihove, prozu i traktate, on pali gomile ru­
kopisa, dopisuje se, traži izlaz, putuje, ždere sebe i sve
svoje bližnje oko sebe, on uništava sve svoje najbolje
sposobnosti i zamisli iz bolećive martiromanije, on
upropašćuje svoju rodbinu, svoje ljubovce, ždere se i
kida sa svojim prijateljima, sumnja u sebe, vjeruje u
sebe, ljubi i očajava, luduje za ženama, koleba se, ne
zna šta da radi, ne može da prodre, sanja o slavi, o
uspjehu, o pobjedi, o trijumfu, i ubija se u jednoj su­
ludoj ekstazi, kakav mu je zapravo bio čitav život: grč i
klonuće, smrt.
Kleist je nosio u sebi sve elemente velikog, nesvako­
dnevnog, rođenog književnog talenta: još od svog naj­
mračnijeg i najtamnijeg dječaštva on je svojim prefi-
njenim i istančanim živčanim sistemom osjećao tajnu
tjelesnog zbivanja i ta sposobnost čuđenja, ta nepre­
sušna svježina doživljavanja, smisao’ za prvotno, ne­
posredno, samoniklo dodirivanje sa životnim podacima,
sve te rijetke pojave ostale su kod njega neokrnjene i
neotupljene do konca. Bio je opojen tijelom i tjelesnim
užitcima, razvratnik koji živi u trajno zakašnjelom,
neiživljenom pubertetu, djetinjast i djetinjasto kratko­
vidan s jedne, a istinoljubivi pravdaš, tvrdoglava cjepi­
dlaka, pedant sa staračkim zagriženostima s druge
strane. Razvivši se u sebi i nad svojim haosom u sebi do
vječno budne, autokontemplativne, superiorne kritike
svojih poroka, mana i nedostataka, a nošen s druge
strane živim, divljim i elementarnim snagama i zano­
som, Kleist pod takvim suludim pritiskom nije mo­
gao da izdrži, i njegova mladenačka smrt samo je lo­
gičan epilog dugotrajne i mučne napetosti. Eksplozija
i finale na cesti koja vodi u Potsdam: »ležimo na putu za

119
Potsdam ustrijeljeni«, tako je objavio u svom posljed­
njem pismu smrt svoju i svoje sušičave ljubovce, koja
ga je povukla u grob prije vremena, odlučivši da umre sa
svojim ljubavnikom, i sama osuđena na dugotrajno i
beznadno umiranje.

U svojim dramama Robertu Guiscardu ili Prinz von

Homburgu, Kleist je u pomodnim šemama svoga vre­
mena sakriven do nevidljivosti, i tek mjestimično pro­
dire iz njega neposredna snaga divljeg dara kao što je i
iz Schillera prodrla elementarno kada je pisao svoga
Samozvanca Dimitrija. U Penthesileji osjeća se na
momente neobična kondenziranost fraze koja nosi u
sebi svu tjeskobnu napetost dramatskog sukoba, a taj
naročiti scenski talenat pokazuje se kod Kleista u nje­
govoj prozi, na prvi pogled savršeno bezličnoj, hladno-
objektivnoj kao što je samo slijepo sudaranje činjenica,
a u stvari vrlo rafiniranoj, da, moglo bi se reći, gotovo
tendencioznoj tehnici jednog rođenog dramatičara, koji
je lapidaran i jednostavan kao svi dramatici velikog stila.
Onaj stravičan scenski mir, ona sablasna tišina pred
događajima, gluho i neobično vješto baratanje stankama,
staccato tih kratkih, kroz zube procijeđenih dijaloga,
hladna, gotovo poslovna kratkoća u nekoliko oštrih
riječi iza kojih se osjeća fijuk oluje, sve su te (u KJeistovo
vrijeme) tako neobične strane književne tehnike po­
primile naročito jasan oblik upravo u Michaelu Kohl-
haasu, toj po svoj prilici najboljoj i najkarakterističnijoj
noveli čitave jedne književne epohe.
U književnoj kompoziciji o Michaelu Kohlhaasu
nema zapravo onog lica za koje bi se moglo reći da je

120
 autor te čudne legende, i upravo ta prividno nenamje-
štena povučenost pripovjedača, to tendenciozno ope-
risanje faktima, koji se miču u prvome planu ove pri-
povijesti, kao da se pred nama odvijaju događaji i slike
jedne kronike, a ne jedne konstruirane novele, to čini
ovu napetu priču o nesretnom trgovcu konj ima naro­
čito zanimljivom i poučnom. Glavni junak Kleistove
novele samo je prividno jedno određeno ljudsko lice,
a zapravo je to čista ideja, iz koje zrači jaka sugestija,
kakva svijetli iz velikih historijskih figura, koje poslije
ostaju na međama vjekova neprolazne kao spomenici.
Michael Kohlhaas je fantom, taj Kleistov mešetar i
priprosti konjušar je simbol jednog čitavog historijskog
perioda, i dok je ostala Kleistova književna produkcija
u mnogočemu slična demonskim lutanjima E. T. A.
Hofmanna, dok je Kleist u svojim kasnijim stvarima
bolećiv, demonski nastran, sulud, morbidan, žalostan,
zgažen i iskorijenjen, kompozicija Michaela Kohlhaasa
je tvrdoglavo jednosmjerna, u genijalnoj nepomirljivoj
pravdoljubivosti okrutna kao sjekira. Samo tane leti ta­
kvom logikom kakvom kida svu raspletenu i mračnu
problematiku svoga poniženja Michael Kohlhaas, sve do
onog demonskog momenta, kad se taj pravednik ne
nađe pred rafiniranom dijalektikom doktora Luthera,
koji se u polumračnoj wittenberškoj sceni pretvara u
samog Nečastivog, odbijajući Kohlhaasu pričest i po­
mirenje s Bogom.
Sav taj mračni problem njemačke seljačke bune
osvijetljen je ovom dramatskom scenom do one jasnoće
kakvom je Engels nekoliko decenija kasnije socijalno
ekonomski razanalizirao tu grandioznu poplavu, koja se
tako jalovo razlila u centralnoj Evropi prije četirista

121
godina. Luther, simbol jednog crkvenog revolucionar­
nog talasa tu je u nekoliko poteza ocrtan u čitavoj svojoj
praznoj i pretvorljivoj, jednostavnoj dogmatici: kao
papiga u čijem je kljunu svako slovo mrtvo, kao ideolog
koji je još uvijek sav feudalno organiziran i kao karak­
ter slijep i nepristupačan svakome argumentu živog
ljudskog srca i osjećaja. Sva paklena, dvosjekla dvo­
smislenost širokog pučkog osjećaja pravednosti i suho­
parnog, feudalno-crkvenog slova zakona tu je dobila
svoju klasičnu stranicu.
»Denn über alles siegt das Rechtsgefühl« (jer sve
pobjeđuje osjećaj pravednosti), to je jedan Kleistov stih
iz Princa von Homburga, a to je i motto Michaela Kohl-
haasa, koji je po Brandenburgu lijepio plakate kako je on
sam lično Mihajlo Arkanđel Gospodnji, koji se je spu­
stio na zemlju da usavrši ovo sasvim slabo i nesavršeno
djelo gospodnje. Iz male, neznatne, kverulantske epizode
ogromna historijska katastrofa, iz jednog neznatnog
privatno-pravnog spora sudar elemenata, iz potpuno
sporednog povoda čitava vulkanska provala, uslovljena
ogromnim, isto tako sakrivenim i pritajenim razlozima,
kakvi su kao eksploziv ležali u srcima milijuna bezime­
nih Kohlhaasa u ono davno vrijeme kada je doktor
Luther grmio protiv Rima i upropastio Reformaciju na
feudalnom kompromisu.
Kleistov Michael Kohlhaas je književna konstruk­
cija, a zapravo je bio berlinski trgovac plodinama u selu
Wellaune oko 1532. Došavši doista u stvaran sukob
s nekakvim junkerom Güntherom von Zaschwitzem,
koji mu je zaplijenio konje, i pretrpjevši uslijed toga
priličnu štetu (pošto je zakasnio na sajam u Leipzig),
taj historijski Hans Kohlhaase počeo je protiv junkera-

122
nasilnika jedan jalov i dugotrajan proces radi konjske
hranarine u vrijednosti od 12 forinti, i izgubivši proces
odmetnuo se od Zakona, pa je kao palikuća i ucjenjivač
palio i robio čitavu izbornu kneževinu Sasku nekoliko
godina, dok ga Kurfürst Joachim II Brandenburški nije
ulovio na temelju tjeralice i nabio na točak pred jurjev-
skim vratima u Berlinu godine 1540 22. III.
Taj historijski Kohlhaase (kojega je Kleist u svojoj
noveli obradio potpuno slobodno i od historijskih fa­
kata nezavisno) bio je samo neznatna epizoda u čitavom
nizu seljačkih nemira na Rajni i Dunavu između 1492 i
z573>Pa kao što se vidi po priloženoj tabeli,1 Kohlhaase

1 1492 T alas seljačkih nem ira u H olandiji svladan po her-

cogu A lbrech tu Saskom.
1502 Seljački ustanak u biskupiji speyerskoj.
1503 Savez seljačkih buntovnika pod im enom »Der
A rm e Konrad«.
B una se širi od N eckara do Schw arzw alda.
1504 Seljačka pobuna na srednjoj R ajni svladana od
poranjskog kneza.
1513 Provala seljačkog ustanka u Preisgau, p od Jost
Fritzom .
15 14 U stanak seljaka u dolini remskoj protiv hercoga
U lrich a W ürtenberskog.
Pobuna m adžarskih km etova pod Jurjem D ožom .
U garski sabor ukida slobodno seljenje km etova sa
posjeda jednog plem ića na posjed drugoga.
V erb öczyev T rip a rtitu m kao sim ptom nezado­
voljstva n ižeg plem stva.
15 15 B una slovenskih, alpinskih i štajerskih km etova,
svladana bezobzirnim postupkom cara M aksim i-
lijana.
15 17 31. X . L u th e r pribija 95 T e z a na vrata wittenberske
crkvc.
U p liv reform acije na seljačke m ase raste.
1520 Javlja se prvi p u t T e li kao sim bol na sceni. T ello va
legenda raste, o njem u se pjevaju pjesm e. K an ton
U ri postaje idealom.
javlja se prilično kasno, dva decenija poslije krvave li­
kvidacije Gotza von Berlichingena. Poznavajući, ne­
sumnjivo, Goetheovo djelo o Goetzu (1773), Kleist je
pristupio ovom delikatnom književnom problemu pot­
puno obratnom metodom od Goethea. Skinuvši Kohl-
haasa sa klasičnih koturna, Kleist ga je pojednostavio
do običnog priprostog bogobojaznog trgovca konjima
u kome postoji »zlatna vaga osjećaja pravednosti«, na
kojoj se kazalo poremetilo i javila se obična, ljudska,
svakodnevna sumnja u božanski i nadzemaljski smisao
ovog našeg zemaljskog stanja i uređaja. Povod te velike
i krvave drame je sitnica, i izgradivši ingeniozno upravo
iz ove svakodnevne, tričave i sitničave pravdaške epi­
zode glavnu podlogu čitavoga događaja, Kleist nam je
pjesničkom vidovitošću objasnio i dao ključ za razumi­
jevanje svih onih krvavih katastrofa, koje su kao oluja

1524 U stanak seljačkog saveza »evangeličko bratstvo« u

Schw arzw aldu pod Hans M üllerom .
1525 K em p ten ski ustanak širi se u z R ajnu sve do B o-
denskog jezera. 12 tačaka seljačkog program a pod
bivšim falačkim kancelarom F uchstein erom u M em -
mingenu.
U stanak zahvaća T iro l i A ustriju, M etzler, vrhovni
kapetan »evangeličke vojske«. F lorian G eier, W en ­
del H ippeler, Roherbach. Izm eđu M ajn e i D ttnava
seljaci pobjeđuju. V itez G ö tz von B erlichingen kao
vođa ustanka. U H eilbronnu se sastaje »seljački
sabor« i predlaže: ukinuće km etstva, državno u je ­
dinjenje, izravnanje vage i ostalih m jera, izravnanje
plem stva sa građanim a u pravim a, zaštitne m jere
p rotiv lihve.
1525 L u th er se priklanja feudum u. »Erklärung Z u m
Frieden«. U stanak T o m e M iin zera u M ühlhausenu.
T irin šk a šum a do H arza pod seljačkim zastavam a.
L u th e r postaje ideologom reakcije: »Wider die
räuberischen u nd m örderischen Bauern«.

124
jalovo urlale nad njemačkim seljaštvom prije četiristo
godina. Kao Kleistov Michael Kohlhaas svi su Matije
Gubci osjetili kako im se pomaklo zlatno kazalo osjećaja
pravednosti, svi su počeli kao kverulanti obijajući pre­
dvorja feudalnih sudova, vjerujući u zemaljsku pravdu
kao takvu, svi su tragično propustili svoju historijsku
šansu i stradali na točku ili pod užarenim obručem. Bez
obzira na dramatsku tematiku ovih žalosnih književnih
i historijskih motiva, Kleistov Michael Kohlhaas stra­
dava kao osamljeni pojedinac, ali on stradava u ime
osjećaja pravednosti, koji je kod njega, nema sumnje,
samo potisnuta i iznakažena slika socijalnog instinkta.
I upravo zato jer je Kleist znao da tom instinktu dade
jedan neobično jednostavan i uvjerljiv izraz, zato je nje­
govo djelo socijalno i u posljednjoj konsekvenci ne samo
socijalno nego predstavlja jedan od najljepših primjera

1525 15. V . L a n d graf Philipp von H essen, K u rfu rst Johann,

H ercog G eo rg saski, H ercog H einrich saski p o ­
bjeđuju rebele u bitci kod Frankenhausena.
1525 15. V . A n ton H ercog lotaringijski ubija 18.000 seljaka,
pošto su se predali na m ilost i nemilost.
G eo rg von W ald bu rg pobjeđuje seljake kod Wi.irz-
burga.
1525 2. V I . K atastrofalan poraz seljaka kod K onigsh ofen a. L ik ­
vidacije ustanka.
1532 1. X . Sukob Hansa K ohlhaasa sa junkerom G iinther von
Zaschw itzem .
1535 Proces K ohlh aasa p rotiv junkera svršava nepovoljno.
Iste godine počinje K ohlhaasova borba provalam a,
zasjedam a i ucjenam a protiv plem stva u Saskoj i
B randenburgu.
1539 2. II. K u rfu rst Joahim I I , brandenburški izdaje za K o h l-
haasom tjeralicu.
L u th e r vodi pregovore s odm etnikom .
K o d K ohlh asen brucka sa svojim kom panjonom G e-
orgom N agelschm idtom K chlh aase otima transport
kneževskog srebra.
125
socijalnotendencioznih novela onoga vremena. Danas,
kada se i kod nas na sve strane glasno deklamira o
tendencioznoj umjetnosti, s Kleistovim Michaelom
Kohlhaasom može se dokazati kako umjetnički tenden­
ciozne mogu biti stvari u socijalnom smislu i u takvim
prilikama u kakvim je stvarao Kleist, kada se po knji­
ževnim časopisima nisu na sve strane objavljivale teorije
o socijalnotendencioznoj umjetnosti. Socijalnotenden-
ciozne su one književne i umjetničke teme kojima je
namjera da probude u čovjeku socijalni nagon, koji u
svima nama pomalo drijema, kao jedna od najvažnijih
snaga koja je čovjeka pronijela kroz vjekove da od
divlje zvijeri postane književnikom, umjetnikom ili
misliocem. Ako su te teme vulgarno socijalnotenden-
ciozne, tj. ako nisu književne ni umjetničke, one su za
književnost i umjetnost savršeno bespredmetne, jer u
književnosti ili umjetnosti jednostavno ne postoje.

1540 8. I I I . Kohlhaase pada u kneževske ruke.

1540 22. I I I . O suđen na sm rt i nabijen na točak p red jurjevskim
vratim a u Berlinu.
15 71 Seljaci stubički počinju borbu p rotiv feudalca
T a h ija na Susjedgradu.
1571 Stubičan ci osvajaju Susjedgrad i Brdovec.
1572 G u b e c, Pasanec, G regorić, M o g ajić organizuju se­
ljačku bunu. B una se širi do K u p e i do Celja.
»Seljačke pravice« su iste kao i teze heilbronškog
»seljačkog sabora« (1525).
1573 29 - I- Planuo je ustanak. B iskup i ban g r o f D rašković i
banski nam jesnik G ašpar A la p ić organizuju plem ­
stvo.
6. I I . V elika pobjeda G ašpara A lapića nad seljacim a kod
K erestinca.
8. I I . Padaju u ruke plem ića G regorić i G ušetić.
9. II. B itka kod Stubice. Slom seljačke bune. 6000 seljaka
zaklano.
15. I I . M atija G u b e c spaljen na lom ači u Zagrebu.
G regorić i G ušetić ubijeni u B eču.

126
Tako je na primjer Engelsov historijski prikaz seljačkih
njemačkih nemira i buna umjetnički mnogo manje su­
gestivan od Kleistovog Kohlhaasa. Kleist je nerazmjerno
jači od Goetheovog Gotza von Berlichingena, a iskustvo
je pokazalo da se kroz više od pet stotina godina nije
našlo pero koje bi bilo znalo da umjetnički sintetički i
definitivno izrazi sve one beskrajno bogate mogućnosti
kakve nosi u sebi tema centralnoevropskih seljačkih
nemira. Puškinov Boris Godunov samo je varijanta
Schillerovog Samozvanca, a popularni madžarski pučki
igrokazi o Jurju Doži bijedni su i žalosni diletantski
pokušaji, kao Bogovićev Matija Gubec ili Šenoina
Seljačka Buna. Ne oskudijeva današnja (međunarodna)
savremena književnost na temama i na tendencijama,
nego na umjetničkim sposobnostima, a dosadne i ne­
pismene gnjavaže (pa bile one stoposto tendenciozne)
sa umjetničkog su gledišta negativna pojava, pretvara­
jući se vrlo često u grdan minus, koji sili na opasno
zijevanje upravo u onim momentima kada bi trebalo
da djeluje kao kisik u zagušljivosti ili kao ljekoviti pra­
šak kod glavobolje.
Jer u beskrajno zapletenom razvoju pojedinih vrsta,
blijedi i dvonožni sisavac pojavio se kao dominantan u
prilagođivanju i u proždiranju drugih vrsta oko sebe,
pobijedivši prirodu u mračnoj i krvavoj borbi kao pra-
čovjek-ljudožder, od faraona i patricija savladavši na
tom svom putu razne faze do lorda, markiza, građanina
i proletera. Sa svim sredstvima sverazorne borbe, od
kojih je sredstvo međusobnog pomaganja zacijelo bilo
najjače, ta se je bijela, dvonožna vrsta sisavaca probila
kao čopor, stado i društvo do matematike, do tehnike,
do ljepote, nošena onim istim snagama kakve vladaju u

127
ptičjim jatima, i pčelinjim rojevima, i u mravinjacima.
Po spiljama, po sredovječnim tvrđavama, po savreme-
nim tvornicama, od najmračnijih početaka javljao se
socijalan nagon kao osnovna pokretna ljudska snaga,
i sva ljudska prijateljstva i ljubavi, drugarstva, zajednice
i kolektivi razvijaju se po onim istim prirodnim zako­
nima kakvi upravljaju seobom ptica, stadima preživača,
mravima na strvini ili jatima skakavaca na biblijskim
usjevima. I ose i mravi, cvrčci i glodavci, orlovi lešinari
i tropski majmuni love i dijele plijen, osjećaju radost
materinjstva i pokazuju znakove samilosti i samari-
tanstva, žive u društvenim krugovima kao i ljudi u čo­
poru, u plemenu i obitelji, u narodu, pa danas već i u
međunarodnim zajednicama. Psihologija ptičijeg gni­
jezda je psihologija ljudske obitelji, a kada se dvopapkari
sele preko azijskih stepa, kreću se po onim istim nago­
nima po kojima su se kretali Langobardi i Mongoli i
Goti i Slaveni.
Ako u ljudskom društvu postoji pojam za kulturu,
to je njeno jedino mjerilo viši ili niži stepen snage
toga socijalnoga nagona, koji čovjeka vodi već vjeko­
vima kroz tmine i koji će ga neminovno izvesti do pot­
pune pobjede te prirodne snage u nama koja nas je od
nižestepenih životinja stvorila time što jesmo. Prika­
zivati svu divlju, elementarnu snagu toga nagona, to
je zadatak socijalnotendenciozne umjetnosti, koja treba
da bude otkrivanje tih visokokulturnih ljudskih instin-
kata, a ne dosadno, dogmatično, racionalno, nesposobno
čeprkanje po tuđim frazama, savršeno bespredmetno
papagajske prepričavanje formula, brbljanje o stvarima
i problemima koji s umjetničkim izrazom toga nagona
ne stoje ni u kakvoj vezi. Danas se taj socijalni in-

128
stiknt javlja u kretanju čitavih socijalnih slojeva, on je
podlogom jedne nove društveno-preporodne ideologije,
on je samozatajan i junački samopožrtvovan u takvim
ogromnim količinama, da se danas čitavi kontinenti javljaju
u historiji sa grandioznom samozatajnom gestom jed­
noga Giordana Eruna, pak je posve prirodno da taj
socijalni instinkt treba da zavlada i savremenom umjet­
nošću, koja nikada nije bila drugo nego vjeran otisak
traga kojim se blijedi dvonožac kreće u prirodi. U bez­
brojnim i zapletenim junačkim dramama naših dana
taj se nagon javlja kao tiha, nevidljiva katarza u mi­
slima osamljenih pojedinaca, kao vijorenje pobjedono­
snih stjegova, kao pjesma turbina i kovačnica, kao mukli
topot onih pokojnika koji su pod njegovim imperativom
likvidirah svoju subjektivnu egzistenciju, pa je izvan
svake diskusije da stvaralačka tematika savremene este­
tike treba da se kreće u ovim smjerovima i po ovim pro­
storima, gdje čovjek danas otima haosu mračne tajne
i gdje se kao kulturna i pobjedonosna pojava afirmira
kao potpun čovjek, a ne kao mucava zvijer. No baš
iz ovih razloga, jer je objavljivanje ovog socijalnog na­
gona među ljudima neobično zapleteno, jer se on ne
javlja kao dogma nego kao doživljaj, jer se on ne da
umjetnički izraziti tuđim frazama nego samo onom
neposrednošću koju diktiraju duboka i nekrivotvorena
uzbuđenja, njegov umjetnički izraz ne može biti formula,
nego napor koji je u tom slučaju (ako je potpun) uvijek
ravan otkrivenju i spoznaji, a ne katekizmu.

K r le ž a : E v r o p a d an a s
129
STEFAN GEORGE
17 V II 1868 — 5 X II 1933
 A nous qui ciselons les m ots com m e des coupes
E t qu i faisons des vers ém us très froidem ent.
C e q u ’il nous faut à nous, cest aux lueurs des lam pes,
L a science conquise et le som m eil dom pté.
Verlaine

Riječi su napete među stvarima kao lukovi duge,

rekao je Nietzsche. Riječi, doista, spajaju ljude kao
mostovi, stvarajući isto tako vrlo često između čovjeka
i čovjeka nepremostivosti dublje od najmračnijega po­
nora. Riječ je srasla sa čovjekom i prati ga kao lelujava
sjenka vjekovima, i taj dah, trepetljiviji od paučine, to
sluzavo treperenje slinavih glasnica, to toplo micanje
jezika, siktanje guše i grla, to životinjama i gluhonijemoj
prirodi nerazumljivo pucketanje, mljaskanje i žvakanje
suglasnika i samoglasnika to naporno mucanje stvorilo
je čovjeka čovjekom. Sluzava pojava glasova u ljudskim
ustima budi u našem mozgu slike, i riječi (same od slika
i utisaka rođene) postaju budnice i uzročnici novonasta­
log talasanja slika, one struje ljudskim tijelom kao munja
po galvanskom stupu. Riječi imaju svoja magnetska polja,
one privlače i odbijaju, one protiču kroz život čovjeka
kao žive vode kojima su izvori daleki, nejasni i nepoznati,
riječi naviru iz mraka naših utroba, iz tmine, kroz koju
se ljudstvo polagano i slijepo probija vođeno snagom
govora. Progovorivši, čovjek se odvojio od ostalih četvo-

133
ronožaca i pošao za tajnom svoga glasa, tom mračnom
i dubokom zagonetkom koja provaljuje iz naše tjelesne
dubljine, promiče kroz grlo i javlja se kao smijeh ili
uzdah • pod zvijezdama ili u blatu, za čitavu prirodu
potpuno nerazumljiv jauk jedne blijede životinje. Riječ
(sama po sebi i za sebe) odjekivanje je besmislenih
glasova i sve što je u životu čovjeka tokom vjekova
poprimilo oblik »duhovnog« ne bi se moglo zamisliti
bez riječi, koja nije ništa drugo nego glas mesa, tijela,
zemlje i životinje, jučer još repate, a danas sa zlatnim
zubalom, zvijeri krvoločne, koja pojave i predmete
omata riječima kao tkaninama, i tako ždere sebe i druge.
Kao u školjkama, u kojima djeca prisluškuju šumu
vjetrova i talasa morskih, tako i u ljudskim riječima
šumi sve što se je sa čovjekom dogodilo od početka.
Riječ nas spaja sa zvijezdama i s majmunima, i da nije
progovorio, nikada čovjek svoje životinjstvo ne bi bio
pretvorio u čovjeka dostojno djelo: u krovove, u stro­
jeve i knjige.
Vrači-pogađači, zvjezdoznanci, liječnici i čarobnjaci
progovarahu tajanstvene riječi u polumraku, i ta ma­
gična tajna riječi ostala je pjesničkim privilegijem na
spomen davnih vremena, kad su se u sveopćoj muca­
vosti i nepismenosti hijeroglifi prvih zapisanih riječi
čuvali po starostavnim knjigama kao u začaranim ku­
tijama, zapečaćeni sa sedam pečata. Neke riječi razdra-
žuju, a neke uspavljuju; dok jedna riječ može biti po­
ticajan da se u čovjeku pokrene najnevjerojatniji niz
zapretanih snaga, ima riječi koje su postale smetnjom
čitavih dugih stoljeća. Riječi mogu da začnu u čovjeku
plodove korisnih misli, a mogu da u njemu probude
i takve klice mračnih slutnja, koje nisu vidljive za oko

134
ni shvatljive za razum, a urlaju nad ljudstvom kao
bijesne sablasti vjekovima. U kasnijim kulturama, gdje
je riječ proživjela već dugo pod ljudskim krovovima,
gdje se je odvojila od divlje i neposredne stvarnosti
i postala Logos (koji kao razum stoji na početku biblije),
u takvim prilikama, gdje riječ i njena njega traju već
stoljeća, gdje se riječi čuvaju pod staklenim zvonom
poezije kao bolesne biljke i gdje se pokazuju kao sveto-
otajstvo na crkvenim žrtvenicima, u takvim kulturama
riječ je postala mrtvim simbolom: pretvorila se u vrstu
idola, fetiša, polubožanstva, riječ je klonula i zanije-
mila, kao glas zvona, koji je kao glasnik doputovao iz
daljine i umro nečujno za starim plotom. U doba kakvo
je bilo u Rimu oko 300 poslije rođenja Kristova kada
su književnošću vladali gramatici i kada je Terencije
Maurus pisao svoju metriku, ili kakvo je danas u vrijeme
kolorizma i zapadno dekadentne lirike u Evropi, riječ
nema više žive organske veze s utiscima, s poticajima
i s dojmovima koji su je rodili, ona nije više refleks
uslovljen živim i stvarnim razlozima zbivanja, ona je —
kao takva — obezrazložena, njena se životvorna pupko­
vina s vanjskim uplivima prekinula, ona je blijedi odliv
dojma u školjci našeg uha, u praznom kalupu titraj,
zatvorena lopta puna zraka, mrtva fraza, škola, imitacija,
vještina. Mjesto da otkriva stvarnost, ona je postala do­
sadnom kao brbljanje šojke, ona je danas srebrna igračka
u rukama jongleura, platnena kulisa i cvijet od novin­
skog papira po časopisima i u stihovima. Riječi su
čarolija i čaranje, rekao je Freud, i dok je riječ u pro­
šlosti doista imala ljekovitu snagu, ona danas više ne
odgovara istinskoj snazi vanjskog utiska koji ju je rodio.
Smisao pojedine riječi odvojio se od dojma koji se u

i 3S
njoj ogleda kao u zrcalu, riječ se je odlijepila od kalupa,
ona se je osamostalila i poremetivši onaj najdirektniji
odnos, koji je vladao između nje i vanjskog utiska,
riječ je u precjenjivanju svoje vlastite vrijednosti i smisla
pripisala sebi samorodnu, božansku funkciju stvaraoca
i roditelja i tako je zavela čovjeka u beskrajne slijepe
ulice njegovih historijskih zabluda.

O toj ljudskoj svirali kroz koju zvižduka vjetar na­

šega govora, o vlažnom micanju guše i glasnica čovjek
je stoljećima bio uvjeren da je dar božji, pa jer mu se
po njegovom vlastitom opažanju činilo da je između
živih zemaljskih stvorova jedini on koji se služi govo­
rom. prirodno je da je povjerovao, da je »dijete božje«.
Između tog divljačkog vjerovanja u božansko porijeklo
svoga govora do otkrića Brocinih vijuga i zavoja u možda­
noj kori leži čitava historija ljudske riječi. Od antičkih
stoika do savremenih biologa čovjek prozire mračnu
tajnu riječi i kao što je Epikur znao, da govor po svoj
prilici nije drugo nego oponašanje glasova u prirodi,
i Darwin misli, da je ljudska riječ onomatopoeja: maj­
mun u stravi pred munjom cvili drukčije nego u strahu
pred leopardom ili u ljubavnom zanosu kada se javlja
ženki. Kao sveukupno ljudsko razmišljanje o pojavama
i stvarima i ovo o govoru još je uvijek isprepleteno bar­
barskom alternativom: da je čovjek božanskog porijekla
i da nije. Abaelaard je govorio da je intelekat rodio
riječ: »sermo generatur ab intellectu« a Herder je bio
uvjeren, da je govor oponašanje glasova u prirodi:
»Nachahmung der tönenden, handelnden, sich regenden
Natur«. Mnogi su gramatici još i dan današnji uvjereni
da filozofija nije drugo nego gramatika, pa je i Grimm

136
mislio da »misliti znači govoriti«, Leibniz je smatrao
govor ogledalom razuma »Ein Spiegel des Verstandes«,
a Spencer je tumačio govor kao nastavak pjevanja, koje
nije drugo nego prelijevanje dojmova, slika, pogleda,
raspoloženja u vokalizovano oslobođenje afekta, u odah-
nuće. Dok su mnogi crkveni oci vjerovali da je govor
utjelovljen Duh, po Wundtu je majmunska grimasa i
nervozno kreveljenje (dakle pantomimsko bilježenje afe-
kata stezanjem i rastezanjem mišića na obrazu) rodilo
onomatopoeju.
Bez obzira na ovu raznovrsnu zbrku mišljenja o
tome pitanju, jedno je izvan svake sumnje, da je gla­
sovna materija koja se javlja u našoj grlenoj svirali
izražaj stanja u kome se nalazimo i da je govor jedno
ljudsko sredstvo snalaženja u masi utisaka: pomagalo,
kojim se čovjek služi u svoje male i jalove ljudske svrhe.
Tom piskutljivom ustitranom membranom čovjek bilježi
svoje utiske, on zgušnjava stvari i predmete do poje­
dinih zvukova na svojoj jezičnoj fruli, on svira o vanj­
skim utiscima, on tako izriče svoje ljudske misli, kojs
nisu nego čovjekulične, antropomorfne kombinacije o
zbivanju u prostoru i u vremenu i o trajanju stvari i
slika u čovjeku i oko njega. Ljudska riječ samo je slika
jednog vanjskog utiska. Slika je otputovala kao dojam
kroz naše oko ili kroz naše uho u mozak i pretvorivši
se tamo u riječ ona je kao pčela iz košnice izletjela po
nove dojmove u prirodi, i tako se gomila u ljudskom
mozgu jezično blago kao hiljadugodišnji ekstrakt ljud­
skog iskustva. Nizovi riječi izJaze iz našeg mozga kao
gosti iz rasvijetljene kuće, utisci utiču u moždane sta­
nice kao vozovi u kolodvor, a nad našom moždanom
korom lete slike dojmova kao meteori.

137
 Riječi nisu drugo nego odrazi pojedinih dojmova u
mozgu. One svojim stalnim ponavljanjem samoglasnika i
suglasnika obasjavaju i preuveličavaju pojedine utiske do
plastičnih slika o zbivanju. Riječ obasjava pojedinu sliku
vanjskog utiska kao reflektor i pod intenzivnom snagom
njenog rasvjetljenja, u krugu te irradiacije šire se i
suzuju pojmovi kao zjenice. Riječi su dakle zamjenice
i simboli dojmova i utisaka, one »same za sebe« ne
postoje i gdje god i kad god su riječi započele samo­
stalno kretanje po logici svoje vlastite ritmičke težine,
nastalo je po čovjeka fatalno odvajanje od stvarnosti
i počela je kabalistika, artizam, theologija, dekadenca.
Odvajajući se od svog prvobitnog utiska, koji ju je
rodio, djelujući u prenesenom smislu kao životvorna
snaga za sebe, riječ se paralelno uvijek odvaja od čovjeka,
a isto tako i od stvarne svrhe koja je čovjeku bila po­
moćnim sredstvom snalaženja u kaosu. Pretvarajući se
u »autonomnu« silu ili u »pojam za sebe«, riječ postaje
znamenom božjim i iz službenice ljudske pretvara se u
tajnu na žrtveniku, u simbol nadzemaljski, u mračne
vjekove zastoja svake čovjeka dostojne misli: u riječ
štampanu u svrhu profita, u novine, u lažne stihove
i u svakodnevne senzacije novinskih informacija, koje
danas vladaju čovjekom kao moral, ljepota, novac, ljudska
zajednica i svi drugi glasni pojmovi, koje je taj blijedi dvo-
nožac izmislio u početku u svoju korist i za svoju zaštitu.

Danas, kada fraza o autonomiji pjesničke riječi pa

prema tome poezije i pjesničkoga stvaranja stoji još
uvijek na dnevnom redu evropske estetike, potrebno je

I 3S
naglasiti organsku ov'snost riječi od vanjskih utisaka.
Stefan George jedno je takvo pjesničko ime, koje je
postalo simbolom zastarjelog tereta bezbrojnih smetnja
gnjile i proklete baštine, lažnih slika i krivih pojmova
onog šarenog i zvučnog galimatijaša, što se danas kao
fantom staromodne poezije još uvijek javlja u evrop­
skoj stvarnosti, kao nadzemaljsko priviđenje Euterpe,
toliko puta silovane Muze. O Stefanu Georgeu napisana
je teza glasna i samodopadna, kako se je pojavio u nje­
mačkoj lirici kao »tajanstveni mag«, kao »izabranik go-
spodnji«, kao »samotnik i vođa pokoljenja«, kao »učitelj«,
»kralj poezije« i »propovjednik vječne ljepote«, a Stefan
George je za četiri decenija svoga pjevanja i sam lično
doista vrlo često naglašavao, kako pravi pjesnik treba
da živi u svojoj bjelokosnoj izolaciji, stvarajući samo za
najuži krug najodabranijih obožavalaca, prezirući vul­
garnu svakodnevnost i glasnu svjetinu književnih saj­
mova. U lirskoj teoriji Stefana Georgea poezija je zlatan
ikonostas koji stoji između vulgarne svakodnevnosti i
one sublimirane stvarnosti, koja se objavljuje posve­
ćenima i unutar koje je snaga stiha tako ogromna, da se
njom mogu preobraziti prostor i vrijeme u nove harmo­
nične odnose:

Der zeiten flug verliert den alten namen.

Und raum und dasein bleiben nur im bilde.

Stvari su kroz Georgeove stihove, promatrane iz per­

spektive Nietzscheovog Zaratustrinog Orla, ptice ap­
straktne, koja je Georgea, njegovu liriku i njegov način
mišljenja, njegove odabranike, školu, sljedbenike i nj inu
poeziju podigla na onaj visoki, ekstatičan stepen nietz-

139
scheovskog zanosa, koji se u životinjskom strahu pred
ništavilom opro prolaznosti, te je i najkrvavije zemaljsko
stradanje proglasio užitkom dostojnim potvrde. Nietzsche
se u prostoru njemačkih jezičnih mogućnosti javio kao
vjetar, koji otvara vedrine i beskrajne izglede i taj ne­
sretan filolog, za koga je metafizika govora i ljudske
riječi bila osnovnom pokretnom snagom najsuptilnijih
inspiracija, s jednom stranom svoga mozga uvijek na
koturnima nadljudskog patosa, a s drugom, inteligent­
nijom, zemaljskijom stranom neprekidno je rovao pod
stvarnim i svakodnevnim ljudskim lažima, kao Voltaire.
Taj samotni noćobdija, koji se s veronalom penje po
ledenjacima i piše knjige po hotelskim sobama kao
neprestani putnik, taj asocijalan nihilista i štirnerijanski
solipsista romantik, gledao je mnoge aktuelne njemačke
društvene laži nerazmjerno jasnije od mnogih uvaženih
lijevih sociologa i demagoški glasnih političara svoga
vremena. Za njega je Bayreuth bio i ostao najobičnije
kazalište sa svim glumačkim slabostima i nedostacima
ovog glasnog svijeta, kome je cirkuski pljesak među­
narodne rulje snobova najvažnijim problemom. Nitko
nije tako prezreo Wagnera kao on, pa uvidjevši da je
Lohengrinova kaciga od najobičnijeg staniola, Nietzsche
je o srebrnim kacigama versailleskih ujedinitelja (1871)
govorio uzvišenom ironijom i sve što se je u Njemačkoj
događalo poslije sedamdesete za njega je ostala slaba,
provincijalna kazališna predstava. Nietzscheov nadčovjek
je fantom, rođen u tragičnom požaru jednog svijetlog
evropskog mozga, koji je u svojim vlastitim riječima
planuo »bez pepela, ko alem čist« (Kranjčević«), otvo­
rivši u njemačkoj književnosti jednu »srebrnu cestu«
(Krklec) kojom su poslije njega pošle povorke.

140
 U toj fazi između Nietzschea i kasnog simbolizma
javio se Stefan George, u svojim prvim knjigama naj-
tipičniji dekadent, koji je programatski antinaturalista
i proturealista više iz reakcije na književnotehničke,
izražajne nedostatke toliko razvikanoga centralnoevrop-
skoga naturalizma, nego iz neposrednih pobuda, kakve
se rađaju iz vlastitoga opažanja i uvjerenja. Dok je situa­
cija u sjeni centralnoevropskog i nordijskog naturalizma
bila takva, da su sve hauzmajstorice, sluškinje i svi
radnici u tadanjoj prozi onoga vremena plemenita i
uzvišena bića, a svi građani i malograđani debele, od­
vratne, site vreće, svi svećenici griješni razvratnici, a
proleterske djevice nevine žrtve gradskih fićfirića (Arno
Holz, Halbe, Johannes Schlaf), George i njegovi sljed­
benici vratili su se staromodnoj, romantičnoj, simboličnoj
i simbolističkoj mjesečini, i ta prozirna vela ljetnih noći
»kada se vjeđe umorne sklapaju same od sebe kao bla­
goslov sna«, ta »magija strofe« u kojoj se čovjek »može
izliječiti« od svoje subjektivne histerične potištenosti, te
su lirske slike postale programom »lirskih neurastenika
i neurópata«.
»Vulgarni naturalizam« je po književnom sudu svojih
savremenika idealista »izvraćao istine«, »gledao samo ne­
gativnu stranu života«, »iznosio samo blato i trulež«,
»tendenciozno karikirao stvarnost, koja nije bila crna«,
a poeti dekadenti, kao George, u visokom kultu svog
»bizarnog ukusa« pjevali su o vrčevima od alabastra
i malahita i o ženskim očima, koje svjetlucaju kao tirkizi.
I naturalističko »blato« onoga vremena i ti dekadentni
»vrčevi od alabastra i malahita«, sve je to bilo kao re­
kvizit i šema, samo zamjenica i surogat pravog direktnog
gledanja. Dok su naturalisti jednostrano i prilično ne­

T4i
talentirano žigosali životnu bijedu i opisivali zakulisnu
žalost velegradskog predgrađa dosadnim klišejima si­
voga u sivom, George pjeva o ljubavi na imaginarnom
jugu, gdje se smije vedro podne na balkonu i čuje se
žuborenje vodoskoka; cjelovi tople ženske usne i slatko
kretanje bokova ženskih dominiraju štimungom, koji u
stihu raste kako sjene dana postaju duže. Taj blagi
lirski kult raznih godišnjih doba ili ranih i kasnih sati
između svitanja i sutona, pjesme u kojima stoje stari
palazzi sa praznim dvoranama, gdje se u starinskom
ogledalu odrazuje sjaj samotne svijeće, šatori od plava
atlasa ispretkani zlatnim zvijezdama, sve su to lirske
sitnice detaljnih ukrasa od kojih je sastavljena poezija,
koja živi u blijedoj vedrini bizarne rasvjete, kao tuber­
kulozna bijela nevjesta pod mrtvačkim velom, udaljena
od stvaralačke istine isto tako kao i naturalističke fraze
o bijedi i o patnjama. Protiv trivijalne analize natura-
lizma patetičan »nadljudski« pogled na svijet, protiv
našeg majmunskog darwinističkog porijekla »pjesnička
fraza« o »višem životnom intenzitetu odabranih pjesnika«,
koji smatraju puk »vulgarnom hordom« i »faraonski«,
»aristokratski« preziru svoju nepoetsku okolinu. Bolećivo
osjećanje samoće nervoznog pojedinca, slijepo sanjarenje
o oslobođenju nagona »plave zvjerke«, jalove čežnje za
dalekim mrtvim kulturama, sve to može se još oprav­
dati, motivirati, razumjeti kao pjesnička tema, kao otvo­
reno pitanje poetske ostvarivosti, kao tehnički problem
stiha i izražaja, ali kada se takve bizarne apstrakcije,
izgovorene rimovanim jezikom, propovijedaju kao »po­
gled na svijet«, kao »više uvjerenje«, kao »jedino produ­
bljenje životnih istina«, kao ideaJ »potenciranog čovjeka«,
kada se taj apsurd l’art pour l’artističkog pseudointen-

142
ziteta ističe do programatskog značenja, do umjetničke
zastave i do društveno-moralne reformacije, onda to
prestaje biti ličnim pitanjem dotičnoga pjesnika («koji
stvara u svojoj bjelokosnoj izolaciji»), to više nije pitanje
artizma ni umjetničkog programa, to je pitanje progresa
ili reakcije, problem u svojoj posljednjoj konsekvenciji
isto toliko društven koliko i umjetnički.
Kada George pjeva o Fra Angelicu, on može da se
zanese svijetloplavom kosom zaručnice nebeske, bogo-
rodice, »koja je žuta ko pšenična vlat«, i nošen logikom
rime i ritma u titranju vokala, u odražavanju i prelije­
vanju niansa on može da »hladnokrvno cizelira svoj
kalež stiha«, kao što su toliki cizelirali svoje stihove prije
ili posJije njega. Inspirisan (očito) Delacroixovom istoč­
njačkom, satrapskom fantazijom, on može pjevati svoju
algabalsku varijaciju o »istočnjačkom tiranu i despotu«,
koji »bičuje svoje robove i ne voli smijače«, jer to sanja­
renje uokvireno slikom romantičnog i orijentalnog luk-
susa dekadentno je igranje riječima, koje su već davno
izgubile svoj neposredni smisao, te nisu drugo nego
varijacije jedne lirske šeme između Verlainea i Mal-
larmeea.
Nije riječ o kovaču rime i književnih banalnosti,
nego o pjesniku, o kome se već decenijama govori da
predstavlja najvišu kulturu njemačkog jezika, koji je
proširio svoj ukus pjesničkim iskustvima francuske de-
kadence i koji je između njemačkog naturalizma i se­
cesije predstavljao »lovorom ovjenčana vatesa«, propo­
vjednika mesijanizma »plavog, germanskog čovjeka i kon­
tinuiteta hiljadugodišnje kulture na Rajni«, koja »nije
galska«, simbolizma germanske rase i rasne premoći i
mistične misije pjesnika, koji treba da je narodni vođa,

143
»Der Führer!« Ne treba biti pedantom da čovjek čitajući
Georgea osjeti, kako se u toj eklektičnoj mješavini
francuske, dakle galske dekadence i Nietzscheove (u
svakome slučaju protugermanske) verbalistike, oko de-
vetstote javlja sve više secesionistička dekorativna fraza,
koja zvoni germanski glasno, ali nema nikakve unu­
tarnje privlačive snage. Georgeova poezija te faze je
opasno lebdjenje ukrasnih pridjeva, jedna rimovana inte­
lektualna pustolovina u potpunoj praznini, stvarana po
svima pravilima vještine, za koju je Gautier napisao
»da se može naučiti, sa svima metodama, formulama,
tajnim trikovima kontrapunkta i harmonije«. U jednom
pjesnički savršeno konvencionalnom vremenu bezidej-
nog sibaritizma, pjesnički govor Stefana Georgea pre­
tvorio se u mrtvu riječ, koja se odvojila od svog
organskog značenja i u toj žalosnoj sklerozi zastala
kao fantom, u nemoćnoj gesti slabo naslikanog pro­
roka, koji je navalio na trgovce u predvorju hrama,
ali mu je zamah zapeo u mrtvu pokretu potpuno ne­
uspjelog pokušaja. Cijela ta Georgeova ideologija na­
stala je pod diletantskim utjecajem genreslikarstva, kao
dokaz za izvanrednu pometenost ukusa i pojmova nje­
gova kruga i njegova vremena. Već oko 1912 časopis
»Blaetter für die Kunst« deklamirao je na Zaratustrin
način povišenim glasom o uzvišenoj misiji učitelja
i učenika, predviđajući da »nije više daleko vrijeme
kada ništa ne će biti manje vrijedno, nego talent bez
ljudske podloge ili vješt govor bez potrebe«. (Karakteri­
stično je za te estete, da su ime Bocklina i Nietzschea
izgovarali jednako patetično). »Djevičanstvo«, »Vječnost«,
»Muževnost«, to su za Georgea i njegove apostole bile
one »Snage«, koje je rodilo »Odricanje«, i koje nose u

144
sebi »Silu preporodnih klica«. On je sanjao o novom
»duhorodnom Centru«, koji je trebao da stvori »Po­
tenciranog Čovjeka«. Taj »duhorodni Centar« treba
skromno i samozatajno da žrtvuje svoju malenkost za
»Čovječanstvo«, po uzoru Kristovih učenika, neukih i
nepismenih ribara, koji su svojom »Ljubavlju i Vjerom
svladali nadarene pogane i Zidove i sofiste svoga vre­
mena i pobijedili«.
Sasvim nejasno i mutno ideološko glavinjanje takvih
Georgeovih manifesta se pred rat još više zamutilo,
pak je on nekoliko mjeseci pred samu objavu svjet­
skog pokolja stavio Kristu u usta, u jednoj svojoj »lijevoj
kršćanskoj kontemplaciji« ove riječi:

Gavani i sveznadari uzdišu:

»Tvrd je život, glad i brige na sve strane!
Bijeda je!«
Hambar znam pod svakim krovom
Pun je zrnja što se množi
A nitko ga ne će...,
Podrum znam pod svaldm dvorom
Gdje po pijesku teče vino
Nitko ne pije...
Tone čistog zlata u prašini leže
Puk ga svojom prnjom prlja —-
Slijep je, ne vidi.

Kako su u ovoj pjesmi »žito«, »vino« i »zlato« kao slike

zemaljskog preobilja spomenute simbolično (jer pokraj
najunosnijeg prosperiteta posljednje wilhelminske pe­
riode, Njemačka ipak nije bila tako blagoslovljena, da je
svatko mogao najesti se kruha i napiti vina), ove ale-

K r le ž a : E v r o p a d a n a s
i 45
gorične »tone čistog zlata što leže rasute po prašini«
predstavljaju nevidljivo blago nezemaljske estetske kul­
ture, za oči puka nevidljive, jer je puk slijep, kratkovidan,
materijalističan, te ne razlikuje pravi tajanstveni metal
estetskih spoznaja od zemaljskog blata. Odabravši za
simbol nadstvarnog, višeg nezemaljskog estetskog va-
leura (što leži rasut po zemaljskoj prašini) upravo zlato,
taj najbanalniji, burzovni ekvivalent isključivo zemaljske
vrijednosti, George je pokazao simbolično kako nije
uvijek najsigurniji u izboru svojih simbola. U toj pred­
ratnoj koketeriji sa Crkvom on je zatajio svoga Meštra
i učitelja Nietzschea, koji je Wagneru za partituru
Parsifala poslao svoju najbezbožniju knjigu, osjetivši
kod ovog međusobnog i posljednjeg darivanja »neprija­
teljski zveket mačeva« pred posljednju bitku.
U poslijeratnom kaosu, godine 1919, George se
opravdava za svoju pasivnost optužujući njemački narod
»da ne će da zaboravi na svoje prošlostoljetne idole,
koji su ga tako sramotno ostavili na cjedilu«. »Nietzscheova
grmljavina« kaže on »kojom je obarao poroke novoevrop-
ske zanijemila je, a da je nitko nije čuo«. Da napusti
svoju subjektivnu izolaciju, da uđe u bitku kao inicijator,
to Stefanu Georgeu nije izgledalo oportunim, jer je vidio
kako će čitava pokoljenja izginuti, a da se stvar ne će
objasniti »ni lijevima ni desnima« nego onima »koji
dolaze u dalekoj budućnosti«, u kojoj će se »probuditi«
konačno ona »tajnovita Njemačka« o kojoj je u posljednje
vrijeme sanjao i za koju je pjevao. To mu se proročan­
stvo i ispunilo. »Tajnovita Njemačka« koja se doista
»probudila« odlikovala ga je svojim priznanjem i pro­
glasila ga akademikom i lovorom ovjenčanim pjesnikom,
ali je on tu počast odbio. Umro je u inostranstvu.

146
 Zapadnjak, epigon francuskog simbolizma, dekadent
po svojim ličnim sklonostima, kao mislilac kompilator,
koji je bez dubljeg unutarnjeg sudara spajao u sebi naj-
protuslovnije ekstreme (kao pravi artist u lošem smislu
te riječi), Stefan George važi već dva decenija u očima
belesprita za savršenog vještaka njemačkog stiha. Ver­
balista u Nietzschovoj sjeni, prevodilac francuske lirike,
Dantea i Shakespeara, on je kroz četiri decenija jezično
savladao nekoliko faza, od kojih ona u »visećim vrto­
vima« djeluje kao najzrelija. Jak i sugestivan u stihovima,
koje je pokrenuo kao samostalne slike, po crti njihove
vlastite specifične težine, bez primisli, neposredno po
zakonu ritma i slijepog stvaralačkog nagona, spada među
bogate dekoratere fraze, koji stvaraju stihove radi
stiha, među nadarene cizeljere rime, koji »hladnokrvno
rezbare svoje uzbudljive riječi kod svijetla svjetiljaka«.
Uspoređen s Dehmelom, s Morgensternom, s Dau-
thendeyem, s Rilkeom, s Hofmannsthalom, on se ni
po čemu ne ističe kao naročita sposobnost, a u mnogo-
čemu je slabiji od ovih svojih savremenika, predstavnika
njemačke dekadentne lirike na prijelazu stoljeća.
Taj hladnokrvni virtouz stiha, kao mislilac i pokretač
novih, intelektualiziranih, nadljudskih pogleda na svijet,
zatajio je potpuno. Kada je uznastojao da svojim pje­
smama dade zemaljsko, konkretno značenje, zaplitao se
u mutne nejasnoće najobičnijih, protuslovnih, malo­
građanskih prosječnosti. Razni Gundolfi i Woltersi, koji
su se zaputili za njim kao za Vođom i učiteljem, izmje­
reni međunarodnim mjerilom ne znače mnogo: njihove
fraze o »Djevičanstvu« i »Muškosti« nisu preživjele ni
njegove smrti. T i »Potencirani Ljudi« kao učenici ra-
splinuše se prije svoga učitelja.

147
SMRT JAKOBA WASSERMANNA
 Umro je Jakob Wassermann, romancier po zani­
manju, najtipičniji predstavnik književnika centralno-
evropskog, koji piše zabavne romane, svim nakladnicima
tako dragu robu, koja ne donosi samo slavu nego i
automobile, ljetnikovce, ogromne dobitke, književnu po­
bjedu i sve njene koeficijente u formi jednoglasnog pri­
znanja štampe i banaka.
Velike i značajne književne inspiracije devetnaestoga
stoljeća uvijek su se javljale u nejasnim i ranjavim sta­
njima, kada je ljudski mozak spoznao da je u savre-
menim međuljudskim odnosima poniženo dostojanstvo
bližnjega, kada se u čovjeku uznemirila pobuna po­
vrijeđenog ponosa, kada se javljaju mračne utrobe i
progovara krv, i dok su takva književna poniranja uvijek
bila zaronjivanja u mračno, živinsko i nepoznato ljudsko
dno ili penjanja do zanosa ekstatičnih i junačkih (kao
kod Stendhala), za posljednja četiri decenija stvorio se
u Evropi tip modernog književnika romanciera, koji
vješto, često virtuozno simulira zanose, koji krivotvori
svoje subjektivno doživljavanje i koji se s uspjehom i
s talentom kreće po crti najvećeg dobitka, a ta mu je
nit profita i zarade jedini putokaz u labirintu današnjega
pisanja.
Normalna to pojava nije. Biti književni vatrogasac,
kretati se po svijetu sa svijetlim kacigama i crvenim
konjskim repovima uz plehmuziku svoga nakladnika,

151
to još uvijek ne znači biti umjetnikom, ali je unosno.
Književnost je do ove najnovije svoje industrijalizirane
faze bila neka vrsta medija kojim su se prenosili doj­
movi od jednog subjekta do drugog, ona je bila žalosna
ili vesela, klasično hladna kao Goetheova Ifigenija ili
ljudski gola kao Molière, ali ovakva mješavina, kakva
je danas poplavila evropske izloge, književnost nije bila
nikada. Nema ni jednog tjelesnog dodira, ni mržnje,
ni ljubavi, ni užitka, ni stradanja, nema ni jednog mi­
risa, ni jednog svjetlosnog efekta koji ne bi bio krivo­
tvoren u današnjim knjigama, što naviru iz rotacionih
strojeva kao nabujali potoci, sve u celophanu ili per-
gameni, sve mirišljive, lakirane, opremljene kao dječje
igračke, raznobojne, u beskrajnim količinama. Dragi fan­
tomi od posljednja dva stoljeća kao Voltaire, Condor-
cet, Kleist, Schiller, Büchner, Keats, Shelley, Byron,
Nietzsche u tragičnom sukobu sa svojim sredinama,
izgleda da su ostavili krvave rezultate svojih stradavanja
književnome potomstvu samo zato, da bi se iz tih nji­
hovih ljepota stvorili recepti za pisanje zabavnih romana,
kakvi se danas fabriciraju po svijetu, nevjerojatnom
brzinom. Književnost je do danas gledala natrag i pla­
kala za prošlošću, ili je vidovito proricala nove pobjede
i nove poraze u budućnosti, ona je sanjala kao Hölderlin
ili svijetlila kao Byron, a danas laže i vara i krivotvori
i zarađuje kao sajamska opica, uz dosadnu dreku štampe;
ime joj je legija onih genija, za koje dnevno čitamo po
svim novinama da su svjetionici našeg vremena, međaši
naših književnosti i meteori iz dalekih svjetova najbi­
zarnije nadarenosti. Svako otkrivenje ljepote do ove
savremene cinične taylorizacije bila je neka vrsta sret­
nog izuma: otimati haosu nepoznato, to je značilo otkri­

152
vati ljepote. Književnost je često bila stravično nesna­
laženje pred tajnom zbivanja, udaranje glavom o zid,
očajavanje ili ludovanje, živinsko podavanje nagonima
u nama bez obzira da li je to samoponiženje dobro ili
uobičajeno, ali danas, to što se zove evropska beletri­
stika, nije nego zbrka najraznoličnijih smicalica, loše
duhovitosti, glasnih efekata, neobično prozirno tkivo
proračunate tehnike, u jednu riječ: métier i soignirana
propast svega što je u bilježenju dojmova neposredno
ili organsko. Mjesto instrumentacije, danas se pišu li-
breti, i sve te bezbrojne knjige što se prodaju kao pro­
dukti lijepe književnosti nisu drugo nego najbestidnija
opereta, tako plitka, te se opaja slavom kada je postala
šlager. Pišu se drame za razonodu zbog inscenacije, a
ne dijaloga, i sve što danas znači uspjeh jedne knjige
nesumnjivo je devedeset posto uvreda za svaku pozi­
tivnu književnu vrijednost. Svi su formalizmi smrto­
nosni po iznalaženje književnih istina, ali danas je u
književnoj Evropi postalo pravilom da je mnogo važnije
unosno plasirati jednu književnu ideju nego je imati,
da je važnije oponašati nego doživljavati, prepisivati nego
pisati i književno zarađivati nego imati talenta.

Za pokojnog Jakoba Wassermanna ne bi se moglo

reći da nije imao talenta. Naprotiv! On je bio pripovje­
dač bujnog temperamenta i teme javljahu se pod nje­
govim perom neprisiljcno; napisavši desetak knjiga no­
vela i društvenih romana, Wassermann nije ni na jednoj
svojoj stranici pokazao nikakvog naročito markantnog
nedostatka, a radeći pravilno i jednolično godinama,
stekao je veliko iskustvo; bogata sprema staroga routi-
niera sve se više isticala u njegovim posljednjim djelima.

153
Počeo je sa secesijom, a trajao je preko dekadentne
periode (koja se u Njemačkoj odrazila sintetično, knji­
ževnim, sjevernjačkim trojstvom: Przybiszevsky, Munch,
Strindberg), do Freuda. Paralelno s tim stranim i živim
utjecajima njegov tekst vinuo se mjestimično do pro­
zirne i staložene harmonije, kakvu je postigao Thomas
Mann u svojoj najsretnijoj inspiraciji, u »smrti u Ve­
neciji«, ali te su sretne stranice Jakoba Wassermanna
redovito pokvarene neshvatljivom gramzljivošću za efek­
tom. Wassermann nije imao minuciozne strpljivosti u
analizi detalja kao Sternheim, koji je u svojim slikama
iz berlinske male i zapostavljene svakodnevnosti ovjeko­
vječio nekoliko bezimenih činovnika i dnevničara maj­
storskom rukom. Wassermannu se kod pisanja žuri i
čitajući njegove knjige čovjek osjeća, kako bi taj spo­
soban romancier istom hladnokrvnošću obavljao otory-
nolarvngološke operacije, kao što danas piše romane.
On nema topline Leonharda Franka, i ako bi se u
jednostranom nagomilavanju slika mogao usporediti s jed­
nim od svojih slavnih savremenika, bilo bi to s Georgom
Kaiserom.
U Wassermannovim romanima ima svega što je
potrebno za jedan dobar roman u pristojnom malo­
građanskom smislu. Pod gospodskom maskom tu žive
nesretni ljudi, nemoćni bogataši, koji se dosađuju u
svome blagostanju, putuju i čine gluposti, pak se za­
pliću u ljubavne pustolovine s djevojkama iz nižih
slojeva, a iz toga se onda rađaju najsudbonosniji zapletaji.
Ostavinske rasprave i zapečaćena pisma igraju kod Was­
sermanna ulogu isto tako važnu kao i po starinskim
sanovnicima, a intrigantkinje se javljaju na telefon, zvone
po tuđim kućama, govore neke polurazumljive istine i

154
tako se zapliću neprilike oko prevarenih muževa koji
misle da varaju svoje žene. Kod opisa pojedinih doga­
đaja ima simbolističkih detalja, jutarnji lirizmi kišovitih
velegradskih ulica, lumperaji po slikarskim ateljerima,
šampanjac i razvrat, sve su to pozadine društvenoga
zbivanja, gdje se u prvome planu javljaju rezignirani
advokati ili liječnici, koji pijano govore o besmislu svog
građanskog poziva. Kao na karnevalu, kroz Wasser-
mannove stranice prolaze bezbrojna mnoga lica s ure­
đenim i tihim životima, koje on kao pravi romanopisac
baca u vrtlog strasti i iskušenja, ali čitalac ne treba
da se uzrujava: sve će se ipak negdje na koncu u glav­
nom dobro svršiti. T e i takve knjige prodaju se u da­
našnjem građanskom uređaju kao prokušano i opro­
bano sredstvo za uspavljivanje čitača, i takva se lite­
ratura zove u pučkim ustima: »laka« i pretpostavlja se
knjigama »koje su dosadne, teške i žalosne, jer dosadan
je i težak naš svagdanji život, pak zašto da se gnjavimo
još i kod čitanja«.
Kao dobar trgovac, savremeni romancier računa
s ukusom svojih mušterija i prodaje svoje marionete po
narudžbi i po potrebama ukusa i sezonske mode kakva
na tržištu momentano vlada. Ako vlada secesija, molim
lijepo, onda takav Wassermann prikazuje svoje gospođe
u frizuri Cleo de Merode, s froufrouima, i marabuovim
perjem, s koprenom getupft i pleureusom, sa crnom
čarapom pikantno podignutom iznad koljena, i u tim
se secesionističkim novelama pije šampanjac, slavi se
Silvestrovo, a sprovodi su građanski i opisani malo iro­
nično, s višim prezirom za sve prekogrobno. Ako se
traži psihoanaliza, savremeni Wassermann znade da se
izgubi u labirintima najtajanstvenije zločinačke psihoze,

155
on opisuje silovanja bolje od Svidrigajlova, on prodaje
»razvrat kao takav«, kao ekstrakt iz najrazvratnijih pisaca
od Petronija do danas, jer je savremeni romancier eru­
dit, jer je on proučio kulturnu historiju u tančine, jer
je virtuoz i savršeno vlada svojom narativnom tehni­
kom. Tako se i kod Wassermanna njegove figure kreću
kao lutke, navinute su, govore, miču se, raspravljaju
o raznim pitanjima, imaju svoje lično uvjerenje, ali
je to sve raspoređeno savršeno hladnokrvno i iza sva­
kog retka osjeća se ruka vještaka, koji po svom građan­
skom zanimanju upravlja tim mrtvim mehanizmom.
Takvo pisanje može biti virtuozno, ono je dobro plaćeno,
ono ima i uspjeha, ono se mnogo i rado čita, ali to mu
je i jedinom svrhom: da se mnogo čita i da se kupuje
kao roba koja odbacuje zamjerne dobitke. Takvo spre­
manje zabavnog štiva kao privredno sredstvo, bilo ono
ne znam kako dotjerano i umjetnički vješto, nema ni­
kakvog unutarnjeg smisla. Te su knjige kao suho lišće:
simbol kasne jeseni i dekadence. Na prvom jačem sje-
veroistočnjaku nestat će netragom.
HERMANN BAHR
 Sve ono što je Landauer zvao »die innere Unmöglich­
keit«, ona zbrka unutarnjih, najintimnijih, ljudskih
nespojivosti, bezbroj neriješenih pitanja i upitnika pred
bogom, pred vječnošću, pred društvom i svim ostalim
tajnama (koje smo naslijedili kao teret vjekova), jalovo
savremeno vrludanje i nesnalaženje u beskonačnim po­
plavama problema oko nas i u nama, sve se to već pet
do sedam decenija javlja kao simptom organskog obo­
ljenja evropskog intelekta. Poremećene su podloge na
kojima se taj intelekt stoljećima razvijao; ljudske lu­
banje je otvorila savremena znanost i nije našla u njima
nikakvog nadzemaljskog fosfora, nego žlijezde, neobično
slične dvopapkarskim i pasjim žlijezdama. Zinule su
gadne i opasne rupe pod nogama naših uvjerenja i
evropski intelekt je pao u stravičnu groznicu koja traje
već prilično dugo. Bolujemo, buncamo i u visokoj
temperaturi mučimo se na samrti hiljadugodišnjeg vje­
rovanja, obmanjujemo se posljednjom nadzemaljskom
nadom: vrhunaravnim značenjem ljepote. Kao otrovna
rasvjeta isparuje se ta dekadentna vrhunaravna ljepota
rađajući uzbuđenja, što se na obrazima esteta, mislioca
i ostalih bolesnika odražavaju kao bolećive grimase za­
nosa i inspiracija, a osim tih osamljenih samotnih i
pojedinačnih egzaltacija, oko naše evropske bolesničke
postelje, vani, u stvarnosti oko nas, prilično je mračno
i na ulicama odjekuju još uvijek paklene potkove sred­

*59
njeg vijeka, tog čudnog, apokaliptičnog jahača, koji kao
furija sije smrt nad našom civilizacijom već osam sto­
tina godina.
Landauer, poklonik Krapotkinov, đak Elisée Reclu-
sov, anarhoindividualistička glava (zacijelo ne posljednja
u eliti svoga vremena), čovjek, koji je svoje uvjerenje
zapečatio krvlju i umro kao Arhimed, zaklan od pijanih
oklopnika, Landauer, bezbožnik, koji je mrzio socijal­
demokratsko koterijaško politikantstvo, kao kakvu usidje-
ličku družbu »Vojske Spasa«, i on je bio toliko zaslije­
pljen dekorativnim lažima svoga vremena, da je smatrao,
kako je jedan od glavnih razloga što se naša civilizacija
nalazi na rubu brodoloma to što su savremene, pro­
leterske, evropske mase izgubile religiju. Sa religioznim
stoposto zatvorenim crkvenim pogledom na svijet,
evropske su mase izgubile svaki istančaniji osjećaj za
nijansu, one su izgubile smisao za sve što nije kon­
kretno, neposrednostvarno, za sve što nije zemaljsko-
tjelesno, u vulgarnom smislu, i vulgariziravši se u kratko­
vidnom, blesavom najsvakodnevnijem materijalizmu
mase su (po Landaueru) postale alkoholizirane gomile
mesa, sa jednim jedinim idealom: malograđanske udob-
nosti. Socijalizam, mjesto da je postao putokaz u nove
zvjezdane vedrine, mjesto da je uzletio kao raketa u pro­
zirnom zamahu misli, pretvorio se u običnu politikant­
sku smicalicu onih malograđana, koji su uspjeli da se
svojim cjepidlačarenjem i najprovidnijim (sramotnim)
trikovima proguraju do takozvanih partijskih socija­
lističkih položaja, na kojima mjesto stvaralačke snage
vladaju laž i prevara, a mjesto težnje za preporodnim
djelovanjem i uzdizanjem masa: Karijera! Religiozni
rasap dubljeg, metafizičkog uvjerenja obezglavio je sa-

160
vremenu umjetnost, pojačao je nemire nesnalaženja
među oblicima, razlogom je prevarnog novotarstva i
slaboumnouzrujanog, pomodnog povođenja za tako­
zvanim »novim« i »neotkrivenim«, bacio je savremenog
čovjeka u plitke, bezrazložne i suvišne arheološko-hi-
storijske imitacije dalekih i stranih ljepota, i umjetnost
mjesto da postane katarzom živinskog i nižestepenog u
nama, postala je lumpenproletersko lunjanje, koje upro-
pašćuje sve nagone, koji čovjeka vode kroz kozmičke
tmine, i koji su ga doveli do toga da je uopće postao
čovjek!
Umjetnost Landauerovog vremena zaglibila je u
vrtlogu najkratkovidnije čulnosti, iz velikog, najosnov-
nijeg pitanja o životu i o smrti umjetnost je postala
blesavim harlekinom, koji skakuće kao kozlić u svojim
šarenodekorativnim požudama za užitkom, gubeći svaku
i najminimalniju ravnotežu u svom vrtoglavom vrlu-
danju između mraka i ludila, razvrata i laži, neurastenije i
samoubijstva, brakoloma, pijanstva, samopljuvanja i
svakovrsne bestidnosti. Treba uvažiti, da je Landauer,
taj najpobožniji vjernik socijalizma (koji spada među
njemačke martire toga pokreta), govorio takvim glasom
o vjeri i o tajanstvenom značenju njene snage prije tri
puna decenija, na prijelazu devetnaestoga u dvadeseti
vijek, pa kada se je i on sam, u svojim načelnim socija­
lističkim proglasima toliko zbunio, te je isključivo u
nestajanju vjerskog osjećaja gledao jedan od glavnih
razloga sveopće savremene zbrke u glavama i u uvje­
renjima, kako je tek moralo izgledati u mozgovima koji
nisu bili landauerovski, i u kojima su ta pitanja poprimala
površne oblike feuilletonske dosjetke, napisane za ne­
koliko krajcara honorara.

JJ K r le ž a : E v r o p a d a n a s I6 I
 Slučaj Hermanna Bahra je za poluinteligentno glavi­
njanje savremenog evropskog intelekta, za ustrajno mi­
jenjanje progona i padanje iz jedne krajnosti u drugu
neobično poučan, i kolikogod je za jedno određeno
kulturno historijsko razdoblje na prijelazu stoljeća ti­
pičan, taj je slučaj značajniji od ostalih, jer je glasniji,
jer je upadljiviji i jer (uslovljen naročitom, prirođenom
površnom osvjetljivošću Hermanna Bahra) seizmo-
grafski jasno bilježi i daje sliku cijelog tog vremena, koje
je između secesije i ekspresionizma ugaslo kao daleki,
predratni vatromet.
Kao poslije davnog, već potpuno zaboravljenog bro­
doloma, kada talasi izbacuju na obalu predmete i ostatke
potonulih lađa, tako se gotovo svakog dana dokotrlja do
nas po koja smrtna vijest; kao sjenka kakvog potopljenog
imena, kao znak da oluja bjesni još uvijek elementarnom
snagom već dvadeset godina. Hermann Bahr se u našoj
svijesti utopio već davno, još prije rata, a danas, u ovoj
grmljavini oko nas, u ovom zagušljivom dimu i tutnjavi
ruševina njegova osmrtnica ima u sebi elemenata tu­
galjive priče o žalosnoj sudbini jednog čitavog austrij­
skog pokoljenja, koje je sebi umišljalo da je na Dunavu
pionir zapadnjačke kulture, a nije bilo nego znak bo-
hemskog megalomanskog raspoloženja na bečkom i
munchenskom intelektualnom karnevalu.
»U umjetnosti bilo je uvijek varalica, možda i više
nego umjetnika«, to je H. Bahr napisao još davno, na
početku svoje književne karijere, taj liberal, koji se je
poslije pokajao, taj slobodni mislilac, koji je propovijedao
vjeru u boga, taj pangerman — Bismarkovac, koji je
otkrio austrijsku kulturnu misiju u istočnoj Evropi, taj
impresionista, koji je bio zaljubljen u austrijski barok

162
i bez tog austrijskog baroka nije poslije mogao napisati
ni jednu jedinu rečenicu do svoje smrti. Od Weinin-
gerova samoubijstva (događaja za čitavo jedno cen-
tralnoevropsko kulturno razdoblje iznad svega simbo­
ličnog), cijela evropska intelektualna ljevica u stravič­
nom strahu pred vakuumom srozala se na koljena, a
mistici kao Martin Buber, Simmel, Mach, ne znače
zapravo stvarno drugo nego posljednju konvertitsku
strofu pjesme: Veni Creator Spiritus, koju je evropski
intelekt zapjevao najprije pianissimo, a zatim sve gla­
snije, da danas zagrmi trijumfalnim glasom orgulja, a
sve u panici da se čovjek (možda ipak) nalazi u kozmosu
potpuno sam i da ne može da računa s nadzemaljskom
providnošću. Biti franjevački trećoredac kao Hofmann-
sthal, prozvati se samodopadno časnim ocem Be­
nediktincem, kao što se prozvao Hermann Bahr, povje­
rovati kao Zinaida Hippius u Sveslavenstvo (kome se
godinama rugala), postati antroposofom, kao što je
postao Andrej Bjely, proglasiti se aktivnim katolikom kao
Claudel, pisati slabe i tendenciozne drame o životu božjih
ugodnika kao H. Ghéon, povjerovati u talmud kao Mar­
tin Buber, sve su to znaci straha i duhovne nerazvije­
nosti, jalove nepokretnosti, đa, upravo: dvopapkarske
lijenosti duha ljudskog. Jer: mnogo je udobnije biti
blagoslovljeni preživač pod punim jaslima biblijske
štalice, nego se vučji žderati pod zvijezdanim orkanima
i mnogo je zgodnije navući na sebe benediktinsku čoju
i s kadionicom dimiti pred zlatnouokvirenim crkvenim
autoritetima, nego probijati se kroz mećave ljudske
gluposti sa slabom i titravom svjetiljkom svog subjek­
tivnog uvjerenja, da je lik Giordana Bruna (na primjer)
idealniji, dalde bliži istini, nego lik Feliksa Saltena ili
Engelberta Dolfussa.
163
 Zaputiti se iz naturalizma, a svršiti u pokajničkoj
kostrijeti i u propovijedima o metafizičkoj vrijednosti
austrijskog baroka (poslanicama pisanima u stilu tu­
rističke propagande), to je bila književna sudbina Her-
manna Bahra. Taj slobodnjak, koji je za sebe napisao
da se smatra svenjemačkim marksistom, a koji je svršio
kao glorifikator habsburškoga carstva, onda kada je to
katoličko, barokno carstvo pokazivalo sve znakove ago­
nije, počeo je s talentom koji nije obećavao nikakve
naročite, samonikle snage (ali je bio nesumljiv), a svršio
je kao neozbiljni brbljavac, neka vrsta intelektualnog
Polonija. Ako mu je neko doviknuo da su oblaci nad
Evropom slični biblijskoj kamili, on je odmah bio spre­
man da napiše knjigu o biblijski simboličnom značenju
naoblačenog evropskog neba, a ako je slučajno negdje
pročitao da su Goethe, Spencer ili Sveti Augustin
preteče Rotary-Kluba, on bi pomoću eugenike Sir
Francis Galtona bio spreman da objasni, kako su Matisse,
Pechstein, Kokoschka, Kandinsky, Marc ili bilo tko
drugi isto tako rotaryjanci, kao Klimt, Olbrich, Otto
Wagner, Chamberlain (»Osnove devetnaestog stoljeća«)
ili obratno. Bluditi po bezizlaznim stramputicama, ne
snalaziti se, ne imati u sebi svoje vlastite ravnoteže ni
osjećaja sigurnosti, ne vjerovati samome sebi sumnja­
jući u svoju vlastitu stvar, prepričavati tuđa uvjerenja
»so herumreden um die Sache« (citat po Bahru), »brbljati
oko raznih pitanja i-stvari«, a nikada ne govoriti direktno
o njima, »das schien mir ehrlicher« to mu je »izgledalo
poštenije« nego priznati da je sve to nesnalaženje iznad
njegove snage.
Pišući dulje od pedeset godina, taj književnik zapravo
nikada nije bio siguran da U je ono što on misli, vjeruje

164
ili propovijeda — ispravno ili neispravno, moderno ili
nemoderno, da li je to zapravo osjećaj straha ili nije
osjećaj straha pred prazninom, i pročitavši jednu ogromnu
gomilu knjiga, napisavši i sam gotovo čitavu knjižnicu,
Hermann Bahr pokazivao je čitavog svog života smi­
ješan i sažaljenja vrijedan strah pred blamažom, da se
ne bi pokazalo i otkrilo da je netko negdje napisao jednu
knjigu ili naslikao sliku o kojoj on, Hermann Bahr, još
nije rekao svoju odlučnu riječ.
U kubizam, u futurizam, u ekspresionizam, Her­
mann Bahr je gledao sa čuđenjem zbunjenog malogra­
đanina, koji je dobronamjerno i najodlučnije spreman da
(s najdubljim intelektualnim respektom snoba i nezna­
lice) objasni sebi i svojim bližnjima, kako su ti dječji
papirnati zmajevi zapravo metafizičke životinje, i kako
im je značenje duboko i mračno kao Apokalipsa. Bio je
čitavog svog života zaljubljen u francuski ekspresioni­
zam, o Parizu je govorio zanosno kao A. G. Matoš, a
svoja uvjerenja pušio je nevjerojatnom brzinom kao ciga­
rete. Kretao se u smjeru posljednje mode i pomanjkanja
svakog ozbiljnijeg otpora, bez svoje vlastite fiziogno-
mije, bez nekog određenog značaja; moluskno, slatko
slinavo, povodljivo, razvodnjeno, savitljivo klanjanje, to
je bio njegov književni život, trepetljiv i nemiran kao
treperenje i drhtanje slabe biljke na vjetrovima vre­
mena. U toj njegovoj uznemirenoj nepostojanosti bilo
je uvijek nečeg pomalo smiješnog. On je spoznavao
značenje nekih savremenih, nabačenih, nazovimoder-
nih istina kada su te istine postale već bespredmetne,
i u tom nervoznom traženju uporišta tlo je Hermannu
Bahru jogunasto izmicalo ispod nogu: uvijek se je sve
događalo obratno od onog kako je on prorekao i uvijek

165
je sve ono potonulo, čega se dotaknuo, da se iz brodo­
loma spasi. Postao je austrijskim misionarom kulturno
propagandističkog pojma »istočne marke« na Dunavu, u
predvečerje austrijskog baroknog sloma 1914— 1918 i
postao je vjerujućim katolikom, konvertitom, kada je
to već davno prestalo biti moda. Govorio je o crkvenim,
prekogrobnim, posljednjim ljudskim stvarima uvijek u
vicu, kvazidobroćudno, kao što su dobroćudni pojmovi
alpinskog cvička, heurigera i harmonike (idila, kod koje
često pucaju glave); taj prividnoblistav, uzvišen, na
mnogim bridovima izbrušen, mnogostrano facetiran, le­
žeran ton njegovih katoličkih causerija nesimpatičan je,
neiskren i namješten, kao što je to i kod Chestertona,
od koga je u toj vještini prilično mnogo naučio. Po-
božnost, skromnost, ispitivanje savjesti, čisto srce, sveta
ispovijed i presveta pričest, to su za ovog feuilletonistu
i novinara bili publicistički motivi, koje je dekorativno
obrađivao kao dekorativne causerije, kao prva konver-
titska, bečka, novinarska plava čarapa, kakvom ga je
Gospodin stvorio.
Njegovi latinski citati crkvenih otaca, njegovo pre­
nemaganje kako Platona svakodnevno čita ( i to naravno
u originalu), taj ton Bahrovog feuilletona, pisan s pro­
zirnom pretenzijom da potraje pred licem vječnosti kao
dokumenat vremena, to »gemiitlich« poigravanje sa koz­
mičkim sintezama u dva-tri retka u »Novoj Slobodnoj
Presi«, to što je on zvao »mystagogično«, »dinamično«
»teleološko« spoznavanje pojava, to nije bilo nikakvo
otkrivanje istina, to nije bilo zapažanje činjenica, to je
zamatanje fraza u šarene, maglene riječi, doslovno
upravo onakav švindlerski artizam, za koji je napisao da
je u umjetnosti »mnogobrojni]i od pravog neposrednog i

166
istinitog«. Više gramofon tuđih utisaka nego ideolog,
više rastreseni secesionista nego sintetik, on koji je sebi
umišljao da je dalekovidnim tumačem raznih pitanja i
pojava, bio je od početka najtipičniji austrijski inteligent
na razdoru između dva vijeka: s jedne strane dijete, čiji
su se bečki vršnjaci igrali još po bedemima starog,
četrdesetosmaškog Beča, kada je najveći događaj u gradu
bila Tijelovska Procesija sa Carem i svim Velikašima
Franciscojosephinskog Carstva, a s druge strane lice u
književnosti jednog milieua gdje je Schnitzlerov Anatol
bio prvorazredan događaj, a članak protiv Makarta
najsmioniji čin pod kapom nebeskom. »In Hundert
Jahren alles vergessen« rekao je Przybiszevsky za sebe
i svoje književno doba, precijenivši sebe i svoje knji­
ževne savremenike opasno. To vrijeme liberalne, gra­
đanske Austrije, bečkog Ringa sa grčkom arhitekturom
i Meinlovom kavom, Altenbergovih šala i Klimtovih
bakroreza, vrijeme Bahrovih komedija i »svetog« sece-
sionističkog »proljeća« uvenulo je kao gnjila visibaba i
tako je nestalo da danas ne izgleda vjerojatnim da je
uopće jedamput i cvalo.
Jednoga dana Hermann Bahr objavio je »urbi et orbi«
da je postao katolik i time prestao da se obmanjuje »najve­
ćim praznovjerjem današnjice« — »vjerom u napredak«.
Zašto je Herman Bahr posumnjao u napredak, u
koji je do toga dana praznovjerno vjerovao?
Zato jer je kod Zole našao ovu rečenicu: »Une phrase
bien faite est une bonne action«.
Do toga dana on je bio bezbožnik, čak marksist, a
pošto mu se u Parizu objasnio »smisao za formu«, on je
zgazio svoj liberalno-antiklerikalni kaos u sebi, odbacio
svoj katekizam u formi Biichnerove knjige »Kraft und

167
Stoff« i prestao se obmanjivati »vjerom u napredak«.
Boga i Znanost on je do toga dana pojimao antitetički i
pojam boga bio mu je »sublimirani predosjećaj, kojim
čovjek naslućuje stepen svog budućeg razvitka«, dakle
neka vrsta slutnje, slike i predstave, »kojom čovjek pre­
dosjeća i naslućuje svoj vlastiti razvojni lik u budućim
transformacijama: Jehova, Zeus i Krist«.
»Boga nema«, pisao je on u onoj svojoj davnoj, libe­
ralnoj fazi, »bog nastaje i čim je nastao on nastaje opet iz
nova«; taj Svenijemac, antihabsburgovac, veleizdajnik u
iredentističkom, pangermanskom, Bismarckovom smi­
slu, taj slobodni mislilac i protuultramontanac, spo­
znavši da je u »književnosti dobra fraza dobro djelo«
uvidio je da treba da se preobrazi u pokajnika. »Ich sah
bald, dass es hier vor allem galt, mich umschalten zu
lernen. An Begabung dazu hat’s mir ja nie gefehlt«.
(Selbstbildnis str. 169).
Stvorivši tako tim svojim priznanjem svoje »najbolje
književno djelo« svoju »najbolju frazu« — da mu nikad
nije pofalilo od tog bogatog, frazerskog talenta, da se
preobrazi kao clown u fratra, on je ipak osjetio potrebu
da se u svojoj autobiografiji, napisanoj deset godina pred
smrt (1923), opravda pred lajičkim svojim savremeni-
cima i da im objasni, zašto se je zapravo »umšaltovao« u
vjerujućeg katolika — benediktinca.
Prije Pariza pjevao je o Muzi da treba da se zanima
isključivo siromasima, jer da je plavi cvijet čiste poezije, u
ovom njegovom, tada savremenom (1895) haosu, uvenuo.

Zur Armut tritt sie hin und zählt die Groschen,

Ihr rotes Banner pflanzt sie in den Streit,
A n ihr H erz schlägt das grosse H erz der Zeit
Und aller Weltschmerz scheint ihr abgedroschen.

168
 Pročitavši međutim kod Ménarda da obožava Djevu
Mariju, jer je njen kult posljednji ostatak politeizma:
»J’aime beaucoup la Sainte Vièrge, son culte est le der­
nier reste du polytheisme«, i osjetivši zajedno s Péguy em
svu tajnu Jeanne d’Arcove »la sainte la plus grande
après sainte Marie«, Hermann Bahr je otkrio da se u
životu može biti više od subjekta, da se subjekt može nad­
visiti i pretvoriti u jedno stanje koje stoji iznad našeg
»Ja« u »das Übersichsein«, u stanje što ga je Claudel
osjetio u notredamskoj katedrali: »Quelqu’ un qui soit
en moi plus moi même que moi«, što je Bahr krstio
svojim benediktinizmom, tj. nečim što je više »Ja« nego
što je naše »Ja«, što je naše »Nad-Ja«, što je dakle više
»On« nego što je »On«, što je njegovo »Nad-On«, dakle
više »Bahr« nego »Bahr«, dakle »Nad-Bahr«, to jest: Bog.
Podredivši se metafizičkom imperativu iznad svoga »Ja«,
Bahr se od marksiste preobrazio u gautierovski gorljivog
spiritualistu (spiritualiste ardent), ogađen i degutiran
svime što ga je okruživalo kao Huysmans koga citira kao
svoga preteču: »J’ai été converti par le dégoût de ce qui
m’entourait«. U toj svojoj intelektualnoj ispovijedi Bahr
citira Barrèsa, svoga vršnjaka, koji je kao i on pripadao
generaciji koja se je zgadila svega osim igre s idejama:
»une génération dégoûtée de beaucoup de choses de
tout peut-être, hors de jouer avec des idées«. »Meiner
Zeit richtiges Kind, gab ich jedem Irrtum Gehör«,
kao dijete tog svog lakovjernog vremena, koje se je
vraćalo pod okrilje Gospodnje sa logikom doslovno tako
plitkih citata kao što su sve više citirane rečenice Mé­
narda, Péguya, Huysmansa, sve samih konvertita
Bahrove secesionističke Inkvizicije, Hermann Bahr je
spoznao da ljepote na ovom svijetu nisu zapravo ništa

169
drugo nego strah pred bogom i to »odjekivanje sjena u
riječima« (kako on kaže), to spasavanje savjesti nadze­
maljskim značenjem austrijskog baroka, to mu je ostalo
jedinom svjetiljkom »in tenebris secesionisticis«.

Kao beletrista nije bio bez talenta. Na mjestima na

kojima je znao da se probije kroz balast svojih fraza i
svojih načelnih ograda, on je ljudski uvjerljiv i u tim
momentima osjeća se organska toplina neposrednog
doživljaja. Živeći u jednoj književnoj periodi potpuno
izobličenog ukusa i on je podlegao toj varavoj jagmi za
neposrednim uspjehom, pišući za pljesak i za pobjedu
u dnevnoj štampi koja ga je jedno vrijeme nosila na
rukama. Radio je mnogo, a u svom ličnom životu bio
je sretan i sređen. Uobrazio je da ga je priroda nadarila
naročitim njuhom za otkrivanje novih književnih ta­
lenata; otkrio ih je u životu toliko da je tim talentima
prekrio književnost kao njivu skakavcima. U životu,
to mu je (čini se) bila jedina strast.

170
U SPOMEN ADOLFA LOOSA
 S konvencionalno aristokratskim pogledom na svi­
jet, sa svojom trajnom i nepokolebljivom vjerom u
više, gotovo nadzemaljsko značenje ljepote, ovaj po­
klonik fraze o »blagodati građanske civilizacije« i fanatik
»zapadne kulture«, kretao se u savremenoj stvarnosti
poslijeratnih dana kao iskorijenjen: sjenka iz davnih
prostora i prilika, koje su ncsta'e zajedno s predratnom
bečkom kavom, s bečkim valcerom i s njegovom borbom
protiv bečke secesije. Borio se čitavog svog života protiv
neukusnog, strašnog, plosnatog ‘oblika amerikanske
cipele, za trokrilne prozore, za čaše koje nisu ukrasni
predmet, za takve čaše »iz kojih se može doista i piti«,
i taj graditelj i prethodnik generacija, vidoviti pionir
bezbrojnih, svakodnevnih, savremenih udobnosti, koje
su danas najobičnija stvarnost, umro je zgažen, odba­
čen i žigosan, kao posljednja senzacija velegradskog,
»staračkog razvrata«. I do naše štampe dopro je glas o
smrti tog nadarenog graditelja kao »o smrti razbludnog
starca koji je bio suđen zbog zavođenja malodobnih
djevojčica«. Nepomirljiv protivnik ornamenta, bečke,
miinchenske i zapadnoevropske secesije, taj konserva-
tivni poklonik starih iskustava, u maglama nemira i
slutnja u oblastima ukusa na prijelazu stoljeća, neura­
stenik, koji se je uzrujavao, jer je »četrdeset milijuna
stanovnika austromađarske velevlasti jelo nožem«, a
pojma nije imalo »o upotrebi \V. C. papira«, umro je kao
beskućnik, prosjak i bohem, vječni putnik s dva prazna

173
kovčega. Lirski propovjednik žličice za sol i klozetne
hartije, čitavog se svog života borio za osnovna načela
»evropske«, »zapadnjačke«, »materijalne kulture«, za­
mišljajući taj pojam »zapadnjačke kulture« romantično,
idealistički, kao nadstvarnu pojavu, koja nije nadgradnja
što počiva na materijalnoj podlozi društvenih odnosa,
nego fantom što lebdi nad nama kao odraz oduhovljene
zamisli o svijetu, podređujući sebi tjelesne i fizičke
zakone zbivanja kao sredstva svoje zemaljske manife­
stacije. Koliko je Adolf Loos bio po svojim filozofsko-
estetskim uvjerenjima zapravo čovjek prošlosti, naj­
bolje govori o tome njegova teza o Beethovenu.

»N a prijelazu iz osamnaestog stoljeća u devetnaesto

živio je u Beču jedan glazbenik imenom Beethoven. Puk ga
je ismijavao, jer je bio malena rasta, mušičav i smiješne
glave. Građane je njegova glazba sablažnjavala. Jer —
tako govorahu građani — šteta, ali tome je čovjeku sluh
bolestan! Strašne disonance liježe njegov mozak. Pošto, ali,
on tvrdi da su to divne harmonije, to su mu uši bolesne,
jer mi imamo, kao što se može dokazati, zdrave uši.
Plemstvo međutim, koje je zahvaljujući pravima što ih
je primilo, osjećalo i dužnosti koje je tom svijetu dugovalo,
dalo je Beethovenu novaca, kako bi mogao da izvede svoja
djela. Plemstvo imalo je tolike snage da omogući izvedbu
jedne Beethovenove opere, na carskom opernom kazalištu.
A li građani, koji su napunili kazalište, priredili su djelu
takav poraz, te se na drugu izvedbu nije moglo ni pomisliti.
Sto godina proteklo je od onda, a građani prisluškuju
zanosno djelima bolesnog, sidudog muzikanta. Zar se gra­
đani oplemeniše, kao plemstvo godine osamnaestodevetna-
este, i zar osjetiše strahopočitovanje pred voljom genija?

174
N e svi građani obolješe! Svi imaju danas bolestan Beetho-
venov sluh. K ro z jedno stoljeće disonance svetoga Ljude­
vita smetahu građanske uši, a to građanske uši nisu mogle
da izd rže! S v i anatomski detalji, sve kokice, zavoji, kože
na bubnjićima i trubama sluha, sve je to poprimilo bolećive
oblike bolesnog Beethovenovog uha. A kosmički obraz, za
kojim su trčali ulični derani, rugajući mu se, postao je u
očima puka oduhovljenim licem svijeta. Duh je onaj, koji
gradi sebi tijelo«. (A. L. Bolesne uši Beethovenove, 1913).

Mnogo lične, autobiografske gorčine ima u ovim ret-

cima Adolfa Loosa 0 bolesnom Beethovenovom sluhu.
Optuživan, izrugivan, psovan, pljuvan decenijima zbog
svojih vlastitih »bolećivih disonanca«, taj se čovjek u
vrijeme suludog, pomahnitalog bečkog umjetnog obrta
borio za jednostavnu »svrsishodnost« najsvakodnevnijih
uporabnih predmeta, za kulturnu, cehovsku, sredo­
vječnu čast ručnog zanata kao takvog, za kult prikladnog
i čistog oblika, protiv kiča i neukusnog, industrijalizira­
nog smeća po izlozima stanovima i javnim zgradama.
U vrijeme kada su srebrna ručna ogledala držale gole
nimfe, a tintarnice bile od imitacije kamena, urešene
brončanim panterama, lavovima i kosmatim faunskim
prikazama, kada su pepeonici bili pasje i ženske glave,
čaše za liqueur tulipani, a po okvirima slika plazile zmije,
on je na Dunavu prvi počeo borbu za čistoću principa
unutarnje arhitekture zatvorenih prostora. U svijetu, u
pitanju ukusa savršeno neuravnoteženom, u centru bi­
jedne, bečke graditeljske harlekinade, u žalosnoj, za­
ostaloj, kamer-dinerskoj, činovničkoj, carskoj i kraljev­
skoj sredini, gdje su jedini društveni događaji bile ra­
stave grofovskih brakova, a tajni preljubi carskih gar­

175
dista književni motivi, on je proglasio vještinu umjetno-
obrtnog bečkog primjenjivanja prostitucijom ljepote, a
odnos jedne civilizacije spram ornamenta jedinim mje­
rilom njene kulturne visine. S neurasteničnom mržnjom
spram svojih savremenika nošen kao jedinom svojom
inspiracijom, pun prezira za pedesetgodišnje bečko
zakašnjenje spram »kulturnog demokratskog zapada«,
Adolf Loos je izmislio kako je simbol germanske kul­
ture svinja, a romanske mačka. Bunio se protiv špinata
na zafrigu, oduševljavao se sredozemnom morskom kuhi­
njom, uzrujavao se zbog pasjih glava na srebrnim bati­
nama bečkih tamničara i kancelista, osnivao slobodne i
nezavisne graditeljske tečajeve i tražio imaginarne krojače,
koji doista znaju krojiti smoking ili bravare, koji mogu
da stvore pristojnu kvaku, a tih i takvih vještaka u svi­
jetu njegova iskustva, naravna stvar, nije bilo mnogo.
Između tolikih graditeljskih nakaza njegova vremena i
on je došao do toga da sagradi u Beču na Trgu sv.
Mihajla pred kupolom carskog dvora svoju reprezen­
tativnu palaču, postavši tako predmetom rugla i sprdnje
ne samo najviših carskih krugova nego i svih onih danas
savršeno bezimenih slugu i slugana, koji su po carskim
sveučilištima podučavali graditeljstvo. Svojim artistički
nastrojenim anarhizmom u tadanjem bečkom društvu
potpuno izgubljenog pojedinca, on se je odbio do
uzvišene, ironične negacije sivog građanskog dvorsko-
savjetničkog stanja, koje oblizuje noževe, upotrebljava
na kočijaški način čačkalice, a živi u interieurima između
staronjemačkog pokućstva i Makarta, knjige štampa
secesionističkim slovima, a misli da zastupa moderne
nazore ako se divi vignetama Ver Sacruma ili komedi­
jama Hermanna Bahra.

176
 Taj entuzijasta »dvadesetoga stoljeća«, pionir zapad­
njačkog snobizma i elegancije, u zemlji gdje su se kaj­
zerice u kavani rezale nožem, vegetarijanac, koji se
uzrujava kada mu susjed u restoranu pijucka koštice
od trešnjevog kompota direktno na tanjir, ne upotreblja­
vajući kod toga svoj vlastiti dlan kao prenosnu školjku,
taj zagriženi pedant, koji obožava monokl i zgužvane
hlače, često bi u svojim sentencama briljirao kao najdu­
hovitiji causeur osamnaestog stoljeća, a često je znao
da se snizi do banalnosti jednog von Gleichen-Russ-
wurma. Njegove graditeljske zamisli, smione u ono
davno vrijeme kada je Wedekind značio revoluciju nje­
mačke drame, a Altenberg bio idealom bečkih bohema,
danas su po rezultatima savremene arhitekture u mno-
gočemu stavljene ad acta, ali tko god bude pisao povijest
centralno-evropskog graditeljstva, ne će moći da pređe
preko njegova imena, koje je u Beču i na Dunavu značilo
prodor onih graditeljskih principa po kojima Corbusier
osniva sunčane gradove ili Rusi izgrađuju monumen­
talne livnice na Uralu. Rođen pod carstvom u sjeni za­
starjelog feudalnočinovničkog stroja, taj plebejac koji je
u sebi intimno mrzio i prezirao građanske došljake,
bogataše, koji u svojim secesionističkim salonima ko­
paju po nosu, čitavog je svog života razbijao svoju na­
darenu glavu oko toga kako da tim bogatašima olakša ži­
vot, da ga stvori ljepšim i udobnijim: i da bi ta gospoda
spavala u sobama prostranim i dobro grijanim, da boje
tapeta ne bi bile glasne u salonu za glazbu, da bi izgledi
iz salona na glečere bih vedri i sunčani, a terase visoke
i dominantne i obrasle vinjagom. Taj izumitelj gra­
đanskog stanbenog luksusa brinuo se za akustiku gra­
đanskih soba, obvijao blagovaonice mahagonijem, po-

K r le ž a : E v r o p a d an a s
177
pločivao kupaonice skupocjenim mramorom, i boreći
se u sebi protiv pojma građanske samodopadnosti u
jednoj kamerdinerskoj sredini, i sam nije bio drugo
nego sluga i član mnogobrojne građanske posluge.
Odsluživši tako vjerno i poklonivši sve svoje talente svo­
jim gospodarima, on, koji je podigao bezbrojno mnogo
tuđih krovova, sagradio i uredio ne zna se koliko soba,
umro je kao beskućnik i prosjak: bez krova nad glavom,
kao bolesnik koji je svoje zadnje dane proživio od državne
češke milosti, suđen, osuđen i odbačen od grada Beča
kome je žrtvovao sve svoje snage.

Propovijedati trokrilni prozor, ponovno uskrisiti an-

tične ravne krovove, očistiti lice jedne gradnje od su­
višnog nakita, vaza, ornamenata, guirlanda i lovorovih
vijenaca od sadre, pravdati se o tome, kako je ukusnije
i tečnije piti vodu iz čiste, prozirne čaše, na kojoj nema
patetičnih malograđanskih natpisa i vjenčića od ne­
izbježnog plavomilja ili kako je varivo servirano na
pladnju bez ornamenata modre jetrenke mnogo inteli­
gentnije servirano nego praseća glava na engleskom
tanjiru s davenportskim motivima, sve to, na prvi po­
gled, nisu takve zasluge, te bi ime takva propovjednika
zaslužilo da se ovjekovječi u popisu besmrtnih izumi­
telja. I prije dugogodišnje i prividno jalove borbe
Adolfa Loosa za ravne krovove, ogromne prozore, svi­
jetle sobe i čiste, jednostavne fasade bilo je pristojnih
građevina na svijetu, stolica s ravnim nogama i čaša od
prozirnog čistog stakla. Značenje graditelja Adolfa
Loosa je u tome što se pojavio u centru dunavske civi­
lizacije u vrijeme kada je ukus tog ogromnog industrij­
skog i agrarnog kompleksa za probleme materijalne kul­

178
ture pao duboko ispod ništice, i da je imao snage, mo­
rala, zdrave pameti i uravnoteženog ukusa, da se suprot­
stavi jednoj čitavoj graditeljskoj eposi, koja je smetnula
s uma dva najosnovnija graditeljska principa. Prvi:
da se ljudski stanovi grade zato da bi u njima stanovali
ljudi i da nacrtnu osnovu za jednu stambenu zgradu
treba konstruirati od sobe i od stana, i da stambene kuće
treba da se grade od osnovne zamisli unutarnjeg ure­
đaja spram vanjskog izgleda, a ne obratno. I drugi:
da je svrha ona koja rađa oblik i da su forme u obrtu i
u graditeljstvu suvišne ako nemaju svoje osnovne svrhe.
U slijepoj ulici tadanje evropske graditeljske zbrke,
ta su Loosova otkrića postala događajem. Iznad prilično
zapletene konfuzije secesionističke tako su se otvorile
nove, suvremene graditeljske perspektive, koje nas vode
do zgrada svijetlih, sunčanih, vedrih, zračnih i punih
optimizma, kao što su utješne sve one iluzije koje nam
pričaju da će u njima stanovati čovjek slijedećeg stoljeća,
u glavnom zadovoljan. Za taj prodor mudrih, istinitih i
dalekovidnih principa u graditeljstvu Adolf Loos je dao
sve svoje snage. Da su se njegovim otkrićima koristili
društveni slojevi koje je on prezirao samo po barbarskom
načinu njihova života, a ne po njihovoj socijalnoj (re­
cimo) disfunkciji, to nije njegova krivnja. On je nese­
bično poklonio svome vremenu sve svoje najbolje talente
i neka mu je svijetla uspomena!

179
LUNAČARSKI
 Rođen 1875, Lunčarski se pojavio u književnosti
koncem drugog decenija ruske marksističke književne
periode, između prvog ruskog Anti-Duhringa od Plje-
hanova: »Pitanje monističkog pogleda na historiju« i
druge idealističke, neokantovske ofenzive Berdjajeva,
Struvea i Bulgakova1.
Još od Radiščeva, najtipičnijeg zapadnjaka, raciona-
liste osamnaestoga stoljeća, preko Šelingove estetike
(te tajanstvene majke Slavjanofilstva) do Hegelovog
uticaja u idealističkom smislu (za trajanja poslijepuškin-
ske, književno realističke periode: 1840— 1890) i u ma­
terijalističkom smislu (za marksističke periode od osam-
stodevedesete do danas), ruska idejna hemisfera i njeno

1 1882 R uski m anifest K a rla M arksa.

1886 Javlja se Č ehov.
1891 K atastrofa. R usija um ire od gladi. V iše od m ilijun žrtava.
K orolen ko vodi pom oćnu akciju.
P rve pojave ruskog sim bolizm a.
G o rk i: Makar Čudra.
1893 14 /X II C arski zakon o otkupu feudalne zem lje. U sm islu
toga zakona seljak bi trebao postati slobodan 1932.
K am p anja M ihajlovskog p rotiv ruskih engelsovaca.
1894 Kritičke primjedbe u pitanju ekonomskog razvoja Rusije.
(Prva Struveova idealistička reakcija).
1895 Javlja se Len jin.
B eltov-Pljehanov: Pitanje monističkoga pogleda na historiju.
(Prvi ruski dijalektički A n ti-D iih rin g).
1897 K o n gres u Z iirich u : Verelendungs und Zusammenbruchsthe-
orie (Bernsteinova dominanta).
Novo Slovo. (Prvi ruski m arksistički list).

183
bujno, književno zanimljivo previranje zapravo je re­
fleksivno odražavanje problema evropskih i zapadnjačkih.
I kao što se to događa i u stvarnosti, da je slika u ogledalu
često mnogo jasnija od same pojave koja se u staklu
odrazuje, tako je i rusko’ književno ogledalo neobično
precizan odraz evropskih književnih i socijalnih pro­
blema i pitanja. Oko Černiševskog, Lavrova (engleskog
epigona), Pisareva, Mihajlovskog (sebičnog subjek-
tiviste), bilo je od početka samonikle, ruske zbrke, ali ni
slavjanofilski anarhista Hercen, ni anarhoindividualista
Bakunjin, ni puritanac Krapotkin, ni gnjili Golovljovi,
ni Karamazovi, ni Turgenjevi nihilisti nisu zamislivi
bez evropske književne podloge. Sva ta nama danas iz
današnje književne retrospektive draga lica i svi ti knji­
ževni fantomi govore nam već sto i više godina iz ruske
perspektive o pitanjima evropskim, često vidovitije i
logičnije nego što se o tim pitanjima govori u samoj
Evropi, u toj čudnoj zemlji, koja po sebi puca s najte­
žim topovima već četiri stotine godina, koja sama o

1898 O sniva se ruska socijaldem okratska stranka.

1901 B erdjajev: Subjektivizam i individualizam u društvenoj filo ­
zofiji. (D ruga idealistička ofanziva s predgovorom Struvea).
1902 Od marksizma k idealizmu. Bulgakov.
Nacrti realističkog pogleda na svijet. (D itzgen ski, em piriom o-
nistički, dijalektički zborn ik, kao drugi ruski A n ti-D iih rin g.
1904 R a t s Japanom.
Novi put. (Časopis ruskog m ističnog idealizm a u sjeni V la ­
dim ira Solovjeva).
Idealistički sim bolizam pobjeđuje u lirici. T r iju m f Č ehova,
L eo n id A ndrejev.
1905/6 Perioda prve ruske revolucije.
1908 Vjehi. Idealistički zbornik u z saradnju Struvea, B ulgakova,
Berdjajeva, za unutarnju idealističku slobodu ličnosti.
M isterij kršćanske sinteze.
L e n jin : Empiriokriticizam. T re ć i ruski A n ti-D iih rin g.

184
sebi pojma nema i samu sebe ne poznaje, koja živi u
krvavim poplavama vjekovima, uvjerena, da sve što nije
bijela kava sa šlagom ili aperitif ili opereta, nije Evropa.
U velikom sudaru parola »natrag k idealizmu« (Struve,
Bulgakov, Trubecki, Čičerin, Berdjajev, u sjeni VI. So-
lovjeva), i za čisti »dijalektički materijalizam« (Pljehanov,
Lenjin, Luksenburgova, Martov, u sjeni Marksa i
Engelsa), Lunačarski je u vremenu oko drugog ruskog
Anti-Duhringa »Nacrti realističkoga pogleda na svijet«
objavio svoj »Dijalog o umjetnosti«, zauzevši u njemu sta­
novište, koje bi se moglo nazvati pomirljivim u oba smjera.
Da li je život samo san, dakle kao takav samo pri­
vidno potitravanje sjenki i odraza, koji opet za sebe nisu
drugo nego prividne sjenke i prividne predrasude, ili
je život konkretna i neposredna, dana, opipljiva i osjetljiva
stvarnost stvarnih i neposrednih podataka, to je pitanje
zadano, ono se rješava u neprekidnim sudarima du­
hovnog i tjelesnog svijeta, ono stoji pred nama kao
razlomak ~ u kome »x« znači prirodu, stvarnost i fizio­
loški određenu materijalnost oćuta, a »y« misaonu spo­
znaju toga procesa. Lunačarski, koji je bio uvjeren da
su koeficienti toga razlomka — »podaci neposrednog
iskustva«, javio se kao materijalist, đak Avenariusa i
Macha, oduševljeni propagandista takozvanog kritičkog
realizma, tog poslije toliko ozloglašenog empiriokriti-
cizma. Spoznaja tj. saznanje istinitosti životne izgledala
je Lunačarskome procesom, koji harmonizuje naše vla­
stito iskustvo i pretvarajući ga tako u skladnu shvatljivost,
objašnjava čovjeku elemente toga ljudskoga iskustva i
osvjetljuje njegove isprepletene odnose. Razvoj spozna­
vanja paralelan je sa razvojem našeg ljudskog, živčano-

i 85
moždanog sistema, a izvan tog našeg živčano-moždanog
sistema nema nikakve izvanljudske spoznaje. Od po­
četka nesklon svakom vulgarnom pojednostavljenju pri­
mitivnog, materijalističkog, simplističkog, formalističkog
pojimanja stvarnosti, Lunačarski je bio uvjeren da su
zakoni ljudske logike isključivo samo zakoni ljudske
moždane strukture i da su isključivo specifične energije
naših osjećajnih organa razlogom razlike između kan-
tovskih kategorija kvantiteta i kvaliteta. Taj spoznajni
relativista bio je uvjeren da psihologija izvire iz fizike
i da čovjek zaokružujući iz dana u dan sve više svoj
spoznajni svijet, proširuje sve objektivnije svoje vla­
stito iskustvo, oplođujući ga sumnjama i istinama, on ih
provjerava jedinom odlučujućom i najodlučnijom in­
stancom : instancom praktičnog momenta. Kao psiho-
fizik, Lunačarski je bio uvjeren, da nas umjetnost uči
snalaženju u raznolikom i mnogobrojnom prelijevanju
dojmova oko nas, da ti dojmovi nisu drugo nego stru­
janja raznoličnih snaga oko nas i u nama, i da sve to
što je u životu (dakle i u umjetnosti) harmonično, lijepo,
simetrično, ugodno, graciozno, nije drugo nego kon­
stelacija prirodnih snaga, ljudskim prirodnim energi­
jama u organizmu čovjeka prijatnih, a sve disonance da
su neprijatno gubljenje te iste ljudske snage. Lunačar­
ski je bio uvjeren, da je zadatak »umjetnosti kao takve«
da nas podredi »doživljajnom intenzitetu bilo kakvom«,
i on nikada nije bio jednostrano formalističan da ga ne bi
bilo smetalo, kada je čuo gdje se barbarski tvrdi kako je
Beethovenova glazba (na primjer) građanska ili malo­
građanska predrasuda.
Ponesen s jedne strane idealom životne punoće, kao
idealom stvaralačkim, taj vitalista bio je s druge strane

186
suviše nagrizen evropskom, dekadentnom, artističkom
problematikom, a da bi bio mogao potpuno da odoli
zavodljivim trikovima (na primjer) schopenhauerovske,
Maeterlinckove estetike. Kada je Lunačarski počeo da
radi književno, tada je u ruskoj književnosti vladala ko­
njunktura čehovštine i andrejevštine. Melankolični pro­
test bolećivog pesimista, anarhista, očajnika, koji je po­
sumnjao u svoju vlastitu sreću i u svrhu života uopće,
meditacije osamljenog pojedinca stradalnika, koji se je
razočarao u svojim bližnjima, kletve brodolomca i dru­
štvenog odmetnika, to je značio i bio književni program
Leonida Andrejeva, bizarnog talenta, koji je u periodi
oko rusko-japanskog rata značio dominantu ruske
scene i novele. Lirizmi Antona Pavlovića Čehova, sva
ona galerija ljudi bespomoćnih, slinavih, balavih, plač­
ljivih, dosadnih, a u glavnom sitih i zdravih, to senti­
mentalno prenemaganje u situacijama ni po čemu bez­
izlaznim, to jalovo rovanje po malograđanskim sla-
boćama, crtano ingenioznom, maupassantovskom sna­
gom, to je bila književna moda, književni ideal, knji­
ževna zabava onoga vremena, kada se u spoznajnoteorij-
skim svađama sve jasnije i sve logičnije ocrtavao mate­
rijalizam, kao protudokaz za književnu smionost, za
riziko, za hrabrost, za slobodu i za ritmički elan novog
imaginarnog književnog djela, koje su svi očekivali, ali
koje se nije pojavilo.1
Lunačarski stavio je svoje sposobnosti za propagandu
aktivističkog književnog programa: za buđenje snage i

1 K a o perioda jakobinska, cijela m arksistička predratna ruska

perioda 1882— 1914 ostala je bez svog književnog izražaja. Č eh o v
je talent, a nije program , a Lunačarski je program , a nije talent
takve snage te b i m ogao biti um jetničkim (adekvatnim ) form ula-
torom svoga program a.
uspavane energije u sivim provincijalnim mozgovima, za
puni životni elan neposrednog doživljavanja, za radost i
životnu afirmaciju protiv usidjeličke muzike u sutonu,
protiv cehovskog plakanja za imaginarnom Moskvom
(tom simboličnom slikom neostvarljivosti sviju naših,
sitnih, neurasteničnih čežnja), za djelatnost u smjeru
progresivnom protiv praznoglave i blesave fraze o
»nadljudskom« i »nadmoralnom« u arcibaševskoj, malo­
građanskoj anarhiji malog provincijskog garnizona, gdje
su jedine atrakcije votka i ženka. Gorki, koji je sve te
tendenciozne, i u diskusijama s malograđanskim pro­
tivnicima programatski naglašene književne teze umjet­
nički ostvario već davno prije toga programa, bez pro­
grama, koji je protiv tog i takvog jednostranog knji­
ževnog programa bio u otvorenoj opoziciji od četrnaeste
do dvadesete, koji je jedinim, živim simbolom tog knji­
ževnog programa, a da se ni danas s njime ne slaže u
cjelini, Gorki nije zato postao Gorkim, jer je to pro­
gramatski odlučio, nego jer se je takvim rodio, a zašto
Se netko rađa kao Lunačarski, a netko kao Gorki, to je
pitanje talenta, koje ni Lunačarski ni Gorki nisu znali
da objasne nikada. Upravo u tom lomnom i krhkom
pitanju umjetničke nadarenosti Lunačarski je zauzeo
jedno prilično konzervativno, skeptično stanovište, koje
ga je u mnogim momentima približilo landauerovskom
subjektivizmu.
Treba uvažiti da se je sve to događalo u jednom ogra­
ničenom, secesionističkom književnom periodu, kada je
ljepota smatrana divnom »paklenom« i »višom laži« i
kada su se svi ruski simbolisti smatrali ukletim Holan-
dezima, koje njihova mračna i martiromanska sudbina
goni po književnim neizvjesnostima, a za najveću pu­

188
stolovinu toga vremena vrijedila je slobodna strofa ili
neobična rima. U vremenu, koje je smatralo umjetnost
nadzemaljskim fetišem, koji progovara odabranicima u
tišini budhističke kontemplacije, Lunačarski je nagla­
šavao vitalističko značenje umjetnosti i sa djelima Ben-
venuta Cellinija, Goethea, Tainea, Avenariusa i Ti-
berija Hemsterhuisea dokazivao, kako osjećaj lijepog ili
ružnog nije drugo nego ritmičko ili aritmičko titranje
materije.
Mirisi, crte, plohe, zvuci javljaju se u čovjekovoj svi-
jesti nepravilnim ritmom, oči se kreću za dojmovima svje-
tlosti, akordi izraženi slikovito daju raznolike grafikone u
uhu, okus, toplina, brzina, sve te vanjske pojave sli­
jevaju se u neprekidni ritam dojmova, a kako živci čo­
vjeka lakše primaju pravilne ritmove nego nagle prekide
titranja, tako se živčana snaga prelijeva u ritmičko sa-
zvučje, ističe iz čovjeka, prelazi u minus, u zasićenost,
u umor, potencira se do užitka ili se prekida iznenadnom
disonancom, rađajući u nama neugodan osjećaj straha
ih bola.
Kao estetski energetik i erudita neobično živahan,
uvijek spreman da se snađe među bezbrojnim estetskim
teorijama, neumoran publicista, koji je sudjelovao u
dugotrajnim i mučnim programatskim bitkama sa svom
najidealnijom predanošću svoga pera, Lunačarski nije
napisao ni jednog marksističkog književnog djela u bele-
trističkodogmatskom značenju ovoga pojma. Odgojen u
vrijeme Maeterlinckovog simbolizma i sam je ostao pod
dojmom prinčevske, tintagilovske maglene lirike, pa je
njegov »Oslobođeni Don Quixot» književni fantom, koji
se je oslobodio ideološkog balasta idealističkih pred­
rasuda, ali je ostao i dalje u svojoj književnoj strukturi

189
to što je bio i sam Lunačarski: programatska antiteza
književnome simbolizmu svoga vremena, uslovljen tim
ruskim simbolizmom bez svog vlastitog, književnog,
stvaralačkog volumena, opozicija jednostranoj zasli-
jepljenosti, kritika književne krivotvorine, negacija knji­
ževne šeme, ali kao negacija i sam don quixotska knji­
ževna šema.
Pametan i skroman i samoga sebe kao takvog uvijek
svijestan, on se nikada nije koristio svojim položajem da
prekrije i zataji svoja unutarnja protuslovlja, jer je kao
duh pronicljiv i kritičan dobro znao kako se ti problemi
književnostvaralačke sposobnosti ne daju i ne smiju
sakriti ili krivotvoriti formalističkom estetskom dema­
gogijom. I baš zato, jer je znao kako je neobično jedno­
stavno i zahvalno lagati »ex cathedra«, on o tim pita­
njima, kada je govorio kao odgovoran faktor, nikada
nije napisao ni jednu frazu.
Govoreći jedamput poslije 1917 o temi, da li je po­
trebno da proleterska umjetnost bude tendenciozna, on
se usprotivio formalističkoj tendencioznosti proleterske
umjetnosti.

Sjećate li se poznatog pisma Antuna Pavlovića (Če­

kova), gdje govori o odsustvu svakog boga, u djelima da­
našnjih umjetnika, koji stoje izvan klasnog okvira? Ova li-
šenost boga nije moguća kod umjetnika, koji su prožeti du­
hom proletarijata. Praksa u borbi za život, satira i gnjev
na ugnjetače i jedina nada u budućnosti: bratstvo i soli­
darnost saradnika na zajedničkom djelu, svijest 0 uzviše­
nom i sveljudskom značetzju ovoga djela, idealno i etičko
stvaranje, sve to burno utiče na dušu proleterskog umjet­
nika. Čemu je onda potrebno da se traži tendencioznost ?

190
Tendencioznost je artificielna, hladna i nakalamljena,
strana pojava, koja je proistekla iz rezoniranja i prido­
dana vještački prividnom produktu stvaralačke fanta­
zije. Takvoj tendencioznosti nema mjesta ni u jednoj
pravoj umjetnosti i prema tome, proleterska umjetnost ne
razlikuje se ni od jedne druge umjetnosti.

Jedan od glavnih stvaralaca pojma »Proletkulta«, or­

ganizator ruskog »Instituta za proletersku kulturu«, Luna-
čarski nije bio dogmatik, da ne bi bio uvidio kako je knji­
ževna šema i proleterskoj književnosti veći i opasniji
protivnik od sveukupne desne negacije.

J a ne vidim više da je »Proletkult« potreban. On nije

ništa novo stvorio. Pjesnici »Proletkulta « ili su učenici M a-
jakovskoga ili su bez ikakva značenja. {1923).

Govoreći godinu dana pred svoju smrt (1933) o za­

dacima proleterske dramaturgije, Lunačarski oborio se
na formalističko i protudijalektičko, demagoško poigra­
vanje s ovim (naročito u umjetnosti) opasnim progra-
matskim fraziranjem, koje u književnostvaralačkoj praksi
ne znači savršeno ništa.
9

U vezi s tim htio bih vam staviti jedno pitanje, koje

nas je dosta mučilo. Neko vrijeme bilo je kod nas uobiča­
jeno govoriti, da umjetnik, pa i dramaturg mora valjano
proučiti dijalektički materijalizam, shvatiti, kakve oblike
poprima dijalektički materijalizam u umjetničkom stva­
ranju, pa onda prema tome i pisati. Takvo je shvaćanje,
naravno, posvema nepravilno. Prvo, krivo je misliti, da
je socijalistički realizam pristupačan jedino onomu, tko je

I9 I
potpunoma usvojio filozofiju dijalektičkoga materijalizma.
To bi značilo isticati omanju skupinu pisaca, koja je
izvrsno proučila filozofiju marksizma, prema kojoj bi se
svi ostali našli u položaju izgona. Stvaralaštvo pisca
socijalističkoga realizma može se, naravno, opirati na
potpunoma proučenu marksističko-dijalektičku teoriju. A li
možemo sebi predstaviti i čovjeka, koji silno želi boriti se
i koji se aktivno bori za socijalizam, a vrlo malo znade
o dijalektičkom materijalizmu. Prikazujući umjetnički so­
cijalističku revoluciju, čija ga je praksa potpunoma za­
hvatila, može on instinktivno otkrivati mnogo veoma
važnih crta naše stvarnosti. Čovjek jasno shvaća, kakva
se borba vodi, pa u toj borbi staje na stanovitu stranu, ali
filozofski nije toliko upućen, da bi mogao računati na
cjelovit obuhvat života, kakav daje dijalektički materija­
lizam. Takav pisac piše svom jednostavnošću neposrednoga
promatranja. A li kada ono, što je napisao, dođe u pro­
leterski (književni ) stožer, može se pokazati divnom i
umjetničkom poluizrađevinom za točan dijalektičko-mate-
rijalistički zaključak. N a taj način mogu ovdje, u knji­
ževnosti socijalističkoga realizma, biti vrlo velike gra­
dacije.
Vrlo dobro je , ako je pisac usvojio dijalektički mate­
rijalizam na području sociologije i filozofije. Čestitati se
može svakomu, tko ima sposobnosti i mogućnosti, da usvoji
tu metodu. A li to nipošto ne znači, da je umjetnik dužan
najprije mnogo vremena utrošiti na to, da promisli, kako
valja pisati metodom dijalektičkoga materijalizma, kako da
se primijene zakoni dijalektike u umjetničkom stvaralaštvu,
a istom nakon toga početi pisati. Jer i umjetnik, koji je
savršeno svladao sociologiju i filozofiju, može pasti u po­
grešku, bude li za vrijeme stvaranja nastojao pamtiti poje-

192
dine tvrdnje dijalektičkoga materijalizma. Mehring ima
vrlo zgodnu bajku o simboličnoj stonozi. Poznato vam je ,
da je stonoga dovoljno složeno biće, ona ima četrdeset nogu,
ali unatoč svoje složenosti vrši vrlo dobro svoje životne
funkcije. A li jednom je zlobna žaba upita: »Mogu li te
nešto zapitati?
— »Izvoli«.
— »S kojom nogom istupaš zajedno s prvom nogom?
A kada ti se 14 ili 19 noga sagiba u koljenu, što radi
stopalo tvoje 27 noge?«
Stonoga se nad tim toliko zamislila, da više nije mogla
hodati. (Smijeh. Pljesak).
N ije potrebno zaustavljati stvaralački proces. Vaša je
zadaća da umjetnički uhvatite sa stanovišta socijalističke
savjesti ovaj ili onaj proces, vaša je želja da prikažete
kakav podli ili divni čin borbe — zar ćete se morati odreći
svoje zadaće, ne znate li, kako se to čini »pomoću dijalek­
tičkog materijalizma ?« Radite to i bez ovako shvaćenoga
dijalektičkoga materijalizma. Važno je , da je u vama
socijalistički osjećaj, shvaćanje temeljnih zadaća socijalizma
na stanovitom odsjeku, prava umjetnička osjećajnost, da
imate stil, koji zaista uzbuđuje čitatelja i koji točno odražava
vašu misao i vaša čuvstva. Naravno, zato je potrebno po­
znavanje one revolucionarne prakse, koja je služila osno­
vicom za filozofiju marksizma i koja crpe toliko snage iz
te filozofije; bez toga poznavanja ne može se pravilno
prikazati stvarnost.
To ne znači, da nas ne smije zanimati, kako je dija­
lektički materijalizam utjecao ili djelovao na umjetničko
stvaranje, kako se razvijao, kakvim je životom živio ili
živ i u njemu. Usvajanje dijalektičkoga materijalizma daje
vrlo mnogo umjetniku, znači li to usvajanje odgovarajući

K r le ž a : E v r o p a d an a s
193
uzgoj mišljenja i cjelovitoga nazora o životu i svijetu.
Budete li mjesto toga prilazili k svakomu retku, k svakomu
liku s traženjem »dijalektičkoga materijalizma«, učinit ćete
se tim samim sličnima žabi, koja je toliko rastužila stonogu.

Bezbrojno mnogo sitničavih, zlobnih žaba oko njega

stavljalo mu je svakodnevno ovakva pitanja, dnevno je
slušao u najzapletenijim diskusijama i u štampi (a na­
ročito u međunarodnoj), kako je varalica, kako obmanjuje
svijet, kako njegovo djelo vrvi protuslovljima, kako je
propovijedao vjeru u boga, kako brani pravoslavlje i
ikone, kako je izdao materijalizam, ili: kako je »samo«
umjetnik, a nije propagandista. Sa takvim kritikama
međunarodna ga je štampa pokopala, polijepivši njegov
mrtvački kovčeg najblesavijim pamfletima, kako bi spri­
ječila tog nesimpatičkog smrtnika, da u podzemlju (iz­
među Aheronta i Disa) ne razvije svoju reakcionarnu
propagandu među prokletim sjenama pakla. Jer da je
taj boguugodni bezbožnik, taj kako ga je već Pljehanov
ironično krstio »blaženi Anatolij« unatoč svog bogo-
traženja otputovao u pakao, o tome nema sumnje.

194
DRAGUTIN DOMJANIĆ
 Domjanićeva lirska fiziognomija ostala je od po­
četka nepromijenjena. Taj pjesnik, koji je propjevao
koncem prošloga stoljeća, ocrtao je svoj profil već prvim
stihovima tako izrazito, da sav njegov stvaralački napor
kroz trideset godina nije bio nego odjekivanje prvih
njegovih ritama i ponavljanje prvih mladenačkih inspi­
racija. Pojavivši se u našoj lirici kada je Đalski izbacio
svoju frazu da smo »i mi Evropa«, u vrijeme Dežmanove
nazovisecesionističke estetike, Domjanićeva poezija tra­
jala je u sjeni Vidrićevog talenta, pa mnoge njegove
(gotovo najbolje) pjesme nisu drugo nego recitativ Vi-
drićevih intonacija. Ugledavši se u poetu koji je kod
nas stvorio lirsku epohu rimovanih genre-slika, Dom-
janić se nikada nije probio do neposrednosti svog
vlastitog izraza i citirajući Horacijevu »odi profanum
vulgus« iz idejne perspektive jedanaestog činovničkog
razreda, taj je nesretan i osamljen čovjek pjevao o ljubavi
u vrijeme, kada ni u stihu ni u životu nije bilo nikome
neugodno izreći: »ja vas ljubim!«

Živjeti po zatvorenim sobama između politiranih

ormara, zlatnih ribica i kanarinaca, prelistavati »Ver
Sacrum« i predstavljati sebi »vječnu ljepotu« kao stih
u spomenaru od ljubičastog baršuna, to je bilo građansko
zanimanje pjesnika, koji su prezirali sve što je u nama
zemaljsko i plakali za vremenom kada su na nebu

197
 ------ ideali zvjezdani sjali
a dobri ti ih ljudi s neba iščupali
i zgazili u blato — — —

K oji su to zapravo »ideali zvjezdani« koji su na našem

(i njihovom) nebu sjali, to — na žalost — ni jednom
pjesniku te periode »pregaranja« i »tuge« nije pošlo za
rukom objasniti, i tako od početka sav zaronjen u blijede
i apstraktne šeme, Domjanić se u svojim stihovima više
bavi lirskim rekvizitima, kulisama i namještajem svoje
lirske pozornice nego jezikom i govorom, tim najbit-
nijim elementom poezije. Iz vrtlarskog pjesničkog rekvi­
zita on je mnogo upotrebljavao ciklame, akacije, glicinije,
rezedu, glog, platane (čitave aleje platana), lotos, jasmin
i jorgovan i dok njegova poezija plače po parkovima,
gdje žubore fontane, prolijeću plave ptice, čuju se gitare,
a markizice i paževi snivaju na mramornim klupama,
obično je u stihu mjesečina ili se pleše »sjetni« valcer.

N iz dvoranu jo š je vals drhto sjetni

K roz šumnu noć u sitni kasni čas.

Za sve gospođice onoga vremena tajanstveno magične

riječi kao pleinair, menuet, clavecin, capriccio, rondeau
ili finale, miješale su se apotekarski u stihove po čitavoj
centralnoj Evropi kao po receptu, i koliko god to za
ljubimca naše publike bilo gorko, treba da se kaže:
njegov lirski talent bio je preslab, a da bi bio mogao
odoljeti otrcanoj banalnosti pjesničkih šema, pa iz tih
praznih motiva instrumentirati stihove toliko sugestivne,
te bi mogli potrajati i u našim relacijama. Uspoređena
s Nazorovim Kentaurima ili Matoševim Sonetima Do-

198
mjanićeva poezija ima samo jednu jedinu pjesmu »Kap«
koja može da podnese ozbiljniji i stroži kriterij formalne
ocjene. Između Nazorovih mediteranskih heksametara
i Matoševe dekadentne sitnocizeljerske tehnike, Domjanić
se javio kao pastel, sav samo u obrisima, mutan, nejasan,
nošen neprozirnom i opasnom maglom koja se zove »sti-
mung«, koja postoji, koja se ljudima sviđa i djeluje na
meke duše, ah koja se raspline i nestane kao glas okarine
ih harmonike iza scene u slabom dramoletu, gdje osim
te harmonike iza scene nije bilo ni jedne realne pojave
na daskama.

Bilo je zbunjeno i zbrkano u Domjanićevo vrijeme

u našoj poeziji i oko nje, a naročito u književnoj kritici
kada je Branimir Livadić, dugogodišnji urednik Savre-
menika, deklamirao o »slobodi stvaranja«, kao što ne­
umorno deklamira i danas:

A ko išta a ono se ne smije baš književnost nikad i

nigdje stezati. Ona treba da bude paladij svega naboljega
i najljepšega, što dolazi iz duša najumnijih i najsnažnijih
narodnih predstavnika. M i smo to već periodično do­
življavali n. pr. u doba ilirizma.

Ih:

Umjetnost neka bude slobodna. Njezina se sloboda —

pa bila ona i relativna — očituje u nevezanosti o zakone
etike, da u neku ruku — i o zakone logike. Ona nije ni
moralna ni nemoralna, ni istina ni laž. Proces stvaranja
ne razlikuje nikakvu moralnu klasifikaciju. Umjetnost je
autonomna u onom smislu, u kojemu je to — i priroda.

199
 N aš je književni pokret t. zv. borba »mladih « protiv
»starih« otpočeo sretnom mišlju oslobađanja književnosti od
svih spona, koje su faktično pritiskale i sprečavale slobodni
razvoj jedne jake narodne književnosti. Samo jedno —
sloboda stvaranja — bila je lozinka te borbe.
1914, maja. — Livadić.

Taj, poslije Domjanićeve smrti novoizabrani pred­

sjednik zagrebačke sekcije međunarodnog Kluba Pen,
progovorio je nedavno o »slobodi stvaranja«, kao o jedi­
nom našem realnom književnom programu između maja
devetsto i četrnaeste i januara devetstotrideset i četvrte,
kao da se za ovih dvadeset krvavih godina nisu rodili
čitavi novi kontinenti, i kao da svi živimo u kristalnom
prostoru od dvije imaginarne rime, pod suncobranom
alabastrene dame koja se zove »umjetnost radi umjet-
nosti«, a koja se može spoznati isključivo samo »slobo­
dom stvaranja«, i to »slobodom stvaranja« takvih slabih
stihova kakvi u našoj poeziji predstavljaju tu »slobodu«
i to »umjetničko stvaranje«.

Glavni zastupnik ideje za čistu, stopostotnu etički-

nacionalističku tendencu u našem umjetničkom stvaranju,
Milan Marjanović, ovako je žigosao te kosmopolitske fan­
tazije Branimira Livadica (koji kao da je već prije dva­
deset godina intuitivno slutio da će postati vidnim do­
stojanstvenikom jednog elitnog međunarodnog književ­
nog kluba):

Artizam je akarakteran. Zato artizam može da bude

nemoralan, dočim prava umjetnost ne može da bude ni­
kada nemoralna.

200
 Artizam pako i puki estetizam nema nikakvog morala,
jer nema uvjerenja. A nemoralno nije biti proti morala,
koji sada vlada, nego je nemoralno nemati nikakvog
morala.

Odredivši se tako ekskluzivno i jednostrano protiv

artizma Milan Marjanović je definirao umjetnost kao
»ono nešto«:

S v i pravci i svi sadržaji sami po sebi jednako su po­

desni da postanu umjetničkim, a da to postaju jedino kroz
»ono nešto«, čime iz njih pravi umjetnik stvara pravu
umjetninu. A »ono nešto«, to je baš umjetnost.

Matoš, jedini pjesnik i umjetnik i artist među ovim

ideolozima, propovijedao je međutim nacionalizam u
umjetnosti:

Interes slobode umjetnosti hrvatske nameće dakle sva­

kom našem umjetniku patriotizam kao prvu i najsvetiju
dužnost.

Između sveopće zbrke pojmova tih književnih i

umjetničkih programa, Domjanić gibao se decenijima
po crti najmanjeg otpora, po najudobnijoj crti tihe i
jednostavne versifikacije secesionističkih vigneta naše
domaće, plemenitaške turgenjevštine, tog sentimentalnog
naricanja nad našim starim krovovima, od Đalskoga pa
do Vojnovića i od Verboczya do dana današnjeg, kada
Lukas nariče nad našim kolektivom ozbiljan i strog kao
poljski Isusovac Skarga u X V II stoljeću.

Jablana dva ko na mrtvoj straži,

niska ih Ijesa spaja i dijeli,
201
 lipa ko šuma pred tihom kućom,
do nje vrtić mirisan hieli.

Hrastovi drevni nad starim krovom

slušaju, kad se dubrave bude,
što si to pričaju bliede breze,
slušaju sanje, pa im se čude.

— Došli barbari i dom raznesli,

posjekli sve, i ledinu nagu,
težačka čizma sad blatna gazi,
cigani lipu prodaše dragu.
M rtvi zavičaj

Pod tim starim krovovima stari su plemenitaši Domja-

nićevi drijemali uz tople kamine i dosađivali se na kme-
tovskoj desetini, činžu, gornici i batinama kmetskim:

Drva već eto dogaraju,

a u nama plamena nema,
ajdemo kući — kasno j e . . .
ja mislim, madame — vama se drijema —

i dok se tako našim »damama« u Hrvatskoj vjekovima

drijemalo, to je bila ta naša slavna, plemenitaška pro­
šlost, nad kojom naši najslavniji pjesnici nariču kao
proroci, od Vojnovića do Matoša, rastapajući se nad
tuđinskom heraldikom s osjećajem prezira za svoj vla­
stiti narod i »blatnu težačku čizmu«, koja se »barbarski«
usudila da uđe u njihove lirske parkove, glicinije, aleje,
rondeaue i fontane, kojih zapravo nikada osim u slabim
stihovima tih plebejaca nije kod nas bilo.

202
 Kada se kod pučanina Vojnovića pojavljuje na sceni
kmet među dubrovačkim patricijima, te su scene toliko
socijalno bornirane, te tjeraju još i danas u obraze ru­
menilo stida svakom kmetu u gledalištu, pak je stoga
posve prirodno, da se danas pučani i kmetovi po našim
uredništvima kao kazališni kritičari zgražaju da taj uzvi­
šeni patricijski razmak između puka i patricija nije na
sceni naglašen dovoljno dostojanstveno, jer da se time
krnji ugled naše plave krvi. Matošev patos nad gro­
fovskim grbovima je žalostan dokumenat socijalne zaosta-
losti i u takvoj zapadnjačkoj glavi kao što je bila Mato-
ševa, a plavokrvni snobizam kod Vojnovića ili Domja-
nića nije samo lirska moda jedne književne epohe (kada
je i Čehov plakao nad posječenim višnjama), već pomalo
i socijalni dokumenat sredine.

K od menueta vam je nekad bilo to,

kad njemu ruke nije podat htjela.
M arkizica je bila — on poet,
a ruka bješe plemićska i biela.

I kad on speti onu ruku okrutnu

na grudi biedne klonu mlada glava,
sred srca bodež zgodi baš i brižnu krv —
markizice, al krv je bila — plava.

Kako se je Domjanić mehanički povodio za svojim

rimama, na to je upozoreno još prije osam godina u
Književnoj Republici (God. III. Knjiga 3, str. 160)
citatom njegove pjesme Prevrat:

— To topovi tutnje — /

203
 Zar su već ovdje, sa Njeve, sa ledene,
oni što nesretnu zemlju su svoju
izdali Niemcu na milost i nemilost
žive i bezbroje mrtvih u boju.
Oni što svuda, do najdaljeg Sibira
stvaraju bijedu i očaj i kletve,
kopaju beskrajna groblja i stratišta,
bacaju požar u sazrele žetve.

Da je sve planulo, garištem ostalo

sve, što su nekada Rusijom zvali.
Da je sve zalio ocean krvavi
kud su ti pukovi užasa pali.

Godine osamnaeste, na političkoj prekretnici o kojoj su

sanjali Starčević i Šupilo godinama, naš najslavniji hrvat­
ski pjesnik nema druge brige nego da piše pamflete
protiv nepoznatih, dalekih i njemu savršeno neshvatljivih
socijalnih pojava, bacajući krivnju na ruske demone, da su
»bacili požar u sazrele žetve« samo zato, jer rima na
»kletve« ima u našem jeziku relativno malo. Tako ža­
losno kao što izgleda Domjanićeva Osamnaesta, izgledala
je Četrdesetosma od Trnskoga. Osamnaestoga ožujka
1848 Trnskog nije mučilo nikakvo drugo pitanje nego
njegova draga Mina:

Tebe moja Mino

Ljubiti jedino
U snu i na javi
Tužit u Ijubavi
B iti bez pokoja
To je sudba moja.
Moja sudba. T arn sk i 18. I II . 1848.

204
Izraziti se strukturom tuđega stiha to je za Domjanića
vrlo česta pojava, jer je po svojim unutarnjim sklono­
stima bio oduvijek resonanca stranih upliva, inspiri-
šući se često stranim motom ne samo za svoj vlastiti
motiv nego i za čitavu izgradnju svoje pjesme. Stuckov-
sku vignetu Vidrićevu (na primjer), Grijeh, Domjanić
pretvara u orla, i dok Vidrić kaže:

J a vidim grijeh. G le! Gola divlja hrid

i oblak tavan vihrom raskidan,
a s hridi zublja,
krvav jo j je ž a r : i pada u noć i u okean.

Domjanić vidi orla:

J a vidim orla, — ponosan se vije

vrh magla doli i nad biedni kraj,
on trga tamu, s kreljuti mu sije
dalekog sunca zlatni, topli sjaj.

Dok je kod Vidrića njegova vizija simbolom grijeha i

razvrata, kod Domjanića je to Štrosmajer.

Prelazi temu letimičnog prikaza analitički osvrt na

metriku, na problem vokalizacije i akcenata njegovih
pjesama, kojima se ne može odreći diskretna, senti­
mentalna podloga osnovnog, bolećivotugaljivog raspo­
loženja, idejno natražnog i neizvornog, a formalno nedo-
tjeranog i nezanimljivog.
Domjanić javio se u neredu provincijalne književne
zaostalosti i kao što su na našu secesionističku dramu

205
djelovali pisci drugoga reda (Bahr, Molnar,, Schnitzler)
tako su našu secesionističku liriku inspirirah krakovski
i lavovski genre slikari kao Ajdukiewicz, Siemiradzki,
i naslovne vignete šaljivih listova »Jugend« i »Fliegende
Blätter«.

Domjanić je za vrijeme rata (godine petnaeste) pro­

pjevao kajkavski, pod pseudonimom Grga u šaljivom
listu Šišmišu i danas ga smatraju najtipičnijim pred­
stavnikom kajkavske, regionalne poezije. Nerazmjerno
slabiji i nemoćniji od Frana Galovića, on je svojom kaj­
kavskom poezijom impresionirao zagrebačke malogra-
đane, jer je govor njegovih kajkavskih pjesama zapravo
više jezik zagrebačkog asfalta nego čiste kajkavske jezične
pozadine, tog našeg rasno slavenski najčišćeg kraja, koji
se stoljećima diči, da predstavlja »ostatke ostataka kra­
ljevstva hrvatskog«.

Umro je kao predsjednik međunarodnog kluba Pen,

zagrebačke sekcije. Bio je predsjednik Matice Hrvatske,
predsjednik Društva Hrvatskih Književnika, pravi član
Jugoslovenske Akademije, odlikovan za književne za­
sluge ordenom Svetog Save. Bio je dakle (kao što je
naša štampa u nekrolozima naglasila): čovjek skroman.
Kao čovjek skroman, često je naglašavao svoje plemstvo
i smatrao se aristokratom.

206
M. CRNJANSKI O RATU
 U »Vremenu«, god. X IV . broj 4379 od 16 marta
1934 na prvoj strani štampao je g. M . Crnjanski uvodni
članak pod naslovom »Oklevetani Rat«.
U z reprodukciju jedne slike slikane uljem, što pri­
kazuje jurišni talas pješadije iz godine 1916, g. M.
Crnjanski u 165 retku svoga teksta objavio je ovu re­
čenicu :
Oni, međutim, koji su bili u ratu i ležali među mrtvima
znaju da je rat veličanstven i da nema višeg momenta,
nikada ga nije bilo, u ljudskom životu, od učešća svesnog
u bitki.
»Oni, međutim, koji su bili u ratu i ležali među mrtvima
znaju d a j e rat veličanstven« kaže g. M. Crnjanski; kako
on u svome tekstu tvrdi da se i »najmodernijem čoveku,
ako je uopšte pristupačan razlozima, može sa emfazom
govoriti 0 ratu« to znači da je g. M . Crnjanski, koji o
ratu govori sa emfazom (pa je prema tome po svom
vlastitom iskustvu spoznao svu veličanstvenost rata),
lično ležao među mrtvima i lično ratovao i prema tome
lično spoznao da u ljudskom životu nema višeg mo­
menta od učešća u bitci.
Opisujući jednu bitku u svojoj noveli »Dnevnik o
Čarnojeviću« (1921), g. M . Crnjanski taj »najviši mo-
menat ljudskoga života« opisao je ovako:
Groznice su me tresle. Toga dana je neki somborski
uča prebegao, pa su me gurali pesnicom u grudi i ćušili

K rleža: Evropa danas

209
me. Mutnim sam očima gledao oko sebe, po ceo dan pevušio
i zviždukao. I opet se čulo kako pričaju o svečarima i
pečenju, o tučama u birtu, o ženama, i kako čitaju San
M ajke Božije. Tri Slovaka se po ceo dan mučila, da na
sveci skuvaju nešto. Pokrili smo se gore šatorskim krilima,
ali je prokišnjavalo, curilo. Sedeli smo, ležalo se u blatu.
N e, teško je bilo i ono vijanje po Sremu i po popaljenoj
Posavini; gadno je bilo i tamo kraj Rače u vodi: uvek
ćuške, psovke; ali je ovo bilo ludilo u moru blata. Sve
mokro, sve kiša, kuće neke razrušene, voda što smo je
pili bila je blatna, hleb je bio pun blata. U blatu pred
nama ležao je celu noć, tek sad smo ga primetili. Uvukoše
ga u rov. Ležao je tvrd, prljav, zaudarao je sav. U desnom
džepu imao je hleba, a u levom trinaest forinata i dvadeset
i šest krajcara. Trebalo je pisati kartu. Znalo se, otkuda
je. Zvao se Lalić. Većina je predlagala, da se novac ne
predaje oficiru, nego da se zadrži i popije. K a žu : da
može, on bi sam to tako uradio, voleo je da časti.
Dnevnik o Čarnojeviću. Str. 20— 21.

Mnogo prije Remarque-a, (1927), čije djelo »Na

Zapadu ništa novo« g. M. Crnjanski žigoše kao djelo
defaitističko, pacifističko i klevetničko, on je sam govorio
0 ratu kao o ludilu u moru blata, kao o gadnom ležaju
među mrtvacima, gdje nikome pa ni Čarnojeviću nije
palo na pamet, kako predlog, da onih trinaest forinata
1 dvadeset i šest krajcara zaklanog Somborca, uče
Lalića, što je većina predlagala da se popije, znači naj­
običnije grabežno umorstvo i pljačku tuđeg džepa.
Logau, poeta sedamnaestog stoljeća, o kome je Les-
sing govorio sa zanosom, Logau, savremenik Jacques
Callota (koji je genijalno ovjekovječio tridesetogodišnji

210
rat), pjevao je o vojnicima tog beskrajno dugog rata za
koji je Schiller rekao da se vuče kao gladna kljusina, kao
o tatima:

Keinem hat er was gestohlen,

Denn er nahm es unverhohlen,

Was er von der Strasse klaubet,

Ist gefunden, nicht geraubet.
L o g a u : Sinngedichte, 1654.

Logau, Jacques Callot, Schiller, Lessing pa i Remar­

que su u smislu formulacije g. M . Crnjanskog od 16
marta 1934 defaitisti, jer on je danas uvjeren da rat
postaje sve ljepši, sve fantastičniji.

Što je najstrašnije, rat postaje sve fantastičniji i ma

kako to grozno zvučalo, sve lepši. On će opijati svojom
zamamljivošću ljude, i na kopnu i na moru i u vazduhu,
on će im pokazivati priviđenja i slike koje će učiniti da se
zaborave klevete 0 ratu kao da ih nikad nije ni bilo.

Dokazi neizbežnosti moralne vrednosti, dokazi patrio­

tizma, herojstva, ratu uopšte nisu ni potrebni, on se nepre­
kidno obnavlja iz praha i pepela kao feniks. Sfinks je ,
čiji osmeh nitko odgonetnuti neće a kojoj čovečanstvo ide
kao u zanosu od kada je sveta i veka.

U ciklusu svojih »Vidovdanskih pesama« (ispjevanih

između 1916— 1919) a objavljenih u knjizi pod naslovom:
»Lirika Itake« 19x9, g. Crnjanski je u »Našoj Elegiji«
pjevao ovako:

211
 N e boli nas.
Gračanice više nema,
šta bi nam takovska groblja?
Marko se gadi buđenja i zore,
grobovi ćute ne zbore.
U nebo diže nas
prezriv osmeh robija.

Nećemo ni pobedu ni sjaj.

M i više tome ne verujemo,
nit išta na svetu poštujemo.
Ničega željno ne očekujemo,
mi ništa ne oplakujemo.

Nami je dobro.
Prokleta pobeda i oduševljenje.
Da živ i tnržnja smrt prezrenje.
M . C rn jan ski: Naša Elegija (Lirika Itake, str. i i . )

Ova »elegija« g. Crnjanskoga, žalosna, invalidska, i

lirski tako slaba, kao da je i sama prostrijeljena m itra­
ljezom, nije nikakav pjesnički dokumenat doživljaja, kao
poema ne znači mnogo, ali kao citat nesumnjivo spada
pod kategoriju one književnosti, kakvu g. M . Crnjanski
osuđuje danas kao »klevetničku i defaitističku«. Biti »de-
faitistom« znači ne vjerovati u pobjedu, znači nadati se
ratnom porazu, a ta »Elegija« u pluralis maiestaticu su
ne vjeruje više u pobjedu i ne će pobjedu i proklinje tu
pobjedu i oduševljenje, te sasvim slijepo i zaslijepljeno
u posljednjoj strofi nazdravlja »smrti i mržnji«!

N ije to bila nikakva ideologija pacifista,, bila je to

obična potreba klasne borbe, defaitistička propaganda.

212
 Da bi se mogli sprovesti revolucionarni programi, klasni
udari, trebalo je pripremiti raspadanje vojske. Pripremiti
propagandom koja je imala da razori militaristički duh,
da karikira vojničke pojmove i forme, da kleveta vojnika
kao takvog i da pokaže kao najgoru kuću kasarnu.
M . C . : Oklevetani Rat, 1934.

»Propaganda koja je imala da razori militaristički duh,

da karikira vojničke pojmove i forme i da kleveta vojnika
kao takvog«, inkvizitorski strogo govori g. M . Crnjanski
o tim svojim dalekim književnim naporima, kao da ni­
kada nije štampao pjesmu »Vječni Sluga«.

»Ah sve je to lepri šareni tica,

pobede gorka slast.
Otadžbina je pijana ulica
a očinstvo prljava strast«.
M . C . : Večni Sluga. (Lirika Itake, str. 17).

Ili kao da nikada nije štampao svoje »vojničke pesme«:

»Nisam ja za srebro ni za zlato plako,

niti za Dušanov sjaj.
N e bi ja rukom za carske dvore mako,
za onaj bludnica raj.

A šta je meni do velmoža u svili,

sa sokolom na ruci.
Otac mi je sebar što na točku cvili,
a kćer mi glođu vuci«.
M . C .: Vojnička pesma. (Lirika Itake, str. 16).

213
 Kad bi iz tehničkih razloga bilo moguće, trebalo bi
preštampati čitav ciklus »Vidovdanskih Pesama« g. M.
Crnjanskog, da se tome gospodinu već jedamput objasni,
kako je njegova današnja pobuna protiv sebe sama napor
jalov i uzaludan i kako on danas puca iz svog browinga
po svojoj vlastitoj slici što se odrazuje u ogledalu nje­
gove najintimnije lirike. O ratu može se govoriti s lijeva
i s desna, ali kada pjesnici govore o ratu s »emfazom«,
događa se obično da im se Muza pretvara u gluhonijemu
sirotu, koja muca, a za koju bi najbolje bilo da šuti!
Što znače ovi članci g. M . Crnjanskog, (pisani na liniji
Goebbelsa ili von Papena) to ja ne zmam, ali da njima
današnji novinar Crnjanski vrijeđa pjesnika Crnjanskog,
to je izvan sumnje za svakoga, kome su u ovom dvoboju
simpatije na strani pjesnika.

Pacifizam kad negira svetlu stranu rata, njegovu se­

lektivnost, njegov biološki značaj u razvitku i »napretku«
čovečanstva, morao bi da nađe neke uzvišene podatke i
visoki prikaz mira.

Život mirnodopski, inače, sam po sebi, pun gada, mi­

zerija, očaja i niskosti, ne može, ili bar nije mogao pre,
da izdrži poređenje sa uzvišenim senkama rata.

U ime čega je ovaj pacifizam vikao protiv ideologije o

dužnosti u ratu i bolnih žrtava — u ime skoro besmislene
požude za uživanjem, za žvakanjem, za čitavim onim
kompleksom mirnodopskih »radosti« koje pacifiste smatraju
»pravom na život « čoveka. Niskost ljudi, razvrat, razaraju
mnogo više sveta, nego što to čine ratovi. A ko se za rat
može reći da čoveka poživotinji, za mir bi se moglo reći
mnogo vise. M . C . : Oklevetani Rat, 1934.
 T ko sve od evropskih prominenata drugog i trećeg
reda nije već tako deklamirao o ratu, kao što za legijom
tih žalosnih ratnih ideologa danas ponavlja g. M . Crnjan-
ski? Paul Deroulède, general Boulanger, Barrés, D ’An­
nunzio, F. T . Marinetti, Gerhard Hauptmann, Thomas
Mann, Montherlant, A. Kerr, Emil Ludwig, Wilhelm
Hercog, Emil Harden, Hermann Bahr, Hofmannsthal,
Dehmel, Ulstein, Ferenz Molnâr, Fulda, Râkosi Viktor,
sva su ta gospoda veličala rat i ratove od prilike istim
frazama kao danas g. M . Crnjanski; jedni dokazujući
da je Bergson kreten jer je Francuz, drugi pozivajući
se na Goethea i Beethovena kao na protunjemački
argumenat, a svi zajedno zaboravljajući na Homera, koji
je opjevao Ahilejevu srdžbu:

»Pogubnu, koja zada Ahejcima bezbrojne ja d e;

snažne je duše mnogih junaka ona k Aidu poslala,
a njih je same učinila da budu plijen
psima i pticama svima.«
(Maretićev prijevod).

T o što g. M. Crnjanski propovijeda kao neke naro­

čite pjesničke vrline, mnogo je bolje od njega pjesnički
izrazio baron i grof general Josip Jellachich, još kao dra-
gonerski leutant kod carske i kraljevske dragonerske regi­
mente Knezevich, u svojoj knjizi pjesama »Eine Stunde
der Erinnerung« von J. G. Freyherrn v. Jelachich, preve­
denoj u »istome stihomjerju« od Tarnskoga 1848 u za­
grebačkoj »Danici«.

Liep i hasnovit kô parip budi u pokoju vojnik,

Kada pak ide u boj, sličan gazeli bud ’ on,

215
 K a d pak povuče svoj mač, hrabar nek bude ko lav,
Vieran i pažljiv K o ogar nek stoji na predstraži vojske,

Poslie pobiede ko jagnje bezstetan dušmanu svome

Lisjak u nezgodi pak, uteć iz zanjke koj zna.
Jellachich: Vojnik. (T arn ski, 1848).

Mora se priznati da je Preradović kao carski leutenant

u Veroni bio mnogo skeptičniji spram ovakvih jella-
chichevsko-crnjanskijevskih lirizama, napisavši ovaj »de-
faitistički« distih:

Slast je iznosit život na žrtvenik gorućih čuvstvđ.

Za plaću lievati krv, čemerni poso je to.
Preradović P etar: Razlika boja.

Rudolfo Franjin Magjer, na primjer, nikada nije bio

lirik — defaitista. Devetstotina i četrnaeste on je napisao
jednu masu carskih i kraljevskih aktivističkih »epigrama«,
od koji se jedan zove »Ide vrijeme«.

Narodno jedinstvo ostvarilo sanak

kad je onkraj brave ugledao danak.
R . F . M ag jer: Ide vrijeme, 12. IX . 1914.

Magjeri se vrlo brzo snalaze u svojim »Porivima« i

dok im njihovo »mirnodopsko« lirsko preživanje doista
sliči na gornji opis g. M . Crnjanskoga, oni u ratu svoje
miroljubive »Porive« pretvaraju u ratoborne k. u. k.
»Balade«, a te su napisane po današnjem idealnom mo­
delu M. Crnjanskoga:

Magla. Momčad leti, kolje,

M ete se i gura;
216
 Smrtni uzdah, zveket sablje
Prasak, poklik, hura.
R. F . M ag jer: Balada, 1914.

Mogao bih gospodinu Crnjanskome citirati i gospođu

Ivu Rod, Slavka Teklića, Širolu i čitave bataljone mno­
gih drugih znamenitih pjesnika (Arnolda i Zyr Xapulu),
koji nikada nisu bili defaitisti, da mu dokažem kako nije
osamljen, kako ne treba gubiti glavu kao da je »glas
vapijućeg«, kako u tome pitanju iz njega progovara doista
glas velike većine, gotovo glas gospodnji (jer je glas
puka), i kako je na najboljem putu da se priključi gomili
kad bude palila njegove vlastite stihove iz onog davnog,
danas već sasvim zaboravljenog vremena, kada je Rat
bio »veličanstven«, kao onaj prije dvadeset godina, kada
je našem dragom gospodinu doktoru Slavku Tekliću
izgledalo kao da »Brat Hrvat gusle svira, Poljak lutnju«.

U carskom dvoru, ubavom Schônbrunnu,

N a habsburškoga orla drevnom trunu
K ralj sjedi, držeć u ruci krunu,
U plaštu purpurnom i zlatnom runu.
Brat Hrvat gusle svira, Poljak lutnju:
Pred kraljem pjevajući bojne zgode,
Što uzvišenom starcu silno gode...
Franji Josipu I. u oči N j. Prev. osamdeset
i petog rođendana, 1914.

T e »bojne zgode — što uzvišenom starcu silno gode«,

izgledale su prve godine njegovog carskog francjoze-
finskog débuta na liniji našeg ilirskog i lirskog aktivi-
zma ovako:

217
 A li stiže knjiga od barona
Jelačića Jose oberstara;
U knjizi je vitez govorio,
I ovako 5 njima razborio :
»Krajišnici, moji sokolovi!
Eto nama carske zapoviedi,
Da se četa sprema na vojnicu,
U liepu zemlju Italiu.

Šest će četah kretati se sada,

Svaka četa od dviesta momakah,
Vodit će ih mladi kapetani,
Sunstenau, Kobalo i Kuštreba,
Šimić Stipe, Ljuboević, Brani,
A da njima od pomoći budu
Poručici i nadporučici,
Hafner, Elger, Šrot i Simatović,
Glamočlia, Vrabec i Popović,
Čuić Luka, Husar i Drakulić,
Du Rieux, Gönner, Borsta i Gjurković,
Došen Franjo, Arlov Milakura,
I s Daušom dvajest i četiri
Sve carevi mladi činovnici
Predvodit će GeramVe majoru
Za pomoć se njemu naređuje
K o i do prie Radanović Pero.
Ođlaz parve čete I. banske Regimente dne
20 veljače 1848. (»Danica«, 1848)

Goya, Pascal, Spinoza, Hume, Bacon, Giordano

Bruno, Daumier, Callot, Hogarth, Kant, Beethoven,
mislili su 0 ratu negativno, dok su Berens, Kaulbach,

218
Hildebrand, Klinger, Stuck, Liebermann, Ernst Haeckel,
Fulda, Halbe, Gerhart Hauptmann, Sudermann, Deh-
mel, Ehrlich, Wassermann, Eucken, Wundt, Windelband,
Weingartner, Reinhardt, pod svojim potpisom izjavili
da nije istina da je njemački militarizam brutalno pre­
gazio Belgiju i da nije istina da je vrhovno njemačko
vojno vodstvo prekršilo konvencije međunarodnog prava
i da nije istina da je njemački militarizam opasnost za
civilizaciju, jer da nema njemačkog militarizma ne bi
bilo njemačke kulture. T o isto govori danas i Goebbels,
to govore gospoda Hitler i Goering, a svi se pozivaju
na Goethea, koji je napisao:

Krieg, Handel und Piraterie

Dreieinig sind sie, nicht zu trennen.
Faust II . Mefistove riječi.

Pred ogromnom masom tih otvorenih pitanja go­

spodin M. Crnjanski se ne snalazi (po svim znacima) već
prilično dugo. Dok se je kretao po crti svojih slobodnih
inspiracija, on je govorio često vrlo mutno, ali suge­
stivno. Govorio je nadareno i neposredno, davao je
signale, osjećalo se da u njegovim riječima plove slike
kao lađe na sretnome vjetru i da imaju talenta u jedrima.
Danas to su »ideologije« kojima se autor »Lirike Itake«
nezgrapno igra, kao sa papirnatim zmajevima. I tako
lirik »Itake« svršava svoju liriku kao lirik »atake«, što
bi više dolikovalo Arlov Milakuri, Kuštrebi, Glamočliji
ili bilo kom drugom »poručiku i nadporučiku« carske
glinske regimente godine osamstotinačetrdesetosme nego
Crnjanskom, liriku bizarnom i ženkastom u najosetnijim
trenutcima svoga stvaranja.

219
RAZGOVOR O MATERIJALIZMU
 Grof Condenhove-Kalergi u ovome dijalogu je pravi
grof Coudenhove-Kalergi, gospodin koji je napisao petnaest
slabih knjiga u svrhu panevropske propagande, neoidealista,
koji vojuje sa svojim žutim barjakom krstašem protiv ma­
terijalizma već deset godina i koji i u našoj zemlji ima
svoju neoaristokratsku, križarsku brigadu, organiziranu za
neoidealističke panevropske pustolovine. Taj grof i nosilac
grofovskog naslova iz godine 1790 je unuk carskog i kra­
ljevskog komornika Franza Karla Coudenhove,*) koji se
u Parizu 1857 vjenčao sa jednom običnom von Kalergi
i tako se priženio na njene posjede Ronsperg, Muttersdorf,
Zamuto i Agyagos. Ta veleposjednička loza Coudenhove-
Kalergi počela je dakle tek s gospodinom grofom Hein-
richom, Johannom, Marijom koji je postao naravno lega-
cioni savjetnik c. i kr. poslanstva u Tokiju i kao takav
oženio gospođicu Mitsu-Aoyama, prekrštenu na grofov-
sko ime M arije Thekle. Ta gospođa grofica'Marija Thekla
Coudenhove-Kalergi M itsu Aoyama rodila je slavno lice
našega dijaloga gospodina grofa Coudenhove-Kalergi, koga
je gospodin Bog poslao na ovaj svijet da čovječanstvo
izvede iz zablude materijalizma.

Drugo lice koje ima čast da sudjeluje u ovom plavo-

krvnom dijalogu, gospodin Pomidor, po građi svojih misli,

*) S vi podaci po genealoškom džepn om priručn iku grofov­

skih dom ova G oth a (G . T . d. g. H . iz god. 1916.).

223
po svojim načelnim sklonostima i po pomalo neodređenoj
skepsi spada u krug onih diderotovskih brbljavaca, kojima
ništa na svijetu nije tako ozbiljno te ne bi za volju istino­
ljubive duhovitosti (koju bi g. dr. Arthur Schneider u stilu
Dix-Huitièmea nazvao prpošnom ili dajbudi pustopašnom)
izvrnuli na glavu i mnogo dublje i ozbiljnije pojmove i
stvari nego što su ove o kojima je riječ. Sve što u ovome
dijalogu govori gospodin grof Kalergi-Coudenhove citat je
iz njegove knjige »Los vom Materialismus«, posvećene nje­
govoj ljubljenoj gospođi, glumici Idi Rolandovoj, a riječi
gospodina Pomidora su slobodna varijacija, izgovorena
mjestimično samo zbog toga, kako bi idealističke misli
gospodina neoaristokrate Coudenhove-Kalergi-a ispale što
jasnije i po mogućnosti što plastičnije.

P O M ID O R
Vaš slučaj, gospodine grofe, nije naročito kompli-
kovan i dozvolite mi da primijetim, da je po Freudu
logično da Vi, kao grof, koji pripadate jednoj sasvim
mladoj grofovskoj lozi, koja je dobila svoj grofovski
naslov tek poslije pada Bastilje (dakle tako reći prekjučer),
propovijedajući — danas — vaš neoaristokratski pogled
na svijet zapravo samodopadno branite raison d’être
vašeg grofovskog naslova, koji nije imao nikakav raison
d’être ni onda, kada vi još niste bili grof koji spada
među najnovije došljake Gotha-Almanacha. V i ste du­
hovit, dobro odgojen »bijeli« Zapadnjak, neobično za­
brinut za sudbinu bijeloga Zapada, jer rođeni u Tokiju,
od japanske majke, vi ste, sasvim pravilno, u strahu
za ove svoje dvije tri dragocjene kapljice štajersko-
moravsko-madžarske krvi, da se ne bi ishlapile u da­
našnjoj seobi nečistih naroda, kada (po vašim riječima)

224
moskovsko-azijatski Osmanlije navaljuje na dekadentni
Zapad da ga razore u temeljima kao Atila. Biti Polu-
Mongol, a braniti Evropu od mongolske opasnosti, biti
novopečeni grof, a propovijedati neoaristokraciju, to nije
nikakvo protuslovlje i to mene lično ne buni. A li da vi
kao panteista branite Rim i rimokatolički pogled na
svijet, to mi nije jasno, pa kad biste bili toliko ljubazni
da mi u nekoliko riječi objasnite te vaše bizarne silo­
gizme, mnogo biste me obvezali, jer sam ja po prirodi
pedant, pak najviše volim sređenost u dokazima, a po
mogućnosti u mišljenju uopće.

G R O F C O U D E N H O V E -K A L E R G I

glasom savršeno jednoličnim kao da čita iz knjige, što za­

pravo i odgovara istini, jer su sve njegove riječi višemanje
doista dosadni citati iz jedne njegove dosadne knjige

Za Zapad je prerana propast kršćanstva sudbo­

nosna, jer novog, poslijekršćanskog pogleda na svijet,
koji bi te razlivene odmetničke, bezbožne gomile mogao
da formira, još nema, i tako mase padaju iz kršćanskoga
kozmosa u kaos materijalizma. Gubeći tako više nego
što su primile s materijalizmom, mase gube svoju sa­
vršenu, harmoničnu, kršćansku dušu i ostaju pod si­
vim, ateističkim, praznim nebom same sebi prepuštene
kao sirote. Katolicizam je predslika nove, evropske
neoaristokracije (koju ja propovijedam i pronosim sa
svojim žutim barjacima krstašima), jer katolicizam sa
svojim savršenim kardinalskim izbornim redom, koji daje
svakome plebejcu šanse da postane svetim ocem Papom,
sa svojim ustavom najveličanstvenije organizacije svijeta,
sa svojim izgrađenim pogledom na svijet, sa svojom

K rleža: Evropa danas

225
izgrađenom moralkom, u svijetu današnjeg kaosa taj i
takav katolicizam slika je prave i veličanstvene kulture!

P O M ID O R
Ako je tako, čemu vam onda, najmiliji moj, posebna
organizacija vašeg panevropskog krstaškog pokreta? Vaši
sumišljenici francuska gospoda »Plameni krstaši«, pak
Maurrassovi i Daudetovi i Bourbonovi cameloti u tom
svom zanosu za Rimom, mnogo su logičniji od vas:
oni su po svome uvjerenju aktivni katolici (od Rima
doduše izopćeni), ali nisu slobodni zidari kao Vi! Jer
ovo što V i propovijedate najčišći je slučaj vjerskog
odmetništva i krivovjerstva ! Vama je ideal vaš »plavi,
bijeli nadčovjek, Evropljan, Sveevropljan, vjerujući mo­
ralista, hypereticni stvaralac uzvišen iznad dobra i zla
u Nietzscheovu smislu, ingeniozan umjetnik formalista,
a istodobno političar, privrednik i neoaristokrata, miro­
tvorac, u jednu riječ: iznad svakodnevne stvarnosti
uzvišen mislilac, gotovo učenjak, koji ljubi ljudsko dru­
štvo, prijatne salone i paysage, regionalista, poklonik
pokrajinskih predaja, antiparlamentarac, cehovski i stru­
kovni zanešenjak, koji sanja o korporativnom udru­
ženju kao državotvornoj bazi, dakle zemaljski političar
koji vjeruje u nadzemaljske autoritete i ogorčeni načelni
protivnik svakog materijalizma«.
Uza sav respekt što ga osjećam spram vaše mnogo-
poštovane aristokratske ličnosti, dragi moj gospodine
grofe, vi ćete mi dopustiti da vam naglasim, kako mi
slika tog vašeg sveevropskog antimaterijalističkog ideala
nije baš posvema jasna i kako moja molba da mi taj
vaš slobodnozidarski ideal potanje opišete nema u sebi
ničeg nametljivog ili pretvorljivo neskromnog, što bi se

226
moglo odbiti kao plebejska radoznalost samo u onome
slučaju, kada moje plemenite namjere ne bi bile uzvi­
šene iznad svake vulgarne materijalističke sumnje. Vi
ste, kažete za sebe, načelan protivnik svakog materija­
lizma, a ja staro sumnjalo opet, to jest kao oprobani
protivnik svake fraze, najviše poštujem stari provjereni
princip svakog materijaliste skeptika, da je razlomak
S
-7- jed ina m jera ljudske pam eti, ako »s« u ovom e slučaju
znači neposrednu, svakodnevnu vulgarnu stvarnost, a
»i« isto takvo svakodnevno »iskustvo«, stečeno na temelju
te dane grube i tvrdoglave stvarnosti. A upravo na ovu
tvrdoglavu stvarnost bit ću toliko slobodan da skrenem
pažnju vašeg gospodstva, znajući vrlo dobro, kako je
savršeno vulgarno, upravo pučki neukusno govoriti o
kontrastu između siromaha i bogataša, ali da isto tako
nije ništa manje istinito ni to, da još uvijek u našem
zemaljskom, ovostranom (ako hoćete i jednostrano ure­
đenom) svijetu postoje te dvije kaste, odvojene jedna
od druge, u svijetu vaših neoplatonskih slika doduše
nevidljivom, ali ipak zemaljski (nažalost i te kako)
opipljivom razlikom. U jednu riječ, sve kada i ne bih
načelno bio protivan Vašem neoplatonskom idealistič­
kom načinu mišljenja, ja se nikako ne bih mogao pomiriti
s Vašim pretpostavkama da su kozmičke slike nezavisne
od našeg probavnog sistema. Hoću da kažem naime, to
da postoji osnovna razlika između sitnih i gladnih i onda,
ako su gladni materijaliste, a siti idealiste. I obratno!

G R O F C O U D E N H O V E -K A L E R G I
Čovjek je kao materijalista siromah i onda ako je
bogat, a kao idealista je bogataš i onda ako živi u prnjama.

227
 P O M ID O R
Na primjer!

G R O F C O U D E N H O V E -K A L E R G I
Na primjer? Zašto je siromaštvo bogatstvo? Na prim­
jer: jer nitko (ni jedan siromah) ne bi pristao da prima
milijunsku rentu pod uslovom da doživotno pati od
zubobolje. Tako svatko (pa bio ne znam kako siromašan)
ima milijunsku rentu ili protuvrijednost od milijunske
rente, ako ga ne bole zubi. Ili još jedan primjer: ni jedna
lijepa siromašna djevojka ne bi dala da joj odsijeku njen
nos za ne znam kakvu visoku odštetu! Znači: ona cijeni
svoju (siromašnu) ljepotu više od bogatstva. Ili još jedan
primjer: kljasti i uzeti bogataši dali bi neprocjenjivi
imetak za svoje ozdravljenje. Siromašan čovjek ima nad
bogatim tu veliku prednost da može da kupi sebi ono
čega nema, a bogataš ne može kupiti sebi ništa, jer ima
sve, samo nema iluzije o bogatstvu. Bogataši su vrlo
često nesretni: umiru od teških bolesti, žive u rastro-
vanim prilikama, u razrovanim obiteljskim odnosima,
upropaštavaju svoje zdravlje prekomjernim užicima, opte­
rećuju se zemaljskim dobrima, obmanjuju se ugledom
društvenih položaja, a ni jedan od bogataša ne smatra
sebe lično bogatim, jer mu je san da postane deset puta
bogatiji nego što jeste. Nije dakle glavno biti bogat ili
siromašan, nego biti sretan, a nije sretan onaj čovjek
koji ima bogatu imovinu, nego koji ima bogatu fan­
taziju, jer je jedini izvor sreće bogata fantazija.

P O M ID O R
Prividno ispravno! A ne biste li mogli idealistički
objasniti slučaj zubobolnog siromaha (na primjer), koga

228
bole zubi skoro doživotno, a da nema izgleda ni na
kakvu rentu, pa čak nema ni toliko novaca, da ode do
zubara da mu izvuče bolesne zube? Jer priroda je u
svojim postupcima često tako neuračunljivo hirovita, te
kvari zube siromasima u najmanju ruku podjednako kao
i bogatašima. A koliko lijepih i siromašnih djevojaka ima
kojima nije odsjeklo samo nos nego i ruku bez ikakove
odštete? A što je s kljastima i uzetim bogaljima, kojih,
kao što vidimo na ulazima crkvenih vratiju, ima svakako
više nego kljastih gavana po kupalištima i sanatorijima?
Siromašan čovjek nema dakle uvijek tu veliku pred­
nost da može sebi kupiti ono čega nema, jer nema no­
vaca ni za zubara, ni za hirurga, ni za ortopeda, a vrlo
je često nesretan, jer umire od teških bolesti živeći
(obično) u razrovanim obiteljskim odnosima, upropa­
štavajući svoje zdravlje prekomjernim opijanjem, pa po
primjeru Vaših bogataša ni jedan od siromaha ne smatra
sebe lično bogatim, jer mu je jedini san da postane
deset puta bogatiji nego što jeste! Ako je glavni izvor
sreće bogata fantazija, onda su Vaši siromasi ipak siro­
mašniji od Vaših bogataša, jer sanjaju i jer imaju iluzije
o tom ipraznom bogatstvu za koje ste Vi (po svom
ličnom iskustvu) uvjereni da je laž i obmana!

G R O F C O U D E N H O V E -K A L E R G I
Vi ste materijalista i mislite da je svrha materijali­
stičkoga socijalizma obogaćivanje siromaha, a to je upravo
ono što je obratno od istine. Riža i mlijeko su isto tako
dobri kao kavijar i šampanjac. U stanu od četiri sobe
stanuje se isto tako lijepo i udobno kao u palači od
četrdeset soba. A u trećem razredu putuje se često
zgodnije nego u prvome!

229
 P O M ID O R
jedva se savlađujući da ne prsne u smijeh

Teško je razgovarati s jednim nervoznim diletantom

koji stanuje u stanu od četiri sobe, s viveurom uzvi­
šenim iznad dobra i zla, bijede i siromaštva, koji sjedi
u svom hyperetičnom smokingu i nabacuje se na gladne
i sušičave maske ispod sebe i svog grofovskog balkona
moralističkim serpentinama, kao da je život karneval,
a mi svi u njemu pijane, site i vesele krabulje, nezado­
voljne samo zato, jer stanujemo u stanu od četiri sobe,
a hranimo se rižom i mlijekom. V i kažete da su riža i
mlijeko isto tako dobra hrana kao kavijar i šampanjac,
i putujući trećim razredom (brzog vlaka) i stanujući u
stanu od četri sobe (ili barem propovijedajući tu četvoro-
sobnu, samozatajnu mudrost), V i ste uvjereni da time
moralno preporađate Evropu! Govoriti s Vama ozbiljno
o tim pitanjima, uviđam, nema mnogo smisla! U Beču
bi se za tu Vašu logiku reklo da je hercig, a ako ima
boga, taj bi trebao da Vas kazni, jer je Vaša naivnost
izazovna, a ako sve to u Vašoj glavi nije naivnost, onda
je pokvareni cinizam.

G R O F C O U D E N H O V E -K A L E R G I
ne čuje ni jedne riječi i govori kao da ne razgovara s jednim
plebejcem, nego kao da je potpuno sam u svome stanu od
četiri sobe
Bog nije filantrop, kao V i materijalisti, Bog je ideali­
sta, umjetnik, stvaralac, i svijet nije gibanje materije,
nego sam Brahmin! I V i biste trebali da znate, upravo
da ste obrazovani V i biste to već i znali, da se materija-
liste počinju stidjeti svoga materijalizma. Materijalizam

230
je suviše jasno žigosan polunaobrazbom. Fanatički ma-
terijalista djeluje danas groteskno: mi lakše možemo
zamisliti jednog velikog umjetnika kao vjerujućeg kršća­
nina, nego kao vjerujućeg materijalistu; jer materijalizam
nam se ne pričinja samo plitkim i bez mašte, nego
bezbožnim i glupim. Materijalizam mjesto da ople­
menjuje, lišava čovjeka njegova dostojanstva. Materi­
jalizam iskrivljuje sliku o svijetu, mjesto da je objasni.
A čovjek je samo sjena svoje duše, kao što je to već
prije mnogo godina rekao Platon! Kozmos je božje
djelo, Bog je među nama, a zato je dužnost svakog
probuđenog neoaristokrate da vraća ljude iz materija­
lističkog kaosa u kozmos, a ne da ih vara prostačkom
demagogijom!

P O M ID O R
Da bog nije filantrop, u tome bih se detalju mogao
s Vama složiti, ali da Vas crkva katolička poslije tako
boguhulne izjave još uvijek drži u svojim redovima,
da Vam biskupi, prelati, monsignori, i kardinali otva­
raju i blagosivlju Vaše panevropske zborove, to mi ne
ide u moju materijalističku glavu. Ni u pitanju riže i
kavijara, mlijeka i šampanjca ne bih se s Vama razišao
(jer više volim čašu mlijeka od čaše kiselog šampanjca),
a riža je za moj ukus nesumnjivo bolja od kavijara! Ali
nije, do vraga, riječ o riži i o kavijaru i o stanu od četiri
sobe, nego o tome da se o tim pitanjima ne da govoriti
tonom i načinom krezube stare provincijalne grofice,
koja promatra život kroz mutnu malograđansku četvo­
rinu svog malog prozora na erkeru u Miirzuschlagu ili
Grazu, na kome vehne pelargonija njenog platonskog
idealizma, kao jedina uspomena na slavne, minule carske

231
i kraljevske neoplatonske dane. Bilo bi mudrije da se
pomolite Svetome Antonu Padovanskom, nego da gnja­
vite svijet tim deplasiranim prežvakanim pojmovima!

G R O F C O U D E N H O V E -K A L E R G I
za sebe s prizvukom prezira
V i materijaliste, V i ste hedoniste! Užitak Vam je
jedinim ciljem! Što više uživati, što manje patiti! Bližnji
oko Vas samo su Vam sredstvo da to postignete, da
što više uživate, a što manje patite! V i govorite o usre­
ćivanju puka, o slobodi, o nesebičnosti, a glavni Vam
je cilj da jedete i da spavate! Sve je po Vama samo
materija: nema boga, nema ideja, sve je dakle prevara,
pak je i svaki moral po Vašem materijalističkom
mišljenju isto tako prevara! Uživajmo dakle dok nismo
sklopili oči!
P O M ID O R
Kada sam bio još dijete, imali smo staru dobru
sluškinju Reziku, koja je o materijalistima govorila i
mislila gotovo na isti način i izražavala se o njima istim
riječima kao i Vi! Rugajući se toj nesretnoj, staroj
Reziki, ja nisam mogao da slutim da je ona bila prete­
čom i ideologom Vašeg panevropskog pokreta, i to puna
tri decenija prije Vas! No pokraj svega, mene bi, doista,
zanimalo da mi rastumačite detaljnije, kako V i sebi
zamišljate tu Vašu neoaristokratsku hyperetičnu renais-
sance-u Evrope? Kakvu V i to hyperetiku suprotstavljate
materijalističkom hedonizmu?

G R O F C O U D E N H O V E -K A L E R G I
patetično
Etiku ljepote! Vjera u platonsku formu je baza
idealističke etike! »Budi jak i divan!« »Djeluj snažno

232
i lijepo!« Ja objašnjavam svijet na strogo znanstvenoj
podlozi! Snage vladaju svijetom, a forme ga formiraju.
Mjesto materijalističkog dualizma: snaga — materija,
ja postavljam idealistički dualizam: snaga — oblik!

P O M ID O R
Što ste dakle Vi, gospodine grofe, među biljkama,
životinjama i zvijezdama i Gotha — Almanasima?

G R O F C O U D E N H O V E -K A L E R G I
Svijet snage i forama! Kroz prozore svojih sjetila,
kao kroz male pukotine gleda čovjek u jedan neznatan
isječak ovoga svijeta. Umre li čovjek, tada se stijene
koje ga odvajaju od svijesti božje ruše i njegova se
fantazija vraća pod krilo božanske fantazije. Čovjek tada
spoznaje Kozmos u cijeloj njegovoj ljepoti i savršenstvu.
Život kao takav uopće je samo dio kozmičke fantazije
koja se samostalno razvija.

P O M ID O R
Od svega toga ne razumijem mnogo. Ali izgleda mi
da je to svakako duboko kao slični filozofemi Ivana
Meštrovića koji Vas marljivo prepričava u predgovorima
svojih nevjerojatno duboko zamišljenih kataloga. N e znam
samo, zašto bi to dogmatično, polumračno i brbljavo
tumačenje života bilo jasnije od jednostavnoga mate­
rijalizma, kome je osnovna teza da ne zna mnogo.

G R O F C O U D E N H O V E -K A L E R G I
Jasnije nije, ali je zato u saglasnosti s našom spozna­
jom prirode. Snaga = volja, Forma = matematika, Lje­
pota = potencirana energija. Materija = energija. Snaga

233
i ljepota = erotički poželjno. Snaga = muško. Ljepota
= žensko. Materijalizam predstavlja sebi svijet u veli­
činama, a idealizam u oblicima. Kvantitet i kvalitet. Je
li Vam sada jasno?
P O M ID O R
Nije.

G R O F C O U D E N H O V E -K A L E R G I
sa superiornim smiješkom, kakvim bogom nadahnuti geniji
razgovaraju s idiotima:
Dakle molim: materije više nema. Znanstveno je
dokazano da materija ne postoji kao takva! Smrt materije
= energetika. Dinamički prafenomen = nova baza slike
0 svijetu. Atomi ne postoje, nego talasi, zračenja, vi­
bracije. Čovjek je prizma, kroz koju struje simpatije
1 antipatije. N a 'dnevnom redu stoji obnova evropskoga
idealizma. Materijalistički idealizam, koji se zove vul­
garno socijalizam, kulturna je opasnost za Evropu. Novi
materijalistički K alifi, Sultani, Muhamedi ugrožavaju
zapad, i zato ja propovijedam svoj panevropski Kultur-
Kampf, ali ne više u protu-crkvenom, nego u savre-
menom, protumaterijalističkom, t.j. protusocijalističkom,
upravo: protuislamskom smislu. Iza nas leži pogansko
doba. Kršćanstvo svršava, a nadire materijalizam. Stvar
je jednostavna! Ako se Evropa ne opre materijalizmu,
to će zapadnjačka civilizacija u tome sudaru sigurno
propasti. T o je kaos naših dana, poslije koga počinje
novo razdoblje nove zapadnjačke idealističke kulture!
Židovi su dali kršćanstvo i materijalizam. Savremena
pobuna robova je židovska stvar. A ja propovijedam
optimizam. Svijet treba gledati na ružičaste naočale,
a ne na materijalističke!

234
 P O M ID O R
Od svega toga, gospodine grofe, ja razumijem zapravo
samo banalnu frazu, da ste V i za restauraciju ružičastog
idealizma, koji se može spoznati kroz ružičaste naočare!

G R O F C O U D E N H O V E -K A L E R G I
Autoritet nastaje samo po formi. U španskoj dvorskoj
etiketi ima više političke mudrosti, nego u ekscesima
parlamenata. Ja sam za dostojanstvo ideala, časti, plem­
stva, a da bi čast trebala da bude iznad života to se je
vjekovima tako mislilo: zaprljana čast mogla se je oprati
samo krvlju. Treba uspostaviti dostojanstvo poganskih
ideala, ponosa, snage, vjernosti. Dostojanstvo je uko­
rijenjeno u formi, a samo pred dostojanstvom forme
se čovjek dobrovoljno klanja. Sudački talari, ruho sve­
ćeničko, ornati vladara imaju svoj duboki smisao. Izvan
forme je kaos! Naše je vrijeme barbarsko, jer je materija­
lističko, a forma savremenoga materijalizma = demo­
kracija. T a demokracija daje dvojici političkih idiota
veće pravo nego jednom političkom geniju. Postoje četiri
stepena gustoće naše fantazije: slike, sni, halucinacije,
i stvarnost. Iz toga raste magija novoga idealizma. Četiri
milijarde ljudskih očiju gledaju zemlju kao mozaik, a
jedini ideal i jedina svrha života je umjetničko stvaranje.
Da su veliki umjetnici vidoviti i da proziru carstvo
ideja, koje je formalno savršenije od našeg stvarnog
svijeta, to je bilo podlogom svih idealističkih i svih
religioznih pogleda na svijet, a tko ne misli tako, taj je
kaos. Materija. Barbarizam.

P O M ID O R
Ja ne mislim tako, i dozvolite mi da Vam svečano
izjavim da Vas ne ću izazivati na dvoboj, premda bi po

235
Vašoj logici sada bio momenat da krvlju operem svoju
zaprljanu materijalističku čast, poslije tolikih izazovnih
uvreda. Poslije svega ovoga što ste Vi tu samljeli, ja
osjećam kako mi je glava savršeno prazna kao dogorjela
žarulja, te imam intenzivnu potrebu da je odšarafim
i bacim kroz prozor, pa da između mog materijalizma
i Vašeg idealizma nastane definitivan kratak spoj i pre­
kid svake struje. Sve ovo papagajsko, blagoglagoljivo
napinjanje Vaših moždanih opna, stari su grandseigneuri,
idealisti Restauracije, neoplatonski ideolozi poznatog neo-
aristokratskog pokreta: »La terreur blanche« prije 120
godina izrazili mnogo jednostavnije i jasnije poznatom
pjesmicom što su je pjevuckali pobjedonosno po pariškim
ulicama, pošto su se kao trijumfalni pobjednici vratili u
Pariz.
M on coeur aux dames
M a vie au roi
A Dieu mon âme
L ’ honneur pour moi.1

G R O F C O U D E N H O V E -K A L E R G I
ne odgovara ni riječi. Zapalio je cigaretu i odbija jedan
dim za drugim, samodopadno i toliko samosvijesno, kao
da su riječi Pomidorove poluobrazovani materijalistički dim
kao i ona okomita vrpca što se penje iz njegove grofovske
cigarete. Šutnja. Poslije duge stanke gospodin grof Couden-
hove-Kalergi umorno, blazirano, rezignirano.
Ako su forma, plemstvo i ličnost ciljem svake kulture,
onda naše vrijeme ima mnogo razloga da se stidi! M a­

1 M oje srce za dam e

M oj život za kralja
Z a Boga moja duša
A čast za sebe sama.
236
terijalistički pogled na svijet, hedonistička etika, demo­
kratska politika — to materijalističko sveto trojstvo uda­
rilo je našoj epohi žig prostote: Den Stempel der G e­
meinheit! Kako rijetko susrećemo po evropskim
velegradovima čovjeka plemenitih crta, otmjena držanja
i harmoničnog uzrasta? Koliko se prostote šepiri po
tim velegradovima: među svim narodima i staležima!
Sresti se s prostakom spada u svakodnevnost, a vidjeti
plemenita čovjeka najrjeđe je veselje. Svatko se danas
zove »Gospodin«; a kako je narijetko između miliona
takozvane gospode posijan pravi gospodin čovjek: plemić,
viteški, gospodstven i srdačan? Veliki gospodin, »Grand-
Seigneur!« Najsavršeniji životni oblik feudalne epohe,
danas je u Evropi u izumiranju kao bison. Zato bjesni
borba između građana i proletera, koji se međusobno
razlikuju samo po svojim prihodima. Danas se svaka
žena zove »Dama!« A kako su rijetke one istinite gospođe,
one plemenite dame, o kojima Goethe govori u Tassu:
»Willst Du genau erfahren, was sich ziemt, so frage
nur bei edlen Frauen an«. U jednu riječ: Eine gemeine
Zeit! Tko poznaje povijest bitaka između Križara i
Saracena, između Rikarda Lavljega Srca i Saladina,
taj će se čuditi nad mizerijom, sitničavošću i odvrat-
nošću našega vremena.

P O M ID O R
Lako je Vama, gospodine grofe, pozivati se na
Rikarda Lavljega Srca, kada ste i V i lično Rikard, a u
tom slučaju, nesumnjivo: Lavljega Srca! Kako su Vam
(međutim) mjerodavni citati iz Goethe-a, dozvolite mi
da se i ja u svoj svojoj plebejskoj skromnosti pozovem
na toga staroga gospodina dvorskoga savjetnika! Svi

237
poroci našeg pučkog, neuljudnog, prostačkog, prljavog
vremena, svi nedostaci savremenog društvenog uređaja,
ovaj prljavi, poluobrazovani i gadni materijalizam, pro-
tivu koga se V i subjektivno tako iznad svega mudro
i obrazovano borite, ovaj odvratni socijalistički hedo­
nizam, koji propovijeda obogaćivanje najširih slojeva,
pa čak i sam taj, na prvi pogled sporedan fakat, da ti
široki i najširi slojevi uopće postoje kao pojam, kao
socijalna pojava, kao parlamentarizam, sve to glasno
lajanje oko Vas, te židovske pobune robova i nered na
sve strane i u svim oblastima, ova mračna barbarska
poplava u jednu riječ, što raste oko tornja od slonove
kosti Vaše stvaralačke neoplatonske aristokratske izo­
lacije, sve je to samo posljedica (po Vama i po Vašoj
logici) one nesretne epizode, što je Vi spominjete s pre­
zirom pravog rođenog grand-seigneura, a koju mi ostali
poluobrazovani materijaliste zovemo francuskom revo­
lucijom. V i ćete mi dopustiti da Vam skrenem pažnju
na dosadan, ali ne manje poučan fakat, da je Dumourie-
zova i Kellermannova kanonada kod Valmya zaustavila
prodor savezničkih četa, jer da nije bilo te kanonade,
saveznici bi bili ušli u Pariz po svoj prilici već 22 godine
ranije, i mjesto osamstotina i četrnaeste, Restauracija
bila bi pobijedila već sedamstotinadevedeset i druge.

U svome dnevniku iz vremena tog prvog jakobin-

skog rata, Goethe opisuje tu svoju prvu ratnu groznicu
od devetnaestog septembra 1792 ovako: »Izgledalo mi
je kao da se nalazim na jednom neobično usijanom
mjestu, a istodobno potpuno prožet tom istom vru­
ćinom, tako da se čovjek osjeća potpuno pretopljenim
u isti elemenat u kome se nalazi. Oči ne gube ništa

238
na snazi i jasnoći, ali je ipak tako kao da je preko svega
preliven izvjestan smeđecrvenkasti prijeliv, koji to sta­
nje i predmete pretvara u mnogo jasnije. Ništa nisam
mogao primijetiti od kolanja krvi, nego mi je mnogo
više izgledalo, kao da je sve progutao onaj žar. Iz toga
jasno proizlazi ukoliko bi se takvo stanje moglo nazvati
groznicom. Vrijedno je međutim primijetiti, da je ono
užasno — stravično što prodire do nas kroz uši: grmlja­
vina topova, urlanje i zviždanje i lomljava kugla po
zraku, zapravo jedinim razlogom ovih osjećaja.«
Opisavši tako historijsku kanonadu kod Valmva, koja
se kao posljednja strateška brana suprotstavila carskim
i kraljevskim, kneževskim i emigrantskim vojskama na
trijumfalnom putu do Pariza, Goethe, u potištenosti,
kletvama i stravi što su svladale saveznički logor poslije
odbijene navale, sjedi u noći u žalosti tabora Hercoga
od Braunschweig-a, pa kad ga pita netko od oficira
(koji su se još istoga dana hvastali kako će Francuze
naticati na kolac, zgaziti i raščetvoriti), šta misli on o
tom carskom slomu, Goethe odgovara: »Von hier und
heute geht eine neue Epoche der Weltgeschichte aus,
und ihr könnt sagen, ihr seid dabei gewesen!« U pred­
večerje te bitke kod Valmya, u kraljevskom taboru kod
Somme-Tourbe-a, Goethe je opisao sastanak s mar­
quis Bombellesom, poslanikom francuskoga kralja kod
mletačke republike, koga je Goethe upoznao u Veneciji
u svemu sjaju i bogatstvu njegove diplomatske karijere,
a koji mu u polutmini logorske vatre pristupa sada kao
tiha, skromna, anonimna sjenka u emigrantskom logoru,
nasuprot jakobinskih topova koji će markizu sutradan
razoriti svaku pa i najmanju nadu na povratak u Pariz.
Goethe, da bi razveselio nesretnog markiza, deklamira

239
mu kao poznati charmeur o divnim venecijanskim uspo­
menama, o marquisovom prekrasnom stanu na Velikom
Kanalu, o gondolama, o ljepotama svečanog prijema Nj.
V. Kneginje Amalije, o dragim gospođama i o radosti
tih minulih, sretnih dana, a marquis Bombelles je ža­
lostan i rezigniran: »Ne govorimo o tim stvarima! T o
vrijeme leži predaleko iza mene; pa dok sam svoje
plemenite goste zabavljao prividnom radošću, već tada
me je grizao crv; ja sam predviđao posljedice onoga što
se kod nas u domovini zbivalo. Ja sam se divio Vašoj
bezbrižnosti koja Vas je obuzimala, te niste ni naslući­
vali onu opasnost koja Vam prijeti; ja sam se tiho već
spremao na promjenu moga stanja. Skoro poslije toga
morao sam napustiti Mletke i moje časno mjesto, da
nastupim ovo lutanje koje me je konačno dovelo ovamo!«

Opis historijske kanonade kod Valmya objavio je

Goethe (vrlo mudro i oprezno, kao sve što je radio,
govorio ili pisao) tek trideset godina kasnije, poučen
već krvavim iskustvom trećega decenija devetnaestoga
stoljeća, da ni Restauracija nije uspjela da likvidira
jakobinizam, premda ga je pobijedila topovima, tero­
rom i vješalima, — i tako nije čudno, da retrospektivno
promatrajući svoju malenkost u taboru Hercoga weimar-
skog i braunšvajskog, taj weimarski gospodin dvorski
savjetnik posvećuje nesumnjivo veću pažnju opisima
drvoreda jablanova na ratištu, nego samim bitkama i
njinim krvavim pozadinama. Njegova dijagnoza reak­
cionarnog savezničkog sloma mudra je kao izjava del-
fijskog proročišta: »Danas i ovdje počinje novo po­
glavlje svjetske povijesti, a V i možete izjaviti da ste
kod toga prisustvovali!«

240
 Prisustvovati kod otvaranja ovakvog jednog novog
historijskog poglavlja može se kao marquis Bombelles,
kao Goethe s jedne, a Kellermann ili Dumouriez s druge
strane. Vaše stanovište, gospodine grofe Coudenhove,
podudara se u glavnom sa stajalištem bivšeg kraljevskog
francuskog poslanika kod mletačke repub'ike, marquisa
Bombellesa, i dok vi propovijedate goetheovsku, nietz-
scheanersku, »neoklasičnu«, »neoplatonsku«, »idealističku«,
»hyperetičnu obnovu« evropskog pogleda na svijet, vi
ste mnogo bliže bombellesovskom lutanju po ratištima
savremene reakcije, nego Goetheu, i vaše gledište je
zapravo gledište onih weimarskih oficira iz Goetheove
okoline, koji su udarili kod vjetrenjača valmyskih na
Jakobince, da ih nataknu na ražanj, da ih posijeku,
raščetvore, unište i zgaze. Goetheovo intimno mišljenje
o tadanjim aktuelnim pitanjima izraženo je u njegovim
pismima iz Onoga vremena (Knebelu, Jacobi-u i Her-
deru), a kako je Goethe mnoge krvave i teške probleme
tretirao iz visine jedne sadrene biste neoborivog uzvi­
šenog klasika na toploj peći, u zagrijanoj dvorsko sa­
vjetničkoj sobi, tako se ni iz njegove tadanje korespon­
dencije ne može zaključiti, kao da bi on bio pravilno
ocijenio svoju političko-socijalnu poziciju u prostoru i
vremenu jakobinske periode. No pokraj svega što je
Goetheova danas već historijska valmyska rečenica : »Da­
nas počinje novo poglavlje, a vi ste kod toga prisustvovali«
dvorskosavjetnički lukava, dvosmislena, lijevo i desno
otvorena, mudro i oprezno neodređena, čak i pretvorljiva
u jednom svom smjeru, jer je i izgovorena trideset
godina kasnije, ona ipak u sebi ima volumena, koji daju
mogućnosti ljevičarski radoznalim pokoljenjima i za njeno
lijevo tumačenje, ona je tako prividno neutralna, da se

K rleža: E vropa danas 241

danas može izmjeriti na vazi kao balon, koji je bio na­
punjen simpatijom za Valmy, a i kao moralna kapitu­
lacija pred Dumourezovim topovima. Oprostite mi ovu
seminarsku gnjavažu, ali je potrebno da vam skrenem
pažnju na to, kako je Hercog Karl Wilhelm Ferdinand
od Braunschweiga već u sedmogodišnjem ratu pokazao,
da je bio obična prazna tikva i da nije samo historijski
proljev savezničkih četa upropastio ovu ofenzivu protivu
Dumourieza u dizenteričnoj rezignaciji, nego je i sam
Oberfeldherr Karl Wilhelm kod toga historijskoga šah-
mata sudjelovao kao glavni krivac. Bezbrojne zakulisne
tajne savezničkoga poraza poznavao je Goethe mnogo
bolje i intimnije od nas, i premda je o svemu tome
ćutao trideset godina, ipak je taj njegov patetični opis
jakobinske kanonade kod Valmya izazvao takvo ogorčenje
desnice da su ga napadali kao plaćenika, lažljivca, histo­
rijskog prevrtljivca, brbljavca i krivotvoritelja. Rječnik
kojim se vi obarate na ljude koji o današnjem, jučera­
šnjem ili sutrašnjem Valmyu misle na Goetheov način,
mnogo je bliži protugoetheovskim pamfletistima nego
Goetheu, na koga se pozivate kao na jedan od svojih
uzora. N i u takvim figurama kao što su Sveti Toma
Akvinski, Leibniz ili Kant nema ni jedne pametnije i
dublje partije koja se ne bi mogla braniti materijali­
stički, a da materijalizam nije to što V i sa svima gro­
fovskim kuharicama i sveučilišnim profesorima mislite
da jeste, o tome je suvišno govoriti. Zbog te jedne
jedine rečenice Goetheove, hladne kao što mogu biti
samo hladni brončani spomenici klasičnih pjesnika, zbog
njene metalne neutralnosti, on je bio napadan od »neo-
idealističke« desnice (kakvu Vi predstavljate kao jedan
neobično dragocjen primjerak) kao Jakobinac, a sve da

242
je to doista i bio i da je grmljavinu topova kod Valmya
doista razumio, to ne bi bila nikakva poluobrazovana
materijalistička sramota, kao što Vama izgleda današnja
grmljavina topova kod današnjega Valmya. Snaći se
među topovskim grmljavinama nije laka stvar, to do­
puštam. Živjeti u vrtlogu događaja, i u nizu zbrka,
kakve su danas i kakve su bile u velikim historijskim
periodama između 1520 i 1540 ili između 1620 i 1640
ili između 1780 i 1814 i 1830 nije ugodno ni zabavno!
Igrati u ovakvom vrzinom kolu ulogu propovjednika,
tumača, umišljati sebi da nam je glava svjetionik, a
životni poziv da drugima svrdlamo lubanje, to je u
okviru pojedinačnih napora stvar savršeno jalova, a u
ovakvom slučaju, kakav je Vaš, nesumnjivo smiješna.
Prepisivati lutoranske poslovice protivu pobunjenih se­
ljaka u šesnaestome stoljeću, misliti na isusovački način
u sedamnaestome, boriti se sa francuskom emigracijom
i švajcarskom gardom na strani ljiljana u osamnaestome,
to znači biti grof Metternich u devetnaestome, a grof
Keyserling ili grof Coudenhove ili bilo koji drugi grof,
neoaristokrata ili Panevropljan u dvadesetom. »W;llst
du genau erfahren, was sich ziemt, so frage nur bei
edlen Goethe an«.

G R O F C O U D E N H O V E -K A L E R G I
kao da Pomidor nije rekao ni jedne riječi, miče dalje svojim
zubalom i iz njegovih ustiju protiču uvijek nove i nove
rečenice kao vrpce iz Morseova stroja.
Aristokratska politika bit će usidrena u herojskoj
etici; herojska etika u klasičnoj ljepoti; klasična ljepota
u idealističkom pogledu na svijet. Materijalizam je uni­
štio ukus i mjesto umjetnosti stvorio je naturalizam.

243
Barbarin je čovjek koji jede radije više nego bolje. On
više voli niz od četrdeset prenatrpanih soba, nego jedan
jedini ukusno uređeni prostor za stanovanje. Kulturan
čovjek više voli jednu minijaturu nego jednu fresku, a
mali japanski uresni vrt miliji mu je od engleskoga
parka. On može više cijeniti jednu kratku pjesmu od
jednoga romana...

Promatrajući svoga partnera, Pomidora je spopala

strava. On je najedamput vidovito spoznao da nije razgo­
varao sa živim čovjekom, nego s lutkom. S jednom obrija­
nom, okupanom, dobro odgojenom, pristojno odjevenom
lutkom, koja više cijeni stan od četiri sobe nego palaču od
četrdeset, a japanske minijature više od engleskoga parka,
a hyperetiku više od logike, a svoj vlastiti grb sa monogra-
mom na zlatnoj dozi od bilo kakvog demokratskog dokaza,
i uvjerivši se tako, da njegov plavokrvni prijatelj nije od
krvi i od mesa, nego da je navinut još u doba proturefor-
macije i da prepisuje Bellarminove propovijedi, Pomidor
se prepao i gologlav, ne oprostivši se od gospodina grofa,
pobjegao iz grofovske četvrte sobe.
Čuje se negdje u stanu klavir. Stanka.

G R O F C O U D E N H O V E -K A L E R G I
sam za sebe u praznoj sobi, nepomično i istim glasom kao
da i dalje razgovara sa svojim plebejskim znancem.
Ljepota, snaga, forma, vjera u konačnu pobjedu pan-
evropskoga idealizma!

G L A S K O L P O R T E R A S U L IC E
Posebno izdanje! Pokolj u Njemačkoj! Rat u Boliviji!
Posebno izdanje! Mobilizacija u Abesiniji! Njemačka

244
organizira trideset i šest divizija, to jest sedamdeset i
dvije brigade, to jest stočetrdeset i četiri regimente, to
jest petstosedamdeset i šest bataljona. »Daily Mail« javlja
da svakoj njemačkoj kadrovskoj diviziji odgovaraju re­
zervne divizije B i C . ! M andžu-Kuo Grand Chacho!
Urugvajska pobjeda! Bugarska i turska mobilizacija!
Bitka kod Kavale! Mobilizacija u Rimu! Posebno
izdanje!

245
LJUDI PUTUJU
 Ljudi putuju i putujući (po vagonima koji su ža­
losni kao neuređene sobe i prljavi kao zatvori) ljudi
neprestano pričaju. Kao točkovi pod željezničkim ko­
lima, tako neumorno govore ljudi po vagonima o tome,
kako se je Pataky genijalno izvukao iz stečaja, kako je
na koncu konca palaču kupio na Krešimirovom Trgu
taj magarac Pataky, a nije ni naš državljanin, nego ne­
kakvo dotepeno magare, ima novi Buick, i što ga se
tiče?
Jedan gospodin, sa runolistom na svom lovačkom
šeširu (sa zelenom vrpcom) govori o tome, kako je već
krajnje vrijeme, da se i u Osijeku »otpočne čišćenjem
tog našeg židovskog smeća!« Zamislite što se dogodilo
u osječkom jednom hotelu, gdje je vlasnik kršćanin,
rimokatoličko-arijevske vjeroispovijesti, a jedan se »do-
tepeni« Židov usudio primijetiti da je šlag na bijeloj
kavi malo nakiseo, a ni kava da nije najbolje vrsti!
O percentima govore ljudi po vozovima, o osigur­
ninama, o naslagama dasaka u Banjaluci ili Jasenovcu,
o tome kako je jedna roba poskupila, a Pištika je dobila
bebu, a šumarski nadsavjetnik Prpinić je umro, i to
na jedan sasvim zagonetan način: ustao je poslije crne
kave da pređe preko ulice na preferanspartiju i u tom
momentu kada je gospodin šumarski nadsavjetnik ustao,
sama od sebe, ni od koga dodirnuta, kao raspolovljena
prepukla je jedna šlifana čaša u kredenci. Nekoliko

249
minuta poslije toga događaja gospodina šumarskog nad-
savjetnika udarila je kap, i još ima takvih ljudi koji ne
vjeruju u Boga!
Kraj prozora stoji jedan (zaljubljen) par. Ona ima
noge neobično masivne, noge jedne Karijatide, ogromne,
čudne noge, ona je tako ogromna, tako stabilna, tako
silna, da bi mogla generacije nadojiti svojim mlijekom,
iz nje bi ispala tri mala slona bez najmanje acuocheurske
poteškoće, a po svom umiljatom načinu, po lijenom
izgovaranju pojedinih samoglasnika, po djetinjastom pri-
klanjanju svoje glave, ona igra ulogu male, zaljubljene
mačkice. Ona se mazi. I ta slonica od žene, ta goro­
stasna, atletska pojava naslonila se o svoga kavalira,
kome su uši tako prozirne kao sušičavom kuniću, koji
pokraj nje izgleda bijedan kao ptičje strašilo na metli,
koji je zapravo bespomoćan spram ove svoje kiklopske
ljubovce i sasvim sitan pokraj nje kao pikolo, koji je
sav upao u sebe kao nezgrapna lutka u izlogu (obučena
u preveliko odijelo), i ta div-žena, koja pokraj čudne,
gotovo monstruozne preuveličanosti svojih udova ipak
nije neproporcionalna ni ružna, kosa joj je tamnocrvena
kao i nokti, a u jumperu je otrovnozelene boje, ona se
zanima za problem morske nemani, monstrum mari-
numa!
— Pa dobro, pa dobro (zanovijeta ona uvijek iznova,
uvijek istom, neumornom dosljednošću), pa dobro, pa
kakva je to zapravo životinja, ta morska zmija, objasni
mi zapravo, konačno, najmiliji moj!
A najmiliji njen pikolo, ili jedan od njenih najmi­
lijih ili momentano jedan od njenih miljenika (s kojim
se ova Guliverova kuzina momentano igra kao igračkom),
on je njen leksikon, jedini njen intelektualni kompas,

250
njen (čini se) autoritet barem u takvim delikatnim pi­
tanjima kao što je ovo aktuelno pitanje morskih sablasti,
ali kako izgleda, njemu se ne će da dade neku konkretnu
izjavu o problemu morske nemani, jer on obilazi ovaj
odgovor već prilično dugo, još od Slavonskog Broda,
gdje je ona pojela sedam pari kobasica i jedući tako
tu beskrajno dugu vrpcu mesa, počela da ga gnjavi o
morskoj zmiji, kako to zapravo stoji s tom morskom
zmijom i može li ona da pojede jedan čitav parobrod,
»kao što to piše u novinama?«

Oni su po svoj prilici artistički par. Kovčezi su im

polijepljeni raznobojnim hotelskim vignetama, bih su i
u Rigi, putuju po svijetu, ona tog svog sušičavog partnera
diže na bambusovoj motci, balansirajući njime na dlanu
kao sa majmunom na štapiću, a on se pripio uz nju,
obuhvatio je desnom rukom oko pojasa, i tako nastoji
kako bi je privukao do sebe i kako bi joj lijevom rukom
na geografskoj karti objasnio, da se voz momentano
kreće istočnim smjerom i da se mi nalazimo sjeverno
od Šapca, Grada, što ga je njegova »kompanija« zauzela
četrnaeste na juriš, a Grad je bio sav u plamenu.

— Wo ist Schabatz, pita ogromna ženetina tog taj­

novitog slabića (po svoj prilici čovjeka-zmiju, koji u
crnom tricotu može da savije obje noge oko vrata i koji
može da se preokrene kao stari rukav i da puze po
laktovima kao fakir i uzeta nakaza), a akcenat joj je
stran, nije njemački, a nije ni romanski, i interesirajući
se za Schabatz iz puke konvencionalnosti spram svog
nedoraslog ljubavnika, ona negdje oko Skadarskog Jezera
traži taj historijski Grad, zauzet kompanijom njenog
dragog na juriš. «

251
 — Ali ne, tamo je Jadransko more, za boga miloga,
dijete moje, uzrujava se patuljak, čovjek-zmija i osvajač
Šapca, i uzima nježno i dobronamjerno kažiprst tog
gigantskog »djeteta«, i vuče ga po karti gore, visoko na
sjever, preko brda i dolina, od Skadarskog Jezera sve
do Save, da bi joj objasnio, gdje se voz momentano
nalazi, kamo putuje, što je to Schabatz i kako je »njegova
kompanija« četrnaeste osvojila ovaj znameniti strateški
punkt. Nju ne zanima smjer vožnje, ni zemljovid, ni
strategija, njoj ništa nije stalo do onog krvavog juriša
prije dvadeset godina kada je Shabatz bio u plamenu,
ona gricka svoju naranču, oblizuje svoje lakirane nokte,
popravlja svoje kovrčice, koketira s jednim saputnikom,
kome je lice tako žuto kao da je modelirano od masnog
žućkastog biskvita za engleske gospodske pse, njene su
oči svijetloplave i pokraj sve svoje gigantske pojave ona
ipak ima nekog šarma, i tako promatrajući duhom pot­
puno odsutna kartu jedne zemlje u kojoj nikada nije
bila, na putu za Solun, Carigrad, Angoru, gdje će jesti
žive golubove pred diplomatima i ostalom levantinskom
publikom, ona se vraća na pitanje morske nemani.
— Ali objasni mi ipak, najmiliji, kada i kako i gdje
i tko je vidio tu zmiju, o kojoj pišu novine, a ipak, kada
novine, pišu, ne će biti da je izmišljotina!
— Ja ne znam, drago dijete, ali ako u novinama piše,
valjda su je vidjeli!
— Da! A zar je prije nikada nisu vidjeli? A kako to?
A gdje je bila da je do danas nikada nisu vidjeli?
— Pa bila je u drugim vodama! Ona živi uvijek u
drugim vodama!
— U kojima vodama je mogla biti, kada je nikada
nitko nije vidio, a sada su je fotografirali?

252
 — V idjeli su je već i prije, samo je bila u dubljini!
T o je diluvij alna životinja, a to su životinje koje žive
osam hiljada kilometara pod morskom površinom.
I tako se voz kreće sjeverno od Šapca, grada što ga
je zauzeo ovaj nepoznati gospodin prije dvadeset godina,
voz juri osam hiljada kilometara iznad ležaja diluvijalnih
morskih nemani, jedna se krava uz prugu raskrečila kao
polupana, drvena igračka i žuti se vodopad puši na
prljavom snijegu, a voz se miče, ljudi se razgovaraju,
Pataky stanuje na trgu hrvatskoga kralja Krešimira, u
vlastitoj palači i kćerku je poslao u Budimpeštu škot­
skim gospođama da se odgoji strogo katolički, a sve se
to događa na jednoj snježnoblatnoj plosi, za koju se
bojim napisati da je panonska, jer će me fratar Kerubin
ponovo prokleti pošto ne vjerujem u ljepotu, koja je
po tom učenom fratru vječna.
Ljudi u šubarama, sa crvenim zastavama, prljavi,
garavi, žalosni ljudi u kožusima, s masnim kovčežićima
od izlizane crne kože putuju s nama, razmataju novinski
papir, režu kobasice, žvaču, vonjaju po luku, po čađi,
po dimu, po daljinama, crni su i čađavi kao rudari,
ogromni su, u ovnujskim bundama, hrapavi teški, tromi,
neispavani sa crvenim upaljenim očima kao dimnjačari,
izgledaju kao đavoli, smiju se, kunu, proklinju, i uzdišu, a
netko je u dnu vagona uzeo harmoniku i svira. Svi putnici
šuškaju tajnovito papirima, piju pivo, kiselu vodu, gule
naranče i otključavaju kovčege, šuškaju po papirima kao
parcovi na tavanu kad razvlače slaninu, oblizuju se i
opet zaključavaju svoje kovčege, kao sanktuarij, malenim
ključićima, kojima posvećuju veliku pažnju. Svaki put­
nik ima svoju posebnu kutiju i svoj posebni kovčežić,
i svoj vlastiti ključić i taj svoj vlastiti ključić na tom

253
malom i jeftinom kovčežiću putnik zove svojim pri­
vatnim vlasništvom i to «si ne da zeti, jer ak mu još i
to zemeš, kaj mu onda ostane?« Kada bi čovjek mogao
jednom kretnjom da podigne poklopce od svih tih tako
ljubomorno čuvanih kovčega, što bi našao u tim ku­
tijama od vulkanske kožne imitacije, u tom trećerazred-
nom međunarodnom prtljagu svih vozova i svih putnika
na svim prugama i svim voznim redovima? Dvije-tri
naranče, u staniolu malo rastopljene čokolade, dva-tri para
poderanih čarapa, rupe nepokrpane na laktovima i ga­
ćama, zgužvana stara pisma, dugove, neplaćene račune,
gdje-gdje po koje staro zubalo ili komad jeftinog, svije-
tloružičastog sapuna. »I to je ono kaj si takav putnik
ne da zeti, jer ak’ mu i to zemeš kaj mu ostane« to je
simbol ritualnog zaključavanja njegove privatne bijede,
kao da se netko sprema da mu uzme njegov prosjački
prtljag, njegova zubala, njegov staniol i njegov ključić!

— Želite li možda slušati Radio-Prenos međunarod­

nih stanica, gospodo?

Iz malenih crnih kotačića, što se kao radioslušalice

danas prodavaju po vagonima, čuje se plehmuzika bečkih
pivovara: Meyerbeer, Czibulka, Rossini, Rosen aus den
Suden. Dreče i odjekuju vojničke trublje u prljavim,
masnim slušalicama, što su ih ljudi natakli na glave kao
tajnovite metalne obruče, i ta tupa putnička lica pro­
matraju nas sa bešćutnim izražajem odsutnog obraza,
koji je potpuno gluh za naše zbivanje u ovom vagonu,
skoncentrisavši svu svoju pažnju na daleke zvukove i
glazbene krugove, kroz koje se vlak svrdla, čađav, prljav,
glasan, sablast od staromodne, parostrojne naprave, danas
kada se leti, već potpuno bespredmetne.

254
 Sjedi nasuprot mene jedna žena, u kalošama, ras-
krečila je noge, podbočila se u pasu, vonja gumija njenih
kaloša, vruće je kao u Kairu, baba se znoji, a uz njenu
zalizanu staromodnu kosu prilijepila je radio-slušalice,
i gledajući u mene savršeno slaboumno, nepomično kao
od voska, netremice, oblizujući se samo od vremena
na vrijeme, ona sluša Czibulkin Valcer i putuje, drvena,
kao u hipnozi, s pogledom savršeno odsutnim, žalosna
lutka jedne civilizacije, koja »si ne da zeti ni rane ju­
tarnje mise ni presvetu ispovijed ni pričest, ni ključić
praznoga kovčega — jer ak’ joj i to zemeš kaj joj onda
ostane?« Ova »gospa« sigurno vjeruje u uroke, u čaranja,
u vukodlake, u anđele, ona rađioprenose upotrebljava
za prenos Czibulkinih valcera, danas još putuje parnom
lokomotivom, sjutra će letjeti, a da se u njoj nije savršeno
ništa promijenilo ni pomaklo već hiljadu godina.
Prolazi voz pored žalosnih i neukusnih jednokatnica
pred kojima stoje ljudi sa crvenim kapama i Merku-
rovim krilatim kotačićem na ovratnicima, leti voz uz
beskrajno jednolične horizontale telefonskih žica, koje
padaju preko stakla prozorskoga pravilno, čas pod sa­
svim neznatnim jedva primjetljivim kutem, čas prilično
strmo, gotovo trideset i pet stepena koso, a onda dugo
vodoravno, uvijek jedna te ista crna metalna nit, ispre­
kidana pravilnim prekidima crnih okomica, koje udaraju
o mozak brutalno, kao glasan metronom, makinalno kao
klepetanje paklenog, čudnog stroja koji melje daljine,
vrijeme i prostore kao paklena klepsidra.

Svi putnici na svim vozovima putuju zapravo u

smrt po stalnom voznom redu i svaki svladani kilometar
približuje ljude čudnom matematikom spram one tačke

255
na kojoj se svršavaju sva putovanja, ali ljudi, saputnici,
kao pravi krpelji žarili su svoja rioca u neposrednost
svojih jalovih putnih ciljeva, i zbog tih sitnica nitko ne
razbija sebi svoju glavu. Svi vozovi kugle zemaljske
vuku za sobom oblake ljudskih riječi, vozovi su krcati
ljudskim govorom i svi su vagoni puni ljudskih slika,
nada, ljubavi, uspomena, i putujući tako već više od
dvadeset i pet godina (što ne putujem kao mrtav pred­
met ili kovčeg), ja se ne sjećam da sam čuo svoje sa-
putnike razgovarati o nečemu što ne bi bila najnepo-
srednija i najsvakodnevnija stvarnost. Mnogo se piše
u posljednje vrijeme u novinama da »samo idealizam
može da prebrodi današnju, vulgarnu, materijalističku
krizu«, ali koliko sam ja po mom ličnom iskustvu mogao
primijetiti, ljudi su kao saputnici najvulgarniji mate-
rijalisti, koje ne interesira savršeno ništa što nije pečeno
pile, vagon dasaka, isplaćena mjenica ili tetina bolest,
zbog koje putujemo u provinciju, da budemo eventualno
pri smrti, kod pogreba ili kod otvaranja oporuke. Netko
je izumio svoju najmoderniju patent bravu, netko po­
kazuje sliku svoga ljetnikovca, netko priča o vinogradu,
a sjećam se, prije dvadeset godina, na jednoj brzo-
voznoj peštanskoj liniji doživio sam i to da je jedan
gospodin prilično dugo pričao svome saputniku o Kist-
maeckersovoj jednoj salonskoj komediji. Taj gospodin
imao je vrlo fine, neobično mekane rukavice svijetlokrem
boje, imao je nogu tanku u šiljatoj, šivanoj švedskoj
cipeli, bio je tih, uglađen, svilen kao hrt u kretnjama,
izgledao je ženkasto kao transvestit, govorio je brzo i
tako strastveno da mu se pjena skupljala u kutićima oko
usana, pio je mineralnu vodu, bio je kratkovidan i ner­
vozno je skidao svoje naočare (uokvirene kornjačevinom,

256
u ono vrijeme stvar sasvim neobična), i taj gospodin
prije dvadeset godina bio je jedini čovjek koga sam
čuo da govori u vozu o jednoj temi koja nije izgledala
baš najsvakodnevnije vulgarnom, kao što su obični put­
nički razgovori o računima i o poslovnim brigama. On
je pričao kako u prvome činu te Kistmaeckersove sa­
lonske komedije dolaze glumci na scenu sa džepnim
električnim svjetiljkama u potpunom mraku, jer se je
prekinula struja (u tekstu drame), nastao je kratki spoj,
i to micanje glumaca u tmini sa električnim, džepnim
svjetiljkama, to da je bilo neobično efektno. Taj meta-
fizičko-estetski motiv (sam po sebi elektrotehnički trik,
izgledao je u ono vrijeme po svoj prilici dosta scenski
efektan, jer su tada električne džepne svjetiljke bile
izum sasvim neobičan, kao i naočari uokvirene kornja­
činom korom), taj razgovor o tom Kistmaeckersovom
kratkom spoju bio je jedini moj idealistički doživljaj
za dvadesetgodišnjeg putovanja po raznim vozovima.
Danas je na dnevnom redu razgovora Pataky. Pataky
je kupio palaču, Pataky je vješto likvidirao stečaj, Pataky
je kupio naše državljanstvo i tako regulirao mnoge važne
probleme. Za Patakvja sam čuo prije dvije godine da je
kupio ogromne mase ruskog petroleja u Milanu, Pataky
je od Jasenovca do Siska na svim stanicama nagomilao
daske, Pataky putuje s nama kao sjena, on kao fan­
tom plovi po oblacima razgovara na svim vozovima,
Pataky je pustolovna laž, on je simbol, on je ovdje,
on stiže večeras s nama, on ima večeras važnu konfe­
renciju u »Excelsioru«, sve ove crne žice što prate
naš voz prenose Patakyeve brzojave, Pataky se žuri,
njemu je vrijeme novac, Patakyeve tečajeve javljaju sve
novine, Pataky je naš saputnik, on je idealista, on vje-

K rleža: E vropa danas

257
ruje u prekogrobne tajne, on je spiritualist, on čita
Hermanna Bahra, on sjedi u vagonu pred našim, za­
valio se u crveni pliš i prelistava »Frankfurter Zeitung«,
Pataky ne putuje ovako kao mi ostali smrtnici sa po-
krpanim gaćama i s malim ključićem koji visi na masnoj
vrpci oko vrata, Pataky drijema, Pataky čeka svoje
šanse, njemu je dosadno, on putuje godišnje deset
hiljada kilometara, on je uvijek i na svakome mjestu
prisutan kao tetanus bakcil, on je veliki meštar svih
trgovačkih putnika prvoga razreda i kao takav i sam
trgovački putnik, to jest čovjek koji putuje radi prvo­
razredne trgovine u prvom razredu, on je živa, pokretna
trgovina i prvorazredna putujuća veletrgovina, posao,
dobitak i metafizički superprofit, u jednu riječ: go­
spodin generalni direktor Pataky. Za njega, »gospodina
generalnog« vise po wagon-restaurantima lakirane, bli­
stave, četverobojne reklame na kojima se Britanska
Ostrva crvene kao purpurni grozd, a morska je voda
plava kao pleba i nad bijelim lađama plove galebovi.
»Visitez L ’Ecosse a 8 heures de Londres!« Ili »6%
Wonderful Days T o New-York! Sunny Southern-Lane!«
Pataky ne zna ni jednog jezika na svijetu, svoj mate­
rinji je zaboravio, madžarski nije nikad dobro naučio,
na ostalim panonskim jezicima muca, ali mu francuski
jezik kao jezik reklame po wagon-restaurantima i jelov­
nika po hotelima za prvorazredne putnike, silno impo­
nira. On zna za Chateaubrianda samo kao za šniclu, a
ostala imena kulturne historije evropske on poznaje sa
francuskog jelovnika, kombinirana sa Chateaubrian-
dom, kao na primjer: Chateaubriand — Marion D e­
lorme ili čak i ovako: Chateaubriand a la Mirabeau!
Jerritza je za gospodina generalnog bečki slavuj, Bidu

258
Sayao argentinski slavuj, slavna australska pjevačica
Melba za njega su breskve: Pêches Melba (što on iz­
govara Melbach), »Gallipuccievu poznaje iz gramofona«,
a veliku ariju iz trećeg čina Toske: »E lucevan le stelle«.
čuo je sedamdeset i sedam puta po svim operama od
Berlina do Bukurešta. Slika koju je gospodin generalni
direktor stvorio sebi o svijetu je jednostrana, ali udobna:
svijet se sastoji od hotelskih soba s hladnom i toplom
vodom, nad percentima pjeva Jerritza (i ostali brazilski
i bečki slavuji), ima i stečajeva, ali se čovjek iz njih spa-
sava sa palačom na trgu Kralja Krešimira, i jedno ili
eventualno »još jedno« tako uspjelo putovanje kao što
je ovo današnje, stvari će se vratiti u najidealniju ravno­
težu, svojoj gospođi kupit će tri srebrne lisice, svojoj
ljubovci u Brnu narukvicu, onoj u Beču kineskog psa,
i tk o‘još od smrtnika ima pravo da posumnja u njegove
privredne sposobnosti?
— Steh’ gerade, Kerzengrade, o du mein kleiner
Gardeoffizier, čuje se kako odjekuje trublja vojničke
glazbe u slušalicama putnika radioslušača, a onaj go­
spodin koji od početka koketira sa sto i dvadeset i osam
kilograma teškom gospođom (artistkom) priča svome sa-
putniku, kako je preskočio osmoricu.
— Imao je sreće, pak je osmoricu preskočio, a to
nije tako jednostavna stvar! Prilično energičnom, afek-
tiranom, ukočenom, izvan svake sumnje namještenom
gestom, sastavljenom od dva oštra, gotovo brutalna
trzaja, on je zamahom svoje ruke zabacio manšetu svoga
rukava, i prilično nehajnom, kao ležernom kretnjom
desne ruke, on je sa dva prsta dotaknuo remen svog
ručnog sata, da vidi koliko je sati i koliko imamo do
slijedeće stanice, gdje će se skinuti s voza. Taj remen

259
na njegovoj lijevoj ruci, čvrsto stegnut ispod zgloba
djeluje atletski, ruka mu je pod pritiskom kože malo
podnabrekla, žile su se napele i ruka ta izgleda junački,
muški, energično, i to da je on »preskočio osmoricu«,
to u ovaj momenat izgleda savršeno vjerodostojno. Mlad
je, simpatičan, zdrav, sa bijelim alabastrenim zubalom
i sočnim crvenim usnama, preskočio je osmoricu, a ovu
nepoznatu debelu gospođu (za koju ja bez ikakva razloga
mislim da je artistka) taj mladi karijerista promatra iza­
zovno, drsko, zdravo, životinjski neposredno, a nosnice
mu se uzrujano miču kao pravoj, divljoj zvjerki. Onaj
osvajač Šapca sjedi pokraj svoje žene kao blijeda pred­
rasuda, bespredmetan kao svučeni kaput, nije ni čestito
obrijan, ruka mu je žuta, uvela, mrtvačka, a kako se
ispružila pokraj moje primijetio sam da je tetovirana:
on na svojoj ruci nosi orla, koji u pandžama davi klupko
uznemirenih zmija. Kabalistički znak! Po svoj prilici
da je to ipak nekakav artist! Hipnotizer, čarobnjak!
— Pardon, ovaj je kupe za nepušače, čuo se glas iz
dna vagona.
— Pardon, ovaj je kupe za pušače, javlja se protuglas
isto tako učtivo, ali potpuno hladno, nepristupačno, ni na
kakav komplimenat spremno.
— A li pardon, gospodine, ovaj je kupe sasvim si­
gurno za nepušače!
— Izvolite, molim vas, čitajte što na ovoj tabli
piše: za pušače!
— T u jasno i glasno piše: za nepušače! Ako ste ne­
pismeni, ispecite pa onda recite! Smiješno!
— Molim vas pripazite malo na vaše riječi! Vani na
ulaznim vratima je pločica: za nepušače! T o je logično
da se to tiče ovog kupeja!

260
 — Ne ćete (valjda) vi mene učiti što je logično, go­
spodine! Za mene je mjerodavno što piše na ovoj pločici
iznutra! Ako vam moj dim smeta, odstranite se! Da
pušim, to je moje pravo!
— I tako riječ po riječ, a srca kucaju sve jače, glas
mijenja boju, osjeća se sve uzrujanije treperenje glasnica,
miču se nervozne, drhtave ruke, krv kola po žilama sve
burnije, ton raste, iz utrobe javljaju se strasti, gospoda
saputnici sve se više razilaze u shvaćanju i tumačenju
svojih prava kao putnici, jedan je ustao i nazvao dru­
goga neotesanim magaretom, poustajali su i drugi,
neko je prevalio flašu mineralne vode i ta se prosula u
krilo jedne gospođe, drama je prešla svoju kulminaciju,
a vani u koridoru odjekuje sitno, ministrantsko zvonce,
livrirani sluga prolazi hodnikom i zove gospodina Pa-
takya na večeru: juha od celera, rizoto s racima, en­
glesko meso, puding, naranče, crna kava.
Šutnja. Suton. Duga neugodna stanka poslije dra­
matskog sudara. Lijevo i desno od pruge poplava, bes­
krajno sive vode, sa pticama na horizontu, radio javlja
brodolome, katastrofe po rudnicima, samoubijstva,
ogromne bitke po ulicama i Šubertov kvartet D mol!
Ulazi jedan novi putnik.
— Pardon, molim, je li slobodno?

Šutnja.
— Je li slobodno, molim?
Šutnja. Duga, nepristupačna, demonstrativna šutnja,
kao nesumnjiv znak mržnje na tog drskog saputnika
koji se pojavio na vratima da sjedne u jedan zatvoreni
krug, u kome ima doduše mjesta još za trojicu, ali zašto
da se baš mi guramo u ovom odjelu, kada je voz dug

261
preko stotinu metara, a ne postoji nigdje nikakav na­
ročiti propis da se baš mi stegnemo u našoj udobnosti
na račun nepoznatog drskog uljeza.
— Pa ovdje ima mjesta! Je li ovo mjesto slobodno?
Šutnja. U pogledima, u nijemim, hladnim pogledima
naglašavanje razmaka između starosjedilaca i ovog no­
vog, antipatičnog došljaka! T o je lovac, o bedru mu vise
krvave ptice, blatan je i prokisao, i kako se ovakav
jedan nepoznati prolaznik, ovakav najbanalniji saput-
nik, ovakav najobičniji putnik trećega razreda (koji je
zapravo s nama ravnopravan pa prema tome ima ista
prava kao i mi), kako se on usuđuje miješati u tuđe
odnose, pojaviti se na otvorenim vratima našega ku-
peja i sjesti uz nas, na svoje plaćeno mjesto, gdje smo se
mi bez njega osjećali ipak slobodnije i nevezanije!
Čovjek sa krvavim pticama o bedru slegnuvši rame­
nima skinuo je svoju pušku i sjeo među nas, a na vratima
se pojavila mokra, zanimljiva, bradata glava Lorda, koji
izgleda pametan kao Ibsen, samo nema naočari.
— Tako (misle ostali starosjedioci), taj će nas pro­
valnik umastiti i uprljati svojim krvavim pticama, on je sav
blatan, zaudara po mulju, a sada je još dovukao i svog
prljavog mokrog psa. Skandal.
— Par don, vi ste sjeli na moje mjesto!
— Izvinite, ali to je mjesto isto tako moje kao i vaše!
Ja sam ga isto tako platio kao i vi! Da sjedim na svom
plaćenom mjestu, to je moje pravo!
— Parđon, ali vi ste sjeli na moje novine! V i ćete mi
zaprljati odijelo! Ja nemam novaca za vašu neučtivost!
— Parđon, oprostite!
— Pardon!

262
 I dok se saputnici tako pardoniraju, učtivo kao vele-
vlasti po svim pravilima putničkoga protokola, i dok se
među riječima osjeća zveket mačeva, dobroćudne duše
putuju, pričaju svoje žalosne povijesti, kako su se ro­
dile, gdje žive, kome duguju i koliko, pokazuju svoje
slike, slike svojih žena i djece, dižu zavjese sa svojih
poslovnih tajna, pričaju o svojim intimnostima, a sve
je tako slično jedno drugome kao stanice, tako jedno­
lično kao pjesma točkova, tako monotono kao mono­
tonija jedne poplavljene sive ravnice, močvarne, sive,
blatne, na kojoj nema savršeno ničeg: gdje-gđje po koja
vrba, gdje-gđje po koja krava, i pas koji laje i sumrak
koji postaje sve sivlji, sve mračniji.

263
T U M A Č
IM E N A I PO JM O VA O K O JIM A
SE U OVOJ K N JIZ I G O V O R I
 ABAELAARD PETAR
(Abélard), skolastik jedanaestoga stoljeća, poznat zbog
svoje ljubavne pustolovine sa Héloïse-om, kćerkom jed­
nog kanonika, uškopljen i proklet kao krivovjerac, umro
je u samostanu.

ALTEN BERG PETAR

(Engländer), (1859— 1919), bečki književnik, pisao je
pjesničku prozu u obliku lirskih crtica. Djelovao je na
zagrebačko secesionističko crtičarstvo.

»APRES M O I L E D ELUG E«
(»Poslije mene potop«), fraza Louisa X V , kojom je
izrazio svoje duboko negodovanje nad glasnim i na­
metljivim pojavama svoga vremena; nezadovoljstvo
plemstva, klera i građanskog staleža sve je više raslo,
enciklopedisti pisali su sve bezobraznije knjige, govo­
rilo se javno o tome kako boga nema i da moral nije
nadprirodna pojava, a Louis X V osjećao je da potop
dolazi. »Les choses, comme elles sont, dureront bien
autant que moi! M on successeur s’en tirera comme il
pourra! Après moi le déluge!«

B A K U N JIN M IH A JLO
Rođen 1814 u dekabrističkoj porodici. 1834 istupio iz
carske vojske kao artiljerijski oficir. 1835 prevodi Fichtea.
1837 Hegela. 1840 ide u Evropu, u Berlinu postaje

267
Feuerbachovac. U Parizu druguje s Marxom, s Proud-
honom i s poljskim emigrantima. Prognan iz Pariza kao
borac za poljsku nezavisnost, sudjeluje u februarskoj
revoluciji, a iste godine istupa na slavenskom kongresu
u Pragu, gdje upravlja praškim ustankom. Godinu dana
kasnije (1849) vodi drezdenski ustanak kod koga je su­
djelovao i Richard Wagner. Ulovljen, osuđen na smrt,
pomilovan na doživotnu robiju, izručen Austriji, tu
ponovno osuđen na smrt, pomilovan i izručen Rusiji.
1851 u tvrđavi Svetoga Petra i Pavla, 1854 u Šliseljburgu.
1857 potpuno razorenog zdravlja prognan u Sibiriju.
1861, poslije bijega preko Japana i Amerike, u Londonu.
1863 sudjeluje kao aktivni borac kod drugog poljskog
ustanka. 1864— 1868 u Italiji osniva protuaustrijska re­
volucionarna udruženja, a paralelno vodi borbu s Marxom
u Internacionalnoj Asocijaciji. 1868 osniva »Alliance
internationale de la démocratie socialiste«. 1869 sprema
ustanak u Rusiji s Nečajevom. (Dostojevski: »Demoni«).
1871 vodi ustanak u Lyonu. 1872 isključen iz Interna-
cionale. 1872 osniva slavensku sekciju »Internationale
jurassienne«. 1874 istupa iz te asocijacije i vodi puč u
Bologni. 1876 umire u Bernu, u radničkoj bolnici. —
Bakunjina je Bjelinski opisao kao »divlju snagu, po­
kretnu i duboku uznemirenost duha, neprestanu i ne­
umornu čežnju za daljinom, kao neprekidno svladava­
nje sadašnjosti sa mržnjom za sve što je prezentno i kao
neumorno pretapanje specijalnog i određenog u sve­
opće«. — »Radost razaranja je stvaralačka«, to je bila
Bakunjinova deviza, i on koji svojim životom ostvaruje
Voltaireovu »écrasons l’infâme«, bori se protiv pred­
rasuda i praznovjerja, razdrt između očaja i samoubij-
stva; Bakunjin definira osjećaj narodnosti kao refleksi­

268
van: »narodnost kao disanje i probava, kao individuum i
kao životni proces uopće opravdani su samo onda kada
su negirani«, i taj čovjek pun protuslovlja, koji je Marxu
u prkos zaljubljen u potlačene slavenske narode, ideo­
log slavenske, evropske i međunarodne federacije,
optuživan da je agenat, da prima novac od raznih vlada,
umire ponosan i usamljen s vjerom u Stjenku Razina
(ruskog Matiju Gubca), koga je T . G. Masaryk pro­
zvao »Lumpenproleterom«.

BAYREUTH
Grad u Bavarskoj, rezidencija R. Wagnera, gdje je on
1872 sagradio svoju vlastitu operu. Danas mjesto ren-
dez-vousa međunarodne gomile (»de la foule interna­
tionale«), gdje se sastaju milijarderi čitavog svijeta đa
čuju Wagnerove opere, igrane i danas po njegovim inten­
cijama.

BERDJAJEV
Pod dojmovima Wiendelbanda Wilhelma, protivnik
dijalektičkog materijalizma, propovjednik mističnog ari-
stokratizma, pisac savršeno mutan, kao mislilac eklektik,
bez svog vlastitog, originalnog lica. Subjektivist bez
subjekta.

B O C K L IN A R N O L D
(1827— 1901), njemački slikar. Slikao je kompozicije, koje
su osvojile ukus malograđana na juriš. Njegove nymphe,
vodenjaci i kentauri, svijet samotnih grčkih ruševina i
mediteranskih ostrva, njegovi čempresi i fauni i danas još
predstavljaju najveću atrakciju njemačkih galerija. Utje­
cao je osjetljivo na njemački likovni i književni simboli­
zam, pa čak i na neke partije Nietzscheovog Zaratustre

269
Više »pjesnik« nego slikar, a kao »pjesnik« isključivo de­
korativan, siromašan u motivu, razrađujući dva-tri
osnovna i banalna štimunga, Bocklin je i danas do­
kazom kako je za uspjeh potrebno sasvim malo dopadlji­
vosti, to jest povođenja za shemom najprosječnije sli­
kovitosti, kakva dominira ukusom evropskim od ro­
mantike do danas. Kostur koji svira violinu, apokalip-
tički jahač na crnom konju, kosmata i kozonoga prilika
faunskog debeljka, malo bijelo jare, to su slike koje ga­
rantiraju imprimatur gledalaca, uvjerenih da su ti li­
kovi »vječnost i savršenstvo«, bez ikakvog obzira na sli­
karsku fakturu i na svladavanje slikarske tehnike, koja
je kod Bocklina nedostatna.

BO ULAN GER
Georges, Ernest, Jean, Marie, francuski general, ro­
đen 1837 u Rennesu, istakao se kao mlad oficir u kolo­
nijalnim ratovima, ministar rata 1886— 87, reorganizator
francuske vojne snage i najvatreniji predstavnik ideje
francuskog revanche-a poslije poraza i sloma carstva
godine 1870. Bačen iz vojske zbog političkog neposluha,
on je kandidirao u parlamenat i kao izabrani narodni
zastupnik osnovao je stranku boulangista i pokrenuo
pokret, po ideologiji neobično sličan svim savremenim
fašističkim programima. Sve Hitlerove ili Mussolini-
jeve današnje parole o moralnoj obnovi naroda, o pro­
buđen ju narodnih masa, iluzije o imperijalističkoj po­
bjedi, caesaromanski trikovi na bazi ratničkog revanche-a,
sve su to bile parole generala Boulangera prije četrdeset
i šest godina. Optužen zbog veleizdaje, zavjere protiv
ustava i utaje državnog novca, general Boulanger po­
bjegao je u inostranstvo godine 1889 i ustrijelio se kao

270
brodolomac i očajnik, ostavljen od sviju u Bruxellesu
godine 1891, 30 septembra.

BROCA PAU L
Francuski antropolog, koji je otkrio živčani centar go­
vora u ljudskom mozgu i time naučno oborio sve bajke o
božanskom porijeklu ljudskog govora.

BR U N O G IO R D A N O
(Jordanus Brunus). Dominikanac, slobodni mislilac,
spaljen 1600 na lomači u Rimu, na Campo dei Fiori, kao
krivovjernik. Književnik genijalno nadaren, protivnik
rimskog i kalvinističkog formalizma, duh iskreno zano­
san, čija se panteistička razmatranja čitaju kao pjesma.
Osuđen na smrt od presvete Inkvizicije, ironično se na­
rugao crkvenim sucima »da su potpisali njegovu osudu
s većim strahom nego što ju je on uzeo na znanje«.
Njegov lik ostao je simbolom borbe protiv kaptolskog
intelektualnog sumraka, kakav danas šire kod nas Lukas,
Lendić, Maraković i kompanija. Čitavim svojim idejnim
i životnim ponosnim otporom, taj lik ostaje u historiji
jedan od moralno najsvjetlijih. Djela: Candelajo, Spac-
cio della bestia triumfante, D el infinito universo e tnondi,
itd.

B R Ü N IN G H E IN R IC H
Vođa katoličkog cetruma, njemački kancelar, od­
bačen po maršalu Hindenburgu pošto mu je pomogao
da pobijedi Hitlera u izboru za predsjednika njemačke
republike 1932.

B U BER M A R T IN
Mistik, religiozan ekstatik, idealista, kompilator.

271
 BU LGAKO V
Jedan od mnogobrojnih pobornika ruskog metafi­
zičkog spiritualizma. Pisac neoriginalan, bez značenja.
Njegova osnovna teza je: Dostojevski. Dostojevski je
Crkva, Crkva je Hrist, Hrist je Sveti Sinod. Sve što nije
Sveti Sinod je ateizam, a ateizam i marksizam vode do
samoubijstva. Dakle ne Marx, nego Dostojevski. Bul-
gakov samo ponavlja fraze V. Solovjeva, no dok je ovaj
u đakovačkoj sjeni unijat, Bulgakov je protivnik Rima i
ekskluzivno pravoslavan.

C A L L O T JA CQ U ES
Francuski bakrorezac (1592— 1635), ratnik, pusto­
lov, probisvjet, prosjak, pjesnik, jedan od onih mozgova
koji ostavljaju za sobom stoljećima sjaj i odsjaj svoje
pojave koja je prohujala kao karteča. Callot je proziran
i jasan u svojim crtežima, zanosan, dalekovidan i veli­
čanstven negator sviju strahota jednog poživinčenog
vremena, koje je razdiralo Evropu oko pedeset godina
u ime patetične parole, koja nam danas izgleda apstrakt­
nom, a onda je značila evropsku krvavu stvarnost, a
zvala se je: sloboda vjeroispovijesti. Poživjevši između
ratova nizozemskih i tridesetgodišnjeg, Callot je prola­
zio kroz vojničke logore i tabore s perom i papirom,
stvorivši ciklus ratničkog stradanja: Misères de la
guerre. Scene logorovanja, vješanja, silovanja, požara,
uništavanja svake civilizacije, slike opsada i vojničkih
pobjedonosnih marševa komponirane su sa dubokim
socijalnim osjećajem za bijedu. Drvene štake kljastih
bogalja, hrpe poklanih i zgaženih slijepaca u grabama
kraj cesta, prnje i glad, golotinja i žalost što se vuče po
bojištima kao kuja podvinuta repa, to su Callotovi

272
osnovni motivi s kojima je gotovo dvije stotine godina
prije Goye dao jednu varijaciju tog, nažalost, još uvijek
aktuelnog motiva.

CLAU D EL PAUL
Rođen 1868, konzul francuski u Americi, K ini i
Pragu, generalni konzul u Frankfurtu. 1913 u Hamburgu.
1914— 18 poslanik u Kopenhagenu, od 1919 poslanik u
Tokiu, od 1927 u Americi. Pisao je drame, pjesme i eseje.
Po uvjerenju i po svom pogledu na svijet Claudel je
vjerujući i aktivni katolik. Pisac bez značenja.

Č ER N JIŠEV SK IJ
1828 rođen u Saratovu, prognan u Sibiriju, gdje je
ostao sve do pred svoju smrt. Pozitivist i utilitarist pod
dojmom Benthama i Milla, Owena, A. Smitha i Ricarda,
Bucklea, Guizota. Černjiševskij je preko Svetozara Mar-
kovića izvršio vrlo značajan utjecaj na srpsku književnu
kritiku sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

D A U M IE R H O N O RE
(1808— 1879), genijalan slikar, koji je u diskusiji o
tendencioznoj umjetnosti (otvorenoj upravo stotinu
godina), već čitavo stoljeće najeklatantnijim dokazom,
kako tendenciozno izražavanje u umjetnosti nije pitanje
volje nego sposobnosti. Djelatnost tog genijalnog majstora
litografa izvirala je neprekidno više od četrdeset godina,
uvijek jednako svježa, neprestano bogata i bezbrojna u
prijelivima, puna neočekivanih obrata, raznolika u oda­
biranju izražajnih sredstava, u platnu i ulju i na lito­
grafskom kamenu, u tušu i olovci podjednako savršena,
jednostavna i prozirna, kao što su manifestacije izvan-

18 K r le ž a : E v r o p a d a n a s
273
rednog likovnog dara koji stvara remekdjela lakoćom
disanja. Glavni crtač po raznim pariškim šaljivim li­
st ovima^ Honoré Daumier je ovjekovječio tri velike po­
litičke periode francuske historije devetnaestog, tako­
zvanog građanskog stoljeća: julsku, pak bourbonsku sa
smiješnim patosom februarskog sloma četrdesetosme i
onu najžalosniju i najokrutniju: Drugog Carstva koje
je propalo kod Seđana poslije dvadesetgodišnjeg, iza­
zovnog ludovanja. Sarađujući u humorističkim listo­
vima »La Caricature«, »Le Charivari«, Daumier je dopao
već 1831 šest mjeseci zatvora, a 1835 zabranila mu je
vlada Louis Philippe-a svaku djelatnost kao političkom
satiriku; kao što je Daumierov ciklus 0 Robertu Macai-
re-u, simbolu novopečenog došljaka, bogataša i par-
venu-a građanskog kraljevstva, značio skidanje krinke
sa čitave jedne društvene naslage, tako su njegovi protu-
bonapartistički ispadi bili nošeni pod stare dane istim,
prodornim zanosom žive i pronicljive mašte, koja ne
prikazuje samo zato jer mehanički odražava podatke,
nego ruši čitave predodžbe o jednom stanju, jer stvara
uvjerljive slike o njegovoj smiješnosti.
Daumierovski fantomi govore o francuskoj stvarnosti
onoga vremena više nego čitave knjižurine i knjižnice.
Njegovi predstavnici društva kako ih on prikazuje po­
tomstvu (»Représentants représentés«), Daumierovi suci,
visoki dostojanstvenici u skrletnim talarima, kratkovidni
malograđani s noćnim loncem i svijećom u ruci, u pa­
pučama, sav onaj mutni metež ulice, sudnice i kazališta,
slijepi tempo velegrada u sudaru sa čitavim nizom naj­
smješnijih malograđanskih predrasuda, konji, trke, pu­
stolovi, bludnice i provalnici, kočijaši i ministri, svi
staleži i sva na prvi pogled nejasna isprepletenost mo­

274
ralnih i socijalnih odnosa, sve je to prikazano u geni­
jalnom, svijetlom snopu Daumierovog dara kao slika
u bijelom krugu izvanredne magične laterne, koja iz
društvenog, neobično složenog velegradskog previranja
stvara genijalne dokumente. Daumier kružio je nad bez­
brojnim pitanjima društvenog uređaja kao grabilica,
zadirući svojom olovkom instinktivno kao kljunom u
dvopapkarske i pileće gluposti, što gamižu na dnu
svakodnevnog života, izdižući svoj plijen visoko iznad
svih banalnih dometa, kakvi u tim kompleksima šema-
tiziranih negacija vladaju njegovim (i našim) vremenom.
Slikar, kroz čije su prste proticale inspiracije kao voda
uz plivačevo tijelo, kao kolorist ekstatik (a kao takav
dokaz, da čovjek može biti bujnoga temperamenta na
platnu i onda ako ne slika uvijek i isključivo ribe i ja­
buke), kao litograf prvorazredni majstor, koji je crno-
bijelim patosom tog najjednostavnijeg likovnog i izra­
žajnog sredstva grmio kao oluja nad burzom, nad
novinama, sudom i parlamentom punih četrdeset godina,
ostavivši za sobom opus od nekoliko stotina ulja, oko
četiri hiljade litografija, beskrajno mnogo akvarela i
crteža tušem i preko pedeset skulptura. Živio je ne­
priznat, a umro neopaženo, kao što umiru zaboravljeni
majstori: u najvećoj bijedi.

DAUTH ENDEY M AX
Njemački lirik, impresionista. Umro je na ostrvu
Javi (1918), gdje ga je zatekao svjetski rat. Umro je od
nostalgije za Njemačkom.

D E H M E L R IC H A R D
(1863— 1920), njemački književnik, pisao je drame
novele i stihove. Javio se četrnaeste u ratne dobrovoljce

275
u i pedeset prvoj svojoj godini. Dehmel znači lirsku etapu
između njemačkog naturalizma i simbolizma: sav u borbi
protiv malograđanske hipokrizije u takozvanim moralnim
obzirima, on je protiv lažne pretvorljivosti, koja potiskuje
u nama čiste nagone, pjevao o slobodi jedinstvenog
ljudskog doživljavanja, kakvo nije, a trebalo bi da bude:
nevezano i neposredno kao disanje.

E K S P R E S IO N IZ A M
Likovni i književni pokret, rođen u predratnoj za­
vjetrini građanskoga prosperiteta, u stvari idealistički i
reakcionaran. Dijete francuskog impresionizma, nije za­
pravo nego klaunski preokrenuta fraza tog prošlosto-
ljetnog likovnog pokreta, izražena maglenim premisama
podsvijesti i nagona, nejasnim poluvjerskim i polunad-
zemaljskim slikama, likovnom i jezičnom zbrkom, vrlo
često samo krinkom, da se njom sakrije pomanjkanje
svake iskrenosti i sposobnosti. Sve što je u eri tako­
zvanog ekspresionizma stvoreno kao trajno, što je pre­
živjelo tu mutnu konjunkturu, spada u predratnu fazu
simbolizma ili impresionizma, ili među ratne i poratne
dokumente književnog i likovnog stvaranja. Sam ekspre­
sionizam je apstrakcija, danas savršeno bespredmetna,
kao slični dekadentni derivati: dadaizam, kubizam, kon­
struktivizam, imaginizam, futurizam, etc.

FAUST
Legendarno lice, književna kombinacija između pra­
vog i živog doktora Johanna Fausta, alhemičara, maga,
čarobnjaka i filozofa iz prve polovine šesnaestog stoljeća
i scenske figure teologa, astrologa, liječnika, matemati­
čara, humanista i spekulanta, koji je zatajio Boga i lju­

276
bakao sa lijepom Helenom. Marlowe, engleski poet,
obradio je faustovsku legendu pod konac 16 stoljeća kao
tragediju, a između Marlowe-a (1593) i Goethea (1832),
taj je scenski motiv obrađen bezbrojno mnogo puta kao
pučki komad i kao marionetska igra. Spengler u svojoj
studiji o »Propasti Zapadne Civilizacije« uzima Fausta
za simbol zapadnjačke, idealističke, kasne jesenje deka-
dence.
F R E U D S IG IS M U N D
Liječnik, rođen 1856, od 1885 predavao je na beč-
kome sveučilištu (kao izvanredni profesor) neurologiju,
poznat po svojim psihoanalitičkim teorijama, koje je raz­
radio u čitavome nizu knjiga i studija. Njegova po­
sljednja radnja »Nelagodnost kulture« vrlo je značajna za
Freuda kao čovjeka i mislioca: iz nje izbija potpuno li-
kvidatorstvo svih naprednih programa, negacija sviju
kulturnih vrijednosti i neopozivo mračan nihilizam jed­
nog mizantropa — pesimiste, koji je posumnjao u svaku
višu životnu svrhu, stojeći pred pitanjima, na koja ne zna
da odgovori ništa. Po Freudu je čovjek divlja, navalna,
razdražljiva, zlobna životinja, koja se rađa »inter faeces
et urinas« (u blatu i u mokraći), koja se međusobno
ždere i uništava u vonju svojih vlastitih izmetina, pod­
ložna isključivo nagonima spola i crijeva, sanjajući
luđački svoje bolesne snove, s jedne strane ozlijeđena i
krvareća od bezbrojnih ogrebotina i rana, a s druge strane
još uvijek u sumraku i stravi svoje neposredne živo­
tinjske i prašumske prošlosti. Taj vuk vuku, a ne čovjek
čovjeku, ta divlja i neukroćena zvijer živi u toploj i
bolnoj krvavoj mreži razdraženih stanja, preživljavajući
i probavljajući u sebi svijesno sa nesvijesnim, potisnuto
i svladano sa preboljenim i ran javim, gladno sa sitim,

277
divlje s ukroćenim, i proždirući se samorazorno, glupo i
kratkovidno već vjekovima, danas se (neosnovano)
obmanjuje da će mu poći za rukom da te kozmičke
prasnage u sebi samome svlada i da iz svog društvenog
uređaja stvori mehanizam uređen savršeno, kao što su
uređene košnice ili mravinjaci.
Kao starac, okoreli čovjekomrzac, Freud u ovoj
svojoj knjizi hladnokrvno ističe sve nelagodne kompo­
nente današnjeg kulturnog previranja, kakvo se ocrtava u
vidokrugu jednog mozga, čije je iskustvo, kao lično
Freudovo, svakako natprosječno značajno i ogromno.
Materijalista u ispitivanju činjenica, Freud od početka
začaran i opčinjen tajanstvenim značenjem svojih po­
niranja u nepoznate dubljine nagona, pripisuje tim na­
gonskim silama ono (gotovo) metafizičko značenje, kak­
vim je Schopenhauer pokušao da objasni pojam svoje
životvorne volje.

F U L O P -M t)L L E R
Kompilator, pisac neobično slab i nepouzdan, koji
piše o boljševicima i o Isusovcima debele knjige, obično
dobro opremljene, kao pučke slikovnice sa fotografi­
jama oktobarske revolucije i španjolske inkvizicije.
Pisac bez značenja i bez uvjerenja, najtipičniji pred­
stavnik književnosti koja se stvara po liniji potražnje i
momentanog uspjeha.

GENOVEVA SVETA
Zaštitnica Pariza, koja bdije nad svojim dragim Pari­
zom na slaboj kompoziciji Puvis de Chavannesa u Pan-
theonu. (Ulaznina: dva franka). Genoveva je spasla Pa­
riz od Atile, a nezahvalni jakobinci spalili su njene
mošti na lomači.

278
 H A R D E N W IT K O W S K I M A X IM IL IA N
(1861— 1927) glumac, kritičar, publicista, urednik
berlinskog časopisa »Die Zukunft«, koji je kao poklonik
Bismarckove političke koncepcije počeo dugogodišnju i
žučnu borbu protiv cara Wili.na Drugog, njegove poli­
tike i svih carskih lutaka na dvoru, po ministarstvima i
u javnome životu. Vrhunac svoga upliva doživio je
Maximilian Harden oko 1907, u razgaru oko čuvenog
političkog procesa grofa Eulenburga, kada je kao »čuvar
javnog morala i kao tribun slobodnog mišljenja« odigrao
smiješnu i relativno smionu ulogu, punu duha i protu­
slovlja: slobodni mislilac koji optužuje oficire i aristo­
krate zbog nemorala. U prvoj fazi ratne katastrofe
1914— 1918 Maximilian Harden objavio se preko noći
kao najnepomirljiviji, neumoljivi aneksionista, pretva­
rajući se pod dojmom i razvojem ratnih prilika u miro­
tvorca, razvijajući se sve ljevije, tako da je pred svoju
smrt postao objektom prepada, živeći pod smrtonosnim
prijetnjama i u opasnosti desnog atentata sve do smrti.
U početku glavni propovjednik, odvjetnik i zanosni
ideolog njemačkog naturalizma, Maximilian Harden se
je (poslije) oduševio za zakašnjeli francuski simbolizam,
a poslije za naturalizam ruski, da bi pod konac svršio
u melanholičnoj rezignaciji prilično sličnoj nihilizmu.
Na rasponu između dva vijeka, djelujući već dva dece­
nija u devetnaestome stoljeću, Harden spada u onu
vrstu publicista-idealista, koji su se kao alge povijali
decenijima po raznim strujama i prestrojavanjima, na­
slućujući sudbonosne prelome, ali bez jasne slike o
dubokim i neizbježnim razlozima savremenih ekonom­
skih i kulturnih sudara. Okrenut licem spram natura­
lizma devedesetih godina, kao stari tenor koji je izgubio

279
glas, Harden je ostao potpuno sam i ostavljen na po­
zornici svoga časopisa, doživivši nakon nekoliko dece­
nija potpuni slom neuspjeha.

H ER CEN A L E K S A N D A R IV A N O V IĆ
Rođen 25. III. 1812 u Moskvi kao »nezakonito« di­
jete veleposjednika Jakovljeva, voltairijanca, koji je svog
sina kao dijete ljubavi i srca prozvao Hertzenom, pošto
je Hercenova majka bila Njemica, protestantka iz
Stuttgarta. Dekabristi, Beaumarchais, Jakobinci, Vol­
taire, Schiller, Luther, to su bili Hercenovi dječački
ideali. 1833 na univerzi, 1835 u zatvoru, 1835 prognan
u Vjatku, 1838 u Vladimiru, 1842— 47 u Moskvi, gdje
prekida sa Slavenstvom i postaje definitivno zapadnja­
kom. Iste godine, naslijedivši bogatu očevinu, ostavlja
Rusiju i putuje u inostranstvo, gdje živi u Londonu i
Parizu do svoje smrti 1870. Izdavao je dva časopisa:
Polarnaja Zvijezda (1855— 1862) i Kolokol (1857— 1867)

H O FM AN N STH AL H UGO VON

Bečki poet, dekadent, snob, plemić, ratnik, oficir, au-
strijanac, prijatelj H. Bahra i njegov istomišljenik, lirik
koji je počeo s lijepim talentom i bio nada čitave jedne
generacije, ali je zatajio. Umro je kao franjevački trećo-
redac u pokorničkoj kostrijeti, opasan isposničkim i
flagelantskim užetom.

K A N D IN S K Y V A S IL IJE
Ruski slikar, rođen 1866 u Moskvi, izdavao je prije
rata u Munchenu časopis Der Blaue Reiter u kome je
propovijedao »Umjetnost bez sadržaja«. 1912 izdao je
studiju »o Duhovnome u Umjetnosti«, u kojoj je ocrtao

280
funkciju podsvijesnog u umjetničkom stvaranju. Kao
slikar-stvaralac, Kandinsky je ostao teoretik apstraktnog
slikanja: sve su njegove kompozicije likovno maglene,
neostvarene, danas iz dvadesetogodišnje retrospektive
zanimljive samo kao dokumenat vremena, a ne kao
umjetnička djela.

K E Y S E R L IN G H E R M A N N A L E K S A N D A R
Grof, unuk carskog ruskog komornika, pravog i
tajnog carskog savjetnika i carskog šefa dvorskog cere­
monijala i viteza johaniterskog ordena, livlandijskog
aristokrata i junkera Aleksandra, Friedricha, Michaela,
Lebrechta, Nikolaus-a i Artura, i sin gospodara feudalnih
dobara na Rayküllu, u Estlandiji i Kerkau i Könno u
Livlandiji, suprug Goedele, rođene kneginje Bismarc-
kove, književnik i filozof, koji je osnovao i vodio »školu
mudrosti« (»Die Schule der Weisheit«) u Darmstadtu i
napisao nekoliko idealističkih knjiga i razmatranja o
svijetu i životu: Das Gefüge der Welt (1906), Unsterb­
lichkeit (1907), Schopenhauer (1910), Prolegomena
zur Naturphilosophie (1910), Reise-Tagebuch eines
Philosophen (1919), Schöpferische Erkenntnis (1922)
itd. itd. T a masa knjiga i podataka nejasno je polulirsko
prepričavanje raznih pogleda, uvjerenja i sistema, ne­
obično slično bespredmetnom reakcionarnom tumačenju
jednog engleskog aristokrata Houstona Steward Cham-
berlaina, sina engleskog generala, koji je oženio Wagne-
rovu kćerku Evu i postao na temelju Wagnerovih li­
breta fascinirani propovjednik aristokratskog poziva
sjeverne, plave, plemenite, arijske rase. Kao što je kod
Houstona Stewarda Chamberlaina sve osvijetljeno tea­
tralno, te se život predstavlja kao kazališna izvedba bilo

281
koje Wagnerove junačke pjesme, tako je kod Hermanna
Keyserlinga sve mutno i zbunjeno kao kod grofa Couden-
hove-Kalergi-ja. Grofovi, koji su spram pada Bastilje u
stopedesetgodišnjem zakašnjenju.

K IČ
U prenesenom smislu znači slabu ili krivu primjenu
umjetničkog izražajnog sredstva. Na primjer: uvodnici
naše pobožne rimske štampe su katolički »kič«, jer nisu
ni katolicizam ni novinarstvo. Ili: licitarsko srce (Vanka)
je »kič«, jer nije ni kolač ni ogledalo. Ili: original Arnol-
dove pjesme »Domovina« je »kič«, napisan od jednog
sedmorazrednog francuskog skribenta, Edouarda Sie-
beckera (1876), alzaškog bjegunca, prigodničara. K ič
dolazi od njemačke riječi Kitsch, a ova od Padelkirsche
ili Kitsch-Baum, Prunus Padus, tj. Pados, tj. trešnjino
drvo (patos), Traubenkirsche, Sremza grozdasta, vrsta
koštuničave voćke, iz porodice Ruža, Rosaceae. »Sremza
grozdasta kao uresno drvo u vrtovima je od sumnjive
vrijednosti, jer je rado pohađa svakojaka gamad (oso­
bito moljci) koji je nagrde«. (Pokorny-Fritsch Gjurašin:
Prirodopis bilja, 52). K ič je kao ures sumnjive vrijedno­
sti, jer se oko kiča rado kupe književni moljci i svakojaka
gamad, kakve u umjetnosti kao i u prirodopisu bilja
ima bezbroj.

K O S M O P O L IS
Kosmopolitizam, riječ sastavljena od grčkih riječi:
kosmos i polis — svemir i grad, svemirski uređaj, u pre­
nesenom značenju politika u svemirskom, dakle sveze-
maljskom omjeru, idealni centar te svezemaljske zajed­
nice, kristalna metropola svih fantasta-sociologa đevet-

282
naestog stoljeća, san svih kosmopolita, svemirskih gra­
đana i malograđana idealista, koji su naivno vjerovali
da čovjek ni po čemu ne zaostaje za nekim životinjskim
vrstama, koje su već davno prije čovjeka kosmopolitske.
Tako su na primjer: mačke, ševe, golubovi, lastavice,
šišmiši, muhe, ose, pčele, sove, krijesnice majske, psi,
konji, ovce, svinje, stjenice i parcovi kosmopolitske ži­
votinje. Žive po svim širinama i dužinama geografskim
bez zaštitnih carina.

K O ŠU LJA CRN A
(Camicia nera), fašistička košulja, anarhistička sim­
bolična varijacija Garibaldijeve crvene košulje, danas
službeno sprovedena uniforma Mussolinijeve fašističke
stranke. »Avanti Savoya«, garibaldijevski i četrdeset-
osmaški iredentički pozdrav, pretvoren je u znaku ovih
košulja danas u poklič: »Evviva ii Duce«!

K R A P O T K IN PET A R
Rođen 1842 u kneževskoj porodici. Svršio Kor car­
skih paževa, oficir 1863— 67 u Transbajkaliji. 1868— 72
studira geografiju i koncem te godine putuje u Evropu.
1874— 76 u Petropavlovskoj tvrđavi, bježi ponovno u
Evropu, postaje Bakunjinovac. 1883 uhapšen kao anar­
hista u Francuskoj, osuđen na pet godina, 1886 po­
milovan, seli u London. Umire 1918 u Petrograđu.
Njegova djela o »osvojenju hljeba«, »međusobnom po­
maganju u razvoju«, o »anarhističkom moralu« su na­
učna baza anarhističkih teorija. Krapotkinova historija
velike francuske revolucije spada među najbolja djela
te vrste. Bio je sanjar, apolitičan od prirode, otklanja­
jući sve kategorične imperative, pa i Kantov isto tako
kao i carski.
283
 KRAUS KARL
Rođen u češkom Jičinu 1874, rezidenciji Wallen-
steinovoj, austrijski književnik, izdavač časopisa »Baklja«
(»Die Fackel«) koji izlazi sada već trideset i šestu godinu
u Beču (od 1899), Karl Kraus je napisao čitavu biblio­
teku essaya, pjesama, kulturnohistorijskih analiza, knji­
ževnih studija, kritika i polemika, nekoliko većih dram­
skih kompozicija, između kojih se najmarkantnije ističe
tragedija »Posljednji dani čovječanstva« (»Die letzten
Tage der Menschheit«), Karl Kraus je savršeni pre­
vodilac, recitator, predavač, jedan od najduhovitijih sa-
vremenih polemičara, satirik, u svojim književnim po­
niranjima, velikog stila, »ptica koja smradi u svoje vla­
stito gnijezdo« kao što je izjavio za sebe pred pariškim
auditorijem 8. X II. 1927.
Rođen u jednom vremenu »koje je samo po sebi
tako smiješno, da pojma nema 0 svojoj vlastitoj smiješ-
nosti«, Karl Kraus ne slika samo smiješnu stvarnost
svoje okoline, on je »predaje u nasljedstvo budućim po­
koljenjima«, povećavajući i njen najneznatniji i najne-
ugledniji, najništetniji detalj do »cjeline sveukupnosti
Zla«. Karl Kraus piše iz idealističke retrospektive, sa
jedne imaginarne intelektualne pozicije, tako udaljene
od svakog materijalno-književnog socijalnog uporišta te
bi se mogla prozvati i astralnom, uvjeren da govori
jednoj dalekoj, danas još nepostojećoj, idealnoj publici,
sastavljenoj od »boljih ljudi«, koji će shvatiti simboličnu
vrijednost njegovih hkova. K arl Kraus je od početka
konservativan, idealista-virtuoz, čisti solipsista, kome je
svaka pa i najmanja pomisao na dijalektičko poimanje
pojedinačnog u vezi sa cjelinom potpuno strana i daleka.
Osim svog pisaćeg stola Karl Kraus ne priznaje na

284
svijetu nikakvog principa i ovaj sudar posljednjih dana,
koji je tako glasan, a u kome današnja emigrantska nje­
mačka štampa i Karl Kraus idu u svakom slučaju pre­
daleko, samo su jedan od dokaza više, kako toga sati-
rika nisu nikada znali da pravilno ocijene ni desno ni
lijevo.
Dijalektički povezan sa secesijom kao njena viša
negacija, sav u vremenu franciscojosephinizma, rata i
poratne poplave, K arl Kraus je o bečkoj periodi simbo­
liziranoj imenima Berchtold, Czernin, Kaiser Karl,
Castiglioni, Piccaver, Hubert Marischka i Bekessy dao
nekoliko stotina stranica materijalističkijih, dakle so-
cijalnijih i socijalističnijih od najsocijalističnije fanfa­
ronade socijalističkih barjaktara. Dok je Karl Kraus o
tim socijalnim problemima bečke štampe, dvora, car­
skog i kraljevskog generalštaba, politike, knjiženosti i
umjetnosti govorio kao umjetnik, kome pogled nije bio
nikada zaslijepljen ni jednom, pa ni najmanjom frazom,
dotle su ti bečki gradski oci sa svojom štampom mljeli
u svome provincijalnom mlinu obične najsvakodnevnije
banalnosti, bez naročite političke, a sigurno bez ikakve
književno-umj etničke vrijednosti. Tako kao što Karl
Kraus prikazuje današnju evropsku štampu, slikali su
Bosch, Brueghel, Cranach, i to danteovsko pretvaranje
određene stvarnosti u pakao, to oštroumno infernali-
ziranje životnih slika i prilika zvalo se je đavolija: dia-
blerije.
Najosnovniji nedostak ovakvog sverazornog po­
stupka je na prvi pogled to, što Krausovska analiza nema
nikakve moralizatorne tendence, ona sebe ne reklamira
spasonosnom ona ne spasava nego utaplja. T o je scho-
penhauerovsko, idealističko gađenje nad društvenim sa-

285
vremenim procesom kao takvim. Po svojoj savršeno
beznadnoj crti razmrvljivanja, razaranja, potkopavanja,
rovanja, atomiziranja, ta Krausova metoda dosljedne
negacije je termitska, ona je nihilistična, rastvorna i
nema namjere da se prikaže pretvorljivo dalekovidnom
kao da je otkrila Panaceju ili sveiscjelujući škapular
bio kakve ideologije. U koliko se umjetničke, društvene
ili političke pojave, odnosi ili prilike, izmjerene i rastvo­
rene tom Krausovskom metodom, ne mogu braniti,
treba ih odbaciti. I iz Karla Krausa treba izbaciti sve ono
što ne podnosi te stroge neumoljive oštroumne, in-
kvizitorske logike, a da će njegovo djelo tako prečišćeno
ostati kao dokumenat mnogo glasniji i uvjerljiviji od
djela raznih nazoviljevičarskih ideologa, to je izvan
sumnje.

L ’A R T P O U R L ’A R T IZ A M

L ’art pour l’art, umjetnost za umjetnost, ili umjet-

nost radi umjetnosti, vjernost za vjernost, vjeresija za
vjeresiju, ta estetska morska zmija zvuči kabalistički i
tajanstveno kao sve takve magične formule. T a fraza je
uzeta iz jednog članka Theophile-a Gautiera; a njom je
taj francuski esteta uzdigao umjetnost do nadzemalj­
skog značenja; njena funkcija nema nikakvog stvarnog
značenja u prostoru ni u vremenu ni u okvirima ljudskih
odnosa i prilika, ona je kao presveti sakramenat tajna i
pliva u prostoru kao pojava za sebe. T a je »Part pour
l’artistička« fraza postala maskom za sve mračnjake i
račundžije, koji misle da je »umjetnost radi umjetnosti«,
kao »karijera radi karijere«, samo sredstvo za sticanje
uspjeha.

286
 L A V R O V P E T A R L A V R O V IĆ
Sin pukovnika, artiljerijski oficir, pjesnik-prigodni-
čar, publicist, član udruženja »Zemlja i sloboda«, znanac
i savremenik Černjiševskog, rođen 1823. 1867 uhapšen,
interniran u Vologdi, gdje je napisao svoja znamenita
Historijska pisma. 1870 u Parizu sudjeluje kod ustanka, u
Londonu pod uplivom Marxa postaje socijalist. 1873—
1876 uređuje časopis Vpered. 1883— 1886 uređuje
Vjestnik Narodnoj Volji. 1900 umire u Parizu. — Nje­
gova Historijska Pisma stoje pod dojmom Comtea, Pro-
udhona, Bucklea; Lavrov je bio suviše dijete svoga
stoljeća, te od Hegela do Darwina nema ni jednog
otvorenog pitanja, koje ne bi bilo Lavrova inspiriralo
svojom problematikom. Propagandista i sociolog, ro­
mantik, utopist.

L E IB N IZ
Baron, protestant i filozof na prijelazu između se­
damnaestog i osamnaestog stoljeća, koji je izmislio po­
jam (li) »monade« i svojom (li) »monadologijom« htio
pomiriti slijepu i nerazumnu zemaljsku prirodu i pro­
vidnost nadzemaljsku. Leibniza je citirao biskup Stros-
smaver u svom znamenitom govoru na vatikanskom
koncilu, u specijalnoj raspravi u uvodu sheme De fide
catholica 18. III. 1870. BisKup koji nosi ukrasni pridjev
naprednog i slobodnog čovjeka, osudio je »neprežaljiva
zla«: racionalizma i kriticizma, humanizma i klasicizma,
reformaciju, Voltaire-a i enciklopediste, i oborivši se na
naturalizam, panteizam, ateizam i protestantizam, đa­
kovački je biskup spomenuo Leibniza: »tako je Leib-
niz bio odista učen i u svakom pogledu odličan čovjek«,
»heretik koji bludi po svetome Augustinu u dobroj

287
vjeri, a nas drži za heretike« — ali su biskupi tu go­
vornika počeli prekidati, udarati biblijama po klupama i
vikati »Damnamus illum!«.

L O G A U F R IE D R IC H
(1604— 1655) baron i pjesnik, objavio je pod ime­
nom Salamona von Golaw 1638 »Zweyhundert teutcsher
Reimspriiche«, a 1654 »Deutscher Sinngedichte drei-
tausend«. Značenje i vrijednost Logauove poezije oci­
jenio je i rasvijetlio punim poimanjem tek Lessing,
istaknuvši besmrtno značenje njegove poezije, koje je
ostalo isto tako neposredno aktuelno do danas kao i prije
trista godina, kada je nastalo.
Logau je tri hiljade svojih epigrama nazvao nje­
mačkim nazivom »Sinngedichte« po uzoru Philippa
Caesius-a Zesen-a (1619— 1689) slavom ovjenčanog
poeta, prve veličine svoga vremena, ozbiljnog čistunca
njemačkog jezika od tuđica, borca za fonetički pravopis,
metričara i poetikanta, koji je izmislio i lansirao neko­
liko stotina novih njemačkih riječi. Prije Logauove po­
jave vladao je njemačkom književnošću teorijsko-naučni
ugled Martina Opitza (1597— 1639), poete koji je prvi
napisao njemačku poetiku »Buch von der teuschen Poe-
terey«. Upravo sedamdeset godina poslije Du Bellaya
(1549) »Défense et Illustration de la langue française«,
Martina Opitza »Aristarchus, oder von der Verachtung
der deutschen Sprache« (1618) značio je novi početni
datum njemačke književne periode u kojoj se Friedrich
von Logau javlja kao jedan od najnadarenijih izraza jed­
nog čitavog književnog programa. Opitz Martin bio je
kao teoretik imitator Ronsardove »Abrégé d’art poétique«
(1565) i pod utjecajem Scaligera (1484— 1558), Vene-

288
cijanca, učenjaka, liječnika, čarobnjaka, vrača, estete,
filologa i humanista, Martin Opitz je prvi njemački
književni sistematik, koji je razbijao svoju glavu s pi­
tanjima književnih vrsta i problemom riječi kao ukrar
som koji ne bi trebao da bude samo mrtvo slovo.
Logau se dakle nije javio u potpunoj praznini, a
osim Zesena, paralelno s njime rodilo se u njemačkoj
književnosti nekoliko talenata, kojima značenje nije
podjednako, ali koji predstavljaju njemačko književno
sedamnaesto stoljeće dovoljno plastično. Takav je bio
od Logau-a deset godina stariji Laurenberg Johann
(Hans Wilmsen 1590— 1658) sjevernjak, pod holande-
skim utjecajem, satirik, koji u onoj periodi previranja i
u borbi pojedinih, pokrajinskih dijalekata za prevlast
predstavlja književni program regionalizma. Mosche-
rosch, Johann, Michael, (1601— 1669), rodom iz Stras-
sburga, porijeklom Aragonac, pjevajući vizionarne sti­
hove pod španjolskim i holandeskim utjecajima, pak isto
tako epigramatski negator poroka svoga vremena: Gry-
phius (1616— 1664), hiromant, učenjak, poliglot, poet,
anatom, zemljopisac i zvjezdoznanac, dramatičar, kri­
tičar, čarobnjak, matematičar, humanist i historik, pak
Simon Dach (1605— 1659) lirik, čije su ljubavne pjesme
prešle u narod i kao pučke popijevke postale narodnom
svojinom; svi ti poeti stoje pred nama danas kao fa­
langa krvavog i krvožednog sedamnaestog stoljeća na
čijem se prvome planu vuče gladna i sablasna kljusina
tridesetgodišnjeg rata (F. Schiller).
Za danas tako glasnu i razvikanu temu 0 tendenci­
oznoj umjetnosti književno djelo Fridricha Logau-a od
neobično je poučne važnosti. Kao Villon (1431— 1463?)
i Logau je izvan vremena, a to što ga čini i danas sa-

K rle ž a : E v r o p a d a n a s
289
vremenim nisu samo slučajne sličnosti tadanjih i da­
našnjih historijskih obrata nego njegova speficična spo­
sobnost da upravo ono najtipičnije u masi sporednih
detalja razvije do sugestivne slike, koja nam otvara te
daleke i nepoznate događaje kao ključ. U svakom stihu
Friedricha Logau-a otvaraju se pred nama vidici na
pojave tako neposredne i blize, kao da se zbivaju pred
nama danas ili kao da su se dogodile jučer. I Villon je
još sav zaronjen u mrak srednjeg vijeka, a govor nje­
govih stihova ipak djeluje neposrednošću kakvog naj-
savremenijeg pamfleta, a kao što je Callot crtač trideset
godišnjeg rata, Logau je veliki poeta i tužilac nad ovom
kriminalnom katastrofom, koja je Evropu zaustavila u
razvoju najmanje za jedno stoljeće.

U Logau-ovim epigramima živi uznemireni svijet

starinskih bakroreza i kroz stravu njegovih stihova pro­
govara otpor jednog hrabrog i otvorenog srca, smionost
slobodne, bistre glave, koja se bez predrasuda, neza­
visno od laži kojima je okružena, probija do svog vla-
vlastitog ljudskidostojanstvenog gledišta, nagonski ne­
sputanog, slobodarskog i uspravnog. K roz krvave krpe
Logau-ovih odrpanaca, što se kao sjene gladnih kurjaka
vuku po njemačkim cestama, kroz jauk onih bezbrojnih
bitaka, kroz lažljive gluposti ulizica i čankoliza, kroz ono
glupo vrzino kolo krvi i razvrata, paleža i pljačke, pro­
govara jedna viša ironija, toliko ponosna te nije ni do
danas mnogo prebačena u međunarodnom omjeru.

Ono što je Ronsarđ smatrao tajnom dara ili genijal­

nosti, što Martin Opitz zove »furor poeticus« to se u
Logau-ovoj poeziji javlja jednostavno kao stara kalen­
darska mudrost i kao jedan od dokaza više, da ljudsko

290
iskustvo nije tako neznatno i da ljudska pamet nije tako
slaba kao što se to na prvi pogled čini.

LOGOS
Lógos, riječ, izrečena misao, pojam, definicija jed­
nog pojma, razum, božanska misao, ideja koja upravlja
svijetom, prabit koja leži kao prarazlog u korijenu sviju
stvari, biblijska geneza, govor božji, samosvrha životna,
sudbina, nadzemaljska providnost i mudrost. Kršćan­
stvo tumačilo je pojam te riječi fizički, zemaljski, kao
tijelo sina gospodnjeg. Hegel: »Die Vernunft dessen,
was ist«. Za savremenu stvarnost taj pojam je savršeno
bespredmetan.

L O Y O L A IG N A C IJE
Iñigo López de Recalde, rođen iste godine kada je
otkrivena Amerika (1492) u plemićkom zamku Loyola.
Bio je dvorski paž i španski oficir, teško ranjen 1521 u
bitci kod Pamplone. Kao pravi hidalgo preboljevši
svoju tešku ranu zavjetovao se Blaženoj Djevici, poklo­
nio joj svoje viteško oružje i ugledavši đavla spoznao je
tajnu presvetoga Trojstva, otputovao u svetu zemlju i
proučivši latinsku gramatiku postao je književnik.
Optuživan i apšen nekoliko puta od Presvete Inkvizicije,
taj naš kolega književnik, kao sektaški sumnjivac, on je
kao skeptik, optužujući: »jalovo i suho tlo rimsko«
osnovao svoj isusovački red i postao prvim generalom
(1541) te vojničke, pješačke čete. Pisao je suhoparno i
dosadno, jezikom vojničkog réglementa, organiziravši
svoj red strogo vojnički, tako da još i danas, četirista
godina kasnije, Isusovci izgledaju više kao kasarna nego
kao kuća u kojoj se propovijeda ljubav spram bližnjega.

291
 L U D W IG E M IL
(Kohn), pisac historijskih monografija, od kojih ga
je ona o Willimu Drugom učinila slavnim. Pod svojim
pravim potpisom Kohn, huškao je 1914 na rat i veličao
protuslavensku koncepciju Wilima Drugog, koga je
poslije raskrinkao u svojoj poratnoj knjizi. Emil Ludwi-
govu parolu od 11. septembra 1914: »ubijte, ubijte tu
slavensku dušu«, dobro je citirati od vremena na vrijeme,
da bi se čovjek snašao na ovom balu pod krinkama koje
su zapravo već davno skinute: Willimu II i E. Ludwigu.

M ARC FRANZ
(1880— 1916), münchenski slikar velikog talenta, koji
je pao na zapadnoj fronti. Iz posmrtno izdanih pisama
toga slikara, jednoga od glavnih teoretika i propovjed­
nika likovnog ekspresionizma vidi se, kako je taj umjet­
nik doživljavao u paklu streljačkog jarka svoju estetsku
katarzu. Jednostavne ljudske istine ruskog naturalizma
izgledale su mu otkrivenjem mnogo dubljim od sve­
ukupne vlastite slikarske manifestacije, u toj krvavoj
fazi (kao što se danas vidi) ingeniozne.

M A K A R T H AN S
(1840— 1884), bečki dekorativni slikar, precjenjivan
kao carski ljubimac, slikao je u vrijeme impresionizma
tamnim bojama kao kakav epigon venecijanske slikarske
škole, slavljen od svojih savremenika kao najbogatiji
kolorist. Povorku koju je priredio grad Beč u čast sre­
brnoga pira cara F. J. I. dekorirao je Makart carski
raskošno, tada na vrhuncu svoje slave. Najmilija njegova
boja bila je blijeda boja uvehle žute ruže ili požutjelog
lista.

292
 M ARTOV
Socijaldemokratski ideolog, saradnik Iskre (1902) i
Zar je (1903) zajedno s Verom Zasuličevom, Axelrod om,
Pljehanovim, Potresovom. Vođa manjine (menjševika)
na londonskom kongresu (1903). Umro je u emigraciji,
u Njemačkoj (1922).

M A T E R IJA L IZ A M
Materijalizam je jedan od načina kojim ljudi tumače
zbivanje oko sebe i u sebi. T o je jedna od mnogobrojnih
misaonih metoda koja pretpostavlja da postoji zaista
stvarna, neposredna životna, prirodna prapodloga sva­
kog ljudskog iskustva i da su sve takozvane duhovne ih
duševne pojave samo jedna vrsta tjelesnog, dakle ovo-
stranog zemaljskog i zemaljskim iskustvima objašnjivog
stanja; kako je i naša zemlja samo neznatan dio nebeskog,
tj. zvjezdanog dakle međuzvjezdanog reda i poretka, to
je naše tjelesno i međutjelesno zemaljsko stanje samo
jedan detalj širih (interplanetarnih) odnosa, koje mate­
rijalizam nikad nije poricao, odbijajući samo stoljećima
i razarajući krive i djetinjasto neosnovane takozvane nad-
prirodne pretpostavke o tim stanjima. Materijalista je,
dakle, čovjek koji je na temelju ljudskog iskustva spo­
znao da su neoborivi mnogobrojni, često vrlo složeni do­
kazi, kako su na prvi pogled zagonetna i neshvatljiva
kretanja, strujanja, prestrojavanja, vrtnje, zračenja i
odražavanja u dodirivanju atomskih stanja, u talasanju
misli, u izlučivanju, prenašanju i raznovrsnom prilago-
đavanju tvari i pratvari zapravo vrlo prirodni i jedno­
stavni ili komplicirani oblici one pratvari koja leži kao
pratalog i prapodloga i prarazlog na dnu sveukupnog
zbivanja. Materija, dakle, nije samo predmet među

293
ostalim predmetima i nije samo stvar među stvarima nego
je svemu što postoji zajednička tjelesnost tjelesnog i
stvarnost stvarnog, gibiva u gibanju, snažna u razno­
vrsnim silama jedino pojmljiva i osjetljiva, nerazoriva,
neuništiva, postojano trajna i po dosadašnjem ljudskom
iskustvu od ljudskog početka isto takva. Već su je Grci
zvali »krilom sveukupnog zbivanja« iz koga se rađa
sve i u kome se je sve i začelo, aristotelovska podloga zbi­
vanja i nastajanja sviju stvari i pojava i pojmova i nelo­
gičnih slučajeva. Već su je grčki materijaliste lučili od
duhovnog kao prarazlog, kao prvenstvenu tvar, ma­
teria prima uA7)7rpa>T7] pak je i za mnoge crkvene oce koji
su se školovali na grčkoj logici bog bio samo »materia
omnium«. Čak je i Tertullian propovijedao da je sve
što postoji tijelo na svoj način i da ništa nije neutjelov-
ljivo osim onog što ne postoji, čega nema, a sveti Toma
zvao je materiju ex qua aliquid fit ili primum subiectum
ex quo aliquid fit per se.
Materijalističko (hiljadugodišnje) iskustvo uči čo­
vjeka da je materija određena i neodređena, da je sa­
stavljena i jednostavna, razvrstana a ipak jedinstveno cje­
lovita, podijeljena i nepodijeljena, lična i bezlična isto
tako kao izmjeriva i neizmjeriva, obrazložena i slučajna.
Dugogodišnji (možda i milionski) mučan i naporan
razvoj ljudske misli otisnut je i odražen kao otisak fo­
silne ribe u tumačenju ovog ogromnog, sintetičnog
bloka ljudskih slika i predodžaba o materiji. To, kako
je čovjek tumačio pojam materije, govori o njegovom
kulturnom razvoju i kako mu je materija vjekovima iz­
gledala slučajnom pojavom koja može nastati iz ništa-
vila sama za sebe, a kako je onda opet vjekovima mislio da
je materija samo nužna posljedica njemu neshvatljivih,

294
nadprirodnih volja, to je samo niz odraza i snimaka
ljudskog moždanog i misaonog i iskustvenog prodiranja
u samu materiju kao takvu. Tajanstvena, mračna, du­
boka, silna, prljava i zvjezdana, blatna i opasna, pro­
zirna i staklena kao vedra noć, strašna i stravična kao
oluja i grmljavina, prava i jasna i uravnotežena sa višim,
plemenitim svojstvima i bez njih, zla i dobra, a onda
opet uzvišena iznad ovih sitnih ljudskih predrasuda, pra-
majka i tajanstvena kao božanstvo, mrtva i nepomična,
kao truplo na odru, a onda opet svepokretna kao poplava,
tekuća kao kiša: tvrda kao metal, taj razlog sviju misli i
prarazlog svih zločina, umorstava i trijumfa, to je ona tvar
za koju je Giordano Bruno rekao: »ma koliko se oblici
množili, tvar ostaje uvijek jedna te ista«. Promatrajući je
beskrajno djelivu a ipak u biti jedinstvenu, cjelovitu a
ipak usitnjenu i rasparčanu na prividno nesuvisle dje­
liće, rastezljivu do prozirnih zvjezdanih koprena, a zgu­
snutu kao globus iz koga teče lava, stvaralački vjekovima
i neumorno djelotvornu, nejasnu i problematičnu kao
maglice u Orionu, čovjek je na usta materijalista iz
osamnaestoga stoljeća utvrdio zrelo i iskusno »da je
materija vječna, samo su joj oblici prolazni« (Holbach)
I u Kantu ima partija materijalističkih, za osamnaesto
stoljeće tipičnih: »materija je tvar objektivno stvarna«,
ili »materija je u prostoru gibljiva, prostor ispunjavajuća
i kraj svih tjelesnih promjena njena količina ostaje vječno
ista i nesmanjiva«.
Djelujući na čovjeka, ta pokretna slika prazbivanja,
uravnotežena i sita kao puno crijevo, otporna i snažna,
divlja i prapočetna kao surov nagon gladi i spola, tro­
dimenzionalna vjekovima, sama za sebe zamisliva kao
snaga koja samu sebe nosi i misao koja samu sebe za-

295
misija, oživljena samobitisanjem, dakle: samostalna,
sama za sebe postojeća, stalno trajna, vansebna ali uvijek
u sebi samoj prisutna i zgusnuta, uvijek u naponu i u
protuslovljima, materija je u devetnaestome stoljeću
poprimila prividno nestvaran oblik »volje«, »objektivi­
ran je volje«, vidljive uvijek jedne te iste, koja se vje­
kovima objavljuje u raznolikosti stanja jedinim uslo-
vom ljudskog iskustva, jedinim razlogom čovječanskog
postojanja, zapravo prarazlogom tvarne primjetljivosti,
bez prostora i vremena nezamisliva (i obratno), prava,
neposredna: konačna stvar za sebe, ona ista Teza,
Volja, Tvar, Pramajka Stvari »Mater Rerum«, koju su
već Grci zvali »Krilom« u kome se sve začelo.
U samoj materiji, u njenoj gustoći i u svim prijeli-
vima njenog prelijevanja, taljenja, kopnjenja i skrući­
vanja, u svim njenim rastopinama i ishlapljivanju,
u njenoj sabijenosti i u svim neuravnoteženostima
(koje se u odnosu bezbrojnih snaga privlače i odbijaju),
u tom ogromnom disanju svjetlosti i tmine, plime i
os jeke, ta rukom opipljiva, okom vidljiva, uhom čujna i
njuhom njušiva masa, sa bezbrojnim vidljivim i nevi­
dljivim otkrivenim i neotkrivenim svojstvima, taj Berg-
sonov »l’ensemble des images«, nešto, čega se čovjek
dok je sputan svojstvima čovječjeg tijela ne može oslo­
boditi iz čega ne može izaći, to je stanje »stvari po sebi
samoj« zamislivo, kao potpuno samostalno i od nekih
nama nepoznatih u znaku pitanja stojećih nadstvarnih
utjecaja i snaga savršeno nezavisno, a tko to i takvo
stanje činjenica shvaća na jednostavan, prirodan, i ne­
posredan način, taj je materijalista.
Nema u nadzemaljskim, nadstvarnim, ovostranim i
nebeskim slikama o svijetu ni jedne koja ne bi bila po­

296
vezana za naše tjelesno, zemaljsko stanje i u okviru te
tjelesne povezanosti objašnjiva. Sve ono što se zove
duhovno i duševno, što je višim, takozvanim nadljud­
skim silama nadahnuto, svi pojmovi s kojima se ljudi
muče i nose već hiljade godina sve slike o razumu i o
volji, sva zamršena pitanja o nadstvarnom Prarazlogu
Svega (koji bi trebao u sistemu ovih pretpostavaka da je
duh), sve te ideje od čovjeka prividno jače i od ljudske
volje nezavisne, sve je to na dnu dna i na kraju krajeva
ipak: objektivno bitna i za sve živo mjerodavno živo-
tvorna materija sama. Da je ta materija samo odraz slika
i sjena nekih nadstvarnih ideja koje su vječne, da se u
našim ljudskim mislima odražava nekakav svemirski
razum koji ljudskim mjerilima nije izmjeriv, da su ze­
maljske pojave samo sjene tih svemirskih misli i zamisli,
to je čarobnjačka smicalica koja svijet zemaljskih odraza
u ogledalu prikazuje nadzemaljskim prasvijetom, igra­
jući se plitkim pretpostavkama, kao da su žive pojave
pred staklom ogledala samo odraz onih »ideja« koje se
svjetlucaju na srebrnom amalgamu. Sve nianse empi­
rijskog i racionalnog materijalizma, nastale u historiji
ljudske misli na prijelazu stoljeća, koje su iz ljudskog
subjekta stvorile takvo novo tajanstveno ogledalo bez
koga (navodno) ne postoji ne samo odražavanje i slika
stvari nego ni stvar sama po sebi, sve teorije da postojati
znači shvaćati i da izvan poimanja nema tvari, samo su
nijanse s jedne strane iskrenog i pravog materijalizma,
a s druge koketiranje sa bezbrojnim zvjezdoznancima,
vračima pogađačima i čarobnjacima, koji su od ljudskog
neznanja i praznovjerja stvorili sebi građansko zani­
manje. Nema u okviru ljudskog iskustva znanstveno do
danas utvrđenog ni jednog dokaza koji bi mogao po­

297
kolebati osnovnu materijalističku tezu, da je sve živo
i ljudsko materijalno i za materiju povezano zbivanje,
raznoliko, beskrajno razvrstano, često protuslovno,
ali u sebi postojano i od početka ljudskog iskustva jed­
nako trajno.
Čovjek koji dakle samodopadno »idealistički« za ma­
terijalizam tvrdi da je materijalizam sito prase, kome je
jedini ideal da se u blatu valja i da rokće, taj je po svom
građanskom zanimanju čarobnjak ili neznalica. Ča­
robnjaci su kod svih primitivnih civilizacija oni lukavi
pojedinci, koji obmanjuju neuke slijepe oko sebe, da su
lično povezani sa prašumskim demonima i božanstvima,
a čarobnjačka zvonjava i njihovo bubnjanje i paljenje
vatara i služenje nevidljivim silama (obično) je unosno
zanimanje. Razbijanje praznovjerja za čarobnjake, vrače,
mage i hiromante je pitanje kruha, dakle je dublji smi­
sao borbe za njihove privilegije kruhoborstvo, proces i u
ovome slučaju materijalan, objašnjiv isključivo niskim
stepenom takve zaostale civilizacije.

M IH A J L O V S K I N IK O L A J K O N S T A N T IN O V IĆ

Rođen u plemićkoj kući 1842, rudarski inžinir po

struci, bio je književni kritičar po svom građanskom za­
nimanju. Umro je 1904. Utilitarista, sljedbenik L.
Blanca i Proudhona, počeo je da radi u sjeni Nekrasova;
1882 objavio je svoje prvo sintetično djelo Gomila i
Junaci; pišući do konca svoga života popularne pri­
kaze 0 sociološkim i filozofskim autoritetima svoga
vremena: R. Straussu, Renanu, Lubocku, L. Blancu,
Feuerbachu, Spenceru, E. v. Hartmannu i mnogim
drugima. Bio je počeo sa kritičkim člankom o Gonča-

298
rovu, borio se protiv marksističke »jednostranosti«,
obarao je samopljuvanje Dostojevskoga, isticao Leskov-
ljevu religioznost, bio je protivnik »l’art pour l’artizma«, i
boreći se čitavog svog života protiv kaosa, nemira, ne­
reda, neuravnoteženosti, sam je ostao raskloljen na
bezbroj svojih vlastitih protuslovlja i nedosljednosti.
Sistema svog vlastitog nije izgradio i čitav njegov na­
por ostao je u znaku pitanja.

M O LN AR FEREN CZ

Rođen 1878 živi između Francuske, Newyorka i

Budimpešte kao lovorom ovjenčani pjesnik, nošen na
rukama od čitavog svijeta svojih zanosnih obožavalaca.
Komediograf, koji je danas stvorio školu i po čijim su
metodama čitave falange isto takvih komediografa po­
stigle neprodornu frontu međunarodnog uspjeha, te se
takva Molnarferencizirana književna i kazališna roba
prodaje i igra po čitavome svijetu. Molnar Ferencz po­
čeo je kao novelista i feuilletonista neosporno nadareno,
pretvorivši se poslije u književnog konjunkturistu naj­
većeg stila, koji piše kazališne stvari isto tako promišlje­
no kao što arrangeuri velegradskih izloga izlažu pro­
ljetne ili jesenje tkanine u raznim kompozicijama i ra­
svjetama, već prema tome kakva je sezona. Njegove
drame: Đavo, Labud, Vuk, Crveni mlin, Staklena pa­
pučica, Igra u dvorcu, 01ympija, igrane su i kod nas
uvijek pred rasprodanim gledalištima. T e stvari izmje­
rene ozbiljnim književnim mjerilom u glavnom su bes­
predmetne; gledane iz naše književne perspektive one
su književnim idealom gotovo svih naših starijih i mla­
đih dramatičara. (Ali bez uspjeha...)

299
 N O R W ID C YP R IJA N
1821— 1883, slikar, pjesnik, kipar, umjetnik, lutalac,
umro je u Parizu, proputovavši pola svijeta, nepoznat,
nepriznat i bijedan. On je u jednome dijelu svoje poezije
najtipičniji izdanak poljske romantike, naslućujući već
simbolizam, tako da ga je digla do priznanja, tek vrlo
kasno, krakovska simbolistička grupa, gledajući u njemu
svoga preteču. I sam politički bjegunac, Norwid je po­
znavao veličine poljske romantike Mickiewicza, Chopina i
Slowackog iz neposredne blizine, napisavši iz te slavne
periode nekoliko izvanrednih, dubokih i zanimljivih
ljudskih dokumenata.

O S S E N D O W S K I F E R D IN A N D
Savremeni rusko-poljski publicista. Lažljivost nje­
govih azijskih putopisa je potpuno dokazana. Sada ga
našoj čitalačkoj publici serviraju kao genijalnog histo­
ričara.

P A PE N F R A N Z V O N
Junkerski kancelar prije dolaska Hitlerovog na vlast.
Za rata njemački vojnički attaché u Washingtonu, koji
je svojom netaktičnošću mnogo doprinio tome da je
Amerika ušla u svjetski rat na strani antante protiv
centralnih sila.

P IC A S S O PA BLO .
Rođen 1881, porijeklom Španjolac, nesumnjivo je­
dan od najpoznatijih slikara današnjice. Njegovo ime
obično se vezuje za kubizam, koji je međutim bio
samo jedna etapa u razvoju njegovog bogatog aktiviteta.
Njegov ogroman utjecaj na nove generacije umjetnika

300
osjeća se već godinama. Između ostalog, on je jedan od
prvih jasno istakao vrijednosti takozvane »crnačke pla­
stike.«
P ISA R E V
Rođen 1840; 1862— 64 u zatvoru, dva puta pokušao
samoubijstvo, 1864 utopio se u moru. Književni kritik,
za slobodu i potpunu individualnu emancipaciju su­
bjekta. Đak Stirnera i Feuerbacha. U književnoj pre-
pirci oko Turgenjevljevih tipova razradio je svoju ne­
pomirljivu, protuliberalnu tezu, smatrajući malogra­
đanina liberala »kravom koja bi htjela da galopira kao
kavalerijsko kljuse«. — »Pisarevščina« i »nihilizam« dvije
glavne književne parole ruske beletristike šezdesetih
godina.

P L E H A N O V G EO R G IJ V A L E N T IN O V IĆ
(Beltov) 1856— 1918, jedna od najmarkantnijih fi­
gura ruskog predratnog marksizma. 1883 osnovao je u
emigraciji prvu rusku socijal-demokratsku organizaciju:
»grupu oslobođenja rada«. Kao teoretik i kao polemičar,
igrao je važnu ulogu u borbi protiv internacionalnog opor­
tunizma i protiv njegove ruske varijante (»ekonomizma«
i »struvizma«). Poslije rascjepa ruske socijaldemokrat­
ske partije, Plehanov je pristupio menjševicima, i samo
se između 1908 i 1912 trenutno opet približio boljše­
vicima (borba protiv empiriokriticizma i »likvidatora«),
Za vrijeme rata, Plehanov je zauzeo jasan socijai-patri-
otski stav, i do smrti ostao (pasivan) protivnik Sovjeta.
— Njegova cjelokupna djela objavljena su u 26 knjiga
(Moskva, 1923— 1925). Strogi Engelsovac, književni
kritičar koji je operirao sa velikim književno-historijskim
materijalizmom, žestoki protivnik Mihajlovskog u pole­

301
mikama devedesetih godina, o tome, čemu zapravo
služi umjetnost.

P R ZY B ISZE W SICY S T A N IS L A V
Dekadentni poljski pisac, koji je pisao i njemački.
Propovjednik »satanizma«, bez naročitih sposobnosti,
uspio je da intonira jedno novo poglavlje centralno-
evropskog kulta gnjile i morbidne erotike. Predstavnik
zbunjenog, često protusocijalnog, solipsističkog anar­
hizma, igran je na evropskim scenama paralelno sa
Strindbergom na koga je djelovao podlegavši i sam
njegovu uplivu.

R A D IŠ Č E V
Dvorjanik na dvoru Katarine II, plemić, zbog svoje
knjige Put od Petrograda do Moskve (1790) bačen pred
sud i osuđen na smrt, pomilovan i doživotno prognan u
Sioiriju. U tom svom putopisu Radiščev je tražio uki­
nuće kmetstva, slobodu štampe. Pomilovan, otrovao se
1802.

R IL K E R A IN E R M A R IA
Njemački simbolist, umro 1923.

SCHOPENHAUER A R TU R
Idealista, metafizičar, mislilac naročito kompromi­
tiran kod nas, po našim secesionistima, estetima i dile­
tantima, koji se svi pozivaju na njegovu estetiku ili kao
Đalski na njegov pesimizam, a da ga u glavnom nitko
(od njih) nije čitao ni shvatio. Osim njegovih popularnih
sentenca o ljubavi nije od Schopenhauera kod nas pre­
vedeno ništa, premda je taj savršeni stilista-umjetnik

302
zavrijedio u svakom pogledu mnogo veću pažnju: kao
uzoriti pisac i kao originalan mozak. Rođen 1788 u
Danzigu od oca bankira i majke koja se i sama već ba­
vila književnošću, Schopenhauer je proputovao sve
zapadne civilizirane zemlje, te proboravivši u inostran-
stvu i na studijama nekoliko godina, poznavajući sve
evropske jezike, već je sa dvadesetipet godina zamislio
osnovu svoga sistema, dovršivši, kada mu je bilo trideset
godina, svoje glavno djelo: »Svijet kao Volja i Slika«.
Između Rima i Napulja, Firence, Dresdena, Berlina i
Švicarske, Schopenhauer je uz Byrona i Leopardi-ja
po samodopadnoj frazi samozvano »kao najveći pesi­
mista devetnaestoga stoljeća« proživio čitav svoj život
nezavisno od sviju svakodnevnih materijalnih briga,
izolirano, pedantno i malograđanski uredno, ostavivši
čitavu svoju, imovinu za uzdržavanje invalida, koji su
stradali 1848— 9 u obrani reda i zakona, kao čuvari pru­
ske reakcije.
Schopenhauer je metafizik. Po njegovoj najosnovni-
joj idealističkoj pretpostavci svijet nije ništa drugo nego
niz slika i predodžbi koje se u vidu raznih filozofskih
jednadžbi otkrivaju mozgu kao temeljna nepoznanica,
u kojoj su sadržane sve tajne i sva pitanja. Taj sinte­
tični »x« po Schopenhaueru je pojam Volje. Pojmovi
bitnog postojanja (transcendentalni idealizam) i načina
kako mi to najhitnije u našem postojanju zamjećujemo
(empirijski realizam), po njemu su uzajamni, nedjeljivo
povezani, pa prema tome Schopenhauer »idealno« i
»materijalno« spaja u svoj jedan i jedinstveni volunta-
ristički sistem, u kome se djelovanje te njegove »Volje«
objavljuje tvarno u prostoru i u vremenu, u pojavama
istovetnim, u vremenu prolaznim i ništetnim (kao što

303
su tačke na crti između sadašnjosti, prošlosti i buduć­
nosti), u oblicima potpuno relativnim, što prelaze jedni
u druge u beskrajnim nizovima trajanja, koje nije ništa
drugo nego objavljivanje one Sile, koja bi trebala za­
pravo da bude Kantova Stvar za Sebe, to jest: Volja.
Idealista u principu, kada se poziva na iskustvo
Schopenhauer je zapravo uvijek empirik-materijalista.
Osnovna dogma njegovog metafizičkog sistema, sub-
strat sviju pojava, Volja, nije po njegovim riječima ništa
drugo nego onaj najosnovniji pojam, koji sve zemaljske
i nadzemaljske, tjelesne i netjelesne pojave spaja u jedno
cjelovito jedinstveno trajanje, nezavisno od ljudske spo­
znaje, duboko uzakonjeno kao što su sve zvjezdane i
zemaljske sile, uravnoteženo po odnosima snaga u bilj­
nom, rudnom ili životinjskom svijetu; način kojim Scho­
penhauer tumači rastvaranje te osnovne spoznaje ima
u sebi mnogo elemenata materijalističkih, kako su se
objavljivali u raznim materijalističkim sistemima, sto­
ljećima već prije njega.
Zanimljiv i dubok kao teoretik, Schopenhauer je
izvoran i neposredan stilista, kao svjedok jednog zaku­
častog i mračnog vremena u kome se je osjećao (s pra­
vom) kao čovjek koji rasvjetljuje tmine i obara raznolike
i mnogobrojne predrasude. Schopenhauerova kritika
umjetnosti, bogoštovlja i profesionalnog mislilaštva i
nadrimudrosti, a naročito njegova kampanja protivu
malograđanskih filozofa, takozvanih mislilaca po svom
malograđanskom zanimanju, nije samo dokumenat vre­
mena, nego tema dostojna pera jednog izvanredno smi­
onog pamfletiste, slobodnjaka, koji ima o pojmu istine
nepomućenu svijetlu sliku, osjećajući vašar s katedrama
kao najveću sramotu evropske pameti.

304
 Jasnoća kojom je gledao i isticao podređeno značenje
katedarske istine spram religioznih ili etatističkih okvira,
oštrina kojom se je obarao na lažnu parafrazu i apo­
logiju vjere (pod koprenom istinoistražnih, idealističkih
namjera), taj Schopenhauerov zamah nošen višom, su­
periornom ironijom, dostojan je elana najbolje napi­
sanih stranica Voltaireovih, stvorivši za Nietzschea novu,
mnogo slobodniju mogućnost antimoralističkog starta,
koji je omogućio gotovo sve Nietzscheove najosjetnije i
najosnovnije negacije i ispade protivu svega onoga, što
još uvijek znači u našem evropskom stanju »srednji vijek«.
Schopenhauerov gnjev na kapelane mudrosti, koji ne
odgonetavaju tajanstvenosti bitisanja, nego pod vidom
istraživanja istine propovijedaju svoje vjeronauke uza­
nim horizontima skučenih i zaostalih vjeroispovjesti i
toplinom slatkog zavičaja ograničenih vjerovanja pripi­
tomljene polureligiozne običaje, njegov prezir za one
malograđanske subjekte koji se zovu docenti filozofije,
sve je to imalo karakter smione i pozitivne borbe, koja
je kao naučna Tartufferija bila u njegovo vrijeme opa­
snost kakva je ostala još i poslije njega do danas. T a
»piskarala koja uzveličavaju apoteozu filisterije«, ti
»dugonozi cvrčci koji cvrče uvijek jedno te isto«,
ta klepetala »kršćanske aritmetike«, »psi na lancu« koji
su svezali i znanost za lanac poslodavca, ti »pripitomljeni
malograđani« koji u strahu pred svetogrđem i krivo-
vjerstvom »svijesno krivotvore istinu«, ta mračna lica
učenjačke posluge i krdo prepokornih klimavaca postala
su motivom njegove satire, koju je varirao godinama
uvijek bogato, znalački uzvišeno i toliko uvjerljivo, da
su mu stranice, ispisane mržnjom, njegove najbolje i
najživlje slike. Schopenhauerova načelna borba protivu

2Q K rle ž a : E v r o p a d a n a s
305
diplomiranih lutaka, njegova mržnja na ljudsku glupost
kao takvu, njegovo razračunavanje s tim maskama oko
sebe koje nose palac nisko čelo, a sa svojim živinskim
lalokama žvaču i preživaju tuđu muku kao dvopapkari,
to nije bilo samo objašnjavanje jednog ličnog slučaja,
nego načelno udaranje na one sablasne vjetrenjače i
mlinove, koji među nama kao nakazni znamen sveopćeg
zakašnjenja melju lažne mekinje svojih nesposobnosti.

SECESIJA
Likovni pokret koji je počeo u Miinchenu oko ča­
sopisa »Jugend« pod konac prošlog stoljeća, a koji je
preko Beča djelovao na zagrebačku likovnu i književnu
Modernu presudno i negativno. Veliki dio naše domaće
književne i likovne savremene zbrke još uvijek je samo
posljedica te nesretne secesije, pokreta neoromantičnog,
idealističkog i malograđanski reakcionarnog. Jedini li­
kovni rezultat naše secesije ostaje danas Meštrovićeva
skulptura. (Vidovdanski hram).

SO LO VJE V V L A D IM IR
Rođen 1853, studira prirodne znanosti i filozofiju,
druguje sa Slavenofilima, pada pod utjecaj Sweden-
borga, Svetoga Augustina, Duns Scotusa, Hermes Tris-
megistusa, postaje Kantovac, Schopenhauerovac, Hart-
mannovac. Odbijen od Univerze, poslije onemogućene
profesorske karijere putuje u Đakovo biskupu Stros-
smayeru i u Zagrebu (na biskupov trošak) štampa prvi
svezak svog osnovnog djela: Povijest i Budućnost Teo­
kracije. Bio je borben, bez nekog naročitog pjesničkog
talenta, a kao teozof i mistik, preteča je ruskog deka­
dentnog simbolizma. Za Solovjeva biti bez boga znači

306
biti samoubojica, i zato je za Solovjeva jedina poezija
— religija, a prava religija — katolicizam.

S IM M E L G E O R G
(1858— 1918) filozof, sociolog, pisao je o moralu, o
novcu, 0 kulturnohistorijskim pitanjima, o Rembrandtu:
kao skeptik-idealista, prilično je nejasan u svojim izla­
ganjima. Apstraktan u opisivanju detalja, sasvim mu­
tan i zapleten u zaključcima, Simmel se koleba između
Kanta i savremenih desnih neokantovskih korektura
relativističkoga kriticizma.

SPEN GLER O SW ALD

Historik i nazovimislilac, danas neobično u modi.
Sa svojim osnovnim djelom o propasti zapadne civiliza­
cije stekao je glasan ugled, koji je mnogo veći od njegova
značenja. Konzervativan idealista, Spengler u mnogim
svojim pogledima propovijeda ideje vrlo bliske narod­
nom socijalizmu.

S T IR N E R M A X
Pseudonim pod kojim je Kaspar Schmidt, teolog i
filolog, objavio svoje poznato anarhoindividualističko
djelo: »Der Einzige und sein Eigenthum«, god. 1844.
Stirner je radio kao predavač na visokim školama u
Berlinu, i raskrstivši načelno s mnogim predrasudama
ostavio je svoje građansko zanimanje te kao »slobodan
i nezavisan« književnik umro u najvećoj bijedi godine
1856, relativno još mlad, ne navršivši pedeset godina.
Djelo »Der Einzige und sein Eigenthum« imalo je za
moto špansku poslovicu »Da Dios almendras al que no-
tiene muelas«, što bi od prilike značilo da je: Bog

307
obdario bademovima onoga tko ne može da grize, a
bilo je posvećeno u sentimentalnom stilu vremena
»Meinem Liebchen Marie Dahnhardt«. Stirner se u
svojoj analizi načelno razračunava sa svim idealističkim,
feuerbachovskim i fichteovskim predrasudama svoga
vremena, sa jednog hyperindividualističkoga gledišta,
toliko naglašenog, da to njegovo stanovište prelazi mje­
stimično u čistu metafiziku. Pojmovi: zlo i dobro, bog,
čovječanstvo, čovjekoljublje, istina, sloboda, pravednost,
rodoljublje, vjernost duha ili tijela su po Stirneru u sebi
metafizički zaokruženi, hladno i sebeljubivo odvojeni
od čovjeka, od ljudskog subjekta, od nas kao takvih,
a Stirnerova je teza da bi trebalo odbraniti interesnu sferu
sebeljubivog, pojedinačnog subjektivnog u nama i između
onog pojma što ga svaki pojedinac nosi o »Sebi« i o
svome »Ja« i pojava koje taj pojam okružuju povući ne­
premostivu granicu egoizma. Socijalne snage, prirodne
snage, zemaljske i nadzemaljske snage, sve bezbrojne
savjesti i predrasude samo su sablasti i praznovjerja koja
lebde oko nas kao sjene bogova, polubogova, duhova,
demona, prikaza i priviđenja, a sve je zapravo jedan
utjelovljeni, ostvareni besmisao. Stirner stoji na stano­
vištu antirousseauovskom, po kome je Feuerbachova
teza da bi čovjek čovjeku trebao da bude čovjek samo
antropologizirana teologija: homo homini deus. Za
njega je Robespierre samo fanatizirani svećenik, koji
kolje svoje žrtve na žrtveniku jedne nove (zapravo stare)
religije, koju su prozvali »slobodom«, i Stirner je
uvjeren da je fraza o bogočovjeku isto tako laž kao sve
ostale tada savremene građanske parole građanskoga
liberalizma, političke ravnopravnosti ili bilo koja teza
socijalnog ili humanog značenja. Pedeset godina prije

308
Nietzschea, Max Stirner očajavao je da je izvan našega
subjekta svaka pojava predrasuda i svaki nelični napor
jalov, on je znao da vjerovati u čovjeka kao takvog
znači zapravo biti kršćanin, da su sve slike o vlasti,
snazi, sili ili o slobodi zapravo samoobmane, ali da je
i njegova teza, koja postavlja težište na pojedinca isto
tako ništavna jer ne opirući se ni o što čovjek se zapravo
opire na samoga sebe, to jest na ništa. Taj njegov meta­
fizički nihilizam: »was gut und böse! Ich bin ja selber
meine Sache, und ich bin weder gut und böse« zvuči
patetično kao Nietzscheov Zaratustra, i u borbi protiv
Fichtea da je naše »Ja — Sve«, Stirner grmi »Ja« nije
»Sve« jer je »samo naše Ja sverazorno, a samo ono naše
Ja koje ne nastaje, koje je konačno, samo je ono doista
naše Ja!« U pobuni protiv Babeufovih ljudskih ili
feudalnih naslijeđenih i stečenih prava, u borbi protiv
svega što je u nama još uvijek divljačko, »crnačko, mon-
goloidno, kitajsko, mandarinsko, kmetsko, feudalno ili
građansko«, promatrajući život iz perspektive, unutar
koje je čitava socijalistička perioda samo neznatan de­
talj kršćanske faze sa simboličnom biblijskom parolom:
daj nam kruh naš svagdašnji, Stirner naslućuje da je u
svim tim šarenim i glasnim prošlostima čovječanstva
borba išla zapravo »samo za kruh, a ne za specijalne
životne napetosti«. Pojam imaginarnog životnog inten­
ziteta kod Stirnera je zapravo idealistički: to je Stirnerov
mjestimično sretno nadahnuti poetski volumen nje­
govih zamisli, po kojima je život samorastvorno raspa­
danje samoga sebe, a naći sebe to ne znači sebe krotiti
nego sebe živjeti. Razlistavajući dakle pojam našega »Ja«
kao artičoku, kidajući iz njega list po list predrasuda,
laži i krivih pretpostavaka, tražeći dublji i sakriveniji

309
smisao životnih užitaka, Stirner se postepeno rješava
predrasuda, spona, stega, zabluda i krivih slika, on se
luči i razlučuje, samorastvara i raskapa, a na dnu svega
ne nalazi lično zapravo ništa više nego što je Schiller prije
njega već odredio kao: »das wahrhaft — menschliche«
(»doista — ljudsko«), a Nietzsche poslije njega s prezi­
rom odbacio kao: »allzumenschliche« (»suviše— ljudsko«).
Po Stirneru je čovjek od prvog do posljednjeg daha
živ, svoj, savršen, konačan, dakle ni po čemu usavršiv.
Čovjek, dakle, treba da živi bez poziva, bez misija, bez
zvanja, bez čina, bez predrasuda, svjestan da ne može
nikada postati nešto drugo nego što već jeste, to jest
jedno »Ja«. Čovjek nije čovjek kada sanja ili kada čezne
nego kad postoji, a sve ljudske pojave njegovog po­
stojanja nisu nikakva polazna tačka nego cilj. I jer naše
ljudsko »Ja« još nije postalo našim priznatim »Ja«, zato
je stoljećima uvijek netko drugi »Ja« mjesto našeg »Ja«:
zato su mjesto našeg »Ja« na dnevnome redu subjekti
koji vjeruju ili koji ubijaju iz bilo kakvog fanatizma.
»Ja« je po Stirneru kriterij sviju istina i više nego bilo
koja druga misao naše je »Ja« neizrecivo i u sebi jedin­
stveno. Jedinstven i u sebi samome oslobođeni poje­
dinac ne živi da bi ostvario nešto idejno ili materi­
jalno, nego živi protivu svega što ga priječi da njegovo
»Ja« ne bude potpuno slobodno.

S T R O H E IM E R IC V O N
Bio je pruski oficir, zatim je postao poznat filmski re­
datelj i glumac. Režira filmove koji mu nisu uvijek po
volji; po svome ukusu stvorio je snažan i opori natura-
listički film Gread, koji nikada nije integralno prikazivan,
jer bi predstava trajala, kažu, osam sati.

310
 STRUVE PETAR
Protivnik dijalektičke metode, urednik almanaha i ko­
lektivnih zbornika za kult »metafizičke ličnosti«, koja je
»sama sebi svrhom«. Substancijalno pojimanje duše je
»metafizički neoborivo« jer »poimanje duševne djelat­
nosti pretpostavlja duševnu substanciju«. Ovaj idealista
duhoborac danas je profesor sociologije na beogradskom
univerzitetu.

S T U C K FRAN Z VON
Postao je plemićem godine 1905 i kao pravi pučki
došljak tim se je svojim nazovi-plemstvom bijedno isti­
cao u junkerskoj sredini, gdje je mnogo više značilo
imati predikat nego talenta. Narativan slikar, jedan od
stupova münchenske secesije, djelovao je na naše sli­
kare i na naše slikarstvo u svakom pogledu negativno.
Njegov upliv osjeća se i u lirici zagrebačke Moderne:
Vidrić i Vidrićevi epigoni. U slikarstvu: Mirko Rački.

Š E G V IĆ K E R U B IN F R A T A R
Publicista bez značenja, skinut s dnevnog reda još
prije rata, pojavio se kao urednik Hrvatske Smotre go­
dine 1933 ponovno u književnoj javnosti.

T A N G A N J IK A
Jezero u ekvatorijalnoj Africi, gdje su arheolozi ot­
krili nove tragove pračovjeka. Po rezultatima tih naj­
novijih iskopina izgleda da je taj stariji brat pračovjeka
heidelberškog, neanderthalskog i krapinskog živio mnogo
ranije od svojih evropskih drugova, te se prema tome
imaginarna brojka trajanja naše civilizacije pomakla
znatno naprijed. Možda i za nekoliko milijuna godina.

311
 V A L E R Y P A U L A M B R O ISE
Rođen 1871, dugogodišnji tajnik pariške dopisne agen­
cije Havas, jedan od četrdesetorice živih besmrtnika u ze­
lenom fraku, ime pred kojim se svi evropski snobovi ruše
kao kegle u provincijskoj kuglani. Valéry je jedan od
posljednjih izdanaka kasnog francuskog simbolizma, svr­
šavajući u mutnim i nejasnim slikama dekadentne knji­
ževne sheme, koja u svom nadstvarnom, onostranom
metafizičkom dijelu nije drugo nego najobičnija, rafini­
rano izopačena banalnost.
Kao ideolog Paul Valéry spada u glasnu plejadu zbu­
njenih i pomalo šokiranih evropskih velegrađana, koji
kao više-manje nadareni neuravnoteženi i izgubljeni
brodolomci lutaju danas između ratova i država i po­
bjeda i svih ostalih savremenih oluja kao krpe koje po
svijetu raznosi vjetar savremenih događaja sada u ovom,
a sada u onom smjeru. Za Valéry-a je pojam politike
pojam slijepe, metafizičke, voluntarističke, elementarne
prasnage, kao što su sve bolesti i sve prirodne pojave.
U svijetu današnjih divljih sudara, duše takvih uvrije­
đenih plavih čarapa (kao što su svi mallarméizirani na­
mještenici poluslužbenih dopisnih agencija) uznemi-
mirene su i zabrinute, i ti mozgovi u međunarodnim om­
jerima lirski i sistematski razvodnjuju sve (pa i najjedno­
stavnije) pojmove, do neurasteničnog pesimizma, izra­
ženog obično u stihovima koji se apartno rimuju. Bez
stava i bez uvjerenja, pa čak i bez nekog naročitog
značenja ta se gospoda poigravaju s mutnim i nejasnim
simbolima kao sa znacima nadzemaljskih, onostranih,
nama (ostalim smrtnicima) nepoznatih svjetova, i tako
sazivaju duhove čas u zelenome fraku pod kupolom
Akademije, čas kod banketa na međunarodnim sastan­

312
cima klubova PEN , čas u sjeni poluslužbenih dopisnih
agencija, a čas na čelu velikih kulturnih (imperijalističkih)
misija, o kojima grmi čitava štampa kao o novom Betle­
hemu. Ovi epigoni genijalnih bohema devetnaestoga
stoljeća zapravo su konjunkturiste, koji se društveno
koriste lirskim rezultatima onih blijedih stradalnika,
koji su plakali svoje pjesme, jer su morali da byronski
žderu svoje vlastito srce, a ovi se danas pretvaraju i
fingiraju svoju mutnu lirsku melankoliju, kako bi se na
ljestvici društvenih uspjeha popeli što više. U toj otvo­
renoj dilemi između dara i uvjerenja te uspjeha i kari­
jere, zeleni frakovi su za karijeru, propovijedajući bez­
izgledni pesimizam pod svojim dvorogim zlatnim klo­
bukom, sa espadom i masivnim zlatnim brokatom na
besmrtničkom fraku.

VALM Y

Do dana bitke kojom se je proslavilo, nepoznato

malo selo u ogromnom kompleksu gustih i neprohodnih
šuma, koje su se protezale između Sedana i Verduna, po
riječima Dumourieza, kao francuski Termopili. Kod
vjetrenjače valmyske ostala je poražena austrijsko-
pruska saveznička armada od francuske vojske gladne,
gole, izmučene, bolesne i umorne, rastrovane poli­
tičkom zbrkom i neredima, istoga dana dvadesetog
rujna 1792 kada je u Parizu konvent izglasao republiku.

Glavni zapovjednik francuske vojske Charles Fran­

çois Dumouriez, rođen 1739 bio je oficir po zanimanju,
pustolov po svojim ličnim sklonostima, čovjek, koji je
već pod Ljudevitom Petnaestim ratovao po svim rati­
štima od Klosterkampa do Korzike. Učestvovao je u

313
proturuskoj akciji kod Poljaka 1772, uapšen zbog svoje
zavjereničke djelatnosti u tajnoj švedskoj misiji suđen
je na robiju i odležao tri godine u Bastilji. K ad je
buknula revolucija Dumouriez je bio vraćen u vojsku
u činu maréchal de camp-a (brigadnog generala), a
godine 1792 u posljednjim danima vlade Ljudevita
Šesnaestoga bio je ministar rata i ministar inostranih
poslova, da bi poslije bijega Lafayettovog postao glav­
nim zapovjednikom sjeverne francuske vojske u ratu
protiv savezničkih austro-pruskih četa. Poraženi fran­
cuski bataljoni, desetkovani i demoralizirani padom
Longvu-a i Verduna uzmicali su preko argonskih šuma,
a pruskoaustrijska armada pod zapovjedništvom vojvode
od Braunschweiga stajala je već jednom nogom na
plodnim seinskim ravnicama na otvorenoj cesti u Pariz.
T a Dumouriezova vojska brojeći jedva trinaesthiljada
ljudi bila je posljednja karta Pariza, koji je ugrožen
pobunom na jugu i u centru Francuske, razderan na
bijesne borbe frakcija u Konventu i po ulicama, klao
aristokraciju, marširao pod crnim barjacima i pijano
pjevao carmagnolu. Ogromna engleska flota od dva­
deset i dvije fregate po pedeset topova, sa stodvadeset-
ipet laganih fregata i sto drugih brodova pojačanih sa
više od stotinu ratnih holandeskih lađa, krstarila je pred
francuskim obalama, a stoideset hiljada prvorazredno
opremljene pruske vojske s ogromnim ugledom nepo­
bjedivih legija Fridriha Velikoga poslije sedmogodišnjeg
rata, pojačane sa emigrantskim-legijama, cvijetom fran­
cuskog plemstva, marširalo je spram Pariza da šatre tu
satansku hidru ateizma i novoprobuđenog elementa
koji se pod svojim zastavama prviput javio u historiji
pod imenom narodnosti.

3H
 Bitka kod Valmya po svojim sastavnim komponen­
tama, po svojoj dinamici, koja je tu poprimila oblik
simbola, po tragičnim okolnostima po kojima je tada
sudbina jedne čitave evropske međunarodne društvene
koncepcije visila na ni ti, mnogo je slična u svom političkom
i strateškom značenju Cromwellovoj pobjedi kod New-
bury-a stoičetrdeset godina ranije: 27. X . 1644. Uz
Dumourieza vrlo je vješto u tim prvim i najsudbono­
snijim operacijama oko Valmya manevrirao i François
Cristophe Kellermann, husar u sedmogodišnjem ratu,
brigadni general za prvih dana revolucije a poslije pada
Robespièrre-a vrhovni zapovjednik svih naoružanih
snaga, zatim stup konzulata, maršal carstva i senator,
a pod Restauracijom pair. Dok je Dumouriez poslije
Valmya i poslije svoje druge odlučne pobjede kod Jé-
mapesa šestoga novembra iste godine nad austrijskim
generalissimusom hercogom Sachsen-Teschenom i ge­
neralom Clairfaytom počeo kao nesumnjiv pobjednik
da snuje zavjeru protiv Konventa, da pregovara s ne­
prijateljem za primirje, kako bi mogao da udari na
jakobinski Pariz, dotle je Kellermann ostao u prvoj
fazi loyalan, prešao kasnije u bonapartiste i kao takav
od Napoleona dobio svoj naslov hercoga od Valmya.
Dumouriez, otkriven, u strahu pred tjeralicom K on­
venta, koja je bila raspisana na tridesethiljada livri šter-
lina na njegovu glavu, prebjegao je u neprijateljski ta­
bor i ostao kao veleizdajnik za granicom do svoje
smrti (1823), a Kellermann je izdao revoluciju sa prvim
konzulom, a Cara za restauracije, ostavši kao šef ordena
legije časti i kao maršal: kraljevski pair uvijek u prvome
planu historijske scene.

315
 Sve to što je došlo poslije Valmya bila je izdaja i vele­
izdaja, lukavi manevar starih lisaca i pustolova, koji su
se kao Dumouriezovi generali i doglavnici: Poljak
Miaczinski, Peruanac Miranda ili Škot Mac Donald
tukli po svim kontinentima i pod svim zastavama kao
prava djeca svoga vremena: uvijek na konju, s kaži­
prstom na kokotu kubure, u sjaju logorske vatre, pijani
i divlji simboli jedne katastrofe koja je Evropom pro-
tutnjala kao grmljavina. Mnogo je sličnosti između
valmyskih dana i situacije na Kazanskoj fronti 1918 kao
što je to neobično živo ocrtala Larissa Reisner ili kasnije
Babelj u svojoj konjaničkoj armadi. T o su trenutci o
kakvima je i stari Goethe mislio da je potrebno da se
izrazi patetično, kako se osjeća sudbina, koja izgleda da
ipak nije igra slučaja.
Bez pobjede kod Valmya i u slučaju da je Crommvell
bio poražen kod Newburya, velike političke periode
Cromwellovog političkog protektorata ili Konventa i
Konzulata ne bi se bile razvile. Protusnage, pobjeđujući
tek dvadeset godina kasnije nisu mogle više značiti na­
stavak status quo-a, jer su se međutim stvorili uslovi
novog društvenog uređenja koje je bilo već ekonomski i
politički fakat, a ne više program i teorija.

V A T IK A N
Palača u Rimu u kojoj stanuje Sveti Otac: ima hi­
ljadu soba i dvadeset dvorišta, građena i dograđivana
četrnaeststotina godina. Poslije napoleonske pustolo­
vine, kada je Papa kao vazal carski morao da otputuje
u Pariz na krunisanje Bonapartovo, uspostavljena je pa­
pinska država na bečkom kongresu (1814) da bi se 1849
za revolucije u temeljima pokolebana, uzdržala pomoću

316
francuskih topova. Hiljaduosamstosedamdesete pada pa­
pinski Rim u ruke talijanske i sve do Musolinijeve Re­
stauracije Papa je sjedio u Vatikanu kao internirani
Suveren. Danas je Vatikan slobodna država Stato della
Citta del Vaticano sa 600 stanovnika; u slavu te resta­
uracije ispjevao je vojni vikar monsignor dr. Ružić jedan
epos u deset pjevanja, pod naslovom: Ave victor. Fratar
Kerubin napisao je za toga Ružica da je veći pjesnik od
Dantea.

V E R B Ö C Z Y IS T V A N
(1458— 1541), autor pravnog kodeksa Tripartitum
opus iuris consuetudinarii inclyti regni Hungariae, koji je
sankcionisan 1514. Djelo je napisano po liniji neprikri­
vene tendence da se razlika između nižeg i višeg plemstva
nivelira. Tripartit je preveden na hrvatski 1574.

V O JS K A SPA SA
Salvation Army, vojnički organizovana četa usidje­
lica, metodista, bogomoljaca i čudaka, koji sviraju u
klarinete i trublje i sa bubnjanjem po ulicama propo­
vijedaju ljubav spram bližnjega. B. Shaw narugao se toj
družbi u svojoj komediji »Major Barbara« prije trideset
godina, i ta se uniformirana vojska (osnovana 1878)
javlja i kod nas sa pedeset i pet godišnjim zakašnjenjem.
Preko 20.000 oficira te vojske kreće se po svijetu, štam­
pajući slabe knjige i pjevajući po ulicama, obično u
nedjelju poslije podne, kada je po svim evropskim
gradovima prilično dosadno i ljudi vole da se zaustave
kod te parade, smiješne kao što su sve sajamske hala­
buke: vatrogasne priredbe, dobrotvorne čajanke i zvo­
njava zvona.

317
 W E D E K IN D F R A N K
(1864— 1918), njemački pjesnik i glumac, napisao je
mnogo drama u kojima je igrao i glavne uloge. Igran je
i na našim kazalištima, ali bez uspjeha. U poratnoj i
obezglavljenoj maniji bioskopskoj, njegove su bizarne i
simbolične književne motive upropastili na platnu.

W E IN IN G E R O T T O
Ustrijelio se u dvadeset i trećoj godini (1903) kao
dosljedni pesimista. Dečko natprosječno nadaren, raz­
radio je ogromnu literaturu u pitanju biseksualiteta kod
oba spola, naznačivši neke nove, do tada još slabo ispi­
tane komplekse te mračne oblasti.

Y O -Y O
Igra savršeno staračka, senilna, trik jedne sezone,
neobično simptomatičan za vrijeme u kome živimo.
T im drvenim kotačićem, koji se pretvara u pomično
klupko, tim čarobnim vretencem igrala se bjesomučno
čitava naša bolesna civilizacija kao opsjednuta. Školska
djeca na ulici i članovi parlamenta po klupama, dje­
vojke i starci, svi su yo-yoizirali u neshvatljivoj psihozi.
T a ista igra zvala se za vrijeme velike francuske revo­
lucije »emigrette«, a igrali su se njom francuski emigranti,
uzrujano očekujući pad jakobinske strahovlade.

ZM IJA M O R S K A
Neman, čudovište, monstrum marinum, T h e great
Sea-Serpent, Seeschlange, Seeungeheuer, priviđenje
pretpotopne morske zmije, koje se javlja pomorcima od
pamtivijeka, a doista ne postoji. Po opisu Olausa Mag-
nusa (1555) ta zmija je duga oko 30 m, tamnosmeđe

3i 8
boje sa ogromnom grivom i crvenim očima. Dupin,
kit ili morska trava, ta je sablast dokumenat sredovječne
psihoze naših dana. Za viziju kod Loch Nessa u Škot­
skoj, koju su objavile sve novine kao fotografiju, utvr­
đeno je da je bila najobičniji panj što ga je izbacilo more.
Vidio ju je i jedan mali dečko kod Visa (splitsko »Novo
Doba«), a i sa transatlantika »Mauritanija« javio je
kapetan toga broda preko svoje antene, da mu se javlja
u irskim vodama. Sve se to događa u vrijeme kada je u
Beču poslije pobjedonosne bitke kod Floridsdorfa po­
kršteno 10.000 bezbožne djece, a 250.000 vjernika se
vratilo pod okrilje rimske crkve.
U Dubrovniku, gdje sa propovjedaonice proklinju
»Agoniju«, drveni kipovi svetaca miču očima.
Živimo u doba morskih nemani kada se novinske
patke pretvaraju u legende. Naše je vrijeme mitsko.

319
 SADRŽAJ
E V R O P A D A N A S ........................................................................ 7
M O JA R A T N A L I R I K A ........................................................... 33
A M S T E R D A M S K E V A R I J A C I J E .......................................... 45
B E Č K E V A R IJA C IJE ................................................................6i
S T A V I S K Y ................... .......................................................... 79
H R VA TSK A SM OTRA . .................................................... 95
N E K O L IK O RIJEČI O HEINRICH U K L E IS T U . . . 115
STEFA N GEORGE ............................................................... 131
SM RT JAKOBA W A S S E R M A N N A ................................... 149
HERMANN B A H R ........................................................ 157
U SPOM EN A D O L F A LO O SA ....................................... 171
L U N A Č A R S K I ............................................................................ 181
D R A G U T IN D O M J A N I Ć ................................................... 195
M . C R N J A N S K I O R A T U ....................................................... 207
R A Z G O V O R O M A T E R IJ A L IZ M U ..................................221
L J U D I P U T U J U .................,..................................................... 247

T U M A Č I M E N A I P O J M O V A ...................................... . 2 6 5
 Opremio Mato Benković
K orektor Biserka Zetković

Izdavač Z O R A
Izdavačko poduzeće Zagreb, Prilaz JN A 2/II.
Z a izdavača Ivan Dončević
Rkp. br. 916 — 2 o'/s tiskanih araka
Tiskanje dovršeno 24. X I . 1956.
u tiskari G rafičkog zavoda Hrvatske
Zagreb, Frankopanska ul. 26

D in. 700*— (u poluplatnu)

D in . 900*— (u cijelom platnu)

51517