PODSTREKAVANJE

Poduzimanje takve radnje kojom se kod druge osobe stvara ili učvršćuje odluka da se poduzme
protupravna radnja od strane druge osobe kojom će se ostvariti radnja krivičnog djela.

Može postojati samo ako kod podstrekavane osobe u vrijeme podstrekavanja nije postojala čvrsta
odluka na izvršenje djela. Podstrekavanje će postojati kad je kod podstrekavanog postojala kolebljiva
odluka; postojat će i u situaciji kad je podstrekač sam dao ideju da učini određeno djelo, ili je sam
izrazio spremnost da učini djelo. Ako je već postojala čvrsta odluka, ne može se raditi o
podstrekavanju, već može postojati neuspjelo podstrekavanje ili će se raditi o psihičkom pomaganju.
Najčešće se ostvaruje od strane jedne osobe koja djeluje na svijest i volju druge osobe. Međutim,
može se ostvariti i zajedničkim djelovanjem više osoba koje svjesno navode podstrekavanog na
učinjenje određenog krivičnog djela. .... (postoji svijest)
Ako osobe nisu svjesne zajedničkog djelovanja onda kod njih ne postoji ni sjedinjavanje volja i napora
za izmjenu volje kod podstrekavanog, pa se svaka od tih osoba smatra samostalnim podstrekačem, a
sapodstrekavanje je samo prividno.

Može da bude neposredno i posredno.

Najčešći oblik je neposredno podstrekavanje. Postoji kad podstrekač djeluje na svijest i volju
podstrekavanog da bi mu izazvao ili učvrstio volju na učinjenje djela.
Posredno postoji u slučaju kad jedna osoba kao podstrekač navodi drugu osobu da ona utiče na
treću, da ta treća osoba učini krivično djelo. U teoriji ima mišljenja prema kojima posredno
podstrekavanje i nije pravo podstrekavanje jer nema neposrednog odnosa između podstrekača i
učinitelja, koji je nužan da bi postojalo podstrekavanje.
Smatra se da to shvatanje nije prihvatljivo, jer i kod posrednog podstrekavanja postoji uzročna veza
između radnje posrednog podstrekača i posljedice koju je svojom radnjom prouzrokovala
podstrekavana osoba. To znači da postoji nužna povezanost radnje posrednog podstrekača i radnje
neposrednog učinitelja, pa ako je kod posrednog podstrekača postojala i krivnja u odnosu na djelo
onda nema razloga da se posredni podstrekač ne kazni.

Kad je riječ o radnji podstrekavanja kaže se da je to svaka ona radnja koja je preduzeta sa umišljajem,
a kojom se može uticati na volju druge osobe, u pravcu da se učini određeno krivično djelo.
Naše krivično zakonodavstvo do posljednjih izmjena iz 2010.g. nije sadržavalo posrednu odredbu koja
bi se odnosila na sredstva, kojima se vrši podstrekavanje.
Izmjenama iz 2010.g. član 30. KZBIH – dopunjen je novom odredbom stava 3., prema kojoj se kao
podstrekavanje na izvršenje krivičnog djela smatra: upućivanje molbe, ubjeđivanje/nagovaranje,
prikazivanje koristi od izvršenja krivičnog djela, davanje ili obećavanje poklona, zloupotreba odnosa
podređenosti ili zavisnosti, dovođenje ili održavanje osobe u stanju stvarne ili pravne zablude.

Pojedina sredstva u navedenoj odredbi nisu navedena taksativno već egzemplarno, što znači da
postoje i druga sredstva podstrekavanja, npr. izražavanje želje da se učini krivično djelo... itd.
Pored raznih sredstava podstrekavanja mogu postojati i razni načini, to nije samo pismenim i
usmenim izjavama, već mogu biti i geste, mimika, konkludentni čin, itd.
Može se ostvariti samo činjenjem, jer se smatra da se nečinjenjem kod druge osobe ne može ni
izazvati odluka na učinjenje, niti učvrstiti kolebljiva odluka.
Da bi postojalo podstrekavanje mora postojati odnos između podstrekača i podstrekavanog.
Podstrekač mora da bude uzrok stvaranja odluke na učinjenje krivičnog djela.
Odnos mora biti uspostavljen da podstrekač ima mogućnost da svojim djelovanjem izazove ili učvrsti
odluku kod druge osobe. Ta mogućnost u pravilu postojikad podstrekač djeluje na jednu određenu
osobu, ali ona postoji i kad podstrekač djeluje na određeni krug osoba, s tim da učinitelj bude iz
sastava tih osoba.
Prema tome, podstrekavana osoba ne mora biti individualno određena, podstrekaču ne mora biti
poznat podstrekavani, ali mu mora biti poznat krug osoba iz kojeg treba da proizađe izvršilac djela.
Npr. postojat će podstrekavanje ako jedna osoba na nekom zboru podstrekava da se ubije osoba koja
drži govor, pa neko od prisutnih i počini ubistvo;
taj krug osoba koji podstrekaču mora biti poznat redovno je prostorno povezan, kao što su osobe na
skupu, u zgradi, prostoriji, kasarni.., ali taj krug mogu predstavljati i osobe koje pripadaju istom
udruženju, stranci itd.
Da li u konkretnom slučaju postoji podstrekavanje koje je okrenuto ka krugu osoba, faktičko je
pitanje koje se riješava u svakom slučaju.

Kad je riječ o krivnji, članovi 30. (1), i 32. (1), kriv je ako je postupao sa umišljajem (direktni ili
eventualni) – jedini oblik krivnje za podstrekavanje, dok nehatno podstrekavanje ne zasniva krivnju
podstrekača.
Podstrekavanjem se prije svega izaziva/učvršćuje odluka da se učini djelo, ali kao posljedica
podstrekavanja pojavljuje se i radnja koju preduzima učinitelj da bi ostvario biće krivičnog djela.
S obzirom na to, potrebno je odrediti elemente kod podstrekača: umišljaj kod podstrekača je
dvostran, s jedne strane se odnosi na samu radnju podstrekavanja, a s druge strane odnosi se na
krivično djelo koje svojom radnjom treba da ostvari podstreknuti.

U odnosu na radnju podstrekavanja, direktni umišljaj će postojati kad je podstrekač bio svjestan svoje
radnje u smislu da će on tom radnjom (npr. davanje izvjesne sume novca) kod podstreknutog sigurno
izazvati ili učvrstiti odluku na učinjenje krivičnog djela, s tim da podstrekač upravo i hoće.
Eventualni umišljaj u odnosu na radnju podstrekača će postojati u slučaju kad je podstrekač bio
svjestan da bi svojom radnjom mogao kod podstrekavanog izazvati ili učvrstiti odluku na učinjenje
djela, pa je na to pristao.
S druge strane, za umišljaj podstrekača se traži da je bio svjestan ili bio dužan i mogao biti svjestan
djela koje svojom radnjom treba da ostvari učinitelj, s tim da je htio ili pristao da podstreknuti ostvari
konkretno biće krivičnog djela.
Podstrekač ustvari i poduzima radnju podstrekavanja radi bića KD, pa je to ostvarenje djela i cilj
podstrekačevog djelovanja. Podstrekač, osoba koja hoće ili pristaje na učinjenje djela, posredstvom
podstrekavanja, mora biti svjesna stvarnih obilježja bića KD na koje je podstrekavan, što znači da
mora biti svjestan obilježja u pogledu kojih se traži i svijest učinitelja djela koji to djelo ostvaruje s
umišljajem.
U odnosu na ona obilježja za koja se samo izuzetno traži svijest na strani neposrednog učinitelja, isto
tako samo izuzetno se traži i svijest o tim obilježjima na strani podstrekača. To znači da i podstrekač
samo izuzetno mora biti svjestan postupanja podstrekavanog, samo izuzetno – tj. u ovim slučajevima
u kojima je protupravnost obilježje bića KD na koje se podstrekava.
Isto tako svijest o nekim ličnim momentima, lični odnos, lično svojstvo, lična okolnost, mora biti
obuhvaćena sviješću podstrekača samo ako su ti lični momenti na strani učinitelja osnovna, a ne
dopunska obilježja određenog KD
Tako npr. neće biti podstrekač u KD rodoskrvnuća osoba koja je podstreknula bliske srodnike na
obljubu, a pri tome nije bila svjesna određenog srodničkog odnosa između osoba koje vrše obljubu
jer je srodnički odnos njegovo osnovno obilježje koje ako ne postoji isključuje postojanje KD.

Ukoliko zakon kod nekog KD traži određenu namjeru ili neki drugi subjektivni moment kao obilježje
KD, tada ta namjera ili postupanje u određenom cilju ne mora postojati i kod podstrekača, već je
dovoljno da postoji kod podstreknutnog i da je podstreknuti znao za taj subjektivni moment ili
najmanje da je pretpostavljao da postoji i s tim se saglasio. Međutim, ukoliko neki subjektivni
moment postoji kod podstrekača, a ne i kod podstrekavanog počinitelja, tada se podstrekač smatra
posrednim učiniteljem određenog djela.
U pogledu svijesti o konkretnom obliku stvarnih obilježja krivičnog djela, odnosno o konkretnom
obliku djela u cjelini, postoji izvjesna razlika između podstrekača i učinitelja.
Naime, dok je učinitelj redovno svjestan djela i njegovih stvarnih obilježja u najkonkretnijem obliku,
dotle je konkretizacija u svijesti podstrekača mnogo manja.
To je i razumljivo, jer učinitelj neposredno izvršava djelo, a podstrekač ostvaruje zamisao,
posredstvom podstrekavanog.
Podstrekač je taj koji određuje osnovne konture djela, a podstreknuti ostvaruje djelo u svim
pojedinostima. Npr. podstrekač daje sumu nova podstrekavanom i stvara odluku da on počini ubistvo
osobe, a podstrekavani ubistvo izvršava na određenom mjestu, u određeno vrijeme, uz sredstva i na
određen način.

Za svijest podstrekača dovoljno je da se odnosi na prouzrokovanje posljedice, tj. izvršenje djela, ali se
za tu svijest ne traži da on obuhvata i pojedinosti koje nisu od bitnog krivično-pravnog značaja.

Kada je riječ o podstrekavanju i sticaju, osnovno pravilo je da ne može postojati sticaj između
podstrekavanja i drugog oblika saučesništva. To znači da jedna osoba ne može odgovarati kao
saučinitelj i podstrekač, ili pomagač i podstrekač u istom KD.
Važi pravilo da teži oblik konzumira lakši, pa će podstrekavanje biti obuhvaćeno saučiniteljstvom, a
ono će konzumirati pomaganje.
S druge strane, može postojati i idealan i realan sticaj podstrekavanja.
Idealan će postojati kad podstrekač jednom radnjom podstrekne na učinjenje više KD, pri čemu je
nebitno da li su djela na koje je podstreknuo počinjena u idealnom ili realnom sticaju.
Realni će postojati kada se sa više radnji podstreknuti podstrekne na više radnji bez obzira da li su
počinjene u idealnom ili realnom sticaju.
Neće postojati realni sticaj ako se sa više podstrekačkih radnji (davanje novca, nagovaranje,
dovođenje u zabludu) podstrekne na učinjenje jednog KD.
Pored uspjelog podstrekavanja savremena krivična zakonodavstva u pravilu sadrže posebne odredbe
o tzv. neuspjelom podstrekavanju. Ono može postojati bez obzira na to da li kod podstrekača postoji
već čvrsta odluka na učinjenje djela u odnosu na osobu koja još nije bila stvorila dovoljno čvrstu
odluku na učinjenje djela, neuspjelo podstrekavanje može da se ostvari u 2 vida: s obzirom ns
posljedice koje postoje kod uspjelog podstrekavanja.

Prvi vid neuspjelog podstrekavanja će postojati u slučaju kad je podstrekač poduzeo radnju, ali nije
uspio kod podstrekavanog niti da izazove/učvrsti odluku na učinjenje krivičnog djela.
Da bi se radilo o neuspjelom podstrekavanju, pored umišljaja mora postojati i radnja podstrekavanja,
a to znači da mora postojati kontakt između podstrekača i podstrekavanog, te da je podstrekač
svojom radnjom vršio uticaj na svijest i volju podstrekavanog.
To znači da nije dovoljno samo da se preduzme radnja podstrekavanja samo s umišljajem, već se traži
da se tom radnjom stvarno djelovalo na tu osobu, svijest i volju.
Tako se npr. neće raditi o neuspjelom podstrekavanju ako je podstrekač poslao pismo podstrekaču u
kojem mu nudi izvjesnu sumu novca za učinjenje djela, a to pismo nikad ne dođe do adresata, tj.
osobe koja je u svijesti podstrekača zamišljena kao budući učinitelj KD.

Drugi vid bi postojao u slučaju kad je podstrekač uspio da svojom podstrekačkom radnjom
stvori/učvrsti odluku kod podstrekavanog, a podstreknuti nije djelo uopće učinio, nije ga ni pokušao, i
to iz bilo kojeg razloga, jer se npr. predomislio, razbolio, umro, poginuo, ili je spriječen u učinjenju na
drugi način.

Prema odredbi člana 30. (2) KZBiH koja se odnosi na neuspjelo podstrekavanje, ko drugog s
umišljajem podstrekava na učinjenje djela za koje se po zakonu može izreći kazna po zatvoru 3
godine ili teža, a djelo ne bude ni pokušano, kaznit će se kao za pokušaj KD.
Iz zakonske odredbe se vidi: da je za kažnjavanje za neuspjelo podstrekavanje nužno da se ostvare
kumulativno 3 uvjeta – 1. Da postoji radnja podstrekavanja preduzeta sa umišljajem, a to znači da je
podstrekač svojom radnjom, stvarno i djelovao na svijest i volju; 2. Da se podstrekavanje odnosilo na
KD za koje se po zakonu može izreći kazna 3 godine zatvora ili teža, što znači da naš zakon ne
predviđa kažnjavanje za neuspjelo podstrekavanje na sva djela (izuzeta su djela za koja je propisani
posebni maximum manji od 3 godine); 3. Da djelo na koje se podstrekavanje odnosilo, podstreknuti
nije ni pokušao, jer ako je pokušao to nije neuspjelo već uspjelo podstrekavanje.

Za neuspjelo podstrekavanje se kažnjava kao i za pokušaj (u granicama kazne, s tim da se može i blaže
kazniti).
Kada je riječ o kažnjavanju podstrekača u odredbi člana 31. (1) KZBiH, postavljeno je osnovno pravilo
prema kojem se podstrekač kažnjava kao da je djelo sam učinio. To znači da je naš zakonodavas
prihvatio princip za podstrekavanje kao i za neposredno učinjenje KD.

Ako je podstreknuti učinio djelo, onda se i podstrekač kažnjava kaznom koja je u zakonu propisana za
učinitelja. Ako je ostvario samo pokušaj djela na koje je podstreknut, kažnjava se kao i učinitelj koji je
pokušao to djelo, znači u granicama propisane kazne, sa mogučnošću blažeg kažnjavanja.
Takav zaključak proizilazi iz akcesorne/zavisne prirode saučesništva; iz postavke da podstrekač
odgovara za ono što je podstreknuti učinio, a ne za to što je podstrekavanjem htio da postigne.
Iako naš zakonodavac prihvata princip jednakog kažnjavanja za podstrekavanje kao i za učinjenje KD,
što znači da je podstrekavanje ugroženo istom kaznom kao i neposredno izvršenje djela, to ne znači
da će u svakom pojedinačnom slučaju sud ocijeniti iste podstrekaču i učinitelju djela.
Te kazne mogu biti iste, ali mogu biti i različite, pa čak i tako različite da podstrekač bude strožije
kažnjen nego neposredni učinitelj.
Razlog tome je što sudska individualizacija kazne, tj. izbor vrste i mjere kazne u konkretnom slučaju,
zasebno vrši u odnosu na učinitelja, a zasebno u odnosu na podstrekača.
Tako npr. ako je podstrekač punoljetna osoba od 40 godina, a neposredni učinitelj osoba s tek
navršenih 18 godina, moglo bi se dogoditi da veća kazna bude odmjerena podstrekaču kao osobi sa
životnim iskustvom, nego neposredni učinitelj koji je tek navršio, i nema velikog iskustva, jer je
podstrekač upravo pokretački duh zločona (spiritus momenTs?) koji neposredni učinitelj bez
podstrekavanja sam ne bi nikad počinio.

Naš zakon predviđa i posebnu odredbu o obligatornom oslobođenju od kazne za podstrekača koji
dobrovoljno spriječi učinjenje djela. Učinjenje djela mora biti spriječeno djelovanjem podstrekača;
nije dovoljno da je ostalo u pokušaju zbog djelovanja okolnosti, podstrekač se može truditi da spriječi
učinjenje djela, ali u tome mora uspjeti, nije dovoljno samo da se trudio; on mora izdejstvovati
promjenu odluke kod podstreknutog.
Ako se podstrekač trudio ali bezuspješno, pa je do učinjenja djela ipak došli, to se eventualno može
uzeti kao olakšavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne, dok oslobođenje od kazne ne dolazi u
obzir. Oslobođenje bi došlo u obzir bilo da podstrekač sam neposredno spriječi izvršenje djela, bilo da
je djelo spriječeno posrednim putem, ili je pozvao npr. hitnu pomoć itd.
Za oslobođenje od kazne je bitno da između naknadne radnje podstrekača i izostanka posljedice
postoji uzročna veza.
Spriječavanje djela mora biti dobrovoljno, mora biti izvršeno pod dejstvom motiva koji su nastali
neovisno od okolnosti koje bi ukazivale da će djelo biti otkriveno, ili da neće biti izvršeno.
Etička vrijednost motiva kod spriječavanja nije od značaja; dobrovoljnost može postojati i onda kad
su djelovali motivi koji su sa etičkog stajališta negativni, npr. strah od kazne itd.

U nekim zakonskim odredbama, podstrekavanje je predviđeno kao posebno KD i to na način da je

inkriminisano podstrekavanja uopće ili je inkriminisano neko posredno podstrekavanje.
Član 107.? KZFBiH inkriminisao je navođenje drugog na samoubistvo koje bude učinjeno;
kod genocida i ratnih zločina inkriminsano je naređivanje da se ta djelo počine.
U takvim slučajevima, u kojima je podstrekavanje zakonom određeno kao KD, tada sama radnja
podstrekavanja predstavlja samostalno djelo koje može biti ostavreno kao svršeno ili kao pokušaj
djela. Djelo je svršeno ako je radnja podstrekavanja dovršena, pri čemu je bez značaja da li je taj
uticaj na svijest i volju podstrekavanog bio uspješan ili bezuspješan.

I uspjelo i neuspjelo podstrekavanje predstavlja svršeno djelo podstrekavanja.

Pokušaj podstrekavanja bi postojao u slučaju kad je radnja podstrekavanja preduzeta, ali nije došlo
do uticaja na volju onog na kog se odnosilo.
Treba imati u vodu da odredbe o podstrekavanju kao saučesništvu i o neuspjelom podstrekavanju
imaju supsidijaran karakter, jer se primijenjuju samo u slučaju kada zakon ne predviđa određeno
podstrekavanje kao posebno krivično djelo.