Hrvatsko slavlje na Tavankutu

Prije nekoliko meseci osnovan je na Tavankutu Ogranak Seljačke Sloge. Cilj je

društva, da širi prosvjetu medju hrvatskim seljacima i to predavanjem, širenjem dobrih knjiga
i časopisa, da priredjuje za nepismene analfabetske tečaje itd. Za kratko vrijeme napredovalo
je ovo društvo vrlo lijepe. Danas broji već blizu 300 članova, što je dokaz, da je hrvatska
svijest naših tavankućana i te kako jaka.
Na Poklade prvi dan poslije podne i drugi dan u veče priredio je Ogranak Seljačke
Sloge na Tavankutu vrlo uspjelu pozorišnu predstavu. Narod je pohrlio iz svih krajeva
Tavankuta, Čikerije i Mirgeša da se divi našim djevojkama i momcima, koji su svoje uloge
odigrali vrlo dobro i često bili burno pozdravljeni.
Predavalo se: Lječnik protiv volje i Ljubica.
Poslije predstave razvilo se u velikom dvorištu hrvatsko kolo, koje je trajalo do zore.
Narod je otišao sa ovih zabava sa najljepšim uspomenama. Ova zabava seljačke Sloge ulila je
našem narodu u srcu još više volje i snage u radu za dobro hrvatskoga naroda. Ono hiljadu
posetilaca prvog i drugog dana svjedoče da su Tavankut, Čikerija i Mirgeš jake kule hrvatske
misli kako na političkom tako i na prosvjetnom polju. Nema sile, koja bi nas bunjevačke
Hrvate otudjila od hrvatskog naroda. Neka se i ostali bunj. Hrvati ugledaju u nas, neka svom
snagom rade za dobro hrvatskog naroda i onda ćemo tim prije utući u pojam one opojene, koji
bi htjeli stvoriti od nas ono, što mi nikad nismo bili niti ćemo ikada biti.
Sve za narod hrvatski nam mili
da zgazimo glavu krutoj sili!
Tavankućanin
(Neven: glasilo hrvatske seljačke stranke za Srijem i Vojvodinu, četvrtak, 3 ožujka
1927, br. 9, str. 3)

Kao pod Obznanom...

Građani smo drugoga reda. – Nevidljiva ruka Velikosrba hoće da nas uguši.

Narednik
žandarmerije na Tavankutu ne trpi i nedozvoljava, da se ljudi sakupljaju po kućama.
On ne dozvoljava, da četir čovjeka sjede u jednoj sobi, da razgovaraju, da čitaju „Neven“. Pa
tko može reći, da mi nismo u Africi? Zar mi nismo građani drugoga reda? Zar smo
oslobođeni: zar je ovo sloboda?!
 (Neven od 17. veljače 1927, br. 7 – dopisano olovkom: treba da bude 24 II 1927, br. 8)

Dopis s Tavankuta
Nov upravitelj.
Ovih dana je smenjen s upraviteljstva g. Vinko Romić učitelj u Tavankutu, a na
njegovo mjesto imenovan Većeslav Omahen. Pripčevi su agenti učinili ovo s dva razloga:
Prvo da svog vjernog korteša nagrade za ono, što je prije izbora vjerno služio crnog
Svetozara, te je gonio Tavankućane mitom i najgorim zastrašivanjem u demokratsko-
batinašku čordu. Drugo, Vinko Romić je bunjevački Hrvat i kao takav ne može biti upravitelj
na čisto hrvatskom teritoriju, jer sigurno nebi u školi provodio njihove veliko-srpske planove.
Sad nam je postalo još jasnije zašto su naši učitelji kuferaši tako marljivo radili prije izbora
za sam. dem. stranku. Ta njima i nije stalo do drugog nego da sebi osiguraju visoke položaje i
masnu platu, a narod im je i onda kao i sada deveta briga.
Ovo treba ujedno da bude i dobra pouka svoj našoj inteligenciji, koja je odana
režimu, jer g. Vinko Romić je pod pritiskom i na dvojim izborima bio radikal, pa ga zato opet
nijesu poštedil, jer je on bunjevački-Hrvat i kao takovom ne vjeruje mu se, a tako će proći i
drugi. Zato bunjevačko-Hrvatska inteligencija, građani, seljaci i radnici svi pod hrvatski
barjak, jer samo tako ćemo doći do konačnog cilja.
Tavankućanin.
(Neven: zvanično glasilo bunjevačko-šokačke stranke, četvrtak 11. lipnja 1925, br. 19,
str. 3)

Veličanstveni zborovi
Zbor na Tavankutu
U nedjelju dne 1-og ovog mjeseca održan je sjajan i upravo veličanstven zbor našeg
bloka na Tavankutu pred crkvom. Zboru je prisustvovalo do 2000 ljudi sakupljenih ne samo iz
čitavog Tavankuta, već i iz cijele okoline. Na tom se zboru i opet jasno pokazalo, da je
Tavankut ostao tvrd orah za radikale i Pribčeve demokrate, makar su ga oni po raznim svojim
„agentima“ stalno, a u zadnje vrijeme skoro dnevno nagrizavali.
To i nije bio agitacioni zbor, već jedna dostojanstvena manifestacija sloge, vijernosti i
oduševljenja dičnih Tavankućana za Hrvatstvo, socijalnu jednakost svih državljana i potpunu
građansku ravnopravnostu našoj državi. Govornicima: Josi Vukoviću, Danči Stipiću, Rudi
pijeckom i Dr. Mihovilu Katancu odobravalo se gromko i urnebesno, da su i prkosna
Bergerova zvona bila nadglasivana i nadjačana.
Karakteristično je, da se sa strane vlasti i izaslanik policijskih organa nastojalo, kad
već nijesu imali zakonskog razloga, da zbor zabrane, bar omesti taj zbor, pa se na pr. tražilo
od izaslane policije, da se zbor ne smije prije početi, dok ne dođu radikalska gospoda iz
varoši.
Taj neopravdani i protuzakoniti zahtjev izaslane policije razjario je toliko prisutni
narod, da su priređivači imali mnogo brige i posla, da uzrujani narod umire. Konačno je i
sama policija uvidjela besmislenost njezinog zahtjeva i dozvolila početak zbora. Ovaj
postupak vlasti imao je ipak i dobar rezultat i to, da je narod postao još čvršći u uvjerenju, da
mu je potrebna jednodušnost i sloga. Postao je još odlučniji, da na dan 8. februara smlavi
nasilnike, na taj način, što će gumene kugljice spustiti u žutu predposljednju kutiju.
Isti dan je održano još više pouzdaničkih sastanaka na D. Čikeriji i Tavankutu, a
svugdje se manifestirala snaga bunjevačko-šokačke stranke i opozicionog bloka.
(Neven, god. XXXVII, subota, 7. veljače 1925, br. 6, str. 2)

Tavankutsko Prelo. Ove zime se osnovalo na gornjem Tavankutu „Narodna Čitaonica“

i „Katoličko Pjevačko Društvo“. Ova dva društva priredit će ovih poklada prelo na
Tavankutu. Prikazat će jedan pozorišni komad, ispjevati nekoliko pjesama i onda kolo do
zore. Potankosti u narednom broju.
(Neven: list bunjevačkih Hrvata, subota, 28 siječnja 1922, br. 3, str. 3)

Radikali u Tavankutu.
Prošle nedilje bila je radikalna kompanija u Tavankutu: Joca Manojlović bankir, i
njegovi kotlićari. Ustrčali su se po svem Vukovićevom i Crnkovom šoru, pa su silom iskupili
15 i slovom: petnajst ljudi, al ne njevi, nego iz puke znatiželjnosti. Još i u koje su se najvećma
uzdali i ti su njim poručili: „još kad ne bi s otima vrtljigama koji su uvik samo kotlić čuvali!“
(Subotičke novine: za kršćansko i narodno udruženje, subota, 27 studena 1920, br. 29,
str. 3)