Uloga lude u Kralju Liru

Vilijam Sespir je bez sumnje najveci engleski dramski pisac, ciji opus sadrzi 38
drama, 154 soneta i dvije narativne pjesme. Bio je najistaknutiji stvaralac
renesanse epohe u Engleskoj, i ako je od njegove smrti proslo vise od cetiri vijeka
interesovanje za njegovo lik i djelo ne jenjava ni dan danas. Izvanredni
poznavalac ljudskog uma, nacina na koji on funkcionise i na koji se manifestuje,
veliki moralista, humanista, poznavalac ljudskog duha, apsolutno je u svojim
djelima predpostavio covjeka, umjetnicki ga docarao, priblizio ga citaocu na nacin
kako niko do tada nije znao da uradi. Pisao je o istoriji, te se tako radjaju
istorijske drame, rimske tragedije, a obicnim pojedincom bavio se u svojim
komedijama i tragedijama karaktera. Mnogi teoreticari i izucavaoci knjizevnosti
smatraju tragediju Kralj Lir ako ne najvrednijom tragedijom, onda bar njegovom
najpotresnijom. Osnovna problematika ove tragedije jeste razdor koji nastaje
unutrar porodice rezultiran izdajom i nevjerstvom, te naposljetku sveprisutna bol i
ljudska patnja, i kako ona zna da pogubno djeluje na covejka. Naime Kralj Lir je
povijest o jednom kralju, ocu, a prije svega covjeku, koji tone u nistavnost
ludila, koji u svim tim svojim emotivnim visinama i dubinama, iako u vec poznim
godinama, uci o zivotu, svireposti, milosrdju, te konacnim gubitkom onog
najvrednijeg, onog najvoljenijeg, zatvara svoj nistavni zivotni krug - od onog "
svega" do onog "nista". Za razliku od, recimo Makbeta, gdje se ocitava zlo jednog
covjeka, ovdje je zlo sveprisutno, otporno i surovo, ono zlo koje covjeka lomi na
svim njegovim instancama, gurajuci ga iz krajnosti u krajnost, od srece do tuge, od
trezvenosti do potpunog ludila. Ovo djelo predstavlja i svojevrsno otjelotvorenje
straha od ludila, straha od gubitka razuma. Upravo je motiv ludila koji je kod
Sekspira izuzetno cesto eksploatisan, ona omca, kako je Viktro Sklovski naziva,
koji gradi size i ovog dramskog teksta. Kako Erazmo Roterdamski u svojoj Pohvali
Ludosti na jednom mjestu kaze da su svi lude i da su svi ludi, te da ta bozanstvena
i sveprisutna Ludost cini osovinu svakog zla, gluposti, mrznje, uopste svega
negativnog, tako je i ovdje predstavljena, jasno skicirana, neskrivena,
transparentna. Motiv ludila cest je u Sekspirovim djelima, a drama je posebno
efikasan medijum zbog vizuelnih efekata, koji se upravo najsnaznije prikazuju
posredstvom scenskih postupaka. Kroz istoriju dramska djela su obilovala ludilom,
posebno su je njegovali stari Grci, ali elizabetanski pisci nisu od Grka nisu
naucili teorije o ludliu, vec su preuzeli i prilagodili praksu njegovog
prikazaivanja na sceni, iz prostog razloga: ludilo manifestovano kroz scenske
postupke drzalo je paznju, povecavalo napetost jer ludak je neko ko uvijek ucini
nesto neocekivano te se budno pazilo na svaki njegov korak. Nije stoga cudo sto se
u Sekspirovim djelima ludost tako cesto i jasno ocituje. Kralj Lir nije nikakav
izuzetak, prikazala je svijet teka kao pozornicu kojom gospodare Ludost, a sa njom
i svi njeni Arhiludaci, kako to Erzmo voli da kaze u svojoj "Pohvali ludosti".
Ludost i ovdje govori u prvom licu, iako se tako ne cini. Naime, Ludost pokrece
svijet, njena lucidnost ne ocitava se i ne manifestuje samo kroz negativno i glupo,
izaziva i radost i smijeh, te tako Lirova Luda izaziva smijeh samo svojom pojavom,
a njegov jedan stih kaze vise od bilo kakvih filozofskih "traktata" i
racionalizacija Edgara i Glostera. Mudra luda ne odgovara za svoje rijeci i
postupke iz prostog razloga sto se od nje ocekuje da govori samo besmislice, te je
lako u njenom ruhu sakriti kakvu zaoku, satiricnu i ironicnu opasku, kritiku,
konstrukciju. Karneval u svom punom sjaju.
Kralj Lir se moze posmatrat kao drama izvodena i koncipirana u dvije ravni i na
dvije pozornice. Na prvoj paradira covjek hrabro i ponosno noseci svoju masku. On
je tada "vise" od covjeka, on je kralj, vladar, Bog. Na drugoj strani, prosjaci,
ubogi i bijedni, tuzno svoju masku nose, te se unizavaju, skruseno prihvatajuci da
su "manje" od covjeka. Ispod svake maske krije se jednostavno i samo covjek,
uplasen, neshvacen, izdan i od Boga i od drugih, sebi ravnihz, glumaca i ucesnika
karnevala. Svijet se relativizira, obrce. Ko bi uzvisen taj biva pobijeden. U onom
trenutku kada se covjeku sa lica grubo skida maska, sa njom se skida i dio njegovog
identiteta koji nastaje dugogodisnjim srastanjem samog bitka i maske mu. Kako kaze
Jelena Trikos, ono sto ostaje moze se paradoksalno shvatiti samo kroz ludilo, "kroz
ponistavanje sopstva u oluji koja predstavlja urusavanje ne samo jednog
kraljevstva, nego i svijeta u sustini". Taj naoko nepremostivi jaz moze premostiti
niko drugi do ludost. Ludost je nedovojiva od mudrosti, njen je pandan, negativ, a
svaki, kako to Derida kaze, psotoji u sebi suprotnom kao trag: Nista nije
transparentno i cisto. Ludosti sluze svi. Svi su lude. Kordelija i Kent,
izrazavajuci svoje iskrene stavove bivaju protjerani, oni odbijaju da igraju po
pravilima i onog iskrenog i dubokog u sebi se late prije nego svojih krinki. Kroz
rijeci Kralja Lira kao " lude nad ludama" koji apstrofira kopulaciju govoreci o
sumpornoj jami cuje se jasan i nedvosmislen glas ludosti, lucidnosti. Ludilo
upravlja nagonima i postupcima dvaju starijih sestara, te tako zude samo za
dobitkom, bogatstvom, sve na ustrb drugoga. Sklone su prevaram i obmanama, vodjene
primitivnim nagonima. Nasuprot takvom ludilo stoji ono uslovnno receno produktivno
ludilo, jer se u takvom buncanju, u toj greski uma otkriva pravo srce i dusa
covjeka. Obmanjen covjek je srecan covjek, u toj igri opscjena i "varanja" svijesti
lezi mozda i nesto sto je najblize istini, jer nista nije toliko udaljeno od one
prave istine do uvjerenje da je sreca u stvarima onakvima kakve jesu. Predstavljeni
kao dva lika, Lir kao kralj i Luda, njegov vjerni pratilac, njegov sluga, koji mu
metaforicki ukazuje na njegove greske, a ovaj ga sa nerazumijevanjem prihvata ko
takvog, nemaju jasnu i tranparentnu granicu, vec kohabituju, istovremeno su
prisutni jedan u drugome. Tako luda za tren postane kralj, zbog svoje mudrosti, a
kralj je tada u stvari luda, zbog svojih postupaka. Prisan odnos izmedju Kralja i
njegove lude cini Kraljevu ludost i gubitak autoriteta vizuelno eksplicitnom, a
kralj je sve voljniji da je slusa. Luda slikovito objasnjava kralju da nije uopste
vazno govori li istinu ili laz, jer uvijek postoji neko da ga siba i za jedno i za
drugo, ai kada cuti. Sveprisutna Luda postaje svojevrsni Lirov savjetnik, saputnik
i sapatnik, te su upravo oni trenuci njegovog ludila zaparavo oni koji u sebi
sadrze najvise primjesa zdravog razuma. Luda se ovdje manifestuje kao parabaza, kao
svojevrsni hor koja humorom naglasava bol, ali ne stvara ekvivalenciju smijehom,
nego jos jace ukazuje na nekongruentnost. Luda je dakle posrednik, publika, ona nam
na sebi svojstven nacin humanizuje Lira i bas zbog njenog postojanja Lir nam je
tako zaslepljujuce blizu. Za razliku od drugih luda, Luda kralja Lira je
orijentisana iskljucivo i samo na njega. Pored Lirove Lude, u Kralju Liru se
uoznajemo i sa Tomom, Edgarovom ludom, onom inacicom samom Edgara koji mu pomaze da
spasi sopstvenu situaciju, koja parati kako njega, tako i kroz njega i njegovog
oca, te pomaze u ponovnom povezivanju oca i sina, razrjesenju njihovog konflikta.
Bilo kako bilo, Sekspir kroz svoju tragediju jasno i nedvosmisleno govori o
ludosti, njenom neskrivenom prisustvu u svakom od nas, ma ko to mi i kakvi mi to
bili.