Uloga lude u Kralju Liru

Vilijam Sespir je bez sumnje najveći engleski dramski pisac, čiji opus sadrzi 38 drama, 154 soneta i dvije
narativne pjesme. Bio je najistaknutiji stvaralac renesanse epohe u Engleskoj, i ako je od njegove smrti
prošlo više od četiri vijeka interesovanje za njegovo lik i djelo ne jenjava ni dan danas. Izvanredni
poznavalac ljudskog uma, načina na koji on funkcioniše i na koji se manifestuje, veliki moralista,
humanista, poznavalac ljudskog duha, apsolutno je u svojim djelima predpostavio čovjeka, umjetnicki ga
docarao, priblizio ga citaocu na nacin kako niko do tada nije znao da uradi. Pisao je o istoriji, te se tako
radjaju istorijske drame, rimske tragedije, a obicnim pojedincom bavio se u svojim komedijama i
tragedijama karaktera. Mnogi teoreticari i izucavaoci knjizevnosti smatraju tragediju Kralj Lir ako ne
najvrednijom tragedijom, onda bar njegovom najpotresnijom. Osnovna problematika ove tragedije jeste
razdor koji nastaje unutrar porodice rezultiran izdajom i nevjerstvom, te naposljetku sveprisutna bol i
ljudska patnja, i kako ona zna da pogubno djeluje na covejka. Naime Kralj Lir je povijest o jednom kralju,
ocu, a prije svega čovjeku, koji tone u nistavnost ludila, koji u svim tim svojim emotivnim visinama i
dubinama, iako u vec poznim godinama, uci o zivotu, svireposti, milosrdju, te konacnim gubitkom onog
najvrednijeg, onog najvoljenijeg, zatvara svoj nistavni zivotni krug - od onog " svega" do onog "ništa". Za
razliku od, recimo Makbeta, gdje se ocitava zlo jednog covjeka, ovdje je zlo sveprisutno, otporno i surovo,
ono zlo koje čovjeka lomi na svim njegovim instancama, gurajuci ga iz krajnosti u krajnost, od srece do
tuge, od trezvenosti do potpunog ludila. Ovo djelo predstavlja i svojevrsno otjelotvorenje straha od
ludila, straha od gubitka razuma. Upravo je motiv ludila koji je kod Sekspira izuzetno cesto eksploatisan,
ona omca, kako je Viktro Sklovski naziva, koji gradi size i ovog dramskog teksta. Kako Erazmo Roterdamski
u svojoj Pohvali Ludosti na jednom mjestu kaze da su svi lude i da su svi ludi, te da ta bozanstvena i
sveprisutna Ludost cini osovinu svakog zla, gluposti, mrznje, uopste svega negativnog, tako je i ovdje
predstavljena, jasno skicirana, neskrivena, transparentna. Motiv ludila cest je u Sekspirovim djelima, a
drama je posebno efikasan medijum zbog vizuelnih efekata, koji se upravo najsnaznije prikazuju
posredstvom scenskih postupaka. Kroz istoriju dramska djela su obilovala ludilom, posebno su je
njegovali stari Grci, ali elizabetanski pisci nisu od Grka nisu naucili teorije o ludliu, već su preuzeli i
prilagodili praksu njegovog prikazaivanja na sceni, iz prostog razloga: ludilo manifestovano kroz scenske
postupke drzalo je paznju, povecavalo napetost jer ludak je neko ko uvijek ucini nesto neocekivano te se
budno pazilo na svaki njegov korak. Nije stoga cudo sto se u Sekspirovim djelima ludost tako cesto i jasno
ocituje. Kralj Lir nije nikakav izuzetak, prikazala je svijet teka kao pozornicu kojom gospodare Ludost, a sa
njom i svi njeni Arhiludaci, kako to Erzmo voli da kaze u svojoj "Pohvali ludosti". Ludost i ovdje govori u
prvom licu, iako se tako ne cini. Naime, Ludost pokrece svijet, njena lucidnost ne ocitava se i ne
manifestuje samo kroz negativno i glupo, izaziva i radost i smijeh, te tako Lirova Luda izaziva smijeh samo
svojom pojavom, a njegov jedan stih kaze vise od bilo kakvih filozofskih "traktata" i racionalizacija Edgara
i Glostera. Mudra luda ne odgovara za svoje rijeci i postupke iz prostog razloga sto se od nje ocekuje da
govori samo besmislice, te je lako u njenom ruhu sakriti kakvu zaoku, satiricnu i ironicnu opasku, kritiku,
konstrukciju. Karneval u svom punom sjaju. Ludost je nedovojiva od mudrosti, njen je pandan, negativ, a
svaki, kako to Derida kaze, psotoji u sebi suprotnom kao trag: Nista nije transparentno i cisto. Ludosti
sluze svi. Svi su lude. Kordelija i Kent, izrazavajuci svoje iskrene stavove bivaju protjerani, bitku u tom
trenutku dobijaju Goneril i Rega, jasno negativno obojene. Cak joj i Kent doslledno sluzi sluzi noseci
masku kako bi prekrio istinu. Kroz rijeci Kralja Lira kao " lude nad ludama" koji apstrofira kopulaciju
govoreci o sumpornoj jami cuje se jasan i nedvosmislen glas ludosti, lucidnosti. Ludilo upravlja nagonima
i postupcima dvaju starijih sestara, te tako zude samo za dobitkom, bogatstvom, sve na ustrb drugoga.
Sklone su prevaram i obmanama, vodjene primitivnim nagonima. Nasuprot takvom ludilo stoji ono
uslovnno receno produktivno ludilo, jer se u takvom buncanju, u toj greski uma otkriva pravo srce i dusa
covjeka. Obmanjen covjek je srecan covjek, u toj igri opscjena i "varanja" svijesti lezi mozda i nesto sto je
najblize istini, jer nista nije toliko udaljeno od one prave istine do uvjerenje da je sreca u stvarima
onakvima kakve jesu. Predstavljeni kao dva lika, Lir kao kralj i Luda, njegov vjerni pratilac, njegov sluga,
koji mu metaforicki ukazuje na njegove greske, a ovaj ga sa nerazumijevanjem prihvata ko takvog,
nemaju jasnu i tranparentnu granicu, vec kohabituju, istovremeno su prisutni jedan u drugome. Tako
luda za tren postane kralj, zbog svoje mudrosti, a kralj je tada u stvari luda, zbog svojih postupaka. Prisan
odnos izmedju Kralja i njegove lude cini Kraljevu ludost i gubitak autoriteta vizuelno eksplicitnom, a kralj
je sve voljniji da je slusa. Luda slikovito objasnjava kralju da nije uopste vazno govori li istinu ili laz, jer
uvijek postoji neko da ga siba i za jedno i za drugo, ai kada cuti. Sveprisutna Luda postaje svojevrsni Lirov
savjetnik, saputnik i sapatnik, te su upravo oni trenuci njegovog ludila zaparavo oni koji u sebi sadrze
najvise primjesa zdravog razuma. Luda se ovdje manifestuje kao parabaza, kao svojevrsni hor koja
humorom naglasava bol, ali ne stvara ekvivalenciju smijehom, nego jos jace ukazuje na nekongruentnost.
Luda je dakle posrednik, publika, ona nam na sebi svojstven nacin humanizuje Lira i bas zbog njenog
postojanja Lir nam je tako zaslepljujuce blizu. Za razliku od drugih luda, Luda kralja Lira je orijentisana
iskljucivo i samo na njega. Pored Lirove Lude, u Kralju Liru se uoznajemo i sa Tomom, Edgarovom ludom,
onom inacicom samom Edgara koji mu pomaze da spasi sopstvenu situaciju, koja parati kako njega, tako i
kroz njega i njegovog oca, te pomaze u ponovnom povezivanju oca i sina, razrjesenju njihovog konflikta.
Bilo kako bilo, Sekspir kroz svoju tragediju jasno i nedvosmisleno govori o ludosti, njenom neskrivenom
prisustvu u svakom od nas, ma ko to mi i kakvi mi to bili.