VELIKI ČETVRTAK

Već smo se i naviknuli na ove mrežne prijenose naših slavlja, pobožnosti i

molitava. Ipak nisam očekivao da ću danas dobiti jedan dar koji nisam očekivao. Možda
sam se za stepenicu približio nutarnjim osjećajima koje je naš Gospodin Isus osjećao na
dan kada je slavio svoju posljednju večeru. Osjećaji su podijeljeni, s jedne strane
uzbuđenje koje nosi svako vazmeno trodnevlje, a s druge strane tuga. Kao da je sve
stalo i da nikoga nema. Uranjajući u meditaciju svetih tekstova vjerujem kako je
Gospodin osjećao veliku bol i tugu pred odlaskom, iako je znao da vrši Očevu volju.
Tužne su ovogodišnje okolnosti u kojima slavimo misu večere Gospodnje. Nema ničega
pompoznog, trijumfalnoga ipak i iz ovakve situacije možemo razbrati nešto novo,
neponovljivo, nepovratno. Nikada više neće biti ovakve Korizme, nikada više ovakvog
Velikog četvrtka. I ako bude slično ili opet ovako neće biti novo.
Ove godine zbog poznatih okolnosti nema obreda pranja nogu. Svake godine
upravo oko ovog obreda bivalo bi najviše pažnje i znakovitosti. Jedan je svećenik
posljednjih dana predložio kako bi bilo dobro da otac, glava obitelji opere svojim
ukućanima noge. Moram vam priznati kako me to dojmilo isto kao što me dojmila
rečenica današnjeg evanđelja: „i vi jedni drugima perete noge.“
Ponese nas braćo i sestre želja da drugim operemo noge, da drugima služimo i često
smo na dobrom putu služenja, ali u ovoj Isusovoj rečenici postoji nešto skriveno, nešto
mistično, nešto što često zaboravimo, a to je uzajamnost. To bi značilo da služim
drugome, ali da dopustim i da meni netko opere noge. Koliko se izgubimo u ovome
drugome.
1. Oprati noge svojim bližnjima
Čovjek se osjeća sretnim kada ovih dana vidi brojne humanitarne akcije na dijelu.
Nedavno je otvoren Instagram profil dobri judi koji svaki dan donosi po jednu lijepu
priču koja pokazuje koliko je ljudsko srce veliko. I dok se tako pomalo natječemo u
kreativnosti kako učiniti nešto dobro zaboravljamo oprati noge onima kojima je to
najpotrebnije, ljude koji su oko nas u našim domovima, zgradama, kvartovima.
Veliki kardinal Robert Sarah ovih dana je napisao kako je ova epidemija proširila
dim iluzije. Takozvani svemogući čovjek se pojavljuje u svojoj surovoj stvarnosti. Eno
ga golog. Njegova slabost i ranjivost sjaje.
Boreći se protiv smrtnog virusa ušli smo u svoje karantene, ali karantena nije samo
biti kod kuće. Mnogi su od nas ušli i u karantene srca. Srce smo zatvorili, konzervirali
očekujući nova i bolja vremena. Čuvamo se, brinemo se, poštujemo distancu, pomalo se
želimo i slikati s dobrim djelom učinjenim. Zavaravamo se braćo i sestre ako smo
pomislili daje dovoljno što smo donirali koju kunu, nazvali roditelje koju minutu više
nego obično ili kao vaš župnik koji je stavio naramak maslinovih graničica ili koji
paketić za uskrs na ulazna vrata crkve vjerujući da je tako došao do župljana. Braćo i
sestre, ništa od toga. To je samo lickanje i fotografiranje za Facebook ili Instagram. Noge
su ostale neoprane, noge krvare te zaudaraju. Postoji jedna tema o kojoj se ne govori,
koju se ne spominje. To su naše ranjene obitelji, to su naše obitelji koje su obilježene
ovisnošću, nasiljem i patnjom. A rijetke su one koje je križ mimoišao. Dok molimo za
naše liječnike, osoblje i sve hrabre ljude sjetimo se i onih čiji boravak u četiri zida donosi
bol, patnju i nasilje. Svatko tko je barem jednom čekao oca ili majku ovisnika ili
ranjenog bilo kojom bolešću, npr. PTSPa da se vrati kući iz skitnje zna da karantena
znači produženi križni put koji boli, iz kojeg se krvari. Zna da su minute sati koje sporo
otkucavaju i kako svaki šum ili pokret može biti početak novog križnog puta u vidu
svađe, loma, udaraca, sramote. I stoga nemojmo nikada reći kako nam je teško biti kući.
Žalimo se da smo nervozni i naručimo dostavu hrane ili najnoviju igračku koju preko
interneta ovih dana prodaju po velikom popustu. Sve smo filmove i serije pregledali,
knjige posložili te mnogi spavaju više nego inače. Braćo i sestre, krik članova ranjenih
obitelji nas proziva i opominje. Nemojmo nikada stavljajući sliku sa svog sunčanog
balkona s kavom u ruci na društvene mreže pomisliti kako nam je teško jer ima onih
koji u svoja četiri zida, s petoro djece u 50 kvadrata očekuju muža nasilnika, kockara.
2. Pustiti da mi operu noge.
Pustiti da mi operu noge znači priznati i prihvatiti da mi je to potrebno, da su mi
noge prljave, da nisam potpuno čist. Često, jako često skrivamo svoje prljavštine, svoje
nečistoće pokušavajući se vani prikazati uredni, besprijekorni, gotovo savršeni. Ovih
dana dobivamo mnoge poruke koje govore kako bi trebalo ovo ili ono. Razmišljam i
promišljam o tome. O situaciji da narodu Božjem nije moguće pristupiti sakramentima.
Kako su uskraćeni. Brojne poruke i tekstovi viču i otkrivaju našu sramotu, prljave noge
zaudaraju i napokon su izašli na vidjelo. Mislimo da smo čišći od drugih, pozvaniji, ne
vidjevši potrebu da nam noge budu oprane. Svaki put kada upremo prstom u biskupe
pokazujući im gdje i kako trebaju ići ne dopuštamo da nam noge budu oprane. Mislimo
kako smo pozvani oprati prljave noge drugih sakrivajući svoje.
3. U onoj noći u kojoj bijaše predan…
Gospodin Isus u noći u kojoj je bio izdan, predan nastavlja svoju misiju spasenja,
ljubavi. Ljubav se ne zaustavlja pred izdajom, već ide dalje.