M.

Begović: Bez trećega

Radnja se ove tragedije zbiva jedne noći u Zagrebu, u kući u Gornjem gradu, točnije u
Kuševićevoj ulici, krajem veljače 1926. godine. Riječ je o sukobu žene i muža - žene koja
čeka povratak svoga muža, i muža, koji se vraća iz osmogodišnjeg zarobljeništva. Ponovni
susret supružnika uzrokuje intenzivne i neprestane sukobe izazvane muževom ljubomorom.
Ono što čini problematiku ove drame jest odvojen život supružnika koji su tijekom
razdvojenosti oblikovali svoje živote u neposrednom odnosu prema društvenim i političkim
zbivanjima. Dramu Bez trećega Begović piše kao nastavak romana Giga Barićeva. U svojim
dvjema dramama, kao što kritičari tvrde, Begović uspijeva u stvaranju studije ljubomore.
Ljubomora koja se razvila kod muža jest očito bila bezrazložna, neutemeljena i ničim
izazvana. Ljubomoru može uzrokovati sumnja koja se javlja u mislima onoga koji se boji, nije
potrebno postojanje „trećega“. Giga u jednom trenutku govori Marku kako je ljubomora kao i
ljubav, te da tu nema trećeg, dvoje je dosta. Giga je ovime sažela smisao i sadržaj drame.
Begović dramom ulazi i analizira psihološka stanja Gige i Marka te na temelju psiholoških
stanja i obrađuje odnose dvoje jedinih likova. Markovu su ljubomoru uzrokovali različiti
motivi, od buketa cvijeća, muškog glasa na telefonu, žena koja nije kod kuće i sl. No
nesigurnosti koje se pojavljuju kod Marka, a koje dodatno opravdavaju njegovu ljubomoru,
prelaze u bolest i zamračuje um koji na kraju vodi prema tragediji. Očito je bilo da je
nesiguran zbog svojeg izgleda, godina, položaja u društvu. Upravo ga je to razmišljanje o
izgledu i analizi životne okoline i dovelo do nesporazuma. Isto tako je njegovu nesigurnost
uzrokovala i klasna razlika koja je doprinijela još većoj ljubomori i konačno tragediji,
ponajprije Markovom nasilnošću i nasrtljivošću zbog koje ga Giga ubija. No Giga je u
početku htjela zadobiti Markovo povjerenje i uspjeti u tome da mu dokaže kako nema razloga
sumnjati u njezinu vjernost. Može se vidjeti kako je Giga bila suzdržana, no kasnije je shvatila
kakav je on – isprazan. Ono što ga krasi jesu ljubomora, egoizam i instinkt za kojim se vodi.
Njihovi karakteri se razlikuju i iz tih suprotnosti se rađa sukob. Giga ne uspijeva dokazati da
„treći“ ne postoji, no isto tako Marko ne može dokazati ni da „treći“ postoji. Marko se
uvjerava u Giginu nevinost nakon što pročita očevo pismo, no Giga tada odlučuje braniti
svoje dostojanstvo. Tu dolazi do preokreta jer više nije Marko onaj koji biva uvrijeđen, nego
Giga. Metak koji mu upućuje na kraju drame konačno je prekinuo neprestanu napetost među
supružnicima. Giga biva oslobođena muža, prestaje biti njegovo vlasništvo, status koji je

1
patrijarhalno društvo namijenio ženi. Ona ubijanjem svoga muža uspijeva očuvati vlastiti
integritet te vlastita uvjerenja.

M. Krleža: Ciklus o Glembajevima

Ciklus o Glembajevima sastoji se od tri drame: Gospoda Glembajevi, U agoniji i Leda i

jedanaest novela. Ukratko se može reći kako dramska trilogija prati uspon i pad obitelji
Glembaj. Članovi te obitelji imali su znatan utjecaj u javnome životu te su uspijeli ući u sve
pore društvenoga života. No ono što ih je obilježilo bile su njihove sudbine prožete
otuđenošću, stradanjem, zbog čega su mnogi okončali samoubojstvom, a mnogi su se okušali
u krvavim zločinima. Cjelokupan se ciklus bavi problematikom pojedinačnih i kolektivnih
sudbina bogate zagrebačke građanske, patricijske obitelji u vremenskom periodu kroz zadnjih
stotinu osamdeset godina. Šime Vučetić Glembajeve naziva tragikom ljudskog u neljudskom
kretanju te iziskuje na Krležinom psihološkom realizmu smatrajući kako su u svim likovima
drame dosta analizirani i osvijetljeni njihovi egzistentni psihički motivi, njihova kobna
unutarnja, morbidna snaga koja ih ustvari pokreće potpuno jednako kao i vlastita krv, disanje
i probava te ih tjera na patološke, užasavajuće činove. Svoje nesreće i zle sudbine koja ih
prati bili su svjesni i sami (Mutno je sve to u nama, draga moja dobra Beatrice, nevjerojatno
mutno). Ciklus o Glembajevima nije samo obiteljska kronika nego i prikaz cijele jedne
generacije u kojoj se odvija proces vitalnog uspona, konflikata i postupnog opadanja. Prva
drama, Gospoda Glembajevi sadržajem je najopsežnija u ciklusu, a u njoj se opisuje cijela
obitelj. U središtu dramske radnje je Leon Glembaj, koji se svojom osobnošću uspijeva
izdvojiti od svoje obitelj, riješiti se onoga „glembajevskoga“ u sebi, što (nažalost) ne uspijeva.
Postaje ubojica i nastavlja tragični niz koji je svojstven svim Glembajevima. Krleža u drami
naglasak stavlja na odnose među likovima koji se međusobno sukobljavaju, na odnose u
kojima je narušen sustav vrijednosti – dolazi do sukoba oca i sina te preko njih Krleža stvara
ideju ove drame. U ovoj drami je obitelj još na vrhu, nošena zanesenošću bogatstva i prestiža
koji posjeduju, no postupno se narušava taj sklad, ponajprije međusobnim odnosima koji
uzrokuju slom. U drugoj drami, U agoniji Krleža nastavlja pisati o sudbini obitelji Glembaj
koja je doživjela slom. U središtu je lik Laure koja se pokušava snaći u novonastaloj okolini.
Konačno, u trećoj drami, u Ledi je zanimljiv Leonov bratić, vitez Oliver Urban, koji je bez
ikakve poslovne perspektive i ništa ne posjeduje. Ono što se može zaključiti što povezuje sve
tri drame u ciklusu jest – žena. Uloga žene koja upravlja cijelim mehanizmom igre i radnji jest
formula koja je prisutna u većini Krležinih drama. U ciklusu o Glembajevima, lik žene nalazi

2
se između dvojice ili više muškaraca. Lik barunice Castelli koji se pojavljuje u Gospodi
Glebajevima, prikazan je kao bivša Leonova ljubavnica, ljubavnica prema kojemu osjeća
neku vrstu bolesno sentimentalne privlačnosti, no na kraju prerasta u životinjsku mržnju. Ona
se pojavljuje kao femme fatale - predstavlja spoj nečega fascinantnog i uništavajućeg. U drami
U agoniji, lik Laure jest najtragičniji i najmoralniji u cijeloj Krležinoj dramatici koja je
razapeta između svoga muža i doktora prema kojemu osjeća iskrenu i odanu ljubav.
Naposljetku, u Ledi se očituje najširi spektar varijacija jer su svi likovi povezani seksualnim
odnosima. Svi likovi ovoga ciklusa u samom uvodu objedinjuju ondašnje društveno i kulturno
okruženje, a nije slučajno da se na početku i kraju čitavoga ciklusa naglasak stavlja na
erotično-seksualni problem. Prema tome, može se zaključiti kako su upravo Eros i Društvo
pokretači dramske radnje kod Krleže, kao i danas, što ukazuje na njegovu svevremenost i
vječnu aktualnost.

R. Marinković: Glorija

Glorija Ranka Marinkovića svrstavamo u mirakule. Dramu čine uglavnom dijalozi dvaju
likova, a samo ponekad pojavljuje i treći lik. Ukratko, drama govori o životu Glorije – žene
koja je bila cirkusantica, a zatim se preobratila te došla u crkvu gdje susreće Don Jeru. Don
Jere se zaljubljuje u nju i ona za njega postaje glorificirana. Unatoč svome dvostrukom životu
i tome što je otišla iz jedne krajnosti u drugu, ni jedna od tih krajnosti joj nije pružila ono što
je ona htjela. Marinković u njoj prikazuje nemogućnost odabira vlastitoga puta kojim će se
pojedinac ostvariti. Može se reći da dramskih sukoba i nema u klasičnom smislu, odnosno
pojavljuju se kao konflikti dvaju različitih stavova koje zastupaju – svjetovni nasuprot
crkvenim. Jagoda je rođena u cirkusu te se odlučuju otići u samostan gdje ime mijenja u
Magdalena, što čitatelja asocira na pokornicu; kasnije ponovo odlazi u cirkus i biva Glorija.
Ona ni u crkvi, ni u cirkusu, ne pronalazi smirenja. Don Jare zaljubljuje se u časnu sestru
Magdalenu te podliježe atraktivnosti, naime on želi iskoristiti sretnu okolnost što je ona ranije
bila cirkusantica, gdje joj publika nije bila strana, pa je sad postavlja na oltar, da igra Madonu
i čineći čuda uznemirava vjernike. Nadalje, Glorijin otac crkvi nudi istoj crkvi raspelo Krista
koji plače. Frangeš navodi kako svatko ima svoju lutku kako bi sudjelovao u igri. Svatko u
životu igra nametnuto-prihvaćenu ulogu, i svatko zna da je igra relativno bezopasna i
moguća sve dotle dok je pod njim, poput mreže u cirkusu, razapeta struktura u ime koje se
svaka pojedina uloga prihvaća. Glorija jednako tako biva lutka, bespomoćna figura koja kad
zataji sredina u kojoj ona izvodi svoju točku, pada na tlo bespomoćna, kao lutka bez konca.

3
Za Gloriju su važni religijski elementi koji se pojavljuju sa svrhom kritiziranja Crkve i
svećenstva. Pokušava se „instrumentalizirati“ Gloriju radi viših ciljeva, uz groteskne prikaze
svećenika, stoga spada pod instrumentalnoreligijske drame. Konačno može se reći da je
Glorija Marinkovićevom vrhunsko djelo u kojemu se uprizoruje vladajuća ideologija koja
ironizira čudo, Crkvu prikazuje kao nehumani mehanizam koji jednom biću (Gloriji) oduzima
ljudskost. Kritičari navode kako je Marinković time ispisao antimirakul. Drama ocrtava
svećenike krajnje negativno, kao neubrojive, bešćutne racionaliste i cinične negatore svega
ljudskoga. Glorija je žrtva te svećeničke negativnosti, kao i očeve sebičnosti koja se
manifestirala željom da je podredi cirkusu, odnosno Don Jere Crkvi. Oni su je vodeći se
svojim idealima neuspješno pokretali kao marionetu na koncu.