Modeiranje I simulacija koriste se radi pribavljanja informacija o ponašanju Sistema bez

stvarnog događaja u realnom vremenu.

Eksperimentisanje u realnom sistemu je neizvodivo, opasno ili skupo.
Realan system ima logičku zamjenu MODEL
Predmeti modela I simulacije

 Proizvodni industrijski pogoni

 Distribucija vode struje gasa, materijala
 Banke pošte restorani
 Saobraćajni sistemi I td.
Ciljevi modelovanja
Otkriti I upoznati ponašanje Sistema na zadate ulazne parameter,
Promjena parametara-svojstva modela.
Simulacione metode I tehnologije:
Bezbijedne su I jeftine
Mogu biti šire od eksperimenata na realnom sistemu.
Brzo se provode
Koriste se za obuku osoblja.
PAROPROIZVODNO POSTROJENJE
• Da bi se stvorili uslovi za optimalan rad cjelokupnog paroproizvodnog postrojenja, treba
analizirati više faktora o kojima ovisi ekonomičnost pogona.
KONSTRUKCIJA I VRSTA GENERATORA PARE
• Konstrukcija i vrsta generatora pare faktori su koji sveobuhvatno utiču na ekonomičnost
pogona, odnosno na njegovu iskoristivost.
• Glavni parametri generatora pare, koji utiču na ekonomičnost pogona, jesu:
• izlazna temperatura dimnih plinova,
• izvedba ložišta i uređaja za pripremu goriva
• prilagodljivost promjenama režima rada u pogonu.
Postoje dva ograničavajuća faktora sniženja izlazne temperature dimnih plinova:
• Prvi proizlazi iz veličine temperature rošenja na kojoj dolazi do kondenzacije sumporne
kiseline iz dimnih plinova.
• Ona uzrokuje vrlo jaku koroziju metalnih dijelova na kojima nastaje takva pojava;
• Drugi ograničavajući faktor posljedica je smanjenja srednje logaritamske razlike
temperatura između dimnih plinova i medija koji prima toplinu, zbog čega naglo raste
ogrevna površina, a time i dimenzije te količina ugrađenoga materijala.
• Zbog toga treba odrediti optimalnu izlaznu temperaturu dimnih plinova pri čemu treba u
obzir uzeti te ispravno vrednovati:
• povećanje iskoristivosti,
• investicijske troškove, zbog povećanja ogrjevnih površina te troškove održavanja.
PROCES SAGORIJEVANJA
• Način na koji se obavlja proces sagorijevanja bitno utiče na izlazne gubitke osjetne
topline iz generatora pare, a time i na njegovu iskoristivost.
• Glavni parametri kojima se određuje kvaliteta sagorijevanja su:
• sadržaj CO2,
• CO i kisika O2 u izlaznim dimnim plinovima.
• Sadržaj CO2 u dimnim plinovima pokazatelj je potpunosti sagorijevanja, te viška zraka s
kojim se vrši sagorijevanje.
 • Poznavanjem sadržaja CO2 u dimnim plinovima može se indirektno izračunati koeficijent
viška zraka za sagorijevanje  prema izrazu :

 CO2 max

 CO2
gdje je:

• CO2 max -maksimalni sadržaj CO2 u suhim dimnim plinovima koji je svojstven
pojedinoj vrsti goriva

• CO2 -stvarni sadržaj CO2 u izlaznim suhim dimnim plinovima u volumnim postocima.

 Sadržaj CO u dimnim plinovima posljedica je nepotpuna sagorijevanja dijela goriva.

Smanjenjem viška zraka ispod određene vrijednosti povećava se sadržaj CO u dimnim
plinovima.
• Sadržaj O2 u dimnim plinovima ukazuje izravno na višak zraka pri sagorijevanju, a time i
na količinu izlaznih dimnih plinova koji sobom odvode osjetnu toplinu u okoliš.
• Poznavajući sadržaj kisika u suhim izlaznim dimnim plinovima, može se odrediti
koeficijent viška zraka kojim se vrši sagorijevanje, prema izrazu:

21

21  O2
Najmanji gubici nastaju pri optimalnom višku zraka, jer tada je najmanji zbir gubitaka zbog
nepotpuna sagorijevanja, te gubitaka osjetne topline dimnih plinova.

POGONSKO OPTEREĆENJE
• Generatori pare su uglavnom izvedeni tako da se najveća iskoristivost postiže pri
opterećenju između 60 do 80 % od maksimalno trajnoga. Pri nižim opterećenjima
iskoristivost se smanjuje zbog povećanih gubitaka zračenja topline u okolinu.
Oni su to veći što su kapaciteti i opterećenja generatora pare manji.
Pri pogonskim opterećenjima većima od normalnih, krivulja iskoristivosti pada zbog povećanih
izlaznih gubitaka osjetne topline dimnih plinova.
Uticaj opterećenja na iskoristivost još više dolazi do izražaja u diskontinuiranom pogonu, tj. pri
čestom zaustavljanju i pokretanju pogona.
ODRŽAVANJE POGONSKE ISPRAVNOSTI
Ispravno održavanje strojeva, opreme i uređaja uveliko utiče na ekonomičnost proizvodnje i
potrošnje energije.
Gubitak zbog propuštanja iz parnoga sistema
• Propuštanje pare u okolinu dosta je učestala pojava u pogonima, a nastaje najčešće na
prirubničkim spojevima, armaturi, sigurnosnim ventilima, odvajačima kondenzata i dr.
• Ponekad se može brzo otkloniti, ali katkada treba zaustaviti cijelo postrojenje, a to
stvara velike teškoće i troškove.
• Takva propuštanja traju stoga duže pa prouzrokuju znatne gubitke energije.
• 1. Promjena stanja fluida (pare) pri isticanju iz sistema s povišenim tlakom prema onome
koji vlada u okolini zbiva se po zakonitostima adijabatske ekspanzije.
• Brzina istjecanja u tom slučaju iznosi:

c  2h
• gdje je (J/kg) pad entalpije zbog pretvaranja toplinske energije u kinetičku

2. Isticanjem kroz neoblikovani otvor ne može se postići brzina veća od tzv. kritične
brzine koja nastaje ekspanzijom do tzv. kritičnoga tlaka.

• Za zasićenu paru on iznosi:

pk  0,57 p1
• a za pregrijanu paru:
pk  0,54 p1

gdje je p1 početni tlak koji vlada u sistemu iz kojega fluid ističe;

Gubitak zbog zaprljanosti ogrevnih površina
• Izmjena topline kroz ogrevne površine znatno ovisi o njihovoj čistoći, odnosno o tome
ima li na njima naslaga, taloga i razne druge nečistoće.
• Čađ je dobar izolator topline, jer ima malu toplinsku vodljivost, pa znatno utječe na
ekonomičnost rada.
Smanjujući prelaz topline prouzrokuje višu temperaturu izlaznih dimnih plinova, a time i
veće izlazne gubitke
• Izmjena topline kroz stijenku s više slojeva proračunava se prema relaciji:
t t
Q 
RUK R1  R2  .....  Ri  .....  Rn
 gdje je:
• t - razlika u temperaturama na krajnjim stranama stijenke,

•
Ri - toplinski otpor pojedinoga sloja.

Optimizacija proizvodnje pare u složenom postrojenju

• Definiranje zadatka optimizacije
Vrlo često susreće se slučaj da je u energetskom postrojenju uključeno više
proizvodnih jedinica iste namjene (generatora pare, dizelskih motora, plinskih turbina),
ali s različitim karakteristikama.
• Zbog toga je i učinkovitost pojedinih jedinica različita, a različite su i krivulje promjene
učinkovitosti obzirom na opterećenje.
• Ti se odnosi mijenjaju i tokom vremena zbog promjene uticajnih faktora
(npr.: zaprljanost ogrevnih površina generatora pare, kvaliteta goriva, način
sagorijevanja i dr.)
• Uzimajući u obzir te uticaje, proizlazi zadatak optimizacije prema kojem treba, pri
određenom ukupnom opterećenju, odrediti njegovu raspodjelu na pojedine proizvodne
jedinice, kako bi ukupni troškovi bili što niži, a istodobno zadovoljeni postavljeni uslovi
ograničenja.

U paroproizvodnom sistemu s više generatora pare treba definirati skup opterećenja

proizvodnih jedinica Ei   i  1......n  kako bi se ukupna proizvodnja

E   E 
n

i 1
i

ostvarila uz minimalne troškove

 T  mina uz zadovoljena pogonska ograničenja
n

i 1
i

koja proizlaze iz najmanjega i najvećega kapaciteta pojedine proizvodne jedinice.

E i min
 Ei  Ei max 
Pri tome je:
• Ei - opterećenje pojedine proizvodne jedinice (generatora pare),
• n - broj proizvodnih jedinica u pogonu,
• E -ukupno opterećenje postrojenja (paroproizvodnoga),
• Ti -pogonski troškovi pojedine proizvodne jedinice,
• Eimin- najmanji kapacitet pojedine proizvodne jedinice,
• Eimax- najveći kapacitet pojedine proizvodne jedinice.
Ovakav dinamički problem optimizacije u promjenjivim pogonskim uslovima rada, koji utiču
na optimalno rješenje, može se rješavati pomoću procesnoga računara prilagođena
definiranom zadatku.

Metoda optimizacije
• Funkcija cilja T, u problemu optimizacije raspodjele opterećenja paroproizvodnih
jedinica u nekom složenom energetskom postrojenju, definirana je zbirom pogonskih
troškova pojedine proizvodne jedinice koji su funkcije opterećenja . To se može pisati
kao:
T  f1  E1   f 2  E2   .....  f n  En    f i  Ei 
i
• U ovom zadatku optimizacije traži se određivanje onih pogonskih stanja kod kojih
definirana funkcija cilja ima minimalne vrijednosti uz ograničenje prema kojemu zbir
proizvodnje pojedinih jedinica treba da bude jednak ukupnoj potrošnji pare, odnosno:
E  E1  E2  ....  En   Ei
i
• Prema metodi Lagrangeova multiplikatora proizlazi da se optimalno stanje postiže tada
kada je prirast troškova, u ovom slučaju potrošnje goriva, jednak za sve uključene
jedinice, odnosno:
T1 T2 T
  ...  n
E1 E2 En ili
f1  E1  f 2  E2  f  E 
  ...  n n
E1 E En

Algoritam optimizacije paroproizvodnoga sistema

• Na sljedećoj slici prikazan je logički tok optimizacije raspodjele opterećenja proizvodnih
jedinica uključenih u energetski sistem.
• Tok postupka je:
1. Pomoću mjernih instrumenata, putem pretvarača analognih podataka u digitalne
(A/D), u procesni računar ulaze podaci o potrošnji goriva T i pri pojedinom
opterećenju za svaku proizvodnu jedinicu.
2. Na temelju podataka o potrošnji goriva, u ovisnosti o opterećenju, prema
numeričkoj metodi minimalnih kvadrata izračunava se matematički model
pojedine proizvodne jedinice, odnosno jednadžba krivulje "potrošnja goriva-
opterećenja" T=f(E) u obliku kvadratne jednadžbe:

T  Ai E 2  Bi E  Ci
• Kvadratna jednadžba navedena oblika predstavlja odnos potrošnje goriva
prema opterećenju uz dovoljno male (prihvatljive) greške regulacije.
3. Ovdje se metoda optimalne raspodjele opterećenja proizvodnih jedinica temelji
na zaključku da je optimalno stanje postignuto kada su jednaki prirasti troškova
svih proizvodnih jedinica uključenih u pogon, što je prethodno podrobnije
obrazloženo.
• To znači kako mora biti zadovoljen uslov da je:
T1 T2 T T
  ... i ...  n
E1 E2 Ei En
• Iz određenih funkcija troškova (goriva) određuje se prirast troškova
(potrošnje goriva) pojedinih proizvodnih jedinica:
Ti
 2 Ai Ei  Bi
Ei
4. Sada se može odrediti opterećenje pojedine proizvodne jedinice pri kojem će biti
postignuta najveća ukupna iskoristivost,
T1 T2 Ti T   Bi
   ...  n E1 
E1 E2 Ei En odnosno:
2 Ai
5. Iteracijski postupak približavanja traženim vrijednostima pojedinačnih
opterećenja proizvodnih jedinica ponavlja se sve dok nije postignut uslov
ograničenja prema kojemu suma pojedinačnih opterećenja mora biti jednaka
ukupnom opterećenju sistema, odnosno:
E1  E2  ...  E i  ...  En  E
6. U daljnjem toku kontrolira se postavljeni tehnički uslov ograničenja prema
kojemu opterećenje proizvodne jedinice mora biti unutar radnoga područja:

Ei min  Ei  Ei max
• Ako je Ei>Eimax, nužno je uključenje u pogon rezervne jedinice.
• Ako je Ei<Eimin, daje se nalog za isključenje iz pogona i-te jedinice.
7. Regulacijski sistem treba da održava optimalno stanje, ako je ono prethodno
postignuto, ili da daje instrukcije regulacijskim organima za namještanje da se
takvo stanje postigne.
Tačnost rezultata najviše ovisi o tačnosti mjernih instrumenata kojima se određuju
troškovi pogona (potrošnja goriva) i opterećenje proizvodnih jedinica (proizvodnja pare),
a te su veličine direktno međusobno ovisne i vezane preko iskoristivosti koja je
postignuta u posmatranom trenutku.
 • Iz toga proizlazi mogućnost posredne kontrole pomoću iskoristivosti.
• Logička shema toka kontrolnoga programa prikazana je na slici.
8. Preko pretvarača analognih signala u digitalne (A/D) ulaze podaci za svaku
proizvodnu jedinicu:
 opterećenje proizvodne jedinice (Ei),
 volumni sadržaj CO2 u dimnim plinovima,
 volumni sadržaj CO u dimnim plinovima (VCO,i),
 izlazna temperatura dimnih plinova (tiz,i) i
 okolna temperatura (to).
Osim toga, kao potrebni ulazni podaci su i postavne vrijednosti:
 Siegertova konstanta (KS) za gorivo,
 donja toplinska vrijednost goriva (Hd),
 funkcija gubitaka zračenja u ovisnosti o opterećenju ,
 sadržaj topline ulazne vode (hw), te
 sadržaj topline proizvedene pare (hP).

9. Pogonski troškovi (potrošnja goriva) indirektno se određuju i ovise o

opterećenju:

Ei  hp ,i  hw ,i 
Ti 
GP ,i H d
gdje je:
• Ei - opterećenje, odnosno proizvodnja pare pojedine proizvodne jedinice,
• Ti - pogonoski troškovi, odnosno potrošnja goriva pojedine proizvodne
jedinice.
Upoređuju se izmjerene i posredno izračunate vrijednosti pogonskih troškova (potrošnja
goriva).
• Ako je razlika manja od unaprijed utvrđene dovoljno male veličine, tačnost
zadovoljava i program optimizacije se nastavlja.
• Ako je navedena razlika veća od željene vrijednosti, obavještava se o greški,
nakon čega treba obaviti provjeru i korekturu mjernih uređaja.
Prirast troškova zbog odstupanja od optimalnoga stanja
• Prethodno je utvrđen uslov optimalne raspodjele opterećenja prema kojemu prirast
proizvodnih troškova, obzirom na promjenu opterećenja, mora biti jednak za sve
uključene proizvodne jedinice.
• Ako se, na primjer, posmatraju dvije proizvodne jedinice s promjenama prirasta
proizvodnih troškova (sljedeća slika) , tada je optimalno stanje određeno veličinama
E 1opt odnosno E2opt.

• Ako proizvodna jedinica “1" ima opterećenje manje od optimalnoga za veličinu ∆E , tada
iz uslova proizlazi da proizvodna jedinica “2" ima opterećenje veće od
optimalnoga za veličinu ∆E. Takva odstupanja uzrokuju promjenu proizvodnih troškova.

 Ei  E
• Promjenom opterećenja od E 1opt na E1, proizvodna jedinica "1 " smanjuje proizvodne
troškove za iznos ∆ T, koji iznosi:
  T1   T1 
 1   opt
E E
T1   1   1  E
2
• Proizvodna jedinica “2“ povećava opterećenje za ∆E odnosno E 2opt na E2, posljedica čega
je povećanje proizvodnih troškova za iznos ∆ T 2:

 T2   T 
 opt   2 2
E  E2  E
T2   2 
2
• Dakle, ukupna promjena proizvodnih troškova jednaka je razlici njihova porasta kod
proizvodne jedinice "2 " i smanjenja kod proizvodne jedinice „1“,odnosno:

T  T2  T1
  T2   T2   T1   T  

 E  opt   2  1   opt 
   E   T   E1 
T   2 2
 E1
 E
 2 2 
 
 
• Iz uslova optimalnosti je:

 T1   T 
 opt   2 opt
 E1   E2 
• pa veličina ukupnoga porasta troškova iznosi:

 T2   T1   E
T   2   1
 E2   E1   2
Dakle, gornja jednadžba predstavlja izraz pomoću kojega se može odrediti porast
pogonskih troškova zbog odstupanja od optimalnoga opterećenja.