Prof.dr.sc.

Darko Ropac, primarijus

ODABRANA POGLAVLJA IZ DERMATOVENEROLOGIJE
Virusne bradavice

Riječ je o infekciji u gornjem sloju kože uzrokovanoj humanim papiloma

virusom ili HPV-om. Virusna bradavica se formira kada virus uđe pod kožu, a to
se najčešće događa na mjestu ogrebotine ili ranice. Virus uzrokuje ubrzani rast
stanica na vanjskom sloju kože. Na dodir bradavice mogu biti grube ili mekane,
a ponekad ih se doista teško riješiti.
Potrebno ih je razlikovati od spolno prenosivih (genitalnih bradavica) koje su
uzrokovane drugim tipovima virusa HPV kojih je danas poznato oko 150 vrsta.
Vrste bradavica:
• Obične bradavice (verrucae vulgares) mogu se pojaviti bilo gdje na
koži. Ipak su najčešće lokalizirane na mjestima pritiska na kožu kao
što su prsti, laktovi, koljena ili tabani. Često se nalaze ispod nokta i
tada su izrazito bolne. Izgledaju kao oštro ograničeni čvorovi čija je
površina gruba, mogu biti pravilnog, okruglog ili nepravilnog oblika.
Različite su boje, žute, svijetlosive, smeđe ili sivocrne. Veličina varira
od nekoliko milimetara do otprilike centimetar.
• Poseban oblik bradavica pojavljuje se na tabanima. Nazivaju se
verrucae plantares. Zbog pritiska ove bradavice imaju ravnu površinu
i često se javljaju u grupama. Najčešće se nalaze na mjestima
najvećeg pritiska kao što su peta ili prsti, te izazivaju bolove prilikom
hodanja ili trčanja.
• Kod djece i mladih često se javljaju verrucae planae juveniles –
mladenačke bradavice koje su ravne, malo su izdignute iznad razine
kože, imaju glatku površinu i žutosmeđe su boje. Vrlo često nalaze se
na licu, a najčešće ih ima mnogo jer se prenose autoinokulacijom.
• Končaste bradavice su uske i dugačke i obično takve oblike
nalazimo na očnim kapcima, vratu, usnicama i drugdje na
licu. Česte su kod muškaraca jer se prenose tijekom brijanja
autoinokulacijom.
• Šiljaste bradavice, genitalne bradavice ili kondilomi
(condilomata acuminata) koje nastaju djelovanjem
određenih tipova virusa na anogenitalnoj sluznici, a vrlo
rijetko i na sluznici usne šupljine.
Virusne bradavice uvijek treba liječiti jer vrlo rijetko
spontano prolaze. Najčešće se javljaju na vratu, u predjelu
pazuha, preponama i očnim kapcima. Razlog je u tome što su
virusnog podrijetla i prenose se izravnim kontaktom.
Bradavice
Virus HPV je sveprisutan, svi dolazimo u kontakt s njim, kada
se rukujemo ili dodirujemo kvaku na vratima.

Znanstvenici su identificirali više od 100 vrsta virusa i većina

ljudi će imati barem jedan od njih u određenom trenutku
života i to obično na rukama. Kod pojedinih oblika virusa
postoji veća vjerojatnost od nastanka virusnih bradavica na
rukama, dok kod drugih postoji veća vjerojatnost nastanka
genitalnih bradavica, iako neki virusi mogu izazvati obje
vrste.
Kako ljudi dobiju virusne bradavice?
Ako imate bilo koju vrstu bradavica na koži, to znači da ste
nekada u prošlosti bili u kontaktu s virusom.
Ljudi mogu dobiti virusne bradavice od drugih ljudi koji ih
imaju i to najčešće izravnim dodirom, poput rukovanja s
nekim tko ih ima na ruci.
Također virus možete dobiti i preko ručnika kojeg je koristio
netko tko ima virusne bradavice.
Veća je vjerojatnost da će virusi izazvati bradavice kada dođu
u kontakt s kožom koja je oštećena. Isto tako, posjekotine i
rane od brijanja mogu uzrokovati infekciju. To objašnjava
zašto ljudi često imaju bradavice na području brade, dok se
kod žena često pojavljuju na nogama.
Zašto se kod nekih ljudi pojavljuje mnoštvo bradavica, a kod drugih
ne?
Liječnici nisu sigurni, no vjeruju da se kod nekih ljudi imunološki
sustav bolje bori protiv virusa i tako sprječava rast i novi nastanak
bradavica. Primjerice, djeca ih imaju češće od odraslih vjerojatno
zbog toga što njihov imunološki sustav još nije izgradio čvrstu obranu
protiv HPV virusa. Također je uobičajeno vidjeti bradavice kod braće i
sestara u istoj obitelji. I djeca pojedinaca koji su ih imali ili imaju,
često i sami imaju veću vjerojatnost za njihov razvitak.
Je li ih moguće spriječiti?
Važno je da se usredotočite na prevenciju i liječenje odmah kada se
pojave. Prvi način da se spriječe je izbjegavanje kontakta s virusom,
redovito i dobro perite ruke, upotrebljavajte čisti ručnik, pokušajte
zadržati kožu zdravom i vlažnom kako bi izbjegli otvorene
posjekotine ili rane na koži, zbog kojih može doći do infekcije. Ako
imate bradavice na prstima i grizete nokte, riješite se te navike.
Također, kada se brijete, pazite da se ne ozlijedite.
Koji je najbolji način uklanjanja?
Važno je djelovati brzo. Ukoliko se ne liječe, mogu se širiti.
Ponekad liječenje može završiti nakon jednog tretmana, a
ponekad trajati i duže od godinu dana, ovisno o reakciji
organizma na tretman i o prirodi virusa. Tretmani se obično
provode svakih deset do četrnaest dana. Bradavice se
mogu uklanjati tekućim dušikom (krioterapijom),
ekskohleacijom (vađenje oštrom žlicom) u lokalnoj
anesteziji, elektrokoagulacijom, laserskim tretmanima ili
primjenom posebnog kolodija ili posebnih krema koje
djeluju imunomodulatorski. Način uklanjanja određuje
dermatolog na temelju kliničkog pregleda.
U narodnoj medicini za liječenje bradavica koristi se tinktura rosopasa
(Chelidonium maius L.). Tinktura se nakapa direktno na bradavicu
dvaput dnevno ili koristi kao oblog preko noći. Rosopas sadrži do 1%
alkaloida, poput kelidonina, berberina, protopina i sličnih spojeva.
Alkaloidi su skupina spojeva koji pozivaju na oprez, pa ne čudi što
rosopas ima ograničenu upotrebu, no biljka je sasvim sigurna ako se
koristi za liječenje virusnih bradavica. Obično se skuplja za vrijeme
cvatnje jer tada sadrži najmanje alkaloida. Sok biljke sadrži enzime koji
imaju sposobnost razgradnje proteina, a vjerojatno se upravo u tome
krije jedna od tajni njegova djelovanja na bradavice.
Herpes simpleks je uobičajena virusna infekcija koja
ima svoju primarnu a potom i sekundarnu fazu kada
se povremeno vraća.
Postoje dva tipa herpesa simplexa:
- herpes simplex tip 1 i
- herpes simplex tip 2,
a isto tako jedna osoba može biti zaražena s oba tipa
virusa, koji mogu izazivati probleme na različitim
dijelovima tijela.
Herpes simplex tip 1
Procjenjuje se da je njime zaraženo 60% djece u dobi do 10 godina. Broj
zaraženih i nositelja virusa stalno raste i doseže čak do 80-90% starijih
od 50 godina. Ovaj tip virusa najčešće se prenosi preko usta,
neposrednim kontaktom (dovoljan je poljubac ili kap sline). Zaraza
može proći bez ikakvih simptoma ili simptomima sličnim infekciji gornjih
dišnih putova. Virus se nakon prvog kontakta s domaćinom nasadi na
dio živčanog sustava oko usana i ostaje doživotno u tijelu, te se
povremeno ili češće "budi". Najčešći razlozi koji ga aktiviraju povezani
su padom imuniteta, gripom, prehladom, stresom, povišenom
tjelesnom temperaturom, hladnoćom, menstruacijom. Iako je infekcija
virusom herpes simplex tip 1 relativno bezazlena, komplikacije nastaju
ako se bolest proširi na druge dijelove tijela, a posebno je opasan
prijelaz na oči, gdje virus može uzrokovati infekciju oka, uz vjeđe,
spojnicu i rožnicu i tako dovesti do oštećenja rožnice. Za vrijeme
infekcije (dok postoji ranica) treba izbjegavati ljubljenje, kao i oralni
seks, jer herpes simplex tip 1 može zahvatiti i spolne organe. Bolest nije
izlječiva, već se samo ublažava sredstvima za olakšanje simptoma.
Stadiji herpes simpleks – tip 1
Herpes simpex tip 2
Često ga nazivaju i genitalnim herpesom iako se procjenjuje da oko 30% slučajeva
potječe od herpesa simplex tip 1, a ostalih 70% izaziva herpes simplex tip 2. Kod
muškaraca se bolest (mjehurići ispunjeni tekućinom) pojavljuje na sluznici penisa i na
prepuciju, a kod žena počinje upalom stidnice, osjećajem neugode i svrbeži, zatim se
pojavljuju mjehurići na vanjskim spolnim organima. Bolest se ne može potpuno
izliječiti, već samo ublažiti antivirusnim lijekovima i kremama za lokalnu uporabu.
Herpes simplex uobičajena je virusna infekcija.
Kada govorimo o herpesu, važno je znati da postoje dvije osnovne vrste virusa
Herpesa simplexa.
simplexa Virus Herpes simplex tip 1 (HSV-1)
(HSV 1) obično je vezan za infekciju
usnica, usta i lica te se taj oblik bolesti naziva oralni herpes.
Herpes simplex virus tip 2 (HSV-2) povezuje se s oštećenjem genitalne sluznice
(sluznice spolnih organa) i prenosi se spolnim kontaktom. Taj oblik bolesti naziva se još
i genitalni herpes.
Obje vrste virusa vrlo su zarazne i prvi se simptomi javljaju 1 do 2 tjedna nakon
kontakta sa zaraženom osobom.
Danas se zna da HSV-1, koji je ranije smatran isključivim uzročnikom labijalnog
herpesa (groznice na usnama) i herpesnih bolesti u predjelima iznad struka, također
može uzrokovati genitalne oblike herpesne bolesti.
Kako prepoznati Herpes simplex infekciju (“groznicu”)?
Početni znaci izbijanja herpesa osobito na donjoj usni su
osjećaj peckanja i svrbeža uz pojavu crvenila i otoka te brzo
izbijanje tipičnih mjehurića veličine zrna prosa koji se
grupiraju u grozdaste tvorbe. U sredini mjehurića nakuplja se
tekućina, u početku bistra, a potom opalescentna
(zamućena), koja je vrlo zarazna i pravi je koncentrat virusa.
Iako izvor zaraze može biti i osoba nositelj virusa bez
manifestnih znakova herpesa, svakako je veća vjerojatnost
zaraze osjetljivih osoba, prije svega dojenčadi i male djece, u
dodiru s osobom koja ima jasne simptome bolesti. Nakon 5 -
7 dana mjehurići pucaju, suše se i na njihovom mjestu se
stvaraju žućkasto–smeđe kraste. U toj fazi bolest nije više
zarazna. Kraste otpadaju same i ne ostavljaju ožiljke.
Infekcija Herplex simplex virusom kod djece
Dojenče ili malo dijete pri prvom susretu s ovim virusom
(primoinfekcija) protiv kojega nema imunitet reagira vrlo burnim
simptomima, a očituje se kao teški oblik upale usta, odnosno
crvenilom sluznice usta i ždrijela i najčešće nejasnom visokom
temperaturom. Neraspoloženje djeteta, klonulost, odbijanje hrane i
pojačano slinjenje prethode pojavi bolnih mjehurića po sluznici usta.
Nakon što dijete preboli tu tešku infekciju, virus prikriveno ostaje u
njegovom organizmu (živčani spletovi, gangliji) spreman javiti se kad
su za njega povoljne okolnosti, a jedna od takvih je izlaganje
sunčevim zrakama.
Ultraljubičaste (violetne) zrake sunčevog spektra na neki način
stimuliraju središnji živčani sustav (mozak, leđna moždina) i na neki
još nejasan način “probude” virus koji se nalazi u živčanim
ganglijima, što ima za posljedicu pojavu groznice najčešće na
usnama (herpes labialis), ali u djece nije neobično i izbijanje
mjehurića na nosu i obrazima.
Zašto dolazi do aktivacije virusa?
Najčešći okidači koji mogu aktivirati pritajeni virus i izazvati recidiv
su:
• ozljede i iritacije kože
• povišena tjelesna temperatura
• izloženost jakom ultraljubičastom zračenju
• hormonalne promjene (mjesečnica, trudnoća)
• stres, umor, psihička napetost
• opća imunosupresija, uzrokovana primjerice nekim lijekovima.
U tim situacijama aktivirani virus putuje iz neuralnoga ganglija do
kože i sluznice, gdje zahvaća gornje slojeve kože, razmnožava se i
uzrokuje tipične simptome.
Novija istraživanja pokazuju da osoba može imati reaktivaciju bolesti,
a da uopće nema klasičnih simptoma, osim lučenja virusa, što se
može dokazati PCR metodom, HSV-DNA pozitivnim rezultatima
testiranja.
Kako spriječiti recidiv?
Kako biste spriječili širenje virusa, pokušajte ne dirati zahvaćena
područja rukama. Budite oprezni pri upotrebi kozmetičkih proizvoda u
tom razdoblju, jer virusi su sposobni kratko vrijeme preživjeti na njima.
Kozmetičke i medicinske kreme nanosite isključivo pomoću štapića s
vatom. Nadalje, tijekom akutne faze infekcije važno je izbjegavati
ljubljenje i grljenje. To se osobito odnosi na majke s dojenčadi i malom
djecom, za koje virus može biti iznimno opasan. Ne zaboravite da se
herpes lako prenosi dodirom s posuđem, priborom za jelo i ručnicima.
Zbog toga bi zaražena osoba trebala koristiti samo vlastite predmete i
ne dijeliti ih s drugima, barem ne dok traje infekcija.
Poseban oprez potreban je i kod osoba koje nose kontaktne leće. Virus
herpesa može se prenijeti na oči tijekom stavljanja leća i uzrokovati
ozbiljna oštećenja oka.
Liječenje
Jedino ciljano liječenje primjena je masti koja sadrži acyclovir te
pravovremenom primjenom spriječiti nastanak promjena na koži
(estetski problemi, neugoda, bol). Terapiju je potrebno započeti kod
prvog znaka izbijanja kožnih lezija (žarenje, peckanje, svrbež).
Postupci koji mogu ublažiti simptome:
Odmarajte se, koristite lijekove protiv povišene temperature
i boli, mjehuriće nemojte stiskati niti grepsti se, izbjegavajte
ljubljenje i dodirivanje dok su mjehurići prisutni, dobro
operite ruke prije kontakta s drugom osobom.

Kad imate herpes izbjegavajte dodir s novorođenčadi i

osobama koje boluju od ekcema kože jer su oni podložniji
infekciji. Također izbjegavajte kontakt s osobama koje imaju
oslabljeni imunološki sustav (osobe koje uzimaju lijekove
protiv raka ili za transplantaciju) jer virus može značajno
ugroziti njihov život.
Genitalni herpes
Premda infekcija virusom herpesa nije ubojita kao AIDS, genitalni
herpes rašireniji je i za većinu koji ga imaju, vrlo bolan. Više od
polovine stanovništva povremeno dobiva ranice koje su posljedica
infekcije virusom herpes simpleksa (HSV - 1) ili herpes genitalisa
(HSV - 2). Drugi su pogođeni infekcijom herpes zostera koja se javlja
u vidu bolnog herpetičnog osipa na koži u predjelu struka, godinama
nakon što su imali vodene kozice. Osim toga, u skupini herpes virusa
spada i Epstein-Barrov virus koji izaziva mononukleozu. Kada se sve
zbroji, broj muškaraca i žena s herpesom nadilazi 80%.

Uzročnik genitalnog herpesa u 50 - 70% slučajeva je herpes simpleks

virus tip 2 – “HSV tip 2”, srodnik HSV 1 virusa koji izaziva prije svega
herpes usnica ili “groznicu” na usnicama. Udio genitalnih infekcija
izazvanih labijalnim tipom virusa (HSV 1) u stalnom je porastu
vjerojatno kao izraz promijenjenih navika u spolnom ponašanju,
značajnog porasta oralno-genitalne ekspozicije i uporabe kondoma
kod spolnog odnosa.
Zbog serološke sličnosti između ova dva virusa intenzitet
simptoma i težina infekcije ovise o prisutnosti i visini titra
protutijela protiv labijalnog tipa virusa u vrijeme infekcije s
virusom genitalnog herpesa.
Oko 90% odraslih ima protutijela protiv HSV 1.
Genitalni herpes prenosi se spolnim odnosom, a ekstremno
rijetko uporabom zajedničkih predmeta ili toaleta.
Generalizirani herpes kod dojenčeta
Pojavnost
Premda je 10 do 25% žena reprodukcijske dobi inficirano virusom
genitalnog herpesa, tek u oko polovine inficiranih žena s vremena na
vrijeme nastupaju simptomi bolesti. Čak i u slučaju izloženosti virusu
herpesa, mnoge žene neće nikada razviti simptome, niti posumnjati
da u sebi nose virus.

Genitalni herpes viđa se kod 1% trudnica, a trudnice mogu prenijeti

virus svojoj nerođenoj djeci preko krvi ili u izravnom dodiru s
inficiranim tkivom pri porodu. Intrapartalna infekcija (za vrijeme
poroda) može dovesti do teških formi upale pluća i sepse
(generalizirani neonatalni herpes), kao i smrti novorođenčeta u 20 do
50% slučajeva zbog nezrelosti njegovog imunološkog sustava i
neadekvatne antivirusne zaštite.
Rizični čimbenici
Genitalni herpes ima osobiti značaj u razdoblju adolescencije. Američki znanstvenici
upozoravaju da se četvrtina svih spolno prenosivih bolesti javlja u dobnoj skupini od 15
do 19 godina, pri čemu najveći značaj ima velika četvorka: klamidija, gonoreja, herpes
i HPV. Jedan od pet (20%) adolescenata pati od genitalnog herpesa.

Glavni razlog porasta učestalosti spolno prenosivih bolesti u mlađoj populaciji osim
biološkog čimbenika predstavljenog velikom osjetljivošću stanica genitalnog sustava
prema infekciji, pripada i kulturološko - odgojnom čimbeniku. Premda je uporaba
kondoma kod mlađih adolescenata općenito u porastu, njegova uporaba je i dalje na
nezavidno niskoj razini.

Većina adolescenata podcjenjuje rizik zaraze. Nerijetko je uporaba kondoma

neispravna ili dolazi do prekida njegove uporabe s napredovanjem veze. Stariji
partneri djevojaka i mlađih homoseksualaca često ne podržavaju njihovu želju za
uporabom kondoma. Pa čak i kod sasvim ispravne uporabe kondoma, virus herpesa se
može prenijeti s mjesta koje kod zaražene osobe nije prekriveno kondomom.

Oralni seks također nije 'safe sex', pa iako neće dovesti do neželjene trudnoće, postoji
mogućnost prijenosa spolnih infekcija, zbog čega se sve češće viđaju slučajevi
genitalnog herpesa izazvanog labijalnim tipom virusa.
 Simptomi
Obrazac koji se kod genitalnog herpesa svaki puta iznova ponavlja
obuhvaća tri stadija, od kojih su prva dva zarazni. Vrijeme inkubacije
iznosi 3 – 9 dana, rijetko dulje od 14 dana.
U prvom stadiju javljaju se nelagodan osjećaj i peckanje u području
zahvaćenom virusom, kao i osjećaj napetosti kože spolnog organa,
što može potrajati i do 12 dana. Ponekad ove simptome prate osjećaj
umora i opća slabost.

Drugi stadij herpesne infekcije započinje izbijanjem mjehurića koji

potom pucaju ostavljajući brojna bolna oštećenja sluznice ili kože, uz
nerijetko povišenu tjelesnu temperaturu. Simptomi su osobito
izraženi u slučaju primarne infekcije. Ulceracije (defekti kože, ranice)
zarastaju tijekom deset do dvadeset dana. Promjene na spolovilu
obično prati povećanje i bolnost limfnih čvorova u preponama, kao i
bolovi, odnosno peckanje kod mokrenja. Nakon pucanja mjehurića i
zarastanja ranica, nastupa treći stadij koji nije zarazan.
Nakon prvog izbijanja bolesti (primarna infekcija herpesom)
virus se smješta u živčane ganglije donjeg dijela kralježnice,
gdje može ostati pritajen više mjeseci ili čak godina. Tijekom
prvih 6 do 12 mjeseci u 50 – 80% pacijentica javlja se recidiv,
ponovno izbijanje simptoma (sekundarna infekcija
herpesom). Uslijed perineuralnog (uz živac) širenja virusa
bolest pri tome može izbiti i na više mjesta.

Povremeni napadaji nastupaju uvijek kada oslabi imunološki

sustav. Uobičajeni fizički stresori koji mogu izazvati bolest
snažna se uzbuđenja, različita emocionalna stanja kao što su
depresija, tjeskoba ili neprijateljstvo, fizički napor, nedostatak
sna, menstruacija ili intenzivan umor.
Dijagnoza
Dijagnoza genitalnog herpesa se postavlja ginekološkim
pregledom, a potvrđuje uzimanjem brisa iz aktivne ranice
herpesa za staničnu kulturu ili imunofluorescentni test.

Virus herpesa ponekada se teško razvija u kulturi, tako da i

ove pretrage znaju biti negativne. Obzirom da većina ljudi
ima protutijela protiv virusa herpesa, vrijednost određivanja
krvne pretrage i provjere statusa protutijela ostaje od
sekundarnog značaja.
Herpes zoster (Akutni posteriorni ganglionitis)
Herpes zoster posljedica je reaktivacije varicella–zoster virusa koji se
nalazi latentan u posteriornim (stražnjim) ganglijima dorzalnih
korjenova kralježnične moždine. Bolest obično počinje bolovima duž
zahvaćenog dermatoma, a nakon 2 do 3 dana pojavljuje se
vezikulozni osip (mjehurići s tekućinom) na osnovu kojeg se obično
može postaviti dijagnoza. Liječi se antivirusnim lijekovima i katkad
kortikosteroidima, a liječenje treba započeti unutar 72 sada od
izbijanja osipa.
Varicelu i herpes zoster uzrokuje varicella–zoster virus (humani
herpes virus tip 3). Varicela je akutna invazivna faza virusne infekcije,
a herpes zoster reaktivacija virusa iz latentne faze. Kod herpes
zostera se nalazi upala ganglija senzornih korijena, te kože
zahvaćenog dermatoma, a katkad stražnjih i prednjih rogova sive
tvari, meningi i dorzalnih i prednjih korjenova. Herpes zoster češće
se pojavljuje u starijih i u bolesnika inficiranih HIV–om, a ima teži
tijek u imunokompromitiranih.
Klinička slika
Bolest počinje parestezijama (trnjenje), probadanjem ili bolom
drukčijeg karaktera u zahvaćenoj regiji, a nakon 2 do 3 dana
pojavljuju se kožne promjene, obično nakupine mjehurića na crveno
promijenjenoj koži. Zahvaćen je obično jedan ili više dermatoma u
torakalnoj ili lumbalnoj regiji. Promjene su tipično jednostrane.
Zahvaćeni areal je preosjetljiv i bol može biti vrlo jaka. Kožne
promjene ostaju nepromijenjene obično 3–5 dana. Herpes zoster se
može proširiti na druge regije kože, kao i na visceralne (unutarnje)
organe, pogotovo u imunokompromitiranih bolesnika.
Manje od 4% bolesnika ima recidiv herpes zostera. Ipak, mnogi,
pogotovo stariji, imaju trajne ili ponavljajuće bolove zahvaćenog
dermatoma (postherpetična neuralgija), koji mogu perzistirati
mjesecima, godinama ili doživotno. Kod zahvaćenosti trigeminalnog
živca često zaostaje jaka i trajna bol. Bol kod postherpetične
neuralgije može biti oštra i naizmjenična ili trajna i može ometati
bolesnike u svakodnevnim aktivnostima.
Dijagnoza
Na herpes zoster treba posumnjati u bolesnika s
karakterističnim mjehurićima-vezikulama
mjehurićima vezikulama i bolovima koji
zahvaćaju jedan dermatom (površinu kože). Dijagnoza se
većinom postavlja na osnovu gotovo tipičnih kožnih
promjena. Herpes simpleks virus (HSV) može uzrokovati
slične kožne promjene, ali za razliku od herpes zostera ima
sklonost recidivima i ne zahvaća jedan dermatom. Virusi se
mogu razlučiti kultivacijom, a pomaže i dokazivanje antigena
u bioptičkom materijalu.
Liječenje i prevencija
Hladni oblozi pomažu, ali većinom je potrebno liječenje
analgeticima. Oralni antivirotici smanjuju težinu i trajanje
promjena, učestalost postherpetične neuralgije i udio
ozbiljnih komplikacija u imunokompromitiranih i trudnica.
Liječenje treba započeti što prije, najbolje odmah, a
vjerojatno nije učinkovito ako se započne 72 h nakon pojave
kožnih promjena. Daju se antivirotici 7–10 dana.
Kortikosteroidi ubrzavaju izlječenje i umjereno ublažavaju bol
ali ne smanjuju incidenciju postherpetične neuralgije.
Preporučuje se liječiti imunokompromitirane bolesnike
aciklovirom (lijek protiv virusnih infekcija).
Prevencija uključuje prevenciju primoinfekcije (varicela)
cijepljenjem djece i osjetljivih odraslih. Nedavno objavljeno
veliko istraživanje pokazalo je da cijepljenje protiv VZV–a
smanjuje incidenciju herpes zostera u starijih bolesnika koji
su preboljeli varicelu.

Liječenje postherpetične neuralgije nerijetko predstavlja veliki

problem. U liječenju se koriste antidepresivi i lokalna
primjena anestetika (lidokain). Nekad su nužni opijatni
analgetici. Pomaže i primjena korikosteroida
(metilprednizolona).
U liječenje oftalmičkog herpes zostera potrebno je uključiti
oftalmologa,a kod ušnog otorinolaringologa.
Impetigo contagiosa
Uzrok nastanka
Uzročnici su Staphylococcus aureus i beta hemolitički
streptokok grupe A. Sitno- mjehuričasti tip pripisuje se beta
hemolitičkom streptokoku, dok je onaj s velikim mjehurim
uglavnom uzrokovan stafilokokom. Obolijevanju pogoduje
odsustvo mogućnosti za dobru higijenu i vlažna, topla klima,
te je bolest češća ljeti. Bolest najčešće nastaje kontaktom
kože lica s nečistim rukama, npr. majke djeteta.
Klinička slika

U najvećem broju slučajeva impetigo se javlja u obliku sljedećih

kožnih promjena: gnojni mjehuri koji pucaju, nastajanje ranica na
koži, pojava krasta i na kraju izlječenje defekta na koži.
Kod sitno-vezikuloznog tipa prvo se javlja sitna vezikula (mjehurić),
ispunjena bistrim sadržajem, na lagano zacrvenjenoj površini.
Mjehurić brzo puca, nastaje ranica, zatim svijetla, žućkasta krasta
boje meda. Najčešće nastaje na licu, posebno u regiji oko usta i nosa.
Kod buloznog (veliki mjehuri) tipa, mjehurići nisu tako sitni, već su
veći - do 2 cm, može proći više vremena dok se ne probiju i počnu
sušiti. Takve promjene mogu trajati i do 3 dana. Nakon pucanja
mjehura nastaje erozija i zeleno-smeđa krasta. Promjene se nalaze
na licu, iako se mogu naći i na drugim dijelovima tijela. Promjene
prolaze bez zaostajanja ožiljaka.
Bolest prolazi kao akutna, a spontana sanacija može nastupiti za 2-3
tjedna. Prognoza bolesti je najčešće dobra.
Komplikacije

Može se javiti bolest bubrega povezana s kožnim promjenama, tzv.

impetigo-nefritis.

Dijagnoza
Uzročnici se izoliraju iz promjena na koži.

Liječenje

Lokalna terapija koja se sastoji od mehaničkog uklanjanja promjena

na koži (dječjim uljem ili 3% otopinom masti salicilne kiseline), a
nakon toga primjenjuju se antibiotske masti.
Kod generaliziranih oblika koriste se antiseptičke kupke. Sistemska
terapija antibioticima je rijetko potrebna, u slučaju jako proširenih
promjena, kod bolesnika s oslabljenim imunitetom i u slučaju
impetigo-nefritisa.
ŽVALE
Definicija:
To je upala sluznice i kože, a očituje se crvenilom, raspuklinom kože (ragadom) i
svrbežom u kutovima usana. U narodu su poznate kao “žvale”.
Patogeneza:
U početnom stadiju nisu zarazne, ali ako se inficira streptokokom bolest postaje
prenosiva i to najčešće čašom. Javlja se kod djece ili starijih s loše adaptiranom
zubnom protezom.
Klinička slika:
- eritem
- erozija
- bolne fisure (puknuća kože) na uglovima usana
- rijetko se vide kraste
- nema gnojenja
Dijagnoza:
na osnovu kliničke slike.
Diferencijalna dijagnoza:
- kandida
- herpes simplex
- hipovitaminoza B2
Terapija:
Lokalno aplicirati antibiotsku mast.
BAKTERIJSKE INFEKCIJE KOŽE - Folikulitis, Furunkuli i karbunkuli
Folikulitis je upala folikula dlake koju uzrokuje infekcija stafilokokom.
U folikulima dlaka nastaje mala količina gnoja te se oni podraže i
zacrvene. Infekcija ošteti dlake koje se mogu lako iščupati. Folikulitis
je obično dugotrajan problem na mjestima na kojima su folikuli dlaka
najdublje u koži, kao što je područje brade. Čvrsta dlaka se može
kovrčati i ponovno ući u kožu što dovodi do podražaja čak bez
stvarne infekcije.
Gnojni čirevi (furunkuli) su velika, bolno osjetljiva, natečena,
uzdignuta područja koja nastaju uslijed stafilokokne infekcije oko
folikula dlake.
Najčešće nastaju na vratu, grudima, licu i stražnjicama, ali su
naročito bolni kada nastaju oko nosa ili ušiju ili na prstima. Gnojni
čirevi obično u središtu imaju gnoj. Često iz gnojnog čira istječe
bijela, lagano krvava tvar. U nekih se ljudi ponavljano razvijaju
(recidiviraju) gnojni čirevi (furunkuloza), a ponekad među mladima
koji žive u prenatrpanim četvrtima i održavaju slabu higijenu dolazi
do epidemije gnojnih čireva.
Karbunkuli su grozdovi gnojnih čireva koji nastaju na prostranim suhim krastama i
ožiljcima.

Karbunkuli sporije nastaju i sporije se liječe nego pojedinačni gnojni čirevi a mogu
uzročiti groznicu i umor, jer su teža infekcija. Pojavljuju se najčešće u muškaraca i to
na leđima i vratu. Karbunkulima su skloni stariji ljudi, dijabetičari i oni sa teškim
zdravstvenim stanjima.

Liječenje folikulitisa, gnojnih čireva i karbunkula

Održavanje kože čistom, najbolje tekućim sapunom koji sadrži neko protivbakterijsko
sredstvo, najbolji je način sprječavanja tih infekcija ili njihova širenja na druge.
Vlažnost i vrućina dovode do nakupljanja gnoja pa se uslijed toga pojedinačni gnojni
čirevi mogu spontano iscijediti.

Kada se gnojni čir pojavi u blizini nosa obično se propiše antibiotike oralno (na usta) jer
se infekcija može brzo širiti prema mozgu. Kada se pojave gnojni čirevi ili karbunkuli
obično se uzme uzorak gnoja za laboratorijski pregled i propiše antibiotik koji se uzima
oralno (na usta). Ljudi sa gnojnim čirevima koji se ponavljaju mogu uzimati antibiotike
mjesecima ili čak godinama.
Folikulitis Furunkul

Karbunkuloza
ERIZIPEL – CRVENI VJETAR
UZROK
Erizipel je infekcija kože uzrokovana bakterijom streptokok, koji u
kožu ulazi kroz rane. Najčešće je lokaliziran na nogama ili glavi.
Prenosi se direktnim kontaktom sa inficiranom osobom.
Predisponirajući faktori su mu alkoholizam, neuhranjenost i
sistemske bolesti.

MANIFESTACIJA
Kod većine pacijenta dolazi do naglog porasta tjelesne temperature,
sve do 39 - 40° C, uz intenzivnu tresavicu. U isto vrijeme prisutni su i
simptomi kao što je: opća slabost, glavobolja, mučnina i povraćanje.
Nakon 12 – 24 sata se javlja svrbež i zatezanje kože zahvaćenog
područja, a nakon toga jako crvenilo, koje se širi i uzdiže od kože.
Područje kože koje je zahvaćeno erizipelom je toplo, napeto,
zategnuto, sjajno, jasnih rubova i izrazito crveno i bolno. Erizipel je
najčešće smješten na mjestu neke prijašnje lezije kože.
TIJEK BOLESTI
Ako se erizipel Iiječi pravovremeno, temperatura nestaje
tijekom 7 dana od početka liječenja, mrlja postaje manje
crvena i izražena, a nestaju i ostali simptomi bolesti. Za
liječenje se rabe antibiotici.
DIJAGNOZA
Dijagnoza se temelji na karakteristikama kožne lezije,
učestalosti pojave i simptomima koji prate pojavu. Dijagnoza
se potvrđuje laboratorijskim pretragama. Ako je pretragama
krvi pronađena izražena leukocitoza, ubrzana sedimentacija i
fibrinogen, to je znak kako je bolest prisutna kod pacijenta.
TERAPIJA
Penicilin je najdjelotvorniji antibiotik u terapiji erizipela, koji
treba primijeniti što prije, kako bi se izbjegle teže infekcije i
širenje na druge organe. Ako je pacijent alergičan na
penicilin, rabe se drugi antibiotici ili sulfonamidi.
Gljivične infekcije kože

Infekcija ovisi o patogenosti same gljive, ali i o imunološkom

statusu inficirane osobe. Dermatomikoze su, kao što im i
samo ime govori, gljivične infekcije kože. One su vrlo čest
uzrok posjeta liječniku i ujedno jedne od najčešćih kožnih
oboljenja. Zdrava koža je barijera za prodor gljivica, dok
površinski oštećena i vlažna pogoduje infekciji i širenju
oboljenja. Gljivične bolesti kože nisu opasne po život
oboljelog, ali su «dosadne» kao uostalom i većina kožnih
bolesti, a liječenje traje dugo i česti su recidivi. Prijenosu
infekcije s čovjeka na čovjeka pogoduje boravak u većim
kolektivima kao što su škole i dječji vrtići. Bolest se može
prenositi i sa životinja na ljude.
Poznato je više od 100.000 vrsta gljiva, dok ih je oko 50
patogeno za čovjeka. Gljive su proširene po cijelom svijetu, a
u svakoj regiji prevladava određena vrsta dermatofita.
Nekada se smatralo da domaćin dermatofita mora biti čovjek
ili životinja, a danas su gljive izolirane i iz zraka i iz zemlje.
Stoga se kod pojave dermatomikoze ne mora nužno raditi o
prijenosu s nekog drugog živog bića. Evidentirano je i da neke
osobe imaju sklonost za gljivična oboljenja.
Gljive se mogu podijeliti na dermatofite (dermatofitoze,
tinee) i kvasce, pa se i gljivična oboljenja mogu prema tome
podijeliti na dermatomikoze uzrokovane dermatofitima
(dermatofitoze) i dermatomikoze uzrokovane kvascima, te
one uzrokovane plijesnima, koje su i najrjeđe.
Dermatomikoze
Dermatofiti su:
Trichophyton – uzrokuje infekcije na koži, vlasištu i noktima,
Microsporum – na koži i vlasištu,
Epidermophyton – na koži i noktima.
Kvasci:
Candida (najčešće Candida albicans ).
Kao što je već navedeno , gljivice mogu izazvati površinsku
infekciju kože - epidermisa i kožnih adneksa (kose – folikula
vlasišta i noktiju) te sluznice (orofarinksa i anogenitalne
regije). Gljivice su uvjetno patogeni organizmi i često
koloniziraju normalni epitel, kao npr. Candida sp . i Malasezia
sp .
Candida
Infekcija može zahvatiti i dublje slojeve kože, najčešće kod
imunokompromitiranih bolesnika. Stoga je i patogenost
gljivica ovisna u prvom redu o imunosnom statusu oboljelog,
njegovom odgovoru na prisutnost gljivica na koži odnosno
sluznici, te o lokalizaciji.
Problematika gljivičnih oboljenja je zadnjih desetljeća postala
vrlo aktualna zbog široke primjene antibiotika, te
imunosupresiva, citostatika kao i brojnih drugih razloga koji
mogu smanjiti prirodnu otpornost organizma.
Poboljšanjem općih higijenskih uvjeta smanjio se broj
oboljenja, ali su dermatomikoze još uvijek vrlo učestale zbog
njihove visoke zaraznosti, a i zbog drugih čimbenika koji
pogoduju infekciji i širenju zaraze.
Djeca imaju češće gljivične infekcije vlasišta, a mlade odrasle
osobe na područjima pregiba. Učestalost onihomikoza (nokti)
raste sa životnom dobi, pa postoji podatak za Sjedinjene
američke države da više od 50% osoba starijih 75 godina ima
onihomikozu.
Do infekcije može doći posrednim i neposrednim putem.
Posrednim putem - najčešće u loše dezinficiranim bazenima,
saunama, zajedničkim higijenskim prostorijama, te svim onim
mjestima gdje je prisutno mnoštvo ljudi, a uz to i toplina i
vlaga koje pogoduju rastu i razmnožavanju gljivica.
Neposrednim putem – direktnim prijenosom, kontaktom od
bolesnih ljudi ili životinja. Kod životinja su najčešći izvor
infekcija mačke i psi.
Dermatofitoze (tinee)
Dermatofiti su najčešći uzročnici gljivičnih oboljenja kože i
njenih adneksa – noktiju i vlasišta. Bolest kože uzrokovana je
gljivicama iz roda Trichophyton . One najčešće parazitiraju u
rožnatim strukturama epidermisa, dlake ili nokta.
Karakteristika dermatofita je mogućnost razgradnje roževine
pomoću odgovarajućeg enzima (keratoliza), a klinička slika
ovisi o lokalizaciji infekcije i patogenosti pojedinih sojeva
uzročnika. Infekcija gljivicama iz roda Trichophyton može
zahvatiti kožu, vlasište, odnosno nokte.
Tinea pedis et manus (Trichophytia interdigitalis) je najčešća
dermatofitoza koja, kao što joj i samo ime govori, zahvaća
interdigitalna područja šaka i stopala.
Tinea pedis je najčešće gljivično oboljenje u Njemačkoj, a
prema epidemiološkim podacima zahvaća 15-30% populacije,
a u SAD oko 20%. Kod rudara je prevalencija 70%, a tinea
pedis je vrlo česta kod atletičara, te se samo oboljenje i
uobičajeno naziva «atletsko stopalo». Pojavljuje se najčešće
u životnoj dobi od 20. do 50. godine života. Češće obolijevaju
muškarci od žena.
Širenju i nastanku oboljenja pogoduju znojenje i vlaženje
nogu ili ruku, često korištenje zajedničkih higijenskih
prostorija, te hodanje bez obuće. Bolest je zarazna. Klinički –
kao što samo ime kaže - promjene su lokalizirane između
prstiju, koža je upaljena, crvena, s ragadama, vlaženjem i
ljuštenjem. Subjektivno dominira svrbež. Bolest je kroničnog
tijeka i nikada ne iščezava spontano.
Tinea capitis zahvaća vlasište, a razlikuje se površinska i duboka. Kod
površinske se vide okruglasta žarišta veličine manje kovanice ili veća,
pokrivena sitnim ljuskicama, a vlasi su neravnomjerno prelomljene.
To je bolest mlađe životne dobi, najčešće kod školske djece u dobi od
6 do 10 godina, rjeđe nakon 16-e godine, a kod odraslih uglavnom je
evidentirana kod ruralne populacije.
Tinea corporis zahvaća neobrasle dijelove kože, a manifestira se
također okruglastim eritematoznim žarištima s naglašenim rubom,
karakteristična je centralna regresija, uz centrifugalno širenje. Može
se manifestirati u svakoj životnoj dobi, a period inkubacije je od par
dana do par mjeseci.
Onychomicosis obično počinje na slobodnom i bočnom rubu nokta
uz širenje prema bazi, manifestira se u vidu žutih mrlja i zadebljanju
zahvaćenog nokta, uz grudičasto mrvljenje ploče nokta i odizanje od
ležišta. Rijetko je zahvaćen samo jedan nokat, obično se onihomikoza
manifestira na nekoliko njih.
Površne gljivične infekcije– saprofitije
Uzročnik vegetira na površini kože i nikada ne prodire u
dubinu.
Tipična površna gljivična infekcija je Pityriasis versicolor čiji je
uzročnik Malassezia furfur . Najčešće obolijevaju mlade
odrasle osobe, a češća je u tropskim i vlažnim krajevima. Više
se javlja u ljetnim mjesecima.
Bolest se manifestira okruglim, oštro ograničenim bjelkastim
do smeđim žarištima. Lokalizacija je područje ramena, leđa,
prsa, proksimalni dio nadlaktica. Nema upalne reakcije.
Subjektivno – nema tegoba.
Pityriasis versicolor
Dermatomikoze uzrokovane kvascima i gljivične saprofitije
Kvasci su vrlo rašireni svuda oko nas. Candida je vrlo raznolik rod
kvasaca, a najčešća je Candida albicans koja je normalni sastavni dio
flore sluznica zdravog organizma. No, kada dođe do narušavanja
prirodne ravnoteže imunološkog sustava ili do bilo kakvih
poremećaja općenito u organizmu ili samo na lokalnoj razini – u
pojedinoj regiji organizma, dolazi do njenog prekomjernog
razmnožavanja, te popratne simptomatologije. Može se manifestirati
kao: vaginalna kandidijaza, kanadidijaza probavnog sustava ili kao
kožna infekcija – dermatomikoza. Klinička slika ovisi o stanju kože,
zahvaćenom području i lokalizaciji promjena, te u svakom slučaju i o
općem stanju bolesnika. Tako su npr. opsežnije promjene, a samim
tim i teža klinička slika, kod dijabetičara, kod popratnih imunoloških
oboljenja, nakon dugotrajne primjene antibiotika, citostatika itd.
Kožna infekcija Candidom najčešće se manifestira na
pregibima velikih zglobova, pazuha, prepone, ispod dojki,
među prstima šaka i stopala, te na noktima i oko njih.
Promjene na kutovima usana, poznate kao «žvale», često su
uzrokovane upravo Candidom albicans .
Kod infekcije Candidom vidljivo je crvenilo zahvaćenih
područja, vlaženje, ragade (puknuta koža), sitno ljuskanje, uz
subjektivan osjećaj svrbeža i peckanja.
Češće su pogođene adipozne osobe i osobe koje se uz
neadekvatnu higijenu prekomjerno znoje. U najtežim se
slučajevima kod imunokompromitiranih bolesnika kandidijaza
može pojaviti i kao sistemsko oboljenje.
Liječenje Dijagnoza se u pravilu postavlja na temelju anamneze i
kliničke slike, te mikološke obrade žarišta koja se sastoji od nativnog
mikroskopskog preparata, kulture i pregleda fluorescentnom
svjetiljkom. Rjeđe su potrebne daljnje dijagnostičke pretrage kao što
su patohistološka analiza, trihofitinski test itd.
Liječenje u pravilu provodi i prati nadležni liječnik te po potrebi i
dermatolog. Terapija ovisi o nekoliko čimbenika, prvenstveno o
lokalizaciji promjena (koža, vlasište ili nokti), zatim o stupnju
oštećenja kože, dubini prodora uzročnika i vrsti gljivice koja je
uzrokovala oboljenja.
Treba se dosljedno pridržavati preporučene terapije koja je u većini
slučajeva lokalna. Na raspolaganju su antimikotske kreme, masti,
losioni, gelovi, sprejevi, paste, posipi te lakovi za liječenje
onihomikoza.
Ponekad je potrebno i sistemsko liječenje, najčešće kod onihomikoza
i kod mikoza vlasišta, a znatno rjeđe kod ostalih dermatomikoza, i to
ukoliko se kod provođenja lokalne terapije ne dobiju zadovoljavajući
terapijski rezultati.
Prevencija gljivičnih oboljenja kože
Prevencija je kod gljivičnih oboljenja, kao i svugdje u medicini, važna,
a u ovom segmentu dermatologije je i neobično značajna, jer može
spriječiti veći broj dermatomikoza.
Od općih mjera važno je izbjegavati sve čimbenike koji bi mogli
pogodovati razmnožavanju gljivica na koži :
- izbjegavati koliko je moguće trljanje kože o kožu;
- smanjivati prekomjerno znojenje;
- posebno je važno održavanje higijenskih mjera kao što je u slučaju
pojačanog znojenja nogu potrebno je češće mijenjati čarape koje
uvijek moraju biti od čistog pamuka, bez primjesa elastina ili
sintetike;
- nakon kupanja ili plivanja u bazenu posušiti kožu i nikada ne
posuđivati ručnike, uvijek koristiti vlastiti čisti suhi ručnik;
- što je više moguće izbjegavati sintetičku odjeću i obuću.
Potrebno je izbjegavati bazene i saune sumnjive higijenske
razine, te uvijek hodati u odgovarajućim papučama, kožu
prati pH neutralnim sredstvima, čarape i rublje prati na
visokim temperaturama – višim od 60 C.
Lijekove treba primjenjivati točno prema uputama liječnika.
Da bi se izbjegli recidivi oboljenja, liječenje treba provoditi
redovito i uporno.
Pridržavanjem općih higijenskih mjera, te izbjegavanjem
mjesta na kojima postoji opravdana bojazan od infekcije,
nadalje redovitim pregledavanjem kućnih ljubimaca (mačke i
psi, naročito ukoliko žive u kući gdje su i djeca) da bi se
izbjeglo prenošenje mikoze sa životinja, velika je vjerojatnost
da ćemo sačuvati svoju kožu, nokte i vlasište lijepima i
zdravima, bez znakova bilo kakve infekcije.
Atopijski dermatitis
Što je atopijski dermatitis i koliko je bolest česta?
Atopijski dermatitis je najčešća kronična upalna bolest kože
dječje dobi koja se javlja u 15-20% dječje populacije. Bolest je
karakterizirana upalnim kožnim promjenama, suhoćom i
svrbežom kože, a tipična su česta pogoršanja bolesti nakon
mirnih perioda. Tipičan je početak bolesti u ranoj dobi, te se
kod 60% djece simptomi pojavljuju prije navršene 1. godine
života, a 85% djece oboli do 5. godine života. Važno je
napomenuti da postoji nasljedna sklonost za bolest, te ako
jedan roditelj ima neku od atopijskih bolesti dijete je u riziku
60% da bude atopičar, a ako su oba roditelja atopičari rizik je
čak i veći od 80%.
Što je atopija i što su atopijske bolesti?
Atopija predstavlja nasljednu sklonost javljanja alergijske
reakcije na različite okolišne i nutritivne alergene uz nalaz
visokih vrijednosti protutijela IgE, koja su obilježje bolesti.
U atopijske bolesti ubrajaju se atopijski dermatitis, alergijska
astma, alegijski rinitis (hunjavica) i alergija na hranu.
hranu

Atopijski dermatitis je najčešće prva bolest u tzv. “atopijskom

maršu” na putu kasnijeg nastanka drugih atopijskih bolesti.
Postoji rizik od 40-50% da dijete koje ima teži oblik atopijskog
dermatitisa s vremenom oboli od bronhalne astme, a čak
70% rizika da oboli od alergijskog rinitisa.
Koji je uzrok atopijskog dermatitisa?
Uzrok atopijskog dermatitisa je vrlo složen, a samo je djelomično
otkrivena podloga za nastanak bolesti. Kao što je već rečeno, postoji
jaka genska predispozicija za bolest, a u novije vrijeme uz nasljedni
imunološki disbalans, nađena je i genska podloga za narušenu
epidermalnu barijeru, uz mutaciju proteina koji je neophodan za
razvoj zaštitne barijere kože. Zbog ovog poremećaja kod djece s
atopijskim dermatitisom postoji slabije kvalitetna, nefunkcionalna
zaštitna barijera kože zbog čega je koža suha, gubi vodu i dozvoljava
prolaz alergena i mikroorganizama u dublje slojeve kože, te razvoj
alergijske reakcije. Klinička ekspresija bolesti može biti znatno
pogoršana utjecajem faktora okoliša kao što su različiti iritansi,
pojačano isušivanje kože, sekundarne infekcije kože, kao i različiti
alergeni na koje je dijete razvilo preosjetljivost.
Da li se pojava atopijskog dermatitisa može spriječiti?
Odnos između izloženosti alergenima okoliša, nastanka
senzibilizacije i pojave relevantnih simptoma je kompleksan i
predmet brojnih istraživanja. Uvjet za provođenje učinkovitih mjera
prevencije alergijskih bolesti je identifikacija svih čimbenika
odgovornih za stvarni porast alergijskih bolesti. Izbjegavanje
izloženosti alergenima na koje je dijete senzibilizirano i koji izazivaju
simptome je važan način za tretiranje alergijskih bolesti, uvijek kad je
uzročni alergen identificiran moguće je provesti eliminaciju. Rana
senzibilizacije na inhalacijske alergene iz okoliša, prvenstveno na
alergene grinje iz kućne prašine i duhanski dim, važni su čimbenici
rizika za astmu i alergijski rinokonjuktivitis ali i za pogoršanje
atopijskog dermatitisa u ranom djetinjstvu. Stoga se preporuča
provođenje mjera za smanjenje koncentracije grinja u prostoru u
kojem dijete boravi i izbjegavanje izlaganja djeteta duhanskom dimu.
U djece s dokazanom alergijom na hranu preporuča se potpuna
eliminacijska dijeta, što dovodi do regresije simptoma i poboljšanja
kontrole bolesti.
Koliko je česta alergija na hranu kod atopijskog dermatitisa?
Alergija na hranu javlja se kod 30-50% djece s atopijskim
dermatitisom, a rizik je veći što se bolest ranije javila i što je klinička
slika teža. Najčešći alergeni iz hrane su kravlje mlijeko, jaja, soja,
pšenično brašno, kikiriki i riba. Preosjetljivost na alergene hrane
najčešće se u potpunosti izgubi, odnosno dijete razvije podnošljivost
unutar 3-5 godina starosti, a to ovisi o jačini alergijske reakcije i
dosljednosti u provođenju dijete bez tih namirnica. Međutim, ovo
pravilo ne vrijedi za sve alergene hrane, tako da preosjetljivost na
kikiriki , školjke i rakove najčešće ostaje doživotno. Mora se naglasiti
da nisu sva djeca s atopijskim dermatitisom preosjetljiva na hranu, te
da uzrok bolesti nije alergija na hranu što roditelji često misle, te u
slučaju da se dijagnostikom ne utvrdi alergija na hranu smatraju da
to isključuje dijagnozu ove bolesti.
S druge strane, kod djece koja imaju produženu alergiju na hranu
nije dovoljno pridržavanje dijete bez adekvatne njege kože zbog
neophodnog oporavka nefunkcionalne epidermalne barijere.
Kako se liječi atopijski dermatitis?
U liječenju atopijskog dermatitisa izuzetno je važna svakodnevna njega
kože neutralnim masnim kremama, te primjena terapeutskih uljnih
kupki kojima se oporavlja kožna barijera, te se postiže adekvatna
rehidracija i relipidacija kože. Važno je napomenuti da će svakodnevno
nanošenje neutralnih masnih krema smanjiti pojavu upalnih promjena,
kao i potrebu za primjenom kortikosteroida, smanjiti svrbež kože, te
smanjiti propusnost kože za alergene okoliša. Međutim, korikosteroidi i
dalje ostaju standard terapije atopijskog dermatitisa koja je neophodna
kod pogoršanja upalnih promjena. Pri tome je važno da je količina i
jačina kortikosteroidnog pripravka kontrolirana, čime će se sa
sigurnošću izbjeći komplikacije kojih se roditelji boje i kod najmanje
primjene ovih preparata. Kod težih oblika bolesti primjenjuje se
fototerapija određene valne duljine UV zraka, koja se ne može
primijeniti kod djece mlađe od 4 godine. Kod izrazito teških oblika
bolesti, koji su na sreću vrlo rijetki i predstavljaju veliki terapeutski
problem, u liječenju se koriste i imunosupresivni lijekovi, a provodi se i
biološka terapija.
Lijekovi sofisticirane tehnologije
Naziv “biološki lijekovi” nastao je zbog toga što ti lijekovi djeluju tako da
oponašaju procese u organizmu, samo u pojačanom obliku.
Upoznavanje uloge pojedinih biološki aktivnih tvari u upalnom procesu
rezultiralo je njihovom terapijskom primjenom, odnosno primjenom
njihovih blokatora (lijekova antagonista, koji djeluju suprotno u odnosu
na druge lijekove). To su lijekovi visokosofisticirane tehnologije, koji se
dobivaju genetskim inžinjeringom.

Najviše se primjenjuju kod reumatskih oboljenja, kao što su

reumatoidni artritis (upala zglobova), ankilozirajući spondilitis (bolest
na kičmi, na kojoj nastaju promjene; dolazi do okoštavanja, nastaju
koštani izdanci i promjene u zglobovima, uz gubitak funkcije kičme), te
bolesti debelog crijeva, kao što je ulcerozni kolitis (upalna bolest
sluznice, isključivo završnog dijela debelog crijeva, rektuma) i Morbus
Crohn (upalna bolest probavnog sistema).
Trenutno su najkorišteniji biološki lijekovi oni koji djeluju kao inhibitori
citokina TNF (faktor nekroze tumora), koji je značajan stimulator upale
u zglobovima i sinoviji kod bolesnika s reumatoidnim artritisom.
Citokini su molekule glasnici, koji prenose biokemijske signale za
reguliranje lokalnog i sistemskog imunološkog odgovora, upalne
reakcije, zaraštanje rana, formiranje krvnih stanica i mnoge druge
biološke procese. Do danas je otkriveno više od sto različitih citokina.

Kad se primjenjuju?
Biološki lijekovi za liječenje upalnih reumatskih bolesti primjenjuju se
kod bolesnika kod kojih se konvencionalnim lijekovima ne može postići
zadovoljavajući učinak, odnosno onih kod kojih perzistira (ostaje,
uporno se održava) aktivna bolest, nakon što je sprovedena standardna
terapija s kortikosteroidima (lijekovi protiv upala, alergija),
Methotrexatom (citostatik), Aravom ili Sulfasalazinom, kao
monoterapijom, ili kombinacijom spomenutih lijekova.
Također, koriste se i kod ulceroznog kolitisa i Crohnove bolesti;
nakon što ne dođe do smirivanja upalnog procesa standardnom
terapijom kortikosteroidima, imunosupresivima ili sulfasalazinom,
uključuje se biološka terapija.
Biološki lijekovi mogu se svrstati u sljedeće kategorije:
1. Inhibitori TNF-a (Etanrecept, Infliksimab, Adalimumab):
Etanercept i Adalimumab primjenjuje se u obliku potkožnih injekcija;
Infliksimab se primjenjuje u obliku kratkotrajne infuzije;
2. Antagonisti interleukina (Anakinra)
3. Anti-CD20 monoklonsko antitijelo (Rituksimab)
4. Citotoksični antigen-4 T limfocita CTLA-4 Ig (Abatacept)
Ovi lijekovi upotrebljavaju se uglavnom u obliku injekcija ili infuzija, a u
fazi istraživanja su biološki lijekovi koji bi se mogli koristiti u obliku
tableta ili kapsula. Biološki lijekovi djeluju tako da specifično blokiraju
djelovanje TNF-a, što rezultira poboljšanjem stanja bolesnika,
laboratorijskih pokazatelja i usporenjem, odnosno sprečavanjem daljih
radioloških promjena na zglobovima, čime smo bliži konačnom cilju
liječenja, a to je remisija.
Imaju povoljan učinak
Povoljan učinak bioloških lijekova pruža brži i bolji terapijski odgovor
nego primjena konvencionalnih lijekova, s kojima se inače kombiniraju.
Velik broj kontroliranih studija i praćenje liječenih bolesnika pokazatelji
su dobrog poznavanja djelovanja blokatora TNF-a i drugih citokina, kao i
njihovog sigurnosnog profila.

Dobrobit bioloških lijekova očituje se u poboljšanju kliničkog stanja

bolesnika (smanjena bol, jutarnja ukočenost, umor), laboratorijskim
pokazateljima upale (na primjer: sedimentacije eritrocita) i
usporavanju, zaustavljanju, ili u nekim slučajevima, poboljšanju
strukturnih promjena na zglobovima, što je vidljivo na rendgenskim
snimcima. Kod probavnih bolesti poboljšanje se očituje u smanjenju
bolova u trbuhu, stolice više nisu proljevaste, nego su formirane, te se
opće stanje bolesnika poboljšava.
Olakšavaju život bolesnicima
Primjenom bioloških lijekova uvelike se olakšava život
bolesnicima s upalnim reumatskim bolestima; smanjuje se
njihova nesposobnost i povećavaju šanse za uključivanje u
aktivan život, te se smanjuju direktni i indirektni troškovi. Nakon
usklađivanja s različitim prognostičkim faktorima, upotreba tih
lijekova rezultira tri puta većom vjerovatnošću povlačenja
reumatoidnog artritisa.
Blokatori TNF-a značajni su u liječenju psorijatičnog artritisa (PA)
i ankilozantnog spondilitisa (AS). Kod bolesnika sa psorijatičnim
artritisom, upalnom reumatskom bolešću povezanom sa
psorijazom, primjena blokatora TNF-a dobro djeluje na kožnu
bolest, što ima psihološki učinak. Istraživanja su pokazala da
nema velike razlike u učinkovitosti među pojedinim blokatorima
TNF-a, a i sigurnosni profil im je sličan, tako da je prije njihovog
uključivanja neophodno učiniti određene pretrage, kao što su
RTG snimak pluća, test na tuberkulozu, markeri hepatitisa
(testovi na virusne hepatitise).
Vrlo skupi lijekovi
Znatno smanjuju simptome bolesti, čime se poboljšava kvaliteta
života. U konačnici se smanjuju troškovi. Međutim, najveći
problem kod ovih lijekova jeste previsoka cijena.
Na našem području, preko zdravstvenog osiguranja dobijaju ih
pacijenti oboljeli od ulceroznog kolitisa i Crohnove bolesti, koji
nisu adekvatno odgovorili na konvencionalnu terapiju, potom kod
reumatskih bolesti i psorijaze.

Neki te lijekove dobiju u obliku raznih studija, kojima

farmaceutske kompanije pokušavaju doći na naše tržište i
pokazati efikasnost tih lijekova, koja je dokazana u ranijim
svjetskim studijama, gdje se ti lijekovi sada koriste kao redovita
terapija.
Kako bolest utječe na kvalitetu života djeteta i obitelji?
Poznato je da atopijski dermatitis kod djece može znatno
narušiti kvalitetu života djeteta i cijele obitelji. Često djeca
zbog izgleda kožnih promjena imaju osjećaj različitosti od
druge djece, smanjeno je druženja s vršnjacima, a manjak
sna,, zbog buđenja tijekom noći zbog svrbeža kože, dovodi do
umora, promjena u raspoloženju, iritabilnosti djeteta i
poremećaja psihosocijalnog funkcioniranja. Obiteljski odnosi
mogu biti poremećeni zbog zahtjevnosti njege, troškova
terapije i umora roditelja zbog buđenja djeteta. Od izuzetne
je važnosti procijeniti kvalitetu života oboljele djece i njihovih
roditelja, te psihološkog aspekta koji prati ovu bolest.
KONTAKTNI DERMATITIS je upala koju uzrokuje dodir s
posebnom (određenom) tvari, osip je ograničen na određeno
područje i često ima jasno određene granice.
Mnoge tvari mogu izazvati upalu kože jednim od dva
mehanizama:
• nadražaj (nadražajni kontaktni dermatitis), ili
• alergijskom reakcijom (alergijski kontaktni dermatitis).
Čak vrlo blagi sapuni, deterdženti i neki metali mogu, nakon
čestog dodira, nadraživati kožu. Katkada ponovljena
izloženost, čak i vodi, može osušiti i nadražiti kožu. Jake
nadražajne tvari, kao što su kiseline, lužine (npr. sredstva za
čišćenje) i neka organska otapala (npr. aceton u sredstvu za
uklanjanje laka za nokte) mogu kroz nekoliko minuta izazvati
promjene na koži.
Kod alergijske reakcije, prva izloženost određenoj tvari (ili u nekim
slučajevima, prvih nekoliko izloženosti) ne uzrokuje reakciju, ali
ponovna izloženost (kontakt) može uzročiti svrbež i dermatitis unutar
24 sata. Ljudi mogu koristiti (ili biti izloženi) godinama tvari bez
problema, a onda se iznenada razvije alergijska reakcija. Čak masti,
kreme i losioni koji se koriste za liječenje dermatitisa mogu uzročiti
takvu reakciju.

Oko 10% žena alergično je na nikal, najčešći uzrok dermatitisa uslijed

nošenja nakita. Ljudi mogu razviti dermatitis na bilo koji materijal sa
kojim dolaze u dodir prilikom rada (profesionalni dermatitis).

Kada dermatitis nastane nakon što osoba dodirne neke tvari i tada
izloži kožu sunčevom svjetlu, stanje se naziva fotoalergijski ili
fototoksični kontaktni dermatitis. U takve tvari spadaju kreme za
sunčanje, losioni nakon brijanja, neki parfemi, antibiotici, ugljeni
katran i ulja.
Česti uzroci alergijskog kontaktnog dermatitisa
Kozmetička sredstva:
• Kemikalije za uklanjanje dlaka, lak za nokte, sredstvo za
uklanjanje laka za nokte, dezodoransi, ovlaživači, losioni nakon
brijanja, parfemi, sredstva za zaštitu od sunca
Spojevi metala (u nakitu):
• Nikal
Biljke:
• Otrovni ruj (bršljan), grmoliki otrovni ruj, otrovna rujevina,
limunžik, jaglac
Lijekovi u kremama za kožu:
• Antibiotici (penicilin, sulfonamidi, neomicin), antihistaminici
(difenhidramin, prometazin), anestetici (benzokain), antiseptici
(timerozal), stabilizatori
Kemikalije koje se koriste u izradi odjeće:
• Sredstva s taninom u cipelama, akceleratori gume i
antioksidansi u rukavicama, cipelama, rublju, drugoj odjeći
Simptomi kontaktnog dermatitisa
Simptomi kontaktnog dermatitisa kreću se od blagog,
kratkotrajnog crvenila do teškog nateknuća i mjehura. Često
osip sadrži sitne, svrabljive mjehuriće (vezikule). U početku je
osip ograničen na mjesto dodira, ali se kasnije može širiti.
Područje osipa može biti vrlo malo (npr. ušna školjka, ako su
dermatitis uzrokovale naušnice) ili može prekriti cijelo tijelo
(npr. ako je uzrok dermatitisa losion za tijelo).

Ako se tvar koja je uzrokovala osip ukloni, crvenilo obično

nestane za nekoliko dana. Mjehurići mogu curiti i stvarati
kraste, ali se brzo osuše. Posljedično ljuštenje, svrbež i
prolazno zadebljanje kože može trajati danima ili tjednima.
Kontakni dermatitis
Dijagnoza kontaktnog dermatitisa
Utvrditi uzrok kontaktnog dermatitisa nije uvijek lako jer su
mogućnosti beskrajne. Osim toga većina ljudi nije svjesna svih tvari s
kojima dolaze u dodir. Često je važan ključ u utvrđivanju uzroka
kontaktnog dermatitisa mjesto prvog osipa.
Ako se pomnim postupkom uklanjanja ne pronađe pravi uzrok, može
se napraviti test krpicom. Pri tom se testu na kožu stavljaju male
krpice koje sadrže tvari koje obično izazivaju dermatitis tokom 2
dana da se vidi razvija li se osip ispod jedne od njih.
Premda korisno, testiranje krpicom je komplicirano. Doktor mora
odlučiti koje će tvari testirati, koliko od svake tvari primijeniti i kada
treba testove napraviti. Osim toga rezultati se testiranja krpicom
mogu teško protumačiti. Testovi mogu biti lažno-pozitivni ili
negativni. Sistemskim uklanjanjem mogućih uzroka većina ljudi može
otkriti izvor dermatitisa bez testiranja krpicom. Međutim, testiranje
krpicom može pružiti važne podatke u prepoznavanju uzroka.
Testiranje osjetljivosti na pojedine alergene kod kontaktnog
dermatitisa
Liječenje kontaktnog dermatitisa
Liječenje se sastoji od uklanjanja uzroka ili izbjegavanja svega što
uzrokuje kontaktni dermatitis. Da bi se spriječila infekcija i izbjeglo
nadraživanje, osoba treba redovno čistiti područje vodom i blagim
sapunom. Mjehuri se ne smiju otvarati. Upotrebom suhih zavoja
također se može spriječiti širenje infekcije.

Kortikosteroidne kreme ili masti obično ublažuju simptome blagog

kontaktnog dermatitisa sve dok osoba ima mnogo mjehura, kao što
je često pri dermatitisu otrovnim bršljanom. Katkada se za teške
slučajeve kontaktnog dermatitisa propisuju tablete kortikosteroida,
npr. prednizon. U nekim situacijama antihistaminici olakšavaju
svrbež, ali u većini slučajeva kontaktnog dermatitisa nisu posebno od
pomoći.
FOTODERMATITIS
Opis
Fotodermatitis je abnormalna reakcija kože na sunce, točnije
na ultraljubičaste zrake (UV). Može se javiti u akutnom ili u
kroničnom obliku i posljedica je imunološkog odgovora na
ultraljubičaste zrake. Javlja se kao crvenilo, osip i plikovi.
Nekoliko je čimbenika koji mogu pogoršati ovu reakciju na UV
zrake uključujući i nasljednu sklonost, tip kože kao i uzimanje
određenih lijekova.
Liječenje

U liječenju je najvažnija prevencija kako bi se ograničila

izloženost kože suncu koja uključuje različita pokrivala za
tijelo. Potrebno je paziti u koje se doba može izlagati
sunčevim zrakama. Dobro je koristiti losione za sunčanje
faktora zaštite 30 te izbjegavati korištenje kozmetičkih
proizvoda (mirisa) prilikom izlaganja suncu.

Za crvenilo, prištiće i plikove dobro je primijeniti vlažne,

hladne obloge. U nekim će slučajevima liječnici preporučiti
kontrolirano izlaganje suncu kako bi se koža desenzibilizirala.
Uzroci
Fotodermatitis može imati više uzroka uključujući bolesti kao što su
lupus ili sklonost ekcemima koji također čine kožu osjetljiviju na
svjetlost te različiti genetički ili metabolički faktori (pelagra) i
reakcije na neke kemikalije i lijekove.
Lijekovi koji mogu uzrokovati fotodermatitis:
• antibiotici (tetraciklin, sulfonamide)
• neki antimikotici
• derivati katrana
• retinoidi koji se koriste u tretmanu liječenja akni
• nesteroidni protuupalni lijekovi (ibuprofen)
• kemoterapija
• derivati sulfonilureje
• antimalarici
• neki diuretici
• neki antidepresivi i antipsihotici, benzodiazepin.i
Alergijske reakcije mogu izazvati i mirisi, kreme za sunčanje i
industrijska sredstva za čišćenje sa salicilamidima.
Psorijaza
Drugi naziv: Ljuskavica
Što je psorijaza?

Psorijaza je kronična, genetski determinirana kožna bolest za koju je

tipična pojava crvenila, te odebljanja kože koji su prekriveni srebrno
bijelim, mekinjastim i suhim ljuskama. Promjene najčešće nastaju na
laktovima, koljenima, vlasištu, na trupu ali može se pojaviti i na bilo
kojem drugom dijelu tijela (npr. noktima).
Normalno, koži treba oko mjesec dana da se stanice iz bazalnog
transformiraju i dospiju u rožnati sloj. Kod psorijaze, ovaj proces traje
samo nekoliko dana, što rezultira stvaranjem ljusaka. Psorijaza je
kronična, doživotna bolest koja se može kontrolirati liječenjem.
Obično ne utječe na opće zdravlje, sve dok nije zanemarena ili ako se
pojavljuje u starijoj ili vrlo ranoj dobi.
Epidemiologija
Psorijaza je relativno česta, njome je pogođeno oko 1-2% ljudi. Može
se dogoditi u bilo kojoj dobi, iako vrlo rijetko u ranom djetinjstvu.
Najčešće se pojavljuje kod ljudi izrazito blijede kože. Psorijazu
karakteriziraju česte epizode recidiva (pogoršanja) i remisija
(poboljšanja).
Faktori rizika
Psorijazu mogu pogoršati ozljede (posjekotine, opekotine, osip,
ubodi insekata), te može biti ozbiljna kod ljudi sa smanjenim
imunitetom (kao što je u slučaju ljudi na kemoterapiji, ljudi sa AIDS-
om) ili kod onih koji imaju autoimune poremećaje. Virusne ili
bakterijske infekcije, neki lijekovi, pretjerana konzumacija alkohola,
pretilost, nedostatak vitamina, stres, razni organski ili funkcionalni
poremećaji, te različiti vanjski štetni faktori su također povezani sa
razbuktavanjem psorijaze. Psorijaza nije zarazna.
Kada potražiti medicinski savjet?
Ozbiljni ili uporni slučajevi, te slučajevi koji zahvaćaju velike
površine tijela, mogu zahtijevati intenzivno liječenje. Među
teške oblike psorijaze spada eritrodermijski oblik kod kojeg je
gotovo čitava koža crvena i ljuskava. Javlja se kod 1-2%
psorijatičara. Može biti praćen blažim povišenjem tjelesne
temperature i jakim svrbežom, a opće stanje bolesnika je
pogoršano zbog znatnog gubitka tekućine, proteina i topline.

Dijagnoza
Utvrđuje se na temelju tipične kliničke slike, tijeka bolesti te
patohistološkog nalaza.
Liječenje Psorijaza se liječi pretežno ambulantno, jedino je za teže
oblike povremeno potrebno bolničko liječenje. Terapija može biti
lokalna ili sustavna. Lokalno liječenje psorijaze Prije primjene lokalne
terapije potrebno je sa psorijatičkih žarišta ukloniti ljuske (3-5%
salicilne kiseline u bijelom vazelinu – trup; maslinovo ulje - vlasište).
Terapiju nastaviti jednim od sljedećih lokalnih sredstava:
- kortikosteroidi za lokanu primjenu
- cignolin
- katrani
- derivati D3 vitamina
- tazaroten
- fototerapija
- naftalan
Sustavna terapija psorijaze
- fotokemoterapija
- retinoidi
- metotreksat
- ciklosporin
Održavati općenito dobro zdravlje kako bi se smanjio rizik od
nastajanja psorijatičnih promjena. Održavati adekvatne periode
odmora i vježbanja, dobro balansiranu dijetu i izbjegavati stres.
Odmah liječiti infekcije dišnog sustava ili druge infekcije. Održavati
dobru higijenu kože kako bi se spriječila sekundarna infekcija.
Preporučuju se dnevne kupke ili tuširanje. Izbjegavati grubo ribanje
koje može nadražiti kožu i prouzročiti izbijanje promjena. Stres
uzrokovan bolešću može se smanjiti ako se pristupi grupi gdje
članovi dijele zajednička iskustva i probleme.

Prevencija
Može se utjecati na pojavnost i pogoršanje bolesti izbjegavanjem
navedenih rizičnih faktora.

Biloška terapija - u zadnje vrijeme psorijazu uspješno kontrolira.

Svrbež (pruritus)
Pruritus (svrbež) može biti simptom primarne bolesti kože ili
sistemske bolesti. Bolesti kože poznate po jakom svrbežu su svrab,
ušljivost, ubodi kukaca, urtikarija, atopijski i kontaktni dermatitis,
lichen planus i dermatitis herpetiformis.
Kad je svrbež izražen a bez ikakve primjetne kožne promjene, kao
uzrok treba razmotriti suhoću kože (osobito u starijih osoba),
sistemsku bolest i lijekove. Sistemske bolesti koje izazivaju
generalizirani svrbež su bolesti praćene zastojem žući, uremija,
polycythemia vera i hematološke zloćudne bolesti. Svrbež se također
može pojaviti u kasnijim mjesecima trudnoće. Barbiturati, salicilati,
morfin i kokain mogu izazvati svrbež. Slabije definirani uzroci svrbeža
su hiper– i hipotireoza, dijabetes, manjak željeza te rak unutarnjih
organa raznih vrsta. Svrbež je rijetko psihogene etiologije.
Obrada
Anamneza: Važni dijelovi anamneze obuhvaćaju uzimanje lijekova i podatke o
zanimanju i hobijima.
Tjelesni pregled: Pregled treba usmjeriti ka otkrivanju osnovne kožne bolesti.
Otkrivanje promjena može biti otežano crvenilom, stvaranjem papula,
ekskorijacijama, fisurama, lihenifikacijom i hiperpigmentacijom, što sve može
nastati uslijed trajnog češanja.
Pretrage: Kad svrbež prati pronađenu kožnu promjenu, potrebno je učiniti
biopsiju. Kad se očekuje sistemska bolest, u pretrage spadaju KKS, testovi
jetrene i bubrežne, kao i funkcije štitnjače, te odgovarajuća obrada za
pronalaženje osnovne zloćudne bolesti.
Liječenje
Liječi se svaka osnovna bolest. Potporno liječenje obuhvaća odgovarajuću
njegu kože i lokalnu i sistemsku primjenu lijekova kao i primjenu fizikalnih
postupaka.
Njega kože obuhvaća pranje hladnom ili mlačnom vodom (ali ne toplom);
ograničenu uporabu sapuna, ograničeno trajanje i čestoću pranja; obilnu
primjenu emolijenata poput bijelog vazelina ili drugih pripravaka na osnovi
ulja; vlaženje suhog zraka te izbjegavanje odjeće koja nadražuje i sputava.
Lokalno naneseni pripravci mogu ublažiti ograničeni svrbež. To mogu
biti losioni kamfora/mentola ili kreme koje sadrže 0,125– 0,25%
mentola, 0,5–2% fenola, pramoksin, mješavina lokalnih anestetika i
kortikosteroidi.
Sistemska primjena lijekova je indicirana kod svrbeža cijelog tijela ili
ograničenog svrbeža koji ne reagira na lokalnu primjenu lijekova.
Najčešće se primjenjuju i učinkoviti su antihistaminici, najizraženije
hidroksizin od 10–50 mg svaka 4 h prema potrebi. Antihistaminici starije
generacije se u starijih osoba moraju primjenjivati pažljivo jer uzrokuju
pretjeranu sedaciju i mogu dovesti do padova; smatra se kako su noviji
antihistaminici bez sedirajućeg djelovanja korisni kod svrbeža.
Fizikalni čimbenici koji mogu biti učinkoviti u liječenju svrbeža su
fototerapija ultraljubičastim (UV) zrakama, transkutana električna
stimulacija živaca (TENS) i akupunktura.
SEBOREJA, PERUT (PRHUT), SEBOROIČNI DERMATITIS
Čovjek pripada sisavcima kojima je dlaka pomogla da prežive ledeno doba. Svaka dlaka ima
svoju žlijezdu lojnicu koja izlučuje loj (sebum) koji čini zaštitni sloj od utjecaja vlage, topline,
gubitka tekućine preko kože, daje gipkost koži, te ometa razmnažanje bakterija. Kod čovjeka se
žlijezde lojnice nalaze samo tamo gdje su kosa i dlake (seboroično područje).

ZDRAVO VLASIŠTE
Na vlasištu se nalaze folikule u kojima je smješten korijen kose, živi dio vlasi. Vanjski dio vlasi je
mrtvi dio. Pored svakog folikula je smještena žlijezda lojnica koja luči loj (sebum). Ispod folikula
se nalaze krvne žilice, kapilare koje dovode do korijena hranu i kisik kroz dermičku papilu, a
kroz folikularni ulaz vlas dobiva kisik preko kože izvana.
SEBOREJA
Seboreja je poremećaj u radu žlijezda lojnica, odnosno pojačano
izlučivanje sebuma. Glavni uzrok seboreje je stres, pa se popularno
kaže: koliko stresa, toliko loja. Previše sebuma uzrokuje prhutanje i
svrbež. Klimatski uvjeti također djeluju na žlijezde lojnice povećanim
lučenjem (suha ili vlažna klima). Smatra se da genetsko nasljeđe ne
sudjeluje više od 10%. Masna hrana i loš odnos zasićenih i
nezasićenih kiselina dovodi do pojačanog rada
lojnica.

SEBOROIČNI DERMATITIS
Nastao je kao posljedica ne liječenja seboreje i prhuti. Govorimo o
kroničnoj upali kože sa autoimunim odgovorom. Malassezia je
postigla preko 80% bakterijske flore kada na vlasište ispušta vlastite
kiseline, koje u oksidacijskom procesu uzrokuju upalu, crvenilo i
svrbež. Često je potrebno bolničko liječenje. Većina autora smatra da
seboroični dermatitis ne uzrokuje ćelavost.
PERUT (PRHUT) – Suha i masna
Prekomjerna količina loja uzrokuje pojačano razmnažanje Malassezia
gljivice. Tako namnožena gljivica počinje napadati površinske stanice
vlasišta koje prekomjerno odumiru. Tako se stvara prekomjerna količina
mrtvih stanica na vlasištu i kosi koju zovemo suha perut (prhut). One su
slobodne i njihovu količinu možemo vidjeti u obliku srebrnih ljuskica na
odjeći. Suha prhut nastaje kada se masnoće (loj) pomiješaju sa suhom
prhuti i zatvore kompletno folikul (poru) dlake kada korijen dlake ne
dobiva hranu i kisik. Također su blokirane žlijezde lojnice i nisu u
mogućnosti davati kosi potrebnu masnoću. Prhut nije samo nervirajući
estetski problem, već i medicinski, jer može vremenom eskalirati.
Kada se gljivica Malassezia razmnoži do 70% bakterijske flore, prodire
kroz folikularni ulaz u žlijezdu lojnicu i upali ju. Tako upaljena žlijezda
lojnica luči prekomjernu količinu loja koja se miješa sa prhuti na vlasištu
stvarajući nepropustan sloj MASNE PRHUTI. Također korijen kose je
blokiran i ne dobiva hranu i kisik i nakon par mjeseci folikul zaraste i
zatvori se. Posljedica toga je slabljenje kose i prorjeđivanje vlasi.
Akne

Ostali nazivi: Prištići, Prištevi, Bubuljice, Miteseri

Akne su jedna od najčešćih kožnih bolesti. To stanje kože nastaje pri
začepljenju žlijezda lojnica na licu i gornjem dijelu tijela sebumom,
masnom supstancom koju stvaraju te žlijezde. Takvim nakupljanjem
nastaju bubuljice. Postoji nekoliko oblika akni, a najčešće su akne
vulgaris koje se prvenstveno javljaju u adolescenata u kojih
hormonalne promjene uzrokuju povećanje žlijezda lojnica i stvaranje
sebuma.
Epidemiologija
Troje od petero ljudi u dobi između 12 i 24 godine ima akne, ali one
se mogu javiti u ljudi svih dobnih skupina. U stvari, procjenjuje se da
jedan od petero odraslih u dobi između 25 i 44 godine ima akne, a
da skoro polovica svih odraslih žena ima blage do umjerene akne.
Faktori rizika

Četiri faktora doprinose stvaranju akni:

• pretjerano stvaranje loja (sebuma);
• nepravilno ljuštenje mrtvih stanica kože,
• bakterije,
• upala.
Nije poznato što uzrokuje povećanu proizvodnju sebuma koja dovodi do
nastajanja akni. No, ipak, postoji više faktora: hormoni, bakterije, određeni
lijekovi, naslijeđe i stres.
Akne nisu uzrokovane prljavštinom. U stvari, prejako trljanje kože ili čišćenje
sapunom ili kemikalijama može iritirati kožu i pogoršati akne. Okoliš, npr.
vlaga i jako znojenje, mogu također pogoršati akne. Hormonske promjene u
tijelu uzrokuju ili pogoršavaju akne. Takve su promjene česte u adolescenata,
djevojaka i žena prije mjesečnice, u trudnoći, pri stresu i korištenju određenih
lijekova (npr. kortikoida). Kozmetički proizvodi također mogu pridonijeti
razvoju akni. Ulja, masti ili boje u proizvodima za kosu i kozmetičkim kremama
mogu pogoršati kožne lezije. Jedan od faktora za pojavu akni je i nasljeđe.
Simptomi
Akne se obično javljaju na licu, vratu, grudima, gornjem dijelu leđa te ruku i to
u sljedećem obliku:
• bijeli prištići - pore su začepljene masnim izlučevinama i odumrlim
stanicama;
• miteseri - začepljene pore ostaju otvorene i u njima se nakuplja prljavština;
• prištići - uzdignuti, crvenkasti prištići nastali zbog upale ili infekcije
začepljenih pora;
• ciste - tvorbe smještene ispod površine kože, nastale nakupljanjem
izlučevina.
Kada zatražiti savjet liječnika
U rijetkim slučajevima, nagli razvoj teških akni u odraslih znak je neke bolesti i
u tom bi slučaju svakako trebali posjetiti liječnika.
Akne ne predstavljaju ozbiljan zdravstveni problem, ali kako bi izbjegli
stvaranje ožiljaka, najbolje je obratiti se za pomoć dermatologu. U rijetkim
slučajevima, nagli razvoj teških akni u odraslih znak je neke bolesti i u tom bi
slučaju svakako trebalo posjetiti liječnika.
Dijagnoza i liječenje

Većina pacijenata s blagim oblikom akni dobro reagira na lokalnu terapiju.

Dijagnoza se uglavnom postavlja na osnovi kliničke slike i povijesti bolesti.
Da bi se postigao dobar terapijski učinak potrebno je smanjiti stvaranje masti,
ubrzati izmjenu stanica gornjih slojeva kože te iskorijeniti bakterijsku infekciju i
upalu. Liječenje uključuje čitav niz lokalnih preparata kao i lijekove koji se
uzimaju na usta, a izbor ovisi o vrsti prisutnih kliničkih promjena na koži.
Većina pacijenata s blagim oblikom akni dobro reagira na lokalnu terapiju:
benzoil peroksidom, rezorcinolom i salicilnom kiselinom te antibioticima za
lokalnu primjenu. Ako akne ne reagiraju niti na jednu od navedenih terapija,
mogu se primijeniti lokalni proizvodi na bazi vitamina A (tretinoin). Često se
kombinacijom takvih proizvoda postižu optimalni rezultati. U slučaju
umjerenog do teškog oblika akni, mogli bi biti potrebni i oralni antibiotici kako
bi se smanjio broj bakterija i izliječila upala. Takve antibiotike potrebno je
uzimati i mjesecima, a često se koriste u kombinaciji s ostalim lokalnim
proizvodima.
U slučaju dubokih cista, antibiotici nekad nisu dovoljni. Tada se
koriste lijekovi nazvani retinoidi (izotretinoin). Ovaj je lijek
namijenjen najtežem obliku akni. Vrlo je djelotvoran, ali pacijenti koji
ga uzimaju moraju biti pod strogom kontrolom dermatologa zbog
mogućnosti teških popratnih pojava. Terapija oralnim
kontraceptivima alternativa je sistemskom izotretinoinu u žena u
kojih akne ne reagiraju na druge metode liječenja. Potrebno je
najmanje tri do šest mjeseci liječenja prije procjene djelotvornosti
hormonskih terapija. Većina lijekova za akne koji se primjenjuju na
usta ne smiju se koristiti u trudnoći, pogotovo u ranim fazama.
Dermatolozi mogu koristiti kozmetičku kirurgiju kako bi smanjili
ožiljke koji su ostali nakon akni. Postupci uključuju ljuštenje oštećene
kože kemikalijama, tretmanom ledom ili dermabrazijom. Ako je koža
sklona stvaranju ožiljaka, ova metoda ne predstavlja dobar izbor.
Prevencija Pretjerano pranje i trljanje također može iritirati kožu.
Treba nabaviti losione (koji se mogu nabaviti bez recepta) koji isušuju
suvišnu masnoću i potiču ljuštenje.
Rosacea je učestala kronična kožna bolest koja prvenstveno
zahvaća lice dok u rjeđim slučajevima mogu drugi dijelovi tijela biti
zahvaćeni. Osim lica oči znaju često biti zahvaćene. Pravi uzrok
bolesti još nije pronađen no radi se o utjecaju niza faktora okoliša i
nasljeđa. Zapaženo je učestalije javljanje bolesti kod osoba svjetlije
puti, kod krvne grupe Rh+ A i kod osoba koje imaju migrenu. Bolest
se najčešće javlja između 40 i 50 godina i češća je kod žena. Nekad
mogu biti samo oči zahvaćene bez kožnih promjena. Tipičan je razvoj
bolesti kroz niz faza koje se međusobno nadopunjuju. Rosacea nema
nikakve veze s aknama iako nekad znaju slično izgledati.
Uzroci bolesti
Helicobacter pylori - Do sad nije dokazana direktna povezanost
navedene bolesti i rosaceje. Poboljšanje rosaceje nakon izlječenja H.
pylori se tumači protupalnim učinkom antibiotika. U obzir dolazi još
niz bakterija čiji bi produkti mogli imati utjecaj na razvoj bolesti.
Demodex folliculorum (parazit) - Zapažena je povećana učestalost
navedenog uzročnika bolesti kod rosaceje te kod nekih bolesnika
poboljšanje rosaceje nakon što se Demodex iskorijenio.
Nasljeđe - Do sad nisu pronađeni HLA markeri. Oko 30-40% članova
obitelji dobije rosaceju ako je imao netko od njihovih roditelja.
Sunce - U razvoju bolesti sunce ima bitnu ulogu jer se rosacea često
javlja na koži koja je oštećena suncem. Sunce oštećuje vezivo i time
slabi stjenku krvnih žila što pridonosi širenju žila i time razvoju bolesti.
Poremećaj krvnih žila - Danas se ovoj teoriji pridaje najveća pažnja u
razvoju bolesti jer ljudi koji boluju od rosaceje imaju sklonost crvenilu
tj. širenju krvnih žila na niz podražaja. Kao dokaz toj teoriji ide u prilog
učestala pojava migrene kod ljudi koji imaju rosaceju. Poremećaj
mikrocirkulacije vena lica ima najvažniju ulogu u razvoju bolesti.
Hormonalni poremećaji - Učestala pojava rosaceje je zapažena u
trudnoći, za vrijeme ciklusa i postmenopauzalno.
Lijekovi - Pojedini lijekovi provociraju crvenilo lica poput nitroglicerina.
Provocirajući čimbenici
Najvažnije je prepoznati provocirajuće čimbenike i što više ih
izbjegavati jer u suprotnom dolazi do daljeg razvoja bolesti unatoč
terapiji. Kod svih bolesnika provocirajući čimbenici ne moraju biti
isti:
- vrela hrana i pića
- jaki začini
- izvori topline
- hladnoća
- sunce i solarij
- alkohol
- kozmetika koja sadrži alkohol (posebno losion poslije brijanja)
- stres
- sredstva za njegu s agresivnim sastojcima.
Kako se liječi rosacea
1. Opće mjere - Potrebno je voditi računa da se izbjegavaju
alkoholni losioni ili slična agresivna sredstva za njegu lica jer
većina bolesnika ima osjetljivu kožu. Potrebno je što nježnije
lice umivati mlakom vodom i sušiti mekim ručnikom.

2. Lokalna terapija - Temelj navedene terapije se sastoji

uglavnom na protuupalnom efektu. Pojedina sredstva uz
protuupalni efekt još smanjuju crvenilo lica. U tu svrhu se
koriste antibiotici i azelaična kiselina. Od antibiotika se
najčešće koristi: metronidazol, eritromicin i klindamicin.
Pojedini autori navode antimikotike tj. sredstva protiv gljivica
kao npr. ecalin.U obzir dolaze i retinoidi tj. derivati vitamina A
kao npr. adapalen i tretionin.
3. Sistemna terapija - Temelj terapije čine antibiotici čiji se
efekt temelji na protuupalnom djelovanju. Najčešće se
koriste: tetraciklini - minociklin i doksiciklin. U zadnje vrijeme
koristi se i klaritromicin. Kod težih slučajeva se koristi
metronidazol. Kod najtežih oblika se primjenjuje isotretionin i
sistemski kortikosteroidi. Protiv napadaja crvenila lica se
koristi klonidin i beta blokatori.
4. Estetika - Protiv proširenih krvnih žilica se primjenjuje
spaljivanje strujom te laser. U novije vrijeme protiv crvenila
lica se uspješno koristi uređaj koji ujedno smanjuje i
proširene pore. Kod bujanja vezivnog tkiva i lojnica koje je
najčešće izraženo na nosu koristi se čitav niz metoda i
sredstava koje se temelje na uništavanju navedenog tkiva.
Vitiligo
Vitiligo je stečena ograničena depigmentacija kože koja je sklona
širenju i često se javlja s drugim bolestima. Prvi zapisi o bolesti i
pokušajima liječenja vitiliga zabilježeni su već u staroj Indiji i Egiptu
prije više od 3.500 godina.

Epidemiologija
Bolest zahvaća 1 do 2% europske populacije, dok je u nekim
narodima i češća. Obolijevaju podjednako osobe oba spola. Vitiligo
može početi u bilo kojoj životnoj dobi no najčešće se pojavljuje
između 10. i 30. godine života. Podatak da još neki član obitelji ima
vitiligo nađe se u oko 30% bolesnika.
Uzrok

Pojavu depigmentiranih žarišta na koži uzrokuje uništenje

pigmentnih stanica (melanocita) u epidermisu. Postoji više teorija o
uzrocima i mehanizmu uništenja melanocita, koje se međusobno
dopunjuju, ali nijedna nije razjašnjena u potpunosti. Određeni
provocirajući čimbenici poput emocionalnog stresa, sunčanih
opeklina te ponavljanih trauma mogu utjecati na neposrednu pojavu
bolesti.
U razgovoru s bolesnicima često se saznaje da je do prve pojave
bijelih mrlja na koži došlo nakon stresnog događaja (npr. prometne
nesreće, straha, smrti u obitelji, neuspjeha u školi, razvoda...), nakon
preboljele druge bolesti ili pak neke traume.
Vitiligo je često udružen s nekim autoimunim bolestima; najčešće s
bolestima štitnjače (u 30% slučajeva), šećernom bolesti,
pernicioznom anemijom i alopecijom areatom (pečatasta ćelavost).
Klinička slika
Mrlje se najčešće javljaju na koži iznad zglobova prstiju, na
koljenima i laktovima, licu, aksilarno (pazuh) te perigenitalno
(oko spolovila).
Bolest se počinje razvijati s pojavom oštro ograničenih
mliječnobijelih mrlja na do tada nepromijenjenoj koži. S
vremenom raste broj depigmentiranih područja, a postojeća
žarišta se povećavaju i spajaju. Može se javiti i
depigmentacija kose (leukotrihija) te sluznice usne šupljine i
spolovila.
Klinički oblici
Vitiligo se ovisno o proširenosti i distribuciji depigmentiranih
područja klasificira u tri osnovna oblika: lokalizirani,
generalizirani i univerzalni.
Lokalizirani vitiligo javlja se u 2 % bolesnika i može biti žarišni ili
segmentalni. Žarišni tip zahvaća jedno manje područje kože. Kod
segmentalnog promjene se javljaju na području određenih anatomskih
regija kože (dermatoma), npr. jednostrano je zahvaćen dio lica, trupa ili
ekstremiteta. Ovaj tip vitiliga je vrlo otporan na liječenje.
Generalizirani vitiligo je najčešći oblik i javlja se u oko 90% bolesnika.
Dijeli se na akrofacijalni (prvenstveno zahvaća lice i okrajine) i prošireni
koji se manifestira obostranim, simetričnim depigmentacijama najčešće
smještenim na licu, vratu, trupu, laktovima, šakama, zapešćima, oko
skočnih zglobova te na stopalima.
Univerzalni vitiligo javlja se kod 8% bolesnika i zahvaća preko 80%
cjelokupne površine kože. Tijek bolesti je najčešće sporo progresivan,
ali kod određenog broja oboljelih vitiligo može mirovati i više godina.
Kod nekih bolesnika može doći do potpunog gubitka pigmenta unutar
kratkoga vremena (6 do 12 mjeseci) od početka bolesti.
SPOLNO PRENOSIVE BOLESTI

Spolno prenosive bolesti su zarazne bolesti uzrokovane bakterijama,

virusima i parazitima koje se prenose sa zaražene na zdravu osobu spolnim
kontaktom putem tjelesnih tekućina (npr. sjeme, krv, vaginalna tekućina).
Neki uzročnici, primjerice klamidija, mogu se prenijeti i neizravnim kontaktom
kao što su bazeni ili ručnici. Osim vaginalnim odnosom, uzročnici spolnih
bolesti mogu se prenijeti i oralnim te analnim odnosima. Čak i pravilna
uporaba prezervativa nije garancija da neće doći do prenošenja uzročnika i
zaraze.
Rizično spolno ponašanje podrazumijeva rano stupanje u spolne odnose, često
mijenjanje partnera ili višestruki partneri, homoseksualni odnosi, odnosi s
osobom za koju se zna da je zaražena, odnosi bez zaštite i sl. Rizično spolno
ponašanje tako se naziva jer višestruko povećava vjerojatnost od zaraze
navedenim patogenima i razvoja bolesti, prenošenja na druge zdrave osobe a
kod žena i na novorođenče. Osobe vrlo rizičnog spolnog ponašanja nerijetko
su zaražene i s nekoliko uzročnika istovremeno.
Najčešći bakterijski uzročnici uključuju klamidiju, gonoreju, sifilis, ureaplazma
i mikoplazma. Najčešći virusni uzročnici hepatitis virusi, HPV, herpes i HIV.
Stidne uši, svrab, kandidijaza i trihomonijaza uzrokovane su parazitima,
gljivicama i protozoama.

Klamidija
Klamidija (Chlamydia trachomatis) je bakterija koja se najčešće prenosi
spolnim putem, ali može doći i do neizravnog prijenosa putem npr. bazena ili
ručnika, jer klamidija može preživjeti određeno vrijeme i izvan stanice.

Gotovo 80% žena i oko 50% muškaraca nema nikakvih znakova i simptoma
bolesti. Onda kada se simptomi pojave, kod muškaraca najčešće uključuju
tegobe prilikom mokrenja (bol, peckanje, iritacija, promijenjen mlaz), te
iscjedak iz spolovila. Kod žena su simptomi rjeđi, a uključuju učestalo
mokrenje, bol ili peckanje prilikom mokrenja, neobičan iscjedak ili krvarenje
iz rodnice, vrućicu i bolnost pri spolnom odnosu.
Opasnost od klamidijaze leži upravo u tome što je tako često bez simptoma,
pa se s toga otkriva kasno, kada se pojave simptomi proširenja zaraze na
druge organe. Kod muškaraca može uzrokovati upalu mokraćne cijevi,
prostate, debelog crijeva te upalu pasjemenika što u konačnici može imati
ozbiljne negativne posljedice na plodnost. Kod žena je ta opasnost mnogo
izraženije jer je bolest češće bez simptoma, dok je istovremeno širenje na
druge organe olakšan. Najviše se strahuje od razvijanja tzv. upalne bolesti
zdjelice - širenje infekcije na maternicu, jajovode i jajnike, koji mogu imati
ozbiljne posljedice uključujući stalnu (kroničnu) bol u zdjelici, ektopičnu
trudnoću (izvanmaternična trudnoća) i neplodnost.

Dijagnoza se postavlja kliničkom slikom i bakteriološkim pretragama brisa

mokraćne cijevi kod muškaraca odnosno vrata maternice kod žena te mlaza
mokraće.
Klamidija se liječi antibioticima, ali često jedna kura nije dovoljna. Terapija
traje 2-4 tjedana, a važno je da se istovremene liječe oba partnera. Nakon
šest tjedana bakteriološki pregledi se ponavljaju da se utvrdi uspješnost
terapije. U slučaju neuspjeha, terapija antibioticima se ponavlja do uspjeha.
Gonoreja
Gonoreja, poznata i kao triper ili kapavac je spolno prenosiva bolest koju
uzrokuje bakterija imenom Neisseria gonorrhoea. Gonoreja se prenosi bilo
kojim oblikom spolnog odnosa (vaginalni, oralni, analni), i vrlo je zarazna,
odnosno ako je jedan partner zaražen, visoka je vjerojatnost da će doći do
zaraze i zdravog partnera, a poznato je i da lakše dolazi do prijenosa s
muškarca na žene.
Gonoreja se razlikuje od većine drugih spolno prenosivih bolesti po tome što
češće pogađa muškarce kada je u pitanju razvoj simptoma. Od zaraženih
muškaraca oko 50% će ih imati simptome, dok će simptome imati samo 20-
30% žena. Glavni simptomi gonoreje na penisu u muškaraca su jako i
neugodno pečenjem pri mokrenju, mutna mokraća, bolovi i gnojnim iscjedak
iz mokraćne cijevi. Gonoreja na ždrijelu i rektumu rjeđe uzrokuje simptome, a
oni su najčešće bolovi i nelagoda. Simptomi koji prevladavaju kod žena su
vaginalni iscjedak, mokraćne tegobe, bol u donjem dijelu trbuha, bol u zdjelici
i bolnost pri spolnom odnosu.
Dijagnoza se temelji na bakteriološkim pretragama briseva. Jednom kada se
uspostavi dijagnoza, može se pristupiti liječenju, a potrebno je liječiti oba
partnera.
Humani papiloma virus - HPV
HPV je ime skupine virusa koja broji više od 100 tipova virusa, a više od
30 ih uzrokuje spolno prenosive bolesti. Unatoč nazivu, dokazano je da
do infekcije ne dolazi isključivo spolnim odnosom, već je dovoljan bliski
kontakt za prijenos i infekciju. Virus prikazuje veliku varijabilnost,
ovisno o tipu, tako da ih se ugrubo dijeli na HPV visokog, srednjeg i
niskog rizika.
Ovisno o točnom soju HPVa, razlikuje se i simptomi bolesti. Najveći dio
zapravo prolazi bez simptoma, a osoba može biti nositelj virusa bez
infekcije, te bez svoga znanja virus prenijeti na druge partnere. Kada se
simptomi pojave, oni su gotovo uvijek u obliku bradavica na spolovilu,
koji mogu ali ne moraju biti vidljivi. Kod muškaraca te se bradavice
najčešće nalaze oko korijena penisa, dok se kod žena promjene mogu
primijetiti na vanjskom spolovilu, ali promjene mogu zahvatiti i vrat
maternice.
HPV visokog rizika (HPV 16 i 18) su sojevi koji mogu izazvati karcinome u žena
i muškaraca. Kod žena mogu uzrokovati karcinome vrata maternice i
spolovila, a kod muškaraca karcinom penisa. Redovitim PAPA testom mogu se
na vrijeme otkriti promjene kod žena i prije nego što postanu zloćudne.
Pravog lijeka za HPV trenutno još nema, tako da se liječenje bazira na
liječenju promjena izazvanih virusom. Postoji cjepivo za prevenciju bolesti.

Mikoplazma i ureaplazma
Mycoplasma hominis, Ureaplasma urealyticum i Mycoplasma genitalium
najčešći su bakterijski uzročnici iz te obitelji. Zajedničko im je da nemaju
staničnu stjenku koja inače daje oblik bakterijskim stanicama, stoga
mikoplazme i ureaplazme mogu biti raznolikog oblika. Istovremeno, većina
antibiotika koji se danas koriste u borbi protiv bakterijskih infekcija uništavaju
upravo staničnu stjenku kako bi izazvali smrt bakterije. Kako mikoplazme i
ureaplazme nemaju staničnu stjenku, takvi antibiotici nisu učinkoviti u
suzbijanju njihovih infekcija. Stoga se u liječenju mora pribjegavati drugim
vrstama antibiotika koji nisu na bazi penicilina.
Oko 75% zdravih, spolno aktivnih osoba nositelji su ureaplazme, dok ih
mikoplazme nosi oko 15% zdravih, spolno aktivnih osoba. Zato se mikoplazme
i ureaplazme najčešće javljaju kao prateće infekcije drugih bakterijskih upala, i
rijetko samostalno izazivaju simptomatsku bolest, pa je stoga vrlo važno
liječiti primarnu infekciju.
Osim urogenitalnih bolesti koje uzrokuju, među kojima su česte tzv.
nespecifične upale mokraćne cijevi u muškaraca, te upale rodnice, vrata
maternice i upalne bolesti zdjelice u žena, sve je više dokaza o njihovoj
povezanosti s nastankom neplodnosti, patoloških trudnoća, upala plodnih
ovojnica, prijevremenih porođaja i pobačaja u žena te povezanost s
neplodnosti u muškaraca.

Simptomi infekcije mikoplazmama i ureaplazmom su nespecifični, a najčešće

se javljaju kao urogenitalne infekcije mokraćne cijevi, rodnice ili vrata
maternice. Ako mikoplazme iz bilo kojih razloga dospiju u maternicu ili
jajovode, mogu izazvati upalnu bolest zdjelice s razvitkom ožiljkastih
promjena u zdjelici, apscesa (gnojnih nakupina) ili neprohodnost jajovoda. U
oko 25% pacijentica s upalom jajovoda i jajnika (adneksitis) izolira se
Mycoplasma hominis. Posljedice mogu biti neplodnost i izvanmaternična
trudnoća.
Liječenju se treba ozbiljno pristupiti. Ako se radi samo o pratećoj
infekciji, često se liječenjem samo osnovne infekcije razriješi i infekcija
mikoplazmom odnosno ureaplazmom. Međutim ponekada su te
infekcije upornije i liječenje osnovne upale nije dovoljno jer se
simptomi zadržavaju i povećava se rizik od širenja bakterije na druge
organe poput pasjemenika i testisa kod muškaraca ili maternice,
jajovoda i jajnika kod žena s ozbiljnim posljedicama na plodnost. Tada
treba primijeniti terapiju koja ciljano eliminira upravo mikoplazme i
ureaplazme. Vrlo je važno ponoviti kontrolu nakon 2-4 mjeseca jer su
recidivi (ponovne manifestacije infekcije) česti. Također, važno je liječiti
sve partnere, jer ovi uzročnici brzo mutiraju pa se ne stvara trajna
imunost, stoga će neliječeni partner opet zaraziti partnera koji se
liječio.
Sifilis
Sifilis je spolno prenosiva bolest uzrokovana bakterijskom spirohetom
imena Treponema pallidum. Najčešći način prijenosa infekcije je
spolnim odnosom; također se može prenijeti s majke na dijete tijekom
trudnoće ili porođaja.
Sifilis je bolest koja prolazi kroz četiri klinički različita stadija: primarni,
sekundarni, latentni i tercijarni sifilis. Sifilis se ponekada naziva “velikim
imitatorom” zbog vrlo različitih načina kojim se može očitovati.
Sifilis se prenosi spolnim odnosom ili tijekom trudnoće s majke na
dijete. Do zaraze dolazi kada uzročnik sa zaražene osobe uđe u tijelo
zdrave osobe kroz sluznicu ili oštećenu kožu. Zaražena osobe je
najzaraznija za vrijeme primarnog i sekundarnog sifilisa, a zarazu može
prenijeti vaginalnim, oralnim ili analnim spolnim odnosom. Najveća
mogućnost zaraze je kroz kontakt s ranom, obično na genitalnom
području, za vrijeme primarnog sifilisa.
Primarni se sifilis tipično prenosi spolnim odnosom sa zaraženom osobom. U
prosjeku 20-ak dana nakon zaraze, na mjestu ulaska u tijelo se pojavljuje
kožna promjena, koja se naziva tvrdi čankir-čir. U tipičnom obliku radi se o
pojedinačnoj, čvrstoj, bezbolnoj kožnoj rani jasnih rubova koja ne svrbi i
obično se nalazi na genitalijama, uz moguće iznimke. To je obično jedini znak
zaraze, a u ovom stadiju bolesti zaraznost je visoka, obzirom na visoki zarazni
potencijal tvrdog čankira u kojem ima jako puno spiroheta.
Sekundarni se sifilis razvija oko četiri do deset tjedana nakon infekcije.
Sekundarni se sifilis može iskazati na više različitih načina. Najčešće se radi o
vidljivim promjenama sluznice i kože te promjenama na limfnim čvorovima
(limfadenopatija). Na trupu i ekstremitetima, uključujući i dlanove i tabane,
može postojati simetrični crvenkasto ružičasti osip koji ne svrbi. Ponekada
dolazi do pojave bradavičastih tvorbi na sluznicama. Te bradavice, koje se još
nazivaju i ravnim kondilomima (condylomata lata), sadrže u sebi bakterije i
imaju zarazni potencijal. Opći simptomi-vućica, grlobolja, malaksalost,
mršavljenje, gubitak kose i glavobolja također mogu biti simptomi
sekundarnog sifilisa. Nakon nekoliko tjedana, ovi simptomi sekundarnog
sifilisa se povlače, ali recidivi (povrat simptoma) su mogući.
Latentni sifilis naziv je za stadij bolesti u kojim nema znakova i simptoma
bolesti, a zarazu u ovom stadiju moguće je potvrditi samo mikrobiološkim
pretragama krvnog seruma. Latentni sifilis traje godinama, uz veliku
varijabilnost.
Tercijarni se sifilis može podijeliti u tri različita oblika: gumozni sifilis, kasni
neurosifilis i kardiovaskularni sifilis. Bez liječenja, tercijarni se sifilis razvija u
oko trećine zaraženih osoba. U ovom stadiju, bolesnici više nisu zarazni.

Dijagnozu sifilisa je u ranom stadiju teško postaviti. Ona se potvrđuje ili

pomoću pretraga krvi ili neposrednim pronalaženjem pomoću mikroskopa.
Pretrage krvi koriste se češće, jer se lakše izvode. Dijagnostičkim testovima
nije moguće razlikovati o kojem se stadiju bolesti radi.
Liječenje Sifilis je izlječiva bolest, a potrebna je jedna kura antibiotika za
izlječenje. Najčešće se koriste antibiotici na bazi penicilina. U novije vrijeme
primijećen je porast otpornosti na neke antibiotike, no u usporedbi s nekim
drugim spolno prenosivim bolestima sifilis je relativno lako izlječiv.
Bakterijska vaginoza
Bakterijska vaginoza bolest je vagine uzrokovana bakterijama, u prvom
redu bakterijom Gardnerella vaginalis. Treba naglasiti da bakterijska
vaginoza nije klasična spolno prenosiva bolest, jer može biti prisutna i u
spolno neaktivnih žena. Smatra se da spolna aktivnost i drugi faktori
kao što su upotreba irigatora za vaginalno ispiranje, menopauza i
antibiotici utječu na normalnu vaginalnu floru, te time pogoduju
prekomjernom rastu bakterija poput Gardnerelle vaginalis, koje se već
nalaze u vaginalnom području i čine dio normalne vaginalne flore.
Nakon što dođe do prekomjernog rasta Gardnerelle, mijenjaju se
svojstva vaginalnog okoliša (u prvom redu smanjuje se kiselost), pa
dolazi do daljnjih promjena u bakterijskoj ravnoteži vaginalne flore koja
pogoduje prekomjernom rastu i drugih bakterijskih vrsta. Ovakav
poremećaj u odnosu "dobrih" i "loših" bakterijskih vrsta koji pogoduje
prekomjernom rastu bakterija naziva se bakterijska vaginoza.
Najčešći simptom bakterijske vaginoze je abnormalan bjelkasto-sivkasti
vaginalni iscjedak neugodnog mirisa (podsjeća na miris ribe) koji može
biti nešto obilniji nakon spolnog odnosa. Drugi karakteristični znakovi
upale su rijetki pa se stoga rijetko viđa značajna iritacija, bol, crvenilo ili
svrbež.
Dijagnozu postavlja ginekolog na temelju karakterističnog neugodnog
mirisa iscjetka, povišene pH vrijednosti (smanjena kiselost), te
mikroskopskom analizom iscjetka. Kada se uspostavi dijagnoza,
pristupa se liječenju. Ovdje glavnu ulogu imaju antibiotici koji su vrlo
učinkoviti u suzbijanju bakterijske vaginoze. Drugi postupci u liječenju
ili prevenciji ponovne pojave bakterijske vaginoze uključuju
konzumiranje probiotika i prebiotika koji pogoduju rastu "dobrih"
bakterija koji vraćaju normalnu vaginalnu kiselost, u prvom redu
bakterije roda Lactobacillus, s ciljem povrata normalne ravnoteže u
vaginalnoj flori.
Nespecifični uretritis (NSU) Naziva se još i negonokokni uretritis (NGU).
Nespecifični uretritis je jedna od najčešćih spolno prenosivih infekcija u
muškaraca. Uretritis je upala uretre (cijev koja vodi urin od mokraćnog
mjehura kroz penis van iz organizma). Nespecifičan označava da je riječ o
upali za koju se ne zna točan uzrok. Jedan od češćih uzročnika je klamidija
koja potječe iz usta, vagine, rektuma ili penisa partnera.
Simptomi
Često nema nikakvih simptoma. Može se pojaviti bjelkasti iscjedak iz penisa
oko tri tjedna nakon infekcije. Može se osjetiti i peckanje ili svrbež u penisu,
posebice pri mokrenju.
Kako se prenosi?
Nespecifični uretritis uglavnom uzrokuju bakterije koje se nalaze u
partnerovim ustima, vagini, penisu ili rektumu. U uretru se unose za vrijeme
nezaštićenog oralnog, vaginalnog ili analnog seksa. Prijenos može biti i
prstima ako se prvo diraju zaraženi dijelovi tijela, a zatim penis.
Upotreba kondoma smanjuje rizik od nespecifičnog uretritisa. Nespecifični
uretritis može biti i posljedica upale zbog oštećenja tkiva za vrijeme
masturbacije ili seksa, ali i reakcija na neke tvari kao što je sapun.
Veća je vjerojatnost od prijenosa HIV-a za vrijeme nezaštićenog spolnog
odnosa ako osoba ima HIV i neliječeni NSU.
Testovi i terapija
Postoji test za urin ili se uzima bris s otvora na vrhu penisa, što može
izazvati nelagodu na par sekundi.
NSU se liječi antibioticima i pritom nema komplikacija. Spolni odnos
treba izbjegavati za vrijeme trajanja terapije kako bi se spriječilo
širenje infekcije. Partnerima se isto preporuča testiranje. Neliječeni
NSU može izazvati ozbiljne zdravstvene probleme kao što su artritis i
neplodnost.
S većim brojem partnera s kojima se ima nezaštićen spolni odnos raste
i vjerojatnost da se dobije NSU. Može ga imati i bez vidljivih znakova.
Zato ako se ulazi u novu vezu ili razmišlja o prestanku korištenja
kondoma, treba razgovarati s partnerom o tome i obratiti se svom
doktoru ako se sumnja na infekciju ili ako se primijeti bilo kakve
znakove koje su nalik na NSU.
ODABRANA POGLAVLJA IZ GINEKOLOGIJE
Neplodnost (infertilitet, sterilitet)
Sterilitet predstavlja nemogućnost začeća tokom godinu dana
redovnih, nezaštićenih odnosa (bez primjene kontraceptivnih
sredstava). Uzroci neplodnosti mogu poticati od muškarca (u 40%
slučajeva), žene (40%) ili oba partnera istovremeno (10%). Kod nekih
parova se nikad ne pronađe uzrok neplodnosti (u 10% slučajeva i to je
idiopatski infertilitet), a neki mogu imati više razloga zbog kojih ne
dolazi do trudnoće.
Starenje značajno smanjuje plodnost. Stopa nastanka trudnoće
(prirodno ili izvantjelesnom oplodnjom) je vrlo niska nakon 44. god.
života. Ukoliko je žena starija od 35. god. sa ispitivanjem bi trebalo
početi već nakon 6 mjeseci bezuspješnog pokušavanja da ostvari
trudnoću. Ukoliko su menstrualni ciklusi neredoviti ili ih nema, odmah
treba potražiti pomoć stručnjaka.
Za nastanak trudnoće nužno je nekoliko faktora:
1. dovoljan broj, normalno pokretnih spermatozoida,
2. zrela jajna stanica (oocita) – svakog mjeseca u fazi ovulacije jajnik
oslobađa novu zrelu jajnu stanicu,
3. prohodni jajovodi koji će osigurati nesmetan prolaz jajne stanice do
mjesta oplodnje- spajanja sa spermatoizoidom u samom jajovodu i
potom prolaz embriona u šupljinu maternice,
4. zdrava maternica gdje nastaje ugnježđivanje ili implantacija
embriona.
U ispitivanju bračne neplodnosti potrebno je odgovoriti na
nekoliko pitanja:
1. Da li postoji kvalitetna sperma?
2. Da li žena ima normalnu ovulaciju?
3. Da li su prohodni jajovodi?
4. Da li se embrion može ugnijezditi u maternici?

Prvi korak je analiza spermograma muškog partnera

(muškarac daje uzorak jutarnje sperme nakon 3-5 dana
uzdržavanja od seksualnih odnosa, bez primjene alkohola,
kave i cigareta). Promjene kvalitete i broja spermatozoida su
poremećaji kojima se bavi urolog specijaliziran za muški
sterilitet.
Drugi korak je ispitivanje žene kojim se procjenjuje funkcija
jajnika, stanje jajovoda i maternice.
Procjena funkcije jajnika se vrši ultrazvučnim pregledom
jajnika 2. ili 3. dana menstrualnog ciklusa i istog dana se daje
krv za procjenu bazalnog hormonskog statusa (određuju se
hormoni FSH, LH, Prolaktin, TSH),

Stanje jajovoda se procjenjuje ginekološkim ultrazvučnim

pregledom, histerosalpingografijom (HSG) i laparoskopijom.

Stanje maternice se procjenjuje ginekološkim ultrazvučnim

pregledom, HSG-om, histeroskopijom (endoskopski pregled
maternične šupljine) i laparoskopijom (endoskopski pregled
trbušne šupljine i organa male zdjelice).
PROCJENA FUNKCIJE JAJNIKA
Normalno starenje smanjuje mogućnost žene da ostane u drugom
stanju. Ovulacija je proces sazrijevanja i oslobađanja jajne stanice i
godinama ovulacija postaje sporija i manje efektna. U procjeni
funkcije jajnika potrebno je utvrditi ovarijalnu rezervu i da li žena
ima normalnu ovulaciju.
POREMEĆAJI OVULACIJE:
RIJETKA OVULACIJA – ukoliko žena ima menstrualne cikluse koji
traju duže od 1 mjeseca ili čak ponekad izostaju, onda se sigurno
može reći da ima rijetke ovulacije.
Česti uzroci rijetkih ovulacija su:
1. STRES:
- poremećaji u prehrani (anorexia nervosa, bulimia),
- pretjerano fizičko naprezanje (uključujući preambiciozne fizičke
treninge),
- nagli gubitak tjelesne težine,
- pothranjenost,
- gojaznost.
2. HORMONSKI POREMEĆAJI
- poremećaji rada štitne žlijezde (hipotireoza, hipertireoza),
- poremećaji rada hipofize,
- poremećaji rada nadbubrežnih žlijezda,
- sindrom policističnih jajnika.

Hormonski poremećaji mogu usporiti ili potpuno

onemogućiti sazrijevanje i oslobađanje jajne stanice.
Simptomi koji mogu ukazati na postojanje hormonskih
poremećaja su: neočekivani dobitak ili gubitak u tjelesnoj
težini, stalni umor, pojačana dlakavost, gubitak kose, pojava
akni, bolovi u maloj zdjelici zbog postojanja ovarijalnih cisti.
PROCJENA FUNKCIJE JAJOVODA Prohodni jajovodi su
nužni da bi spermatozoid mogao doći do jajne stanice
i da nakon oplodnje, embrion stigne do maternice.
Najčešći uzroci poremećaja funkcije i prohodnosti
jajovoda su endometrioza, infekcije uzrokovane
spolno prenosivim bolestima (klamidije, mikoplazme,
ureaplazme, itd.), prethodne kirurške intervencije u
abdomenu i maloj zdjelici i ranije izvanmaternične
trudnoće.
Liječenje infekcija podrazumijeva terapiju
antibioticima.
Liječenje endometrioze je kompleksno (kirurško+
primjena određenih lijekova).
PROCJENA FUNKCIJE MATERNICE
Poremećaji oblika maternice (anomalije u razvoju
maternice) i poremećaji šupljine maternice
(prisutnost polipa endometrijuma, fibroidni tumori,
itd.)
.) onemogućavaju ugnježđivanje embriona i
normalan razvoj ploda tako da mogu biti uzrok i
neostajanja u drugom stanju ali i gubitaka ploda.
Simptomi polipa ili fibroidnih tumora mogu biti
obilna i produžena menstrualna krvarenja, bolovi u
maloj zdjelici i uvećanje uterusa. Liječenje ovih
poremećaja je kirurško.
MOGUĆI UZROCI NEPLODNOSTI
LIJEČENJE STERILITETA
Postupci koji olakšavaju nastanak trudnoće:
Intrauterina inseminacija (IUI) - postupak kojim se nakon adekvatne ovulacije
pomoću specijalnog katetera ubacuje, na poseban način pripremljena sperma,
In vitro fertilizacija (IVF) - postupak koji se jajnici stimuliraju da proizvedu veći
broj jajnih stanica, koje se potom kirurškim putem prikupljaju. U laboratoriji se
jajne stanice spajaju sa spermatozoidima i nastaju embrioni, koji se posebnim
kateterima ubacuju u materničnu šupljinu. U zavisnosti od broja i kvalitete
embriona, kao i od godina i konstitucije majke zavisi da li će biti vraćen 1, 2 ili
najviše 3 embriona.
PROGNOZA
Šanse za ostvarivanje trudnoće zavise od uzroka steriliteta. Više od polovine
parova koji prođu tretman liječenja neplodnosti, postanu roditelji. Postoje
parovi koji i poslije nekoliko postupaka izvantjelesne oplodnje ne dođu do
potomstva. U tim slučajevima je neophodno utvrditi da li postoje neki
imunološki, endokrinološki odnosno hematološki uzroci neplodnosti.
Menopauza - simptomi i uzroci

Menopauza predstavlja kraj fizioloških menstrualnih

krvarenja, odnosno kraj reproduktivne dobi žene. Smatra se
da prosječna žena u tom razdoblju provede gotovo jednu
trećinu životna, a najnoviji demografski pokazatelji ukazuju
da se više od 45% žena u Hrvatskoj nalazi u pre ili
postmenopauzi.
Pad funkcije jajnika – uvod u menopauzu
Menopauza je posljedica pada funkcije jajnika, a time i proizvodnje
glavnih spolnih hormona žene – estrogena i progesterona.

Menopauza u užem smislu označava zadnju menstruaciju u životu

žene te je dio prirodnog procesa starenja.
Naime, jajnici žena sadrže u svom površinskom dijelu ili kori folikule, tj.
vrećaste tvorbe ispunjene tekućinom u kojima se nalaze jajne stanice.
Svaki mjesec 3-10 jajnih stanica počinje rasti, ali obično samo jedna od
njih potpuno sazrije te posljedičnim puknućem folikula ili ovulacijom
biva izbačena u jajovod.
U isto vrijeme, folikuli za vrijeme sazrijevanja svakog mjeseca u
cirkulaciju otpuštaju hormone odgovorne za odvijanje menstraucijskog
ciklusa žene. Dok se u muškom spolnom sustavu novi spermiji stvaraju
periodično do kasne životne dobi, žena svoje folikule stalno troši.
Smanjenjem broja folikula opada i funkcija jajnika.
Jajnik sadrži maksimalan broj prije rođenja, a već tada počinje
njegovo starenje. Oko 20. tjedna trudnoće broj folikula je maksimalan i
iznosi oko 7 milijuna. Taj broj je već reduciran na porođaju i iznosi oko 1
do 2 milijuna. Do puberteta broj se i dalje smanjuje, da bi oko prve
menstruacije iznosio oko 200-300 tisuća. Smatra se da će prosječna
žena u svom reproduktivnom životu imati oko 380 do 400 ciklusa, da
će ovulirati oko 400 zrelih jajnih stanica, a da će u procesu sazrijevanja
utrošiti oko 15 do 20 tisuća folikula. Poslije 40. godine života folikula je
sve manje, a nepravilnih menstruacijskih ciklusa sve više.
Kada se rezerva folikula (odnosno jajnih stanica) potroši, žena ulazi u
menopauzu. Time prestaju menstruacijski ciklusi, a s njima i produkcija
hormona, što dovodi do brojnih kliničkih simptoma. Tkiva koja pokazuju
najveću ovisnost o hormonima (poglavito estrogenu) ujedno su i
najosjetljivija na ove promjene. To su u prvom redu mozak, koža i
sluznice, urogenitalni sustav, kosti i krvne žile. Nastale promjene u
organizmu značajno remete kvalitetu života žene, a što je daleko
važnije, povećavaju rizik za nastanak kroničnih bolesti poput
kardiovaskularnih bolesti, osteoporoze i senilne demencije.
Epidemiologija i terminologija
Klimakterij označava razdoblje koje počinje postepenim gašenjem
reprodukcijske funkcije, a uključuje perimenopauzu i prvih deset godina
postmenopauze.
Za razliku od menarhe (prve menstruacije) čija se dob kroz stoljeća,
zahvaljujući poboljšanju uvjeta života i smanjenju učestalosti zaraznih bolesti,
smanjivala, dob žene u kojoj nastupa menopauza već je stoljećima stabilna i
nastupa oko 50. godine života. U Hrvatskoj žene u prosjeku imaju menopauzu
s 51,2 godina. Ona je genetski predodređena, ne ovisi o broju trudnoća i
porođaja, dojenju, korištenju hormonske kontracepcije, socioekonomskom
stanju, rasi, edukaciji, visini, težini, kao ni dobi menarhe. Povezana je s
pušenjem, i kod takvih žena nastupa otprilike dvije godine ranije.
Dijagnoza menopauze može se postaviti tek nakon 12 mjeseci amenoreje,
odnosno izostanka menstruacije.
Prijevremena menopauza (menopausis praecox) nastupa prije 40. godine
života. Ako menopauza nastupi nakon 55. godine, ona se naziva kasna
menopauza (menopausis tarda).
Rana menopauza predstavlja menopauzu koja nastupa između 40. i 45.
godine života.
Prijelazno ili tranzicijsko razdoblje prema menopauzi nastupa već
desetak godina prije posljednje menstruacije, kada počinje i opadati
reprodukcijska sposobnost žene. Ona tada teže zanosi, a učestalost
spontanih pobačaja raste. Do značajnih hormonalnih promjena dolazi
otprilike 8 godina prije menopauze, a 4-6 godina prije menstruacijski
ciklusi postaju nepravilni s brojnim kliničkim znakovima. Ovo posljednje
razdoblje se zbog toga često naziva i premenopauza.
Perimenopauza je višegodišnje razdoblje oko menopauze, obilježeno
poremećajima ciklusa, neurednim i neredovitim krvarenjima, kao i
vazomotornim tegobama. Počinje 4-5 godina prije menopauze te
obuhvaća prvih 5 godina postmenopauze. Postmenopauza je razdoblje
koje nastupa nakon posljednje menstruacije u životu žene, odnosno
menopauze. Dijeli se ranu (prije 70. godine) i kasnu (nakon 70. godine)
postmenopauzu. Kasna menopauza naziva se još i senij.
Klinički simptomi menopauze
Promjene u razini hormona najranije se reflektiraju na
menstruacijskom ciklusu. 3-5 godina prije menopauze
gotovo 70% žena ima poremećaje u ciklusu koje se očituju
kao izrazito česti ili rijetki ciklusi, jako obilna krvarenja, kao i
učestali izostanci ovulacije. Neuredna krvarenja iz maternice
u perimenopauzi najčešće su disfunkcijska krvarenja,
odnosno ona uzrokovana izostankom ovulacije. Rijetko se iza
takvih krvarenja krije organski uzrok, a najčešće su to miomi,
poremećaji u funkciji štitnjače ili zloćudne bolesti genitalnog
trakta. Kliničke simptome menopauze najlakše je podijeliti
prema vremenu nastanka na kratkoročne ili rane (akutne),
srednjoročne i kasne.
Rane posljedice nedostatka estrogena
Vazomotorne tegobe (tzv. "valunzi") se pojavljuju u 20 do 30%
premenopauzalnih žena, te čak u 85% slučajeva u ranoj postmenopauzi.
Kratkoročne i rane posljedice nastaju kao rezultat naglog pada u razini
estrogena. Brzo dovode do nekvalitetnog života, ali su prolazne i uglavnom se
povlače za 3 do 5 godina. Prvi simptom je umor i iscrpljenost, koji pronalazimo
u gotovo 90% žena. Psihičke tegobe, najčešće u vidu depresije, nalazimo u oko
50-60% slučajeva, a poremećaje spavanja i loš san u oko 75% slučajeva.

Osim umora i već spomenutih poremećaja, vazomotorne tegobe (tzv.

"valunzi") su praktički postale sinonim za ranu menopauzu. Zbog
abnormalne aktivacije termoregulacijskog centra u hipotalalmusu dolazi do
prvotnog napadaja vrućine kao posljedice perifernog širenja krvnih žila. Val
vrućine završava znojenjem i s vremenom padom temperature. Napadaji su
češći noću, za vrijeme sna i u toplim krajevima. Potrebno je vrijeme da se
hipotalamus "nauči" na novo stanje obilježeno smanjenjem koncentracije
estrogena kako bi navedene tegobe prošle.
Srednjoročne posljedice nedostatka estrogena javljaju se 5 do 10 godina
nakon menopauze i uglavnom se očituju kao urogenitalna atrofija, promjene
kože i kose, smanjenje libida i pad kognitivnih funkcija.
Simptome urogenitalne atrofije ima gotovo jedna trećina žena u dobi od 50
godina, dok ih u dobi od 60 godina ima čak 80 do 90% žena. Zbog izrazitog
stanjenja sluznice javljaju se tegobe u vidu suhoće, svrbeža i žarenja rodnice.
Česti su vaginalni iscjedci kao posljedica infekcija različitim uzročnicima. Spolni
odnosi zbog svega navedenog postaju bolni. Što se tiče urinarnih tegoba, one
su najčešće predstavljene u vidu učestalog, hitnog (često i noćnog) mokrenja
praćenog bolom kao posljedicom čestih infekcija.
Nedostatkom estrogena smanjuje se debljina, vlažnost i elastičnost kože. Javlja
se perutanje, sklonost ozljedama i stvaranju bora. Debljina kože smanjuje se
za 7% godišnje, tako da se smatra kako je žena od 70 godina izgubila polovicu
kvalitetnih osobina kože. Kosa postaje tanka, suha i lomljiva, te se prorjeđuje
kod većine žena. Nadalje, gubi se genitalna dlakavost, a nokti postaju tanki i
lomljivi. Višegodišnji nedostatak estrogena i androgena nedvojbeno oštećuje
kognitivne funkcije mozga, a očituje se u slabljenju pamćenja i
koncentracije.
Kasne posljedice nedostatka estrogena Kako estrogen štiti od
kardiovaskularnih bolesti, nakon nastupa menopauze smrtnost od infarkta
miokarda kod žena postaje veća nego u muškoj populaciji.
Kasne posljedice nedostatka estrogena započinju već u perimenopauzi,
progresivne su, a postaju izražene i znatno smanjuju kvalitetu života 10 do
30 godina nakon nastupa menopauze. Kardiovaskularne bolesti nakon 50.
godine uzrok su smrti u gotovo 50% žena. Do menopauze smrtnost od
kardiovaskularnih bolesti je zbog zaštitnog učinka estrogena daleko manja
nego u muškoj populaciji; nakon nastupa menopauze taj se zaštitni
mehanizam gubi, a smrtnost od infarkta miokarda postaje veća nego u muškoj
populaciji.
Osteoporoza je sustavna bolest koju obilježava smanjena gustoća i poremećaj
u mikroarhitekturi kostiju s velikom sklonošću frakturama. Uzrokovana je
pojačanom razgradnjom kosti zbog manjka estrogena. Ona je uz
kardiovaskularne bolesti najozbiljnija posljedica menopauze jer duboko
narušava zdravlje i dovodi do staračke nemoći. Osteoporozu još nazivamo i
“tihom bolešću” jer nema znakova dok ne nastupe prelomi. Prelomi nastaju
najčešće kao posljedica pada, ali nerijetko kost postaje tako krhka da su česti i
bez očitoga uzroka. Osteoporoza je povezana i s gubitkom zubi, jer dolazi do
atrofije koštane alveole zuba.
Osjetila su u menopauzi također zahvaćena smanjenjem
razine estrogena.
Najčešće smetnje od strane očiju su smanjenje vida, razvoj
katarakte, suhoća očiju, povećan očni tlak, zamućen vid te
pojačano suzenje. Starenjem slabi i sluh i javlja se staračka
nagluhost. Rizik od razvoja demencija izrazito se povećava
starenjem, a nakon 65. godine taj se rizik svakih 5 godina
udvostručava. Najučestaliji oblici jesu Alzheimerova
demencija i vaskularna demencija, a manjak estrogena je
ključan u razvoju oba oblika.
Osteoartritis je najčešća bolest zglobova, učestalost mu se
povećava s dobi, a osobito je čest u postmenopauzalnoj
populaciji.
Menstrualni grčevi i kako ih se osloboditi
Savijanje po podu, stiskanje trbuha i bolni grčevi su česta
pojava kod žena koje pate od bolnih menstrualnih grčeva.
Intenzitet bolova varira od žene do žene. Od srednjeg,
dosadnog do nepodnošljivo jakog bola, menstrualni grčevi
ženama mogu potpuno poremetiti dane.

Postoji mnogo načina da se oslobodi menstrualnih grčeva.

Domaći lijekovi, napravljeni u kućnoj radinosti, ne samo da su
prirodni, nego i te kako efikasni.
Menstrualni grčevi
Neki bolovi i nelagodnosti tokom menstruacije su normalni, ali ne u toj mjeri
da utječu na normalno funkcioniranje dan ili dva tokom menstrualnog ciklusa.
Dismenoreja je medicinski termin za bolne grčeve, koji mogu nastati u trbuhu
i zdjeličnom području neposredno prije ili tokom menstruacije
Postoje dva tipa dismenoreje: primarna i sekundarna. Ako znadete
prepoznati primarnu ili sekundarnu dismenoreju, to će vam pomoći da
prepoznate i odlučite treba li liječnička pomoć .
Primarna/funkcionalna dismenoreja
Obično se javlja kod adolescenata.
Bol se obično osjeća u donjem trbuhu ili leđima i može biti srednje jak do
nepodnošljivo jak.
Grčevi mogu početi između 6 mjeseci i 2-3 godine od prvog ciklusa.
Menstrualni grčevi često počinju neposredno prije ili na početku menstrualnog
ciklusa i traju od jednog do tri dana.
Zavisno od starosne dobi žene, intenzitet grčeva se smanjuje ili potpuno
prestanu. A, kod većine žena, bolovi potpuno nestanu poslije porođaja.
Bol nije uzrokovan bilo kakvom bolešću ili abnormalnosti u maternici ili
ženskom produktivnom traktu.
Uzroci menstrualnih grčeva
Menstrualni grčevi su uzrokovani jakim ili izuzetno dugim
kontrakcijama maternice. Istraživanja pokazuju da ove
kontrakcije nastaju kada je prolazak krvi u maternicu
ograničen, što može biti povezano sa hiperprodukcijom
prostaglandina. Prostaglandin je poznat po tome što izaziva
kontrakcije maternice.
Postoji još jedan mogući razlog, a to je: teški menstrualni
protok s ugrušcima krvi, što čini da se grlić maternice širi i to
izaziva vrlo jake grčeve. Još neki faktori, kao što su nedostatak
vježbanja, stres, pušenje i gojaznost izazivaju pogoršanje
menstrualnih grčeva.
Simptomi: Osim bola, drugi simptomi mogu biti glavobolja,
dijareja (proljev), zatvor i nesvjestica.
Sekundarna dismenoreja
Mnogo je češća kod žena u dvadesetim i tridesetim godinama.
Bol obično počinje u donjem trbuhu i može se širiti na križa i noge.
Bol obično počinje na početku menstrualnog ciklusa i traje duže nego uobičajeni
grčevi.
Nije uvijek u pitanju konstantna bol. Mogu biti i periodični grčevi, tupa ili oštra bol i
jak osjećaj probadanja u trbuhu.
Uzroci: Bolesti ženskih reproduktivnih organa uzrokuju sekundarnu dismenoreju.
dismenoreju
Određenim stanjima, kao što je upala zdjelice ili bolest vrata maternice i tumori ili
miomi, pripisuju se uzroci nastanka sekundarne dismenoreje.
Debljina, pušenje, visok nivo stresa, obiteljska povijest dismenoreje, zdjelična infekcija
smatraju se faktorima rizika koji povećavaju šansu sekundarnoj dismenoreji.
Ovisno od simptoma, sekundarna dismenoreja je klasificirana kao slaba, srednja i
jaka. Slaba dismenoreja izaziva nelagodnost u predjelu zdjelice, grčeve ili osjećaj
neugasive žeđi prvi dan krvarenja . Srednja sekundarna dismenoreja traje dva do tri
dana uz opće osjećanje neugodnosti, mučninu, povraćanje, nadutost i proljev. Pored
jakog bola, tipični simptomi jake sekundarne dismenoreje, koji traju od dva do sedam
dana, uključuju i probleme sa probavom, bol u leđima i nogama i glavobolju.
Menstrualni grčevi i kako ih se osloboditi-nastavak
Menstrualni grčevi nisu istog intenziteta svakog mjeseca. Jedan mjesec
grčevi mogu biti slabiji ili gori nego prethodnog ili sljedećeg mjeseca.
Ovisi o ovulaciji. Neovisno od jačine grčeva, neugodnost u vezi s tim
može tih nekoliko dana učiniti još težim. Postoji nekoliko načina koji
mogu olakšati bolne menstruacije.
Najčešća metoda koja najbrže oslobađa od bolova je uzimanje
analgetika (BRUFEN, BARALGIN…). Za brzo olakšanje da, ali redovito
uzimanje nije preporučljivo. Istraživanja pokazuju da redovita
konzumacija takvih lijekova može negativno uticati na sposobnost žene
da zatrudni.
Da bi bili sigurni, treba razmisliti o prirodnim, domaćim metodama
oslobađanja od menstrualnih grčeva. Postoji mnogo lakih, efektnih i
sigurnih metoda koje se mogu primijeniti za ublažavanje bolova.
AMENOREJA
predstavlja ekstremni oblik oligomenoreje, kada dolazi do privremenog (> 90 dana) ili
potpunog izostanka menstruacijskog krvarenja.
Postoji više podjela amenoreje. Najpraktičnija je podjela na primarnu amenoreju kada
pacijentica nije niti dobila prvu menstruaciju i sekundarnu amenoreju kada do
izostanka menstruacije dolazi u neko doba nakon što je pacijentica dobila prvu
menstruaciju.
Primarna amenoreja ..
označuje izostanak prve menstruacije do punih 16. godina.
Uzroci mogu ležati na razini:
- hipotalamusa
Kallmann-ov
Kallmann i olfaktogenitalni sindrom, kao i anoreksija nervoza,
- hipofize
tumori hipofize: kraniopharingeom, hipofizarna insuficijencija,
- jajnika
Turner-ov sindrom, sekundarna insuficijencija jajnika,
- maternice
Mayer-Rokitansky-Küster-ov sindrom,
- vagine
vaginalna i himenalna atrezija ali i
- ekstragenitalno, prije svega u metaboličkim i endokrinim poremećajima
(adrenogenitalni sindrom).
Najčešći razlozi pojave sekundarne amenoreje, osim fiziološke
amenoreje tijekom djetinjstva, u trudnoći, za vrijeme dojenja i u
postmenopauzi su
- opća oboljenja
tbc, karcinomi, imunološke bolesti,
- poremećaji u funkciji jajnika
tumori jajnika, prijevremena insuficijencija,
- poremećaji drugih endokrinoloških organa
hipo-
hipo i hipertireoza, dijabetes kao i
- odstupanja u funkciji hipotalamusa i hipofize.

Temeljna dijagnostika
obuhvaća detaljni ginekološki i ultrazvučni pregled s hormonskim
analizama: bazalni hormonski status uz funkcionalne testove. Vrlo
često je temeljnu dijagnostiku potrebno dopuniti s histeroskopijom i
laparoskopijom, te kariotipizacijom (kromosomskom analizom).
HPV infekcija - pitanja i odgovori

HPV infekcija je spolno prenosiva bolest koju izaziva humani

papiloma virus - HPV.
Što je genitalna HPV infekcija?
Infekcija HPV virusom visokog rizika može dovesti do razvoja
karcinoma vrata maternice, vanjskog spolovila, vagine, anusa
ili penisa.
Genitalna HPV infekcija je spolno prenosiva bolest
uzrokovana humanim papiloma virusom. Ime se odnosi na
grupu virusa s više od 100 tipova, od kojih je više od 30
spolno prenosivo. U većine inficiranih HPV-om neće se razviti
nikakvi simptomi, a infekcija će proći sama od sebe. Tipove
virusa koji izazivaju značajnije abnormalnosti na papa-testu
nazivamo "tipovima visokog rizika". Druge tipove, koji obično
uzrokuju manje citološke abnormalnosti na papa-testu ili
genitalne bradavice (kondilome), nazivamo tipovima "niskog
rizika".
Kako dolazi do genitalne HPV infekcije?
Svaka osoba koja je ikad imala genitalni kontakt s osobom
koja je inficirana HPV-om može biti inficirana HPV-om. To se
odnosi i na muškarce i žene koji infekciju dalje mogu prenijeti
na svoje spolne partnere, a da pri tom ni ne znaju da su
inficirani. Tipovi HPV-a koji inficiraju genitalni sustav
primarno se šire spolnim putem. Rijetko, tijekom vaginalnog
poroda može doći do prijenosa virusa s majke na dijete.
Koji su simptomi i znakovi infekcije HPV-om?
Većina ljudi koji su nosioci HPV-a ne znaju da su inficirani jer virus
živi u stanicama kože ili sluznice i obično ne izaziva simptome.
Kod nekih ljudi javljaju se kondilomi ili promjene na vratu maternice,
vanjskom spolovilu, anusu ili penisu, a danas, na sreću, sve rjeđe, i
genitalni ili analni karcinomi. Kondilomi se obično prezentiraju kao
mekane, vlažne, uzdignute, ravne, pojedinačne ili multiple tvorbe,
ružičaste do crvene boje. Mogu se pojaviti nakon nekoliko tjedana ili
mjeseci nakon spolnog kontakta s inficiranom osobom, ali se ne
moraju pojaviti uopće. Metode uklanjanja uključuju aplikaciju krema
od strane pacijenata ili postupke koje provodi liječnik. Nijedan
terapijski postupak nije generalno bolji od drugog niti je idealan za
sve slučajeve.
Kako se dijagnosticira HPV infekcija?
Kod žena se HPV većinom dijagnosticira na temelju
abnormalnog nalaza papa-testa. Postoje također i specifični
testovi za dokazivanje prisutnosti virusa u organizmu. Kod
muškaraca još nema pravog testa za dijagnozu HPV-infekcije.
HPV infekcije.

Postoji li lijek za HPV?

Ne postoji "lijek" za HPV-infekciju, iako kod većine žena
infekcija prođe sama od sebe. Liječenje je usmjereno prema
promjenama na koži ili sluznici koje nastaju ako posljedica
HPV-infekcije.
Koja je veza HPV-a i karcinoma vrata maternice?

Svi tipovi HPV-a mogu izazvati blage promjene u papa-testu

bez ozbiljnih posljedica, ali neki od njih mogu, u rijetkim
slučajevima dovesti i do karcinoma vrata maternice.
Međutim u većine, tj. u oko 90% žena, nalaz kojim
identificiramo prisutnost HPV-a postane negativan. S druge
strane u određenog, manjeg broja žena, HPV-infekcija
HPV infekcija duže
traje i kao takva je glavni faktor rizika za razvoj karcinoma
vrata maternice. Redovitim ginekološkim pregledima s papa-
testom će se na vrijeme uočiti početne promjene na vratu
maternice i provesti adekvatno liječenje. Koliko je važan
redoviti papa-test kazuje i činjenica da velika većina žena s
karcinomom vrata maternice nije redovito testirana.
Kako mogu smanjiti rizik od genitalne HPV infekcije?
Najsigurniji način za eliminaciju rizika od HPV-infekcije je
apstinencija od spolnog odnosa s drugim osobama, no to je
istovremeno za većinu osoba teško prihvatljiv način smanjivanja
rizika. Za one koji ipak odluče biti spolno aktivni, izlaz predstavlja
dugotrajni, obostrano monogamni odnos s neinficiranom osobom.
Ipak, u svakom pojedinom slučaju je teško ustanoviti HPV-status
HPV status
spolnog partnera koji je ranije bio spolno aktivan. Za spolno aktivne
osobe, a koje nisu u dugotrajnoj, obostrano monogamnoj vezi,
smanjenje broja partnera smanjuje rizik od infekcije HPV-om.
Upotreba kondoma smanjuje učestalost karcinoma vrata maternice
za koji se smatra da je bolest vezana uz HPV-infekciju. S druge strane,
uloga kondoma u prevenciji HPV-infekcije još nije poznata, budući da
do HPV-infekcije može doći kako na dijelovima koje kondom pokriva
kao i u ostalim, nepokrivenim dijelovima.
Postoji li cjepivo protiv HPV-a?
Dva su cjepiva prošla završne faze kliničkih ispitivanja. Oba cjepiva se
primjenjuju u seriji od tri vakcine tijekom 6 mjeseci.
Koja je razlika između ta dva cjepiva?
Jedno cjepivo je zaštita od 4 tipa HPV-a uključujući tipove 16 i 18 koji
su uzrokom 70% karcinoma vrata maternice te tipove 6 i 11 koji
uzrokuju oko 90% kondiloma. Cjepivo je testirano i na muškarcima i
na ženama. Drugo cjepivo sprečava infekciju tipovima 16 i 18, a
testirano je samo na ženama. Oba cjepiva će sprečavati promjene na
vratu maternice koje uzrokuju navedeni tipovi HPV-a.
Koliko su ta cjepiva djelotvorna?
Istraživanja su pokazala da su oba cjepiva visoko učinkovita u
prevenciji HPV-infekcije navedenim tipovima, a 100% učinkoviti u
prevenciji stanja koje ovi tipovi HPV-a uzrokuju.
Koliko dugo cjepivo štiti od HPV infekcije?
Koliko dugo traje zaštita nakon cijepljenja novim cjepivom obično se
definitivno utvrdi nakon dužeg praćenja vakciniranih osoba. Za sada
se pokazalo da je cjepivo učinkovito 2-4 godine nakon cijepljenja.
Od čega cjepivo ne štiti?
Budući da cjepivo ne štiti od svih tipova HPV-a, ono neće pružiti
zaštitu ni za oko 30% slučajeva karcinoma odnosno kondiloma kao ni
od ostalih spolno prenosivih bolesti. Stoga će i nadalje biti važno da
spolno aktivne osobe smanje vjerojatnost infekcije HPV-om kao i
drugim uzročnicima spolno prenosivih bolesti. Također, važnost
redovitog probira za karcinome povezane s HPV-om se cijepljenjem
ne umanjuje.
Jesu li cjepiva sigurna?
Oba su cjepiva testirana na tisućama ljudi, u više zemalja. Do sada,
testirane su djevojčice i mlade žene u dobi od 9-26 godina, a jedno
od cjepiva je testirano i na dječacima od 9-15 godina. Za sada nema
dokaza o ozbiljnijim nuspojavama, a najčešća je nuspojava
kratkotrajna osjetljivost na mjestu aplikacije cjepiva.
Kada se najbolje cijepiti?
Cjepivo je najučinkovitije ako se primjeni prije stupanja u
spolni život.
Jesu li redoviti ginekološki pregledi i papa-test neophodni i
nakon cijepljenja?
Da, i to iz nekoliko razloga. Prvo, cjepivo neće pružati zaštitu
od svih tipova HPV-a. Drugo, neke žene možda neće dobiti
sve potrebne doze cjepiva pa ni zaštita neće biti potpuna. Za
sada je još prerano za promjenu u postupku probira za
karcinom vrata maternice u populaciji žena koje su primile
cjepivo. S vremenom i produbljivanjem znanja o ovom
novom cjepivu kod cijepljenih će se možda odgoditi početak
stupanja u probir ili će se produžiti preporučeni interval
između dva papa-testa.
ODABRANA POGLAVLJA IZ UROLOGIJE
Liječenje urinarne inkontinencije kod žena
Tijekom pregleda najvažnije je razlučiti koliki problem ženi
predstavlja njena inkontinencija i o kakvom tipu inkontinencije se
radi. Takvim se pristupom određuje pravilan plan i način liječenja.
Opće mjere Preporučuje se uzimati manje količine tekućine u
stalnim intervalima tijekom dana.
Unos tekućine Ako uzimate puno tekućine možete primijetiti da će
smanjenje njenog unosa smanjiti količinu i učestalost bježanja
mokraće. Unos 1-2 litre tekućine dnevno (u piću i hrani) dovoljno je
za većinu ljudi. Više tekućine treba unositi ako provodite povećanu
tjelesnu aktivnost uz pojačano znojenje ili ako je vruće.
Ako uzimate premalo tekućine vaša mokraća postaje gušća i tamnija
nego inače. Ako žena učestalo mokri tijekom noći treba prestati piti
3-4 sata prije odlaska na noćno spavanje i izbjegavati uzimanje
alkohola i pića s kofeinom.
Liječenje drugih zdravstvenih stanja
Određene bolesti i njihovo liječenje mogu pogoršati problem
bježanja urina. Liječenjem tih stanja ili promjenom terapije može se
smanjiti ili otkloniti bježanje mokraće.
- izbjegavanje uzimanja lijekova koji pospješuju izlučivanje mokraće
(diuretici) u vrijeme kad se neće moći do WC-a na nekoliko sati
- šećerna bolest i povišene vrijednosti šećera u krvi uzrokuju
povećano izlučivanje mokraće u bubrezima. Regulacija razine šećera
u krvi može smanjiti stvaranje urina.
- prekomjerna tjelesna težina i debljina su dokazani uzroci bježanja
mokraće. Uključiti u liječenje inkontinencije i redukciju tjelesne
težine uz nadzor liječnika
- različite bolesti sustava za kretanje mogu otežati odlaske na WC na
vrijeme
Liječenje urgentne inkontinencije i prekomjerno aktivnog mokraćnog
mjehura. Tvari koje iritiraju mjehur. Unos određene hrane i pića može se
povezati s učestalim odlascima mokriti. Kofein, alkohol, ljuta hrana, kisela
hrana i umjetna sladila mogu povećati, a njihovo uklanjanje iz prehrane
smanjiti simptome urgencije.
Trening mjehura. Ovaj trening sastoji se od dvije komponente: mokrenje u
određenim vremenskim razmacima tijekom dana i pokušaji voljne kontrole
naglog nagona na mokrenje.
Ako se ide mokriti svakih 30-45 minuta treba pokušati odgađati nagon za
mokrenje na svakih 45 minuta na početku bilo ili ne nagona na mokrenje.
Tijekom vremena potrebno je produljiti intervale između mokrenja i tako
pokušati naviknuti voljno mjehur na novi ritam. Mnoge žene mogu započeti i s
intervalima 1-2 sata.
Kad se osjeti jaki nagon na mokrenje pokušati ga suprimirati stojeći mirno ili
sjedeći uz istovremeno provođenje vježbi za mišiće dna zdjelice i razmišljajući o
nagonu kao o valu koji prolazi i nestaje.
Cilj ovog treninga je produljiti razdoblja između mokrenja. Normalno je ići
mokriti svakih 3-4 sata tijekom dana, a za starije žene da se bude najviše
jednom tijekom noći zbog mokrenja.
Izbjegavanje zatvora stolice. Zatvor može pogoršati učestalost
mokrenja i urgenciju. Povećanjem unosa ostatnih vlakana ili preparata s
ostatnim vlaknima između 20-30 g dnevno može pomoći kod zatvora.

Lijekovi
Kod nekih su žena simptomi urgencije jako izraženi tako da je potrebna
upotreba lijekova da bi se pomoglo pacijentici. Postoji više vrsta lijekova
koji su danas dostupni u liječenju urgencije i urgentne inkontinencije.
Lijekovi utječu na glavni mišić koji je odgovoran za pražnjenje mjehura
tako što ga smiruju. Time se postiže smanjenje učestalosti mokrenja i
jakog nagona na mokrenje, te povećava količina mokraće koja može biti
pohranjena u mjehuru u fazi punjenja mjehura.
Važno je naglasiti da se terapija lijekovima mora provoditi uz nastavak
treninga mjehura. Lijekovi se mogu uzimati privremeno do smanjenja
simptoma urgencije ili trajno ovisno o individualnom problemu kod
svake pacijentice. Moguće nuspojave navedenih lijekova su suhoće
usta, zatvor stolice i napadi vrućine.
Botulinum toksin A je proizvod bakterija koji uzrokuje privremenu
paralizu mišića. Ima istraživanja u kojima se on koristio za smirivanje
mišića mokraćnog mjehura u cilju smanjenja simptoma urgencije kod
žena koje nisu imale dobar učinak drugih lijekova. Zbog načina
primjene, injekcija u mjehur, nije preporučljiv u širokoj upotrebi, a isto
tako i zbog mogućih nuspojava, koje su ipak prolazne.
Vanjska magnetska inervacija – stimulacija mjehura i mišića dna
zdjelice sjedenjem u magnetskom polju.
Električna stimulacija – stimulacija mjehura posebnim elektrodama,
ambulantno ili kirurškim pristupom, može se koristiti iznimno u
posebnim slučajevima ukoliko su manje invazivne metode (trening
mjehura, lijekovi, vanjska magnetska inervacija) ostale bez učinka.
Ambulantno se izvodi ubadanjem elektrode u donji dio leđa gdje se
nalaze živci koji utječu na rad mjehura. Kirurškom tehnikom se ugrađuju
posebni aparati slični pacemakeru koji stimuliraju također živce
odgovorne za normalnu funkciju mokraćnog mjehura.
Liječenje stresne inkontinencije

Vježbe mišića dna zdjelice, tzv. Kegelove vježbe uključuju jačanje

mišića koji su odgovorni za kontrolu bježanja mokraće:
- sastoje se u stezanju mišića kao da želite stisnuti prst koji je
postavljen u rodnicu
- mišiće treba zadržati stisnutima 8-10 s i tada ih opustiti, opuštanje
mišića tijekom vježbe je jednako važno kao i stezanje. Treba izvesti
takvih 8-12 stezanja i opuštanja tri puta svakodnevno, ali ne rjeđe od
3-4 puta tjedno. Ovakve vježbe treba provoditi kontinuirano barem
15-20 tjedana. Naravno, najbolji učinak vježbi je ako se provode
kontinuirano tijekom života
- mogu se izvoditi ležeći, stojeći i sjedeći i prilikom aktivnosti koje
mogu uzrokovati bježanje mokraće (tjelesna aktivnost, dizanje
tereta, kašljanje, kihanje)
- koriste se i u terapiji urgencije i urgentne inkontinencije i kod
pacijentica koje koriste lijekove za smirivanje mokraćnog mjehura.
Vaginalni pesari su savitljive naprave od gume ili silikona koje
se postavljaju u rodnicu i mogu smanjiti bježanje mokraće
zbog stresne inkontinencije. Mogu se koristiti uz redovitu
kontrolu kod žena koje ih dobro podnose ili nisu sklone
operaciji. Toaleta rodnice i pesara treba se učiniti svakih 3-6
mjeseci kod liječnika ili to žena može učiniti sama.
Kirurško liječenje je liječenje različitim operacijskim
zahvatima i ima u slučaju stresne inkontinencije dobar i
dovoljno trajan učinak. Postojanje niza kirurških metoda je
zapravo pokazatelj da nijedna metoda nije savršena i svaka
od njih nosi svoje rizike, komplikacije, dobrobiti i mogućnost
da bude neuspješna. Kirurške metode se ne primjenjuju kod
žena koje planiraju još rađati.
PROSTATA - SIVA ZONA MUŠKOG ZDRAVLJA
Osam od deset muškaraca imat će u kasnijoj životnoj dobi
povećanu prostatu, a jedan od deset oboljet će od raka. Tisuće
muškaraca svake godine umire jer zbog straha i neugode ne žele
posjetiti liječnika zbog problema s prostatom, a milijuni iz istih
razloga nepotrebno pate. Smetnje s mokrenjem znak su da odmah
treba otići urologu.
Najčešće bolesti prostate su:su
§ benigna hiperplazija prostate,
§ kronični prostatitis, te
§ rak prostate
Sve ove bolesti, ali i mnoge druge, mogu prouzročiti slične simptome
(tegobe) donjega mokraćnoga sustava. Urolog će razlučiti o kojoj je
bolesti riječ te odlučiti o daljnjim dijagnostičkim postupcima i o
liječenju.
ŠTO JE PROSTATA?
Prostata je žlijezda muškog reproduktivnog sustava.
Smještena je ispod mokraćnog mjehura, a veličine je kestena.
Ona obavija mokraćnu cijev. Zadaća joj je stvarati tekućinu
koja se pomiješa sa spermijima koji dolaze iz testisa stvarajući
spermu.
Sekret prostate, koji čini 30-40% volumena ejakulata, nužan
je za kretanje spermija.
Funkcija prostate ovisi o muškim spolnim hormonima odnosno
androgenima, poglavito o testosteronu i dihidrotestosteronu. Osim
hormona, na funkciju prostate imaju utjecaja i živčani krajevi
simpatičkoga živčanog sustava, koji su u njezinom tkivu bogato
zastupljeni.

BENIGNA HIPERPLAZIJA PROSTATE (ADENOM PROSTATE)

ŠTO JE BENIGNA HIPERPLAZIJA PROSTATE?
Benigna hiperplazija prostate nije ništa drugo nego dobroćudno
povećanje te žlijezde (prekomjerni rast normalnih stanica prostate)
uslijed kojeg dolazi do osjećaja pritiska na otvor mokraćnog
mjehura, pa osoba ima česti poriv za mokrenjem te otežano ili
gotovo potpuno onemogućeno pražnjenje mokraćnog mjehura.
Od veličine kestena može narasti do veličine naranče, a i težina joj se
može višestruko povećati u odnosu na izvornih 20 grama.
KOJI SU SIMPTOMI BENIGNE HIPERPLAZIJE PROSTATE?
Opstrukcijski simptomi benigne hiperplazije prostate (BHP):
- odgođen početak mokrenja
- slab i spor mlaz urina
- otežano mokrenje
- produženo mokrenje
- isprekidano mokrenje
- kapanje mokraće nakon mokrenja
- zadržavanje mokraće nakon mokrenja
- osjećaj neizpražnjenosti mokraćnog mjehura
Iritacijski simptomi benigne hiperplazije prostate (BHP):
- poticaj na mokrenje – urgencija
- učestalo mokrenje danju - polakisurija
- učestalo mokrenje noću - nokturija
- nemogućnost zadržavanja mokraće - urgencija, inkontinencija
TKO JE RIZIČNA SKUPINA?
Rizična skupina su odrasli muškarci iznad 45 g. života kod kojih se
javljaju simptomi donjeg urinarnog trakta. Preko 35% muškaraca u dobi
od 50-60 g. boluje od BHP, od 60-70 g. preko 60%, a skoro preko 80%
oboljelih bilježi se u dobi iznad 75 g. života.
Starija dob i testikularni androgeni igraju centralnu ulogu u BHP, tako da
učestalost bolesti raste s godinama života.
ŠTO JE UZROK BENIGNE HIPERPLAZIJE PROSTATE?
Etiologija benigne hiperplazije prostate nije u potpunosti razjašnjenja,
no smatra se da bi uzrok mogle biti hormonske promjene koje su
povezane sa starenjem. Veličina prostate se tijekom života mijenja. U
djetinjstvu je prostata veličine graška dok je u muškaraca od 25 godina
prostata u potpunosti razvijena i veličine lješnjaka.
KOJI SU GLAVNI FAKTORI RIZIKA ZA NASTANAK BHP? Dob i Naslijeđe.
KAKO SE DIJAGNOSTICIRA BENIGNA HIPERPLAZIJA PROSTATE?
Anamneza – tipični klinički simptomi u smislu učestalog i otežanog mokrenja
pobuđuju sumnju na benignu hiperplaziju prostate.
Digitorektalni pregled – pregled prostate prstom kroz rektum otkriva
povećanu prostatu gumenaste konzistencije.
Urinokultura – pregled urina na bakterije može isključiti iz diferencijane
dijagnoze mokraćnu infekcije koja se često prezentira učestalim nagonom za
mokrenjem i pečenjem.
PSA antigen test – određivanje tumorskog markera PSA (prostatičnog
specifičnog antigena) često se rabi u dijagnostici benigne hiperplazije
prostate. Obično je umjereno povišen u 30 do 50% bolesnika, ovisno o veličini
prostate i stupnju opstrukcije.
Urinokultura – za dokazivanje bakterijskog uzročnika infekcije mokraćnog
sustava.
Cistoskopija – endokopski pregled mokraćnog mjehura.
Mjerenje uroflowa – brzina protoka urina.
Mjerenje rezidualnog (ostatnog) urina.
Ultrazvuk – ultrazvučnom dijagnostikom moguće je procijeniti veličinu
povećane prostate i količinu ostatnog urina nakon mokrenja.
METODE LIJEČENJA BENIGNE HIPERPLAZIJE PROSTATE?

Liječenje ima nekoliko razina.

· U prvom redu preporučuju se preventivne mjere
(suzdržavanje od boravka na hladnom i vlažnom mjestu,
umjereno konzumiranje kiselog, ljutog i paprenog jela, kave i
žestokih pića...) i biljni preparati.
· Kod izraženijih smetnji u terapiju se uvode alfa1-
blokatori (doksazin, tamsulosin) i finasterid.
· Ukoliko konzervativna, medikamentozna terapija nije
učinkovita, po učinjenoj obradi pristupa se jednoj od
operacijskih metoda (endoskopskim/transuretralnim putem
ili otvorenim zahvatom).
METODE SAMOPOMOĆI KOD BENIGNE HIPERPLAZIJE PROSTATE?
· Ograničite unos tekućine navečer – nakon 19 sati prestanite
uzimati tekućine da biste izbjegli noćna ustajanja radi mokrenja.
Pogotovo izbjegavajte pića koja sadrže velike količine kofeina.
· Redovito mokrite.
· Smanjite unos alkohola – alkohol povećava stvaranje urina i
uzrokuje iritaciju mokraćnog sustava (mokraćnog mjehura).
· Obratite pažnju na lijekove koje uzimate – lijekovi koje možete
kupiti u ljekarni bez recepta za dekongestiju nosne sluznice
(smanjenja sekrecija iz nosa za vrijeme prehlade) mogu pogoršati
simptome.
· Budite na toplom – hladnoća povećava zastoj urina.
· Bavite se tjelesnom aktivnošću – tjelesna neaktivnost povećava
zastoj i retenciju urina.
ŠTO JE SA PREVENCIJOM?
Benigno povećanje prostate je normalni fiziološki proces do kojeg dolazi zbog
starenja.
 Rak prostate
Rak prostate drugi je najčešći rak u muškaraca, nakon raka
pluća. Iznimno se rijetko javlja u muškaraca mlađih od 40 godina,
ali s godinama raste i rizik, pa više od polovice muškaraca starijih
od 80 godina ima barem nešto malignih stanica u prostati.
Povezanost između benigne hiperplazije prostate i raka prostate
još nije strogo uspostavljena, odnosno još nije dokazano da
benigno povećanje dovodi i do malignog tumora.
tumora
Rani stadiji raka prostate su bez simptoma, ali baš kao i kod
benigne hiperplazije prostate, povećanje prostate nakon
određenog vremena komprimira mokraćnu cijev koja prolazi kroz
središte prostate i stvara simptome prostatizma, što uključuje
učestalo i otežano mokrenje, mokrenje noću, slabašan i
isprekidan mlaz te bol i peckanje prilikom mokrenja. Mogući su i
znakovi krvi u mokraći. Zbog takvih nespecifičnih smetnji, rak
prostate možemo otkriti u ranom stadiju jedino redovitim
urološkim pregledima.
Ponekad su prvi simptomi oni koji proizlaze iz metastaza u druga tkiva i
organe, pa se tako povremeno bolest može prvo pojaviti bolovima u kostima
(leđa, kralježnica, kukovi). Postoje i drugi, manje specifični simptomi raka kao
što su gubitak tjelesne težine, noćno znojenje, slabost, nejasno definirana bol
u zdjelici i sl.
Svaki bi muškarac nakon 45. godine života morao jednom godišnje obaviti
urološki pregled uz dodatnu obradu koju će predložiti urolog. Rutinska
urološka obrada uključuje rektalnu palpaciju prostate (digitorektalni pregled -
pipanje prostate kroz debelo crijevo), određivanje koncentracije PSA (prostata-
specifičnog antigena) u krvi, ultrazvučni pregled prostate i mokraćnog
mjehura, procjenu volumena mokraće koja je ostala u mjehuru nakon
mokrenja, a po mogućnosti i transrektalni ultrazvuk te mikciometriju po
potrebi (mjerenje protoka urina za vrijeme mokrenja).
Ključ uspješnog liječenja raka prostate je pravovremena dijagnoza, pa se treba
obratiti urologu kod prvih simptoma i poteškoća u mokrenju, naročito u
zrelijoj životnoj dobi, kako bi se ustanovio uzrok tegobama i po mogućnosti
otklonila sumnja na zloćudnu bolest.
Prostatitis
Mnogi muškarci žive u zabludi smatrajući da su bolesti prostate
rezervirane samo za muškarce u zrelim godinama. Međutim,
prostatitis se najčešće dijagnosticira u muškaraca mlađih od 50
godina. Radi se o upali prostate koja se javlja u nekoliko različitih
oblika, ovisno o uzroku, a upala može biti akutna (traje od nekoliko
tjedana do 3 mjeseca) ili kronična (dulje od 3 mjeseca).
Ovisno o tipu prostatitisa, simptomi mogu uključivati bilo koje od
navedenog: temperatura, slabost, bol u zdjelici ili osjećaj nelagode,
učestalo, bolno i otežano mokrenje, a katkada može doći i do
nemogućnosti mokrenja.
S obzirom na to da prostatitis može biti bakterijski i nebakterijski,
akutni i kronični, a svaki zahtjeva drugačiji oblik terapije, konzultacija
urologa je potrebna što ranije, posebice kako bi se spriječile i neke
ozbiljnije posljedice prostatitisa, kao što su stvaranje apscesa
(nakupine gnoja) u prostati.
Infekcije mokraćnog sustava
Infekcije mokraćnog sustava su najčešće bakterijske infekcije
u ljudi te jedan od najčešćih razloga posjeta obiteljskom
liječniku. Javljaju se mnogo češće u žena nego kod
muškaraca. Iako velika većina njih predstavlja bezazlene
infekcije (pogotovo u žena), one mogu govoriti i u prilog težih
bolesti, pa i dovesti do različitih komplikacija.
Uzroci i podjela infekcija mokraćnog sustava
Kod uroinfekcija bakterije preko mokraćne cijevi ulaze u
mokraćni mjehur, nakon čega mogu dalje napredovati prema
bubrezima.
Uzročnici infekcija mokraćnog sustava su bakterije koje čine
fiziološku floru crijeva. Najčešći uzročnik je bakterija
Escherichia coli, a rjeđe se javljaju bakterija roda Proteus,
Proteus
Klebsiella, Enterobacter, Pseudomonas i druge.

Infekcije mokraćnog sustava možemo podijeliti na akutnu

upalu mokraćnog mjehura (cistitis), akutnu upalu bubrega
(pijelonefritis), infekcije bez smetnji (asimptomatska
bakteriurija), ponavljajuće infekcije i komplicirane infekcije.
Akutna upala mokraćnog mjehura (cistitis)
Smetnje koje se javljaju kod akutnog cistitsa su bolno i učestalo mokrenje,
pečenje prilikom mokrenja te jaki nagon na mokrenje.
Akutna upala mokraćnog mjehura je izrazito česta bolest koja se najčešće
javlja u žena. Žene pogađa iz anatomskih razloga (kratka i široka mokraćna
cijev), dok je kod muškaraca cistitis rijetka pojava te u pravilu zahtijeva
dodatnu urološku obradu. Smetnje koje se javljaju su bolno mokrenje, pečenje
prilikom mokrenja, učestalo mokrenje malih količina mokraće, kao i jaki nagon
na mokrenje. Ponekad se može javiti i krv u mokraći. Mokraća je često tamna,
gusta, neugodna mirisa, a povišene tjelesne temperature u pravilu nema.
Dijagnoza cistitisa se potvrđuje analizom urina. Urin se analizira pomoću test-
trake, gleda se sediment te radi mikrobiološka obrada pod nazivom
urinokultura. Uzorak urina za takvu analizu uzima se od prvog jutarnjeg urina
ili nakon što bolesnik barem tri sata nije mokrio, najčešće metodom srednjeg
mlaza. Srednji mlaz mokraće se uzima nakon uobičajene toalete spolovila.
Prvim mlazom mokraće se "ispere" mokraćna cijev, nakon čega slijedi srednji
mlaz mokraće koji predstavlja reprezentativni urin iz mokraćnog mjehura. Urin
se u što kraćem roku treba nasaditi na hranjive podloge u laboratoriju, a ako
to nije moguće tada je uzorak moguće pohraniti na +4 stupnjeva Celzijevih do
24 sata.
Na urinarnu infekciju upućuje nalaz bakterija u urinu (tzv.
bakteriurija) i leukocita (obrambene stanice) u urinu (tzv.
leukociturija). Urin je normalno sterilan (dakle bez bakterija) osim u
završnom dijelu mokraćne cijevi. S obzirom da se tijekom mokrenja
urinom može izbaciti i dio tih bakterija, smatra se da tek nalaz
bakterija veći od 100000 po 1 mililitru srednjeg mlaza izmokrenog
urina govori u prilog infekcije, dok manji broj bakterija najčešće
predstavlja kontaminaciju. Liječenje se provodi antibioticima kroz 3-
7 dana, ovisno o uzročniku i njegovoj osjetljivosti na antibiotike. Iako
se smetnje mogu jako smanjiti (pa i nestati) za dan ili dva od
započinjanja terapije, bakterije mogu biti prisutne i dalje te će se
ponovno razmnožiti. Upravo je to razlog zbog čega antibiotsku
terapiju treba provesti do kraja, a uz uzimanje lijekova bitno je piti
dosta tekućine te izbjegavati hladnoću.
Akutna upala bubrega (pijelonefritis)

Akutna upala bubrega najčešće započinje kao upala

mokraćnog mjehura koja se proširi prema bubregu. Osim
smetnji karakterističnih za cistitis javlja se i bol u leđima te
povišena tjelesna temperatura. Zbog toga svakako treba
napraviti analizu urina, ali i krvi kako bi se procijenila
bubrežna funkcija (urea, kreatinin) te vidjeli parametri upale
(leukociti, sedimentacija eritrocita). Liječenje se sastoji od
mirovanja, dobre hidracije, snižavanja tjelesne temperature i
antibiotske terapije. Bolesnici s blažom kliničkom slikom se
mogu liječiti kod kuće dok se ostali liječe u bolnici.
Antibiotsko liječenje traje 10-14 dana, a kontrolnu
urinokulturu valja napraviti 14 dana po završetku terapije.
Asimptomatska bakteriurija

O asimptomatskoj bakteriuriji govorimo kada se u urinu

nalaze bakterije, a osoba nema nikakve smetnje niti klinički
izražene tegobe. Asimptomatska bakteriurija se liječi samo
kod trudnica i bolesnika koji moraju na neku od uroloških
operacija. Druge osobe s asimtpomatskom bakterijom nije
potrebno liječiti, kao što su osobe s urinarnim kateterom koji
se redovito mijenja svakih 3-6 tjedana. Naime, u tih ljudi
kateter predstavlja strano tijelo koje je sredstvo trajnog
prijenosa bakterija u mjehur, stoga nije potrebno uvoditi
antibiotsku terapiju (osim u slučaju određenih
smetnji). Dakle, prisutnost bakterija u urinu nije odmah i
znak bolesti.
Ponavljajuće infekcije mokraćnog sustava
Kod ponavljajućih infekcija nužno je isključiti neke druge bolesti ili anomalije
koje mogu biti pravi uzrok problema.
Infekcije koje se javljaju uzastopno (2 ili više puta u 6 mjeseci, odnosno 3 ili
više puta u godinu dana) nazivamo ponavljajućim infekcijama mokraćnog
sustava. One se u pravilu javljaju kod žena i to najčešće u vidu cistitisa. S
obzirom da se radi o recidivirajućim infekcijama, nužno je isključiti neke druge
bolesti ili anomalije koje mogu biti pravi uzrok pojavi mokraćnih infekcija
(dakle potrebna je urološka odnosno nefrološka obrada).
Liječenje se sastoji od medikamentoznog dijela te primjene pravila zdravog
načina života (higijenske mjere). Medikamentozno liječenje provodi se u
dogovoru s obiteljskim liječnikom i sastoji se u uzimanju antibiotika - najčešće
jednu tabletu navečer kroz dulji vremenski period (6-12 mjeseci). Adekvatnom
dijagnostičkom obradom treba otkloniti postojanje patološkog stanja
(urolitijaza, tumor, suženje mokraćne cijevi). Bitno je naglasiti da se radi o
infekcijama koje se mogu ponavljati i do kraja života. Premda one mogu
djelomično smanjiti kvalitetu života, ipak ne predstavljaju ozbiljniju prijetnju
za zdravlje oboljele osobe.
Komplicirane infekcije mokraćnog sustava i infekcije u trudnoći
Kod trudnica infekcije mokraćnog sustava je potrebno liječiti
antibioticima koji ne djeluju štetno na plod.
Komplicirane infekcije mokraćnog sustava su infekcije u osoba koje u
podlozi imaju bolest ili stanje koje olakšavaju razvoj infekta, a
istodobno otežavaju njegovo izlječenje. Čimbenici koji kompliciraju
uroinfekcije su muški spol, trudnoća, uroinfekcije stečene u bolnici,
prisutnost urinarnog katetera, prisutnost uroloških abnormalnosti,
prisutnost kamenaca ili tumora mokraćnoga sustava, transplantacija,
oslabljeni rad bubrega, kao i šećerna bolest. U tih se bolesnika liječenje
provodi antibioticima uz kontrolu čimbenika koji kompliciraju uroinfekt.
Takvi bolesnici osim pregleda obiteljskog liječnika zahtijevaju i pregled
specijalista urologa ili nefrologa te se vrlo često liječe u bolnici.
Mokraćne infekcije se javljaju u otprilike 10% trudnica. Ako se ne liječe
mogu dovesti do razvoja upale bubrega, što za posljedicu ima povećani
rizik od prijevremenog porođaja, veću perinatalnu smrtnost, a
povećava se i rizik od zastoja u rastu fetusa. Upravo zbog toga se u
trudnica liječi i asimptomatska bakteriurija, s naglaskom da se u
trudnoći trebaju uzimati antibiotici koji ne djeluju štetno na plod.
Higijenske mjere i prevencija
Kako bi se spriječila pojava infekcija mokraćnog sustava,
preporučuje se piti što više tekućine, često mokriti i ne
zadržavati mokraću, a nakon spolnog odnosa se pomokriti.
Nadalje, nužno je pravilno prati spolovilo (u žena od naprijed
prema natrag), tuširati se umjesto namakanja u kadi te
izbjegavati usku odjeću. Dnevni unos tekućine bi trebao biti
takav da dnevno bude izlučeno preko 2 litre mokraće. Ako se
usprkos svim navedenim mjerama infekcije mokraćnog
sustava učestalo ponavljaju, tada je najbolje potražiti savjet
liječnika.
Rak mokraćnog mjehura
Obično je u pitanju karcinom prijelaznog epitela. Simptomi su
hematurija, a kasnije bolna urinarna opstrukcija. Dijagnoza se
postavlja slikovnim prikazom ili cistoskopijom i biopsijom.
Liječi se kirurški, intravezikalnom instilacijom ili
kemoterapijom.
Svake se godine u SAD–u zabilježi >60.000 novih slučajeva
karcinoma mjehura uz 12.700 smrtnih ishoda. To je po
učestalosti 4. rak u muškaraca, dok je u žena rjeđi; odnos
spolova je oko 3:1. Učestalost raste s dobi. U >40% bolesnika
novotvorina recidivira na istom ili drugom dijelu mjehura,
posebno ako je velika, slabo diferencirana i multilokularna.
Ekspresija tumorskog gena p53 povezana je izgleda s
progresijom.
Glavni čimbenik rizika je pušenje, koje je odgovorno za ≥50% novih
slučajeva. Rizik se povećava i uzimanjem analgetika, dugoročnim
primanjem nekih lijekova, kroničnim podraživanjem (npr.
shistosomijaza, kamenci u mjehuru), izlaganjem ugljikovodicima,
metabolitima triptofana ili industrijskim kemikalijama, posebno
aromatskim aminima (anilinske boje u industriji boja) i tvarima koje se
rabe u proizvodnji gume, električnih vodova, boja i tekstila.
Preko 90% maligniteta mokraćnog mjehura otpada na karcinome
prijelaznih stanica. Većinom je riječ o papilarnim karcinomima koji su
obično površni, dobro diferencirani i rastu prema lumenu, dok su
tumori kod starih osoba podmukliji, skloni ranoj invaziji i
metastaziranju. Planocelularni karcinom je rjeđi a obično se javlja u
bolesnika s parazitozom ili kroničnom iritacijom sluznice mjehura.
Adenokarcinom se javlja kao primarna novotvorina ili predstavlja
metastazu karcinoma crijeva, kojega valja isključiti. Karcinomi mjehura
metastaziraju u limfonode, pluća, jetru i kosti. Rak mjehura in situ je
visokog stupnja, ali neinvazivan i obično multifokalan, pa je sklon
recidiviranju.
Klinička slika i dijagnoza
Većina bolesnika se javlja zbog makro– ili mikrohematurije. Neki su
anemični, pa se hematurija otkrije pri obradi slabokrvnosti. Česti su i
simptomi nadražaja (polakisurija, pečenje, učestalo mokrenje) te
piurija (gnoj u mokraći). Bolovi u zdjelici javljaju se kod
uznapredovalog tumora, kad se može napipati rezistencija u maloj
zdjelici.
Sumnju na rak mjehura pobuđuje klinička slika. U pravilu se ide na
IVU i cistoskopiju s biopsijom opaženih promjena jer citologija urina,
koja može otkriti maligne stanice, bude često negativna.
Za stupnjevanje očito površinskih novotvorina (70–80% svih tumora)
dovoljna je cistoskopija s biopsijom. Za druge neoplazme treba
snimiti abdominopelvični CT i radiogram prsnog koša, kako bi se
utvrdila proširenost tumora i eventualne presadnice.
Prognoza i liječenje Površni karcinom mjehura je rijetko uzrok smrti. Bolesnici s
dubokom invazijom muskulature mjehura imaju 5–godišnje preživljenje oko 50%, što
se poboljšava adjuvantnom kemoterapijom. Prognoza je loša kod progresivnog i
rekurentnog, invazivnog raka. Isto vrijedi i za planocelularni karcinom jer je obično
jako invazivan, a većinom se otkriva tek kad je uznapredovao.
Rani površinski rak, uključujući i površnu invaziju mišićnog sloja, može se potpuno
ukloniti transuretralnom resekcijom (TUR). Ponavljano instiliranje citostatika smanjuje
opasnost recidiva. Za karcinome in situ i druge površinske karcinome prijelaznih
stanica visokog stupnja instiliranje BCG–a je nakon transuretralne resekcije
djelotvornije od uvođenja citostatika. Takva instilacija zna pomoći nekim bolesnicima
čak i kad se tumor ne može resecirati u cijelosti. Tumori koji prodiru duboko ili
probijaju stjenku mjehura obično zahtijevaju radikalnu cistektomiju (odstranjivanje
mjehura i susjednih struktura) uz diverziju mokraće; parcijalna cistektomija je izvediva
u <5% bolesnika.
Sve češće se kod lokalno uznapredovalog raka ide na cistektomiju nakon uvodne
kemoterapije. Diverzija tradicionalno usmjerava mokraću preko ilealnog spoja na
trbušnu stomu, gdje se skuplja u vanjsku vrećicu.
Ako je operacija kontraindicirana ili bolesniku neprihvatljiva,
radioterapija sama ili u kombinaciji s kemoterapijom
osigurava 5–godišnje preživljenje od 20–40%.
Zračenje može uzrokovati radijacijski cistitis, proktitis ili
kontrakturu mjehura.
Pacijente treba provjeravati svakih 3–6 mjeseci u smislu
progresije ili recidiva. Presadnice se liječe kemoterapijom koja
je često učinkovita, ali je rijetko kurativna ako metastaze nisu
ograničene samo na limfne čvorove.
Liječenje recidiva ovisi o kliničkom stupnju, mjestu ponovnog
javljanja i o prethodnoj terapiji. Recidivi nakon TUR površnih
ili lokalno invazivnih tumora liječe se ponovnom resekcijom.
Kombinirana kemoterapija može produžiti život bolesnika s
presadnicama.