UNIVERZITET U SARAJEVU Akademska godina

PEDAGOŠKI FAKULTET U ZENICI 2002/03.

ODSJEK: MATEMATIKA I INFORMATIKA

SEMINARSKI RAD
Predmet: INFORMATIKA I
Tema: DNS – Domain name server

Student: HROMADŽIĆ ERMIN

Br. indeksa: 2020/MI
SADRŽAJ:

Uvod 3

Historijat 4

Mrežne adrese 5

Rezervisane IP adrese 6

Imena računara 6

DNS serveri: pretvaranje FQDN u IP adresu 7

Obrnuto DNS mapiranje: pretvaranje IP u FQDN adresu 8

DDOS 8

gTLD i ccTLD 9

Teritorijalni domeni 10

Nacionalna .ba domena 10

Kako registrovati domen? 11

Nove gTLD 12

Budućnost internacionalnih domena 13

Zaključak 14

Literatura 15

2
Uvod

Interent je, najjednostavnije rečeno, najveća svjetska kompjuterska mreža. To je

ustvari jedna opća, globalna mreža sastavljena od stotina hiljada lokalnih, regionalnih i
nacionalnih mreža. Mnogi ljudi kreiraju vlastite mreže na poslu ili u školi. Broj članova
individualnih i malih biznisa neprestano raste i oni kreiraju vlastite on-line servise poput
compuserve, america online i prodigy kao i komercijalne internet servis provajdere - Internet
servis provajder je organizacija koja omogućava permanentni pristup internetu.
Međutim, ključna tehnologija koja nam pomaže u bilo kojem radu na Internetu je
jedna od najrjeđe spominjanih. Riječ je o DNS-u, Domain Name Serveru ili Systemu,
distribuiranoj bazi podataka, koja u osnovi drži sva imena svih računara i opreme koja je
spojena na Internet kako bi ga korisnici lakše mogli koristiti.
U ovom radu pokušat ću u najkraćem da objasnim važnost DNS-a te ono što je u
neraskidivoj povezanosti sa DNS-om, počevši od historijata preko mrežnih adresa i imena
računara, zatim načina rada DNS-a sa posebnim osvrtom na gTLD, ccTLD i nove TLD.
Dotaknut ću i našu .ba domenu i način na koji se vrši registracija te kakva nam budućnost
predstoji na ovom polju.

3
Historijat

Kako je sve počelo. Američko Ministarstvo odbrane (Department of Defense, DoD)

odlučilo je uložiti novac u razvoj svoje nove mreže. On je povjeren organizaciji Advanced
Research Projects Agency (ARPA). Zanimljivo je reći kako je uopće nastala sama ARPA:
Amerikanci su osnovali tu agenciju za “napredna istraživanja” nakon što je 1957. Sovjetski
Savez lansirao Sputnika, nadajući se da će im ta agencija pomoći da dostignu Ruse u
svemirskoj utrci.) Tako je 1968. nastala mreža ARPAnet, koja se smatra prethodnicom
današnjeg Interneta. ARPAnet je bio eksperimentalni projekt, na kojemu je trebalo provjeriti
mnoge stvari vezane uz mreže. Sama mreža bila je zasnovana na tada novoj, a danas opće
prihvaćenoj tehnologiji paketnog prespajanja. Smatra se da je Internet nastao onoga dana kada
je Ministarstvo obrane odlučilo svoj ARPAnet povezati s nekim drugim javnim mrežama,
sveučilištima i znanstvenim institucijama. Stvoren je protokol kojim se paketi prenose
mrežom i nazvan je IP - Internet Protocol. “Internet” u tom trenutku još nije bilo ime mreže,
već je taj pojam predstavljao skraćenu riječ internetworking, povezivanje mreža. Razvojem
takvog protokola omogućeno je da međusobno komuniciraju različiti tipovi računala: bilo je
samo važno da se međusobno dobro “razumiju”. U početku, ARPAnet je spajao samo četiri
institucije (uglavnom univerzitetske). (1)
Kako se broj računara koji se povezuju preko mreže povećavao, bilo je potrebno
ustanoviti jedinstven komunikacioni sistem koji bi regulisao saobraćaj na mreži. Tako je
1972.godine ustanovljena organizacija IANA (Internet Assigned Numbers Authority -
www.iana.org) čiji je zadatak bio da dodjeljuje jedinstene adrese svim računarima koji su na
mreži. Tada je već 20 univerziteta bilo u mreži. U početku su te adrese bile numeričke, tj
svaki računar je imao svoj IP (Internet Protocol) broj - nešto kao kućni broj - na osnovu kog je
svaki računar na mreži mogao biti lociran, tj. primati i slati pakete informacija.
Kako su mreža i broj korisnika rasli, bilo je teže pamtiti IP brojeve (zamislimo
naprimjer da umjesto adrese www.bosnia.ba moramo da pamtite IP broj 216.167.31.240.!!!).
Zbog toga je 1984. godine razvijen prvi Domain Name Server (DNS), tj. distributivna baza
podataka koja u osnovi sadrži sva imena svih računara i opreme koja je spojena na Internet,
čime su Internet adrese dobile današnji oblik.
Sljedeći bitan događaj se desio 1991. godine kada se pojavio prvi komercijalni ISP i
tako je, pored obrazovnih, naučnih i vojnih institucija, svaki korisnik mogao da registruje
adresu na Internetu, čime je Internet ušao u javnu upotrebu.1992.godine je oformljen InterNIC
(www.internic.net), kvazi-vladina organizacija koja je organizovala i održavala registraciju
domena.
U početku su domeni bili besplatni, ali kada je NSFNet (National Science Foundation
Network) prestao da sponzoriše registovanje novih domena, InterNIC je tražio 100.000 US$
za dvogodišnju registraciju domena. Zato je američko Ministarstvo trgovine tražilo da se
raspodjela i upravljanje domenima prebaci na privatne organizacije. Veća konkurencija je
automatski značila i sniženje cjena.(2)
Godine 1998. je formiran ICANN (Corporation for Assigned Names and Numbers -
www.icann.org) - neprofitna, privatna korporacija, koja na principu konsenzusa koordinira
tehničkim upravljanjem Internet domain name sistema, raspodjelom IP adresa, parametara
Internet protokola i brojeva portova, odnosno svih onih činilaca čija jedinstvenost je
preduslov za globalno funkcionisanje interneta. ICANN je akreditovao veliki broj kompanija -
registranata širom svijeta koje Internet korisnicima omogućavaju registraciju domena i tako je
nastao Shared Registration System koji se i danas primjenjuje. Članstvo u ovoj organizaciji je
nadasve korisno a uz to je i besplatno ukoliko želimo da damo svoj doprinos u kreiranju
stabilnog Interneta.(3)

4
Mrežne adrese

Na velikoj mreži kakva je Internet, najveći je problem bio osmisliti način imenovanja
računara, koji će koristiti svi protokoli, usluge i - na kraju krajeva - sami korisnici da bi
komunicirali s nekim računarom. Sistem IP adresa koji je razvijen imao je mnogo prednosti
nad nekim drugim tada predloženim sistemima, pa je prihvaćen za korištenje na ARPAnetu i,
kasnije, NSFnetu i Internetu.
Svaki računar na mreži dobiva adresu u obliku četiri broja odvojena tačkama - to je
ono što ćemo zvati IP adresom. Kako računari najbolje rade s binarnim brojevnim sistemom,
adrese su zapravo predstavljene s 32 bita. Primjerice, mrežna adresa nekog računala može biti
10100001 00110101 00000011 00101000
Ljudima takav format, iz sasvim očitih razloga, nije baš prihvatljiv, pa se takav 32-
bitni niz binarnih brojeva pretvara u četiri dekadska broja koja su odvojena tačkom (tzv.
dotted quad, iliti “istačkana četvorka” ako to pokušamo prevesti na bosanski). Dekadska
adresa dobiva se tako da se svaka grupa od 8 bitova zasebno pretvori u svoj dekadski brojni
ekvivalent. Adresa gornjeg računara je tako:
161.53.3.40
Kao što odmah primjećujemo lakše je upamtiti 4 nego 32 broja. Budući da dekadska
vrijednost svakih 8 bitova može biti između 0 i 255, ako sada dignemo sada broj 255 na
četvrtu potenciju izračunt ćemo da bi se na ovaj način moglo adresirati nešto preko četiri
milijarde računala. Ali…
Numerička adresa ima dva važna dijela, koja nisu baš očita ako je promatramo samo
kao niz od četiri broja. Međutim, važno je znati da dio adrese predstavlja broj mreže na koje
je priključen računar, a da drugi dio adrese predstavlja broj računara u toj mreži. Naravno,
postavlja se pitanje “šta je šta” ako imamo adresu od četiri broja: postoje barem tri
mogućnosti.Upravo se sve te tri mogućnosti koriste. Poznato nam je da je Internet velika
mreža manjih, lokalnih mreža koje se nalaze u preduzećima ili organizacijama. Kada se
razmišljalo o načinu izvedbe IP adresiranja, pretpostavilo se da će postojati:

• mali broj samostalnih mreža s jako velikim brojem računara

• određen broj mreža koje imaju srednji broj računara
• vrlo velik broj mreža koje povezuju manji broj računara

Zbog toga su osmišljene klase adresa. Ako opći format adrese napišemo kao
aaa . bbb . ccc . ddd
Klasa A su one adrese kojima je dio aaa adresa mreže, a ostali brojevi adresa računara. Tako
može postojati samo nešto više od 120 takvih mreža, ali svaka može imati preko 16 miliona
računala (jer posljednja tri broja označavaju samo računar). U klasi B, dio aaa.bbb predstavlja
adresu mreže. Budući da su brojevi do 126 već zauzeti za klasu A, u klasi B prvi broj je veći
od 128. Tako može postojati 16 hiljada mreža u toj klasi, a svaka od njih ima do 65 hiljada
računara (jer računar predstavljaju posljednja dva broja). U klasi C, prva tri broja,
aaa.bbb.ccc, označavaju mrežu i zato je moguće imati oko 2 milijuna mreža u toj klasi. Broj
aaa mora biti veći od 192. Samo zadnji broj, ddd, koristi se za oznaku računara, pa mreža
klase C može u sebi imati samo malo više od 250 računara.
Ako pogledamo tabelu koja se nalazi ispod sve će nam biti jasnije. U prvom stupcu je
oznaka klase, u drugom i trećem prvi brojevi iz IP adrese između kojih se nalazi ta klasa, a
posljednja dva stupca pokazuju koliko mreža može biti u toj klasi i koliko svaka od tih mreža
može imati računara.(4)

5
Raspoložive IP adrese
Klasa Prvi broj: od Prvi broj: do Broj mreža u klasi Broj računara u mreži
A 1 126 126 16,777,214
B 128 191 16,384 64,534
C 192 223 2,097,152 254

Rezervisane IP adrese

Neke IP adrese ne smiju se koristiti za označavanje broja mreže ili računara. Broj
računara ili mreže ne smije biti 0, zato jer nula označava “ovu mrežu”. Primjerice, ako
napišete adresu 161.53.0.0, to označava mrežu čija je adresa 161.53.
Broj 255 koristi se za slanje nekih podataka na sve računare. Primjerice, adresa
161.53.255.255 odnosi ne na sve računare u mreži 161.53. Ako pošaljemo neke podatke na tu
adresu, oni će doći do svih računara u mreži 161.53.
Oznaka mreže 127 također je rezervirana . Adrese koje počinju sa 127 imaju posebnu
primjenu; radi se o tzv. loopback adresama (povratnim adresama) koje se koriste samo za
testiranje rada mreže. Mrežne poruke i paketi koji su adresirani na mrežu 127 nikada neće
otići dalje u mrežu, već će se vratiti natrag. Posebno je zanimljiva adresa 127.0.0.1, jer ona
uvijek označava taj isti računar.
Zadnji broj u IP adresi ne smije biti 0 ili 255 (osim u gornja dva posebna slučaja). Prvi
broj također ne smije biti veći od 223; brojevi 224 i 225 rezervirani su za neke posebne
slučajeve i najčešće se uopće ne susreću.
Ova su ograničenja ujedno razlog zašto su brojevi mogućih računara i mreža u gornjoj
tablici takvi kakvi jesu.(5)

Imena računara

IP adrese u dekadskom obliku (četiri broja s točkama) u svakom slučaju ljudi lakše
pamte od binarnih adresa, ali to još uvijek nije to. Zato su mrežama i računalima nadjevena
sasvim normalna imena. Ime se također sastoji od nekoliko riječi, koje su opet odvojene
tačkama. Primjerice, pogledajte adresu:
webmaster.bosna.ba
Posljednja oznaka, ba, predstavlja oznaku države u kojoj se računalo nalazi, u našem
slučaju naravno riječ je o Bosni i Hercegovini. Oznaka prije nje, u našem slučaju bosna, ime
je organizacije u kojoj se računalo nalazi. Ime organizacije i oznaka države zajedno se
nazivaju domena. Konačno, webmaster je ime računara koje se nalazi u domeni bosna.ba.
Adresa računara napisana u ovom obliku naziva se Fully Qualified Domain Name
(FQDN). Gotovo uvijek kada se radi o Webu, susretat ćemo se upravo s ovakvim, a ne s IP
adresama.
Broj oznaka u ovakvoj adresi nije ograničen, ali ih je obično između tri i pet.
Primjerice, moguća je i adresa poput
fly.cc.fer.ba
Ovdje je fly ime računara, a sve ostalo predstavlja domenu. Kao što vidimo, domena
ima tri dijela: osim zemlje i imena institucije (fer), u njoj se nalazi i oznaka odjela (cc) te
institucije gdje se računar nalazi.
Ovakav način imenovanja računara ostavlja mogućnost dodavanja aliasa, odnosno
alternativnih zamjenskih imena za svaki računar. Primjerice, ako računar webmaster.bosna.ba

6
služi kao Web server, ono obično dobiva dodatno ime www.bosna.ba, ili kada bi na njemu
bila FTP arhiva s programima, ftp.bosna.ba. Na taj je način olakšan pristup korisnicima
pojedinih usluga. Brojčana IP adresa i dalje ostaje ista, ali računar ima nekoliko FQDN
imena.(6)

DNS serveri: pretvaranje FQDN u IP adresu

Vidimo da jedan računar ima IP adresu i FQDN adresu. Jedini način adresiranja koji je
pogodan harvderu i softveru su IP adrese; FQDN adresiranje izmišljeno je samo zbog ljudi.
Kako Internet “zna” da je računar kojem želimo pristupiti, recimo webmaster.bosna.ba,
označeno IP adresom 161.53.2.120?
U ranim danima ARPAneta, problem se rješavao trivijalno, jednom običnom
tekstualnom datotekom (koja se nazivala hosts) koja se održavala na mreži. U njoj je pisalo,
recimo, u dva stupca:
161.53.2.120 webmaster.bosna.ba
neki.računar.edu
………
Razlog zašto se to više ne koristi je sasvim očit: da bi računari mogli ispravno
pretvarati jedan tip adrese u drugi, moraju uvijek imati posljednju, najnoviju verziju takve
datoteke. Broj računara na Internetu davno je prešao broj nakon kojega je održavanje takvog
popisa ne samo nepraktično, već je i organizacijski i fizički nemoguće prenositi takve popise
mrežom. Ipak, hosts datoteke se i dalje vrlo često koriste u lokalnim mrežama za definiranje
IP adresa i pripadajućih im FQDN imena računala.
Na Internetu danas taj posao uglavnom obavljaju DNS-ovi. DNS je skraćenica od
Domain Name Server, server za imenovanje domene. (Neki kažu da je S iz skraćenice i
Service ili System, no to nije toliko ni bitno.) To je računar koje zna pretvoriti IP adresu u
FQDN ime računara za računare iz svoje domene. Svaki od DNS servera brine se o
održavanju tablice s IP i FQDN adresama za svoju domenu, a za ostale domene zna kojem
drugom DNS poslužitelju treba proslijediti zahtjev. Na primjer, ako neki računar želi znati IP
adresu računara webmaster.bosna.ba i pošalje zahtjev DNS serveru, moguća su tri rezultata:

• DNS server odmah zna odgovor, jer ga pronalazi u svojoj bazi podataka o računarima
te domene.
• DNS server nema pojma koja je IP adresa i mora pitati drugog servera.
• DNS server zna odgovor zato što je neko već ranije tražio adresu tog računara, pa ju je
on sačuvao nakon što ju je saznao od drugog servera (rekli bismo da ju je keširao).

Ovaj posljednji slučaj u praksi se naziva keširanje. O čemu se zapravo radi? Čest je
slučaj da DNS klijent proces ima ugrađenu "kešing" funkcionalnost, koja minimizira
interakcije koje nastaju pri interakciji DNS klijenta i servera. Svaki put kada korisnikov host
postavi DNS upit, on smješta rezultate operacije u internom kešu. Keš sadrži rezultate
poslednjeg upita. Ako DNS klijent primi zahtjev za rezolucijom imena, on vraća rezultat iz
keša, ne pitajući server. Podaci u kešu imaju definisanu vrijednost trajanja (time to live), da bi
se spriječila mogućnost zadržavanja u kešu preko nekog razumnog perioda. Ovime se rješava
slučaj premeštanja host računara sa jedne na drugu lokaciju na Internet-u.

Tako razlikujemo primarne i sekundarne DNS servere. Primarni su odgovorni za

cijelu svoju domenu. Često se primarni serveri rasterećuju tako da dio posla prepuštaju
sekundarnim DNS serverima. Sekundarni DNS server, primjerice, može obavljati posao oko

7
pretvaranja adresa za mrežu neke tvrtke, a primarni je na višoj razini i zna da informacije o
računarima u toj tvrtki može dobiti od tog sekundarnog servera. Primarni DNS server
predstavlja “krajnju istinu”: sve informacije i podaci koji se nalaze na njemu odgovaraju
stvarnom stanju mreže.
Najveća razlika između primarnih i sekundarnih DNS servera je u tome gdje pronalaze
svoje informacije o adresama. Primarni ih imaju zapisane u bazama podataka, a sekundarni ih
dobivaju od primarnih, ili od drugih sekundarnih servera.
I obični računari se mogu smatrati malim DNS serverima, iako ne u pravom smislu te
riječi. Naime, nakon što računar pita DNS server (primarni ili sekundarni) za IP adresu nekog
drugog računara, ono će je upamtiti u nekoj svojoj datoteci kako sljedeći put ne bi moralo
pitati DNS za adresu. Ako malo razmislimo uočit ćemo problem koji je očit: što ako se
promijeni IP adresa nekog računara i podatak zapisan na lokalnom računaru postane
pogrešan? Računar se želi povezati s računarom koje je promijenjena IP adresa, a ono zna
samo staru. Zbog toga najčešće te keširane adrese imaju “rok trajanja”, nakon čega se brišu s
običnog računara, pa ono ponovno mora kontaktirati DNS server da bi dobilo adresu.(7)

Obnuto DNS mapiranje: pretvaranje IP u FQDN adresu

Naravno, postoji i obrnut slučaj. Ukoliko znamo IP adresu, ali želimo znati i ime
računara. Primjerice, Web server može poželjeti saznati ime računara s kojeg se javljamo
pomoću naše IP adrese koju je dobio prilikom uspostavljanja veze sa nama. DNS zato može
ustanoviti i ime nekog računala ako zna njegovu IP adresu. Taj se proces naziva reverse
lookup ili obrnuto mapiranje adresa, a ima i drugih naziva.
Da bi se podržalo obrnuto mapiranje, na Internetu postoji posebna domena, in-
addr.arpa, koja se u stablu adresa nalazi na vrhu. Čvorovi u imenu te domene su zapravo IP
adrese. Tako domena in-addr.arpa ima 256 poddomena, koje odgovaraju prvom broju IP
adrese. Svaka od tih poddomena dalje opet može imati 256 poddomena koje odgovaraju
drugom broju IP adrese, a svaka od njih opet ima sljedećih 256 poddomena za treći broj IP
adrese. Konačno, one se dijele na još 256 poddomena za četvrti broj iz IP adrese. U toj
krajnjoj grani nalazi se FQDN ime računala.
Pogledajmo kako to radi: pretpostavimo da želimo saznati koji se računar krije iza
adrese 161.53.2.120. DNS kreće od vrha stabla in-addr.arpa. On počinje pretraživati stablo od
domene 161.in-addr.arpa. Zatim ide dalje u dubinu do 53.161.in-addr.arpa, i tako sve dok ne
dođe do konačnih 120.2.53.161.in-addr.arpa. U toj grani stabla zapisana je adresa
webmaster.bosna.ba, što znači da je navedenoj IP adresi odgovaralo upravo to računalo.
Ovakva stabla adresa održavaju se na DNS server paralelno s bazama podataka koje
pretvaraju FQDN adresu u IP adresu, pa su tako moguća pretvaranja adresa u oba smjera.(8)

DDOS

Šta je zapravo DDOS? To je skraćenica od Distributed Denial of Service, a to je naziv

za relativno sofisticirani napad na servere na Internetu, u kojem se koriste brojni računari da
bi se napadnuti server preopteretio poslom i tako stavio izvan funkcije. Napadač ne pokušava
provaliti u računar koji napada, nego samo koristi hiljade drugih računara kako bi na
napadnuti server imao previše zahtjeva za uslugama, koje onda ne može ispuniti, čime server
postaje neupotrebljiv za rad. Računari koji sudjeluju u napadu pojedinačno najčešće nemaju
izravne veze s napadačem, nego je riječ o računarima koji su "provaljeni" i koriste se bez
znanja svojih vlasnika. DDOS je neugodan jer ga je teško spriječiti bez velikog utjecaja na
ostatak prometa preko Interneta.

8
 Važno je spomenuti kako cijeli sistem domena ne funkcionira ako ne postoji korijenski
ili "root" server na kojem je zapisano koja je adresa svakoga pojedinog servera odgovornog za
pojedinu domenu. Izraz korijenski dolazi od toga što je to svojevrsni korijen stabla koje se širi
i kao svoje "lišće" ili vrhove ima pojedinačne računare na Internetu.
Važnost postojanja "root" servera nametnula je potrebu da takvih računara ima više.
Trenutačno ih je službeno 13 i raspodijeljeni su po cijelom svijetu kako bi se minimizirao
utjecaj bilo kakve lokalne katastrofe na funkcioniranje ostatka Interneta. Računari na kojima
se nalaze serveri rade i na različitim operativnim sistemima i sa različitim verzijama aplikacija
koje se brinu o podacima važnima za funkcioniranje DNS sistema, čime je osigurano da niti
jedna pojedinačna pogreška unutar nekog sistema ne može utjecati na sve servere istodobno.
No ono što se ne može dogoditi slučajno, moguće je namjerno pa je posljednji
najozbiljniji napad, koji se desio novembra 2002. godine, bio usmjeren upravo prema tih 13
servera i trajao je punih šest sati. Napad je za posljedicu imao da je čak devet od 13 servera
ipak prestalo ispravno funkcionirati usprkos svim sistemima zaštite, no zahvaljujući načinu na
koji radi DNS sistem, preostali računari bila su dovoljni da se ne osjete posljedice ovog
napada. Iz svakog incidenta potrebno je izvući i pouku, a ovo je slučaj i s ovim događajem pa
se već uvelike priča o potrebi za dodatnim sigurnosnim mehanizmima i još većom
redundancijom unutar DNS sistema kako bi nesmetano funkcionirao bez obzira na sve
moguće incidente.(9)

gTLD i ccTLD

Da bismo shvatili šta su gTLD i ccTLD moramo, najprije, da definišemo termin

"domen" i njemu srodne termine. Npr. web adresa www.company.com se sastoji od domena
.com, naziv domena (domain name) je "company.com", a naziv Internet domena (Internet
Domain Name) je www.company.com.
Posljednji dio adrese je tzv.TLD (top level domain - domen najvišeg nivoa), i tu
postoje dva tipa: generički (gTLD) i teritorijalni (ccTLD).

gTLD koji se danas koriste su sljedeći:

• .com - za potrebe komercijalnih web sajtova,

• .org - za potrebe neprofitnih organizacija,
• .net - u pitanju je gateway ili host, odnosno firme čije aktivnosti su vezane za Internet
infrastrukturu,
• .edu - koriste se kada je u pitanju web sajt iz oblasti obrazovanja i istraživanja,
• .mil - za potrebe američkog Ministarstva odbrane,
• .gov - za potrebe američke vlade, i
• .int - za potrebe internacionalnih institucija.

Najznačajniji su CONE domeni (prva četiri), s tim da .com domen ubjedljivo prednjači
u odnosu na ostale. Tako danas u svijetu postoji oko 18,5 miliona gTLD-a, od čega .com
domen čini 14 miliona; slijedi .net sa 2,3 miliona registracija itd. Zanimljivo je da 58,3% .com
domena registrovano u SAD, kao i 58,1% svih CONE domena u odnosu na ostatak
svijeta.(10)U prilog ovom ide i podatak da je 03.05.2000. godine osvanula vijest da su sve ama
baš sve domene «tačka com» od tri slova zauzete. Razlog leži u tome što se troslovne domene
lakše pamte, ali razlog nije u tome što su se svi sjetili registrovati svoje domene nego su ih
pokupovali investitori koji se u budućnosti nadaju dobroj zaradi.(11)

9
Teritorijalni domeni (country code - ccTLD, trenutno ih postoji 244) regulisani su
dokumentom RFC 2352, a podjelu ne podržavaju sve teritorijalne domene. Među ovim
domenama nalazi se i naša .ba domena. Sada ćemo vidjeti kako izgledaju domene nekih
zemalja, dok je lista gotovo svih ccTLD data na strani http://www.iana.org/cctld/cctld-
whois.htm.

• .ba – Bosna i Hercegovina

• .hr – Hrvatska
• .si – Slovenija
• .de – Njemačka
• .us – SAD
• .fr – Francuska
• .my – Malezija
• .mx – Meksiko
• .au – Australija itd.

Osnovna razlika između teritorijalnih i generičkih domena je u tome što su teritorijalne

zatvorenog, a generičke otvorenog tipa. Kada se kaže «zatvorenog» misli se na to da je
korisniku koji je lociran u jednoj teritorijalnoj jedinici (tj. državi) nije dozvoljeno koristiti
domen druge teritorijalne jedinice. Naravno, u svakom pravilu postoje i izuzeci, pa su neke
teritorijalne domene otvorenog tipa (recimo .ch ili .uk).(12)
Svi teritorijalni domeni, kako smo vidjeli, sastoje se od dva znaka a imena generičkih
domena se sastoje od tri znaka, a uvođenjem novih gTLD i sa više. Prednost ovakve razlike
među domenam je u tome što samim pogledom na neku domenu možemo sami zaključiti da li
se radi o teritorijalnoj ili je u pitanju generička koja za razliku od teritorijalne uvijek ima više
od dva znaka.
Određena razlika postoji i u grananju gTLD se više ne granaju, dok se ccTLD dalje
granaju prema djelatnostima koje korisnici obavljaju npr. net.ba, org.ba, biz.ba, edu.ba ...)
Bitno je napomenuti i to da su sve generičke domene stavljene su na raspolaganje svim
ljudima svijeta, bez obzira na njihovo teritorijalno porjeklo.(13)

Nacionalna .ba domena

Za administratora bosansko-hercegovačke Internet nacionalne ".ba" domene (u šta

spada i .net.ba, .org.ba, biz.ba i .edu.ba) nadležna je od 1996. godine DNS služba
Univerzitetskog teleinformatičkog centra UTIC-a Sarajevo. Svaka pravna osoba (firma, obrt,
udruženje i slično) može registrirati samo jednu domenu i to isključivo u obliku imena
firme/organizacije. Detalji o domenama, kao i pravilnik mogu se pročitati na
http://www.utic.net.ba/domen. Značajno je napomenuti da sve škole i fakulteti u BiH imaju
pravo na besplatnu .ba domenu.
Za bosanskohercegovačku biznis domenu ".biz.ba" nadležna je Privredna komora
FBiH. Svaka pravna osoba u BiH ili iz inostranstva (firma, obrt, udruga i slično) može
registrirati domenu. Detalji o domenama, kao i pravilnik mogu se pročitati na
http://nic.biz.ba/.
Za bosanskohercegovačku komercijalnu domenu ".com.ba" nadležna je DNS služba
BiHneta Sarajevo. Domene su dostupne za sve pravne osobe sa sjedištem u Bosni i
Hercegovini. Svaka pravna osoba (firma, obrt, udruga i slično) može registrirati jednu ili više
domena. Detalji o domenama, kao i pravilnik mogu se pročitati na http://www.bih.net.ba.(14)
Prema Domain Atlasu, u BiH je do sada (21.03.2002. godine) registrirano preko 1.000
nacionalnih domena, tj. domena sa nastavcima .ba, .co.ba, .com.ba, .org.ba, .edu.ba i .gov.ba.

10
Zabilježeno je da je početkom prošle godine registrirano samo 450 ovakvih domena. Dakle,
prošle godine je došlo do naglog porasta broja registracija. Od toga je tokom prošle godine
registrirano oko 250 .co.ba domena, odnosno 50% od ukupnog broja. Ipak, u poređenju sa
svojim susjedima Bosna i Hercegovina je u velikom zaostatku. U Hrvatskoj je do sada
registrirano oko 10.000 nacionalnih domena, a u Jugoslaviji oko 12.750.(15)

Kako registrovati domen?

Prvo što treba učiniti kada se želi registrovati domen jeste da se provjeri da li je on
slobodan. Domeni unutar našeg teritorijalnog domena mogu se provjeriti na više lokacija na
stranicama lokalnih provajdera koji daju ove usluge ili na www.checkdomain.com potrebno
je samo ukucati željeno ime domena i vidjet ćemo da li je on već zauzet. Ovdje se takođe
mogu vidjeti kontakt adrese vlasnika domena ukoliko smo zaineresovani za kupovinu neke od
već postojećih domena.
Važno je napomenuti da naziv domena u okviru .ba domene može biti znakovni niz
dužine 3 - 63 znaka, te da nazivi koriste podskup Latin-1 (USA) skupa znakova, i to: slova
(A-Z), brojeve (0-9) i crticu (-). Naziv domena ne smije da počne niti da se završi crticom i da
se sastoji samo od brojeva. Mala i velika slova su, prema standardima, potpuno ravnopravna.
Na svjetskom nivou postoji tzv.WHOIS baza podataka (www.internic.net/whois.html)
koja sadrži informacije o svim registrovanim gTLD domenima i pomoću koje provjeravate
.com, .net, .org domene; gdje dobijate informacije o raspoloživosti domena, njegovom
vlasniku, datumu isteka zakupa itd. (npr. http://000domains.com , www.domaindirect.com
itd). Spisak svih akreditovanih registratora u svijetu se možete naći na
www.icann.org/registrars/accredited-list.html i www.internic.net, gde ih možemo tražiti po
abecednom redu i po državama. Trenutno postoji preko 60 akreditovanih registrantora, od
kojih su većina američke kompanije.
Naime, mogućnost provjere domena postoji zahvaljujući postojanju centralnog registra
kojem svi registratori šalju podatke o domenima koje su "prodali". Centralni registrar za
CONE domene održava firma Network Solutions, Inc. - www.nsi.com - (koja je do prije
godinu dana imala monopol na registrovanje domena!). Bitno je znati da samo registratori
ovlašteni od strane ICANN-a mogu da registruju .com, .net i .org domene, kao i da neki od
njih nude i usluge registrovanja teritorijalnih TLD-a.
Što se tiče cjene zakupa domena, one se kreću od $10 do $50 godišnje (naravno ima i
skupljih) što znači da je potrebno malo pretražiti po Internetu, kako bismo pronašli
najpovoljniju ponudu. Pri tome treba obratiti pažnju i na to da neki registratori naplaćuju i
setup.
Domen se zakupljuje na period od jedne do 10 godina, s mogućnošću godišnjeg
produženja zakupa. Kada provjerimo da je naš željeni domen slobodan, pristupit ćemo
procesu registracije koji je jednostavan, i najčešće se u potpunosti odvija online (mada ima i
onih koji nude mogućnost davanja potrebnih inofrmacija telefonskim putem ili e-mail-om), a
u kom se od nas, između ostalog, traži da damo kontakt i tehničke podatke o DNS-u koje
dobijamo od našeg provajdera, a ukoliko nemamo ove podatke, kompanija će ih nabaviti
umjesto nas, uz veću cenu, naravno.
Kompanije-registratori nam obično nude pomoć u odabiru efektnog domain name-a;
listaju slobodne domene slične onom koji mi želimo; daju opciju istovremenog registrovanja
svih gTLD-a uz nas željeni domen, nude mogućnost zakupljivanja određenog broja Web
stranica itd. Takođe u svakom momentu možemo da promjenite registratora, ukoliko
pronađemo nekog ko nudi povoljnije uslove.
Za razliku od .ba domena, naziv gTLD može da sadrži ukupno 67 znakova.(16)

11
Nove gTLD

Eksponencijalni porast registracije .com domene od sredine 90-ti doveo je do toga da

imamo preko 20 miliona registrovanih .com domena, a broj registrovanih .org i net domena
takođe je prešao milione. Računa se da je više od 90% riječi engleskog jezika već
registrovano pod .com top level domenom.
Na žalost, sve je teže naći jednostavno i lahko pamtljivo ime domene, a upravo su
takva imena u Internet poslovanju često odlučujući o usponu i padu čitave poslovne ideje, a
sama trgovina domenama dosegla je razmjere da postane samostalna privredna grana u svijetu
Interneta.
Sve gore navedeno, između ostalog, doprinjelo je opravdanosti zahtjeva za uvođenje
novih gTLD i povećanju njihovog postojećeg broja sa tadašnjih sedam (.com; .edu; .gov; .mil;
.net; .org; .int;). Nakon što su prvi pokušaji sredinom 90-ti propali, ovo pitanje se aktueliziralo
osnivanjem ICANN-a. ICANN je jula 2000. godine usaglasio uslove koji kandidati moraju
ispuniti i konkurs za prijavu prijedloga novih gTLDs bio je otvoren. Do kraja konkursa, 2.
oktobra 2000. godine ICANN je dobio 47 prijava sa preko 200 prijedloga za nove gTLDs.
Nakon konsultacija sa svojim radnim grupama, 16. novembra ICANN je donio odluku o
proširenju DNS-a uvođenjem novih sedam gTLDs.
Od sedam novih gTLDs obični korisnici mogu da registruju svoje ime i prezime pod
jednom domenom, dvije top level domene stoje svima na raspolaganju, a ostale četiri su
predviđene samo za registraciju posebnih organizacija i ustanova.

Lista novih gTLDs:

• .aero – top level domena je predviđena za avio kompanije i firme čija je primarna
djelatnost zračni transport. Može se registrovati kod SITA organizacije koju je
osnovalo preko 700 avio i drugih kompanija s primarnom djelatnosti zračni transport.
Godišnja registracija iznosi 50 US$.
• .biz – top level domena je predviđena kao direktna konkurencija .com domeni (biz je
skraćenica za business) i može se registrovati kod JVTeam (Joint-Venture Registry
provajdera NeuStar i Melburne IT-a) bez posebnih registracionih uslova, a godišnja
registracija iznosi između 3,75 i 5,30 US$.
• .coop – top level domena je predviđena samo za nevladine i neprofitabilne
organizacije. Samo organizacije koje su prijavljene kao nevladine i neprofitabilne kod
američke krovne organizacije National Cooperative Business Association (NCBA) ili
kod International Cooperative Alliance (ICA) mogu registrovati poddomene a
dvogodišnja registracija iznosi 50 US$.
• .info – top level domena je takođe predviđena kao direktna konkurencija .com domeni.
Godišnja članarina iznosi 6 US$ a može se registrovati kod 19. Registry-provajdera
skupljenih u konzorcij pod imenom Afilias.
• .museum – top level domena je predviđena samo za muzeje. Dvogodišnja članarina
iznosi 90 US$, a može se registrovati kod CORE-a, Registry-provajdera u Švicarskoj.
• .name – top level domena je predviđena za obične korisnike. Godišnja registracija
iznosi 15 US$, ali samo pri prvoj registraciji da bi kasnije cijena bila 1,5 US$.
Registraciju će vršiti Global Name registry iz Velike Britanije.
• .pro – top level domena je predviđena za profesionalce i u početku je bila predviđena
registracija samo za ljekare (.md.pro), advokate (.law.pro) i izdavačke kuće (.cpa.pro).
Registracija košta 6 US$ godišnje, a obavlja je firma RegistryPro.

12
 I mada se smatralo da će sadašnji 14 gTLDs moći da zadovolji gotovo sve potrebe na
duže vrijeme, nije prošlo puno vremena a pobornici uvođenja novih domena sve su glasniji pa
se predpostavlja da bi nove domene koje bi ubrzo mogli koristiti bile sljedeće:

• .arts - kulturni, umjetnički sadržaji;

• .firm - biznis, firme;
• .nom - lične prezentacije za sve korisnike koji žele personalnu nomenklaturu;
• .rec - rekreacija, zabava;
• .shop - firme koje nude robu na prodaju;
• .web - aktivnosti - sadržaji vezani za WWW;
Ima i onih koji smatraju da bi se u ovoj grupi trebao naći i
• .adult domen, kako bi se pristup pornografskim sadržajima lakše ograničio tj.
blokirao.(17)

Budućnost internacionalnih domena

Prije nekoliko godina američko Ministarstvo trgovine je od ICANN-a tražilo da se

napravi strategija za dodavanje novih generičkih/internacionalnih domena najvišeg nivoa,
nakon čega je formiran DNSO (Domain Name Supporting Organization) koja je odgovorna za
predlaganje novih gTLD-a ICANN-u. Da li su i koji novi domeni potrebni je pitanje oko koga
se naročito posljednjih godinu dana vode žestoke rasprave, a u njima učestvuju svi
zainteresovani Internet korisnici pošto su rasprave i svi dokumenti javnog karaktera.
Da razjasnimo otkud tako žestoke polemike oko novih domena. Zagovornici potrebe
uvođenja novih gTLD-a kao glavne argumente iznose činjenicu da je .com domen "popunjen"
i u prilog toj tvrdnji iznose podatak da je od 25.500 riječi u engleskom rječniku, još samo
1.700 slobodno za .com domen! Novi domeni bi uvećali "manevarski prostor" za uzimanje
domena; veći diverzitet i mogućnost izbora bi olakšali odabir domena, a takođe bi se
korisnicima olakšalo nalaženje željenih sadržaja.
S druge strane, oponenti ove ideje tvrde kako bi upravo postojanje većeg broja domena
stvorilo konfuziju kod korisnika, te kako bi se broj slučajeva tzv."cybersquatting-a" (kada
neko registruje domen poznatih firmi ili pojedinaca kako bi ga kasnije njima prodao) značajno
uvećao, a što je već danas velik problem i predmet ICANN-ove rezolucije Domain Name
Dispute Resolution (UDRP). A da je to zaista tako najbolje govori podatak o rekordnoj
prodaji «business.com» domene koja je sretnom vlasniku donijela decembra 1999. godine 7,4
miliona američkih dolara.
Takođe je diskutabilno i pitanje zašto se upravo američka Vlada zalaže za uvođenje
novih domena, te koliko će profitirati pojedine firme koje dobiju dozvolu da registruju
domene (a da napomenemo još jednom da je većina registranata upravo iz SAD-a).
Još uvijek se ne zna koliko će koštati registrovanje novih domena, ali je sigurno da će
sve značajnije kompanije koje imaju svoj sajt na Webu pohrliti da pokupuju sve nove gTLD-
ove, kao i da moraju postojati izuzetno strogi i efikasni zakoni koji ce sprječavati
manipulacije oko registrovanja domena. Već danas postoje registratori (kao što je
www.gtld.com) koji nude mogućnost da već sada osiguramo za sebe željene domene tako što
ćemo poslati sve podatke potrebne za registraciju, koje će zatim te kompanije prosljediti do
ICANN-ovog centralnog registra čim se počne sa registrovanjem novih gTLD-a. Tek kada se
naša registracija potvrdi, o čemu nas oni obavještavaju, sa našeg računa se odbija iznos koji je
nešto veći od registrovanja postojećih domena.
Kako će izgledati tržište domena vidjet ćemo ubrzo. Nadam se da će kreatori nove
politike raspodjele domena prilikom odlučivanja na prvom mjestu imati interese običnih
korisnika!(18)

13
Zaključak

Poslije svega navedenog dolazimo do zaključka da broj novih korisnika Interneta

vrtoglavo raste. Internet koriste svi od djece do staraca. Neki Internet posmatraju kao
bezgranični izvor zabave; drugi se njime služe da bi, u okviru svojih profesija, sticali nova
saznanja i kontaktirali sa kolegama širom sveta, a treći da bi zaradili ogromne svote novca.
Pojedini elementi globalnog informacijskog prostora, npr. pojedini web serveri,
pojedini računari ili pojedine osobe danas su prepoznatljivi u Internetu po svom nazivu ili
elektronskoj adresi. Ključni dio svakog takvog naziva ili adrese uvijek čini Internet domena.
Osnovna načela organizacije Internet domenskog sistema DNS (Domain Name
System) ostala su nepromijenjena od samih početaka pa do danas Internet domene su
organizirane hijerarhijski. Unutar pojedine domene registriraju se i aktiviraju poddomene - tj.
domene nižih razina. Iako se sistem domena danas intenzivno razvija i mijenja, na početku
2003. godine još uvijek postoji relativno mali broj TLD (top-level domena). Neke od tih
domena su teritorijalne i vezane uz pojedine nacije, a neke su domene općeg tipa (npr. .com,
.org...)
Većina teritorijalnih domena su nacionalne domene (ccTLD - country code TLD), koje
su dodijeljene pojedinim ustanovama unutar pojedinih država s ciljem da se te ustanove brinu
za organizaciju i upravljanje nacionalnim domenskim Internet prostorom, tj. za registriranje i
aktiviranje sekundarnih domena unutar tih domena. Nacionalnim domenama dodjeljuju se
imena prema dvoslovnim oznakama država po ISO standardu (ISO-3166).
Za razliku od općih domena čije upravljanje može biti utemeljeno isključivo na nekom
globalnom načelu, nacionalne domene su temeljni element nacionalnog bogatstva i
suvereniteta svake države, temelj njezine prepoznatljivosti u virtualnom svijetu, te utoliko
upravljanje i upotreba tih domena, podrazumijeva visok stupanj odgovornosti i poštivanje
različitih interesa svih zainteresiranih strana.
Upravljanje globalnim domenskim Internet prostorom, kao i sistemom središnjih
(root) servera koji osiguravaju funkcioniranje DNS sistema, danas se ostvaruje kroz nezavisnu
organizaciju Internet Corporation for Assigned Names and Numbers (ICANN), koja je
poslove upravljanja preuzela od tijela poznatog kao Internet Assigned Number Authority
(IANA).
I na kraju, što se tiče nas situacija i nije baš sjajna ali ohrabruje činjenica da je sve više
onih koji koriste Internet te onih koji kupuju .ba domenu i na taj način pospješuju razvoj
Interneta i kod nas. Sigurno je da budućnost pripada Internetu i da će biti teško zamisliti život
bez njega pa bi bilo neophodno više se pozabaviti edukacijom i njegovom afirmacijom kako
bi što bolje mogli iskoristiti prednosti koje pruža.

14
LITERATURA:

1. http://www.susanj.co.uk/Knjige/Vkowww/ebook/1.htm
2. http://www.pretraga.co.yu/licnosti/strana.php?s=o_domenima&p=1
3. http://www.pretraga.co.yu/vesti/strana.php?s=icann
4. http://www.susanj.co.uk/Knjige/Vkowww/ebook/1.htm
5. Ibid
6. Ibid
7. Ibid
8. Ibid
9. http://www.vecernji-list.hr/LINK/2002/11/04/Pages/korisnici.html
10. http://www.pretraga.co.yu/licnosti/strana.php?s=o_domenima&p=2
11. «Inter.net»; br.6; svibanj 2000.; 3. strana
12. «Info»; br. 38; mart 2001.; 72. strana
13. http://www.pretraga.co.yu/licnosti/strana.php?s=o_domenima&p=2
14. http://www.multicom.ba/domene.php
15. http://www.co.ba
16. http://www.pretraga.co.yu/licnosti/strana.php?s=o_domenima&p=3
17. «Info»; br. 36; januar 2001.; 103. strana
18. http://www.pretraga.co.yu/licnosti/strana.php?s=o_domenima&p=4

15